- Thu Apr 02, 2020 7:23 am
#3935
Član 61. stav 1. i 2. Zakona o građevinskom zemljištu
UPRAVNI SPOR SE MOŽE VODITI SAMO PROTIV UPRAVNOG AKTA, TE AKO JE OSPORENO RJEŠENJE DONIJETO OD STRANE OPĆINSKOG VIJEĆA, KOJIM SE ODBIJA ZAHTJEV STRANKE ZA DODJELJIVANJE GRAĐEVINSKOG ZEMLJIŠTA, NE RADI SE O UPRAVNOM AKTU, NEGO AKTU RASPOLAGANJA.
Iz obrazloženja:
Presudom Kantonalnog suda u Zenici broj: 04 0 U 004154 12 U od 30.05.2012. godine, je odbijena tužba tužitelja kojom su osporavali zakonitost rješenja tuženog broj: ... od ... godine. Ovim rješenjem je odbijen zahtjev tužitelja za ustupanje građevinskog zemljišta na parcelama označenim kao kč. ..., k.č. ... i ... KO Z. .
Tužitelji su protiv navedene presude prvostepenog suda podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede federalnog zakona. U zahtjevu ističu da su paralelno sa ovim zahtjevom, postavili zahtjev i za legalizaciju poslovnih prostora, pa da je dokaz, izvještaj Službe za upravu geodetskih, imovinsko-pravnih poslova i urbanizam u kojem je pribavljen izvještaj Odsjeka za urbanizam se odnosio na taj predmet, a ne ovaj kojim tužitelji traže ustupanje građevinskog zemljišta u smislu člana 61. Zakona o građevinskom zemljištu, pa je predloženo da se zahtjevu udovolji i prvostepena presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.
U odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke tuženi je predložio da se isti odbije kao neosnovan.
Ovaj sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 9/05) ispitao pobijanu presudu u granicama zahtjeva i povreda propisa iz člana 41. ovog zakona navedenih u zahtjevu, pa je odlučio kao u izreci ove presude iz slijedećih razloga:
Iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da je prvostepeni sud na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku došao do zaključka da je tuženi u pravilno provedenom postupku, a pravilnom primjenom odredbi Zakona o građevinskom zemljištu u Federaciji Bosne i Hercegovine došao do zaključka da je zahtjev tužitelja za ustupanje predmetnog građevinskog zemljišta neosnovan, te da je tuženi pravilno postupio kada je taj zahtjev odbio, jer tužitelji ne ispunjavaju uvjete predviđene odredbom člana 61. Zakona o građevinskom zemljištu.
Odredba člana 61. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine F BiH“, broj: 67/05) glasi:
„Na građevinskom zemljištu u državnoj svojini na kojem je izgrađena zgrada bez prava korišćenja zemljišta radi građenja za koju se može naknadno izdati odobrenje za građenje po odredbama Zakona o prostornom uređenju, općinsko vijeće će utvrditi pravo vlasništva u korist graditelja, odnosno njegovog pravnog sljednika, uz obavezu plaćanja naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište na korišćenje i za uređenje građevinskog zemljišta.
Prije utvrđivanja prava vlasništva u skladu sa ovim članom, nadležni općinski organ uprave će raspraviti imovinsko-pravne odnose.“
Prema tome, odredbom člana 61. citiranog zakona propisano je da će općinsko vijeće na građevinskom zemljištu u državnoj svojini, na kojem je izgrađena zgrada bez prava korištenja zemljišta radi građenja, za koje se naknadno može izdati odobrenje za građenje po odredbama Zakona o prostornom uređenju utvrditi pravo vlasništva u korist graditelja, ali nakon što raspravi imovinsko pravne odnose. Obzirom na to da je izdavanje odobrenja za gradnju pored, Zakona o prostornom uređenju, regulisano i Zakonom o gradnji Zeničko-dobojskog kantona, pri odlučivanju o predmetnom zahtjevu bilo je neophodno voditi računa i o tome da li su za izdavanje naknadnog odobrenja za gradnju objekta na predmetnom zemljištu bili ispunjeni uvjeti propisani tim zakonom, pa je pri tome, i u toku postupka utvrđeno da se radi o privremenim objektima i da regulacionim planom nije predviđeno postojanje tih objekata.
Odredbama člana 8. stav 1. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije
Bosne i Hercegovine", broj: 9/05) je propisano da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta, a upravni akt u smislu ovog zakona jeste akt kojim nadležni organ iz člana 4. tog zakona (pod kojim pojmom se podrazumijevaju organi uprave i upravne ustanove Federacije i kantona, gradonačelnik i općinski načelnik i gradske i općinske službe za upravu kao i institucije koje imaju javna ovlaštenja kada u vršenju javnih ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima), rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari. Prema odredbama člana 25. stav 1. tačka 2 istog zakona, propisano je da će nadležni sud rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi da akt koji se tužbom osporava nije upravni akt (član 8. stav 1.).
U konkretnom slučaju i po ocjeni ovog suda nisu ispunjene navedene zakonske pretpostavke za pokretanje upravnog spora. Naime, osporeni akt tuženog je akt kojim se odbija zahtjev tužitelja za dodjelu-ustupanje građevinskog zemljišta i isti akt predstavlja akt raspolaganja (neposredna pogodba, a ne provedeni konkurs), pa se kao takav ne može smatrati upravnim aktom, nego aktom poslovanja-raspolaganja i kao takav ne može se pobijati u upravnom sporu
Prema tome, Upravni spor se može voditi samo protiv upravnog akta, a osporeno rješenje je donijeto od strane Općinskog vijeća, a po zahtjevu stranke-tužitelja za dodjelu- ustupanje građevinskog zemljišta, ne na osnovu konkursa, pa se ne radi o upravnom aktu, nego o aktu raspolaganja Općine, a protiv takvih akata se ne može voditi upravni spor
Tačno je da je Općinsko vijeće prilikom donošenje takve odluke dalo mogućnost vođenja upravnog spora kroz svoju pouku, ali taj nedostatak nema karakter bitne povrede pravila postupka i ne može imati za posljedicu niti poništenje rješenja, niti mogućnost samog vođenja upravnog spora, jer je pravni značaj i pravna posljedica ista, pa taj nedostatak uopće ne mijenja ovu pravnu situaciju.
Prema tome, kako je presuda prvostepenog suda donesena uz povrede pravila federalnog zakona o postupku, koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, to je ovaj sud na osnovu člana 46. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev tužitelja za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio, pobijanu presudu preinačio i tužbu odbacio.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BIH, broj: 04 0 U 004154 12 Uvp od 11.02.2016. godine)
UPRAVNI SPOR SE MOŽE VODITI SAMO PROTIV UPRAVNOG AKTA, TE AKO JE OSPORENO RJEŠENJE DONIJETO OD STRANE OPĆINSKOG VIJEĆA, KOJIM SE ODBIJA ZAHTJEV STRANKE ZA DODJELJIVANJE GRAĐEVINSKOG ZEMLJIŠTA, NE RADI SE O UPRAVNOM AKTU, NEGO AKTU RASPOLAGANJA.
Iz obrazloženja:
Presudom Kantonalnog suda u Zenici broj: 04 0 U 004154 12 U od 30.05.2012. godine, je odbijena tužba tužitelja kojom su osporavali zakonitost rješenja tuženog broj: ... od ... godine. Ovim rješenjem je odbijen zahtjev tužitelja za ustupanje građevinskog zemljišta na parcelama označenim kao kč. ..., k.č. ... i ... KO Z. .
Tužitelji su protiv navedene presude prvostepenog suda podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede federalnog zakona. U zahtjevu ističu da su paralelno sa ovim zahtjevom, postavili zahtjev i za legalizaciju poslovnih prostora, pa da je dokaz, izvještaj Službe za upravu geodetskih, imovinsko-pravnih poslova i urbanizam u kojem je pribavljen izvještaj Odsjeka za urbanizam se odnosio na taj predmet, a ne ovaj kojim tužitelji traže ustupanje građevinskog zemljišta u smislu člana 61. Zakona o građevinskom zemljištu, pa je predloženo da se zahtjevu udovolji i prvostepena presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.
U odgovoru na zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke tuženi je predložio da se isti odbije kao neosnovan.
Ovaj sud je na osnovu člana 45. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 9/05) ispitao pobijanu presudu u granicama zahtjeva i povreda propisa iz člana 41. ovog zakona navedenih u zahtjevu, pa je odlučio kao u izreci ove presude iz slijedećih razloga:
Iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da je prvostepeni sud na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku došao do zaključka da je tuženi u pravilno provedenom postupku, a pravilnom primjenom odredbi Zakona o građevinskom zemljištu u Federaciji Bosne i Hercegovine došao do zaključka da je zahtjev tužitelja za ustupanje predmetnog građevinskog zemljišta neosnovan, te da je tuženi pravilno postupio kada je taj zahtjev odbio, jer tužitelji ne ispunjavaju uvjete predviđene odredbom člana 61. Zakona o građevinskom zemljištu.
Odredba člana 61. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine F BiH“, broj: 67/05) glasi:
„Na građevinskom zemljištu u državnoj svojini na kojem je izgrađena zgrada bez prava korišćenja zemljišta radi građenja za koju se može naknadno izdati odobrenje za građenje po odredbama Zakona o prostornom uređenju, općinsko vijeće će utvrditi pravo vlasništva u korist graditelja, odnosno njegovog pravnog sljednika, uz obavezu plaćanja naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište na korišćenje i za uređenje građevinskog zemljišta.
Prije utvrđivanja prava vlasništva u skladu sa ovim članom, nadležni općinski organ uprave će raspraviti imovinsko-pravne odnose.“
Prema tome, odredbom člana 61. citiranog zakona propisano je da će općinsko vijeće na građevinskom zemljištu u državnoj svojini, na kojem je izgrađena zgrada bez prava korištenja zemljišta radi građenja, za koje se naknadno može izdati odobrenje za građenje po odredbama Zakona o prostornom uređenju utvrditi pravo vlasništva u korist graditelja, ali nakon što raspravi imovinsko pravne odnose. Obzirom na to da je izdavanje odobrenja za gradnju pored, Zakona o prostornom uređenju, regulisano i Zakonom o gradnji Zeničko-dobojskog kantona, pri odlučivanju o predmetnom zahtjevu bilo je neophodno voditi računa i o tome da li su za izdavanje naknadnog odobrenja za gradnju objekta na predmetnom zemljištu bili ispunjeni uvjeti propisani tim zakonom, pa je pri tome, i u toku postupka utvrđeno da se radi o privremenim objektima i da regulacionim planom nije predviđeno postojanje tih objekata.
Odredbama člana 8. stav 1. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije
Bosne i Hercegovine", broj: 9/05) je propisano da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta, a upravni akt u smislu ovog zakona jeste akt kojim nadležni organ iz člana 4. tog zakona (pod kojim pojmom se podrazumijevaju organi uprave i upravne ustanove Federacije i kantona, gradonačelnik i općinski načelnik i gradske i općinske službe za upravu kao i institucije koje imaju javna ovlaštenja kada u vršenju javnih ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima), rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari. Prema odredbama člana 25. stav 1. tačka 2 istog zakona, propisano je da će nadležni sud rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi da akt koji se tužbom osporava nije upravni akt (član 8. stav 1.).
U konkretnom slučaju i po ocjeni ovog suda nisu ispunjene navedene zakonske pretpostavke za pokretanje upravnog spora. Naime, osporeni akt tuženog je akt kojim se odbija zahtjev tužitelja za dodjelu-ustupanje građevinskog zemljišta i isti akt predstavlja akt raspolaganja (neposredna pogodba, a ne provedeni konkurs), pa se kao takav ne može smatrati upravnim aktom, nego aktom poslovanja-raspolaganja i kao takav ne može se pobijati u upravnom sporu
Prema tome, Upravni spor se može voditi samo protiv upravnog akta, a osporeno rješenje je donijeto od strane Općinskog vijeća, a po zahtjevu stranke-tužitelja za dodjelu- ustupanje građevinskog zemljišta, ne na osnovu konkursa, pa se ne radi o upravnom aktu, nego o aktu raspolaganja Općine, a protiv takvih akata se ne može voditi upravni spor
Tačno je da je Općinsko vijeće prilikom donošenje takve odluke dalo mogućnost vođenja upravnog spora kroz svoju pouku, ali taj nedostatak nema karakter bitne povrede pravila postupka i ne može imati za posljedicu niti poništenje rješenja, niti mogućnost samog vođenja upravnog spora, jer je pravni značaj i pravna posljedica ista, pa taj nedostatak uopće ne mijenja ovu pravnu situaciju.
Prema tome, kako je presuda prvostepenog suda donesena uz povrede pravila federalnog zakona o postupku, koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, to je ovaj sud na osnovu člana 46. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima, zahtjev tužitelja za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio, pobijanu presudu preinačio i tužbu odbacio.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BIH, broj: 04 0 U 004154 12 Uvp od 11.02.2016. godine)