- Tue May 07, 2019 8:57 am
#3191
Konstatacije suda, izrecene u obrazlozenju, nedovoljno su obrazlozene i pausalne te, kao takve, van standarda pravicnog suclenja.
Odluka o dopustivosti broj AP 1518/06 od 29. marta 2008. godine
Iz obrazloženja redovnog suda:
„Činjenično stanje koje je utvrđeno u provedenom upravnom postupku, a sadr- žano u obrazloženju pobijane presude nije sporno među strankama u ovom sporu, izuzimajući konstataciju suda da iz svega proizilazi da tužitelj osporava zakonitost novodonesenog rješenja Izvršnog odbora Advokatske komore RS zbog pogrešne primjene materijalnog prava i povrede pravila postupka, te da je isto rješenje do- neseno protivno pravnom shvatanju tog suda dato u presudi broj U-10/03 od 11.
6. 2003. godine i da je rješenje Upravnog odbora Advokatske komore RS od 13. 5. 2006. godine kojim je tužitelj [apelant] brisan iz Imenika advokata Advokatske ko- more RS ništavo jer je doneseno bez zahtjeva tužitelja i uz pogrešnu primjenu člana
43. Statuta Advokatske komore RS, kao i to da tužitelju nije omogućeno da se izjasni o razlozima za prestanak prava na obavljanje advokatske djelatnosti. Naime, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje koje se citira u provedenom upravnom postupku nesporno je da je tužitelj otišao u SAD maja mjeseca 1995. godine, te da je [S. K.], advokat a iz Banje Luke [O. Z.]. [apelant] opunomoćio da ga zastupa i zamjenjuje u svim predmetima kod Osnovnog suda u Banjoj Luci i da je [S. K.] otkazala navedenu punomoć dana 11. 9. 1995. godine i obavijestila Osnovni sud o adresi tužitelja, kako to stoji u dopisu Su-487/95 od 11. 9. 1995. godine, te da je [S. K.], prema navodima tuženog, podnijela zahtjev sadržaja da se tužitelj oslobodi plaćanja obaveza iz djelat- nosti za period od 31. 5. 1995. godine do 31. 5. 1996. godine i da je takvom zahtjevu udovoljeno, a brisanje tužitelja iz Imenika advokata Advokatske komore RS bilo je nužno obzirom da je [S. K.] nakon otkazivanja punomoćja pisala pod imenom tuži- telja i koristila njegov pečat što je onemogućavalo nesmetano funkcionisanje organa pravosuđa i da je radi prevazilaženja tih problema S. K. imenovana za likvidatora advokatske kancelarije tužitelja, da se tužitelj vratio iz SAD 1998. godine, te da je tužitelj protiv rješenja Upravnog odbora Advokatske komore RS podnio tužbu koja je rješenjem broj 0-185/01 od 5. 2. 2002. godine odbačena kao neblagovremena, te da je tužitelj dana 25. 11. 2002. godine podnio zahtjev Advokatskoj komori RS za oglašavanje ništavim navedenog rješenja o brisanju tužitelja iz Imenika advokata
Advokatske komore RS. Prema izjavi tužitelja on se vratio iz SAD-a 1998. godine (15. maja 1998. godine dostavio je podnesak Advokatskoj komori RS Banjaluka da nastavlja sa radom advokatske kancelarije) počev od 15. maja 1998. godine. Prema odredbama člana 41. i 42. Statuta Skupštine Advokatske komore RS donesenog 1.
11. 1993. godine regulisano je da Upravni odbor Komore može rješenjem odredi- ti prestanak vršenja advokatske djelatnosti nakon provedenog postupka pred nad- ležnim organom Komore u kom advokatu protiv koga se vodi postupak mora biti omogućeno izjašnjavanje. Nadalje, rješenjem kojim se utvrđuje prestanak prava na vršenje advokatske djelatnosti određuje se i likvidator kancelarije. Odredbama člana
42. Zakona o advokaturi Republike Srpske (‘Službeni glasnik Republike Srpske’ br. 17/92, 12/93, 26/93) važećeg u vrijeme donošenja osporenog akta, kao i odredbama člana 41. i 42. i 43. Statuta Advokatske komore RS, važećeg u vrijeme donošenja osporenog akta, regulisano je da se rješenje o brisanju advokata iz Imenika advo- kata Advokatske komore RS može donijeti po službenoj dužnosti nakon prethodno provedenog postupka pred nadležnim organom Komore u kojem advokatu mora biti omogućeno izjašnjenje i nakon utvrđenja od strane nadležnog organa da postoji osnov za prestanak prava za obavljanje djelatnosti. Međutim, iz nespornih podataka u spisima predmeta kojim sam tužitelj tvrdi da je bio odsutan od maja mjeseca 1995. godine do maja mjeseca 1998. godine kao i dopisa advokata [S. K.] od 11. 9. 1995. godine, jasno je da nadležni organ Komore nije mogao obezbijediti prisustvo tuži- telja i tražiti njegovo izjašnjenje jer je bio nedostupan organima Komore preko tri godine. Iz prednjeg slijedi da se tužitelj mogao ponovno upisati u Imenik advokata Advokatske komore RS, pa ne stoje razlozi kojima se tvrdi da nisu bili ispunjeni zakonski uslovi za donošenje rješenja o brisanju tužitelja iz Imenika advokata Advo- katske komore RS bez zahtjeva tužitelja i uslovi iz člana 266. stav 1. tačka 4. Zakona o opštem upravnom postupku, važećeg u vrijeme donošenja osporenog akta, odno- sno člana 252. stav 1. tačka 4. sada važećeg Zakona o upravnim sporovima.”
Iz odluke Ustavnog suda BiH:
„Povodom presude Vrhovnog suda […] Ustavni sud ukazuje da su konstatacije Vrhovnog suda, koje su izrečene u obrazloženju osporene presude, nedovoljno obrazložene i paušalne, te kao takve izvan standarda pravičnog suđenja. Prije svega, presuda Vrhovnog suda kojom je preinačena presuda Okružnog suda je donesena na osnovu činjeničnog stanja koje je prema konstataciji Vrhovnog suda pravilno utvrdio Okružni sud i koje nije sporno među strankama, osim dopisa S.K od 11. septembra 1995. godine, čiju zakonitost apelant osporava. Konstatacija Vrhovnog suda o tome da činjenice koje su utvrđene nisu sporne među strankama potpuno je
182
183
neosnovana i netačna. Naime, Okružni sud je utvrdio da S. K, koja je to potvrdila svojom izjavom u spisu, niti je imala ovlaštenje da podnosi zahtjev za apelantovo brisanje iz imenika advokata tužene, niti je takav zahtjev podnijela. Nasuprot ovom zaključku Okružnog suda, Vrhovni sud, iako ovu činjenicu smatra nesporno utvrđenom, svoju presudu obrazlaže tako što, između ostalog, navodi da tužena tvrdi kako je upravo S. K. predala takav zahtjev. Ovu protivrječnost Vrhovni sud nije ni pokušao otkloniti ili obrazložiti.
Nadalje, Vrhovni sud konstatira da tužena nije mogla osigurati apelantovo prisustvo i tražiti njegovo izjašnjenje u provedenom postupku, ne dajući razloge na osnovu kojih je utvrdio da je tuženoj bila nedostupna apelantova adresa i zbog čega nije bilo moguće zatražiti njegovo izjašnjenje, osim činjenice da apelant u vrijeme donošenja rješenja o brisanju iz imenika advokata nije boravio u Banjoj Luci. Isto tako, Vrhovni sud konstatira da je činjenično stanje u osporenoj presudi nesporno, a činjenice koje je utvrdio Okružni sud u toj istoj presudi su takvog karaktera da potvrđuju apelantove navode kako je rješenje kojim je brisan iz imenika advokata tužene nezakonito. Naime, Okružni sud je utvrdio da zahtjev za brisanje iz imenika advokata nije podnesen, da nema dokaza u spisu da je proveden postupak u nadležnom organu tužene, u skladu sa relevantnim odredbama, niti obrazloženje osporenog akta tužene sadrži bilo kakve navode o tome, kao i da tužena nije ponudila nikakve dokaze o osnovanosti svojih razloga za donošenje rješenja o apelantovom brisanju iz njezinog imenika advokata. Iz navedenog slijedi zaključak Okružnog suda da nije ni bilo osnova za donošenje takvog rješenja. Okružni sud, također, konstatira da je S. K. otkazala punomoć i da tužena nije apelantu postavila zamjenika iz redova advokata, iako je smislu člana 25. stav 3. svog Statuta bila dužna to učiniti. U odnosu na navedene konstatacije Okružnog suda, Vrhovni sud nije uopće dao nijedan razlog zbog čega ovako činjenično stanje smatra pravilno ili nepravilno utvrđenim, što bi bilo izuzetno značajno, jer je u svojoj odluci zaključio suprotno i na osnovu takvog zaključka donio drugačiju presudu. Prema mišljenju Ustavnog suda, izostanak obrazloženja činjenica na osnovu kojih je donesena presuda stvara pravnu konfuziju i nesigurnost, posebno ako se uzme u obzir da je te činjenice utvrdio Okružni sud i o njima dao valjane i jasne razloge.
Ustavni sud posebno ukazuje na nepotkrijepljen i protivrječan zaključak Vrhovnog suda kako ‘iz navedenog slijedi da se tužilac mogao ponovo upisati u imenik advokata Advokatske komore RS, pa nisu prihvatljivi razlozi kojima se tvrdi da nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za donošenje rješenja o tužiočevom brisanju iz Imenika Advokatske komore RS’. Prije svega, predmetni spor nije vođen zbog nemogućnosti apelantovog upisa u imenik advokata tužene, nego zbog osporavanja zakonitosti rješenja o njegovom brisanju iz imenika advokata tužene. Iz citiranog zaključka
Vrhovnog suda proizlazi da su činjenice i dokazi provedeni kako bi se utvrdilo može li se apelant upisati u imenik advokata tužene, nakon čega Vrhovni sud utvrđuje da se apelant mogao upisati u imenik advokata tužene, pa stoga nisu prihvatljivi razlozi osporavanja zakonitosti rješenja o njegovom brisanju iz imenika advokata. Dakle, za Vrhovni sud presudan razlog kod donošenja odluke o zakonitosti rješenja tužene o apelantovom brisanju iz imenika advokata tužene predstavlja apelantovu mogućnost da se ponovo upiše u imenik advokata tužene. Osim što upis u imenik advokata tužene nije bio predmet spora, krajnje je nelogično i arbitrarno ocjenjivati zakonitost rješenja o brisanju iz imenika advokata tužene sa apelantovim pravom da može zahtijevati ponovni upis u isti imenik. Činjenica o ovom apelantovom pravu ni na koji način nije smjela utjecati na donošenje odluke o zakonitosti rješenja koje je apelant osporavao. Prema tome, Ustavni sud smatra da obrazloženje Vrhovnog suda u osporenoj odluci, u navedenom smislu, nije zadovoljilo princip pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.”
Odluka o dopustivosti broj AP 1518/06 od 29. marta 2008. godine
Iz obrazloženja redovnog suda:
„Činjenično stanje koje je utvrđeno u provedenom upravnom postupku, a sadr- žano u obrazloženju pobijane presude nije sporno među strankama u ovom sporu, izuzimajući konstataciju suda da iz svega proizilazi da tužitelj osporava zakonitost novodonesenog rješenja Izvršnog odbora Advokatske komore RS zbog pogrešne primjene materijalnog prava i povrede pravila postupka, te da je isto rješenje do- neseno protivno pravnom shvatanju tog suda dato u presudi broj U-10/03 od 11.
6. 2003. godine i da je rješenje Upravnog odbora Advokatske komore RS od 13. 5. 2006. godine kojim je tužitelj [apelant] brisan iz Imenika advokata Advokatske ko- more RS ništavo jer je doneseno bez zahtjeva tužitelja i uz pogrešnu primjenu člana
43. Statuta Advokatske komore RS, kao i to da tužitelju nije omogućeno da se izjasni o razlozima za prestanak prava na obavljanje advokatske djelatnosti. Naime, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje koje se citira u provedenom upravnom postupku nesporno je da je tužitelj otišao u SAD maja mjeseca 1995. godine, te da je [S. K.], advokat a iz Banje Luke [O. Z.]. [apelant] opunomoćio da ga zastupa i zamjenjuje u svim predmetima kod Osnovnog suda u Banjoj Luci i da je [S. K.] otkazala navedenu punomoć dana 11. 9. 1995. godine i obavijestila Osnovni sud o adresi tužitelja, kako to stoji u dopisu Su-487/95 od 11. 9. 1995. godine, te da je [S. K.], prema navodima tuženog, podnijela zahtjev sadržaja da se tužitelj oslobodi plaćanja obaveza iz djelat- nosti za period od 31. 5. 1995. godine do 31. 5. 1996. godine i da je takvom zahtjevu udovoljeno, a brisanje tužitelja iz Imenika advokata Advokatske komore RS bilo je nužno obzirom da je [S. K.] nakon otkazivanja punomoćja pisala pod imenom tuži- telja i koristila njegov pečat što je onemogućavalo nesmetano funkcionisanje organa pravosuđa i da je radi prevazilaženja tih problema S. K. imenovana za likvidatora advokatske kancelarije tužitelja, da se tužitelj vratio iz SAD 1998. godine, te da je tužitelj protiv rješenja Upravnog odbora Advokatske komore RS podnio tužbu koja je rješenjem broj 0-185/01 od 5. 2. 2002. godine odbačena kao neblagovremena, te da je tužitelj dana 25. 11. 2002. godine podnio zahtjev Advokatskoj komori RS za oglašavanje ništavim navedenog rješenja o brisanju tužitelja iz Imenika advokata
Advokatske komore RS. Prema izjavi tužitelja on se vratio iz SAD-a 1998. godine (15. maja 1998. godine dostavio je podnesak Advokatskoj komori RS Banjaluka da nastavlja sa radom advokatske kancelarije) počev od 15. maja 1998. godine. Prema odredbama člana 41. i 42. Statuta Skupštine Advokatske komore RS donesenog 1.
11. 1993. godine regulisano je da Upravni odbor Komore može rješenjem odredi- ti prestanak vršenja advokatske djelatnosti nakon provedenog postupka pred nad- ležnim organom Komore u kom advokatu protiv koga se vodi postupak mora biti omogućeno izjašnjavanje. Nadalje, rješenjem kojim se utvrđuje prestanak prava na vršenje advokatske djelatnosti određuje se i likvidator kancelarije. Odredbama člana
42. Zakona o advokaturi Republike Srpske (‘Službeni glasnik Republike Srpske’ br. 17/92, 12/93, 26/93) važećeg u vrijeme donošenja osporenog akta, kao i odredbama člana 41. i 42. i 43. Statuta Advokatske komore RS, važećeg u vrijeme donošenja osporenog akta, regulisano je da se rješenje o brisanju advokata iz Imenika advo- kata Advokatske komore RS može donijeti po službenoj dužnosti nakon prethodno provedenog postupka pred nadležnim organom Komore u kojem advokatu mora biti omogućeno izjašnjenje i nakon utvrđenja od strane nadležnog organa da postoji osnov za prestanak prava za obavljanje djelatnosti. Međutim, iz nespornih podataka u spisima predmeta kojim sam tužitelj tvrdi da je bio odsutan od maja mjeseca 1995. godine do maja mjeseca 1998. godine kao i dopisa advokata [S. K.] od 11. 9. 1995. godine, jasno je da nadležni organ Komore nije mogao obezbijediti prisustvo tuži- telja i tražiti njegovo izjašnjenje jer je bio nedostupan organima Komore preko tri godine. Iz prednjeg slijedi da se tužitelj mogao ponovno upisati u Imenik advokata Advokatske komore RS, pa ne stoje razlozi kojima se tvrdi da nisu bili ispunjeni zakonski uslovi za donošenje rješenja o brisanju tužitelja iz Imenika advokata Advo- katske komore RS bez zahtjeva tužitelja i uslovi iz člana 266. stav 1. tačka 4. Zakona o opštem upravnom postupku, važećeg u vrijeme donošenja osporenog akta, odno- sno člana 252. stav 1. tačka 4. sada važećeg Zakona o upravnim sporovima.”
Iz odluke Ustavnog suda BiH:
„Povodom presude Vrhovnog suda […] Ustavni sud ukazuje da su konstatacije Vrhovnog suda, koje su izrečene u obrazloženju osporene presude, nedovoljno obrazložene i paušalne, te kao takve izvan standarda pravičnog suđenja. Prije svega, presuda Vrhovnog suda kojom je preinačena presuda Okružnog suda je donesena na osnovu činjeničnog stanja koje je prema konstataciji Vrhovnog suda pravilno utvrdio Okružni sud i koje nije sporno među strankama, osim dopisa S.K od 11. septembra 1995. godine, čiju zakonitost apelant osporava. Konstatacija Vrhovnog suda o tome da činjenice koje su utvrđene nisu sporne među strankama potpuno je
182
183
neosnovana i netačna. Naime, Okružni sud je utvrdio da S. K, koja je to potvrdila svojom izjavom u spisu, niti je imala ovlaštenje da podnosi zahtjev za apelantovo brisanje iz imenika advokata tužene, niti je takav zahtjev podnijela. Nasuprot ovom zaključku Okružnog suda, Vrhovni sud, iako ovu činjenicu smatra nesporno utvrđenom, svoju presudu obrazlaže tako što, između ostalog, navodi da tužena tvrdi kako je upravo S. K. predala takav zahtjev. Ovu protivrječnost Vrhovni sud nije ni pokušao otkloniti ili obrazložiti.
Nadalje, Vrhovni sud konstatira da tužena nije mogla osigurati apelantovo prisustvo i tražiti njegovo izjašnjenje u provedenom postupku, ne dajući razloge na osnovu kojih je utvrdio da je tuženoj bila nedostupna apelantova adresa i zbog čega nije bilo moguće zatražiti njegovo izjašnjenje, osim činjenice da apelant u vrijeme donošenja rješenja o brisanju iz imenika advokata nije boravio u Banjoj Luci. Isto tako, Vrhovni sud konstatira da je činjenično stanje u osporenoj presudi nesporno, a činjenice koje je utvrdio Okružni sud u toj istoj presudi su takvog karaktera da potvrđuju apelantove navode kako je rješenje kojim je brisan iz imenika advokata tužene nezakonito. Naime, Okružni sud je utvrdio da zahtjev za brisanje iz imenika advokata nije podnesen, da nema dokaza u spisu da je proveden postupak u nadležnom organu tužene, u skladu sa relevantnim odredbama, niti obrazloženje osporenog akta tužene sadrži bilo kakve navode o tome, kao i da tužena nije ponudila nikakve dokaze o osnovanosti svojih razloga za donošenje rješenja o apelantovom brisanju iz njezinog imenika advokata. Iz navedenog slijedi zaključak Okružnog suda da nije ni bilo osnova za donošenje takvog rješenja. Okružni sud, također, konstatira da je S. K. otkazala punomoć i da tužena nije apelantu postavila zamjenika iz redova advokata, iako je smislu člana 25. stav 3. svog Statuta bila dužna to učiniti. U odnosu na navedene konstatacije Okružnog suda, Vrhovni sud nije uopće dao nijedan razlog zbog čega ovako činjenično stanje smatra pravilno ili nepravilno utvrđenim, što bi bilo izuzetno značajno, jer je u svojoj odluci zaključio suprotno i na osnovu takvog zaključka donio drugačiju presudu. Prema mišljenju Ustavnog suda, izostanak obrazloženja činjenica na osnovu kojih je donesena presuda stvara pravnu konfuziju i nesigurnost, posebno ako se uzme u obzir da je te činjenice utvrdio Okružni sud i o njima dao valjane i jasne razloge.
Ustavni sud posebno ukazuje na nepotkrijepljen i protivrječan zaključak Vrhovnog suda kako ‘iz navedenog slijedi da se tužilac mogao ponovo upisati u imenik advokata Advokatske komore RS, pa nisu prihvatljivi razlozi kojima se tvrdi da nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za donošenje rješenja o tužiočevom brisanju iz Imenika Advokatske komore RS’. Prije svega, predmetni spor nije vođen zbog nemogućnosti apelantovog upisa u imenik advokata tužene, nego zbog osporavanja zakonitosti rješenja o njegovom brisanju iz imenika advokata tužene. Iz citiranog zaključka
Vrhovnog suda proizlazi da su činjenice i dokazi provedeni kako bi se utvrdilo može li se apelant upisati u imenik advokata tužene, nakon čega Vrhovni sud utvrđuje da se apelant mogao upisati u imenik advokata tužene, pa stoga nisu prihvatljivi razlozi osporavanja zakonitosti rješenja o njegovom brisanju iz imenika advokata. Dakle, za Vrhovni sud presudan razlog kod donošenja odluke o zakonitosti rješenja tužene o apelantovom brisanju iz imenika advokata tužene predstavlja apelantovu mogućnost da se ponovo upiše u imenik advokata tužene. Osim što upis u imenik advokata tužene nije bio predmet spora, krajnje je nelogično i arbitrarno ocjenjivati zakonitost rješenja o brisanju iz imenika advokata tužene sa apelantovim pravom da može zahtijevati ponovni upis u isti imenik. Činjenica o ovom apelantovom pravu ni na koji način nije smjela utjecati na donošenje odluke o zakonitosti rješenja koje je apelant osporavao. Prema tome, Ustavni sud smatra da obrazloženje Vrhovnog suda u osporenoj odluci, u navedenom smislu, nije zadovoljilo princip pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.”
- By LegaForum