- Sun Feb 12, 2017 12:46 pm
#1720
Temeljna prava i dužnosti država
Ideja o temeljnim pravima i dužnostima država jeste prizvod prirodnopravne škole. Po njenom učenju države članice međunarodne zajednice samim svojim nastankom i postojanjem stječu i uživaju neka neotuđiva, nedjeljiva i neprenosiva prava.
Prva zadaća Lige naroda, osnovane nakon I svj. rata, bila je sprječavanje svih budućih ratova, i u tu svrhu organizacija kolektivnih sankcija rotiv svake njene države članice koja prekrši svoje obaveze iz njenog Pakta. Taj novi cilj – održavanje međunarodnog mira i siguronsti – je zahtijevao nove dalekosežne pravne obaveze država.
Da bi postigla svoju svrhu, načela o temeljnim pravima i dužnostima moraju nužno prerasti u pravila općeg međunarodnog prava i biti izvorom prava i dužnosti za sve države svijeta. Najznačajniji ugovorni tekst kojim su ta prava i te dužnosti država postala pravilima pozitivnog međunarodnog prava jeste Povelja UN-a iz 1945.g. (čl. 2.)
Opća skupština je 1970.g. konsensusom usvojila Deklaraciju o načelima međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i saradnji između država u skladu sa Poveljom UN-a («Deklaracija iz 1970.»). Ona sadrži sedam načela općeg međunarodnog prava, koja obavezuju sve države svijeta:
1. načelo zabrane sile
2. načelo mirnog rješavanja međunarodnih sorova
3. načelo neintervencije
4. dužnost država da međusobno sarađuju u skladu s Poveljom UN-a
5. načelo ravnopravnosti i samoodređenja naroda
6. načelo suverene jednakosti država
7. načelo ispunjavanja prihvaćenih međunarodnih obaveza u dobroj vjeri.
1. načelo zabrane sile – U međunarodnom pravu je rat postao protupravan tek tzv. Briand-Kelloggovim paktom iz 1928.g. Do izbijanja II svj. rata (1939.) sve tada neovisne države svijeta postale su strankama tog Pakta, izuzev Argenitne, Čilea, Bolivije i El Salvadora. Time je zabrana rata propisana u njemu već bila prerasla u pravilo općeg običajnog međunarodnog prava.
Povelja UN tu zabranu znatno proširuje u čl 2.(4): «Clanovi se u svojim međunarodnim odnosima uzdržavaju od prijetnje silom ili upotrebe sile, koje su uporene protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti bilo koje države, ili su na bilo koji način nespojive s ciljevima Ujedinjenih nacija.»
Deklaracija iz 1970.: «Takva prijetnja silom ili upotreba sile predstavlja kršenje međunarodnog prava i Povelje UN-a i ne smiju se nikada upotrebljavati kao sredstvo za rješavanje međunarodnih problema.»
Potom se agresivni rat označava kao zločin pritv mira koji povlači odgovornost po međunarodnom pravu. Ističe se da su države dužne uzdržavati se od svake propagande u korist agresivnog rata.
Područje neke države ne smije biti predmetom vojne okupacije, predmetom sticanja od strane neke druge države, koje je rezultat prijetnje silom ili upotrebe sile.
Napokon, Deklaracija iz 1970. zabranjuje i neke oblike «posredne (indirektne) agresije».
Na ostale vrste prijetnje silom ili upotrebe sile (npr. privredni ili politički pritisak), država ima pravo uzvratiti istom mjerom.
Pravo na kolektivnu samoodbranu nekog vojnog saveza protiv navodnog agresora postoji jedino kada država članica tog saveza koja je žrtva napada, ima u gornjim granicama i prema definiciji agresije pravo na individualnu samoodbranu.
2. načelo mirnog rješavanja međunarodnih sporova – ovo je korelat načelu zabrane sile. Deklaracija iz 1970. u ovom smislu predviđa slijedeće: «Države moraju tražiti pravovremeno i pravično rješenje svojih međunarodnih sporova pomoću pregovora, istrage, posredovanja, mirenja, arbitraže, sudskog rješavanja, obraćanja regionalnim ustanovama ili sporazumima, ili pomoću drugih mirnih sredstava prema vlastitom izboru.»
dakle, međunarodne psorove treba rješavati na temelju suverene jednakosti država i u skladu sa načelom slobodnog izbora sredstava.
3. načelo neintervencije – «nedopuštena intervecija» jeste diktatorsko (nasilno) miješanje neke države, skupine država ili međunarodne organizacije u poslove koji spadaju u unutrašnju ili vanjsku nadležnost neke države (ili više njih) bez njenog (ili njihova) pristanka.
- Vanjska nadležnost
pravo države da pripada ili ne pripada međunarodnim organizacijama,
da bude ili ne bude stranka dvostranih ili mnogostranih ugovora (vojnih saveza i sl.),
pravo države na neutralnost.
- Unutrašnja nadležnost
pravo stanovništva neke države da slobodno izabere i razvija svoj politički, društveni, privredni i kulturni sistem bez miješanja izvana
pravo države da slobodno raspolaže svojim prirodnim bogatstvima
Država se ne može pozvati na svoju isključivu nadležnost ukoliko je slobodnom voljom prihvatila neku ugovornu obavezu i time pristala na neke oblike nadzora nad njenim izvršenjem.
Učlanjenjem u organizacije supranacionalnog karaktera (npr. EU), države prenose i svoje znatne isključive nadležnosti na zajedničke organe.
Ne smatraju se nedopuštenim mjere kolektivne intervencije koje Vijeće sigurnosti EU naloži u vršenju svojih nadležnosti iz glave VII Povelje, a u slučajevima prijetnje miru i narušenja mira ili čina agresije. Te mjere mogu biti čak i oružane naravi.
4. dužnost država da međusobno sarađuju u skladu s Poveljom UN-a – Deklaracija iz 1970. navodi spisak područja poželjne saradnje između svih država svijeta radi zajedničke koristi. Tim navodnim dužnostima država odupire se pravo svake od njih da sama odlučuje hoće li ili neće priznati neku drugu državu ili vladu u njoj, hoće li ili neće s drugom državom uspostaviti diplomatske i konzularne odnose, te sklopiti ugovore o datimp odručjima saradnje.
5. načelo ravnopravnosti i samoodređenja naroda – Ovo načelo je u trajnoj suprotnosti sa načelom teritorijalne cjelovitosti i političke neovisnosti postojećih država u svijetu. Naime, kada bi svi «narodi» pribjegli tom pravu, teritorijalna cjelovitost i granice mnogih država došle bi u pitanje.
Deklaracija iz 1970.g. navodi: «Svi narodi imaju pravo da slobodno, bez miješanja izvana, odrede svoj politički status, te da slijede svoj privredni, socijalni i kulturni razvoj, i svaka država je dužna poštovati to pravo.»
«Stvaranje suverene i nezavisne države, slobodno udruživanje ili ujedinjenje s nekom nezavisnom državom ili prihvaćanje slobodnom odlukom naroda bilo kojeg drugog političkog statusa, predstavlja za taj narod način primjene njegova prava na samoodređenje.»
Bilo kakav državni oblik koji se silom nameće narodu nekog područja, i koji ga time dovodi u neravnopravan i podčinjen položaj, predstavlja kršenje načela samoodređenja i jednakih prava tog «naroda».
6. načelo suverene jednakosti država – ovo su u biti dva načela:
- o suverenosti i
- o (pravnoj) jednakosti svih država.
Države se međusobno mnogo razlikuju. Unatoč tim razlikama, sve su suverene države pravno jednake. Pravna jednakost država proizilazi iz svojstva države da je suverena i da je subjekt međunarodnog prava.
Posljedica načela o pravnoj jednaksoti jeste da kod pitanja koja se moraju sporazumno urediti, svaka država ima pravo na jedan glas. Na diplomatskim konferencijama se države razvrstavaju prema abecednom redu itd.
Uprkos svemu tomu, sama Povelja UN-a znatno odstupa od tog načela, i to u pogledu posebnih prava pet stalnih članica Vijeća sigurnosti (negativni glas- veto, itd.).
7. načelo ispunjavanja prihvaćenih međunarodnih obaveza u dobroj vjeri.
Čitavo međunarodno pravo zasnovano je na načelu «pacta sunt servanda», te na dužnosti svih država da se pridržavaju pravila međunarodnog prava koja su dio pozitivnog međunarodnog prava.
https://www.pravobih.com/
Ideja o temeljnim pravima i dužnostima država jeste prizvod prirodnopravne škole. Po njenom učenju države članice međunarodne zajednice samim svojim nastankom i postojanjem stječu i uživaju neka neotuđiva, nedjeljiva i neprenosiva prava.
Prva zadaća Lige naroda, osnovane nakon I svj. rata, bila je sprječavanje svih budućih ratova, i u tu svrhu organizacija kolektivnih sankcija rotiv svake njene države članice koja prekrši svoje obaveze iz njenog Pakta. Taj novi cilj – održavanje međunarodnog mira i siguronsti – je zahtijevao nove dalekosežne pravne obaveze država.
Da bi postigla svoju svrhu, načela o temeljnim pravima i dužnostima moraju nužno prerasti u pravila općeg međunarodnog prava i biti izvorom prava i dužnosti za sve države svijeta. Najznačajniji ugovorni tekst kojim su ta prava i te dužnosti država postala pravilima pozitivnog međunarodnog prava jeste Povelja UN-a iz 1945.g. (čl. 2.)
Opća skupština je 1970.g. konsensusom usvojila Deklaraciju o načelima međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i saradnji između država u skladu sa Poveljom UN-a («Deklaracija iz 1970.»). Ona sadrži sedam načela općeg međunarodnog prava, koja obavezuju sve države svijeta:
1. načelo zabrane sile
2. načelo mirnog rješavanja međunarodnih sorova
3. načelo neintervencije
4. dužnost država da međusobno sarađuju u skladu s Poveljom UN-a
5. načelo ravnopravnosti i samoodređenja naroda
6. načelo suverene jednakosti država
7. načelo ispunjavanja prihvaćenih međunarodnih obaveza u dobroj vjeri.
1. načelo zabrane sile – U međunarodnom pravu je rat postao protupravan tek tzv. Briand-Kelloggovim paktom iz 1928.g. Do izbijanja II svj. rata (1939.) sve tada neovisne države svijeta postale su strankama tog Pakta, izuzev Argenitne, Čilea, Bolivije i El Salvadora. Time je zabrana rata propisana u njemu već bila prerasla u pravilo općeg običajnog međunarodnog prava.
Povelja UN tu zabranu znatno proširuje u čl 2.(4): «Clanovi se u svojim međunarodnim odnosima uzdržavaju od prijetnje silom ili upotrebe sile, koje su uporene protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti bilo koje države, ili su na bilo koji način nespojive s ciljevima Ujedinjenih nacija.»
Deklaracija iz 1970.: «Takva prijetnja silom ili upotreba sile predstavlja kršenje međunarodnog prava i Povelje UN-a i ne smiju se nikada upotrebljavati kao sredstvo za rješavanje međunarodnih problema.»
Potom se agresivni rat označava kao zločin pritv mira koji povlači odgovornost po međunarodnom pravu. Ističe se da su države dužne uzdržavati se od svake propagande u korist agresivnog rata.
Područje neke države ne smije biti predmetom vojne okupacije, predmetom sticanja od strane neke druge države, koje je rezultat prijetnje silom ili upotrebe sile.
Napokon, Deklaracija iz 1970. zabranjuje i neke oblike «posredne (indirektne) agresije».
Na ostale vrste prijetnje silom ili upotrebe sile (npr. privredni ili politički pritisak), država ima pravo uzvratiti istom mjerom.
Pravo na kolektivnu samoodbranu nekog vojnog saveza protiv navodnog agresora postoji jedino kada država članica tog saveza koja je žrtva napada, ima u gornjim granicama i prema definiciji agresije pravo na individualnu samoodbranu.
2. načelo mirnog rješavanja međunarodnih sporova – ovo je korelat načelu zabrane sile. Deklaracija iz 1970. u ovom smislu predviđa slijedeće: «Države moraju tražiti pravovremeno i pravično rješenje svojih međunarodnih sporova pomoću pregovora, istrage, posredovanja, mirenja, arbitraže, sudskog rješavanja, obraćanja regionalnim ustanovama ili sporazumima, ili pomoću drugih mirnih sredstava prema vlastitom izboru.»
dakle, međunarodne psorove treba rješavati na temelju suverene jednakosti država i u skladu sa načelom slobodnog izbora sredstava.
3. načelo neintervencije – «nedopuštena intervecija» jeste diktatorsko (nasilno) miješanje neke države, skupine država ili međunarodne organizacije u poslove koji spadaju u unutrašnju ili vanjsku nadležnost neke države (ili više njih) bez njenog (ili njihova) pristanka.
- Vanjska nadležnost
pravo države da pripada ili ne pripada međunarodnim organizacijama,
da bude ili ne bude stranka dvostranih ili mnogostranih ugovora (vojnih saveza i sl.),
pravo države na neutralnost.
- Unutrašnja nadležnost
pravo stanovništva neke države da slobodno izabere i razvija svoj politički, društveni, privredni i kulturni sistem bez miješanja izvana
pravo države da slobodno raspolaže svojim prirodnim bogatstvima
Država se ne može pozvati na svoju isključivu nadležnost ukoliko je slobodnom voljom prihvatila neku ugovornu obavezu i time pristala na neke oblike nadzora nad njenim izvršenjem.
Učlanjenjem u organizacije supranacionalnog karaktera (npr. EU), države prenose i svoje znatne isključive nadležnosti na zajedničke organe.
Ne smatraju se nedopuštenim mjere kolektivne intervencije koje Vijeće sigurnosti EU naloži u vršenju svojih nadležnosti iz glave VII Povelje, a u slučajevima prijetnje miru i narušenja mira ili čina agresije. Te mjere mogu biti čak i oružane naravi.
4. dužnost država da međusobno sarađuju u skladu s Poveljom UN-a – Deklaracija iz 1970. navodi spisak područja poželjne saradnje između svih država svijeta radi zajedničke koristi. Tim navodnim dužnostima država odupire se pravo svake od njih da sama odlučuje hoće li ili neće priznati neku drugu državu ili vladu u njoj, hoće li ili neće s drugom državom uspostaviti diplomatske i konzularne odnose, te sklopiti ugovore o datimp odručjima saradnje.
5. načelo ravnopravnosti i samoodređenja naroda – Ovo načelo je u trajnoj suprotnosti sa načelom teritorijalne cjelovitosti i političke neovisnosti postojećih država u svijetu. Naime, kada bi svi «narodi» pribjegli tom pravu, teritorijalna cjelovitost i granice mnogih država došle bi u pitanje.
Deklaracija iz 1970.g. navodi: «Svi narodi imaju pravo da slobodno, bez miješanja izvana, odrede svoj politički status, te da slijede svoj privredni, socijalni i kulturni razvoj, i svaka država je dužna poštovati to pravo.»
«Stvaranje suverene i nezavisne države, slobodno udruživanje ili ujedinjenje s nekom nezavisnom državom ili prihvaćanje slobodnom odlukom naroda bilo kojeg drugog političkog statusa, predstavlja za taj narod način primjene njegova prava na samoodređenje.»
Bilo kakav državni oblik koji se silom nameće narodu nekog područja, i koji ga time dovodi u neravnopravan i podčinjen položaj, predstavlja kršenje načela samoodređenja i jednakih prava tog «naroda».
6. načelo suverene jednakosti država – ovo su u biti dva načela:
- o suverenosti i
- o (pravnoj) jednakosti svih država.
Države se međusobno mnogo razlikuju. Unatoč tim razlikama, sve su suverene države pravno jednake. Pravna jednakost država proizilazi iz svojstva države da je suverena i da je subjekt međunarodnog prava.
Posljedica načela o pravnoj jednaksoti jeste da kod pitanja koja se moraju sporazumno urediti, svaka država ima pravo na jedan glas. Na diplomatskim konferencijama se države razvrstavaju prema abecednom redu itd.
Uprkos svemu tomu, sama Povelja UN-a znatno odstupa od tog načela, i to u pogledu posebnih prava pet stalnih članica Vijeća sigurnosti (negativni glas- veto, itd.).
7. načelo ispunjavanja prihvaćenih međunarodnih obaveza u dobroj vjeri.
Čitavo međunarodno pravo zasnovano je na načelu «pacta sunt servanda», te na dužnosti svih država da se pridržavaju pravila međunarodnog prava koja su dio pozitivnog međunarodnog prava.
https://www.pravobih.com/
- By LegaForum