- Tue Mar 19, 2019 7:33 pm
#3114
Određivanje pritvora i raspisivanje međunarodne potjernice prema osumnjičenim licima
Da bi Sud, na prijedlog Tužilaštva BiH, mogao odrediti pritvor i raspisati međunarodnu potjernicu prema osumnjičenom u slučajevima postojanja određenih sazanja da se osumnjičeni nalazi u određenoj zemlji u inostranstvu, neophodno je postojanje jasnih dokaza o postojanju opasnosti od bjekstva koje stoje na strani osumnjičenog, kao i poduzimanje svih pravnih mehanizama od strane Tužilaštva BiH i Suda predviđenih zakonom i međunarodnim aktima sa ciljem prethodnog lociranja osumnjičenog ili uručenja određenih pismena.
Iz obrazloženja:
...Vijeće je, analizom podataka koji su sadržani u spisu, uključujući i navode iz pobijanog rješenja, utvrdilo da je Tužilaštvo BiH, kroz prikupljanje dokaza u istrazi, došlo do podataka o adresama na kojima osumnjičeni S.S. boravi na teritoriji Ruske Federacije, a radi se o tri adrese u Moskvi: M. 21/11, N.P. i S. prospekt. Navedeni podatak je, dakle, nesporno, bio poznat kako Tužilaštvu BiH prilikom podnošenja prijedloga za određivanje mjere pritvora, tako i Sudu prilikom odlučivanja o tom prijedlogu, kada je doneseno pobijano rješenje, što takođe ne ide u prilog zaključku da se osumnjičeni nalazi u bjekstvu jer su adrese na kojima isti boravi na području Ruske Federacije poznate pravosudnim organima BiH. Kod ovakvog stanja stvari, nameće se pitanje da li je Tužilaštvo BiH, u čijoj je nadležnosti vođenje istrage a time i ispitivanje osumnjičenog, uložilo sve
neophodne napore da obezbijedi prisustvo osumnjičenog u ovom postupku, prije nego je podnijelo prijedlog za određivanje pritvora kao najteže i krajnje mjere za obezbjeđenje njegovog prisustva, a koja mjera se primjenjuje samo ako se ista svrha ne može postići blažom mjerom, uključujući i poziv osumnjičenom. U kontekstu navedenog, vijeće je, kao pravilne, ocijenilo žalbene prigovore da je, prije određivanja mere pritvora, Sud BiH bio u obavezi utvrditi da li je bilo moguće dostaviti poziv sa ispitivanje osumnjičenom putem međunarodne pravne pomoći, na adrese koje su poznate, odnosno ispitati osumnjičenog na okolnosti počinjenja krivičnog djela za koje se tereti, putem međunarodne pravne pomoći, a u skladu sa domaćim i međunarodnim pravnim propisima, koji kao jedan od opštih vidova međunarodne pravne pomoći predviđaju i izvršenje procesnih radnji kao što je dostavljanje poziva okrivljenom (osumnjičenom), te njegovo saslušanje, što, u konkretnom slučaju, očigledno nije provedeno. Stoga su, po ocjeni ovog Vijeća, osnovani navodi iz žalbe da, bez provjere ovih relevantnih činjenica, nije moguće utvrditi postojanje razloga za pritvor iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKP-a BiH, odnosno okolnosti da se osumnjičeni krije i da se nalazi u bjekstvu.
(Rješenje vanraspravnog vijeća Krivičnog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine,
broj: S1 3 K 021678 17 Kv 2 od 26.04.2017. godine)
Da bi Sud, na prijedlog Tužilaštva BiH, mogao odrediti pritvor i raspisati međunarodnu potjernicu prema osumnjičenom u slučajevima postojanja određenih sazanja da se osumnjičeni nalazi u određenoj zemlji u inostranstvu, neophodno je postojanje jasnih dokaza o postojanju opasnosti od bjekstva koje stoje na strani osumnjičenog, kao i poduzimanje svih pravnih mehanizama od strane Tužilaštva BiH i Suda predviđenih zakonom i međunarodnim aktima sa ciljem prethodnog lociranja osumnjičenog ili uručenja određenih pismena.
Iz obrazloženja:
...Vijeće je, analizom podataka koji su sadržani u spisu, uključujući i navode iz pobijanog rješenja, utvrdilo da je Tužilaštvo BiH, kroz prikupljanje dokaza u istrazi, došlo do podataka o adresama na kojima osumnjičeni S.S. boravi na teritoriji Ruske Federacije, a radi se o tri adrese u Moskvi: M. 21/11, N.P. i S. prospekt. Navedeni podatak je, dakle, nesporno, bio poznat kako Tužilaštvu BiH prilikom podnošenja prijedloga za određivanje mjere pritvora, tako i Sudu prilikom odlučivanja o tom prijedlogu, kada je doneseno pobijano rješenje, što takođe ne ide u prilog zaključku da se osumnjičeni nalazi u bjekstvu jer su adrese na kojima isti boravi na području Ruske Federacije poznate pravosudnim organima BiH. Kod ovakvog stanja stvari, nameće se pitanje da li je Tužilaštvo BiH, u čijoj je nadležnosti vođenje istrage a time i ispitivanje osumnjičenog, uložilo sve
neophodne napore da obezbijedi prisustvo osumnjičenog u ovom postupku, prije nego je podnijelo prijedlog za određivanje pritvora kao najteže i krajnje mjere za obezbjeđenje njegovog prisustva, a koja mjera se primjenjuje samo ako se ista svrha ne može postići blažom mjerom, uključujući i poziv osumnjičenom. U kontekstu navedenog, vijeće je, kao pravilne, ocijenilo žalbene prigovore da je, prije određivanja mere pritvora, Sud BiH bio u obavezi utvrditi da li je bilo moguće dostaviti poziv sa ispitivanje osumnjičenom putem međunarodne pravne pomoći, na adrese koje su poznate, odnosno ispitati osumnjičenog na okolnosti počinjenja krivičnog djela za koje se tereti, putem međunarodne pravne pomoći, a u skladu sa domaćim i međunarodnim pravnim propisima, koji kao jedan od opštih vidova međunarodne pravne pomoći predviđaju i izvršenje procesnih radnji kao što je dostavljanje poziva okrivljenom (osumnjičenom), te njegovo saslušanje, što, u konkretnom slučaju, očigledno nije provedeno. Stoga su, po ocjeni ovog Vijeća, osnovani navodi iz žalbe da, bez provjere ovih relevantnih činjenica, nije moguće utvrditi postojanje razloga za pritvor iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKP-a BiH, odnosno okolnosti da se osumnjičeni krije i da se nalazi u bjekstvu.
(Rješenje vanraspravnog vijeća Krivičnog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine,
broj: S1 3 K 021678 17 Kv 2 od 26.04.2017. godine)