- Sat Sep 12, 2015 12:47 pm
#225
INSTITUTI KOJI ISKLJUČUJU POSTOJANJE KRIVIČNOG DJELA
To su slijedeći pravni instituti: beznačajno djelo, nužna odbrana i krajnja nužda.
Određeno ponašanje koje ima sva obilježja određenog krivičnog djela neće biti inkriminisano odn. učinilac neće biti krivično gonjen zbog takvog ponašanja ukoliko postoji jedan od ova tri instituta.
1. Beznačajno djelo
Nije krivično djelo ono djelo koje, iako sadrži zakonom određena obilježja krivičnog djela, zbog prirode i težine djela, ili načina počinjenja djela, ili neznatnosti ili nepostojanja štetnih posljedica, odnosno pribavljene imovinske koristi i niskog stepena krivice počinitelja, predstavlja beznačajno djelo.
Propisano je alternativno (prije je bilo kumulativno) (ili način počinjenja djela ili neznatnost ili nepostojanje štetnih posljedica, odnosno pribavljene imovinske koristi i niskog stepena krivice počinitelja)
Značajan kriterij za ocjenu da li je u pitanju beznačajno djelo ili ne, jeste i zapriječena kazna i priroda djela npr. u slučaju razbojništva ili ubistva, zbog prirode tih djela i zapriječene kazne nikada se neće moći raditi o beznačajnom djelu.
Ovaj institut mogao bi imati primjenu kod imovinskih krivičnih djela. U praksi su poznati slučajevi krađe pakla ili šteke cigareta, artikala za ishranu, protivpravnog zauzimanja male površine zemljišta u državnoj svojini i sl.
Pri tome svakako treba cijeniti i stepen krivice učinioca npr. učinilac nije ranije osuđivan, izvršio je krađu u gladnom stanju ili su ukradeni predmeti oduzeti.
U suštini radi se o tzv. bagatelnim djelima kojima nedostaje potrebni kvantitet ili kvalitet za postojane krivičnog djela, tako da ne zaslužuju krivični progon.
2. Nužna odbrana
(1) Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u nužnoj odbrani.
(2) Nužna je ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinitelj od sebe ili od drugog odbije istovremeni ili direktno predstojeći protivpravni napad, a koja je srazmjerna napadu.
(3) Učinitelj koji prekorači granice nužne odbrane može se blaže kazniti, a ako je prekoračenje učinio zbog jake razdraženosti ili straha izazvanog napadom, može se i osloboditi kazne.
Nužna odbrana predstavlja sukob prava i neprava.
Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u nužnoj odbrani. Dakle, nužna odbrana predstavlja opšti osnov isključenja protupravnosti - postojanja krivičnog djela.
Nužna odbrana je - ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinilac od sebe ili drugog odbije istovremeni ili neposredno predstojeći protivpravni napad i koja je srazmjerna sa tim napadom. Dakle,
- napad (koji može dolaziti samo od čovjeka) treba da je
1. protivpravan, 2. istovremen ili direktno predstojeći i 3. neskrivljen.
- a odbrana treba da je srazmjerna napadu.
Opšteprihvaćeno je da nužna odbrana ima dvije komponente, napad s jedne i odbijanje napada sa druge strane.
Pri tome treba imati u vidu da svaki napad ne opravdava odbranu, ali i da svaka odbrana nije nužna odbrana. Da bi odbijanje napada imalo kvalitet i karakter (nužne) odbrane kao osnova koji isključuje protivpravnost, potrebno je da napad i odbrana ispunjavaju određene uslove koji su etablirani u teoriji i praksi.
NAPAD
Napad predstavlja ljudsku radnju – što znači da napad može dolaziti samo od čovjeka. Bez značaja je njegov uzrast ili uračunljivost, da li je napad preduzet umišljajno, ili nehatno i sl. Napadač je čovjek i onda kada koristi životinju kao sredstvo napada ili neka tehnička postrojenja ili naprave.
Radnja napada se redovno sastoji u činjenju, ali nije isključeno da izuzetno i nečinjenje, odn. propuštanje ima karakter napada protiv koga je dozvoljena odbrana (npr. odbijanje ljekara da pruži pomoć licu kome je život u opasnosti ima karakter napada i sl.). Za postojanje nužne odbrane nije neophodno da napad istovremeno predstavlja i krivično djelo.
Napad može biti upravljen protiv bilo kojeg pravnozaštićenog dobra (život, tijelo, imovina). Nužna odbrana postoji ne samo onda kada se protivpravni napad odbija od sebe već i od nekog drugog (tzv. nužna pomoć).
Napad mora biti protivpravan, jer samo protivpravan napad legitimira pravo na odbranu. Napad je protivpravan kada se preduzima bez ikakvog zakonskog ovlaštenja, odn. kada se tim napadom povređuju pravni propisi bilo koje grane prava. Ako se radi o radnjama koje se preduzimaju na osnovu zakonskog ovlaštenja, iako sadržajno uključuju i akte napada, "napadnutom" se u takvim slučajevima ne priznaje pravo na odbranu. (npr. lišenje slobode na osnovu naredbe o pritvoru, pretresanje stana od strane organa gonjenja, lišavanje slobode lica zatečenog u izvršenju kriv.djela) Iz zahtjeva da napad mora biti protivpravan proizilazi da nije dozvoljena odbrana protiv onoga koji se brani u nužnoj odbrani - nema nužne odbrane na nužnu odbranu, ali samo pod uslovom lice koje se brani ne prijeđe granice dozvoljene odbrane. Ako se to desi tada "odbrana" dobija karakter protivpravnog napada i lice koje je bilo napadač stiče pravo na nužnu odbranu. Napad je protivpravan i ako ga je napadnuti sam izazvao, odn. skrivio. Pri tome ne smije da se radi o tzv. insceniranoj nužnoj odbrani koja postoji onda kada je napad namjerno isprovociran da bi se pod vidom nužne odbrane izvršilo krivično djelo, odnosno povrijedilo neko napadačevo dobro Radi se o zloupotrebi prava na nužnu odbranu, što se ne može odobriti.
Napad i odbrana moraju biti istovremeni, jer su ove dvije komponente u korelaciji. Istovremenost postoji kako onda kada je napad aktuelan (kada traje i sve dok ne prestane), tako i onda kada neposredno predstoji (npr. jedno lice sa nožem trči prema drugom licu u namjeri da ga udari). Nužna odbrana neće postojati ukoliko su odbrambene radnje preduzete nakon završetka napada, jer bi to značilo legalizovanje osvete. Praktično, ima se uzeti da istovremenost postoji u situaciji kada napad još nije poduzet, ali se prema poduzetoj prethodnoj radnji napadača realno može ocijeniti i očekivati da će radnja napada neposredno uslijediti npr. ako napadač prilazi stolu nekog gosta i počne ga napadati to je istovremen inapad i odbrana bez sumnje; ili npr. napadač prilazi žrtvi i hvata se za džep kaputa, a radi se o čovjeku koji je poznat kao siledžija i lako se hvata oružja. Imaju nesuglasice od ranije. Druga osoba realno može zaključiti da napad predstoji i može se braniti. Danas je dosta sporno pitanje odbrane protiv prijetećih napada, a koja se sastoje u preduzimanju tzv. zaštitnih mjera (npr. električne ograde, postavljene eksplozivne naprave koje se aktiviraju ulaženjem i sl.. Ovaj segment ustanove nužne odbrane kod nas je postao aktuelan posebno u zadnje vrijeme, jer sve više ima slučajeva smrtnog stradanja u slučajevima provala u vikendice u kojima su bile postavljene eksplozivne naprave). Ova, pro future nužna odbrana nije dozvoljena, jer se ovdje radi samo o prijetnjama od (eventualnog) budućeg napada, za koje se ne može unaprijed predvidjeti koje vrste i intenziteta će biti, pa je teško tvrditi da je ovakva odbrana neophodno potrebna.
Napad mora stvarno postojati odn. biti stvaran, a ne uobražen, kada postoji tzv. putativna (uobražena) nužna odbrana. Putativna nužna odbrana je pogrešna procjena situacije od strane napadnutog. Ovdje se napadnuti nalazi u stvarnoj zabludi, jer prema okolnostima slučaja smatra da se na njega vrši napad, iako to nije slučaj. Npr. jedno lice u noći sačeka drugo lice i u mraku usmjeri u njega dječiji pištolj. Napadnuti u uvjerenju da je napadnut, upotrijebi nož ili vatreno oružje te povrijedi ili liši života napadača. Ovdje je očigledno da napadnuti nije bio u mogućnosti pouzdano zaključiti da se prema njemu ne vrši napad i da se ne radi o pravom pištolju. Napadnuti je iz opravdanih razloga bio u zabludi da je napadnut, te bi se radilo o isključenju krivice zbog postojanja stvarne zablude u kojoj je preduzeta odbrana. U slučaju putativne nužne odbrane nema nužne odbrane i odbrambene radnje tada će biti protivpravne, a pitanje eventualne krivice rješava se na nivou krivice, konkretno kroz stvarnu zabludu. Izvršilac, u ovom slučaju, odgovara za nehatno izvršenje krivičnog djela ako je u zabludi, iz nehata i ako zakon predviđa kažnjavanje za to djelo u slučaju da je izvršeno iz nehata.
Krivično djelo ubistvo namah se čini u sličnom stanju, kao u slučaju putativne nužne odbrane. Kada dođemo u situaciju da procjenjujemo da li se radi o nužnoj odbrani ili ubistvu na mah, sud će uvijek iskoristiti pravilo "In dubio pro reo" te će odlučiti da se radi o prekoračenju nužne odbrane jer tada postoji mogućnost od oslobađanja od kazne.
ODBRANA
Odbrana ili odbijanje napada je druga strana ovog instituta koja se sastoji u odbijanju napada kojim se povređuje neko napadačevo dobro. Ona može biti defanzivna, ali napadnuti ima pravo i na ofanzivnu odbranu ako se drugačije ne može odbiti napad.
Neophodno je da se odbrana odvija u određenim granicama, jer svaka odbrana nije nužna odbrana i da bi ona imalo takav karakter, pa je potrebno:
- Prvo, potrebno je da su radnjama odbrane ostvarena obilježja nekog krivičnog djela (tzv. djelo nužne odbrane), jer ako bi napad bio otklonjen radnjama kojima nije ostvareno krivično djelo, onda takva situacija nije ni relevantna sa krivično-pravnog stanovišta.
- Odbrana treba biti usmjerena protiv napadača ili nekog njegovog dobra, ako je to potrebno radi odbijanja napada. Ukoliko je odbrana otklonjena povredom nekog drugog lica ili njegovih dobara, nema nužne odbrane, ali može da postoji eventualno krajnja nužda. Međutim, postojaće nužna odbrana ukoliko je izvršilac djela nužne odbrane uništio ili oštetio tuđu stvar koju je napadač koristio kao sredstvo napada.
- Najznačajniji uslov odbrane se sastoji u njenoj nužnosti, neophodnosti da bi se odbio napad. U tom pogledu je značajno što je zakon eksplicitno naglasio potrebu postojanja "srazmjere" između napada i odbrane. Da li je odbrana bila neophodno potrebna, a time i srazmjerna napadu faktičko je pitanje i zavisi od načina, sredstva i mogućnosti sa kojima je napadnuti raspolagao u vrijeme napada. Srazmjernost napada i odbrane ne može se cijeniti isključivo imajući u vidu upotrebljena sredstva u napadu i odbrani već treba cijeniti intenzitet napada, snagu i spretnost napadača u odnosu na napadnutog, sredstva koja su bila na raspolaganju napadnutom za odbranu od napada. Mora se imati u vidu da se od učinioca djela nužne odbrane ne može zahtijevati posve trezveno prosuđivanje i matematičko odmjeravanje i procjenjivanje preduzete akcije. Navedeni proporcionalitet između napada i odbrane ne treba shvatiti kao potpunu ekvivalenciju između kolidirajućih dobara. Radiće se o nužnoj odbrani i onda kada se povređuje napadačevo dobro veće vrijednosti od onog koje je zaštićeno. Nužna odbrana je kolizija prava i neprava iz čega proizilazi i pravo na nužnu odbranu i stoga stav da napadnuti nije obavezan da se ukloni napadu, bježanjem ili na drugi način.
- Prekoračenje granice nužne odbrane ili tzv. eksces nužne odbrane postoji - u slučaju kada napadnuti prekorači granice koje su neophodno potrebne za odbijanje napada. Eksces nužne odbrane - može biti:
a) intenzivni - postoji kada preduzeta odbrana nije bila neophodno potrebna,
b) ekstenzivni - postoji kada je napad već bio prestao.
Naša sudska praksa opravdano prihvata samo intenzivni eksces, jer prestankom napada prestaje i stanje nužne odbrane i povređivanje dobara napadača nakon stoga ne predstavlja nužnu odbranu. Imajući u vidu da izvršilac često nije u mogućnosti da pravilno ocijeni potrebne granice odbrane, zakon je prekoračenje nužne odbrane predvidio kao fakultativni osnov za ublažavanje ili oslobođenje od kazne, u zavisnosti od toga pod kakvim okolnostima je prekoračenje izvršeno.
Krivično djelo ubistvo namah se čini u sličnom stanju. Kada dođemo u situaciju da procjenjujemo da li se radi o nužnoj odbrani ili ubistvu na mah, sud će uvijek koristiti pravilo «In dubio pro reo» i uzeti da se radi o nužnoj odbrani.
3. Krajnja nužda
(1) Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u krajnjoj nuždi.
(2) Krajnja nužda postoji kad je djelo učinjeno da učinitelj od sebe ili od drugog otkloni istovremenu ili direktno predstojeću neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pritom učinjeno zlo nije veće od zla koje je prijetilo.
(3) Učinitelj koji sam izazove opasnost, ali iz nehata, ili prekorači granice krajnje nužde, može se blaže kazniti, a ako je prekoračenje učinjeno pod naročito olakšav. okolnostima, može se i osloboditi kazne.
(4) Nema krajnje nužde ako je učinitelj bio dužan izložiti se opasnosti.
Zakon krajnjoj nuždi, kao i nužnoj odbrani, priznaje karakter opšteg osnova isključenja krivičnog djela, iako se ova ustanova po svojoj prirodi bitno razlikuje od nužne odbrane.
Za razliku od nužne odbrane kod koje je u pitanju sukob prava i neprava, krajnja nužda predstavlja sukob dva prava ili koliziju dva interesa zasnovana na pravu. Dakle, ovdje su u konfliktu pravo sa pravom, odn. podjednako pravno zaštićena dobra. Ustanova krajnje nužde obuhvata one životne situacije u kojima se jedno dobro koje je u opasnosti štiti žrtvovanjem tuđeg dobra, pri čemu se radnjom otklanjanja opasnosti ostvaruju obilježja određenog kriv. djela. Ako su u takvoj situaciji ispunjeni svi zakonski uslovi za postojanje krajnje nužde, onda takvo djelo nije protivpravno, odn. nije krivično djelo (što nije po zakonu dozvoljeno, nužda čini dozvoljenim).
Krajnja nužda postoji - kada učinilac preduzima radnju da bi od sebe ili drugoga otklonio opasnost koja je istovremena, neskrivljena i na drugi se način nije mogla otkloniti. Pri tome učinjeno zlo ne smije biti veće od zla koje je prijetilo. npr. neko lice nasilno prodre u tuđi stan da bi od požara spasilo drugo lice; prilikom masovnog okupljanja ljudi nastupi požar ili dojava da je podmetnuta eksplozivna naprava, te u metežu koji nastane ljudi nekontrolisano bježe i pri tome jedno lice pregazi drugo lice i nanese mu povredu; vozač prevozi u bolnicu povrijeđeno lice i usljed neprilagođene brzine sleti s puta, udari u pješaka i nanese mu tjelesne povrijede; vatrogasci pričine štetu na imovini nekog lica tokom gašenja požara.
Uslovi za procjenu postojanja krajnje nužde su rigorozniji nego u slučaju nužne odbrane, jer se radi o sukobu dva interesa zasnovana na pravu, pri čemu oštećeni ni na koji način nije doprinio nastupanju posljedice.
Krajnja nužda obuhvata 2 osnovne komponente:
1. opasnost za određeno dobro,
2. neophodnost otklanjanja te opasnosti na štetu tuđeg, odn. drugog dobra.
OPASNOST ZA ODREĐENO DOBRO
Opasnost je stanje ugroženosti određenog dobra u kojem je prema objektivnim okolnostima date situacije i opštim načelima iskustva nastupanje povrede vjerovatno. Po prirodi stvari nužno je da se radi o značajnijim opasnostima od kojih prijeti nastupanje ozbiljnije štete. Neznatna ugrožavanja, neugodnosti svakodnevnog života, ne mogu zasnovati pravo na krajnju nuždu.
Da bi opasnost zasnovala stanje krajnje nužde, moraju se ispuniti određeni uslovi:
1. Opasnost treba da prijeti nekom pravnozaštićenom dobru. Opasnost koja ne prijeti nikome i ničemu ne može zasnovati stanje krajnje nužde. U praksi, ovaj institut najviše dolazi do izražaja u otklanjanju opasnosti za život, tjelesni integritet, zdravlje i imovinu. Naravno i ovdje se mogu štiti kako svoja tako i tuđa dobra.
2. Opasnost mora biti stvarna. Ako opasnost objektivno ne postoji može se raditi o putativnoj krajnjoj nuždi, za što važi sve što je rečeno za putativnu nužnu odbranu. Može se raditi i o tome da učinilac pokušava opravdati izvršeno kriv. djelo pozivanjem na krajnju nuždu. Za razliku od nužne odbrane, gdje napad može dolaziti isključivo od čovjeka, opasnost kod krajnje nužde može dolaziti iz različitih izvora (od radnji čovjeka, prirodnih nepogoda, životinja, kvara tehničkih uređaja i sl.).
3. Opasnost ne smije biti skrivljena tj. izazvana od učinioca (koji otklanja opasnost). Znači, da se neće moći pozivati na krajnju nuždu onaj učinilac koji je bio umišljajan ili nehatan u odnosu na činjenicu da njegovo ponašanje može prouzrokovati opasno stanje iz koga može proizaći povreda određenih dobara. npr. kada planinar nedovoljno odjeven provali u tuđu planinsku kuću da bi se spasio; prekid trudnoće iz razloga medicinskih indikacija iako se žena u vrijeme trudnoće nije pridržavala ljekarskih uputa, radi čega je intervencija postala nužna; lice A nakratko lišava slobode lice B da bi spriječilo njegovo samoubistvo koje je i ono djelimično skrivilo svojim ponašanjem, ostavljanje bez pomoći lica koje je učinilac povrijedio u saobraćaju, da bi spasio svoj život, itd.
OTKLANJANJE OPASNOSTI NA ŠTETU TUĐEG ODN. DRUGOG DOBRA
Otklanjanje opasnosti je djelatnost kojom se mijenja odvijanje nastale situacije, jer učinilac prijeteću opasnost sa jednog prebacuje na drugo pravno dobro. Time se ugroženom dobru pruža zaštita a povređuje se dobro nekog drugog lica.
Samo izuzetno, može se raditi i dobru istog lica kome prijeti opasnost, kada se radi o tzv. nužnoj pomoći (npr. pristanak pacijenta na rizičnu operaciju da bi mu se spasio život, čime se stavlja u drugu opasnost, i da bi bio spašen povređuje se njegov tjelesni integritet, ili trudnica iz medicinskih indikacija prihvata uništavanje ploda da bi spasila svoj život i sl.).
Radnja otklanjanja opasnosti redovno znači ostvarenje određenog krivičnog djela (djelo krajnje nužde), ali u uslovima krajnje nužde, protivpravnost takvog djela je anulirana. Otklanjanje opasnosti, ili djelo krajnje nužde, se redovno vrši činjenjem, ali izuzetno to može biti i propuštanjem dužnog činjenja (npr. neprijavljivanje krivičnog djela i učinioca da bi se spasio život).
S obzirom da u krajnjoj nuždi kolidiraju dobra jednakopravno zaštićena i da se opasnost prebacuje na nesudjelujuće i nevino lice, za otklanjanje opasnosti kod krajnje nužde postavljeni su dosta strogi uslovi bez kojih djelo pri tome učinjeno ostaje protivpravno djelo.
1. Prvi i najstroži uslov sastoji se u neophodnosti povrede tuđeg dobra. Za razliku od nužne odbrane, krajnja nužda se priznaje samo ako se opasnost nije mogla otkloniti na drugi način. Ukoliko je postojao drugi, ili manje štetan izlaz iz te situacije (npr. sklanjanje od opasnosti, bijeg, dozivanje u pomoć, organizovanje zaštite, povreda nekog svog manje važnog dobra, i sl.), ne može se odobriti krajnja nužda. Ovaj uslov predstavlja jedan od najbitnijih elemenata ovog instituta.
2. Posebnog značaja je i uslov srazmjernosti kolidirajućih dobara, tj. da učinjeno zlo nije veće od zla koje je prijetilo. Dakle, potrebno je da povrijeđeno dobro nije veće vrijednosti od zaštićenog dobra, da bi djelo krajnje nužde uopšte moglo biti opravdano, neprotivpravno, jer u suprotnom, kada je učinjeno zlo veće od zla koje je prijetilo, radi se o prekoračenju granica krajnje nužde (eksces krajnje nužde).
3. Radnja otklanjanja treba da je istovremena sa opasnošću. Istovremenost postoji kada je radnja otklanjanja preduzeta kada je opasnost nastala, dok traje kao i kad neposredno predstoji. To znači da, minula i buduća opasnost ne mogu biti osnova ovog instituta. Opasnost neposredno predstoji kada - je postala toliko ozbiljna da je njeno nastupanje gotovo sigurno ili krajnje vjerovatno ukoliko se mjere zaštite ne preduzmu odmah.
4. Pored navedenih, opšteprihvaćen je stav da je za valjanost djela krajnje nužde potreban i subjektivni elemenat koji se sastoji u svijesti i volji da se navedenim radnjama otklanja opasnost. Postupak u ovakvim situacijama može se opravdati samo onda kada su, pored objektivnih, postojali i subjektivni uslovi opravdanja, samo onda kada je učinilac djela krajnje nužde svjestan toga stanja i nastoji otkloniti opasnost, slijedi cilj spašavanja, zaštite. Dakle, samo prisustvo takve subjektivne komponente može opravdati povredu pravnozaštićenih dobara.
Prekoračenje granica krajnje nužde (eksces krajnje nužde) – postoji kada je učinjeno zlo veće od zla koje je prijetilo - to je tzv. intenzivni eksces.
Osim intenzivnog, postoji i ekstenzivni eksces (postoji kada se otklanja opasnost koja po objektivnoj ocjeni još nije nastupila niti je neposredno predstavljala opasnost). Kod ovog, ekstenzivnog ekscesa se ne radi o krajnjoj nuždi, niti o prekoračenju krajnje nužde, jer nedostaje element istovremenosti, tj. radi se o pro future opasnosti za koju se pretpostavlja da tek treba da se desi (npr. dvije susjedne kuće, u jednoj ogromno drvo, pa vlasnik druge kuće misli da mu drvo predstavlja opasnost i obori ga).
U slučajevima kada je učinilac djelo izvršio u prekoračenju granica krajnje nužde, ili ako sud utvrdi da uopšte nema krajnje nužde, izvršeno djelo ostaje protivpravno, tj. ostaje krivično djelo. Međutim, zakon polazi od toga da učinilac djela krajnje nužde nije uvijek u mogućnosti da pravilno ocijeni njene granice, pa izvršenje djela u prekoračenju granica krajnje nužde tretira kao fakultativni osnov za ublažavanje kazne, pa čak i oslobođenje.
Privilegija krajnje nužde ne vrijedi za one slučajeve kada su određena lica zbog vršenja određenih profesija dužna da se izlažu opasnosti. Ako je neko dužan da se izlaže opasnosti u obavljanju svoje službene dužnosti ili po nekom drugom pravnom osnovu, ne može se pozivati na institut krajnje nužde ukoliko ne postupi u skladu sa svojim obavezama. Npr. ljekar se na može pozivati na strah od zaraze i odbiti pružiti pomoć oboljelom; vatrogasac ne može iz straha odbiti intervenciju. U ovim slučajevima, navedena lica čine određeno krivično djelo i tu nema mogućnosti za primjenu krajnje nužde. Međutim, ovo ograničenje nije apsolutno, jer obaveza izlaganja opasnosti prestaje kada je sasvim izvjesno da prijeti opasnost njihovom životu.
Sila i prijetnja (Član 27a.)
(1) Nije krivično djelo ono djelo koje je počinjeno pod djelovanjem neodoljive sile.
(2) Počinitelj koji je počinio krivično djelo pod djelovanjem odoljive sile ili prijetnje može se blaže kazniti.
(3) U slučaju iz stava (1) ovog člana, počiniteljem krivičnog djela smatrat će se osoba koja je primjenila ne-odoljivu silu.
http://www.epravo.ba
To su slijedeći pravni instituti: beznačajno djelo, nužna odbrana i krajnja nužda.
Određeno ponašanje koje ima sva obilježja određenog krivičnog djela neće biti inkriminisano odn. učinilac neće biti krivično gonjen zbog takvog ponašanja ukoliko postoji jedan od ova tri instituta.
1. Beznačajno djelo
Nije krivično djelo ono djelo koje, iako sadrži zakonom određena obilježja krivičnog djela, zbog prirode i težine djela, ili načina počinjenja djela, ili neznatnosti ili nepostojanja štetnih posljedica, odnosno pribavljene imovinske koristi i niskog stepena krivice počinitelja, predstavlja beznačajno djelo.
Propisano je alternativno (prije je bilo kumulativno) (ili način počinjenja djela ili neznatnost ili nepostojanje štetnih posljedica, odnosno pribavljene imovinske koristi i niskog stepena krivice počinitelja)
Značajan kriterij za ocjenu da li je u pitanju beznačajno djelo ili ne, jeste i zapriječena kazna i priroda djela npr. u slučaju razbojništva ili ubistva, zbog prirode tih djela i zapriječene kazne nikada se neće moći raditi o beznačajnom djelu.
Ovaj institut mogao bi imati primjenu kod imovinskih krivičnih djela. U praksi su poznati slučajevi krađe pakla ili šteke cigareta, artikala za ishranu, protivpravnog zauzimanja male površine zemljišta u državnoj svojini i sl.
Pri tome svakako treba cijeniti i stepen krivice učinioca npr. učinilac nije ranije osuđivan, izvršio je krađu u gladnom stanju ili su ukradeni predmeti oduzeti.
U suštini radi se o tzv. bagatelnim djelima kojima nedostaje potrebni kvantitet ili kvalitet za postojane krivičnog djela, tako da ne zaslužuju krivični progon.
2. Nužna odbrana
(1) Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u nužnoj odbrani.
(2) Nužna je ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinitelj od sebe ili od drugog odbije istovremeni ili direktno predstojeći protivpravni napad, a koja je srazmjerna napadu.
(3) Učinitelj koji prekorači granice nužne odbrane može se blaže kazniti, a ako je prekoračenje učinio zbog jake razdraženosti ili straha izazvanog napadom, može se i osloboditi kazne.
Nužna odbrana predstavlja sukob prava i neprava.
Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u nužnoj odbrani. Dakle, nužna odbrana predstavlja opšti osnov isključenja protupravnosti - postojanja krivičnog djela.
Nužna odbrana je - ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinilac od sebe ili drugog odbije istovremeni ili neposredno predstojeći protivpravni napad i koja je srazmjerna sa tim napadom. Dakle,
- napad (koji može dolaziti samo od čovjeka) treba da je
1. protivpravan, 2. istovremen ili direktno predstojeći i 3. neskrivljen.
- a odbrana treba da je srazmjerna napadu.
Opšteprihvaćeno je da nužna odbrana ima dvije komponente, napad s jedne i odbijanje napada sa druge strane.
Pri tome treba imati u vidu da svaki napad ne opravdava odbranu, ali i da svaka odbrana nije nužna odbrana. Da bi odbijanje napada imalo kvalitet i karakter (nužne) odbrane kao osnova koji isključuje protivpravnost, potrebno je da napad i odbrana ispunjavaju određene uslove koji su etablirani u teoriji i praksi.
NAPAD
Napad predstavlja ljudsku radnju – što znači da napad može dolaziti samo od čovjeka. Bez značaja je njegov uzrast ili uračunljivost, da li je napad preduzet umišljajno, ili nehatno i sl. Napadač je čovjek i onda kada koristi životinju kao sredstvo napada ili neka tehnička postrojenja ili naprave.
Radnja napada se redovno sastoji u činjenju, ali nije isključeno da izuzetno i nečinjenje, odn. propuštanje ima karakter napada protiv koga je dozvoljena odbrana (npr. odbijanje ljekara da pruži pomoć licu kome je život u opasnosti ima karakter napada i sl.). Za postojanje nužne odbrane nije neophodno da napad istovremeno predstavlja i krivično djelo.
Napad može biti upravljen protiv bilo kojeg pravnozaštićenog dobra (život, tijelo, imovina). Nužna odbrana postoji ne samo onda kada se protivpravni napad odbija od sebe već i od nekog drugog (tzv. nužna pomoć).
Napad mora biti protivpravan, jer samo protivpravan napad legitimira pravo na odbranu. Napad je protivpravan kada se preduzima bez ikakvog zakonskog ovlaštenja, odn. kada se tim napadom povređuju pravni propisi bilo koje grane prava. Ako se radi o radnjama koje se preduzimaju na osnovu zakonskog ovlaštenja, iako sadržajno uključuju i akte napada, "napadnutom" se u takvim slučajevima ne priznaje pravo na odbranu. (npr. lišenje slobode na osnovu naredbe o pritvoru, pretresanje stana od strane organa gonjenja, lišavanje slobode lica zatečenog u izvršenju kriv.djela) Iz zahtjeva da napad mora biti protivpravan proizilazi da nije dozvoljena odbrana protiv onoga koji se brani u nužnoj odbrani - nema nužne odbrane na nužnu odbranu, ali samo pod uslovom lice koje se brani ne prijeđe granice dozvoljene odbrane. Ako se to desi tada "odbrana" dobija karakter protivpravnog napada i lice koje je bilo napadač stiče pravo na nužnu odbranu. Napad je protivpravan i ako ga je napadnuti sam izazvao, odn. skrivio. Pri tome ne smije da se radi o tzv. insceniranoj nužnoj odbrani koja postoji onda kada je napad namjerno isprovociran da bi se pod vidom nužne odbrane izvršilo krivično djelo, odnosno povrijedilo neko napadačevo dobro Radi se o zloupotrebi prava na nužnu odbranu, što se ne može odobriti.
Napad i odbrana moraju biti istovremeni, jer su ove dvije komponente u korelaciji. Istovremenost postoji kako onda kada je napad aktuelan (kada traje i sve dok ne prestane), tako i onda kada neposredno predstoji (npr. jedno lice sa nožem trči prema drugom licu u namjeri da ga udari). Nužna odbrana neće postojati ukoliko su odbrambene radnje preduzete nakon završetka napada, jer bi to značilo legalizovanje osvete. Praktično, ima se uzeti da istovremenost postoji u situaciji kada napad još nije poduzet, ali se prema poduzetoj prethodnoj radnji napadača realno može ocijeniti i očekivati da će radnja napada neposredno uslijediti npr. ako napadač prilazi stolu nekog gosta i počne ga napadati to je istovremen inapad i odbrana bez sumnje; ili npr. napadač prilazi žrtvi i hvata se za džep kaputa, a radi se o čovjeku koji je poznat kao siledžija i lako se hvata oružja. Imaju nesuglasice od ranije. Druga osoba realno može zaključiti da napad predstoji i može se braniti. Danas je dosta sporno pitanje odbrane protiv prijetećih napada, a koja se sastoje u preduzimanju tzv. zaštitnih mjera (npr. električne ograde, postavljene eksplozivne naprave koje se aktiviraju ulaženjem i sl.. Ovaj segment ustanove nužne odbrane kod nas je postao aktuelan posebno u zadnje vrijeme, jer sve više ima slučajeva smrtnog stradanja u slučajevima provala u vikendice u kojima su bile postavljene eksplozivne naprave). Ova, pro future nužna odbrana nije dozvoljena, jer se ovdje radi samo o prijetnjama od (eventualnog) budućeg napada, za koje se ne može unaprijed predvidjeti koje vrste i intenziteta će biti, pa je teško tvrditi da je ovakva odbrana neophodno potrebna.
Napad mora stvarno postojati odn. biti stvaran, a ne uobražen, kada postoji tzv. putativna (uobražena) nužna odbrana. Putativna nužna odbrana je pogrešna procjena situacije od strane napadnutog. Ovdje se napadnuti nalazi u stvarnoj zabludi, jer prema okolnostima slučaja smatra da se na njega vrši napad, iako to nije slučaj. Npr. jedno lice u noći sačeka drugo lice i u mraku usmjeri u njega dječiji pištolj. Napadnuti u uvjerenju da je napadnut, upotrijebi nož ili vatreno oružje te povrijedi ili liši života napadača. Ovdje je očigledno da napadnuti nije bio u mogućnosti pouzdano zaključiti da se prema njemu ne vrši napad i da se ne radi o pravom pištolju. Napadnuti je iz opravdanih razloga bio u zabludi da je napadnut, te bi se radilo o isključenju krivice zbog postojanja stvarne zablude u kojoj je preduzeta odbrana. U slučaju putativne nužne odbrane nema nužne odbrane i odbrambene radnje tada će biti protivpravne, a pitanje eventualne krivice rješava se na nivou krivice, konkretno kroz stvarnu zabludu. Izvršilac, u ovom slučaju, odgovara za nehatno izvršenje krivičnog djela ako je u zabludi, iz nehata i ako zakon predviđa kažnjavanje za to djelo u slučaju da je izvršeno iz nehata.
Krivično djelo ubistvo namah se čini u sličnom stanju, kao u slučaju putativne nužne odbrane. Kada dođemo u situaciju da procjenjujemo da li se radi o nužnoj odbrani ili ubistvu na mah, sud će uvijek iskoristiti pravilo "In dubio pro reo" te će odlučiti da se radi o prekoračenju nužne odbrane jer tada postoji mogućnost od oslobađanja od kazne.
ODBRANA
Odbrana ili odbijanje napada je druga strana ovog instituta koja se sastoji u odbijanju napada kojim se povređuje neko napadačevo dobro. Ona može biti defanzivna, ali napadnuti ima pravo i na ofanzivnu odbranu ako se drugačije ne može odbiti napad.
Neophodno je da se odbrana odvija u određenim granicama, jer svaka odbrana nije nužna odbrana i da bi ona imalo takav karakter, pa je potrebno:
- Prvo, potrebno je da su radnjama odbrane ostvarena obilježja nekog krivičnog djela (tzv. djelo nužne odbrane), jer ako bi napad bio otklonjen radnjama kojima nije ostvareno krivično djelo, onda takva situacija nije ni relevantna sa krivično-pravnog stanovišta.
- Odbrana treba biti usmjerena protiv napadača ili nekog njegovog dobra, ako je to potrebno radi odbijanja napada. Ukoliko je odbrana otklonjena povredom nekog drugog lica ili njegovih dobara, nema nužne odbrane, ali može da postoji eventualno krajnja nužda. Međutim, postojaće nužna odbrana ukoliko je izvršilac djela nužne odbrane uništio ili oštetio tuđu stvar koju je napadač koristio kao sredstvo napada.
- Najznačajniji uslov odbrane se sastoji u njenoj nužnosti, neophodnosti da bi se odbio napad. U tom pogledu je značajno što je zakon eksplicitno naglasio potrebu postojanja "srazmjere" između napada i odbrane. Da li je odbrana bila neophodno potrebna, a time i srazmjerna napadu faktičko je pitanje i zavisi od načina, sredstva i mogućnosti sa kojima je napadnuti raspolagao u vrijeme napada. Srazmjernost napada i odbrane ne može se cijeniti isključivo imajući u vidu upotrebljena sredstva u napadu i odbrani već treba cijeniti intenzitet napada, snagu i spretnost napadača u odnosu na napadnutog, sredstva koja su bila na raspolaganju napadnutom za odbranu od napada. Mora se imati u vidu da se od učinioca djela nužne odbrane ne može zahtijevati posve trezveno prosuđivanje i matematičko odmjeravanje i procjenjivanje preduzete akcije. Navedeni proporcionalitet između napada i odbrane ne treba shvatiti kao potpunu ekvivalenciju između kolidirajućih dobara. Radiće se o nužnoj odbrani i onda kada se povređuje napadačevo dobro veće vrijednosti od onog koje je zaštićeno. Nužna odbrana je kolizija prava i neprava iz čega proizilazi i pravo na nužnu odbranu i stoga stav da napadnuti nije obavezan da se ukloni napadu, bježanjem ili na drugi način.
- Prekoračenje granice nužne odbrane ili tzv. eksces nužne odbrane postoji - u slučaju kada napadnuti prekorači granice koje su neophodno potrebne za odbijanje napada. Eksces nužne odbrane - može biti:
a) intenzivni - postoji kada preduzeta odbrana nije bila neophodno potrebna,
b) ekstenzivni - postoji kada je napad već bio prestao.
Naša sudska praksa opravdano prihvata samo intenzivni eksces, jer prestankom napada prestaje i stanje nužne odbrane i povređivanje dobara napadača nakon stoga ne predstavlja nužnu odbranu. Imajući u vidu da izvršilac često nije u mogućnosti da pravilno ocijeni potrebne granice odbrane, zakon je prekoračenje nužne odbrane predvidio kao fakultativni osnov za ublažavanje ili oslobođenje od kazne, u zavisnosti od toga pod kakvim okolnostima je prekoračenje izvršeno.
Krivično djelo ubistvo namah se čini u sličnom stanju. Kada dođemo u situaciju da procjenjujemo da li se radi o nužnoj odbrani ili ubistvu na mah, sud će uvijek koristiti pravilo «In dubio pro reo» i uzeti da se radi o nužnoj odbrani.
3. Krajnja nužda
(1) Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u krajnjoj nuždi.
(2) Krajnja nužda postoji kad je djelo učinjeno da učinitelj od sebe ili od drugog otkloni istovremenu ili direktno predstojeću neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pritom učinjeno zlo nije veće od zla koje je prijetilo.
(3) Učinitelj koji sam izazove opasnost, ali iz nehata, ili prekorači granice krajnje nužde, može se blaže kazniti, a ako je prekoračenje učinjeno pod naročito olakšav. okolnostima, može se i osloboditi kazne.
(4) Nema krajnje nužde ako je učinitelj bio dužan izložiti se opasnosti.
Zakon krajnjoj nuždi, kao i nužnoj odbrani, priznaje karakter opšteg osnova isključenja krivičnog djela, iako se ova ustanova po svojoj prirodi bitno razlikuje od nužne odbrane.
Za razliku od nužne odbrane kod koje je u pitanju sukob prava i neprava, krajnja nužda predstavlja sukob dva prava ili koliziju dva interesa zasnovana na pravu. Dakle, ovdje su u konfliktu pravo sa pravom, odn. podjednako pravno zaštićena dobra. Ustanova krajnje nužde obuhvata one životne situacije u kojima se jedno dobro koje je u opasnosti štiti žrtvovanjem tuđeg dobra, pri čemu se radnjom otklanjanja opasnosti ostvaruju obilježja određenog kriv. djela. Ako su u takvoj situaciji ispunjeni svi zakonski uslovi za postojanje krajnje nužde, onda takvo djelo nije protivpravno, odn. nije krivično djelo (što nije po zakonu dozvoljeno, nužda čini dozvoljenim).
Krajnja nužda postoji - kada učinilac preduzima radnju da bi od sebe ili drugoga otklonio opasnost koja je istovremena, neskrivljena i na drugi se način nije mogla otkloniti. Pri tome učinjeno zlo ne smije biti veće od zla koje je prijetilo. npr. neko lice nasilno prodre u tuđi stan da bi od požara spasilo drugo lice; prilikom masovnog okupljanja ljudi nastupi požar ili dojava da je podmetnuta eksplozivna naprava, te u metežu koji nastane ljudi nekontrolisano bježe i pri tome jedno lice pregazi drugo lice i nanese mu povredu; vozač prevozi u bolnicu povrijeđeno lice i usljed neprilagođene brzine sleti s puta, udari u pješaka i nanese mu tjelesne povrijede; vatrogasci pričine štetu na imovini nekog lica tokom gašenja požara.
Uslovi za procjenu postojanja krajnje nužde su rigorozniji nego u slučaju nužne odbrane, jer se radi o sukobu dva interesa zasnovana na pravu, pri čemu oštećeni ni na koji način nije doprinio nastupanju posljedice.
Krajnja nužda obuhvata 2 osnovne komponente:
1. opasnost za određeno dobro,
2. neophodnost otklanjanja te opasnosti na štetu tuđeg, odn. drugog dobra.
OPASNOST ZA ODREĐENO DOBRO
Opasnost je stanje ugroženosti određenog dobra u kojem je prema objektivnim okolnostima date situacije i opštim načelima iskustva nastupanje povrede vjerovatno. Po prirodi stvari nužno je da se radi o značajnijim opasnostima od kojih prijeti nastupanje ozbiljnije štete. Neznatna ugrožavanja, neugodnosti svakodnevnog života, ne mogu zasnovati pravo na krajnju nuždu.
Da bi opasnost zasnovala stanje krajnje nužde, moraju se ispuniti određeni uslovi:
1. Opasnost treba da prijeti nekom pravnozaštićenom dobru. Opasnost koja ne prijeti nikome i ničemu ne može zasnovati stanje krajnje nužde. U praksi, ovaj institut najviše dolazi do izražaja u otklanjanju opasnosti za život, tjelesni integritet, zdravlje i imovinu. Naravno i ovdje se mogu štiti kako svoja tako i tuđa dobra.
2. Opasnost mora biti stvarna. Ako opasnost objektivno ne postoji može se raditi o putativnoj krajnjoj nuždi, za što važi sve što je rečeno za putativnu nužnu odbranu. Može se raditi i o tome da učinilac pokušava opravdati izvršeno kriv. djelo pozivanjem na krajnju nuždu. Za razliku od nužne odbrane, gdje napad može dolaziti isključivo od čovjeka, opasnost kod krajnje nužde može dolaziti iz različitih izvora (od radnji čovjeka, prirodnih nepogoda, životinja, kvara tehničkih uređaja i sl.).
3. Opasnost ne smije biti skrivljena tj. izazvana od učinioca (koji otklanja opasnost). Znači, da se neće moći pozivati na krajnju nuždu onaj učinilac koji je bio umišljajan ili nehatan u odnosu na činjenicu da njegovo ponašanje može prouzrokovati opasno stanje iz koga može proizaći povreda određenih dobara. npr. kada planinar nedovoljno odjeven provali u tuđu planinsku kuću da bi se spasio; prekid trudnoće iz razloga medicinskih indikacija iako se žena u vrijeme trudnoće nije pridržavala ljekarskih uputa, radi čega je intervencija postala nužna; lice A nakratko lišava slobode lice B da bi spriječilo njegovo samoubistvo koje je i ono djelimično skrivilo svojim ponašanjem, ostavljanje bez pomoći lica koje je učinilac povrijedio u saobraćaju, da bi spasio svoj život, itd.
OTKLANJANJE OPASNOSTI NA ŠTETU TUĐEG ODN. DRUGOG DOBRA
Otklanjanje opasnosti je djelatnost kojom se mijenja odvijanje nastale situacije, jer učinilac prijeteću opasnost sa jednog prebacuje na drugo pravno dobro. Time se ugroženom dobru pruža zaštita a povređuje se dobro nekog drugog lica.
Samo izuzetno, može se raditi i dobru istog lica kome prijeti opasnost, kada se radi o tzv. nužnoj pomoći (npr. pristanak pacijenta na rizičnu operaciju da bi mu se spasio život, čime se stavlja u drugu opasnost, i da bi bio spašen povređuje se njegov tjelesni integritet, ili trudnica iz medicinskih indikacija prihvata uništavanje ploda da bi spasila svoj život i sl.).
Radnja otklanjanja opasnosti redovno znači ostvarenje određenog krivičnog djela (djelo krajnje nužde), ali u uslovima krajnje nužde, protivpravnost takvog djela je anulirana. Otklanjanje opasnosti, ili djelo krajnje nužde, se redovno vrši činjenjem, ali izuzetno to može biti i propuštanjem dužnog činjenja (npr. neprijavljivanje krivičnog djela i učinioca da bi se spasio život).
S obzirom da u krajnjoj nuždi kolidiraju dobra jednakopravno zaštićena i da se opasnost prebacuje na nesudjelujuće i nevino lice, za otklanjanje opasnosti kod krajnje nužde postavljeni su dosta strogi uslovi bez kojih djelo pri tome učinjeno ostaje protivpravno djelo.
1. Prvi i najstroži uslov sastoji se u neophodnosti povrede tuđeg dobra. Za razliku od nužne odbrane, krajnja nužda se priznaje samo ako se opasnost nije mogla otkloniti na drugi način. Ukoliko je postojao drugi, ili manje štetan izlaz iz te situacije (npr. sklanjanje od opasnosti, bijeg, dozivanje u pomoć, organizovanje zaštite, povreda nekog svog manje važnog dobra, i sl.), ne može se odobriti krajnja nužda. Ovaj uslov predstavlja jedan od najbitnijih elemenata ovog instituta.
2. Posebnog značaja je i uslov srazmjernosti kolidirajućih dobara, tj. da učinjeno zlo nije veće od zla koje je prijetilo. Dakle, potrebno je da povrijeđeno dobro nije veće vrijednosti od zaštićenog dobra, da bi djelo krajnje nužde uopšte moglo biti opravdano, neprotivpravno, jer u suprotnom, kada je učinjeno zlo veće od zla koje je prijetilo, radi se o prekoračenju granica krajnje nužde (eksces krajnje nužde).
3. Radnja otklanjanja treba da je istovremena sa opasnošću. Istovremenost postoji kada je radnja otklanjanja preduzeta kada je opasnost nastala, dok traje kao i kad neposredno predstoji. To znači da, minula i buduća opasnost ne mogu biti osnova ovog instituta. Opasnost neposredno predstoji kada - je postala toliko ozbiljna da je njeno nastupanje gotovo sigurno ili krajnje vjerovatno ukoliko se mjere zaštite ne preduzmu odmah.
4. Pored navedenih, opšteprihvaćen je stav da je za valjanost djela krajnje nužde potreban i subjektivni elemenat koji se sastoji u svijesti i volji da se navedenim radnjama otklanja opasnost. Postupak u ovakvim situacijama može se opravdati samo onda kada su, pored objektivnih, postojali i subjektivni uslovi opravdanja, samo onda kada je učinilac djela krajnje nužde svjestan toga stanja i nastoji otkloniti opasnost, slijedi cilj spašavanja, zaštite. Dakle, samo prisustvo takve subjektivne komponente može opravdati povredu pravnozaštićenih dobara.
Prekoračenje granica krajnje nužde (eksces krajnje nužde) – postoji kada je učinjeno zlo veće od zla koje je prijetilo - to je tzv. intenzivni eksces.
Osim intenzivnog, postoji i ekstenzivni eksces (postoji kada se otklanja opasnost koja po objektivnoj ocjeni još nije nastupila niti je neposredno predstavljala opasnost). Kod ovog, ekstenzivnog ekscesa se ne radi o krajnjoj nuždi, niti o prekoračenju krajnje nužde, jer nedostaje element istovremenosti, tj. radi se o pro future opasnosti za koju se pretpostavlja da tek treba da se desi (npr. dvije susjedne kuće, u jednoj ogromno drvo, pa vlasnik druge kuće misli da mu drvo predstavlja opasnost i obori ga).
U slučajevima kada je učinilac djelo izvršio u prekoračenju granica krajnje nužde, ili ako sud utvrdi da uopšte nema krajnje nužde, izvršeno djelo ostaje protivpravno, tj. ostaje krivično djelo. Međutim, zakon polazi od toga da učinilac djela krajnje nužde nije uvijek u mogućnosti da pravilno ocijeni njene granice, pa izvršenje djela u prekoračenju granica krajnje nužde tretira kao fakultativni osnov za ublažavanje kazne, pa čak i oslobođenje.
Privilegija krajnje nužde ne vrijedi za one slučajeve kada su određena lica zbog vršenja određenih profesija dužna da se izlažu opasnosti. Ako je neko dužan da se izlaže opasnosti u obavljanju svoje službene dužnosti ili po nekom drugom pravnom osnovu, ne može se pozivati na institut krajnje nužde ukoliko ne postupi u skladu sa svojim obavezama. Npr. ljekar se na može pozivati na strah od zaraze i odbiti pružiti pomoć oboljelom; vatrogasac ne može iz straha odbiti intervenciju. U ovim slučajevima, navedena lica čine određeno krivično djelo i tu nema mogućnosti za primjenu krajnje nužde. Međutim, ovo ograničenje nije apsolutno, jer obaveza izlaganja opasnosti prestaje kada je sasvim izvjesno da prijeti opasnost njihovom životu.
Sila i prijetnja (Član 27a.)
(1) Nije krivično djelo ono djelo koje je počinjeno pod djelovanjem neodoljive sile.
(2) Počinitelj koji je počinio krivično djelo pod djelovanjem odoljive sile ili prijetnje može se blaže kazniti.
(3) U slučaju iz stava (1) ovog člana, počiniteljem krivičnog djela smatrat će se osoba koja je primjenila ne-odoljivu silu.
http://www.epravo.ba
- By LegaForum