- Sat Nov 14, 2015 7:04 pm
#759
Isplata plate i naknade plate za vrijeme odsustvovanja radnika s rada
Ovdje možete preuzeti ogledni primjer zaštite prava iz radnog odnosa. Presudom se djelimično usvaja tužbeni zahtjev i nalaže tuženom da tužitelju isplati određeni iznos na ime neisplaćene plate, naknade za korištenje godišnjeg odmora i naknade za vrijeme privremene spriječenosti za rad.
Primjer ne predstavlja vjerni prikaz originalne sudske odluke, već prilagodbu iste koji se kao takav može koristiti kao model prilikom pisanja stvarne presude.
Primjer pripremila: sudija Rosa Obradović, Vrhovni sud Republike Srpske.
Recenzija: sudija Slavica Čurić, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine.
Primjer verifikovala: Stalna komisija za Centar za sudsku dokumentaciju.
Bosna i Hercegovina
Republika Srpska
OSNOVNI SUD U BANЈOJ LUCI
Broj: ____________________
Banja Luka, 29.04.2008. godine
Osnovni sud u Banjoj Luci po sudiji pojedincu D. D. u pravnoj stvari tužitelja P. P. iz Banja Luke, Zalužani broj 77., protiv tuženog „T.T.“ AD sa sjedištem u Ulici Dujka Dukića broj 29. Banja Luka, kojeg zastupa punomoćnik po zaposlenju R. B. iz Banja Luke Ulica Mladena Mršića broj 13., radi zaštite prava iz radnog odnosa, V.S. 15.000,00 KM, nakon održane glavne i javne rasprave dana 29.03.2008. godine, u prisustvu tužitelja i punomoćnika tuženog, donio je dana 29.04.2008. godine slijedeću:
P R E S U D U
Djelimično se usvaja tužbeni zahtjev i nalaže tuženom da tužitelju isplati:
- iznos od 4.750,00 KM (četiri hiljade sedamsto pedeset konvertibilnih maraka) na ime neisplaćene plate za period od 02.05.2005. godine do 31.12.2006. godine, sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa od po 250,00 KM računajući dospjelost tog iznosa svakog 5-og u mjesecu za prethodni mjesec, pa do isplate,
- iznos od po 250,00 KM (dvijesto pedeset konvertibilnih maraka) ukupno 500,00 KM (pet stotina konvertibilnih maraka) na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2005. i 2006. godinu, sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 250,00 KM od 01.01.2006. godine, a na iznos od 250,00 KM od 01.01.2007. godine pa sve do isplate,
- iznos od 250,00 KM (dvijesto pedeset konvertibilnih maraka) na ime naknade za vrijeme privremene spriječenosti za rad od 01.01.2007. godine do 31.01.2007. godine, sa zakonskom zateznom kamatom od 31.01.2007. godine do isplate, sve u roku od 15 dana od dana donošenja ove presude.
U ostalom dijelu odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom da mu tuženi isplati:
- iznos od 500,00 KM (petsto konvertibilnih maraka) na ime naknade „za čekanje“ za period od 01.02.2007. godine do 31.03.2007. godine, sa zakonskom zateznom kamatom od 31.03.2007. godine do isplate i
- iznos od 2.500,00 KM (dvije hiljade petsto konvertibilnih maraka) na ime naknade plate za period od 010.4.2007. godine do 31.02.2008. godine u kom tužitelj nije radio, sa kamatom od 31.03.2008. godine do isplate.
Nalaže se tuženom da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 799,00 KM (sedamsto devedeset devet konvertibilnih maraka), sve u roku od 15 dana od dana donošenja ove presude.
O b r a z l o ž e n j e
U tužbi podnesenoj kod ovoga suda dana 02.05.2006. godine tužitelj navodi da je bio zaposlen kod tuženog od 1990. godine, da je 18.11.2001. godine zaključio ugovor o radu sa tuženim za radno mjesto alatničar pod brojem 606/01, da je redovno primao platu i druga primanja po osnovu rada do početka 2005. godine od kada mu tuženi nije platio ostvarenu zaradu ni na ime naknade za vrijeme odsustva s rada. Navodi da je od 02.02.2005. godine do 31.12.2006. godine proveo na radu, da je radio na poslovima svog radnog mjesta a da mu tuženi zarađenu platu nije isplatio što je učinio ostalim radnicima za isti period, da januar mjesec (od 01.01.2007. do 31.01.2007. godine) nije radio zbog privremene spriječenosti za rad (bolovanja) i da je dokaz o odsustvu po tom osnovu (doznaku) predao tuženom, da tuženi nije platio tužitelju naknadu za vrijeme korištenja godišnjeg odmora za 2005. i 2006. godinu u kom periodu je koristio godišnji odmor, da je od 01.02.2007. godine do 31.03.2007. godine bio „na čekanju“ po rješenju tuženog, a nakon toga pa do zaključenja glavne rasprave da je radno neangažovan, da čeka poziv tuženog za javljanje na posao.
Predlaže da sud donese presudu kojom će obavezati tuženog na isplatu ukupnog iznosa od 8.500,00 KM od čega: na ime plate za period od 02.05.2005. godine do 31.12.2006. godine iznos od 4.750,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa od po 250,00 KM računajući dospjelost tog iznosa svakog 5-og u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate, naknade plate za vrijeme godišnjeg odmora za 2005. i za 2006. godinu iznos od po 250,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 250,00 KM od 1.1.2006. godine, a na iznos od 250,00 KM od 01.01.2007. godine pa sve do isplate, naknade plate za vrijeme privremene spriječenosti za rad u januaru mjesecu 2007. godine iznos od 250,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od od 31.01.2007. godine do isplate, naknade za čekanje za period od 01.02.2007. godine do 31.03.2007. godine u iznosu od 500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 31.03.2007. godine do isplate i naknade plate u iznosu od 2.500,00 KM za period od 01.04.2007. godine do 31.02.2008. godine u kom tužitelj nije radio, sa kamatom od 31.03.2008. godine do isplate, pri čemu navodi da je tuženi obavezan da mu isplati traženi novčani iznos i da je predmetno potraživanje zasnovano na Ustavu, Zakonu o radu, Opštem kolektivnom ugovoru i pojedinačnom ugovoru.
Tuženi u odgovoru na tužbu osporava osnovanost potraživanja. Ne spori činjenične navode tužbe u pogledu perioda radnog angažovanja tužitelja (za koji period osporava potraživanje tužitelja) zbog ekonomskih teškoća u kojima se nalazi ni navode u pogledu korištenja godišnjeg odmora, kao i perioda njegovog odsustva s posla za koji traži naknadu plate, ističući da mu ne pripada pravo na naknadu za vrijeme čekanja posla u vrijeme u kojem tužitelj nije radio. Predlaže da se zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan.
Za rješavanje predmetnog spora u primjeni je odredba člana 83. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 38/00, 40/00, 38/03 i 66/03, dalje ZOR – član 90. Zakona o radu – Prečišćeni tekst „Službeni glasnik RS“ broj 55/07, dalje: ZOR –prečišćeni tekst) kojim je propisano da radnik ostvaruje pravo na platu u skladu sa Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i ugovorom o radu i da poslodavac ne može radniku isplatiti manju platu od one koja je utvrđena u skladu sa Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Naknada plate propisana je članovima od 86. do 88. ZOR (član 93. do 95. ZOR - prečišćeni tekst).
Nesporno među strankama je da je tužitelj zaključio ugovor o radu sa tuženim, da je radno neangažovan od 1.1.2007. godine pa nadalje (do presuđenja) zbog ekonomskih teškoća u kojim se nalazi tuženi i da mu tuženi nije isplatio platu i naknade plate za sporni period. Nije sporno da plata za radno mjesto na kojem je tužitelj raspoređen, za period na koji se odnosi predmetno potraživanje iznosi 250,00 KM.
Sporno je, tumačenje i primjena norme a stim u vezi i pravni osnov potraživanja tužitelja.
Na sporne okolnosti izvedeni su dokazi: čitanjem ugovora o radu zaključenog između tužitelja i tuženog 18.11.2001. godine pod brojem 606/01, rješenja o korištenju godišnjeg odmora na ime tužitelja broj 11/05 od 21.06.2005. godine i rješenja za godišnji odmor broj 15/06 od 17.07.2006. godine , doznake izdate od strane Doma zdravlja Banja Luka od 5.2.2007. godine, rješenja tuženog broj 22/07 od 28.01.2007. godine o upućivanju tužitelja na čekanje posla u trajanju od 01.02.2007. godine do 31.03.2007. godine.
Na osnovu nespornih činjenica i izvedenih dokaza sud je utvrdio: da je tužitelj zaposlen kod tuženog, da je po osnovu ugovora o radu raspoređen na radno mjesto alatničara i da je radio do kraja 2006. godine, nakon toga da neko vrijeme (jedan mjesec) nije radio zbog privremene spriječenosti za rad, da je bio dva mjeseca na čekanju od kada je radno neangažovan a da je i dalje u evidenciji radnika tuženog sa statusom „radno neangažovan“.
Na osnovu rješenja o korištenju godišnjeg odmora broj 11/05 od 21.06.2005. godine i rješenja broj 15/06 od 17.7.2006. godine utvrđeno je da je tuženi odobrio tužitelju korištnje godišnjeg odmora prema navedenim rješenjima u periodu od 21.06.2005. godine do 17.06.2006. godine i od 17.06.2006. godine do 17.07.2006. godine i da je tim rješenjima utvrđena naknada za korištenje godišnjeg odmora u iznosu od po 250,00 KM.
Na osnovu doznaka izdatih od strane ljekara doma zdravlja Banja Luka od 05.02.2007. godine sud je utvrdio da je tužitelj opravdano odsustvovao s posla zbog privremene spriječenosti za rad u januaru mjesecu 2007. godine, što ne spori ni tuženi, kao što ne spori ni činjenicu da naknadu plate po ovom osnovu, isplaćuje tuženi.
Na osnovu rješenja tuženog broj 22/07 od 28.01.2008. godine utvrđeno je da je tužitelj upućen na „čekanje posla“ od 01.02.2007. godine do 31.3.2007. godine i da tim rješenjem nije utvrđena naknada plate za navedeni period čekanja posla.
Ocjenom provedenih dokaza u smislu člana 83. ZOR, sud zaključuje da je tuženi bio u obavezi da tužitelju isplati plaću za rad i ostvarene rezultate rada u periodu u kojem je tužitelj radio (od 02.05.2005. godine do 31.12.2006. godine) i naknade plate za vrijeme bolovanja i za vrijeme korištenja godišnjeg odmora.
Kako tuženi nije isplati platu i naknadu plate za navedeni period, zahtjev tužbe u ovom dijelu, je osnovan.
Suprotno navedenom, zahtjev tužbe na ime naknade za čekanje posla i naknade plate za period u kojem tužitelj nije radio, označen u izreci ove presude, nema osnova.
Ovakav zaključak proizlazi iz provedenih dokaza i navedenih zakonskih odredbi, iz čijeg sadržaja proizlazi da plata predstavlja naknadu za izvršeni rad radnika kod poslodavca. Pošto je plata naknada za rad, ukoliko radnik kod poslodavca nije vršio rad, ne pripada mu ni pravo na platu za taj period.
Plata prema tome, predstavlja jedno od prava iz radnog odnosa za čije ostvarenje nije dovoljno samo postojanje radnog odnosa, već je nužan i rad radnika kod poslodavca. Radnik ostavaruje platu za obavljeni rad i za vrijeme provedeno na radu. Ugovorom o radu individualiziraju se elementi za određivanje plate, s tim da se plata individualizirana tim elementima, mora dovesti u odnos zavisnosti od rada, odnosno rezultata rada. To znači, da radnik ima pravo na platu samo ako je radio, a visina zarade se određuje na osnovu elemenata iz ugovora o radu. Plata se ostvaruje radom, a pravo na naknadu plate ostvaruje se bez rada, ali samo u zakonom propisanim slučajevima.
Prema tome, Ustavom, Zakonom o radu i Opštim kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu garantovano je pravo na platu samo za period u kojem je tužitelj radio. Nema spora da je tužitelj radio od 02.05.2005. godine do 31.12.2006. godine pa mu pripada pravo na platu u mjesečnom iznosu od po 250,00 KM što za taj period iznosi ukupno 4.750,00 KM. Na ovaj iznos zbog docnje u ispunjenju pripada mu i pravo na zakonsku zateznu kamatu od dospjelosti svakog pojedinog obročnog iznosa (jer se radi o povremenim davanjima sa različitim rokovima dospjeća) s tim da je kao rok dospijeća određen svaki 5 u mjesecu za prethodni mjesec pa sve do isplate.
Nasuprot tome, tužitelju ne pripada pravo na naknadu plate za period od 1.4.2007. godine do 31.2.2008. godine u kom periodu tužitelj nije radio. Kako tužitelj navedeni period nije proveo na radu to nema osnova za nametanje obaveze tuženom za naknadu plate za ovaj period. Naknada plate radnicima pripada samo za slučajeve propisane zakonom i Opštim kolektivnim ugovorom, među koje zakonom priznate slučajeve za koje se isplaćuje naknada plate, ne spada ovaj slučaj, kada tužitelj traži naknadu plate, a da nije kod tuženog izvršavao nikakav rad u spornom periodu. Zato je tužiteljev zahtjev za isplatu naknade plate za period od 1.4.2007. godine do 31.2.2008 godine odbijen.
Naknada za korištenje godišnjeg odmora i za vrijeme privremene spriječenosti za rad su zakonom i OKU priznati vidovi naknade plate. Tuženi nije osporio činjenice opravdanosti odsustva tužitelja s posla u januaru 2007. godine zbog bolovanja, niti je osporio činjenice da je tužitelj na osnovu rješenja tuženog koristio godišnji odmor za 2005. i 2006. godinu, pa kod nespornih činjenica odlučnih za utvrđivanje prava na ove oblike naknade plate i kod nesporne visine, tužitelju je dosuđena naknada plate za vrijeme privremene spriječenosti za rad u iznosu od 250,00 KM i naknade za godišnji odmor za 2005. i 2006. godinu u ukupnom iznosu od 500,00 KM sa pripadajućom kamatom od dospjelosti ovog potraživanja do isplate, kao u izreci ove presude.
Po ocjeni ovoga suda zahtjev tužitelja za isplatu naknade „za vrijeme čekanja“ za februar i mart 2007. godine nije osnovan. Status „čekanje posla“ predviđao je član 64. st. 1. Zakona o radnim odnosima („Službeni glasnik RS“ broj 25/93. do 10/98) u trajanju od šest mjeseci čije je trajanje produženo na period do godinu dana Zakonom o izmjenama i dopunama tog zakona („Službeni glasnik RS“ broj 3/97). Nakon ovog perioda Zakon ne predviđa mogućnost postojanja ovog statusa zaposlenih pa je stoga i zahtjev za naknadu plaće u tom pogledu neosnovan.
Stoga, nije osnovan tužbeni zahtjev u dijelu potraživanja naknade za vrijeme čekanja posla i za period u kojem tužitelj nije radio (od 01.04.2007. godine do 31.02.2008. godine) jer naknada po ovim osnovima na spada u zakonom priznate naknade plate koje se, kao što je naprijed rečeno, isplaćuju samo u zakonom propisanim slučajevima.
Na osnovu iznijetog proizlazi da su ispunjeni uslovi iz člana 83. i iz članova od 86. do 88 ZOR (član 90. i članovi od 93. do 95. ZOR –prečišćeni tekst) za utvrđenje postojanje obaveze tuženog za ispunjenje činidbe plaćanjem ostvarene plate za period od 02.05.2005. godine do 31.12.2006. godine, naknade za godišnji odmor za 2005. i 2006. godinu i naknade za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti u januaru 2007. godine, kao i za utvrđenje da takva obaveza tuženog ne postoji za potraživanje tužitelja po osnovu naknade za čekanje posla i naknade plate za period u kojem tužitelj nije radio.
Stoga je ovaj sud primjenom člana 176. ZPP-a donio odluku kojom je djelimično udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja, na način kako je navedeno u izreci ove presude.
Odluka o troškovima zasniva se na primjeni člana 386. stav 2. ZPP-a kojom je propisano da, ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje trošlove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio trošlova. Troškovi tužitelja u ukupnom iznosu od 1.480,00 KM se odnose na preduzimanje pravne radnje za sastav tužbe po punomoćniku, advokatu u iznosu od 480,00 KM u skladu sa Tar. br. 2., Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik Republike Srpske br. 68/05), kao i troškova takse na tužbu i presudu u iznosu od po 500,00 KM (ukupno na ime taksi 1.000,00 KM) na osnovu Tarifnog broja 1. tačka 1 i tačka 6 Tarifnog broja 2. tačka 1. Taksene tarife propisane zakonom o sudskim taksama („Službeni glasnik Republike Srpske broj 18/99). Kako je tužitelj djelimično uspio u parnici (sa 54%) srazmjerno tom uspjehu dosuđena mu je naknada troškova postupka u iznosu od 799,00 KM.
Sudija
D. D.
PRAVNA POUKA:
Protiv ove presude, nezadovoljana strana ima pravo na žalbu
u roku od 15 dana od donošenja iste Okružnom sudu u Banja Luci
putem ovoga suda. Žalba se podnosi u 3 primjerka.
izvor http://epravo.ba
Ovdje možete preuzeti ogledni primjer zaštite prava iz radnog odnosa. Presudom se djelimično usvaja tužbeni zahtjev i nalaže tuženom da tužitelju isplati određeni iznos na ime neisplaćene plate, naknade za korištenje godišnjeg odmora i naknade za vrijeme privremene spriječenosti za rad.
Primjer ne predstavlja vjerni prikaz originalne sudske odluke, već prilagodbu iste koji se kao takav može koristiti kao model prilikom pisanja stvarne presude.
Primjer pripremila: sudija Rosa Obradović, Vrhovni sud Republike Srpske.
Recenzija: sudija Slavica Čurić, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine.
Primjer verifikovala: Stalna komisija za Centar za sudsku dokumentaciju.
Bosna i Hercegovina
Republika Srpska
OSNOVNI SUD U BANЈOJ LUCI
Broj: ____________________
Banja Luka, 29.04.2008. godine
Osnovni sud u Banjoj Luci po sudiji pojedincu D. D. u pravnoj stvari tužitelja P. P. iz Banja Luke, Zalužani broj 77., protiv tuženog „T.T.“ AD sa sjedištem u Ulici Dujka Dukića broj 29. Banja Luka, kojeg zastupa punomoćnik po zaposlenju R. B. iz Banja Luke Ulica Mladena Mršića broj 13., radi zaštite prava iz radnog odnosa, V.S. 15.000,00 KM, nakon održane glavne i javne rasprave dana 29.03.2008. godine, u prisustvu tužitelja i punomoćnika tuženog, donio je dana 29.04.2008. godine slijedeću:
P R E S U D U
Djelimično se usvaja tužbeni zahtjev i nalaže tuženom da tužitelju isplati:
- iznos od 4.750,00 KM (četiri hiljade sedamsto pedeset konvertibilnih maraka) na ime neisplaćene plate za period od 02.05.2005. godine do 31.12.2006. godine, sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa od po 250,00 KM računajući dospjelost tog iznosa svakog 5-og u mjesecu za prethodni mjesec, pa do isplate,
- iznos od po 250,00 KM (dvijesto pedeset konvertibilnih maraka) ukupno 500,00 KM (pet stotina konvertibilnih maraka) na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2005. i 2006. godinu, sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 250,00 KM od 01.01.2006. godine, a na iznos od 250,00 KM od 01.01.2007. godine pa sve do isplate,
- iznos od 250,00 KM (dvijesto pedeset konvertibilnih maraka) na ime naknade za vrijeme privremene spriječenosti za rad od 01.01.2007. godine do 31.01.2007. godine, sa zakonskom zateznom kamatom od 31.01.2007. godine do isplate, sve u roku od 15 dana od dana donošenja ove presude.
U ostalom dijelu odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom da mu tuženi isplati:
- iznos od 500,00 KM (petsto konvertibilnih maraka) na ime naknade „za čekanje“ za period od 01.02.2007. godine do 31.03.2007. godine, sa zakonskom zateznom kamatom od 31.03.2007. godine do isplate i
- iznos od 2.500,00 KM (dvije hiljade petsto konvertibilnih maraka) na ime naknade plate za period od 010.4.2007. godine do 31.02.2008. godine u kom tužitelj nije radio, sa kamatom od 31.03.2008. godine do isplate.
Nalaže se tuženom da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 799,00 KM (sedamsto devedeset devet konvertibilnih maraka), sve u roku od 15 dana od dana donošenja ove presude.
O b r a z l o ž e n j e
U tužbi podnesenoj kod ovoga suda dana 02.05.2006. godine tužitelj navodi da je bio zaposlen kod tuženog od 1990. godine, da je 18.11.2001. godine zaključio ugovor o radu sa tuženim za radno mjesto alatničar pod brojem 606/01, da je redovno primao platu i druga primanja po osnovu rada do početka 2005. godine od kada mu tuženi nije platio ostvarenu zaradu ni na ime naknade za vrijeme odsustva s rada. Navodi da je od 02.02.2005. godine do 31.12.2006. godine proveo na radu, da je radio na poslovima svog radnog mjesta a da mu tuženi zarađenu platu nije isplatio što je učinio ostalim radnicima za isti period, da januar mjesec (od 01.01.2007. do 31.01.2007. godine) nije radio zbog privremene spriječenosti za rad (bolovanja) i da je dokaz o odsustvu po tom osnovu (doznaku) predao tuženom, da tuženi nije platio tužitelju naknadu za vrijeme korištenja godišnjeg odmora za 2005. i 2006. godinu u kom periodu je koristio godišnji odmor, da je od 01.02.2007. godine do 31.03.2007. godine bio „na čekanju“ po rješenju tuženog, a nakon toga pa do zaključenja glavne rasprave da je radno neangažovan, da čeka poziv tuženog za javljanje na posao.
Predlaže da sud donese presudu kojom će obavezati tuženog na isplatu ukupnog iznosa od 8.500,00 KM od čega: na ime plate za period od 02.05.2005. godine do 31.12.2006. godine iznos od 4.750,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa od po 250,00 KM računajući dospjelost tog iznosa svakog 5-og u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate, naknade plate za vrijeme godišnjeg odmora za 2005. i za 2006. godinu iznos od po 250,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 250,00 KM od 1.1.2006. godine, a na iznos od 250,00 KM od 01.01.2007. godine pa sve do isplate, naknade plate za vrijeme privremene spriječenosti za rad u januaru mjesecu 2007. godine iznos od 250,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od od 31.01.2007. godine do isplate, naknade za čekanje za period od 01.02.2007. godine do 31.03.2007. godine u iznosu od 500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 31.03.2007. godine do isplate i naknade plate u iznosu od 2.500,00 KM za period od 01.04.2007. godine do 31.02.2008. godine u kom tužitelj nije radio, sa kamatom od 31.03.2008. godine do isplate, pri čemu navodi da je tuženi obavezan da mu isplati traženi novčani iznos i da je predmetno potraživanje zasnovano na Ustavu, Zakonu o radu, Opštem kolektivnom ugovoru i pojedinačnom ugovoru.
Tuženi u odgovoru na tužbu osporava osnovanost potraživanja. Ne spori činjenične navode tužbe u pogledu perioda radnog angažovanja tužitelja (za koji period osporava potraživanje tužitelja) zbog ekonomskih teškoća u kojima se nalazi ni navode u pogledu korištenja godišnjeg odmora, kao i perioda njegovog odsustva s posla za koji traži naknadu plate, ističući da mu ne pripada pravo na naknadu za vrijeme čekanja posla u vrijeme u kojem tužitelj nije radio. Predlaže da se zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan.
Za rješavanje predmetnog spora u primjeni je odredba člana 83. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 38/00, 40/00, 38/03 i 66/03, dalje ZOR – član 90. Zakona o radu – Prečišćeni tekst „Službeni glasnik RS“ broj 55/07, dalje: ZOR –prečišćeni tekst) kojim je propisano da radnik ostvaruje pravo na platu u skladu sa Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i ugovorom o radu i da poslodavac ne može radniku isplatiti manju platu od one koja je utvrđena u skladu sa Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Naknada plate propisana je članovima od 86. do 88. ZOR (član 93. do 95. ZOR - prečišćeni tekst).
Nesporno među strankama je da je tužitelj zaključio ugovor o radu sa tuženim, da je radno neangažovan od 1.1.2007. godine pa nadalje (do presuđenja) zbog ekonomskih teškoća u kojim se nalazi tuženi i da mu tuženi nije isplatio platu i naknade plate za sporni period. Nije sporno da plata za radno mjesto na kojem je tužitelj raspoređen, za period na koji se odnosi predmetno potraživanje iznosi 250,00 KM.
Sporno je, tumačenje i primjena norme a stim u vezi i pravni osnov potraživanja tužitelja.
Na sporne okolnosti izvedeni su dokazi: čitanjem ugovora o radu zaključenog između tužitelja i tuženog 18.11.2001. godine pod brojem 606/01, rješenja o korištenju godišnjeg odmora na ime tužitelja broj 11/05 od 21.06.2005. godine i rješenja za godišnji odmor broj 15/06 od 17.07.2006. godine , doznake izdate od strane Doma zdravlja Banja Luka od 5.2.2007. godine, rješenja tuženog broj 22/07 od 28.01.2007. godine o upućivanju tužitelja na čekanje posla u trajanju od 01.02.2007. godine do 31.03.2007. godine.
Na osnovu nespornih činjenica i izvedenih dokaza sud je utvrdio: da je tužitelj zaposlen kod tuženog, da je po osnovu ugovora o radu raspoređen na radno mjesto alatničara i da je radio do kraja 2006. godine, nakon toga da neko vrijeme (jedan mjesec) nije radio zbog privremene spriječenosti za rad, da je bio dva mjeseca na čekanju od kada je radno neangažovan a da je i dalje u evidenciji radnika tuženog sa statusom „radno neangažovan“.
Na osnovu rješenja o korištenju godišnjeg odmora broj 11/05 od 21.06.2005. godine i rješenja broj 15/06 od 17.7.2006. godine utvrđeno je da je tuženi odobrio tužitelju korištnje godišnjeg odmora prema navedenim rješenjima u periodu od 21.06.2005. godine do 17.06.2006. godine i od 17.06.2006. godine do 17.07.2006. godine i da je tim rješenjima utvrđena naknada za korištenje godišnjeg odmora u iznosu od po 250,00 KM.
Na osnovu doznaka izdatih od strane ljekara doma zdravlja Banja Luka od 05.02.2007. godine sud je utvrdio da je tužitelj opravdano odsustvovao s posla zbog privremene spriječenosti za rad u januaru mjesecu 2007. godine, što ne spori ni tuženi, kao što ne spori ni činjenicu da naknadu plate po ovom osnovu, isplaćuje tuženi.
Na osnovu rješenja tuženog broj 22/07 od 28.01.2008. godine utvrđeno je da je tužitelj upućen na „čekanje posla“ od 01.02.2007. godine do 31.3.2007. godine i da tim rješenjem nije utvrđena naknada plate za navedeni period čekanja posla.
Ocjenom provedenih dokaza u smislu člana 83. ZOR, sud zaključuje da je tuženi bio u obavezi da tužitelju isplati plaću za rad i ostvarene rezultate rada u periodu u kojem je tužitelj radio (od 02.05.2005. godine do 31.12.2006. godine) i naknade plate za vrijeme bolovanja i za vrijeme korištenja godišnjeg odmora.
Kako tuženi nije isplati platu i naknadu plate za navedeni period, zahtjev tužbe u ovom dijelu, je osnovan.
Suprotno navedenom, zahtjev tužbe na ime naknade za čekanje posla i naknade plate za period u kojem tužitelj nije radio, označen u izreci ove presude, nema osnova.
Ovakav zaključak proizlazi iz provedenih dokaza i navedenih zakonskih odredbi, iz čijeg sadržaja proizlazi da plata predstavlja naknadu za izvršeni rad radnika kod poslodavca. Pošto je plata naknada za rad, ukoliko radnik kod poslodavca nije vršio rad, ne pripada mu ni pravo na platu za taj period.
Plata prema tome, predstavlja jedno od prava iz radnog odnosa za čije ostvarenje nije dovoljno samo postojanje radnog odnosa, već je nužan i rad radnika kod poslodavca. Radnik ostavaruje platu za obavljeni rad i za vrijeme provedeno na radu. Ugovorom o radu individualiziraju se elementi za određivanje plate, s tim da se plata individualizirana tim elementima, mora dovesti u odnos zavisnosti od rada, odnosno rezultata rada. To znači, da radnik ima pravo na platu samo ako je radio, a visina zarade se određuje na osnovu elemenata iz ugovora o radu. Plata se ostvaruje radom, a pravo na naknadu plate ostvaruje se bez rada, ali samo u zakonom propisanim slučajevima.
Prema tome, Ustavom, Zakonom o radu i Opštim kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu garantovano je pravo na platu samo za period u kojem je tužitelj radio. Nema spora da je tužitelj radio od 02.05.2005. godine do 31.12.2006. godine pa mu pripada pravo na platu u mjesečnom iznosu od po 250,00 KM što za taj period iznosi ukupno 4.750,00 KM. Na ovaj iznos zbog docnje u ispunjenju pripada mu i pravo na zakonsku zateznu kamatu od dospjelosti svakog pojedinog obročnog iznosa (jer se radi o povremenim davanjima sa različitim rokovima dospjeća) s tim da je kao rok dospijeća određen svaki 5 u mjesecu za prethodni mjesec pa sve do isplate.
Nasuprot tome, tužitelju ne pripada pravo na naknadu plate za period od 1.4.2007. godine do 31.2.2008. godine u kom periodu tužitelj nije radio. Kako tužitelj navedeni period nije proveo na radu to nema osnova za nametanje obaveze tuženom za naknadu plate za ovaj period. Naknada plate radnicima pripada samo za slučajeve propisane zakonom i Opštim kolektivnim ugovorom, među koje zakonom priznate slučajeve za koje se isplaćuje naknada plate, ne spada ovaj slučaj, kada tužitelj traži naknadu plate, a da nije kod tuženog izvršavao nikakav rad u spornom periodu. Zato je tužiteljev zahtjev za isplatu naknade plate za period od 1.4.2007. godine do 31.2.2008 godine odbijen.
Naknada za korištenje godišnjeg odmora i za vrijeme privremene spriječenosti za rad su zakonom i OKU priznati vidovi naknade plate. Tuženi nije osporio činjenice opravdanosti odsustva tužitelja s posla u januaru 2007. godine zbog bolovanja, niti je osporio činjenice da je tužitelj na osnovu rješenja tuženog koristio godišnji odmor za 2005. i 2006. godinu, pa kod nespornih činjenica odlučnih za utvrđivanje prava na ove oblike naknade plate i kod nesporne visine, tužitelju je dosuđena naknada plate za vrijeme privremene spriječenosti za rad u iznosu od 250,00 KM i naknade za godišnji odmor za 2005. i 2006. godinu u ukupnom iznosu od 500,00 KM sa pripadajućom kamatom od dospjelosti ovog potraživanja do isplate, kao u izreci ove presude.
Po ocjeni ovoga suda zahtjev tužitelja za isplatu naknade „za vrijeme čekanja“ za februar i mart 2007. godine nije osnovan. Status „čekanje posla“ predviđao je član 64. st. 1. Zakona o radnim odnosima („Službeni glasnik RS“ broj 25/93. do 10/98) u trajanju od šest mjeseci čije je trajanje produženo na period do godinu dana Zakonom o izmjenama i dopunama tog zakona („Službeni glasnik RS“ broj 3/97). Nakon ovog perioda Zakon ne predviđa mogućnost postojanja ovog statusa zaposlenih pa je stoga i zahtjev za naknadu plaće u tom pogledu neosnovan.
Stoga, nije osnovan tužbeni zahtjev u dijelu potraživanja naknade za vrijeme čekanja posla i za period u kojem tužitelj nije radio (od 01.04.2007. godine do 31.02.2008. godine) jer naknada po ovim osnovima na spada u zakonom priznate naknade plate koje se, kao što je naprijed rečeno, isplaćuju samo u zakonom propisanim slučajevima.
Na osnovu iznijetog proizlazi da su ispunjeni uslovi iz člana 83. i iz članova od 86. do 88 ZOR (član 90. i članovi od 93. do 95. ZOR –prečišćeni tekst) za utvrđenje postojanje obaveze tuženog za ispunjenje činidbe plaćanjem ostvarene plate za period od 02.05.2005. godine do 31.12.2006. godine, naknade za godišnji odmor za 2005. i 2006. godinu i naknade za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti u januaru 2007. godine, kao i za utvrđenje da takva obaveza tuženog ne postoji za potraživanje tužitelja po osnovu naknade za čekanje posla i naknade plate za period u kojem tužitelj nije radio.
Stoga je ovaj sud primjenom člana 176. ZPP-a donio odluku kojom je djelimično udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja, na način kako je navedeno u izreci ove presude.
Odluka o troškovima zasniva se na primjeni člana 386. stav 2. ZPP-a kojom je propisano da, ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje trošlove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio trošlova. Troškovi tužitelja u ukupnom iznosu od 1.480,00 KM se odnose na preduzimanje pravne radnje za sastav tužbe po punomoćniku, advokatu u iznosu od 480,00 KM u skladu sa Tar. br. 2., Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik Republike Srpske br. 68/05), kao i troškova takse na tužbu i presudu u iznosu od po 500,00 KM (ukupno na ime taksi 1.000,00 KM) na osnovu Tarifnog broja 1. tačka 1 i tačka 6 Tarifnog broja 2. tačka 1. Taksene tarife propisane zakonom o sudskim taksama („Službeni glasnik Republike Srpske broj 18/99). Kako je tužitelj djelimično uspio u parnici (sa 54%) srazmjerno tom uspjehu dosuđena mu je naknada troškova postupka u iznosu od 799,00 KM.
Sudija
D. D.
PRAVNA POUKA:
Protiv ove presude, nezadovoljana strana ima pravo na žalbu
u roku od 15 dana od donošenja iste Okružnom sudu u Banja Luci
putem ovoga suda. Žalba se podnosi u 3 primjerka.
izvor http://epravo.ba
- By LegaForum