- Sun Jan 31, 2021 10:28 am
#4518
Alfa Glass Anonymi Emboriki Etairia Yalopinakon v. Greece (br. 74515/13), 28.1.2020. Povreda člana 1. Protokola broj 1 uz EK
Aplikant je Alfa Glass Anonymi Emboriki Etairia Yalopinakon, privredno društvo sa ograničenom odgovornošću, sa sjedištem u Atini. Registrovano je u skladu sa grčkim zakonodavstvom.
Slučaj se odnosi na postupak eksproprijacije u kojem su građanski sudovi odbili ispitati zahtjev za preispitivanje zakonske pretpostavke da je kompanija – aplikant ostvarila korist izvođenjem razvojnih radova povezanih sa postupkom eksproprijacije, a što je rezultiralo da aplikant za dio eksproprisanog zemljišta ne dobije naknadu. Sudovi su zauzeli stav da se kompanija - aplikant trebala u propisanom roku obratiti sa zahtjevom nadležnom upravnom organu.
U maju 2006. godine, generalni sekretar regije Atika eksproprisao je površinu od 33.619 kvadratnih metara za produženje puta. Područje je obuhvatalo dijelove tri parcele u vlasništvu kompanije aplikanta. U skladu sa odredbama zakona br. 653/1977, smatralo se da neeksproprisani dijelovi spornog zemljišta imaju koristi od završetka povezanih razvojnih radova, tako da određeni dijelovi eksproprisanog zemljišta nisu podlijegali naknadi, jer je navedena korist predstavljala implicitnu kompenzaciju.
Pred prvostepenim sudom, kompanija aplikant je tvrdila da neeksproprisani dijelovi njenog zemljišta nisu imali koristi od izvršenog posla. Međutim, prilikom utvrđivanja privremenog iznosa naknade za eksproprijaciju, sud nije odredio nikakvu kompenzaciju za eksproprijaciju određenih dijelova zemljišta, zaključivši da je ovo stvar koju će ispitati Apelacioni sud prilikom određivanje konačnog iznosa naknade.
U aprilu 2009. godine kompanija aplikant je zatražila od Apelacionog suda da joj se prizna da nije imala nikakvu korist od završetka posla u odnosu na neeksproprisane dijelove svog zemljišta. Međutim, sud je smatrao da je, u skladu sa članom 33. zakona br. 2971/2001, kompanija aplikant trebala da podnese takav zahtjev tijelu odgovornom za izvođenje posla u roku od dva mjeseca od objavljivanja presude kojom se utvrđuje privremeni iznos naknade za eksproprisanu imovinu. U junu 2013. godine, Kasacioni sud odbio je žalbu aplikanta, utvrdivši da je Apelacioni sud pravilno primjenio odredbe zakona br. 2971/2001, koji je predviđao poseban postupak u svrhu pobijanja pretpostavke da je vlasnik eksproprisane imovine imao koristi od povezanih razvojnih radova.
Pozivajući se na član 1. Protokola br. 1 (zaštita imovine), aplikant se žali zbog odbijanja građanskih sudova da ispitaju i utvrde da aplikant nije imao nikakvu korist od izvršenih razvojnih radova prilikom utvrđivanja iznosa naknade na ime eksproprisane imovine.
Sud primjećuje da se radi o pitanju koje se ispituje pred građanskim sudovima, posebno u fazi određivanja konačne naknade za eksproprijaciju od strane žalbenog suda. Međutim, u ovom slučaju, Apelacioni sud je odbio ispitati ovo pitanje, jer aplikant nije prethodno iskoristio upravni postupak predviđen članom 33 Zakona br. 2971/2001.
Sud primjećuje da se ovaj postupak, koji se odvija pred upravnim organima, sastoji od nekoliko faza koje se protežu kroz period od nekoliko mjeseci, te da zakon ne daje nikakve garancije da će rokovi određeni za završetak svake faze biti ispoštovani. Ovaj upravni postupak stoga doprinosi produženju postupka i predstavlja odstupanje od jedinstvenog postupka pred građanskim sudovima za ispitivanje svih pitanja koja se odnose na određivanje naknade za eksproprijaciju.
Sud takođe primjećuje da u skladu sa stalnom sudskom praksom Kasacionog suda nije bilo potrebno pribjegavati proceduri propisanoj Zakonom br. 2971/2001, u slučaju kada se
istovremeno ispituje zahtjev kojim se pobija zakonska pretpostavka da vlasnik ima koristi od izvođenja razvojnih radova sa zahtjevom za određivanje naknade (vidi paragrafe 16-18 presude). Shodno tome, odbijanjem da ispitaju zakonsku pretpostavku, jer je aplikant propustio da iskoristi postupak predviđen članom 33 Zakona br. 2971/2001, vlasti tužene države povrijedile su načelo jedinstvenosti postupka, ugrađen u sudsku praksu Suda, kao i onu Kasacionog suda.
Aplikant je Alfa Glass Anonymi Emboriki Etairia Yalopinakon, privredno društvo sa ograničenom odgovornošću, sa sjedištem u Atini. Registrovano je u skladu sa grčkim zakonodavstvom.
Slučaj se odnosi na postupak eksproprijacije u kojem su građanski sudovi odbili ispitati zahtjev za preispitivanje zakonske pretpostavke da je kompanija – aplikant ostvarila korist izvođenjem razvojnih radova povezanih sa postupkom eksproprijacije, a što je rezultiralo da aplikant za dio eksproprisanog zemljišta ne dobije naknadu. Sudovi su zauzeli stav da se kompanija - aplikant trebala u propisanom roku obratiti sa zahtjevom nadležnom upravnom organu.
U maju 2006. godine, generalni sekretar regije Atika eksproprisao je površinu od 33.619 kvadratnih metara za produženje puta. Područje je obuhvatalo dijelove tri parcele u vlasništvu kompanije aplikanta. U skladu sa odredbama zakona br. 653/1977, smatralo se da neeksproprisani dijelovi spornog zemljišta imaju koristi od završetka povezanih razvojnih radova, tako da određeni dijelovi eksproprisanog zemljišta nisu podlijegali naknadi, jer je navedena korist predstavljala implicitnu kompenzaciju.
Pred prvostepenim sudom, kompanija aplikant je tvrdila da neeksproprisani dijelovi njenog zemljišta nisu imali koristi od izvršenog posla. Međutim, prilikom utvrđivanja privremenog iznosa naknade za eksproprijaciju, sud nije odredio nikakvu kompenzaciju za eksproprijaciju određenih dijelova zemljišta, zaključivši da je ovo stvar koju će ispitati Apelacioni sud prilikom određivanje konačnog iznosa naknade.
U aprilu 2009. godine kompanija aplikant je zatražila od Apelacionog suda da joj se prizna da nije imala nikakvu korist od završetka posla u odnosu na neeksproprisane dijelove svog zemljišta. Međutim, sud je smatrao da je, u skladu sa članom 33. zakona br. 2971/2001, kompanija aplikant trebala da podnese takav zahtjev tijelu odgovornom za izvođenje posla u roku od dva mjeseca od objavljivanja presude kojom se utvrđuje privremeni iznos naknade za eksproprisanu imovinu. U junu 2013. godine, Kasacioni sud odbio je žalbu aplikanta, utvrdivši da je Apelacioni sud pravilno primjenio odredbe zakona br. 2971/2001, koji je predviđao poseban postupak u svrhu pobijanja pretpostavke da je vlasnik eksproprisane imovine imao koristi od povezanih razvojnih radova.
Pozivajući se na član 1. Protokola br. 1 (zaštita imovine), aplikant se žali zbog odbijanja građanskih sudova da ispitaju i utvrde da aplikant nije imao nikakvu korist od izvršenih razvojnih radova prilikom utvrđivanja iznosa naknade na ime eksproprisane imovine.
Sud primjećuje da se radi o pitanju koje se ispituje pred građanskim sudovima, posebno u fazi određivanja konačne naknade za eksproprijaciju od strane žalbenog suda. Međutim, u ovom slučaju, Apelacioni sud je odbio ispitati ovo pitanje, jer aplikant nije prethodno iskoristio upravni postupak predviđen članom 33 Zakona br. 2971/2001.
Sud primjećuje da se ovaj postupak, koji se odvija pred upravnim organima, sastoji od nekoliko faza koje se protežu kroz period od nekoliko mjeseci, te da zakon ne daje nikakve garancije da će rokovi određeni za završetak svake faze biti ispoštovani. Ovaj upravni postupak stoga doprinosi produženju postupka i predstavlja odstupanje od jedinstvenog postupka pred građanskim sudovima za ispitivanje svih pitanja koja se odnose na određivanje naknade za eksproprijaciju.
Sud takođe primjećuje da u skladu sa stalnom sudskom praksom Kasacionog suda nije bilo potrebno pribjegavati proceduri propisanoj Zakonom br. 2971/2001, u slučaju kada se
istovremeno ispituje zahtjev kojim se pobija zakonska pretpostavka da vlasnik ima koristi od izvođenja razvojnih radova sa zahtjevom za određivanje naknade (vidi paragrafe 16-18 presude). Shodno tome, odbijanjem da ispitaju zakonsku pretpostavku, jer je aplikant propustio da iskoristi postupak predviđen članom 33 Zakona br. 2971/2001, vlasti tužene države povrijedile su načelo jedinstvenosti postupka, ugrađen u sudsku praksu Suda, kao i onu Kasacionog suda.