Zabrana sudjenja u odsustvu
Posted: Sun Jul 14, 2019 1:07 pm
Zabrana suđenja u odsustvu
Član 247. ZKP BiH
Zabrana suđenja in absentia propisana Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, član 14. i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (EKLJP), član 6., nije apsolutna.
Iz obrazloženja:
„Sud smatra da prinudno dovođenje i upotreba fizičke sile nisu adekvatan način da se optuženom stavi do znanja da će se suđenje nastaviti i bez njegovog prisustva. Šta više, dovođenje na sud optuženog u donjem vešu, uz upotrebu fizičke sile, prema stanovištu suda, moglo bi upravo predstavljati nehumano postupanje prema optuženom, a istovremeno bi doprinijelo narušavanju autoriteta i digniteta suda. Sem toga, imajući u vidu ponašanje optuženog na predhodnim ročištima, može se opravdano očekivati da bi prinudno dovođenje, uz upotrebu fizičke sile, samo doprinijelo tome da optuženi ponovi ponašanje koje rezultira njegovim udaljavanjem iz sudnice.
Sud, stoga, nalazi da je umjesto primjene sile, u konkretnom slučaju cjelishodnije uredno i blagovremeno obavijestiti optuženog da će se suđenje nastaviti i bez njegovog prisustva, uz pouku da može pristupiti sudu kada god to bude želio.
Ovakav stav suda poznat je i u međunarodnoj sudskoj praksi. Tako je npr. Međunarodni krivični sud za Ruandu (MKSR) u predmetu protiv Jean-Bosco Barayagwiza (predmet br. MKSR-97-19-T) u vezi sa svojevoljnim izborom optuženog da ne pristupi na ročišta, ukoliko je optuženi blagovremeno informisan o suđenju, ne spriječava vođenje postupka u odsustvu optuženog, jer u tom slučaju isto ne predstavlja povredu Statuta MKSR niti povredu njegovih ljudskih prava.
Zabarana suđenja in absentia propisana Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, član 14. i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (EKLJP), član 6. također nije apsolutna.
Evropski sud za ljudska prava prije svega nalazi da, iako to nije izričito navedeno u stavu
1. člana 6. EKLJP, predmet i svrha ovog člana, posmatranog kao cjeline, pokazuju da osoba "optužena za krivično djelo" ima pravo da učestvuje u krivičnom postupku. Šta više, određene tačke (c), (d) i (e) stava 3. garantuju svakome “ko je optužen za krivično djelo ” minimalna prava za koja je teško zamisliti kako se ista mogu ostvariti ukoliko optuženi ne prisustvuje suđenju (vidjeti presudu Suda u predmetu Colozza od 12. 02. 1985. paragraf 27) .
Međutim, u predmetima koji se odnose na krivične postupke u kojima optuženi nije lično prisustvovao suđenju, u vezi člana 6. EKLJP, sud smatra relevantnim i ključnim sljedeće okolnosti:
-da li je optuženi na jeziku koji razumije obaviješten o optužbi protiv njega ;
-da li je optuženi blagvoremeno pozvan na suđenje ;
-da li je optuženi neopravdano odsutan, odnosno da li se optuženi nedvojbeno i svojevoljno odrekao prava da prisustvuje suđenju (vidjeti npr. presudu Suda u predmetu FCB vs. Italije, od 28. 8. 1991., paragraf 29-36).
U ovom slučaju, kako je to navedeno, nema dileme da je optuženi, na jeziku koji razumije, upoznat sa krivičnim postupkom koji se protiv njega vodi. Također je evidentno da je optuženi uredno pozivan na sva zakazana ročišta, te da je, a što prizilazi iz pomenutih službenih zabilješki kao i ranijih podnesaka optuženog, svojevoljno odlučio i izričito saopštio svoju volju da ne prisustvuje suđenju.
(Iz rješenja Suda BiH broj X-KR-05/70 od 04. 07. 2006. godine)
Iz obrazloženja:
“Odsustvo optuženog, kako je to propisano članom 247. ZKP BiH podrazumijeva situaciju u kojoj prisustvo optuženog u toku glavnog pretresa nije moguće osigurati, bilo iz razloga što se isti krije ili je u bjekstvu, ili postoje druge poteškoće da se isti obavijesti o postupku. Imajući u vidu da se optuženi za sve vrijeme trajanja glavnog pretresa nalazio u pritvoru, te da je svjesno i izričito odbijao da prisustvuje zakazanim ročištima na koja je bio uredno pozivan, Apelaciono vijeće smatra da se ne može smatrati da je isti bio u odsustvu, u smislu člana 247. ZKP BiH.
Nastavak suđenja bez prisustva optuženog je, posmatran i u kontekstu garancija osiguranih članom 6 EKLJP, također moguć. Naime, standardi koje postavlja član 6. Konvencije, a koji su primjenjivi na konkretno procesno pitanje, zahtijevaju da optuženi odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega, što je nesporno i učinjeno kako prilikom saslušanja pred sudijom za prethodni postupak, tako i dostavljanjem optužnice, održavanjem ročišta za izjašnjenje o krivnji, te otvaranjem glavnog pretresa čitanjem optužnice. Nadalje, njegovo je pravo da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Međutim, pomenuto pravo optuženog koje bi podrazumijevalo i njegovo prisustvo na pretresu nije apsolutno u smislu da se optuženi istoga ne može odreći. Imajući u vidu da je optuženi cijelo vrijeme bio svjestan optužbi koje mu se stavljaju na teret, da je blagovremeno obaviještavan i pozivan na zakazana ročišta, da je bio sposoban da prisustvuje istima, da je u toku glavnog pretresa uvijek bio prisutan njegov branilac, te da se optuženi svaki put jasno, svojevoljno i izričito odrekao prava da bude prisutan suđenju, apelaciono vijeće smatra da isti ni na koji način nije bio onemogućen da prisustvuje, prati i učestvuje u toku glavnog pretresa, već da se tog prava dobrovoljno odrekao, prihvativši na taj način da glavni pretres bude nastavljen i bez njega. Iako ZKP BiH izričito ne propisuje ovakvu procesnu situaciju, iz odredbe člana 242. stav 2. ZKP BiH je vidljivo da je moguće da
optuženi, u slučaju da i pored upozorenja predsjednika vijeća, nastavi sa nedoličnim ponašanjem, bude udaljen iz sudnice, te da se postupak nastavi uz prisustvo njegovog branioca, čime je dodatno potkrijepljen zaključak prvostepenog vijeća da sama činjenica da optuženi nije fizički prisutan u sudnici ne znači da se pretres automatski ne može nastaviti. Ovo posebno iz razloga što je konstantno nedolično ponašanje optuženog evidentno i bilo usmjereno onemogućavanju nastavka postupka i njegovom odugovlačenju, kako je to i prvostepeno vijeće ispravno ocijenilo. Razmatrajući alternativnu mjeru koja je mogla biti primjenjena na konkretan slučaj, odnosno prinudno dovođenje optuženog u sudnicu i protiv njegove izričite volje, te bez obzira na prijetnje da će se u tom slučaju pojaviti u donjem vešu, kako to u žalbi predlaže branilac, prvostepeno vijeće ispravno zaključuje da bi takvo postupanje predstavljalo nehuman postupak kojim bi se narušio kako fizički integritet optuženog, tako i autoritet i dignitet suda, a da se pri tome, osim fizičkog prisustva optuženog, isti ne bi mogao prisiliti da u vlastitom interesu prati tok pretresa i poštuje procesnu disciplinu. Imajući u vidu gore navedeno, odluka vijeća da po okončanju svakog ročišta optuženom dostavi snimak suđenja, kako bi se isti mogao upoznati sa njegovim tokom, predstavlja adekvatan način da se istom obezbijedi mogućnost praćenja glavnog pretresa, bez narušavanja njegovog fizičkog integriteta nasilnim dovođenjem u sudnicu.”
(Iz presude Apelacionog vijeća Odjela I Suda BiH X-KRŽ-05/70 od 28. 03. 2007. godine)
Član 247. ZKP BiH
Zabrana suđenja in absentia propisana Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, član 14. i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (EKLJP), član 6., nije apsolutna.
Iz obrazloženja:
„Sud smatra da prinudno dovođenje i upotreba fizičke sile nisu adekvatan način da se optuženom stavi do znanja da će se suđenje nastaviti i bez njegovog prisustva. Šta više, dovođenje na sud optuženog u donjem vešu, uz upotrebu fizičke sile, prema stanovištu suda, moglo bi upravo predstavljati nehumano postupanje prema optuženom, a istovremeno bi doprinijelo narušavanju autoriteta i digniteta suda. Sem toga, imajući u vidu ponašanje optuženog na predhodnim ročištima, može se opravdano očekivati da bi prinudno dovođenje, uz upotrebu fizičke sile, samo doprinijelo tome da optuženi ponovi ponašanje koje rezultira njegovim udaljavanjem iz sudnice.
Sud, stoga, nalazi da je umjesto primjene sile, u konkretnom slučaju cjelishodnije uredno i blagovremeno obavijestiti optuženog da će se suđenje nastaviti i bez njegovog prisustva, uz pouku da može pristupiti sudu kada god to bude želio.
Ovakav stav suda poznat je i u međunarodnoj sudskoj praksi. Tako je npr. Međunarodni krivični sud za Ruandu (MKSR) u predmetu protiv Jean-Bosco Barayagwiza (predmet br. MKSR-97-19-T) u vezi sa svojevoljnim izborom optuženog da ne pristupi na ročišta, ukoliko je optuženi blagovremeno informisan o suđenju, ne spriječava vođenje postupka u odsustvu optuženog, jer u tom slučaju isto ne predstavlja povredu Statuta MKSR niti povredu njegovih ljudskih prava.
Zabarana suđenja in absentia propisana Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, član 14. i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (EKLJP), član 6. također nije apsolutna.
Evropski sud za ljudska prava prije svega nalazi da, iako to nije izričito navedeno u stavu
1. člana 6. EKLJP, predmet i svrha ovog člana, posmatranog kao cjeline, pokazuju da osoba "optužena za krivično djelo" ima pravo da učestvuje u krivičnom postupku. Šta više, određene tačke (c), (d) i (e) stava 3. garantuju svakome “ko je optužen za krivično djelo ” minimalna prava za koja je teško zamisliti kako se ista mogu ostvariti ukoliko optuženi ne prisustvuje suđenju (vidjeti presudu Suda u predmetu Colozza od 12. 02. 1985. paragraf 27) .
Međutim, u predmetima koji se odnose na krivične postupke u kojima optuženi nije lično prisustvovao suđenju, u vezi člana 6. EKLJP, sud smatra relevantnim i ključnim sljedeće okolnosti:
-da li je optuženi na jeziku koji razumije obaviješten o optužbi protiv njega ;
-da li je optuženi blagvoremeno pozvan na suđenje ;
-da li je optuženi neopravdano odsutan, odnosno da li se optuženi nedvojbeno i svojevoljno odrekao prava da prisustvuje suđenju (vidjeti npr. presudu Suda u predmetu FCB vs. Italije, od 28. 8. 1991., paragraf 29-36).
U ovom slučaju, kako je to navedeno, nema dileme da je optuženi, na jeziku koji razumije, upoznat sa krivičnim postupkom koji se protiv njega vodi. Također je evidentno da je optuženi uredno pozivan na sva zakazana ročišta, te da je, a što prizilazi iz pomenutih službenih zabilješki kao i ranijih podnesaka optuženog, svojevoljno odlučio i izričito saopštio svoju volju da ne prisustvuje suđenju.
(Iz rješenja Suda BiH broj X-KR-05/70 od 04. 07. 2006. godine)
Iz obrazloženja:
“Odsustvo optuženog, kako je to propisano članom 247. ZKP BiH podrazumijeva situaciju u kojoj prisustvo optuženog u toku glavnog pretresa nije moguće osigurati, bilo iz razloga što se isti krije ili je u bjekstvu, ili postoje druge poteškoće da se isti obavijesti o postupku. Imajući u vidu da se optuženi za sve vrijeme trajanja glavnog pretresa nalazio u pritvoru, te da je svjesno i izričito odbijao da prisustvuje zakazanim ročištima na koja je bio uredno pozivan, Apelaciono vijeće smatra da se ne može smatrati da je isti bio u odsustvu, u smislu člana 247. ZKP BiH.
Nastavak suđenja bez prisustva optuženog je, posmatran i u kontekstu garancija osiguranih članom 6 EKLJP, također moguć. Naime, standardi koje postavlja član 6. Konvencije, a koji su primjenjivi na konkretno procesno pitanje, zahtijevaju da optuženi odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega, što je nesporno i učinjeno kako prilikom saslušanja pred sudijom za prethodni postupak, tako i dostavljanjem optužnice, održavanjem ročišta za izjašnjenje o krivnji, te otvaranjem glavnog pretresa čitanjem optužnice. Nadalje, njegovo je pravo da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Međutim, pomenuto pravo optuženog koje bi podrazumijevalo i njegovo prisustvo na pretresu nije apsolutno u smislu da se optuženi istoga ne može odreći. Imajući u vidu da je optuženi cijelo vrijeme bio svjestan optužbi koje mu se stavljaju na teret, da je blagovremeno obaviještavan i pozivan na zakazana ročišta, da je bio sposoban da prisustvuje istima, da je u toku glavnog pretresa uvijek bio prisutan njegov branilac, te da se optuženi svaki put jasno, svojevoljno i izričito odrekao prava da bude prisutan suđenju, apelaciono vijeće smatra da isti ni na koji način nije bio onemogućen da prisustvuje, prati i učestvuje u toku glavnog pretresa, već da se tog prava dobrovoljno odrekao, prihvativši na taj način da glavni pretres bude nastavljen i bez njega. Iako ZKP BiH izričito ne propisuje ovakvu procesnu situaciju, iz odredbe člana 242. stav 2. ZKP BiH je vidljivo da je moguće da
optuženi, u slučaju da i pored upozorenja predsjednika vijeća, nastavi sa nedoličnim ponašanjem, bude udaljen iz sudnice, te da se postupak nastavi uz prisustvo njegovog branioca, čime je dodatno potkrijepljen zaključak prvostepenog vijeća da sama činjenica da optuženi nije fizički prisutan u sudnici ne znači da se pretres automatski ne može nastaviti. Ovo posebno iz razloga što je konstantno nedolično ponašanje optuženog evidentno i bilo usmjereno onemogućavanju nastavka postupka i njegovom odugovlačenju, kako je to i prvostepeno vijeće ispravno ocijenilo. Razmatrajući alternativnu mjeru koja je mogla biti primjenjena na konkretan slučaj, odnosno prinudno dovođenje optuženog u sudnicu i protiv njegove izričite volje, te bez obzira na prijetnje da će se u tom slučaju pojaviti u donjem vešu, kako to u žalbi predlaže branilac, prvostepeno vijeće ispravno zaključuje da bi takvo postupanje predstavljalo nehuman postupak kojim bi se narušio kako fizički integritet optuženog, tako i autoritet i dignitet suda, a da se pri tome, osim fizičkog prisustva optuženog, isti ne bi mogao prisiliti da u vlastitom interesu prati tok pretresa i poštuje procesnu disciplinu. Imajući u vidu gore navedeno, odluka vijeća da po okončanju svakog ročišta optuženom dostavi snimak suđenja, kako bi se isti mogao upoznati sa njegovim tokom, predstavlja adekvatan način da se istom obezbijedi mogućnost praćenja glavnog pretresa, bez narušavanja njegovog fizičkog integriteta nasilnim dovođenjem u sudnicu.”
(Iz presude Apelacionog vijeća Odjela I Suda BiH X-KRŽ-05/70 od 28. 03. 2007. godine)