- Thu Dec 29, 2016 2:33 pm
#1502
Zakonska ograničenja nisu osnov obavezivanja na naknadu štete
Ukoliko je pravno lice pravilno primjenjivalo važeću zakonsku odredbu koja nameće određena ograničenja, nisu ostvareni uslovi za odgovornost pravnog lica primjenom odredbe člana 172. ZOO.
Iz obrazloženja:
Tužitelj bavi privrednom djelatnošću prometa duhanskih prerađevina, koje se prema važećim zakonskim odredbama tretiraju akciznom proizvodom čiji promet ili uvoz je oporezovan, a obveznik poreza je pravno lice koje akcizne proizvode uvozi ili proizvodi. Danom stupanja na snagu Zakona o akcizama u Bosni i
Hercegovini (Sl. glasnik BiH br 49/09) poreski obveznici su prema odredbi člana
45. stav 1. i 2. bili dužni popisati zalihe akciznih proizvoda, na zatečene zalihe izvršiti obračun akcize prema odredbama tog zakona, dostaviti popisni list i uplatu razlike akcize drugotuženom. Isti je primjenom stava 5, 6 i 7 citiranog člana bio dužan nakon izvršenog popisa prijaviti nove maloprodajne cijene u propisanom roku, zatečene zalihe prodavati po novim maloprodajnim cijenama, a prerađevine označene starim poreskim markicama, prodavati najduže 6 mjeseci od dana početka primjene zakona. Odluka o utvrđivanju posebne i minimalne akcize na cigarete (Sl. glasnik BiH br. 91/09) u članu 4. stav 7. propisala je da se cigarete koje su označene markicama izdatim od 01.07.2009.-31.12.2009. godine mogu prometovati najduže 3 mjeseca od dana početka primjene Odluke.
Među parničnim strankama je nesporno da je tužitelj izvršio popis duhanskih prerađevina sa markicama izdatim do 01.07.2009. godine, ne samo u odnosu na zatečene zalihe nego i duhanske prerađevine koje su vraćene u skladište od distributera i da je izvršio popis cigareta obilježenih markicama do 31.12.2009. godine. Nesporno je i da je tužitelj izvršio plaćanje razlike akcize, te činjenica da zatečene zalihe nije prodao u propisanim rokovima.
Tokom parničnog postupka tužitelj se pozivao na odredbe o vlasničkim pravima sa svrhom da odgovornost za naknadu štete veže za sam sadržaj i posljedice odredbi koje propisuju vremensko ograničenje u kome je dozvoljeno vršiti prodaju duhanskih proizvoda sa starim akciznim markicama. Ovaj razlog ne može biti osnov odgovornosti pravnog lica koje je pravilno primjenjivalo zakonsku odredbu koja je na snazi, te je prvostepeni sud prihvativši pravno shvatanje tužitelja, izvršio preispitivanje usaglašenosti zakonske odredbe iz oblasti akciza sa Ustavom sa aspekta vlasničkih prava, za šta nije ovlašten u parničnom postupku, a da pri tome nije raspravio osnov solidarne odgovornosti prvotuženog kao donosioca zakona, drugotuženog kao upravne organizacije ovlaštene za primjenu zakona i trećetužene ovlaštene za donošenje podzakonskog akta, na što pravilno ukazuje drugostepeno vijeće.
Suprotno shvatanju revidenta, revizijsko vijeće zaključuje da je drugostepeno vijeće pravilno ukazalo da je predmet tužbenog zahtjeva naknada štete, te se kao sporno među parničnim stranakama može raspravljati o osnovu odgovornosti tuženih, a nikako o pitanju ograničenja prava vlasništva. Pravni odnos u koji je tužitelj stupio sa tuženim nije zasnovan na njegovom pravu vlasništva na predmetnim duhanskim proizvodima, nego na nastaloj poreskoj obavezi u kojem postupku odluke tuženih nisu imale bilo kakve pravne reperkusije na pitanje vlasništva. Stoga se među parničnim strankama u sporu za naknadu štete kao sporno pitanje i ne može pojaviti utvrđenje da li važeća zakonska odredba nameće
ograničenja koja su suprotna Ustavu BiH budući da ovaj sud nije ovlašten za ocjenu ustavnosti zakonskih odredbi. Deklarativnim pozivanjem na odredbe Evropske konvencije prvostepeni sud nije dao razloge za njenu direktnu primjenu, niti po ocjeni ovog vijeća za to u ovom sporu ima osnova, budući da je postupanje tuženih regulisano važećom zakonskom odredbom koja uređenje oporezivanja prometa akciznih proizvoda, pa ograničenja nametnuta ovim zakonom predstavljaju legitimno pravo države.
I prema shvatanju revizijskog vijeća u predmetnom slučaju je od strane prvostepenog suda došlo do pogrešne primjene odredbi Zakona o vlasničkopravnim odnosima iz razloga što iste ne mogu biti osnov odgovornosti za štetu proizašlu iz rada državnih organa. Šteta je nastala iz osnova primjene odredbi Zakona o akcizama i Odluke o utvrđivanju posebne i minimalne akcize za 2010. godinu, čije odredbe nisu stavljene van snage niti proglašene neustavnim od strane nadležnog Suda, kako to pravilno zaključuje drugostepeno vijeće. Suprotno shvatanju revidenta, pitanje odgovornosti tuženih za štetu nastalu za tužitelja usljed činjenice da nije mogao prodati nespornu količinu popisanih duhanskih proizvoda nakon proteka zakonom propisanog roka, te činjenice da je imao troškove skladištenja za iste u utuženom periodu, može cijeniti isključivo primjenom odredbi člana 172 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima. Osnov odgovornosti, primjenom citirane odredbe, ostvaruje se ukoliko je trećim licima nastala šteta u vršenju ili u vezi sa vršenjem funkcija pravnog lica, a koja je proizašla iz nezakonitog ili nepravilnog rada. Nezakonit rad podrazumijeva postupanje protivno pravnim normama, dok se nepravilan rad definiše kao postupanje protivno uobičajnom i propisanom načinu obavljanja djelatnosti. Budući da su tužene preduzele radnje zabrane prodaje duhanskih proizvoda sa starim akciznim markicama nakon isteka propisanih rokova, pravilno su primjenjene važeće zakonske norme, te stoga nema osnova odgovornosti za utuženu štetu.
U konkretnom slučaju tužitelju je zabranjeno prometovanje akciznom robom nakon proteka roka u skladu sa izričitom zakonskom odredbom i odredbom podzakonskog akta, koju odluku je donio upravni organ u okviru svoje nadležnosti i na propisan način. Stoga nije pravilno zaključivanje prvostepenog suda da se krivica tuženih ogleda u prouzrokovanju štete jer su svojim postupanjem ugrozili pravo na imovinu tužitelja. Ovakav zaključak suprotan je samoj pravnoj prirodi odgovornosti pravnih lica za štetu jer shodno članu 172 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima bez protupravnosti u radnjama državnih organa, nema ni odgovornosti za štetu.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja, broj: S1 3 P 007950 16 Rev od 01.06.2016. godine)
izvor: https://advokat-prnjavorac.com/sudska-praksa-BiH.html
Ukoliko je pravno lice pravilno primjenjivalo važeću zakonsku odredbu koja nameće određena ograničenja, nisu ostvareni uslovi za odgovornost pravnog lica primjenom odredbe člana 172. ZOO.
Iz obrazloženja:
Tužitelj bavi privrednom djelatnošću prometa duhanskih prerađevina, koje se prema važećim zakonskim odredbama tretiraju akciznom proizvodom čiji promet ili uvoz je oporezovan, a obveznik poreza je pravno lice koje akcizne proizvode uvozi ili proizvodi. Danom stupanja na snagu Zakona o akcizama u Bosni i
Hercegovini (Sl. glasnik BiH br 49/09) poreski obveznici su prema odredbi člana
45. stav 1. i 2. bili dužni popisati zalihe akciznih proizvoda, na zatečene zalihe izvršiti obračun akcize prema odredbama tog zakona, dostaviti popisni list i uplatu razlike akcize drugotuženom. Isti je primjenom stava 5, 6 i 7 citiranog člana bio dužan nakon izvršenog popisa prijaviti nove maloprodajne cijene u propisanom roku, zatečene zalihe prodavati po novim maloprodajnim cijenama, a prerađevine označene starim poreskim markicama, prodavati najduže 6 mjeseci od dana početka primjene zakona. Odluka o utvrđivanju posebne i minimalne akcize na cigarete (Sl. glasnik BiH br. 91/09) u članu 4. stav 7. propisala je da se cigarete koje su označene markicama izdatim od 01.07.2009.-31.12.2009. godine mogu prometovati najduže 3 mjeseca od dana početka primjene Odluke.
Među parničnim strankama je nesporno da je tužitelj izvršio popis duhanskih prerađevina sa markicama izdatim do 01.07.2009. godine, ne samo u odnosu na zatečene zalihe nego i duhanske prerađevine koje su vraćene u skladište od distributera i da je izvršio popis cigareta obilježenih markicama do 31.12.2009. godine. Nesporno je i da je tužitelj izvršio plaćanje razlike akcize, te činjenica da zatečene zalihe nije prodao u propisanim rokovima.
Tokom parničnog postupka tužitelj se pozivao na odredbe o vlasničkim pravima sa svrhom da odgovornost za naknadu štete veže za sam sadržaj i posljedice odredbi koje propisuju vremensko ograničenje u kome je dozvoljeno vršiti prodaju duhanskih proizvoda sa starim akciznim markicama. Ovaj razlog ne može biti osnov odgovornosti pravnog lica koje je pravilno primjenjivalo zakonsku odredbu koja je na snazi, te je prvostepeni sud prihvativši pravno shvatanje tužitelja, izvršio preispitivanje usaglašenosti zakonske odredbe iz oblasti akciza sa Ustavom sa aspekta vlasničkih prava, za šta nije ovlašten u parničnom postupku, a da pri tome nije raspravio osnov solidarne odgovornosti prvotuženog kao donosioca zakona, drugotuženog kao upravne organizacije ovlaštene za primjenu zakona i trećetužene ovlaštene za donošenje podzakonskog akta, na što pravilno ukazuje drugostepeno vijeće.
Suprotno shvatanju revidenta, revizijsko vijeće zaključuje da je drugostepeno vijeće pravilno ukazalo da je predmet tužbenog zahtjeva naknada štete, te se kao sporno među parničnim stranakama može raspravljati o osnovu odgovornosti tuženih, a nikako o pitanju ograničenja prava vlasništva. Pravni odnos u koji je tužitelj stupio sa tuženim nije zasnovan na njegovom pravu vlasništva na predmetnim duhanskim proizvodima, nego na nastaloj poreskoj obavezi u kojem postupku odluke tuženih nisu imale bilo kakve pravne reperkusije na pitanje vlasništva. Stoga se među parničnim strankama u sporu za naknadu štete kao sporno pitanje i ne može pojaviti utvrđenje da li važeća zakonska odredba nameće
ograničenja koja su suprotna Ustavu BiH budući da ovaj sud nije ovlašten za ocjenu ustavnosti zakonskih odredbi. Deklarativnim pozivanjem na odredbe Evropske konvencije prvostepeni sud nije dao razloge za njenu direktnu primjenu, niti po ocjeni ovog vijeća za to u ovom sporu ima osnova, budući da je postupanje tuženih regulisano važećom zakonskom odredbom koja uređenje oporezivanja prometa akciznih proizvoda, pa ograničenja nametnuta ovim zakonom predstavljaju legitimno pravo države.
I prema shvatanju revizijskog vijeća u predmetnom slučaju je od strane prvostepenog suda došlo do pogrešne primjene odredbi Zakona o vlasničkopravnim odnosima iz razloga što iste ne mogu biti osnov odgovornosti za štetu proizašlu iz rada državnih organa. Šteta je nastala iz osnova primjene odredbi Zakona o akcizama i Odluke o utvrđivanju posebne i minimalne akcize za 2010. godinu, čije odredbe nisu stavljene van snage niti proglašene neustavnim od strane nadležnog Suda, kako to pravilno zaključuje drugostepeno vijeće. Suprotno shvatanju revidenta, pitanje odgovornosti tuženih za štetu nastalu za tužitelja usljed činjenice da nije mogao prodati nespornu količinu popisanih duhanskih proizvoda nakon proteka zakonom propisanog roka, te činjenice da je imao troškove skladištenja za iste u utuženom periodu, može cijeniti isključivo primjenom odredbi člana 172 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima. Osnov odgovornosti, primjenom citirane odredbe, ostvaruje se ukoliko je trećim licima nastala šteta u vršenju ili u vezi sa vršenjem funkcija pravnog lica, a koja je proizašla iz nezakonitog ili nepravilnog rada. Nezakonit rad podrazumijeva postupanje protivno pravnim normama, dok se nepravilan rad definiše kao postupanje protivno uobičajnom i propisanom načinu obavljanja djelatnosti. Budući da su tužene preduzele radnje zabrane prodaje duhanskih proizvoda sa starim akciznim markicama nakon isteka propisanih rokova, pravilno su primjenjene važeće zakonske norme, te stoga nema osnova odgovornosti za utuženu štetu.
U konkretnom slučaju tužitelju je zabranjeno prometovanje akciznom robom nakon proteka roka u skladu sa izričitom zakonskom odredbom i odredbom podzakonskog akta, koju odluku je donio upravni organ u okviru svoje nadležnosti i na propisan način. Stoga nije pravilno zaključivanje prvostepenog suda da se krivica tuženih ogleda u prouzrokovanju štete jer su svojim postupanjem ugrozili pravo na imovinu tužitelja. Ovakav zaključak suprotan je samoj pravnoj prirodi odgovornosti pravnih lica za štetu jer shodno članu 172 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima bez protupravnosti u radnjama državnih organa, nema ni odgovornosti za štetu.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja, broj: S1 3 P 007950 16 Rev od 01.06.2016. godine)
izvor: https://advokat-prnjavorac.com/sudska-praksa-BiH.html
- By LegaForum