Zakljucenje ugovora sa vise kumulativno ugovorenih uslova
Posted: Wed Oct 09, 2019 3:29 pm
Ĉlanak 74. i 75. Zakona o obveznim odnosima
KADA JE UGOVOR ZAKLJUĈEN POD VIŠE RASKIDNIH UVJETA KUMULATIVNO UGOVORENIH, DO RASKIDA UGOVORA MOŢE DOĆI TEK KADA SE ISPUNE SVI UGOVORENI UVJETI.
Iz obrazloţenja:
Pravilno revizija polazi od toga da je sporni ugovor sklopljen pod raskidnim uvjetom, ali grješi kad gubi iz vida da su kumulativo ugovorena tri takva uvjeta i to prijenos prava na prodatim nekretninama u zemljišnoj knjizi u ugovorenom roku, vraćanje kupovne cijene, takodjer u ugovorenom roku i na koncu ponovno uspostavljanje zakupnog odnosa, od kojih nastupanje narednog ovisi o nastupu prethodnog. Kada je ugovor sklopljen pod više raskidnih kumulativno ugovorenih uvjeta, bez obzira kako su oni medjusobno povezani i kakvo je znaĉenje pojedinih, da li je za nastupanje jednog potrebno prethodno ili naknadno ispunjenje drugog, do raskida ugovora dolazi kada se ostvare svi uvjeti.
Kada bi, kao što revizija tvrdi, egzistirao kao uvjet samo prijenos prava u zemljišnoj knjizi, u kom pravcu oĉito nije bila volja ugovornih strana, iz naĉina na koji je uglavljen i izolirano posmatran, taj uvjet bi prije mogao znaĉiti opstanak ugovora, a nastanak obveze vraćanja kupovne cijene, što opet oĉito nije bila volja ugovoraĉa i što bi bilo besmisleno. Naprotiv njihova prava volja je izraţena u sadrţini cijele ugovorne klauzule, koja je zaštitnog karaktera i uglavljena radi zaštite interesa kupca. Njegovi interesi su zaštićeni samo ostvarenjem svih uvjeta. U protivnom, ta ugovorna klauzula bi kupcu štetila umjesto da mu koristi.
Revizija i ne dovodi u pitanje ĉinjenicu da svi uvjeti nisu ostvareni, jer tuţenik kao prodavatelj nije vratio kupovnu cijenu, niti je ponovno uspostavljen zakupni odnos, a time nije došlo ni do raskida ugovora.
Iz daljih meĊusobnih odnosa i ponašanja ugovornih strana, proizlazi da niti jedna od njih nije ugovor smatrala raskinutim time što u ugovorenom roku nije izvršen prijenos vlasništva, odnosno prava korištenja u zemljišnoj knjizi. Naprotiv, suglasne su u tome da ispunjenje toga uvjeta onako kako je ugovoren, nije bilo moguće, a kada je ugovoreni raskidni uvjet nemoguć, smatra se nepostojećim (ĉlanak
75. st.2. Zakona o obveznim odnosima), pa kada bi slijedom toga, bio ugovoren kao jedini, kako to revizija tvrdi, ne bi mogao proizvesti raskid ugovora.
I nakon što tuţenik nije uspio izvršiti prijenos vlasništva odnosno raspolaganja u zemljišnoj knjizi (to dakle nije bilo moguće), parniĉne stranke su se ponašale u skladu sa ugovorom uspostavljenim odnosima. Tuţitelj je ostao u posjedu kupljenih nekretnina i u svojim poslovnim knjigama ih vodio i koristio kao svoja sredstva. Tuţenik nije vratio kupovnu cijenu, niti je tuţitelj to zahtjevao i nije ponovno uspostavljen zakupni odnos kako je ugovorom predvidjeno. Takve odnose ugovorom uspostavljene, niko od parniĉnih stranaka nije dovodio u pitanje sve do i po mišljenju ovog suda, u zabludi zakljuĉenog ugovora o zakupu u 1993.g.
Na koncu, sve kada bi i bio ugovor raskinut na naĉin kako to revizija tvrdi, nesporna je ĉinjenica da je tuţitelj kao kupac, od momenta kupovine bio posjednik spornih nekretnina, u svojim poslovnim knjigama ih vodio i koristio kao svoje sredstvo, ĉime bi i u sluĉaju otsustva ugovora kao pravne osnove, one postale njegovo sredstvo u smislu ĉlanka 268. st.1. Zakona o udruţenom radu, koji je tada bio na
snazi, budući je protekom roka od pet godina, tuţenik izgubio pravo zahtjevati njihovo vraćanje.
Nisu dakle u ovome dijelu sudovi niţeg stupnja, pogrešno primjenili materijalno pravo, kako to revizija neosnovano prigovara.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Rev–183/02 od 28.8.2003.
god.)
KADA JE UGOVOR ZAKLJUĈEN POD VIŠE RASKIDNIH UVJETA KUMULATIVNO UGOVORENIH, DO RASKIDA UGOVORA MOŢE DOĆI TEK KADA SE ISPUNE SVI UGOVORENI UVJETI.
Iz obrazloţenja:
Pravilno revizija polazi od toga da je sporni ugovor sklopljen pod raskidnim uvjetom, ali grješi kad gubi iz vida da su kumulativo ugovorena tri takva uvjeta i to prijenos prava na prodatim nekretninama u zemljišnoj knjizi u ugovorenom roku, vraćanje kupovne cijene, takodjer u ugovorenom roku i na koncu ponovno uspostavljanje zakupnog odnosa, od kojih nastupanje narednog ovisi o nastupu prethodnog. Kada je ugovor sklopljen pod više raskidnih kumulativno ugovorenih uvjeta, bez obzira kako su oni medjusobno povezani i kakvo je znaĉenje pojedinih, da li je za nastupanje jednog potrebno prethodno ili naknadno ispunjenje drugog, do raskida ugovora dolazi kada se ostvare svi uvjeti.
Kada bi, kao što revizija tvrdi, egzistirao kao uvjet samo prijenos prava u zemljišnoj knjizi, u kom pravcu oĉito nije bila volja ugovornih strana, iz naĉina na koji je uglavljen i izolirano posmatran, taj uvjet bi prije mogao znaĉiti opstanak ugovora, a nastanak obveze vraćanja kupovne cijene, što opet oĉito nije bila volja ugovoraĉa i što bi bilo besmisleno. Naprotiv njihova prava volja je izraţena u sadrţini cijele ugovorne klauzule, koja je zaštitnog karaktera i uglavljena radi zaštite interesa kupca. Njegovi interesi su zaštićeni samo ostvarenjem svih uvjeta. U protivnom, ta ugovorna klauzula bi kupcu štetila umjesto da mu koristi.
Revizija i ne dovodi u pitanje ĉinjenicu da svi uvjeti nisu ostvareni, jer tuţenik kao prodavatelj nije vratio kupovnu cijenu, niti je ponovno uspostavljen zakupni odnos, a time nije došlo ni do raskida ugovora.
Iz daljih meĊusobnih odnosa i ponašanja ugovornih strana, proizlazi da niti jedna od njih nije ugovor smatrala raskinutim time što u ugovorenom roku nije izvršen prijenos vlasništva, odnosno prava korištenja u zemljišnoj knjizi. Naprotiv, suglasne su u tome da ispunjenje toga uvjeta onako kako je ugovoren, nije bilo moguće, a kada je ugovoreni raskidni uvjet nemoguć, smatra se nepostojećim (ĉlanak
75. st.2. Zakona o obveznim odnosima), pa kada bi slijedom toga, bio ugovoren kao jedini, kako to revizija tvrdi, ne bi mogao proizvesti raskid ugovora.
I nakon što tuţenik nije uspio izvršiti prijenos vlasništva odnosno raspolaganja u zemljišnoj knjizi (to dakle nije bilo moguće), parniĉne stranke su se ponašale u skladu sa ugovorom uspostavljenim odnosima. Tuţitelj je ostao u posjedu kupljenih nekretnina i u svojim poslovnim knjigama ih vodio i koristio kao svoja sredstva. Tuţenik nije vratio kupovnu cijenu, niti je tuţitelj to zahtjevao i nije ponovno uspostavljen zakupni odnos kako je ugovorom predvidjeno. Takve odnose ugovorom uspostavljene, niko od parniĉnih stranaka nije dovodio u pitanje sve do i po mišljenju ovog suda, u zabludi zakljuĉenog ugovora o zakupu u 1993.g.
Na koncu, sve kada bi i bio ugovor raskinut na naĉin kako to revizija tvrdi, nesporna je ĉinjenica da je tuţitelj kao kupac, od momenta kupovine bio posjednik spornih nekretnina, u svojim poslovnim knjigama ih vodio i koristio kao svoje sredstvo, ĉime bi i u sluĉaju otsustva ugovora kao pravne osnove, one postale njegovo sredstvo u smislu ĉlanka 268. st.1. Zakona o udruţenom radu, koji je tada bio na
snazi, budući je protekom roka od pet godina, tuţenik izgubio pravo zahtjevati njihovo vraćanje.
Nisu dakle u ovome dijelu sudovi niţeg stupnja, pogrešno primjenili materijalno pravo, kako to revizija neosnovano prigovara.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Rev–183/02 od 28.8.2003.
god.)