- Fri Feb 11, 2022 2:54 pm
#5371
Službene novine Federacije BiH, broj 11/22
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 967/20, rješavajući apelaciju Emira Saračevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. st. (1) i (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Emira Saračevića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 186467 17 Gž 3 od 17. februara 2020. godine.
U smislu člana 62. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na pravnoj snazi ostavlja se Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 186467 17 P 2 od 17. jula 2017. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Emir Saračević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Amir Šapčanin, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 186467 17 Gž 3 od 17. februara 2020. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 750/18 utvrdio povredu apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 P 186467 17 Gž 2 od 16. januara 2018. godine, koju je Ustavni sud ukinuo i predmet vratio istom sudu na ponovno odlučivanje (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 750/18 od 15. januara 2020. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 8/20 od 4. februara 2020. godine, dostupna i na web-stranici Ustavnog suda https://www.anwalt-derbeste.de
3. Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 207/16 Ustavni sud je usvojio apelantovu apelaciju broj AP 3287/16, koju je podnio zbog dužine trajanja predmetnog postupka, utvrđujući povredu apelantovog prava na pravično suđenje u segmentu suđenja u razumnom roku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 207/16 od 10. maja 2017. godine (grupna odluka kojom je odlučeno i o apelantovoj apelaciji broj AP 3287/16), dostupna na web-stranici Ustavnog suda
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i zakonskog zastupnika tužene Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 21. jula 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Kantonalni sud i zakonski zastupnik tužene su dostavili odgovore na apelaciju 29. jula, odnosno 13. augusta 2021. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Postupak okončan Odlukom Ustavnog suda broj AP 750/18
7. U tužbi podnesenoj 21. februara 2011. godine apelant je tražio da se utvrdi da je stekao status nositelja stanarskog prava na jednosobnom stanu u Sarajevu (Vrazova ulica broj 16/III, 40 m2, u daljnjem tekstu: sporni stan) prije 6. decembra 2000. godine, te da se, shodno tome, priznaju prava koja pripadaju nositeljima stanarskog prava koja su stečena prije 6. decembra 2000. godine.
8. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 186467 17 P 2 od 7. jula 2017. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev iz prethodne tačke ove odluke uz obavezivanje tužene da naknadi troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
9. Ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je zaključio da apelant bespravno stanuje u spornom stanu od kraja 1989. godine iz čega slijedi da je nakon osam godina, tj. već krajem 1997. godine, stekao sva prava na spornom stanu koja ima nositelj stanarskog prava. Prema ocjeni Općinskog suda, apelant je ostvario kontinuitet u korištenju spornog stana od momenta svog rođenja, kao član porodičnog domaćinstva Adele Vranešić, a od 1989. godine kao nezakoniti korisnik. Potom je Općinski sud naglasio da se apelantovo korištenje spornog stana od momenta napuštanja stana Adele Vranešić smatra bespravnim, u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO), jer apelant nije imao zakonski osnov za useljenje u sporni stan, pa se, stoga, tužena neosnovano poziva na činjenicu da je Adeli Vranešić stanarsko pravo na spornom stanu prestalo njenom smrću 1993. godine. Prema ocjeni Općinskog suda, Adeli Vranešić, kao posljednjem nositelju stanarskog prava na spornom stanu, stanarsko pravo je prestalo protekom šest mjeseci od momenta napuštanja spornog stana (krajem 1989. godine). Na osnovu činjeničnog utvrđenja Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe člana 30. ZOSO-a, koje je taj sud citirao, zaključivši da ni nadležni organ, niti bilo ko od zainteresiranih lica nije u konkretnom slučaju pokrenuo postupak za iseljenje nezakonitog korisnika, što čini osnovanim zahtjev za utvrđivanje statusa nositelja stanarskog prava na spornom stanu.
10. Općinski sud je prilikom odlučenja primijenio Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i to član 8, zaključivši da se sporni stan smatra apelantovim domom u kojem živi od rođenja uz naglasak da član 8. Evropske konvencije štiti pravo na dom svim licima koja su na dan 30. april 1991. godine boravila u određenim stambenim objektima.
11. Odlučujući o žalbi tužene Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 186467 17 Gž 2 od 16. januara 2018. godine kojom je žalba uvažena, prvostepena presuda preinačena na način da je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev uz istovremeno obavezivanje apelanta da naknadi troškove postupka.
12. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da nije sporno da apelant od rođenja živi na predmetnoj adresi sa koje je pohađao osnovnu školu, jer se sporni stan i stan apelantovog oca nalaze na istom spratu i nekada su bili povezani hodnikom (izjava svih svjedoka), a da se sada, prema nalazu vještaka, radi o jednom stanu, funkcionalno povezanom bez mogućnosti razdvajanja, što je činjenica koju je utvrdio prvostepeni sud. Drugostepenom sudu nije sporna ni činjenica da je apelant sa svojom porodicom koristio sporni stan nakon što je Adela Vranešić napustila sporni stan (1989. godine), i to na način da je sporni stan pripojen stanu apelantove porodice. Međutim, ono što je Kantonalnom sudu sporno jeste nepostojanje pravnog osnova da apelantova porodica sporni stan od 40 m2, koji nakon napuštanja Adele Vranešić (pa čak i za vrijeme dok je tu živjela) neprestano i nesmetano koristi na način da apelant, kao član svoje porodice, stekne stanarsko pravo i otkupi sporni stan nakon što je stan od 28 m2 na istoj adresi već jednom za tu porodicu otkupio apelantov otac.
13. Kantonalni sud je pojasnio da je apelant rođen 1981. godine i da je 1993. godine imao 12 godina tako da od navedene godine do decembra 2000. godine nije mogao stjecati stanarsko pravo bespravnim korištenjem na svoje ime, pri čemu je posebno naglašeno da apelant nije mogao istovremeno biti član domaćinstva svoga oca i istovremeno zasebno za sebe, kao bespravni korisnik, stjecati stanarsko pravo na spornom stanu. Prema ocjeni Kantonalnog suda, da bi se apelant mogao posmatrati kao subjekt prava, odnosno lice koje može stjecati prava i obaveze, morao je tokom cijelog razdoblja stjecanja stanarskog prava bespravnim korištenjem spornog stana imati poslovnu sposobnost, koja se stječe punoljetstvom, shodno članu 157. Porodičnog zakona FBiH.
14. Kantonalni sud je naglasio da je apelant 1999. godine navršio 18 godina, tako da nije bilo moguće steći stanarsko pravo u roku od osam godina bespravnog držanja u posjedu stana do 6. decembra 2000. godine iz kojeg ga niko nije iseljavao. Prema stavu Kantonalnog suda, do 1999. godine apelant nije mogao formalno-pravno sam i u svoje ime držati u posjedu sporni stan, i to na način da mu protekli rok do tog vremena bude uračunat kao zakonski rok za vrijeme za koje je stekao određeno pravo. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da apelant do 6. decembra 2000. godine, prema odredbi člana 30. st. 2. i 6. ZOSO-a, nije mogao steći stanarsko pravo na spornom stanu zbog činjenice da je 1999. godine bio maloljetan.
15. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda podnio apelaciju Ustavnom sudu koju je Ustavni sud Odlukom broj AP 750/18 usvojio, utvrđujući da je apelantu osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, što je bio razlog da se osporena odluka ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno odlučivanje.
16. U obrazloženju odluke Ustavni sud je, između ostalog, naveo da "nepostojanje pravnog osnova i nezakonito useljenje u stan čine uvjete bez kojih primjena člana 30. ZOSO-a ne bi bila moguća", a na šta jasno ukazuje i sama zakonska odredba "ako neko lice nezakonito useli u stan u društvenom vlasništvu ….". Stoga, prema ocjeni Ustavnog suda, "pozivanje Kantonalnog suda na nezakonitost korištenja spornog stana jeste činjenica koja se apelantu u okolnostima konkretnog slučaja ne bi mogla staviti na teret, kako to čini Kantonalni sud u obrazloženju, ali i u odgovoru na apelaciju, već upravo suprotno". Ustavni sud je potom problematizirao dio obrazloženja Kantonalnog suda iz kog proizlazi: "Da bi se tužitelj mogao posmatrati kao subjekt prava, tačnije lice koje može stjecati prava i obaveze, morao je tokom cijelog razdoblja stjecanja stanarskog prava bespravnim korištenjem stana imati poslovnu sposobnost, koja se stječe punoljetstvom, a nastupa sa navršenjem 18 godina života…."
17. Referirajući se na takvo obrazloženje Ustavni sud je ukazao da svako ljudsko biće ima opću pravnu sposobnost koja svakom ljudskom biću omogućava da bude nositelj svih vrsta prava i obaveza u svim obimima koje postoje u pravnom poretku, pri čemu nije moguće ograničiti, umanjiti, niti oduzeti pravnu sposobnost ljudskih bića. Dakle, suprotno obrazloženju Kantonalnog suda, fizičko lice postaje subjekt prava i stječe pravnu sposobnost trenutkom rođenja iz čega slijedi da za stjecanje prava i obaveza nije nužno i postojanje poslovne sposobnosti. Osim toga, odredba člana 30. ZOSO-a ima u vidu "neko lice" bez preciziranja da to "neko lice koje se nezakonito useli u stan u društvenoj svojini" mora imati i poslovnu sposobnost. U citiranoj odluci Ustavni sud je ukazao da razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti). U konkretnom slučaju, imajući u vidu dato obrazloženje Kantonalnog suda, nameće se zaključak da je taj sud donio osporenu odluku bez uvažavanja svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, pa dato obrazloženje ostavlja utisak proizvoljnosti i da nema uporište u relevantnim odredbama ZOSO-a zbog čega je utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje (op. cit., AP 750/18, tač. 31-46).
Osporena odluka
18. Kantonalni sud je u ponovnom postupku, postupajući u postupku izvršenja Odluke broj AP 750/18, donio Presudu broj 65 0 P 186467 17 Gž 3 od 17. februara 2020. godine kojom je (ponovo) usvojio žalbu tužene i preinačio prvostepenu presudu, tako da je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev obavezavši ga da naknadi troškove postupka (detaljnije u izreci presude). Kantonalni sud je na str. 2 i 3 obrazloženja izložio relevantne činjenice konkretnog predmeta, na str. od 3 do 7 obrazloženja naveo je pravne aspekte bitne za odlučenje, a na str. od 7 do 17 obrazloženja Kantonalni sud se detaljno referirao na odluku Ustavnog suda. U vezi sa pravnim okvirom bitnim za odlučenje, Kantonalni sud se detaljno bavio pravnom, poslovnom i deliktnom sposobnošću u vezi sa stjecanjem, razlikama i pojmovnim značenjima u pravu, pozivajući se na odredbe Porodičnog zakona FBiH (član 157), Zakona o obligacionim odnosima (član 160), Zakona o radu FBiH (član 20), Krivičnog zakona FBiH (član 9) i Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u FBiH (član 2), koje je sve citirao, a nakon toga se bavio pravnom teorijom u vezi sa pravnom i poslovnom sposobnošću (strana 4 i 5 obrazloženja). Zatim je Kantonalni sud citirao relevantne odredbe ZOSO-a, i to čl. 19, 30, 46. st. (1) i (2), 71. i 73, te se referirao na praksu Vrhovnog suda FBiH u vezi sa stjecanjam stanarskog prava prema članu 30. st. (2) i (6) ZOSO-a.
19. Nakon prezentiranja pravnog okvira bitnog za odlučenje Kantonalnog suda u predmetnoj pravnoj stvari, isti sud je detaljno analizirao odluku Ustavnog suda i pri tome iznio stavove iz kojih proizlazi neslaganje sa obrazloženjem Ustavnog suda. Kantonalni sud je ostao pri stavu da je apelant morao biti poslovno sposoban za stjecanje stanarskog prava po osnovu člana 30. ZOSO-a. U vezi s tim, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo: "Djeca do 18 godina su maloljetna i poslovno nesposobna. Ne mogu svojim radnjama proizvoditi pravno djejstvo. To je opće pravilo za koje je dato pravno teorijsko objašnjenje, kao i pravne norme u nas, danas. Za izuzetke mora postojati propis (…). Za stjecanje stanarskog prava od strane maloljetnika taj izuzetak nije predviđen, dok nasljeđivanje (koje je čak i posebno predviđeno kako Zakonom o nasljeđivanju, tako i Zakonom o stambenim odnosima) ne znači stjecanje svojim voljnim radnjama, zbog čega se ne može ni poistovjetiti sa ovim slučajem, koji nije nigdje ničim ni sličnim (pa se ne može porediti ni primjera radi). Mlađi maloljetnici mogu kupovati olovke i bombone, kako kaže dr. Andrija Gams, mogu nasljeđivati i dobivati poklone jer su pravni subjekti (ljudska bića, kako kaže Ustavni sud BiH), ali ne mogu kupovati stanove, puške, automobile, niti bi, prema mišljenju ovog suda, mogli stjecati stanarsko pravo održajem (dosjelošću), neprekidnim držanjem i stanovanjem od osam godina. Ovo stoga što nemaju poslovnu sposobnost da manifestacijom svoje volje proizvode pravno djejstvo."
20. Kantonalni sud je u vezi sa činjeničnim utvrđenjem naveo da je apelant do 2006. godine bio član porodičnog domaćinstva svoga oca koji je stekao stanarsko pravo na dijelu predmetnog stana, što je bitna činjenica koja ide u prilog odbijanju tužbenog zahtjeva, i to sa aspekta pravilne primjene materijalnog prava (čl. 12. i 19. ZOSO-a). Prema navodima Kantonalnog suda, ako je otac stekao stanarsko pravo, sin koji je član njegovog porodičnog domaćinstva ne može samostalno steći stanarsko pravo. Dalje, kako je naveo Kantonalni sud, ako je apelant zbog toga što je bio član domaćinstva svoga oca kao student do 2006. godine bio zakonski onemogućen u stjecanju stanarskog prava, pa tako i na dijelu jednog te istog stana (što je dodatno nezakonito) do 2006. godine, onda je očigledno da stanarsko pravo nije nikako ni mogao steći, jer je stanarsko pravo mogao steći do 6. decembra 2000. godine. Apelant je, kako to tvrdi Kantonalni sud, do 2006. godine bio član domaćinstva svoga oca i kao takav, jer je njegov otac stekao stanarsko pravo na dijelu stana a nebitno kada je otac stekao to pravo, nije mogao samostalno steći bilo kakvo stanarsko pravo do 2006. godine. Pošto je stanarsko pravo bilo moguće steći do 6. decembra 2000. godine, zaključak Kantonalnog suda je da apelant nikako nije mogao steći stanarsko pravo u našem i ovakvom pravnom sistemu. Da bi apelant mogao steći stanarsko pravo, bilo je nužno da samostalno ili sa svojom porodicom u kojoj niko drugi nema stanarsko pravo (na tom stanu, dijelu tog stana ili bilo kojem drugom stanu), ali kao poslovno sposoban, dakle punoljetan, drži stan u posjedu nesmetano osam godina i da je za sve to vrijeme držanja poslovno sposoban (jer je potrebno da sve vrijeme manifestira pravno priznatu volju pravnog subjekta).
21. Prilikom odlučenja Kantonalni sud je imao u vidu konkretne okolnosti spora, odnosno "neobičnost" situacije u kojoj je otac stekao stanarsko pravo na dijelu stana od 28 m2, koji dio je otkupio, a ostatak koji porodica drži u posjedu ostao je "ničiji". Međutim, kako je naveo Kantonalni sud, apsurdnost situacije (u koju su stranke same sebe dovele) ne daje pravo ovom sudu da nezakonito postupa, niti mogućnost da pogrešno pravno postavljene i zamišljene situacije podvede pod postojeće pravo.
22. Kantonalni sud je, nakon opširne elaboracije, zaključio da je ispoštovao odluku Ustavnog suda, jer se u odluci Ustavnog suda nigdje konkretno ne navodi u čemu se ogleda proizvoljnost Kantonalnog suda – da li u tumačenju i primjeni materijalnog prava i kojeg tačno, ili u utvrđivanju činjeničnog stanja i to bitnog za drugačije rješavanje cijele pravne stvari. Apelant je odlukom Kantonalnog suda obavezan da naknadi troškove parničnog postupka.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da je odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Naime, apelant tvrdi da je Kantonalni sud donio istovjetnu odluku koju je Ustavni sud svojom Odlukom broj AP 750/18 ukinuo, jer Kantonalni sud nije prihvatio pravne stavove i upute Ustavnog suda. Prema apelantovom mišljenju, osporena presuda ne sadrži jasan stav o pravilu materijalnog prava po osnovu koga je konkretna pravna stvar presuđena, pa ima bitnih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Kantonalni sud je proizvoljno primijenio materijalno pravo, a ni činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrdio. Prema apelantovom mišljenju, Kantonalni sud je bio obavezan da direktno primijeni odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, i to pravo na imovinu i dom, tvrdeći da osporenom presudom snosi preveliki teret, jer nije uspostavljena pravična ravnoteža u okolnostima konkretnog slučaja. Drugostepena presuda je zasnovana na povredama parničnog postupka, te se apelant u vezi s tim pozvao na kršenje odredaba člana 209. ZPP i člana 191. stav 4. ZPP, jer obrazloženje osporene presude ne sadrži jasan stav o postojanju određenog odnosa među strankama i određenog prava, odnosno dužnosti iz tog odnosa, a niti pravilo materijalnog prava prema kome je taj pravni odnos razriješen. Prema apelantovom mišljenju, drugostepeni sud je bio obavezan da svestrano analizira sve činjenice dovodeći ih u međusobnu vezu, da savjesno i brižljivo ocijeni svaki dokaz posebno i sve zajedno, a u osporenoj odluci to je izostalo. Tužena nije uspjela da ostvari vraćanje spornog stana, a rješenje koje to potvrđuje iz 2010. godine postalo je konačno i pravosnažno. Isključivanje deložacije stvara čvrst pravni imovinski status jednak statusu nosioca stanarskog prava (Odluka Ustavnog suda broj U 14/00). Prema apelantovom mišljenju, on ne smije biti diskriminiran u ostvarivanju prava na dom protivno članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant se iscrpno bavio praksom Ustavnog suda i Evropskog suda citirajući relevantne dijelove iz odluka na koje se pozvao (između ostalih, AP 323/04, AP 958/07).
24. Predloženo je da se apelacija usvoji i da se utvrdi kršenje apelantovog prava na kojе se pozvao u apelaciji, da se, shodno tome, ukine osporena presuda Kantonalnog suda i da se na pravnoj snazi ostavi Presuda Općinskog suda broj 65 0 P 186467 17 P 2 od 17. jula 2017. godine.
b) Odgovor na apelaciju
25. Kantonalni sud je naveo da je u svojoj odluci dao razloge zbog kojih je žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu, naglašavajući da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.
26. Tužena je u odgovoru navela da smatra da je Kantonalni sud u osporenoj odluci pravilno primijenio materijalno pravo i da je dao jasno obrazložene razloge za njegovu primjenu.
V. Relevantni propisi
27. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84 - prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – OUS i "Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) relevantne odredbe glase:
Član 12.
Građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu.
Član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, kao i lice koje je prestalo da bude član toga domaćinstva a ostalo je u istom stanu (član 6. stav 1) ne može biti istovremeno i samostalan nosilac stanarskog prava na drugom stanu.
Zabranjeno je istovremeno biti nosilac stanarskog prava više od jednog stana.
Član 19. stav (1)
Nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice.
Član 22.
Kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave s korišćenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korišćenje.
Ako članovi porodičnog domaćinstva u roku od tri mjeseca ne postignu sporazum iz prethodnog stava nadležni sud će u vanparničnom postupku, na zahtjev članova porodičnog domaćinstva ili davaoca stana na korišćenje, odrediti koji će član porodičnog domaćinstva biti nosilac stanarskog prava vodeći računa o materijalnom i zdravstvenom stanju svakog člana domaćinstva kao i drugim okolnostima.
Ako davalac stana na korišćenje smatra da nijedno od lica, koja su ostala u stanu poslije smrti nosioca stanarskog prava, ili kad je on iz drugih razloga trajno prestao da koristi stan, nema pravo da po odredbi člana 21. stav 2. ovog zakona nastavi s korišćenjem stana, može po isteku roka od tri mjeseca tražiti od stambenog organa iseljenje svih lica koja su ostala u stanu.
Prilikom prinudnog iseljenja iz prethodnog stava ne obezbjeđuje se nužni smještaj.
Član 30.
Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.
Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
Protiv rješenja iz prethodnog stava može se u roku od tri dana izjaviti žalba, koja ne zadržava izvršenje rješenja.
Prilikom prinudnog ispražnjenja stana odnosno prostorije, licu koje se iseljava ne obezbjeđuje se nužni smještaj.
Troškovi prinudnog ispražnjenja stana odnosno prostorije padaju na teret lica koje se iseljava.
Lice koje se nezakonito uselilo u stan ili se uselilo u zajedničke prostorije u zgradi snosi svaku štetu i sve troškove prouzrokovane nezakonitim useljenjem.
Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.
Član 71.
Postojeći sustanarski odnosi koji su zasnovani na zakonu ostaju na snazi.
Sustanar je nosilac stanarskog prava u pogledu onih stambenih prostorija koje koristi kao sustanar.
Po stupanju na snagu Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SR BiH", broj 13/74) neuseljen stan može se dati na korišćenje samo jednom nosiocu stanarskog prava.
Novi sustanarski odnosi ne mogu se zasnivati ni u useljenim stanovima.
Ne smatraju se zasnivanjem novih sustanarskih odnosa slučajevi iz člana 73. stav 7. i člana 77. stav 1. ovog zakona.
Ugovori o sustanarskim odnosima koji se zaključe suprotno odredbama ovog zakona nemaju nikakvo pravno dejstvo.
Član 73.
Ako prestane jedan sustanarski odnos ispražnjeni dio stana ne može se dati na korišćenje novom sustanaru.
Kad prestane sustanarski odnos preostali sustanari se proširuju u ispražnjeni dio stana.
Kad prestane jedan sustanarski odnos, a u stanu ostane jedan sustanar kojemu cijeli stan nije potreban, davalac stana na korišćenje može tražiti od stambenog organa njegovo iseljenje ako mu obezbijedi odgovarajući stan koji odgovara dijelu stana koji je koristio kao sustanar.
U skladu sa propisima skupštine kantona utvrđuje se, u slučaju spora između davaoca stana na korišćenje i preostalog sustanara u primjeni prethodnog stava, da li je stan potreban preostalom sustanaru i da li ponuđeni stan odgovara dijelu stana koji koristi kao sustanar odnosno da li odgovara potrebama preostalih sustanara.
Kad prestane jedan sustanarski odnos, a u stanu ostanu dva ili više sustanara, davalac stana na korišćenje odlučuje kako će se među njima podijeliti ispražnjeni dio stana vodeći računa o stambenim potrebama pojedinih sustanara, ako se oni nisu sporazumjeli.
Ako je jedan od sustanara u slučaju iz prethodnog stava vlasnik stana, u ispražnjeni dio stana proširuje se vlasnik stana.
Vlasnik stana od prije 1. januara 1959. godine odnosno njegov nasljednik ima pravo da se useli u prostorije koje su ostale neuseljene iseljenjem jednog ili više sustanara.
Član 77.
Sustanar može da izvrši sa drugim licem zamjenu stambenih prostorija koje koristi shodno odredbama čl. 32., 33. i 34. ovog zakona.
Davalac stana na korišćenje odnosno vlasnik stana ne može dati saglasnost za zamjenu stana sustanaru, ako se drugi sustanar protivi zamjeni iz razloga što bi se njegovi uslovi stanovanja znatno pogoršali s obzirom na broj lica koja na osnovu zamjene treba da se usele ili s obzirom na druge opravdane razloge ili ako koje od lica, koje treba da se useli, boluje od hronične zarazne bolesti.
28. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 191. stav (4)
(4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.
Član 209. stav (1)
(1) Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
Član 229.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:
1) ako je utvrdio da postoji povreda odredaba parničnog postupka, osim u slučajevima iz člana 227. ovog zakona;
2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
3) ako je nakon održane rasprave, na osnovu novih dokaza ili ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
5) ako je prvostepeni sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je zasnovana presuda.
VI. Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 186467 17 Gž 3 od 17. februara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov opunomoćenik je primio 26. februara 2020. godine a apelacija je podnesena 17. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
33. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
36. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 750/18 (tačka 31) utvrđeno da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
37. U vezi sa apelacionim navodima o proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je došlo do proizvoljnosti na koju je apelant ukazao.
39. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u ovom predmetu donio dvije odluke kojima je utvrdio kršenje apelantovog prava na pravično suđenje (vidi tač. 2. i 3. ove odluke). U Odluci broj AP 750/18 (tačka 43) Ustavni sud je, između ostalog, naveo: "U konkretnom slučaju, imajući u vidu dato obrazloženje Kantonalnog suda, nameće se zaključak da je taj sud donio osporenu odluku bez uvažavanja svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, pa dato obrazloženje ostavlja utisak proizvoljnosti i nema uporišta u relevantnim odredbama ZOSO-a."
40. Podsjećanja radi, Ustavni sud je u Odluci broj AP 750/18 naglasio da apelacija (shodno postavljenom tužbenom zahtjevu kojim se traži da se apelantu prizna stanarsko pravo na spornom stanu prije 6. decembra 2000. godine po osnovu člana 30. ZOSO-a) pokreće pitanje primjene člana 30. ZOSO-a prema kojem se postupak za iseljenje nezakonito useljenog lica može pokrenuti ako od dana nezakonitog useljenja, pa do pokretanja postupka nisu protekle više od tri godine. Protekom ovog roka, kao objektivnog koji je utvrđen zakonom, ovaj postupak ne može pokrenuti, niti voditi stambeni organ. Protekom navedenog roka od tri godine koji isključuje mogućnost pokretanja i vođenja postupka nadležnog stambenog organa omogućeno je davaocu stana na korištenje da u daljnjem roku od pet godina traži od nadležnog suda da pokrene postupak za donošenje rješenja o iseljenju nezakonito useljenog lica. Protekom roka od osam godina (3 + 5) gubi se pravo pokretanja i vođenja postupka za iseljenje lica koje se uselilo nezakonito. (U konkretnom slučaju tokom postupka je utvrđeno da su protekli rokovi za iseljenje apelanta iz spornog stana propisani zakonom, te da apelant od rođenja nezakonito koristi sporni stan.)
41. Ustavni sud je u Odluci broj AP 750/18 ukazao da nepostojanje pravnog osnova i nezakonito useljenje u stan čine uvjete bez kojih primjena člana 30. ZOSO-a ne bi bila moguća, a u vezi sa obrazloženjem Kantonalnog suda da je apelant tokom cijelog razdoblja stjecanja stanarskog prava bespravnim korištenjem stana morao imati poslovnu sposobnost, Ustavni sud je, između ostalog, naveo da odredba člana 30. ZOSO-a ima u vidu "neko lice" bez preciziranja da to "neko lice koje se nezakonito useli u stan u društvenom vlasništvu" mora imati i poslovnu sposobnost. Imajući u vidu takvo obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud je u Odluci broj AP 750/18 zaključio da osporeno obrazloženje ostavlja utisak proizvoljnosti i da nema uporišta u relevantnim odredbama ZOSO-a".
42. Slijedeći upute iz Odluke broj AP 750/18 Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u ponovnom postupku, u vezi sa članom 30. ZOSO-a, između ostalog, istakao: "Mlađi maloljetnici mogu kupovati olovke i bombone, kako kaže dr. Andrija Gams, mogu nasljeđivati i dobivati poklone jer su pravni subjekti (ljudska bića, kako kaže Ustavni sud BiH), ali ne mogu kupovati stanove, puške, automobile, niti bi, prema mišljenju ovog suda, mogli stjecati stanarsko pravo održajem (dosjelošću), neprekidnim držanjem i stanovanjem od osam godina. Ovo stoga što nemaju poslovnu sposobnost da manifestacijom svoje volje proizvode pravno djejstvo."
43. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u ponovnom postupku ponovo istakao da je, prema mišljenju tog suda, punoljetstvo uvjet za stjecanje stanarskog prava prema članu 30. ZOSO-a. Ustavni sud je u svojoj ranijoj odluci naglasio da ni iz odredbe člana 30. ZOSO-a, ali ni iz drugih odredaba ZOSO-a, ništa ne upućuje na takav zaključak, pa budući da se obrazloženje Kantonalnog suda temelji na mišljenju Kantonalnog suda koje nema uporište u citiranoj odredbi, jer se ni jezičkim tumačenjem člana 30. ZOSO-a ne može potkrijepiti takvo obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud primijenio i proizvoljno protumačio član 30. ZOSO-a na apelantovu štetu.
44. U vezi sa ostalim razlozima koje je Kantonalni sud naveo u prilog odbijanju tužbenog zahtjeva, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud istakao da je apelant do 2006. godine bio član porodičnog domaćinstva svoga oca koji je stekao stanarsko pravo na dijelu predmetnog stana, što je za taj sud bitna činjenica sa aspekta pravilne primjene materijalnog prava (čl. 12. i 19. ZOSO-a). Prema navodima Kantonalnog suda, ako je otac stekao stanarsko pravo, sin koji je član njegovog porodičnog domaćinstva ne može samostalno steći stanarsko pravo. Dalje, kako to navodi Kantonalni sud, ako je apelant zbog toga što je bio član domaćinstva svoga oca kao student do 2006. godine bio zakonski onemogućen u stjecanju stanarskog prava, pa tako i na dijelu jednog te istog stana (što je dodatno nezakonito) do 2006. godine, onda je očigledno da stanarsko pravo nije nikako ni mogao steći, jer je stanarsko pravo mogao steći do 6. decembra 2000. godine. Apelant je, kako to tvrdi Kantonalni sud, do 2006. godine bio član domaćinstva svoga oca i kao takav, jer je njegov otac stekao stanarsko pravo na dijelu stana, a nebitno je kada je otac stekao to pravo, nije mogao do 2006. godine samostalno steći bilo kakvo stanarsko pravo. Prema mišljenju Ustavnog suda, dato obrazloženje Kantonalnog suda zapravo je posljedica proizvoljnog tumačenja i primjene člana 30. ZOSO-a na šta je Ustavni sud već ukazao u ovoj, ali i u Odluci broj AP 750/18.
45. Ustavni sud naglašava da se u konkretnom slučaju, zaista, radi o specifičnim okolnostima jer, iako je vještačenjem utvrđeno da dva stana (sada) čine jednu funkcionalnu cjelinu, sporni stan od 40 m2 i stan od 28 m2 u stambenoj evidenciji (formalno-pravno) vode se odvojeno, dakle, kao dvije stambene jedinice. Iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je na spornom stanu bilo konstituirano stanarsko pravo (Adela Vranešić je bila evidentirana kao prijeratni nosilac stanarskog prava), a apelantov otac je stanarsko pravo na stanu od 28 m2 stekao (tek) 15. novembra 2000. godine, što je, suprotno obrazloženju Kantonalnog suda, bitna okolnost za pravilnu primjenu člana 12. ZOSO-a (o čemu se Ustavni sud detaljnije izjasnio u Odluci broj AP 750/18, tačka 42).
46. Dakle, Ustavni sud se ni u ovoj odluci nije bavio pitanjem sustanarstva (op. cit., AP 750/18, tačka 32), niti pitanjem ko je i kako trebalo i mogao otkupiti stan (stanove) i pod kojim uvjetima, jer se tužbenim zahtjevom to pitanje i ne pokreće. U konkretnom slučaju tužbenim zahtjevom je pokrenuto pitanje da li su ispunjeni uvjeti iz člana 30. ZOSO-a da se apelantu, kao korisniku spornog stana, prizna stanarsko pravo. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud ocjenom provedenih dokaza utvrdio da su protekli rokovi za iseljenje apelanta iz spornog stana propisani zakonom, te da je apelant već krajem 1997. godine stekao sva prava na spornom stanu koja ima nositelj stanarskog prava prema članu 30. ZOSO-a, koji je Kantonalni sud proizvoljno protumačio na apelantovu štetu. Ustavni sud, također, zapaža da je Općinski sud prilikom odlučenja imao u vidu član 8. Evropske konvencije koji štiti pravo na dom svim korisnicima stambenih prostora na dan 30. april 1991. godine, procijenivši da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji javni interes (ne postoji treće lice koje po zakonu pretendira na sporni stan) koji bi odnio prevagu u odnosu na apelantovo stečeno pravo na spornom stanu na osnovu korištenja spornog stana (od rođenja).
47. Štaviše, Ustavni sud je u svojoj praksi izrazio stav da isključivanje deložacije stvara čvrst pravni imovinski status jednak statusu nosioca stanarskog prava, odnosno da korištenje stana bez zakonske mogućnosti da javna vlast traži povrat stana u posjed (protekom rokova iz člana 30. ZOSO-a) predstavlja stečenu ekonomsku vrijednost, u smislu "imovine" iz člana 1. Protokola broj 1 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, tačka 30, dostupna i na web-stranici Ustavnog suda
48. Na osnovu svega iznesenog, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Kantonalnog suda i ovog puta povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
49. Ustavni sud smatra da su se u okolnostima konkretnog slučaja stekli uvjeti za primjenu člana 62. stav (5) Pravila Ustavnog suda koji omogućava da se Presuda Općinskog suda broj 65 0 P 186467 17 P 2 od 7. jula 2017. godine, koja ne krši apelantova prava, ostavi na pravnoj snazi.
Ostali prigovori
50. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud ne vidi potrebu da posebno obrazlaže ostale apelantove prigovore u vezi sa kršenjem prava na dom i imovinu.
VIII. Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Kantonalni sud nakon odluke Ustavnog suda odredbu člana 30. ZOSO-a primijenio i protumačio na isti način kao u odluci koju je Ustavni sud ukinuo isključivo na apelantovu štetu.
52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. st. (1) i (5) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 967/20, rješavajući apelaciju Emira Saračevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. st. (1) i (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Emira Saračevića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 186467 17 Gž 3 od 17. februara 2020. godine.
U smislu člana 62. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na pravnoj snazi ostavlja se Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 186467 17 P 2 od 17. jula 2017. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Emir Saračević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Amir Šapčanin, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 186467 17 Gž 3 od 17. februara 2020. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 750/18 utvrdio povredu apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 P 186467 17 Gž 2 od 16. januara 2018. godine, koju je Ustavni sud ukinuo i predmet vratio istom sudu na ponovno odlučivanje (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 750/18 od 15. januara 2020. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 8/20 od 4. februara 2020. godine, dostupna i na web-stranici Ustavnog suda https://www.anwalt-derbeste.de
3. Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 207/16 Ustavni sud je usvojio apelantovu apelaciju broj AP 3287/16, koju je podnio zbog dužine trajanja predmetnog postupka, utvrđujući povredu apelantovog prava na pravično suđenje u segmentu suđenja u razumnom roku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 207/16 od 10. maja 2017. godine (grupna odluka kojom je odlučeno i o apelantovoj apelaciji broj AP 3287/16), dostupna na web-stranici Ustavnog suda
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i zakonskog zastupnika tužene Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 21. jula 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Kantonalni sud i zakonski zastupnik tužene su dostavili odgovore na apelaciju 29. jula, odnosno 13. augusta 2021. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Postupak okončan Odlukom Ustavnog suda broj AP 750/18
7. U tužbi podnesenoj 21. februara 2011. godine apelant je tražio da se utvrdi da je stekao status nositelja stanarskog prava na jednosobnom stanu u Sarajevu (Vrazova ulica broj 16/III, 40 m2, u daljnjem tekstu: sporni stan) prije 6. decembra 2000. godine, te da se, shodno tome, priznaju prava koja pripadaju nositeljima stanarskog prava koja su stečena prije 6. decembra 2000. godine.
8. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 186467 17 P 2 od 7. jula 2017. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev iz prethodne tačke ove odluke uz obavezivanje tužene da naknadi troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
9. Ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je zaključio da apelant bespravno stanuje u spornom stanu od kraja 1989. godine iz čega slijedi da je nakon osam godina, tj. već krajem 1997. godine, stekao sva prava na spornom stanu koja ima nositelj stanarskog prava. Prema ocjeni Općinskog suda, apelant je ostvario kontinuitet u korištenju spornog stana od momenta svog rođenja, kao član porodičnog domaćinstva Adele Vranešić, a od 1989. godine kao nezakoniti korisnik. Potom je Općinski sud naglasio da se apelantovo korištenje spornog stana od momenta napuštanja stana Adele Vranešić smatra bespravnim, u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO), jer apelant nije imao zakonski osnov za useljenje u sporni stan, pa se, stoga, tužena neosnovano poziva na činjenicu da je Adeli Vranešić stanarsko pravo na spornom stanu prestalo njenom smrću 1993. godine. Prema ocjeni Općinskog suda, Adeli Vranešić, kao posljednjem nositelju stanarskog prava na spornom stanu, stanarsko pravo je prestalo protekom šest mjeseci od momenta napuštanja spornog stana (krajem 1989. godine). Na osnovu činjeničnog utvrđenja Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe člana 30. ZOSO-a, koje je taj sud citirao, zaključivši da ni nadležni organ, niti bilo ko od zainteresiranih lica nije u konkretnom slučaju pokrenuo postupak za iseljenje nezakonitog korisnika, što čini osnovanim zahtjev za utvrđivanje statusa nositelja stanarskog prava na spornom stanu.
10. Općinski sud je prilikom odlučenja primijenio Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i to član 8, zaključivši da se sporni stan smatra apelantovim domom u kojem živi od rođenja uz naglasak da član 8. Evropske konvencije štiti pravo na dom svim licima koja su na dan 30. april 1991. godine boravila u određenim stambenim objektima.
11. Odlučujući o žalbi tužene Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 186467 17 Gž 2 od 16. januara 2018. godine kojom je žalba uvažena, prvostepena presuda preinačena na način da je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev uz istovremeno obavezivanje apelanta da naknadi troškove postupka.
12. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da nije sporno da apelant od rođenja živi na predmetnoj adresi sa koje je pohađao osnovnu školu, jer se sporni stan i stan apelantovog oca nalaze na istom spratu i nekada su bili povezani hodnikom (izjava svih svjedoka), a da se sada, prema nalazu vještaka, radi o jednom stanu, funkcionalno povezanom bez mogućnosti razdvajanja, što je činjenica koju je utvrdio prvostepeni sud. Drugostepenom sudu nije sporna ni činjenica da je apelant sa svojom porodicom koristio sporni stan nakon što je Adela Vranešić napustila sporni stan (1989. godine), i to na način da je sporni stan pripojen stanu apelantove porodice. Međutim, ono što je Kantonalnom sudu sporno jeste nepostojanje pravnog osnova da apelantova porodica sporni stan od 40 m2, koji nakon napuštanja Adele Vranešić (pa čak i za vrijeme dok je tu živjela) neprestano i nesmetano koristi na način da apelant, kao član svoje porodice, stekne stanarsko pravo i otkupi sporni stan nakon što je stan od 28 m2 na istoj adresi već jednom za tu porodicu otkupio apelantov otac.
13. Kantonalni sud je pojasnio da je apelant rođen 1981. godine i da je 1993. godine imao 12 godina tako da od navedene godine do decembra 2000. godine nije mogao stjecati stanarsko pravo bespravnim korištenjem na svoje ime, pri čemu je posebno naglašeno da apelant nije mogao istovremeno biti član domaćinstva svoga oca i istovremeno zasebno za sebe, kao bespravni korisnik, stjecati stanarsko pravo na spornom stanu. Prema ocjeni Kantonalnog suda, da bi se apelant mogao posmatrati kao subjekt prava, odnosno lice koje može stjecati prava i obaveze, morao je tokom cijelog razdoblja stjecanja stanarskog prava bespravnim korištenjem spornog stana imati poslovnu sposobnost, koja se stječe punoljetstvom, shodno članu 157. Porodičnog zakona FBiH.
14. Kantonalni sud je naglasio da je apelant 1999. godine navršio 18 godina, tako da nije bilo moguće steći stanarsko pravo u roku od osam godina bespravnog držanja u posjedu stana do 6. decembra 2000. godine iz kojeg ga niko nije iseljavao. Prema stavu Kantonalnog suda, do 1999. godine apelant nije mogao formalno-pravno sam i u svoje ime držati u posjedu sporni stan, i to na način da mu protekli rok do tog vremena bude uračunat kao zakonski rok za vrijeme za koje je stekao određeno pravo. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da apelant do 6. decembra 2000. godine, prema odredbi člana 30. st. 2. i 6. ZOSO-a, nije mogao steći stanarsko pravo na spornom stanu zbog činjenice da je 1999. godine bio maloljetan.
15. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda podnio apelaciju Ustavnom sudu koju je Ustavni sud Odlukom broj AP 750/18 usvojio, utvrđujući da je apelantu osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, što je bio razlog da se osporena odluka ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno odlučivanje.
16. U obrazloženju odluke Ustavni sud je, između ostalog, naveo da "nepostojanje pravnog osnova i nezakonito useljenje u stan čine uvjete bez kojih primjena člana 30. ZOSO-a ne bi bila moguća", a na šta jasno ukazuje i sama zakonska odredba "ako neko lice nezakonito useli u stan u društvenom vlasništvu ….". Stoga, prema ocjeni Ustavnog suda, "pozivanje Kantonalnog suda na nezakonitost korištenja spornog stana jeste činjenica koja se apelantu u okolnostima konkretnog slučaja ne bi mogla staviti na teret, kako to čini Kantonalni sud u obrazloženju, ali i u odgovoru na apelaciju, već upravo suprotno". Ustavni sud je potom problematizirao dio obrazloženja Kantonalnog suda iz kog proizlazi: "Da bi se tužitelj mogao posmatrati kao subjekt prava, tačnije lice koje može stjecati prava i obaveze, morao je tokom cijelog razdoblja stjecanja stanarskog prava bespravnim korištenjem stana imati poslovnu sposobnost, koja se stječe punoljetstvom, a nastupa sa navršenjem 18 godina života…."
17. Referirajući se na takvo obrazloženje Ustavni sud je ukazao da svako ljudsko biće ima opću pravnu sposobnost koja svakom ljudskom biću omogućava da bude nositelj svih vrsta prava i obaveza u svim obimima koje postoje u pravnom poretku, pri čemu nije moguće ograničiti, umanjiti, niti oduzeti pravnu sposobnost ljudskih bića. Dakle, suprotno obrazloženju Kantonalnog suda, fizičko lice postaje subjekt prava i stječe pravnu sposobnost trenutkom rođenja iz čega slijedi da za stjecanje prava i obaveza nije nužno i postojanje poslovne sposobnosti. Osim toga, odredba člana 30. ZOSO-a ima u vidu "neko lice" bez preciziranja da to "neko lice koje se nezakonito useli u stan u društvenoj svojini" mora imati i poslovnu sposobnost. U citiranoj odluci Ustavni sud je ukazao da razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti). U konkretnom slučaju, imajući u vidu dato obrazloženje Kantonalnog suda, nameće se zaključak da je taj sud donio osporenu odluku bez uvažavanja svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, pa dato obrazloženje ostavlja utisak proizvoljnosti i da nema uporište u relevantnim odredbama ZOSO-a zbog čega je utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje (op. cit., AP 750/18, tač. 31-46).
Osporena odluka
18. Kantonalni sud je u ponovnom postupku, postupajući u postupku izvršenja Odluke broj AP 750/18, donio Presudu broj 65 0 P 186467 17 Gž 3 od 17. februara 2020. godine kojom je (ponovo) usvojio žalbu tužene i preinačio prvostepenu presudu, tako da je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev obavezavši ga da naknadi troškove postupka (detaljnije u izreci presude). Kantonalni sud je na str. 2 i 3 obrazloženja izložio relevantne činjenice konkretnog predmeta, na str. od 3 do 7 obrazloženja naveo je pravne aspekte bitne za odlučenje, a na str. od 7 do 17 obrazloženja Kantonalni sud se detaljno referirao na odluku Ustavnog suda. U vezi sa pravnim okvirom bitnim za odlučenje, Kantonalni sud se detaljno bavio pravnom, poslovnom i deliktnom sposobnošću u vezi sa stjecanjem, razlikama i pojmovnim značenjima u pravu, pozivajući se na odredbe Porodičnog zakona FBiH (član 157), Zakona o obligacionim odnosima (član 160), Zakona o radu FBiH (član 20), Krivičnog zakona FBiH (član 9) i Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u FBiH (član 2), koje je sve citirao, a nakon toga se bavio pravnom teorijom u vezi sa pravnom i poslovnom sposobnošću (strana 4 i 5 obrazloženja). Zatim je Kantonalni sud citirao relevantne odredbe ZOSO-a, i to čl. 19, 30, 46. st. (1) i (2), 71. i 73, te se referirao na praksu Vrhovnog suda FBiH u vezi sa stjecanjam stanarskog prava prema članu 30. st. (2) i (6) ZOSO-a.
19. Nakon prezentiranja pravnog okvira bitnog za odlučenje Kantonalnog suda u predmetnoj pravnoj stvari, isti sud je detaljno analizirao odluku Ustavnog suda i pri tome iznio stavove iz kojih proizlazi neslaganje sa obrazloženjem Ustavnog suda. Kantonalni sud je ostao pri stavu da je apelant morao biti poslovno sposoban za stjecanje stanarskog prava po osnovu člana 30. ZOSO-a. U vezi s tim, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo: "Djeca do 18 godina su maloljetna i poslovno nesposobna. Ne mogu svojim radnjama proizvoditi pravno djejstvo. To je opće pravilo za koje je dato pravno teorijsko objašnjenje, kao i pravne norme u nas, danas. Za izuzetke mora postojati propis (…). Za stjecanje stanarskog prava od strane maloljetnika taj izuzetak nije predviđen, dok nasljeđivanje (koje je čak i posebno predviđeno kako Zakonom o nasljeđivanju, tako i Zakonom o stambenim odnosima) ne znači stjecanje svojim voljnim radnjama, zbog čega se ne može ni poistovjetiti sa ovim slučajem, koji nije nigdje ničim ni sličnim (pa se ne može porediti ni primjera radi). Mlađi maloljetnici mogu kupovati olovke i bombone, kako kaže dr. Andrija Gams, mogu nasljeđivati i dobivati poklone jer su pravni subjekti (ljudska bića, kako kaže Ustavni sud BiH), ali ne mogu kupovati stanove, puške, automobile, niti bi, prema mišljenju ovog suda, mogli stjecati stanarsko pravo održajem (dosjelošću), neprekidnim držanjem i stanovanjem od osam godina. Ovo stoga što nemaju poslovnu sposobnost da manifestacijom svoje volje proizvode pravno djejstvo."
20. Kantonalni sud je u vezi sa činjeničnim utvrđenjem naveo da je apelant do 2006. godine bio član porodičnog domaćinstva svoga oca koji je stekao stanarsko pravo na dijelu predmetnog stana, što je bitna činjenica koja ide u prilog odbijanju tužbenog zahtjeva, i to sa aspekta pravilne primjene materijalnog prava (čl. 12. i 19. ZOSO-a). Prema navodima Kantonalnog suda, ako je otac stekao stanarsko pravo, sin koji je član njegovog porodičnog domaćinstva ne može samostalno steći stanarsko pravo. Dalje, kako je naveo Kantonalni sud, ako je apelant zbog toga što je bio član domaćinstva svoga oca kao student do 2006. godine bio zakonski onemogućen u stjecanju stanarskog prava, pa tako i na dijelu jednog te istog stana (što je dodatno nezakonito) do 2006. godine, onda je očigledno da stanarsko pravo nije nikako ni mogao steći, jer je stanarsko pravo mogao steći do 6. decembra 2000. godine. Apelant je, kako to tvrdi Kantonalni sud, do 2006. godine bio član domaćinstva svoga oca i kao takav, jer je njegov otac stekao stanarsko pravo na dijelu stana a nebitno kada je otac stekao to pravo, nije mogao samostalno steći bilo kakvo stanarsko pravo do 2006. godine. Pošto je stanarsko pravo bilo moguće steći do 6. decembra 2000. godine, zaključak Kantonalnog suda je da apelant nikako nije mogao steći stanarsko pravo u našem i ovakvom pravnom sistemu. Da bi apelant mogao steći stanarsko pravo, bilo je nužno da samostalno ili sa svojom porodicom u kojoj niko drugi nema stanarsko pravo (na tom stanu, dijelu tog stana ili bilo kojem drugom stanu), ali kao poslovno sposoban, dakle punoljetan, drži stan u posjedu nesmetano osam godina i da je za sve to vrijeme držanja poslovno sposoban (jer je potrebno da sve vrijeme manifestira pravno priznatu volju pravnog subjekta).
21. Prilikom odlučenja Kantonalni sud je imao u vidu konkretne okolnosti spora, odnosno "neobičnost" situacije u kojoj je otac stekao stanarsko pravo na dijelu stana od 28 m2, koji dio je otkupio, a ostatak koji porodica drži u posjedu ostao je "ničiji". Međutim, kako je naveo Kantonalni sud, apsurdnost situacije (u koju su stranke same sebe dovele) ne daje pravo ovom sudu da nezakonito postupa, niti mogućnost da pogrešno pravno postavljene i zamišljene situacije podvede pod postojeće pravo.
22. Kantonalni sud je, nakon opširne elaboracije, zaključio da je ispoštovao odluku Ustavnog suda, jer se u odluci Ustavnog suda nigdje konkretno ne navodi u čemu se ogleda proizvoljnost Kantonalnog suda – da li u tumačenju i primjeni materijalnog prava i kojeg tačno, ili u utvrđivanju činjeničnog stanja i to bitnog za drugačije rješavanje cijele pravne stvari. Apelant je odlukom Kantonalnog suda obavezan da naknadi troškove parničnog postupka.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da je odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Naime, apelant tvrdi da je Kantonalni sud donio istovjetnu odluku koju je Ustavni sud svojom Odlukom broj AP 750/18 ukinuo, jer Kantonalni sud nije prihvatio pravne stavove i upute Ustavnog suda. Prema apelantovom mišljenju, osporena presuda ne sadrži jasan stav o pravilu materijalnog prava po osnovu koga je konkretna pravna stvar presuđena, pa ima bitnih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Kantonalni sud je proizvoljno primijenio materijalno pravo, a ni činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrdio. Prema apelantovom mišljenju, Kantonalni sud je bio obavezan da direktno primijeni odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, i to pravo na imovinu i dom, tvrdeći da osporenom presudom snosi preveliki teret, jer nije uspostavljena pravična ravnoteža u okolnostima konkretnog slučaja. Drugostepena presuda je zasnovana na povredama parničnog postupka, te se apelant u vezi s tim pozvao na kršenje odredaba člana 209. ZPP i člana 191. stav 4. ZPP, jer obrazloženje osporene presude ne sadrži jasan stav o postojanju određenog odnosa među strankama i određenog prava, odnosno dužnosti iz tog odnosa, a niti pravilo materijalnog prava prema kome je taj pravni odnos razriješen. Prema apelantovom mišljenju, drugostepeni sud je bio obavezan da svestrano analizira sve činjenice dovodeći ih u međusobnu vezu, da savjesno i brižljivo ocijeni svaki dokaz posebno i sve zajedno, a u osporenoj odluci to je izostalo. Tužena nije uspjela da ostvari vraćanje spornog stana, a rješenje koje to potvrđuje iz 2010. godine postalo je konačno i pravosnažno. Isključivanje deložacije stvara čvrst pravni imovinski status jednak statusu nosioca stanarskog prava (Odluka Ustavnog suda broj U 14/00). Prema apelantovom mišljenju, on ne smije biti diskriminiran u ostvarivanju prava na dom protivno članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant se iscrpno bavio praksom Ustavnog suda i Evropskog suda citirajući relevantne dijelove iz odluka na koje se pozvao (između ostalih, AP 323/04, AP 958/07).
24. Predloženo je da se apelacija usvoji i da se utvrdi kršenje apelantovog prava na kojе se pozvao u apelaciji, da se, shodno tome, ukine osporena presuda Kantonalnog suda i da se na pravnoj snazi ostavi Presuda Općinskog suda broj 65 0 P 186467 17 P 2 od 17. jula 2017. godine.
b) Odgovor na apelaciju
25. Kantonalni sud je naveo da je u svojoj odluci dao razloge zbog kojih je žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu, naglašavajući da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.
26. Tužena je u odgovoru navela da smatra da je Kantonalni sud u osporenoj odluci pravilno primijenio materijalno pravo i da je dao jasno obrazložene razloge za njegovu primjenu.
V. Relevantni propisi
27. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84 - prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – OUS i "Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) relevantne odredbe glase:
Član 12.
Građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu.
Član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, kao i lice koje je prestalo da bude član toga domaćinstva a ostalo je u istom stanu (član 6. stav 1) ne može biti istovremeno i samostalan nosilac stanarskog prava na drugom stanu.
Zabranjeno je istovremeno biti nosilac stanarskog prava više od jednog stana.
Član 19. stav (1)
Nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice.
Član 22.
Kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave s korišćenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korišćenje.
Ako članovi porodičnog domaćinstva u roku od tri mjeseca ne postignu sporazum iz prethodnog stava nadležni sud će u vanparničnom postupku, na zahtjev članova porodičnog domaćinstva ili davaoca stana na korišćenje, odrediti koji će član porodičnog domaćinstva biti nosilac stanarskog prava vodeći računa o materijalnom i zdravstvenom stanju svakog člana domaćinstva kao i drugim okolnostima.
Ako davalac stana na korišćenje smatra da nijedno od lica, koja su ostala u stanu poslije smrti nosioca stanarskog prava, ili kad je on iz drugih razloga trajno prestao da koristi stan, nema pravo da po odredbi člana 21. stav 2. ovog zakona nastavi s korišćenjem stana, može po isteku roka od tri mjeseca tražiti od stambenog organa iseljenje svih lica koja su ostala u stanu.
Prilikom prinudnog iseljenja iz prethodnog stava ne obezbjeđuje se nužni smještaj.
Član 30.
Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.
Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
Protiv rješenja iz prethodnog stava može se u roku od tri dana izjaviti žalba, koja ne zadržava izvršenje rješenja.
Prilikom prinudnog ispražnjenja stana odnosno prostorije, licu koje se iseljava ne obezbjeđuje se nužni smještaj.
Troškovi prinudnog ispražnjenja stana odnosno prostorije padaju na teret lica koje se iseljava.
Lice koje se nezakonito uselilo u stan ili se uselilo u zajedničke prostorije u zgradi snosi svaku štetu i sve troškove prouzrokovane nezakonitim useljenjem.
Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.
Član 71.
Postojeći sustanarski odnosi koji su zasnovani na zakonu ostaju na snazi.
Sustanar je nosilac stanarskog prava u pogledu onih stambenih prostorija koje koristi kao sustanar.
Po stupanju na snagu Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SR BiH", broj 13/74) neuseljen stan može se dati na korišćenje samo jednom nosiocu stanarskog prava.
Novi sustanarski odnosi ne mogu se zasnivati ni u useljenim stanovima.
Ne smatraju se zasnivanjem novih sustanarskih odnosa slučajevi iz člana 73. stav 7. i člana 77. stav 1. ovog zakona.
Ugovori o sustanarskim odnosima koji se zaključe suprotno odredbama ovog zakona nemaju nikakvo pravno dejstvo.
Član 73.
Ako prestane jedan sustanarski odnos ispražnjeni dio stana ne može se dati na korišćenje novom sustanaru.
Kad prestane sustanarski odnos preostali sustanari se proširuju u ispražnjeni dio stana.
Kad prestane jedan sustanarski odnos, a u stanu ostane jedan sustanar kojemu cijeli stan nije potreban, davalac stana na korišćenje može tražiti od stambenog organa njegovo iseljenje ako mu obezbijedi odgovarajući stan koji odgovara dijelu stana koji je koristio kao sustanar.
U skladu sa propisima skupštine kantona utvrđuje se, u slučaju spora između davaoca stana na korišćenje i preostalog sustanara u primjeni prethodnog stava, da li je stan potreban preostalom sustanaru i da li ponuđeni stan odgovara dijelu stana koji koristi kao sustanar odnosno da li odgovara potrebama preostalih sustanara.
Kad prestane jedan sustanarski odnos, a u stanu ostanu dva ili više sustanara, davalac stana na korišćenje odlučuje kako će se među njima podijeliti ispražnjeni dio stana vodeći računa o stambenim potrebama pojedinih sustanara, ako se oni nisu sporazumjeli.
Ako je jedan od sustanara u slučaju iz prethodnog stava vlasnik stana, u ispražnjeni dio stana proširuje se vlasnik stana.
Vlasnik stana od prije 1. januara 1959. godine odnosno njegov nasljednik ima pravo da se useli u prostorije koje su ostale neuseljene iseljenjem jednog ili više sustanara.
Član 77.
Sustanar može da izvrši sa drugim licem zamjenu stambenih prostorija koje koristi shodno odredbama čl. 32., 33. i 34. ovog zakona.
Davalac stana na korišćenje odnosno vlasnik stana ne može dati saglasnost za zamjenu stana sustanaru, ako se drugi sustanar protivi zamjeni iz razloga što bi se njegovi uslovi stanovanja znatno pogoršali s obzirom na broj lica koja na osnovu zamjene treba da se usele ili s obzirom na druge opravdane razloge ili ako koje od lica, koje treba da se useli, boluje od hronične zarazne bolesti.
28. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 191. stav (4)
(4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.
Član 209. stav (1)
(1) Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
Član 229.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:
1) ako je utvrdio da postoji povreda odredaba parničnog postupka, osim u slučajevima iz člana 227. ovog zakona;
2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
3) ako je nakon održane rasprave, na osnovu novih dokaza ili ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
5) ako je prvostepeni sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je zasnovana presuda.
VI. Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 186467 17 Gž 3 od 17. februara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov opunomoćenik je primio 26. februara 2020. godine a apelacija je podnesena 17. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
33. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
36. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 750/18 (tačka 31) utvrđeno da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
37. U vezi sa apelacionim navodima o proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je došlo do proizvoljnosti na koju je apelant ukazao.
39. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u ovom predmetu donio dvije odluke kojima je utvrdio kršenje apelantovog prava na pravično suđenje (vidi tač. 2. i 3. ove odluke). U Odluci broj AP 750/18 (tačka 43) Ustavni sud je, između ostalog, naveo: "U konkretnom slučaju, imajući u vidu dato obrazloženje Kantonalnog suda, nameće se zaključak da je taj sud donio osporenu odluku bez uvažavanja svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, pa dato obrazloženje ostavlja utisak proizvoljnosti i nema uporišta u relevantnim odredbama ZOSO-a."
40. Podsjećanja radi, Ustavni sud je u Odluci broj AP 750/18 naglasio da apelacija (shodno postavljenom tužbenom zahtjevu kojim se traži da se apelantu prizna stanarsko pravo na spornom stanu prije 6. decembra 2000. godine po osnovu člana 30. ZOSO-a) pokreće pitanje primjene člana 30. ZOSO-a prema kojem se postupak za iseljenje nezakonito useljenog lica može pokrenuti ako od dana nezakonitog useljenja, pa do pokretanja postupka nisu protekle više od tri godine. Protekom ovog roka, kao objektivnog koji je utvrđen zakonom, ovaj postupak ne može pokrenuti, niti voditi stambeni organ. Protekom navedenog roka od tri godine koji isključuje mogućnost pokretanja i vođenja postupka nadležnog stambenog organa omogućeno je davaocu stana na korištenje da u daljnjem roku od pet godina traži od nadležnog suda da pokrene postupak za donošenje rješenja o iseljenju nezakonito useljenog lica. Protekom roka od osam godina (3 + 5) gubi se pravo pokretanja i vođenja postupka za iseljenje lica koje se uselilo nezakonito. (U konkretnom slučaju tokom postupka je utvrđeno da su protekli rokovi za iseljenje apelanta iz spornog stana propisani zakonom, te da apelant od rođenja nezakonito koristi sporni stan.)
41. Ustavni sud je u Odluci broj AP 750/18 ukazao da nepostojanje pravnog osnova i nezakonito useljenje u stan čine uvjete bez kojih primjena člana 30. ZOSO-a ne bi bila moguća, a u vezi sa obrazloženjem Kantonalnog suda da je apelant tokom cijelog razdoblja stjecanja stanarskog prava bespravnim korištenjem stana morao imati poslovnu sposobnost, Ustavni sud je, između ostalog, naveo da odredba člana 30. ZOSO-a ima u vidu "neko lice" bez preciziranja da to "neko lice koje se nezakonito useli u stan u društvenom vlasništvu" mora imati i poslovnu sposobnost. Imajući u vidu takvo obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud je u Odluci broj AP 750/18 zaključio da osporeno obrazloženje ostavlja utisak proizvoljnosti i da nema uporišta u relevantnim odredbama ZOSO-a".
42. Slijedeći upute iz Odluke broj AP 750/18 Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u ponovnom postupku, u vezi sa članom 30. ZOSO-a, između ostalog, istakao: "Mlađi maloljetnici mogu kupovati olovke i bombone, kako kaže dr. Andrija Gams, mogu nasljeđivati i dobivati poklone jer su pravni subjekti (ljudska bića, kako kaže Ustavni sud BiH), ali ne mogu kupovati stanove, puške, automobile, niti bi, prema mišljenju ovog suda, mogli stjecati stanarsko pravo održajem (dosjelošću), neprekidnim držanjem i stanovanjem od osam godina. Ovo stoga što nemaju poslovnu sposobnost da manifestacijom svoje volje proizvode pravno djejstvo."
43. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u ponovnom postupku ponovo istakao da je, prema mišljenju tog suda, punoljetstvo uvjet za stjecanje stanarskog prava prema članu 30. ZOSO-a. Ustavni sud je u svojoj ranijoj odluci naglasio da ni iz odredbe člana 30. ZOSO-a, ali ni iz drugih odredaba ZOSO-a, ništa ne upućuje na takav zaključak, pa budući da se obrazloženje Kantonalnog suda temelji na mišljenju Kantonalnog suda koje nema uporište u citiranoj odredbi, jer se ni jezičkim tumačenjem člana 30. ZOSO-a ne može potkrijepiti takvo obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud primijenio i proizvoljno protumačio član 30. ZOSO-a na apelantovu štetu.
44. U vezi sa ostalim razlozima koje je Kantonalni sud naveo u prilog odbijanju tužbenog zahtjeva, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud istakao da je apelant do 2006. godine bio član porodičnog domaćinstva svoga oca koji je stekao stanarsko pravo na dijelu predmetnog stana, što je za taj sud bitna činjenica sa aspekta pravilne primjene materijalnog prava (čl. 12. i 19. ZOSO-a). Prema navodima Kantonalnog suda, ako je otac stekao stanarsko pravo, sin koji je član njegovog porodičnog domaćinstva ne može samostalno steći stanarsko pravo. Dalje, kako to navodi Kantonalni sud, ako je apelant zbog toga što je bio član domaćinstva svoga oca kao student do 2006. godine bio zakonski onemogućen u stjecanju stanarskog prava, pa tako i na dijelu jednog te istog stana (što je dodatno nezakonito) do 2006. godine, onda je očigledno da stanarsko pravo nije nikako ni mogao steći, jer je stanarsko pravo mogao steći do 6. decembra 2000. godine. Apelant je, kako to tvrdi Kantonalni sud, do 2006. godine bio član domaćinstva svoga oca i kao takav, jer je njegov otac stekao stanarsko pravo na dijelu stana, a nebitno je kada je otac stekao to pravo, nije mogao do 2006. godine samostalno steći bilo kakvo stanarsko pravo. Prema mišljenju Ustavnog suda, dato obrazloženje Kantonalnog suda zapravo je posljedica proizvoljnog tumačenja i primjene člana 30. ZOSO-a na šta je Ustavni sud već ukazao u ovoj, ali i u Odluci broj AP 750/18.
45. Ustavni sud naglašava da se u konkretnom slučaju, zaista, radi o specifičnim okolnostima jer, iako je vještačenjem utvrđeno da dva stana (sada) čine jednu funkcionalnu cjelinu, sporni stan od 40 m2 i stan od 28 m2 u stambenoj evidenciji (formalno-pravno) vode se odvojeno, dakle, kao dvije stambene jedinice. Iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je na spornom stanu bilo konstituirano stanarsko pravo (Adela Vranešić je bila evidentirana kao prijeratni nosilac stanarskog prava), a apelantov otac je stanarsko pravo na stanu od 28 m2 stekao (tek) 15. novembra 2000. godine, što je, suprotno obrazloženju Kantonalnog suda, bitna okolnost za pravilnu primjenu člana 12. ZOSO-a (o čemu se Ustavni sud detaljnije izjasnio u Odluci broj AP 750/18, tačka 42).
46. Dakle, Ustavni sud se ni u ovoj odluci nije bavio pitanjem sustanarstva (op. cit., AP 750/18, tačka 32), niti pitanjem ko je i kako trebalo i mogao otkupiti stan (stanove) i pod kojim uvjetima, jer se tužbenim zahtjevom to pitanje i ne pokreće. U konkretnom slučaju tužbenim zahtjevom je pokrenuto pitanje da li su ispunjeni uvjeti iz člana 30. ZOSO-a da se apelantu, kao korisniku spornog stana, prizna stanarsko pravo. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud ocjenom provedenih dokaza utvrdio da su protekli rokovi za iseljenje apelanta iz spornog stana propisani zakonom, te da je apelant već krajem 1997. godine stekao sva prava na spornom stanu koja ima nositelj stanarskog prava prema članu 30. ZOSO-a, koji je Kantonalni sud proizvoljno protumačio na apelantovu štetu. Ustavni sud, također, zapaža da je Općinski sud prilikom odlučenja imao u vidu član 8. Evropske konvencije koji štiti pravo na dom svim korisnicima stambenih prostora na dan 30. april 1991. godine, procijenivši da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji javni interes (ne postoji treće lice koje po zakonu pretendira na sporni stan) koji bi odnio prevagu u odnosu na apelantovo stečeno pravo na spornom stanu na osnovu korištenja spornog stana (od rođenja).
47. Štaviše, Ustavni sud je u svojoj praksi izrazio stav da isključivanje deložacije stvara čvrst pravni imovinski status jednak statusu nosioca stanarskog prava, odnosno da korištenje stana bez zakonske mogućnosti da javna vlast traži povrat stana u posjed (protekom rokova iz člana 30. ZOSO-a) predstavlja stečenu ekonomsku vrijednost, u smislu "imovine" iz člana 1. Protokola broj 1 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, tačka 30, dostupna i na web-stranici Ustavnog suda
48. Na osnovu svega iznesenog, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Kantonalnog suda i ovog puta povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
49. Ustavni sud smatra da su se u okolnostima konkretnog slučaja stekli uvjeti za primjenu člana 62. stav (5) Pravila Ustavnog suda koji omogućava da se Presuda Općinskog suda broj 65 0 P 186467 17 P 2 od 7. jula 2017. godine, koja ne krši apelantova prava, ostavi na pravnoj snazi.
Ostali prigovori
50. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud ne vidi potrebu da posebno obrazlaže ostale apelantove prigovore u vezi sa kršenjem prava na dom i imovinu.
VIII. Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Kantonalni sud nakon odluke Ustavnog suda odredbu člana 30. ZOSO-a primijenio i protumačio na isti način kao u odluci koju je Ustavni sud ukinuo isključivo na apelantovu štetu.
52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. st. (1) i (5) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.