- Thu Oct 24, 2019 12:29 pm
#3510
Clanovi 66. i 67. Zakona o upravnom postupku
NE MOŽE SE U UPRAVNOM POSTUPKU ODLUĈIVATI PO ZAHTJEVU KOJI JE NEJASAN ILI SADRŢI NEDOSTATKE PRIJE NEGO SE OMOGUĆI STRANCI DA TE NEJASNOĆE ILI NEDOSTATKE OTKLONI I JASNO ODREDI PRAVI SMISAO I SADRŢAJ PODNESENOG ZAHTJEVA.
Iz obrazloţenja:
Rješenjem prvostepenog organa od 22.7.1998. godine utvrĊeno je da kod tuţioca ne postoji invalidnost i da on moţe obavljati poslove radnog mjesta portira- ĉuvara. Odluĉujući o tuţioĉevoj ţalbi izjavljenoj protiv navedenog rješenja tuţeni je zakljuĉio da se radi o stvari o kojoj se uopće ne moţe voditi upravni postupak, jer se tim rješenjem utvrĊuju ĉinjenice, koje mogu biti samo osnov za utvrĊivanje nekog prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, ali se ne mogu utvrĊivati rješenjem, pa je, pozivom na odredbe ĉlana 238. stav 1. u vezi sa ĉlanom 264. taĉka 1. Zakona o upravnom postupku prvostepeno rješenje oglasio ništavim.
Sud nalazi da su oba organa svojim rješenjima povrijedila pravila upravnog postupka, a time i zakon na štetu tuţioca. Tuţilac je u zahtjevu od 25.3.1996. godine, koji je zaprimljen kod DFPIO BiH - Poslovnica isti dan, a zatim proslijeĊen prvostepenom organu, naveo da je do 3.5.1992. godine radio kod RO RMC "23 Avgust", ali da je sada nesposoban za posao zbog bolesti, pa traţi da se njegova radna sposobnost ocijeni, s tim što je pred struĉnim organom vještaĉenja u prvom stepenu, koje je izvršeno dana 4.10.1996. godine, izjavio i ta izjava evidentirana, da traţi penziju zbog više bolesti od kojih boluje. Iz ovakvog zahtjeva, ukljuĉujući i odreĊenu izjavu datu pred navedenim struĉnim organom vještaĉenja, moglo se zakljuĉiti da tuţilac ne traţi samo utvrĊenje invalidnosti, kao ĉinjenice, nego i ostvarivanje prava na invalidsku penziju zbog, prema njegovoj tvrdnji, gubitka radne sposobnosti, a na
osnovu utvrĊenja postojanja invalidnosti u smislu gubitka radne sposobnosti. Ako je prvostepeni organ i pored toga smatrao da je tuţioĉev zahtjev nejasan bio je duţan da postupi u skladu sa odredbama ĉlana 66. i 67. Zakona o upravnom postupku i pozove tuţioca, kao podnosioca zahtjeva, da otkloni nedostatke, a ovo pogotovo što se radi o neukoj stranci, te da se izjasni o svom zahtjevu i jasno ga opredijeli, a ne da sam iznalazi i daje smisao nejasnom zahtjevu. Ni drugostepeni organ nije postupio na naprijed opisani naĉin, nego je sam zakljuĉio da tuţilac iskljuĉivo traţi utvrĊivanje postojanja invalidnosti, pa o takvom zahtjevu, koji je organ, a ne stranka opredijelio, odluĉio svojim rješenjem ĉime je povrijedio navedena pravila upravnog postupka. Tuţeni, kao drugostepeni organ, umjesto da utvrdi ove povrede postupka uĉinjene od prvostepenog organa na naĉin kako to propisuje Zakon o upravnom postupku, prilikom odluĉivanja o tuţioĉevoj ţalbi izjavljenoj protiv tog rješenja (u toj ţalbi je tuţilac, ovaj put odreĊeno, traţio priznavanje prava na invalidsku penziju) ocijenio da je prvostepeno rješenje ništavo, jer da se radi o stvari o kojoj se uopće ne moţe voditi upravni postupak, jer da su prvostepenim rješenjem samo utvrĊene ĉinjenice, a nije na osnovu tih ĉinjenica odluĉivano i o nekom pravu iz penzijskog i invalidskog osiguranja zbog ĉega ga je oglasio ništavim. Rješenje jeste ništavo ako se njime ne odluĉuje o subjektivnim pravima i obavezama, nego se samo utvrĊuju ĉinjenice, a o ĉinjenicama se ne moţe samostalno odluĉivati u upravnom postupku dispozitivom rješenja. MeĊutim, u konkretnom sluĉaju, zbog propusta prvostepenog organa da, nakon što utvrdi smisao podnesenog zahtjeva, odluĉi o tuţioĉevom zahtjevu onako kako ga je on opredijelio ili za sluĉaj da naĊe da je zahtjev nejasan, traţi od njega da zahtjev odreĊeno i precizno opredijeli, tuţeni nije mogao tako postupiti, pogotovo što ni sam nije utvrdio kakav je zahtjev postavio tuţilac niti to u osporenom rješenju uopće i pominje, (kao ni ţalbu koju je tuţilac izjavio protiv prvostepenog rješenja), pa je i tuţeni povrijedio zakon na štetu tuţioca.
S obzirom na iznijete razloge sud je, uvaţenjem tuţbe, poništio oba upravna rješenja na osnovu ĉlana 38. stav 3. u vezi sa ĉlanom 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje, s tim da taj organ postupi u skladu sa primjedbama suda, te donese novo na zakonu zasnovano rješenje.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: U-474/99 od 1.2.2001.g.)
NE MOŽE SE U UPRAVNOM POSTUPKU ODLUĈIVATI PO ZAHTJEVU KOJI JE NEJASAN ILI SADRŢI NEDOSTATKE PRIJE NEGO SE OMOGUĆI STRANCI DA TE NEJASNOĆE ILI NEDOSTATKE OTKLONI I JASNO ODREDI PRAVI SMISAO I SADRŢAJ PODNESENOG ZAHTJEVA.
Iz obrazloţenja:
Rješenjem prvostepenog organa od 22.7.1998. godine utvrĊeno je da kod tuţioca ne postoji invalidnost i da on moţe obavljati poslove radnog mjesta portira- ĉuvara. Odluĉujući o tuţioĉevoj ţalbi izjavljenoj protiv navedenog rješenja tuţeni je zakljuĉio da se radi o stvari o kojoj se uopće ne moţe voditi upravni postupak, jer se tim rješenjem utvrĊuju ĉinjenice, koje mogu biti samo osnov za utvrĊivanje nekog prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, ali se ne mogu utvrĊivati rješenjem, pa je, pozivom na odredbe ĉlana 238. stav 1. u vezi sa ĉlanom 264. taĉka 1. Zakona o upravnom postupku prvostepeno rješenje oglasio ništavim.
Sud nalazi da su oba organa svojim rješenjima povrijedila pravila upravnog postupka, a time i zakon na štetu tuţioca. Tuţilac je u zahtjevu od 25.3.1996. godine, koji je zaprimljen kod DFPIO BiH - Poslovnica isti dan, a zatim proslijeĊen prvostepenom organu, naveo da je do 3.5.1992. godine radio kod RO RMC "23 Avgust", ali da je sada nesposoban za posao zbog bolesti, pa traţi da se njegova radna sposobnost ocijeni, s tim što je pred struĉnim organom vještaĉenja u prvom stepenu, koje je izvršeno dana 4.10.1996. godine, izjavio i ta izjava evidentirana, da traţi penziju zbog više bolesti od kojih boluje. Iz ovakvog zahtjeva, ukljuĉujući i odreĊenu izjavu datu pred navedenim struĉnim organom vještaĉenja, moglo se zakljuĉiti da tuţilac ne traţi samo utvrĊenje invalidnosti, kao ĉinjenice, nego i ostvarivanje prava na invalidsku penziju zbog, prema njegovoj tvrdnji, gubitka radne sposobnosti, a na
osnovu utvrĊenja postojanja invalidnosti u smislu gubitka radne sposobnosti. Ako je prvostepeni organ i pored toga smatrao da je tuţioĉev zahtjev nejasan bio je duţan da postupi u skladu sa odredbama ĉlana 66. i 67. Zakona o upravnom postupku i pozove tuţioca, kao podnosioca zahtjeva, da otkloni nedostatke, a ovo pogotovo što se radi o neukoj stranci, te da se izjasni o svom zahtjevu i jasno ga opredijeli, a ne da sam iznalazi i daje smisao nejasnom zahtjevu. Ni drugostepeni organ nije postupio na naprijed opisani naĉin, nego je sam zakljuĉio da tuţilac iskljuĉivo traţi utvrĊivanje postojanja invalidnosti, pa o takvom zahtjevu, koji je organ, a ne stranka opredijelio, odluĉio svojim rješenjem ĉime je povrijedio navedena pravila upravnog postupka. Tuţeni, kao drugostepeni organ, umjesto da utvrdi ove povrede postupka uĉinjene od prvostepenog organa na naĉin kako to propisuje Zakon o upravnom postupku, prilikom odluĉivanja o tuţioĉevoj ţalbi izjavljenoj protiv tog rješenja (u toj ţalbi je tuţilac, ovaj put odreĊeno, traţio priznavanje prava na invalidsku penziju) ocijenio da je prvostepeno rješenje ništavo, jer da se radi o stvari o kojoj se uopće ne moţe voditi upravni postupak, jer da su prvostepenim rješenjem samo utvrĊene ĉinjenice, a nije na osnovu tih ĉinjenica odluĉivano i o nekom pravu iz penzijskog i invalidskog osiguranja zbog ĉega ga je oglasio ništavim. Rješenje jeste ništavo ako se njime ne odluĉuje o subjektivnim pravima i obavezama, nego se samo utvrĊuju ĉinjenice, a o ĉinjenicama se ne moţe samostalno odluĉivati u upravnom postupku dispozitivom rješenja. MeĊutim, u konkretnom sluĉaju, zbog propusta prvostepenog organa da, nakon što utvrdi smisao podnesenog zahtjeva, odluĉi o tuţioĉevom zahtjevu onako kako ga je on opredijelio ili za sluĉaj da naĊe da je zahtjev nejasan, traţi od njega da zahtjev odreĊeno i precizno opredijeli, tuţeni nije mogao tako postupiti, pogotovo što ni sam nije utvrdio kakav je zahtjev postavio tuţilac niti to u osporenom rješenju uopće i pominje, (kao ni ţalbu koju je tuţilac izjavio protiv prvostepenog rješenja), pa je i tuţeni povrijedio zakon na štetu tuţioca.
S obzirom na iznijete razloge sud je, uvaţenjem tuţbe, poništio oba upravna rješenja na osnovu ĉlana 38. stav 3. u vezi sa ĉlanom 35. stav 2. Zakona o upravnim sporovima i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje, s tim da taj organ postupi u skladu sa primjedbama suda, te donese novo na zakonu zasnovano rješenje.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: U-474/99 od 1.2.2001.g.)