- Sat Feb 15, 2020 11:45 am
#3787
Poreski tretman sredstava subvencije
Iznos odobrenih sredstava na ime pokrića gubitka (subvencija) u poslovanju koji čini sastavni dio naknade za isporučenu toplotnu energiju, uključen je u poresku osnovicu jer se isporuka toplotne energije smatra prometom dobara.
Iz obrazloženja:
Odobreni iznos sredstava od strane Vlade Kantona kao većinskog vlasnika u kapitalu tužitelja, predstavlja razliku između cijene po kojoj je tužitelj vršio isporuku toplotne energije i stvarne cijene koštanja, zbog čega je ovaj iznos i trebalo uključiti u poresku osnovicu za kontrolisani period na osnovu pravilne primjene člana 20. stav 1. Zakona o PDV-u. Isporuka toplotne energije u smislu člana 3. stav 1. Zakona o PDV-u podliježe obračunavanju i plaćanju PDV-a, a takva isporuka se smatra prometom dobara u smislu člana 4. stav 2. navedenog Zakona. Kako kalkulacija prodajnih cijena dobara, pored troškova tekućeg održavanja i funkcionisanja komunalnog sistema sadrži i troškove nabavke dobara – uglja i mazuta, to je pravilan zaključak vijeća za upravne sporove i tuženog organa da i plaćeni iznos po fakturama dobavljača iz odobrenih sredstava ulazi u prodajnu cijenu, a sami tim i u poresku osnovicu. Dakle, radi se o naknadi koju je tužitelj primio za izvršenu isporuku toplotne energije krajnjim potrošačima.
Tužitelj neosnovano u zahtjevu ističe da u kontrolisanom periodu nije obavljao djelatnost u skladu sa Zakonom o komunalnim djelatnostima niti je imao tu obavezu. Naime, tužitelj se bavi prikupljanjem, prečišćavanjem i distribucijom vode, kao i proizvodnjom toplotne energije pravnim i fizičkim licima na području grada V. i industrijske zone „U.-.p“. Standardna kvalifikacija djelatnosti u koje je tužitelj kao pravno lice razvrstan je Sakupljanje, prečišćavanje i distribucija vode, šifra djelatnosti 36.00. Prema shvatanju apelacionog vijeća, tužitelj je davalac komunalne usluge u smislu odredbe člana 4. stav 4. Zakona o komunalnim djelatnostima koja propisuje da se pod snabdijevanjem toplotnom energijom podrazumijevaju poslovi proizvodnje i distribucije pare i tople vode mrežom do podstanice korisnika uključujući i podstanicu odnosno glavni zaporni ventil koji se nalazi ispred ili u objektu, odnosno centralni mjerač utroška toplotne energije. Dakle, djelatnost tužitelja je u smislu odredbe člana 3. stav 1. tačka d) Zakona o komunalnim djelatnostima, definisana kao komunalna djelatnost. Obavljanje komunalnih djelatnosti u skladu sa ovim zakonom u okviru svoje nadležnosti obezbjeđuju Kanton, Grad i općine putem javnog preduzeća komunalnih djelatnosti i putem privrednog društva. Odredbom člana 5. stav 1. navedenog Zakona je propisano da su komunalne djelatnosti od javnog interesa i obavljaju se kao javne službe pa je neosnovana tvrdnja da u kontrolisanom periodu nije obavljao djelatnost u skladu s navedenim Zakonom. Kanton, Grad, općine, pravna i fizička lica koja obavljaju komunalne djelatnosti su obavezni na osnovu ovog Zakona i posebnih propisa između ostalog: osigurati trajno i kvalitetno obavljanje komunalnih usluga. Također u slučaju poremećaja u obavljanju komunalnih usluga davalac komunalnih usluga je dužan u smislu odredbe člana 20. Zakona o komunalnim djelatnostima obavijesti o tome nadležni organ. Članom 21. navedenog Zakona je propisano da se sredstva za obavljanje komunalne djelatnosti obezbjeđuju iz cijene komunalne usluge, budžeta Kantona, Grada i Općine. Vlada Kantona je većinski vlasnik tužitelja (66,33%) i ista je u skladu sa odredbom člana 23. Zakona o komunalnim djelatnostima tužitelju odobrila sredstava za pokriće gubitaka koji je nastao kao rezultat razlike između postojeće i stvarne cijene koštanja isporučene toplotne energije.
I prema shvatanju apelacionog vijeća pravilno je od strane vijeća za upravne sporove prihvaćen zaključak tuženog organa da je prenos sredstava koja su dobivena od Kantona za pokriće gubitaka izvršen u cilju podmirenja obaveza prema dobavljačima za isporučena dobra i usluge. Dakle, dati predmet oporezivanja se u smislu odredbe člana 16. stav 3. Zakona o upravi za indirektno oporezivanje (Službeni glasnik BiH broj 89/05), smatra onim što on u stvari i predstavlja, bez obzira kako ga strane u prometu nazivaju. Stoga nemaju uticaj navodi tužitelja da poreski organi nisu cijenili činjenicu da tuženi u upravnom postupku nije ni na koji način utvrđivao razlog
nastanka gubitka, niti je utvrđivao koja bi to bila tržišna cijena isporučene toplotne energije jer je u predmetnom slučaju od odlučnog značaja da sredstva uplaćena od strane Vlade Kantona na ime pokrića gubitka čine sastavni dio naknade za izvršenu isporuku toplotne energije, odnosno ulazi u poreznu osnovicu za obračun PDV-a.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj: S1 3 U 024326 18 od 29.01.2019. godine)
Iznos odobrenih sredstava na ime pokrića gubitka (subvencija) u poslovanju koji čini sastavni dio naknade za isporučenu toplotnu energiju, uključen je u poresku osnovicu jer se isporuka toplotne energije smatra prometom dobara.
Iz obrazloženja:
Odobreni iznos sredstava od strane Vlade Kantona kao većinskog vlasnika u kapitalu tužitelja, predstavlja razliku između cijene po kojoj je tužitelj vršio isporuku toplotne energije i stvarne cijene koštanja, zbog čega je ovaj iznos i trebalo uključiti u poresku osnovicu za kontrolisani period na osnovu pravilne primjene člana 20. stav 1. Zakona o PDV-u. Isporuka toplotne energije u smislu člana 3. stav 1. Zakona o PDV-u podliježe obračunavanju i plaćanju PDV-a, a takva isporuka se smatra prometom dobara u smislu člana 4. stav 2. navedenog Zakona. Kako kalkulacija prodajnih cijena dobara, pored troškova tekućeg održavanja i funkcionisanja komunalnog sistema sadrži i troškove nabavke dobara – uglja i mazuta, to je pravilan zaključak vijeća za upravne sporove i tuženog organa da i plaćeni iznos po fakturama dobavljača iz odobrenih sredstava ulazi u prodajnu cijenu, a sami tim i u poresku osnovicu. Dakle, radi se o naknadi koju je tužitelj primio za izvršenu isporuku toplotne energije krajnjim potrošačima.
Tužitelj neosnovano u zahtjevu ističe da u kontrolisanom periodu nije obavljao djelatnost u skladu sa Zakonom o komunalnim djelatnostima niti je imao tu obavezu. Naime, tužitelj se bavi prikupljanjem, prečišćavanjem i distribucijom vode, kao i proizvodnjom toplotne energije pravnim i fizičkim licima na području grada V. i industrijske zone „U.-.p“. Standardna kvalifikacija djelatnosti u koje je tužitelj kao pravno lice razvrstan je Sakupljanje, prečišćavanje i distribucija vode, šifra djelatnosti 36.00. Prema shvatanju apelacionog vijeća, tužitelj je davalac komunalne usluge u smislu odredbe člana 4. stav 4. Zakona o komunalnim djelatnostima koja propisuje da se pod snabdijevanjem toplotnom energijom podrazumijevaju poslovi proizvodnje i distribucije pare i tople vode mrežom do podstanice korisnika uključujući i podstanicu odnosno glavni zaporni ventil koji se nalazi ispred ili u objektu, odnosno centralni mjerač utroška toplotne energije. Dakle, djelatnost tužitelja je u smislu odredbe člana 3. stav 1. tačka d) Zakona o komunalnim djelatnostima, definisana kao komunalna djelatnost. Obavljanje komunalnih djelatnosti u skladu sa ovim zakonom u okviru svoje nadležnosti obezbjeđuju Kanton, Grad i općine putem javnog preduzeća komunalnih djelatnosti i putem privrednog društva. Odredbom člana 5. stav 1. navedenog Zakona je propisano da su komunalne djelatnosti od javnog interesa i obavljaju se kao javne službe pa je neosnovana tvrdnja da u kontrolisanom periodu nije obavljao djelatnost u skladu s navedenim Zakonom. Kanton, Grad, općine, pravna i fizička lica koja obavljaju komunalne djelatnosti su obavezni na osnovu ovog Zakona i posebnih propisa između ostalog: osigurati trajno i kvalitetno obavljanje komunalnih usluga. Također u slučaju poremećaja u obavljanju komunalnih usluga davalac komunalnih usluga je dužan u smislu odredbe člana 20. Zakona o komunalnim djelatnostima obavijesti o tome nadležni organ. Članom 21. navedenog Zakona je propisano da se sredstva za obavljanje komunalne djelatnosti obezbjeđuju iz cijene komunalne usluge, budžeta Kantona, Grada i Općine. Vlada Kantona je većinski vlasnik tužitelja (66,33%) i ista je u skladu sa odredbom člana 23. Zakona o komunalnim djelatnostima tužitelju odobrila sredstava za pokriće gubitaka koji je nastao kao rezultat razlike između postojeće i stvarne cijene koštanja isporučene toplotne energije.
I prema shvatanju apelacionog vijeća pravilno je od strane vijeća za upravne sporove prihvaćen zaključak tuženog organa da je prenos sredstava koja su dobivena od Kantona za pokriće gubitaka izvršen u cilju podmirenja obaveza prema dobavljačima za isporučena dobra i usluge. Dakle, dati predmet oporezivanja se u smislu odredbe člana 16. stav 3. Zakona o upravi za indirektno oporezivanje (Službeni glasnik BiH broj 89/05), smatra onim što on u stvari i predstavlja, bez obzira kako ga strane u prometu nazivaju. Stoga nemaju uticaj navodi tužitelja da poreski organi nisu cijenili činjenicu da tuženi u upravnom postupku nije ni na koji način utvrđivao razlog
nastanka gubitka, niti je utvrđivao koja bi to bila tržišna cijena isporučene toplotne energije jer je u predmetnom slučaju od odlučnog značaja da sredstva uplaćena od strane Vlade Kantona na ime pokrića gubitka čine sastavni dio naknade za izvršenu isporuku toplotne energije, odnosno ulazi u poreznu osnovicu za obračun PDV-a.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj: S1 3 U 024326 18 od 29.01.2019. godine)