- Sat Apr 16, 2022 9:56 am
#5450
Službeni glasnik BiH, broj 22/22
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, sudije Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Angelika Nußberger, Helen Keller i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 24. marta 2022. godine, u predmetu broj U 13/21, rješavajući zahtjev Suda Bosne i Hercegovine (sudije drugostepenog građanskog vijeća Dinka Bešlagić-Čovrk, Sreto Crnjak i Vesna Trifunović), na osnovu člana VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 19. stav (1) tačke a) i g) i čl. 57. stav (2) tačka a) i 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopušten zahtjev Suda Bosne i Hercegovine (sudije drugostepenog građanskog vijeća Dinka Bešlagić-Čovrk, Sreto Crnjak i Vesna Trifunović) za ocjenu ustavnosti odredbe člana 79. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 88/05, 53/07 [58/08 – ZO Zakona o plaćama i naknadama u institucijama BiH], 59/09, 74/10, 42/12, 41/16 i 38/18) jer osporeni akt nije na pravnoj snazi.
Odbacuje se kao nedopušten zahtjev Suda Bosne i Hercegovine (sudije drugostepenog građanskog vijeća Dinka Bešlagić-Čovrk, Sreto Crnjak i Vesna Trifunović) za ocjenu ustavnosti odredbe člana 4. Odluke Vijeća ministara Bosne i Hercegovine o načinu i postupku ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na troškove smještaja, naknadu za odvojeni život i naknadu za privremeno raspoređivanje ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 42/12, 78/12, 51/13 i 68/18) zbog nenadležnosti Ustavnog suda za odlučivanje.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
1. Sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH; sudije drugostepenog građanskog vijeća Dinka Bešlagić-Čovrk, Sreto Crnjak i Vesna Trifunović: u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je 8. novembra 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti odredbe člana 79. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 88/05, 53/07; u daljnjem tekstu: Zakon o OSBiH), kako je naveo podnosilac zahtjeva, i člana 4. Odluke Vijeća ministara BiH o načinu i postupku ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama BiH na troškove smještaja, naknadu za odvojeni život i naknadu za privremeno raspoređivanje ("Službeni glasnik BiH" br. 42/12, 78/12, 51/13 i 68/18; u daljnjem tekstu: Odluka). Podnosilac zahtjeva nije precizirao u odnosu na koja prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i/ili Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) traži da se osporene odredbe ispitaju. Zahtjev nije sadržavao ni dokaze u vezi s predmetom Suda BiH povodom kojeg je podnesen zahtjev. Iz tog razloga Ustavni sud je zatražio dopunu zahtjeva, u smislu člana 21. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
2. Podneskom od 14. decembra 2021. godine podnosilac zahtjeva je dopunio zahtjev u kojem je zatražena ocjena ustavnosti odredaba člana 79. Zakona o službi u OSBiH i člana 4. Odluke u odnosu na čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt), te Zakonom o zabrani diskriminacije ("Službeni glasnik BiH" br. 59/09 i 66/16). Podnosilac zahtjeva je u dopuni zahtjeva dostavio dokaze u vezi s predmetom koji je bio povod za podnošenje zahtjeva.
I. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. stav (2) Pravila Ustavnog suda, od oba doma Parlamentarne skupštine BiH (u daljnjem tekstu: Parlamentarna skupština) i Vijeća ministara BiH (u daljnjem tekstu: Vijeće ministara) zatraženo je 17. decembra 2021. godine da dostave odgovor na zahtjev.
4. Vijeće ministara, Ministarstvo odbrane BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane), Predstavnički dom Parlamentarne skupštine i Dom naroda Parlamentarne skupštine dostavili su odgovore na zahtjev u periodu od 24. decembra 2021. godine do 8. marta 2022. godine.
a) Navodi iz zahtjeva
5. Podnosilac zahtjeva traži od Ustavnog suda da ispita ustavnost člana 79. Zakona o OSBiH i člana 4. Odluke sa čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, članom 26. Međunarodnog pakta, te Zakonom o zabrani diskriminacije. U vezi s tim, ističe da se pred drugostepenim građanskim vijećem vodi postupak po žalbama zaposlenika Oružanih snaga BiH (u daljnjem tekstu: OSBiH) u kojem se postavlja pitanje da li su tužioci kao profesionalna vojna lica koja su prvi put primljena u vojnu službu na osnovu javnog oglasa i postavljena u početnom činu, čije je mjesto stanovanja udaljeno više od 80 km od mjesta vojne službe, diskriminirani u pravu na naknadu za odvojeni život u odnosu na profesionalna vojna lica koja su zbog potrebe vojne službe u toku službe premještena u drugo mjesto službe i imaju pravo na naknadu troškova odvojenog života, pod uvjetom da im je mjesto stanovanja udaljeno više od 80 km od mjesta službe u koje su premješteni. Takav zahtjev, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, proizlazi i iz tužbenog zahtjeva koji se zasniva na "ocjeni ustavnosti zakona i podzakonskog akta", te su se na taj način, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, stekli uvjeti da se navedeni predmet proslijedi Ustavnom sudu na odlučivanje. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, nepropisivanje prava na naknadu za odvojeni život za sva profesionalna vojna lica, uz ispunjavanje zakonom propisanih uvjeta, može kršiti ustavni princip jednakosti iz odredbe člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 Evropske konvencije, kao i članom 26. Međunarodnog pakta. Propisivanje prava na ovu naknadu za sva profesionalna vojna lica vodi osiguravanju odgovarajuće zastupljenosti konstitutivnih naroda i Ostalih u OSBiH.
6. Pri tome, podnosilac zahtjeva se pozvao na član VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine naglašavajući da je sistem ustavne kontrole propisa veoma važan kako bi se izbjegla divergentnost u sudskim presudama, pravna nesigurnost i pravni nesklad.
7. Podnosilac zahtjeva je naglasio da odluka drugostepenog građanskog vijeća o žalbi tužilaca protiv prvostepene presude zavisi od ocjene kompatibilnosti člana 79. Zakona o službi u OSBiH i člana 4. Odluke sa čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, članom 26. Međunarodnog pakta i Zakonom o zabrani diskriminacije.
8. U vezi sa činjenicom da se zahtjevom, pored odredbe iz Zakona o službi u OSBiH, zahtijeva i ocjena ustavnosti odredbe iz podzakonskog akta, podnosilac zahtjeva se poziva na praksu Ustavnog suda zauzetu u predmetima br. U 4/05 i U 7/05 u kojima je zaključeno da Ustavni sud može vršiti kontrolu ustavnosti pravnih akata nižeg ranga od zakona kada takvi akti pokreću pitanje kršenja ljudskih prava i osnovnih sloboda zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
b) Činjenice predmeta povodom kojeg je podnesen zahtjev
9. Tužioci (31 tužilac), profesionalna vojna lica koja su zasnovala radni odnos kod Ministarstva odbrane BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane), pokrenuli su parnični postupak pred Sudom BiH protiv BiH – Ministarstva odbrane radi zaštite prava iz radnog odnosa, diskriminacije itd. Prvostepenom presudom broj S1 3 P 035145 20 P od 10. septembra 2021. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrđenje da je Ministarstvo odbrane primjenom Odluke, u dijelu koji je normiran članom 4. stav 1, povrijedilo pravo tužilaca, i to pravo na jednako postupanje u pogledu ostvarivanja naknada za odvojeni život, koje su lišeni u odnosu na profesionalna vojna lica koja imaju status lica premještenih po potrebi službe, a ostvaruju pravo na naknadu za odvojeni život ukoliko je njihovo mjesto prebivališta udaljeno više od 80 km u odnosu na mjesto njihove službe u OSBiH. Shodno tome, odbijen je tužbeni zahtjev kojim su tužioci tražili poništenje pojedinačnih akata Ministarstva odbrane, kao i zahtjev za naknadu štete po osnovu diskriminacije.
10. Među parničnim strankama nije sporno da su tužioci zasnovali profesionalnu vojnu službu u OSBiH na osnovu ugovora o prijemu u službu i da je Vijeće ministara donijelo Odluku u kojoj je članom 4. regulirano pravo na naknadu za odvojeni život. Članom 37. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama) propisano je da se naknada za odvojeni život uređuje posebnim podzakonskim aktom, koji donosi Vijeće ministara na prijedlog Ministarstva finansija i trezora BiH. Vijeće ministara je donijelo Odluku u kojoj je osporenim članom 4. propisano da pravo na naknadu za odvojeni život u iznosu od 300,00 KM ostvaruju samo profesionalna vojna lica koja su premještena po potrebi službe, pod uvjetom da im je mjesto prebivališta udaljeno više od 80 km od mjesta službe u OSBiH i Ministarstva odbrane u koje su raspoređeni (stav 1. člana 4. Odluke). Stavom 2. člana 4. Odluke propisano je da profesionalno vojno lice koje je premješteno na vlastiti zahtjev nema pravo na naknadu za odvojeni život. Prema (osporenoj) odredbi člana 79. Zakona o službi u OSBiH, premješteno profesionalno vojno lice, izuzev premještaja po molbi, koje izdržava porodicu s kojom živi u zajedničkom domaćinstvu ima pravo na naknadu troškova odvojenog života od porodice pod uvjetima i u iznosu koji će propisati ministar odbrane. Odredbom člana 148. stav 2. Zakona o službi u OSBiH propisano je da profesionalna vojna lica u toku službe mogu biti premještena prema potrebama službe, a stavom 3. istog člana propisano je da se pod premještajem, u smislu stava 1. istog člana, smatra promjena mjesta službe zbog postavljanja na novu dužnost, ako to zahtijeva promjenu boravišta.
11. Prema stavu prvostepenog suda, pravo na naknadu za odvojeni život, kao i uvjeti za isplatu naknade propisani su zakonom i podzakonskim aktom, te je poslodavac (Ministarstvo odbrane) bio dužan da primijeni odredbe koje reguliraju sporno pitanje. U konkretnom slučaju, prema shvatanju prvostepenog suda, tužioci su zasnovali radni odnos (profesionalnu vojnu službu u početnom činu) svojevoljno, na osnovu javnog oglasa, u mjestu izvan mjesta stanovanja, dakle, nisu premješteni po potrebi službe, te za isplatu naknade u njihovom slučaju nije odlučujuća činjenica da je njihovo mjesto stanovanja udaljeno više od 80 km od mjesta službe u OSBiH.
c) Odgovor na zahtjev
12. U odgovoru na zahtjev Vijeće ministara, donosilac Odluke, navelo je da je zahtjev neosnovan jer je član 4. Odluke u potpunosti kompatibilan sa čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, članom 26. Međunarodnog pakta, te Zakonom o zabrani diskriminacije. U odnosu na član 79. Zakona o OSBiH, čija se ustavnost dovodi u pitanje, navedeno je da je zahtjev bespredmetan jer je citirana odredba stavljena van snage stupanjem na snagu Zakona o plaćama i naknadama. Stoga se ne može cijeniti ustavnost te odredbe.
13. Ustavnopravna komisija Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine navela je da je na sjednici zakazanoj 1. februara 2022. godine razmatrala zahtjev, ali da sjednici nisu prisustvovali članovi iz Republike Srpske, pa iz tog razloga navedena komisija ne može dati mišljenje o zahtjevu jer se o zahtjevima Ustavnog suda odlučuje kvalificiranom većinom glasova članova iz oba entiteta.
14. Ustavnopravna komisija Doma naroda Parlamentarne skupštine dostavila je obavijest kojom je informirala Ustavni sud da nije u mogućnosti da odgovori na zahtjev jer komisija odlučuje većinom glasova u kojoj moraju biti zastupljena sva tri konstitutivna naroda. U konkretnom slučaju, članovi komisije iz reda srpskog naroda, koji su prisustvovali sjednici, suzdržali su se od glasanja.
15. Ministarstvo odbrane, koje se u postupak uključilo na poziv Vijeća ministara, dostavilo je u dva navrata iscrpne odgovore potkrijepljene obimnom dokumentacijom vezanom za sudski postupak u kojem učestvuje i koji se vodi pred Sudom BiH. Svi navodi iz zahtjeva su ocijenjeni neosnovanim uz prijedlog da se zahtjev odbije/odbaci kao neosnovan.
II. Relevantni propisi
16. Zakon o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 88/05, 53/07, (50/08 – ZO Zakona o plaćama i naknadama u institucijama BiH), 59/09, 74/10, 42/12, 41/16 i 38/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 1.
(Predmet Zakona)
Ovim Zakonom uređuju se: služba u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Oružane snage), sastav Oružanih snaga, prijem u službu, prava i obaveze lica na službi u Oružanim snagama, status lica tokom službe, sistem klasificiranja ljudstva, ocjene, unapređenja, upravljanje evidencijom personala i karijerom vojnih lica, činovi i oznake u Oružanim snagama, standardi ponašanja i druga statusna pitanja lica na službi u Oružanim snagama.
Napomena: Članom 60. stavom d) (Prestanak važenja ranijih zakona i propisa) Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 50/08) prestaju da važe čl. 75., 76., 77., 79., 80. i 81. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 88/05 i 53/07);
Član 148.
(Premještaj)
(1) Profesionalna vojna lica u toku službe mogu biti premještena prema potrebama službe.
(2) Ministar odbrane donosi propis kojim se regulira postupak premještaja profesionalnih vojnih lica.
(3) Premještajem, u smislu stava (1) ovog člana, smatra se promjena mjesta službe zbog postavljenja na novu dužnost, ako to zahtijeva promjenu boravišta.
(4) Premještaj se vrši zbog:
a) potreba službe,
b) zamjene profesionalnog vojnog lica koje napušta službu ili odlazi u penziju,
c) potrebe profesionalnog usavršavanja profesionalnog vojnog lica,
d) uobičajene rotacije prema izmjenama u komandovanju,
e) unapređenja,
f) ličnog zahtjeva.
17. Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 50/08) u relevantnom dijelu glasi:
DIO SEDMI - ZAVRŠNE ODREDBE
Član 60.
(Prestanak važenja ranijih zakona i propisa)
Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaju da važe:
d) član 61., član 62. st. 1., 2., 4., 5. i 6., član 71., član 73. st. 1 i 2., član 74. stav 2., čl. 75., 76., 77., 79., 80. i 81. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 88/05 i 53/07);
Član 62.
(Stupanje na snagu Zakona)
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku BiH".
18. Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 50/08, 35/09, 75/09, 32/12, 42/12, 50/12, 32/13, 87/13, 75/15, 88/15, 16/16, 94/16, 72/17, 25/18, 32/20 i 65/20). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 50/08, 35/09 i 75/09) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
(Predmet)
Ovim zakonom uređuju se plaće i naknade zaposlenih, imenovanih i izabranih lica u institucijama Bosne i Hercegovine, koje se finansiraju iz budžeta institucija Bosne i Hercegovine i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine, izuzev plaća i naknada sudija, tužilaca i određenih kategorija stručnog osoblja u pravosudnim institucijama koje se uređuju posebnim zakonom.
DIO TREĆI – NAKNADE
Član 30. stav (1) tačka g) i stav (2)
(Vrste naknada)
(1) Ovim zakonom utvrđuju se sljedeće naknade za:
g) pravo na troškove smještaja, naknada za odvojeni život i naknada za privremeno raspoređivanje;
(2) Vijeće ministara utvrđuje podzakonskim aktom način i postupak ostvarivanja prava po osnovu naknada iz stava (1) ovog člana.
Član 37. stav (1)
(Pravo na troškove smještaja, naknada za odvojeni život i naknada za
privremeno raspoređivanje)
(1) Naknada za odvojeni život, naknada u slučaju privremenog raspoređivanja, te reguliranje prava na troškove smještaja uređuje se posebnim podzakonskim aktom, koji donosi Vijeće ministara, na prijedlog Ministarstva finansija i trezora BiH.
19. Zakon o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 38/02, 30/03, 42/03, 81/06, 76/07, 81/07, 94/07 – Autentično tumačenje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Vijeću ministara donesenog Odlukom visokog predstavnika i 24/08):
Član 17.
U ostvarivanju svojih prava i dužnosti Vijeće ministara donosi odluke, zaključke i rješenja, usvaja nacrte i prijedloge zakona, analize, informacije, strategijska dokumenta, programe, sporazume, protokole i druga akta (u daljem tekstu: akta).
20. Odluka o načinu i postupku ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na troškove smještaja, naknadu za odvojeni život i naknadu za privremeno raspoređivanje ("Službeni glasnik BiH" br. 42/12, 78/12, 51/13 i 68/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
DIO PRVI – OPŠTE ODREDBE
Član 1.
(Predmet Odluke)
Ovom Odlukom uređuje se način i postupak ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na troškove smještaja, naknadu za odvojeni život i naknadu za privremeno raspoređivanje.
DIO DRUGI - UTVRĐIVANJE PRAVA NA TROŠKOVE SMJEŠTAJA, NAKNADU ZA ODVOJENI ŽIVOT I NAKNADU ZA PRIVREMENO RASPOREĐIVANJE
GLAVA I - PROFESIONALNO VOJNO LICE
Član 3.
(Naknada troškova smještaja)
(1) Profesionalno vojno lice ima pravo na mjesečnu naknadu troškova smještaja od dana stupanja na dužnost pod uslovom da mu je mjesto prebivališta udaljeno više od 80 km od mjesta službe u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine i Ministarstvu obrane Bosne i Hercegovine u koju je raspoređen, i to:
a) profesionalno vojno lice-general ima pravo na mjesečnu naknadu troškova smještaja u iznosu do osnovice za obračun plate utvrđene u skladu sa članom 7. stav (1) Zakona o platama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine.
b) profesionalno vojno lice-oficir ima pravo na mjesečnu naknadu troškova smještaja u iznosu do 300,00 KM.
c) profesionalno vojno lice-podoficir ima pravo na mjesečnu naknadu troškova smještaja u iznosu do 250,00 KM.
d) profesionalno vojno lice-vojnik ima pravo na mjesečnu naknadu troškova smještaja u iznosu do 150,00 KM.
(2) Ako je profesionalnom vojnom licu obezbjeđen smještaj od strane poslodavca isti nema pravo na naknadu troškova smještaja.
Član 4.
(Naknada za odvojeni život)
(1) Profesionalno vojno lice koje je premješteno po potrebi službe ima pravo na mjesečnu naknadu za odvojeni život u iznosu od 300,00 KM od dana stupanja na dužnost, pod uslovom da mu je mjesto prebivališta udaljeno više od 80 km od mjesta službe u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine i Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine u koju je raspoređen.
(2) Profesionalno vojno lice koje je premješteno na vlastiti zahtjev, nema pravo na naknadu za odvojeni život.
DIO PETI - ZAVRŠNE ODREDBE
Član 21.
(Provedba Odluke)
Za provođenje ove Odluke zadužuju se institucije Bosne i Hercegovine i Ministarstvo finansija i trezora.
Član 22.
(Prestanak važenja)
Stupanjem na snagu ove Odluke prestaje da važi Odluka o načinu obračuna plata i drugih naknada zaposlenih u Savjetu ministara Bosne i Hercegovine, ministarstvima Bosne i Hercegovine, i drugim institucijama i tijelima Savjeta ministara Bosne i Hercegovine (VM br. 260/02, 177/03, 140/04, 173/04, 257/04, 299/04, 310/04, 2/06, 128/06, 195/06,198/06 i 217/06), kao i drugi podzakonski akti ili dijelovi podzakonskih akata institucija Bosne i Hercegovine, kojima je regulisano pravo na troškove smještaja, naknadu za odvojeni život i naknadu za privremeno raspoređivanje.
Član 23.
(Stupanje na snagu)
1. Ova Odluka stupa na snagu danom stupanja na snagu Zakona o Budžetu institucija Bosne i Hercegovine i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine za 2012. godinu i objavljuje se u "Službenom glasniku BiH", a primjenjivaće se od 01.05.2012. godine.
21. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. stav (1) tačke a) i g) Pravila Ustavnog suda.
22. Član VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine; ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.
23. Član 19. Pravila Ustavnog suda u relevantnom dijelu glasi:
Zahtjev nije dopustiv ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
g) osporeni opći akt nije na snazi.
24. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je Sud BiH (sudije drugostepenog građanskog vijeća Dinka Bešlagić-Čovrk, Sreto Crnjak i Vesna Trifunović), što znači da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 5/10 od 26. novembra 2010. godine, tačke 7˗14, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 37/11).
Dopustivost u odnosu na član 79. Zakona o službi u OSBiH
25. Ovlašteni podnosilac zahtjeva traži od Ustavnog suda da ispita, između ostalog, ustavnost odredbe člana 79. Zakona o službi u OSBiH ("Službeni glasnik BiH" br. 88/05 i 53/07) s odredbama čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, članom 26. Međunarodnog pakta, te Zakonom o zabrani diskriminacije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je donošenjem Zakona o plaćama i naknadama ("Službeni glasnik BiH" broj 50/08), koji je stupio na snagu 1. jula 2008. godine, članom 60. tačka d) tog zakona prestala da važi osporena odredba člana 79. Zakona o službi u OSBiH ("Službeni glasnik BiH" br. 88/05 i 53/07) čiju ocjenu ustavnosti traži podnosilac zahtjeva.
26. Stoga, imajući u vidu odredbe člana 19. stav (1) tačka g) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da zahtjev u dijelu kojim se traži ocjena ustavnosti odredbe člana 79. Zakona o službi u OSBiH s odredbama čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, članom 26. Međunarodnog pakta, te Zakonom o zabrani diskriminacije nije dopustiv jer "osporeni akt nije na snazi".
Dopustivost u odnosu na član 4. Odluke
27. Podnosilac zahtjeva traži od Ustavnog suda da ocijeni i ustavnost člana 4. Odluke sa odredbama čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, članom 26. Međunarodnog pakta, te Zakonom o zabrani diskriminacije. Ustavni sud će, slijedeći svoju praksu, ispitati dopustivost zahtjeva i u tom dijelu.
28. Ustavni sud ukazuje na to da član VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine ne propisuje eksplicitnu nadležnost Ustavnog suda da ocjenjuje ustavnost akata niže pravne snage od zakona. S obzirom na to da je predmet osporavanja akt niže pravne snage od zakona, proizlazi da je u konkretnom slučaju potrebno, prije svega, utvrditi da li Ustavni sud može zasnovati nadležnost za odlučivanje u smislu člana VI/3.c) Ustava BiH.
29. Ustavni sud naglašava da se ovlaštenje suda da, prema članu VI/3.c) Ustava BiH, proslijedi Ustavnom sudu pitanje o ustavnosti zakona koji treba primijeniti u konkretnom slučaju "ne može tumačiti na način da je Ustavni sud nadležan da odlučuje o meritumu spora koji je pokrenut pred redovnim sudom, već da će Ustavni sud odlučiti o kompatibilnosti zakona sa Ustavom BiH, koji nakon te odluke redovni sud treba da primijeni u rješavanju spora iz svoje stvarne nadležnosti" (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 11/17 od 15. februara 2018. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 17/18, dostupna i na https://www.anwalt-derbeste.de).
30. Rješavajući o zahtjevima po članu VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je donio niz odluka kojima je zahtjeve redovnih sudova odbacivao zbog nenadležnosti. U Odluci broj U 8/20, ispitujući dopustivost zahtjeva koji je podnesen iz nadležnosti člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je zaključio da nije nadležan za odlučenje povodom zahtjeva Općinskog suda u Bihaću budući da nije ispunjen drugi uvjet iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine (prvi uvjet se odnosio na ovlaštenje za podnošenje zahtjeva iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine) jer Odluka o javnim parkiralištima nije "zakon" od čijeg važenja odluka podnosioca zahtjeva zavisi u predmetu povodom kojeg je podnesen zahtjev (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U 8/20, tačka 19, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 80/20 od 11. decembra 2020. godine, dostupna i na
31. Potom, u Odluci broj U 1/19 Ustavni sud je zaključio da, u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, nije nadležan da ispituje ustavnost administrativnog propisa. U vezi s tim, Ustavni sud je naglasio da "mogućnost odlučivanja u ovom predmetu, za razliku od onoga što je predviđeno u članu VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, o usaglašenosti akta niže pravne snage od zakona sa Ustavom Bosne i Hercegovine ili sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ne postoji. U ovom predmetu pitanje koje je podnosilac zahtjeva proslijedio Ustavnom sudu se odnosi na ustavnost i zakonitost administrativnog propisa kao što je Uputstvo o izmjeni i dopunama koje je usvojio CIK, što je očigledno izvan stvarne nadležnosti Ustavnog suda" (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U 1/19 od 28. marta 2019. godine, tačka 20, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 29/19 od 19. aprila 2019. godine, dostupna i na
32. U Odluci broj U 12/18 Ustavni sud je, između ostalog, zaključio da osporena odluka Općinskog vijeća Trnovo ima karakter provedbenog akta u smislu izvršenja zakona na osnovu kojeg je donesena i da stoga proizlazi da takva odluka nema svojstvo ni sadržaj zakona, u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, za čiju bi ocjenu kompatibilnosti bio nadležan Ustavni sud (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U 12/18 od 27. septembra 2018. godine, tačke 13–15, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 76/18 od 30. oktobra 2018. godine, dostupna i na
33. U predmetu broj U 9/17 koji je pokrenut na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine zatražena je ocjena usklađenosti člana 16. Odluke o komunalnim taksama sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud je, ukazujući na član VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, zaključio da u konkretnom slučaju nije nadležan za odlučivanje jer podnosilac zahtjeva ne traži ocjenu zakona, već ocjenu odluke organa uprave (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U 9/17 od 30. novembra 2017. godine, tačke 7. i 8, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 93/17 od 28. decembra 2017. godine, dostupna i na
34. U predmetu broj U 16/05 koji je pokrenut na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine zatražena je ocjena usklađenosti člana 28. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u Federaciji BiH sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je, u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, zaključio da u konkretnom slučaju nije nadležan za odlučivanje jer podnosilac zahtjeva ne traži ocjenu ustavnosti zakona nego kolektivnog ugovora (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U 16/05 od 31. marta 2006. godine, tačka 4, dostupna na
35. Podnosilac zahtjeva ističe da su tužioci u tužbi zatražili ocjenu ustavnosti člana 4. Odluke koja je, prema tvrdnjama tužilaca, diskriminirajuća, čime su se, prema ocjeni podnosioca zahtjeva, stekli uvjeti za prosljeđivanje zahtjeva Ustavnom sudu. Pri tome, podnosilac zahtjeva tvrdi da njegova odluka o žalbi zavisi od ocjene ustavnosti člana 4. Odluke sa čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, članom 26. Međunarodnog pakta, te Zakonom o zabrani diskriminacije. U vezi s tom tvrdnjom, polazeći isključivo od akta koji se osporava, Ustavni sud upućuje na prethodno ukazanu praksu iz nadležnosti člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine iz koje proizlazi da Ustavni sud nije nadležan da odlučuje o ocjeni ustavnosti akata koji nisu "zakon", u smislu citirane ustavne odredbe (vidi tačke od 30. do 34. ove odluke).
36. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi iz nadležnosti člana VI/3.a) uspostavljao nadležnost i ispitivao ustavnost akata niže pravne snage od zakona kada takvi akti pokreću pitanje kršenja ljudskih prava i osnovnih sloboda zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Podnosilac zahtjeva se u kontekstu dopustivosti zahtjeva i poziva na tu praksu Ustavnog suda. U predmetima br. U 4/05 i U 7/05, na koje se podnosilac zahtjeva poziva, Ustavni sud je, polazeći od teksta iz člana VI/3.a) Ustava BiH, "uključujući, ali ne ograničavajući se na to", zaključio da može vršiti kontrolu ustavnosti i pravnih akata nižeg ranga od zakona kada takvi akti pokreću pitanje kršenja ljudskih prava i osnovnih sloboda zaštićenih Ustavom BiH i Evropskom konvencijom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 4/05 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 32/05, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 7/05 od 2. decembra 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 45/05). U navedenim odlukama predmet osporavanja bili su statuti jedinica lokalne samouprave (Grad Sarajevo, Grad Istočno Sarajevo, Grad Banja Luka). U oba predmeta Ustavni sud je zaključio da se zahtjevi za ocjenu ustavnosti odnose na pitanja koja proizlaze iz Ustava Bosne i Hercegovine i međunarodnih sporazuma kojima se garantira zaštita ljudskih prava, te da se tiču ostvarivanja ljudskih prava i ustavnih principa, tj. principa konstitutivnosti naroda i prava na zabranu diskriminacije, te da je nadležan za odlučivanje u smislu člana VI/3.a) Ustava BiH.
37. Ustavni sud ukazuje da je u dosadašnjoj praksi izgradio i stav da pitanje sukoba nadležnosti između različitih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini u odnosu na ustavnu nadležnost za donošenje (i) podzakonskih akata može dovesti do pokretanja ustavnog spora u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine. Upravo imajući u vidu odredbe iz člana VI/3. prema kojima će "Ustavni sud podržati ovaj Ustav…", kao i odredbe iz istog člana koje u relevantnom dijelu glase "…uključujući, ali ne ograničavajući se…" u vezi s kojim Ustavni sud posmatra i odredbe o podjeli nadležnosti iz člana III Ustava Bosne i Hercegovine, te imajući u vidu (i) ustavni princip pravne države iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da može zasnovati nadležnost i odlučiti o ustavnom sporu u kojem se tvrdi da je nenadležni organ donio podzakonski akt za čije donošenje nije imao nadležnost prema Ustavu Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 10/14 od 4. jula 2014. godine, tačka 79, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 61/14 od 5. augusta 2014. godine, dostupna i na internetskoj stranici Ustavnog suda . Pri tome, Ustavni sud je u svojoj praksi protumačio da spor ne može proizlaziti iz redovnih pozitivnopravnih propisa, već se mora ticati određenog pitanja koje je regulirano samim Ustavom BiH (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U 12/08 od 30. januara 2009. godine, tačka 7, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 62/09, dostupna i na
38. Konačno, tumačeći a contrario obrazloženje iz odluke Ustavnog suda u kojoj nije prihvaćena nadležnost za odlučivanje, može se zaključiti da bi se nadležnost mogla prihvatiti kada bi osporeni akt izašao izvan okvira zakona, tj. kada bi podzakonski akt regulirao materiju koju treba da regulira zakon (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 5/17 od 28. septembra 2017. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 76/17 od 24. oktobra 2017. godine, dostupna i na internetskoj stranici Ustavnog suda u kojoj je navedeno: "Ustavni sud zaključuje da Pravilnik, propisujući kvalifikacijsku karticu vozača, nije izašao iz okvira Zakona, kako su to naveli podnosioci zahtjeva".
39. Slijedeći navedenu praksu, proizlazi da sama činjenica da je osporena odredba sadržana u pravnom aktu koji nije izričito pobrojan u članu VI/3.a) Ustava BiH nije, bez izuzetka, prepreka za odlučivanje Ustavnog suda. Međutim, to u isto vrijeme ne znači i da svaki takav pravni akt može biti predmet ocjene ustavnosti, u smislu nadležnosti iz citirane ustavne odredbe, kao i da će svako pozivanje na načela sadržana u Ustavu BiH nužno rezultirati postojanjem spora za koji je jedino nadležan za odlučivanje Ustavni sud BiH (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U 28/13 od 27. marta 2015. godine, tačka 17, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 33/15 od 21. aprila 2015. godine, dostupna i na internetskoj stranici Ustavnog suda
40. Ustavni sud naglašava da bi u konkretnom slučaju, slijedeći praksu iz nadležnosti člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, mogao uspostaviti nadležnost jedino ukoliko bi se radilo o očitom kršenju nekog prava u vezi s pitanjem koje proizlazi iz Ustava Bosne i Hercegovine i međunarodnih sporazuma kojima se garantira zaštita ljudskih prava ili ukoliko bi se osporenim aktom reguliralo pitanje koje nema osnov u zakonu ili ukoliko bi osporeni akt donio nenadležan organ ili ukoliko u zakonu nema osnova za donošenje takvog akta ili u slučaju da je osporeni akt izašao izvan okvira zakona.
41. Osporena odredba člana 4. Odluke, čija se ustavnost zahtjevom dovodi u pitanje, tiče se prava na naknadu za odvojeni život. Pravo na naknadu za odvojeni život, prema članu 4. stav 1. Odluke, u mjesečnom iznosu od 300,00 KM od dana stupanja na dužnost priznaje se profesionalnim vojnim licima koja su premještena po potrebi službe pod uvjetom da je mjesto prebivališta udaljeno više od 80 km od mjesta službe u OSBiH i Ministarstva odbrane u koje je profesionalno vojno lice raspoređeno. Prema stavu (2) člana 4. Odluke, pravo na naknadu za odvojeni život ne priznaje se ukoliko je profesionalno vojno lice premješteno na vlastiti zahtjev. Iz člana 4. Odluke proizlazi da se pravo na naknadu za odvojeni život veže isključivo za premještaj radnog mjesta za potrebe službe, uz propisani uvjet koji se veže za udaljenost prebivališta i radnog mjesta na koje je profesionalno vojno lice premješteno.
42. Ustavni sud iz činjenica predmeta povodom kojih je podnesen zahtjev zapaža da su tužioci kao profesionalna vojna lica pokrenuli postupak radi, između ostalog, isplate naknade za odvojeni život, iako ne spadaju u grupu "premještenih profesionalnih vojnih lica po potrebi službe", u smislu člana 4. stav (1) Odluke. Naime, tužioci kao profesionalna vojna lica koja su postavljana na radno mjesto po osnovu konkursa izvan mjesta prebivališta koje je udaljeno više od 80 km u tužbi tvrde da su diskriminirani u odnosu na "premještena profesionalna vojna lica po potrebi službe" koja ostvaruju pravo na naknadu za odvojeni život.
43. U konkretnom slučaju podnosilac zahtjeva traži ocjenu ustavnosti člana 4. Odluke, pri čemu se u kontekstu dopustivosti zahtjeva poziva na praksu zauzetu u predmetima br. U 4/05 i U 7/05, ali to pozivanje ničim ne argumentira. Stoga, imajući u vidu da sporno pitanje ne proizlazi iz Ustava Bosne i Hercegovine i međunarodnih sporazuma kojima se garantira zaštita ljudskih prava, niti bilo što drugo upućuje na zaključak da predmetni zahtjev pokreće pitanje očitog kršenja nekog Ustavom ili Evropskom konvencijom zaštićenog prava, niti to tvrdi podnosilac zahtjeva, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne uočava razlog za uspostavljanje nadležnosti shodno praksi na koju se podnosilac zahtjeva pozvao. Napominje se da su se tužioci (u konkretnom predmetu koji se vodi pred Sudom BiH) dobrovoljno prijavili na konkurs za radno mjesto "izvan prebivališta". Zato to ne može biti "usporedna situacija" s licima koja za potrebe službe budu premještena na radno mjesto izvan svog prebivališta. Stoga se ne radi o pitanjima koja očigledno pokreću pitanje prava na zabranu diskriminacije iz Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno ne pokreće se pitanje očitog kršenja nekog Ustavom ili Evropskom konvencijom zaštićenog prava.
44. Ispitujući dalje dopustivost zahtjeva shodno ukazanoj praksi, tj. da li je reguliranje spornog pitanja imalo osnov u zakonu, Ustavni sud zapaža da su članom 30. Zakona o plaćama i naknadama propisane vrste naknada za zaposlene u institucijama BiH, koje u stavu (1) tačka g) tog člana predviđaju, između ostalog, naknadu za odvojeni život. Prema stavu (2) člana 30. Zakona o plaćama i naknadama, Vijeće ministara podzakonskim aktom (Odlukom) utvrđuje način i postupak ostvarivanja prava po osnovu naknada iz stava (1) tog člana. Članom 37. Zakona o plaćama i naknadama, dato je ovlaštenje Vijeću ministara da na prijedlog Ministarstva finansija i trezora posebnim podzakonskim aktom uredi, između ostalog, pitanje načina i postupka ostvarivanja prava na naknadu za odvojeni život za zaposlene u institucijama BiH. Zakonom o Vijeću ministara, i to članom 17. dato je ovlaštenje Vijeću ministara da donosi akte iz okvira svoje nadležnosti, ali i nadležnosti koju mu dodijeli zakonodavac, kao u konkretnom slučaju. Ustavni sud zapaža da podnosilac zahtjeva ne dovodi u pitanje ustavnost navedenih odredaba Zakona o plaćama i naknadama, niti u zahtjevu tvrdi da nije postojalo zakonsko ovlaštenje da se sporno pitanje regulira podzakonskim aktom. Stoga, Ustavni sud ne uočava ništa što bi uputilo na zaključak da donosilac Odluke nije imao zakonsko ovlaštenje za reguliranje spornog pitanja, niti da je regulirao pitanja za koja nema osnov u zakonu.
45. Konačno, ispitujući dopustivost zahtjeva u vezi s ukazanom praksom, tj. da li je reguliranje spornog pitanje izašlo izvan okvira zakona, Ustavni sud, prije svega, zapaža da podnosilac zahtjeva u zahtjevu to i ne tvrdi, niti iznosi argumentaciju u tom pravcu koju bi Ustavni sud uzeo u obzir i ispitao. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o naknadi za odvojeni život, koja je predviđena Zakonom o plaćama i naknadama (član 30. stav 1. tačka g), ali tim zakonom nisu propisani uvjeti za ostvarivanje tog prava. Kako je ranije naglašeno, zakonodavac je ovlastio Vijeće ministara za donošenje podzakonskog akta kojim bi se pobliže reguliralo pitanje načina i postupka ostvarivanja prava na naknadu za odvojeni život, naknadu u slučaju privremenog raspoređivanja, te pravo na troškove smještaja (član 1. Odluke). Ustavni sud zapaža da je članom 1. Zakona o plaćama i naknadama propisano da se tim zakonom uređuju plaće i naknade zaposlenih, imenovanih i izabranih lica u institucijama Bosne i Hercegovine, koje se finansiraju iz budžeta institucija Bosne i Hercegovine i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine. Iz navedenog slijedi zaključak da se naknada za odvojeni život, kao i ostale naknade koje ima u vidu član 30. stav 1. tačka g) Zakona o plaćama i naknadama isplaćuju iz budžeta institucija BiH i međunarodnih obaveza BiH, a da su prema članu 21. Odluke za njeno provođenje zadužene institucije BiH i Ministarstvo finansija i trezora. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da zakonodavac ima diskreciono pravo da uredi pojedine oblasti na način kako smatra da je to najprikladnije, rukovodeći se, pored ostalog, stavom Evropskog suda da države uživaju široko polje procjene kada su u pitanju generalne mjere koje se tiču ekonomske i socijalne politike. Uzimajući u obzir sve navedeno, uvažavajući široko polje procjene države o pitanjima iz ekonomske i socijalne politike, Ustavni sud ne uočava ništa što bi uputilo na zaključak da je pitanje načina i postupka ostvarivanja prava na odvojeni život kojim se pobliže reguliraju uvjeti za ostvarivanje te naknade izašlo izvan okvira zakona, odnosno da je suprotno sadržaju zakona na osnovu kojeg je podzakonski akt donesen. Dakle, radi se o podzakonskom provedbenom aktu kojim se detaljnije razrađuju i reguliraju odredbe iz zakona (Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine) radi čijeg provođenja je predmetni akt donesen.
46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da predmetni zahtjev u okolnostima konkretnog slučaja ne ispunjava uvjete iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine da bi Ustavni sud uspostavio svoju nadležnost.
47. Imajući u vidu odredbe člana 19. stav (1) tačke a) i g), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se zahtjev odbaciti kao nedopušten ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno da je osporeni akt prestao da važi, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, sudije Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Angelika Nußberger, Helen Keller i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 24. marta 2022. godine, u predmetu broj U 13/21, rješavajući zahtjev Suda Bosne i Hercegovine (sudije drugostepenog građanskog vijeća Dinka Bešlagić-Čovrk, Sreto Crnjak i Vesna Trifunović), na osnovu člana VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 19. stav (1) tačke a) i g) i čl. 57. stav (2) tačka a) i 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopušten zahtjev Suda Bosne i Hercegovine (sudije drugostepenog građanskog vijeća Dinka Bešlagić-Čovrk, Sreto Crnjak i Vesna Trifunović) za ocjenu ustavnosti odredbe člana 79. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 88/05, 53/07 [58/08 – ZO Zakona o plaćama i naknadama u institucijama BiH], 59/09, 74/10, 42/12, 41/16 i 38/18) jer osporeni akt nije na pravnoj snazi.
Odbacuje se kao nedopušten zahtjev Suda Bosne i Hercegovine (sudije drugostepenog građanskog vijeća Dinka Bešlagić-Čovrk, Sreto Crnjak i Vesna Trifunović) za ocjenu ustavnosti odredbe člana 4. Odluke Vijeća ministara Bosne i Hercegovine o načinu i postupku ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na troškove smještaja, naknadu za odvojeni život i naknadu za privremeno raspoređivanje ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 42/12, 78/12, 51/13 i 68/18) zbog nenadležnosti Ustavnog suda za odlučivanje.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
1. Sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH; sudije drugostepenog građanskog vijeća Dinka Bešlagić-Čovrk, Sreto Crnjak i Vesna Trifunović: u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je 8. novembra 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti odredbe člana 79. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 88/05, 53/07; u daljnjem tekstu: Zakon o OSBiH), kako je naveo podnosilac zahtjeva, i člana 4. Odluke Vijeća ministara BiH o načinu i postupku ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama BiH na troškove smještaja, naknadu za odvojeni život i naknadu za privremeno raspoređivanje ("Službeni glasnik BiH" br. 42/12, 78/12, 51/13 i 68/18; u daljnjem tekstu: Odluka). Podnosilac zahtjeva nije precizirao u odnosu na koja prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i/ili Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) traži da se osporene odredbe ispitaju. Zahtjev nije sadržavao ni dokaze u vezi s predmetom Suda BiH povodom kojeg je podnesen zahtjev. Iz tog razloga Ustavni sud je zatražio dopunu zahtjeva, u smislu člana 21. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
2. Podneskom od 14. decembra 2021. godine podnosilac zahtjeva je dopunio zahtjev u kojem je zatražena ocjena ustavnosti odredaba člana 79. Zakona o službi u OSBiH i člana 4. Odluke u odnosu na čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt), te Zakonom o zabrani diskriminacije ("Službeni glasnik BiH" br. 59/09 i 66/16). Podnosilac zahtjeva je u dopuni zahtjeva dostavio dokaze u vezi s predmetom koji je bio povod za podnošenje zahtjeva.
I. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. stav (2) Pravila Ustavnog suda, od oba doma Parlamentarne skupštine BiH (u daljnjem tekstu: Parlamentarna skupština) i Vijeća ministara BiH (u daljnjem tekstu: Vijeće ministara) zatraženo je 17. decembra 2021. godine da dostave odgovor na zahtjev.
4. Vijeće ministara, Ministarstvo odbrane BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane), Predstavnički dom Parlamentarne skupštine i Dom naroda Parlamentarne skupštine dostavili su odgovore na zahtjev u periodu od 24. decembra 2021. godine do 8. marta 2022. godine.
a) Navodi iz zahtjeva
5. Podnosilac zahtjeva traži od Ustavnog suda da ispita ustavnost člana 79. Zakona o OSBiH i člana 4. Odluke sa čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, članom 26. Međunarodnog pakta, te Zakonom o zabrani diskriminacije. U vezi s tim, ističe da se pred drugostepenim građanskim vijećem vodi postupak po žalbama zaposlenika Oružanih snaga BiH (u daljnjem tekstu: OSBiH) u kojem se postavlja pitanje da li su tužioci kao profesionalna vojna lica koja su prvi put primljena u vojnu službu na osnovu javnog oglasa i postavljena u početnom činu, čije je mjesto stanovanja udaljeno više od 80 km od mjesta vojne službe, diskriminirani u pravu na naknadu za odvojeni život u odnosu na profesionalna vojna lica koja su zbog potrebe vojne službe u toku službe premještena u drugo mjesto službe i imaju pravo na naknadu troškova odvojenog života, pod uvjetom da im je mjesto stanovanja udaljeno više od 80 km od mjesta službe u koje su premješteni. Takav zahtjev, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, proizlazi i iz tužbenog zahtjeva koji se zasniva na "ocjeni ustavnosti zakona i podzakonskog akta", te su se na taj način, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, stekli uvjeti da se navedeni predmet proslijedi Ustavnom sudu na odlučivanje. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, nepropisivanje prava na naknadu za odvojeni život za sva profesionalna vojna lica, uz ispunjavanje zakonom propisanih uvjeta, može kršiti ustavni princip jednakosti iz odredbe člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 Evropske konvencije, kao i članom 26. Međunarodnog pakta. Propisivanje prava na ovu naknadu za sva profesionalna vojna lica vodi osiguravanju odgovarajuće zastupljenosti konstitutivnih naroda i Ostalih u OSBiH.
6. Pri tome, podnosilac zahtjeva se pozvao na član VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine naglašavajući da je sistem ustavne kontrole propisa veoma važan kako bi se izbjegla divergentnost u sudskim presudama, pravna nesigurnost i pravni nesklad.
7. Podnosilac zahtjeva je naglasio da odluka drugostepenog građanskog vijeća o žalbi tužilaca protiv prvostepene presude zavisi od ocjene kompatibilnosti člana 79. Zakona o službi u OSBiH i člana 4. Odluke sa čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, članom 26. Međunarodnog pakta i Zakonom o zabrani diskriminacije.
8. U vezi sa činjenicom da se zahtjevom, pored odredbe iz Zakona o službi u OSBiH, zahtijeva i ocjena ustavnosti odredbe iz podzakonskog akta, podnosilac zahtjeva se poziva na praksu Ustavnog suda zauzetu u predmetima br. U 4/05 i U 7/05 u kojima je zaključeno da Ustavni sud može vršiti kontrolu ustavnosti pravnih akata nižeg ranga od zakona kada takvi akti pokreću pitanje kršenja ljudskih prava i osnovnih sloboda zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
b) Činjenice predmeta povodom kojeg je podnesen zahtjev
9. Tužioci (31 tužilac), profesionalna vojna lica koja su zasnovala radni odnos kod Ministarstva odbrane BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane), pokrenuli su parnični postupak pred Sudom BiH protiv BiH – Ministarstva odbrane radi zaštite prava iz radnog odnosa, diskriminacije itd. Prvostepenom presudom broj S1 3 P 035145 20 P od 10. septembra 2021. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrđenje da je Ministarstvo odbrane primjenom Odluke, u dijelu koji je normiran članom 4. stav 1, povrijedilo pravo tužilaca, i to pravo na jednako postupanje u pogledu ostvarivanja naknada za odvojeni život, koje su lišeni u odnosu na profesionalna vojna lica koja imaju status lica premještenih po potrebi službe, a ostvaruju pravo na naknadu za odvojeni život ukoliko je njihovo mjesto prebivališta udaljeno više od 80 km u odnosu na mjesto njihove službe u OSBiH. Shodno tome, odbijen je tužbeni zahtjev kojim su tužioci tražili poništenje pojedinačnih akata Ministarstva odbrane, kao i zahtjev za naknadu štete po osnovu diskriminacije.
10. Među parničnim strankama nije sporno da su tužioci zasnovali profesionalnu vojnu službu u OSBiH na osnovu ugovora o prijemu u službu i da je Vijeće ministara donijelo Odluku u kojoj je članom 4. regulirano pravo na naknadu za odvojeni život. Članom 37. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama) propisano je da se naknada za odvojeni život uređuje posebnim podzakonskim aktom, koji donosi Vijeće ministara na prijedlog Ministarstva finansija i trezora BiH. Vijeće ministara je donijelo Odluku u kojoj je osporenim članom 4. propisano da pravo na naknadu za odvojeni život u iznosu od 300,00 KM ostvaruju samo profesionalna vojna lica koja su premještena po potrebi službe, pod uvjetom da im je mjesto prebivališta udaljeno više od 80 km od mjesta službe u OSBiH i Ministarstva odbrane u koje su raspoređeni (stav 1. člana 4. Odluke). Stavom 2. člana 4. Odluke propisano je da profesionalno vojno lice koje je premješteno na vlastiti zahtjev nema pravo na naknadu za odvojeni život. Prema (osporenoj) odredbi člana 79. Zakona o službi u OSBiH, premješteno profesionalno vojno lice, izuzev premještaja po molbi, koje izdržava porodicu s kojom živi u zajedničkom domaćinstvu ima pravo na naknadu troškova odvojenog života od porodice pod uvjetima i u iznosu koji će propisati ministar odbrane. Odredbom člana 148. stav 2. Zakona o službi u OSBiH propisano je da profesionalna vojna lica u toku službe mogu biti premještena prema potrebama službe, a stavom 3. istog člana propisano je da se pod premještajem, u smislu stava 1. istog člana, smatra promjena mjesta službe zbog postavljanja na novu dužnost, ako to zahtijeva promjenu boravišta.
11. Prema stavu prvostepenog suda, pravo na naknadu za odvojeni život, kao i uvjeti za isplatu naknade propisani su zakonom i podzakonskim aktom, te je poslodavac (Ministarstvo odbrane) bio dužan da primijeni odredbe koje reguliraju sporno pitanje. U konkretnom slučaju, prema shvatanju prvostepenog suda, tužioci su zasnovali radni odnos (profesionalnu vojnu službu u početnom činu) svojevoljno, na osnovu javnog oglasa, u mjestu izvan mjesta stanovanja, dakle, nisu premješteni po potrebi službe, te za isplatu naknade u njihovom slučaju nije odlučujuća činjenica da je njihovo mjesto stanovanja udaljeno više od 80 km od mjesta službe u OSBiH.
c) Odgovor na zahtjev
12. U odgovoru na zahtjev Vijeće ministara, donosilac Odluke, navelo je da je zahtjev neosnovan jer je član 4. Odluke u potpunosti kompatibilan sa čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, članom 26. Međunarodnog pakta, te Zakonom o zabrani diskriminacije. U odnosu na član 79. Zakona o OSBiH, čija se ustavnost dovodi u pitanje, navedeno je da je zahtjev bespredmetan jer je citirana odredba stavljena van snage stupanjem na snagu Zakona o plaćama i naknadama. Stoga se ne može cijeniti ustavnost te odredbe.
13. Ustavnopravna komisija Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine navela je da je na sjednici zakazanoj 1. februara 2022. godine razmatrala zahtjev, ali da sjednici nisu prisustvovali članovi iz Republike Srpske, pa iz tog razloga navedena komisija ne može dati mišljenje o zahtjevu jer se o zahtjevima Ustavnog suda odlučuje kvalificiranom većinom glasova članova iz oba entiteta.
14. Ustavnopravna komisija Doma naroda Parlamentarne skupštine dostavila je obavijest kojom je informirala Ustavni sud da nije u mogućnosti da odgovori na zahtjev jer komisija odlučuje većinom glasova u kojoj moraju biti zastupljena sva tri konstitutivna naroda. U konkretnom slučaju, članovi komisije iz reda srpskog naroda, koji su prisustvovali sjednici, suzdržali su se od glasanja.
15. Ministarstvo odbrane, koje se u postupak uključilo na poziv Vijeća ministara, dostavilo je u dva navrata iscrpne odgovore potkrijepljene obimnom dokumentacijom vezanom za sudski postupak u kojem učestvuje i koji se vodi pred Sudom BiH. Svi navodi iz zahtjeva su ocijenjeni neosnovanim uz prijedlog da se zahtjev odbije/odbaci kao neosnovan.
II. Relevantni propisi
16. Zakon o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 88/05, 53/07, (50/08 – ZO Zakona o plaćama i naknadama u institucijama BiH), 59/09, 74/10, 42/12, 41/16 i 38/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 1.
(Predmet Zakona)
Ovim Zakonom uređuju se: služba u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Oružane snage), sastav Oružanih snaga, prijem u službu, prava i obaveze lica na službi u Oružanim snagama, status lica tokom službe, sistem klasificiranja ljudstva, ocjene, unapređenja, upravljanje evidencijom personala i karijerom vojnih lica, činovi i oznake u Oružanim snagama, standardi ponašanja i druga statusna pitanja lica na službi u Oružanim snagama.
Napomena: Članom 60. stavom d) (Prestanak važenja ranijih zakona i propisa) Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 50/08) prestaju da važe čl. 75., 76., 77., 79., 80. i 81. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 88/05 i 53/07);
Član 148.
(Premještaj)
(1) Profesionalna vojna lica u toku službe mogu biti premještena prema potrebama službe.
(2) Ministar odbrane donosi propis kojim se regulira postupak premještaja profesionalnih vojnih lica.
(3) Premještajem, u smislu stava (1) ovog člana, smatra se promjena mjesta službe zbog postavljenja na novu dužnost, ako to zahtijeva promjenu boravišta.
(4) Premještaj se vrši zbog:
a) potreba službe,
b) zamjene profesionalnog vojnog lica koje napušta službu ili odlazi u penziju,
c) potrebe profesionalnog usavršavanja profesionalnog vojnog lica,
d) uobičajene rotacije prema izmjenama u komandovanju,
e) unapređenja,
f) ličnog zahtjeva.
17. Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 50/08) u relevantnom dijelu glasi:
DIO SEDMI - ZAVRŠNE ODREDBE
Član 60.
(Prestanak važenja ranijih zakona i propisa)
Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaju da važe:
d) član 61., član 62. st. 1., 2., 4., 5. i 6., član 71., član 73. st. 1 i 2., član 74. stav 2., čl. 75., 76., 77., 79., 80. i 81. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 88/05 i 53/07);
Član 62.
(Stupanje na snagu Zakona)
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku BiH".
18. Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 50/08, 35/09, 75/09, 32/12, 42/12, 50/12, 32/13, 87/13, 75/15, 88/15, 16/16, 94/16, 72/17, 25/18, 32/20 i 65/20). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 50/08, 35/09 i 75/09) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
(Predmet)
Ovim zakonom uređuju se plaće i naknade zaposlenih, imenovanih i izabranih lica u institucijama Bosne i Hercegovine, koje se finansiraju iz budžeta institucija Bosne i Hercegovine i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine, izuzev plaća i naknada sudija, tužilaca i određenih kategorija stručnog osoblja u pravosudnim institucijama koje se uređuju posebnim zakonom.
DIO TREĆI – NAKNADE
Član 30. stav (1) tačka g) i stav (2)
(Vrste naknada)
(1) Ovim zakonom utvrđuju se sljedeće naknade za:
g) pravo na troškove smještaja, naknada za odvojeni život i naknada za privremeno raspoređivanje;
(2) Vijeće ministara utvrđuje podzakonskim aktom način i postupak ostvarivanja prava po osnovu naknada iz stava (1) ovog člana.
Član 37. stav (1)
(Pravo na troškove smještaja, naknada za odvojeni život i naknada za
privremeno raspoređivanje)
(1) Naknada za odvojeni život, naknada u slučaju privremenog raspoređivanja, te reguliranje prava na troškove smještaja uređuje se posebnim podzakonskim aktom, koji donosi Vijeće ministara, na prijedlog Ministarstva finansija i trezora BiH.
19. Zakon o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 38/02, 30/03, 42/03, 81/06, 76/07, 81/07, 94/07 – Autentično tumačenje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Vijeću ministara donesenog Odlukom visokog predstavnika i 24/08):
Član 17.
U ostvarivanju svojih prava i dužnosti Vijeće ministara donosi odluke, zaključke i rješenja, usvaja nacrte i prijedloge zakona, analize, informacije, strategijska dokumenta, programe, sporazume, protokole i druga akta (u daljem tekstu: akta).
20. Odluka o načinu i postupku ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na troškove smještaja, naknadu za odvojeni život i naknadu za privremeno raspoređivanje ("Službeni glasnik BiH" br. 42/12, 78/12, 51/13 i 68/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
DIO PRVI – OPŠTE ODREDBE
Član 1.
(Predmet Odluke)
Ovom Odlukom uređuje se način i postupak ostvarivanja prava zaposlenih u institucijama Bosne i Hercegovine na troškove smještaja, naknadu za odvojeni život i naknadu za privremeno raspoređivanje.
DIO DRUGI - UTVRĐIVANJE PRAVA NA TROŠKOVE SMJEŠTAJA, NAKNADU ZA ODVOJENI ŽIVOT I NAKNADU ZA PRIVREMENO RASPOREĐIVANJE
GLAVA I - PROFESIONALNO VOJNO LICE
Član 3.
(Naknada troškova smještaja)
(1) Profesionalno vojno lice ima pravo na mjesečnu naknadu troškova smještaja od dana stupanja na dužnost pod uslovom da mu je mjesto prebivališta udaljeno više od 80 km od mjesta službe u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine i Ministarstvu obrane Bosne i Hercegovine u koju je raspoređen, i to:
a) profesionalno vojno lice-general ima pravo na mjesečnu naknadu troškova smještaja u iznosu do osnovice za obračun plate utvrđene u skladu sa članom 7. stav (1) Zakona o platama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine.
b) profesionalno vojno lice-oficir ima pravo na mjesečnu naknadu troškova smještaja u iznosu do 300,00 KM.
c) profesionalno vojno lice-podoficir ima pravo na mjesečnu naknadu troškova smještaja u iznosu do 250,00 KM.
d) profesionalno vojno lice-vojnik ima pravo na mjesečnu naknadu troškova smještaja u iznosu do 150,00 KM.
(2) Ako je profesionalnom vojnom licu obezbjeđen smještaj od strane poslodavca isti nema pravo na naknadu troškova smještaja.
Član 4.
(Naknada za odvojeni život)
(1) Profesionalno vojno lice koje je premješteno po potrebi službe ima pravo na mjesečnu naknadu za odvojeni život u iznosu od 300,00 KM od dana stupanja na dužnost, pod uslovom da mu je mjesto prebivališta udaljeno više od 80 km od mjesta službe u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine i Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine u koju je raspoređen.
(2) Profesionalno vojno lice koje je premješteno na vlastiti zahtjev, nema pravo na naknadu za odvojeni život.
DIO PETI - ZAVRŠNE ODREDBE
Član 21.
(Provedba Odluke)
Za provođenje ove Odluke zadužuju se institucije Bosne i Hercegovine i Ministarstvo finansija i trezora.
Član 22.
(Prestanak važenja)
Stupanjem na snagu ove Odluke prestaje da važi Odluka o načinu obračuna plata i drugih naknada zaposlenih u Savjetu ministara Bosne i Hercegovine, ministarstvima Bosne i Hercegovine, i drugim institucijama i tijelima Savjeta ministara Bosne i Hercegovine (VM br. 260/02, 177/03, 140/04, 173/04, 257/04, 299/04, 310/04, 2/06, 128/06, 195/06,198/06 i 217/06), kao i drugi podzakonski akti ili dijelovi podzakonskih akata institucija Bosne i Hercegovine, kojima je regulisano pravo na troškove smještaja, naknadu za odvojeni život i naknadu za privremeno raspoređivanje.
Član 23.
(Stupanje na snagu)
1. Ova Odluka stupa na snagu danom stupanja na snagu Zakona o Budžetu institucija Bosne i Hercegovine i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine za 2012. godinu i objavljuje se u "Službenom glasniku BiH", a primjenjivaće se od 01.05.2012. godine.
21. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. stav (1) tačke a) i g) Pravila Ustavnog suda.
22. Član VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine; ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.
23. Član 19. Pravila Ustavnog suda u relevantnom dijelu glasi:
Zahtjev nije dopustiv ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
g) osporeni opći akt nije na snazi.
24. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je Sud BiH (sudije drugostepenog građanskog vijeća Dinka Bešlagić-Čovrk, Sreto Crnjak i Vesna Trifunović), što znači da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 5/10 od 26. novembra 2010. godine, tačke 7˗14, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 37/11).
Dopustivost u odnosu na član 79. Zakona o službi u OSBiH
25. Ovlašteni podnosilac zahtjeva traži od Ustavnog suda da ispita, između ostalog, ustavnost odredbe člana 79. Zakona o službi u OSBiH ("Službeni glasnik BiH" br. 88/05 i 53/07) s odredbama čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, članom 26. Međunarodnog pakta, te Zakonom o zabrani diskriminacije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je donošenjem Zakona o plaćama i naknadama ("Službeni glasnik BiH" broj 50/08), koji je stupio na snagu 1. jula 2008. godine, članom 60. tačka d) tog zakona prestala da važi osporena odredba člana 79. Zakona o službi u OSBiH ("Službeni glasnik BiH" br. 88/05 i 53/07) čiju ocjenu ustavnosti traži podnosilac zahtjeva.
26. Stoga, imajući u vidu odredbe člana 19. stav (1) tačka g) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da zahtjev u dijelu kojim se traži ocjena ustavnosti odredbe člana 79. Zakona o službi u OSBiH s odredbama čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, članom 26. Međunarodnog pakta, te Zakonom o zabrani diskriminacije nije dopustiv jer "osporeni akt nije na snazi".
Dopustivost u odnosu na član 4. Odluke
27. Podnosilac zahtjeva traži od Ustavnog suda da ocijeni i ustavnost člana 4. Odluke sa odredbama čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, članom 26. Međunarodnog pakta, te Zakonom o zabrani diskriminacije. Ustavni sud će, slijedeći svoju praksu, ispitati dopustivost zahtjeva i u tom dijelu.
28. Ustavni sud ukazuje na to da član VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine ne propisuje eksplicitnu nadležnost Ustavnog suda da ocjenjuje ustavnost akata niže pravne snage od zakona. S obzirom na to da je predmet osporavanja akt niže pravne snage od zakona, proizlazi da je u konkretnom slučaju potrebno, prije svega, utvrditi da li Ustavni sud može zasnovati nadležnost za odlučivanje u smislu člana VI/3.c) Ustava BiH.
29. Ustavni sud naglašava da se ovlaštenje suda da, prema članu VI/3.c) Ustava BiH, proslijedi Ustavnom sudu pitanje o ustavnosti zakona koji treba primijeniti u konkretnom slučaju "ne može tumačiti na način da je Ustavni sud nadležan da odlučuje o meritumu spora koji je pokrenut pred redovnim sudom, već da će Ustavni sud odlučiti o kompatibilnosti zakona sa Ustavom BiH, koji nakon te odluke redovni sud treba da primijeni u rješavanju spora iz svoje stvarne nadležnosti" (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 11/17 od 15. februara 2018. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 17/18, dostupna i na https://www.anwalt-derbeste.de).
30. Rješavajući o zahtjevima po članu VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je donio niz odluka kojima je zahtjeve redovnih sudova odbacivao zbog nenadležnosti. U Odluci broj U 8/20, ispitujući dopustivost zahtjeva koji je podnesen iz nadležnosti člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je zaključio da nije nadležan za odlučenje povodom zahtjeva Općinskog suda u Bihaću budući da nije ispunjen drugi uvjet iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine (prvi uvjet se odnosio na ovlaštenje za podnošenje zahtjeva iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine) jer Odluka o javnim parkiralištima nije "zakon" od čijeg važenja odluka podnosioca zahtjeva zavisi u predmetu povodom kojeg je podnesen zahtjev (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U 8/20, tačka 19, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 80/20 od 11. decembra 2020. godine, dostupna i na
31. Potom, u Odluci broj U 1/19 Ustavni sud je zaključio da, u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, nije nadležan da ispituje ustavnost administrativnog propisa. U vezi s tim, Ustavni sud je naglasio da "mogućnost odlučivanja u ovom predmetu, za razliku od onoga što je predviđeno u članu VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, o usaglašenosti akta niže pravne snage od zakona sa Ustavom Bosne i Hercegovine ili sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ne postoji. U ovom predmetu pitanje koje je podnosilac zahtjeva proslijedio Ustavnom sudu se odnosi na ustavnost i zakonitost administrativnog propisa kao što je Uputstvo o izmjeni i dopunama koje je usvojio CIK, što je očigledno izvan stvarne nadležnosti Ustavnog suda" (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U 1/19 od 28. marta 2019. godine, tačka 20, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 29/19 od 19. aprila 2019. godine, dostupna i na
32. U Odluci broj U 12/18 Ustavni sud je, između ostalog, zaključio da osporena odluka Općinskog vijeća Trnovo ima karakter provedbenog akta u smislu izvršenja zakona na osnovu kojeg je donesena i da stoga proizlazi da takva odluka nema svojstvo ni sadržaj zakona, u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, za čiju bi ocjenu kompatibilnosti bio nadležan Ustavni sud (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U 12/18 od 27. septembra 2018. godine, tačke 13–15, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 76/18 od 30. oktobra 2018. godine, dostupna i na
33. U predmetu broj U 9/17 koji je pokrenut na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine zatražena je ocjena usklađenosti člana 16. Odluke o komunalnim taksama sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud je, ukazujući na član VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, zaključio da u konkretnom slučaju nije nadležan za odlučivanje jer podnosilac zahtjeva ne traži ocjenu zakona, već ocjenu odluke organa uprave (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U 9/17 od 30. novembra 2017. godine, tačke 7. i 8, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 93/17 od 28. decembra 2017. godine, dostupna i na
34. U predmetu broj U 16/05 koji je pokrenut na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine zatražena je ocjena usklađenosti člana 28. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u Federaciji BiH sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je, u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, zaključio da u konkretnom slučaju nije nadležan za odlučivanje jer podnosilac zahtjeva ne traži ocjenu ustavnosti zakona nego kolektivnog ugovora (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U 16/05 od 31. marta 2006. godine, tačka 4, dostupna na
35. Podnosilac zahtjeva ističe da su tužioci u tužbi zatražili ocjenu ustavnosti člana 4. Odluke koja je, prema tvrdnjama tužilaca, diskriminirajuća, čime su se, prema ocjeni podnosioca zahtjeva, stekli uvjeti za prosljeđivanje zahtjeva Ustavnom sudu. Pri tome, podnosilac zahtjeva tvrdi da njegova odluka o žalbi zavisi od ocjene ustavnosti člana 4. Odluke sa čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, članom 26. Međunarodnog pakta, te Zakonom o zabrani diskriminacije. U vezi s tom tvrdnjom, polazeći isključivo od akta koji se osporava, Ustavni sud upućuje na prethodno ukazanu praksu iz nadležnosti člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine iz koje proizlazi da Ustavni sud nije nadležan da odlučuje o ocjeni ustavnosti akata koji nisu "zakon", u smislu citirane ustavne odredbe (vidi tačke od 30. do 34. ove odluke).
36. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi iz nadležnosti člana VI/3.a) uspostavljao nadležnost i ispitivao ustavnost akata niže pravne snage od zakona kada takvi akti pokreću pitanje kršenja ljudskih prava i osnovnih sloboda zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Podnosilac zahtjeva se u kontekstu dopustivosti zahtjeva i poziva na tu praksu Ustavnog suda. U predmetima br. U 4/05 i U 7/05, na koje se podnosilac zahtjeva poziva, Ustavni sud je, polazeći od teksta iz člana VI/3.a) Ustava BiH, "uključujući, ali ne ograničavajući se na to", zaključio da može vršiti kontrolu ustavnosti i pravnih akata nižeg ranga od zakona kada takvi akti pokreću pitanje kršenja ljudskih prava i osnovnih sloboda zaštićenih Ustavom BiH i Evropskom konvencijom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 4/05 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 32/05, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 7/05 od 2. decembra 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 45/05). U navedenim odlukama predmet osporavanja bili su statuti jedinica lokalne samouprave (Grad Sarajevo, Grad Istočno Sarajevo, Grad Banja Luka). U oba predmeta Ustavni sud je zaključio da se zahtjevi za ocjenu ustavnosti odnose na pitanja koja proizlaze iz Ustava Bosne i Hercegovine i međunarodnih sporazuma kojima se garantira zaštita ljudskih prava, te da se tiču ostvarivanja ljudskih prava i ustavnih principa, tj. principa konstitutivnosti naroda i prava na zabranu diskriminacije, te da je nadležan za odlučivanje u smislu člana VI/3.a) Ustava BiH.
37. Ustavni sud ukazuje da je u dosadašnjoj praksi izgradio i stav da pitanje sukoba nadležnosti između različitih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini u odnosu na ustavnu nadležnost za donošenje (i) podzakonskih akata može dovesti do pokretanja ustavnog spora u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine. Upravo imajući u vidu odredbe iz člana VI/3. prema kojima će "Ustavni sud podržati ovaj Ustav…", kao i odredbe iz istog člana koje u relevantnom dijelu glase "…uključujući, ali ne ograničavajući se…" u vezi s kojim Ustavni sud posmatra i odredbe o podjeli nadležnosti iz člana III Ustava Bosne i Hercegovine, te imajući u vidu (i) ustavni princip pravne države iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da može zasnovati nadležnost i odlučiti o ustavnom sporu u kojem se tvrdi da je nenadležni organ donio podzakonski akt za čije donošenje nije imao nadležnost prema Ustavu Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 10/14 od 4. jula 2014. godine, tačka 79, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 61/14 od 5. augusta 2014. godine, dostupna i na internetskoj stranici Ustavnog suda . Pri tome, Ustavni sud je u svojoj praksi protumačio da spor ne može proizlaziti iz redovnih pozitivnopravnih propisa, već se mora ticati određenog pitanja koje je regulirano samim Ustavom BiH (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U 12/08 od 30. januara 2009. godine, tačka 7, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 62/09, dostupna i na
38. Konačno, tumačeći a contrario obrazloženje iz odluke Ustavnog suda u kojoj nije prihvaćena nadležnost za odlučivanje, može se zaključiti da bi se nadležnost mogla prihvatiti kada bi osporeni akt izašao izvan okvira zakona, tj. kada bi podzakonski akt regulirao materiju koju treba da regulira zakon (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 5/17 od 28. septembra 2017. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 76/17 od 24. oktobra 2017. godine, dostupna i na internetskoj stranici Ustavnog suda u kojoj je navedeno: "Ustavni sud zaključuje da Pravilnik, propisujući kvalifikacijsku karticu vozača, nije izašao iz okvira Zakona, kako su to naveli podnosioci zahtjeva".
39. Slijedeći navedenu praksu, proizlazi da sama činjenica da je osporena odredba sadržana u pravnom aktu koji nije izričito pobrojan u članu VI/3.a) Ustava BiH nije, bez izuzetka, prepreka za odlučivanje Ustavnog suda. Međutim, to u isto vrijeme ne znači i da svaki takav pravni akt može biti predmet ocjene ustavnosti, u smislu nadležnosti iz citirane ustavne odredbe, kao i da će svako pozivanje na načela sadržana u Ustavu BiH nužno rezultirati postojanjem spora za koji je jedino nadležan za odlučivanje Ustavni sud BiH (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U 28/13 od 27. marta 2015. godine, tačka 17, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 33/15 od 21. aprila 2015. godine, dostupna i na internetskoj stranici Ustavnog suda
40. Ustavni sud naglašava da bi u konkretnom slučaju, slijedeći praksu iz nadležnosti člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, mogao uspostaviti nadležnost jedino ukoliko bi se radilo o očitom kršenju nekog prava u vezi s pitanjem koje proizlazi iz Ustava Bosne i Hercegovine i međunarodnih sporazuma kojima se garantira zaštita ljudskih prava ili ukoliko bi se osporenim aktom reguliralo pitanje koje nema osnov u zakonu ili ukoliko bi osporeni akt donio nenadležan organ ili ukoliko u zakonu nema osnova za donošenje takvog akta ili u slučaju da je osporeni akt izašao izvan okvira zakona.
41. Osporena odredba člana 4. Odluke, čija se ustavnost zahtjevom dovodi u pitanje, tiče se prava na naknadu za odvojeni život. Pravo na naknadu za odvojeni život, prema članu 4. stav 1. Odluke, u mjesečnom iznosu od 300,00 KM od dana stupanja na dužnost priznaje se profesionalnim vojnim licima koja su premještena po potrebi službe pod uvjetom da je mjesto prebivališta udaljeno više od 80 km od mjesta službe u OSBiH i Ministarstva odbrane u koje je profesionalno vojno lice raspoređeno. Prema stavu (2) člana 4. Odluke, pravo na naknadu za odvojeni život ne priznaje se ukoliko je profesionalno vojno lice premješteno na vlastiti zahtjev. Iz člana 4. Odluke proizlazi da se pravo na naknadu za odvojeni život veže isključivo za premještaj radnog mjesta za potrebe službe, uz propisani uvjet koji se veže za udaljenost prebivališta i radnog mjesta na koje je profesionalno vojno lice premješteno.
42. Ustavni sud iz činjenica predmeta povodom kojih je podnesen zahtjev zapaža da su tužioci kao profesionalna vojna lica pokrenuli postupak radi, između ostalog, isplate naknade za odvojeni život, iako ne spadaju u grupu "premještenih profesionalnih vojnih lica po potrebi službe", u smislu člana 4. stav (1) Odluke. Naime, tužioci kao profesionalna vojna lica koja su postavljana na radno mjesto po osnovu konkursa izvan mjesta prebivališta koje je udaljeno više od 80 km u tužbi tvrde da su diskriminirani u odnosu na "premještena profesionalna vojna lica po potrebi službe" koja ostvaruju pravo na naknadu za odvojeni život.
43. U konkretnom slučaju podnosilac zahtjeva traži ocjenu ustavnosti člana 4. Odluke, pri čemu se u kontekstu dopustivosti zahtjeva poziva na praksu zauzetu u predmetima br. U 4/05 i U 7/05, ali to pozivanje ničim ne argumentira. Stoga, imajući u vidu da sporno pitanje ne proizlazi iz Ustava Bosne i Hercegovine i međunarodnih sporazuma kojima se garantira zaštita ljudskih prava, niti bilo što drugo upućuje na zaključak da predmetni zahtjev pokreće pitanje očitog kršenja nekog Ustavom ili Evropskom konvencijom zaštićenog prava, niti to tvrdi podnosilac zahtjeva, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne uočava razlog za uspostavljanje nadležnosti shodno praksi na koju se podnosilac zahtjeva pozvao. Napominje se da su se tužioci (u konkretnom predmetu koji se vodi pred Sudom BiH) dobrovoljno prijavili na konkurs za radno mjesto "izvan prebivališta". Zato to ne može biti "usporedna situacija" s licima koja za potrebe službe budu premještena na radno mjesto izvan svog prebivališta. Stoga se ne radi o pitanjima koja očigledno pokreću pitanje prava na zabranu diskriminacije iz Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno ne pokreće se pitanje očitog kršenja nekog Ustavom ili Evropskom konvencijom zaštićenog prava.
44. Ispitujući dalje dopustivost zahtjeva shodno ukazanoj praksi, tj. da li je reguliranje spornog pitanja imalo osnov u zakonu, Ustavni sud zapaža da su članom 30. Zakona o plaćama i naknadama propisane vrste naknada za zaposlene u institucijama BiH, koje u stavu (1) tačka g) tog člana predviđaju, između ostalog, naknadu za odvojeni život. Prema stavu (2) člana 30. Zakona o plaćama i naknadama, Vijeće ministara podzakonskim aktom (Odlukom) utvrđuje način i postupak ostvarivanja prava po osnovu naknada iz stava (1) tog člana. Članom 37. Zakona o plaćama i naknadama, dato je ovlaštenje Vijeću ministara da na prijedlog Ministarstva finansija i trezora posebnim podzakonskim aktom uredi, između ostalog, pitanje načina i postupka ostvarivanja prava na naknadu za odvojeni život za zaposlene u institucijama BiH. Zakonom o Vijeću ministara, i to članom 17. dato je ovlaštenje Vijeću ministara da donosi akte iz okvira svoje nadležnosti, ali i nadležnosti koju mu dodijeli zakonodavac, kao u konkretnom slučaju. Ustavni sud zapaža da podnosilac zahtjeva ne dovodi u pitanje ustavnost navedenih odredaba Zakona o plaćama i naknadama, niti u zahtjevu tvrdi da nije postojalo zakonsko ovlaštenje da se sporno pitanje regulira podzakonskim aktom. Stoga, Ustavni sud ne uočava ništa što bi uputilo na zaključak da donosilac Odluke nije imao zakonsko ovlaštenje za reguliranje spornog pitanja, niti da je regulirao pitanja za koja nema osnov u zakonu.
45. Konačno, ispitujući dopustivost zahtjeva u vezi s ukazanom praksom, tj. da li je reguliranje spornog pitanje izašlo izvan okvira zakona, Ustavni sud, prije svega, zapaža da podnosilac zahtjeva u zahtjevu to i ne tvrdi, niti iznosi argumentaciju u tom pravcu koju bi Ustavni sud uzeo u obzir i ispitao. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o naknadi za odvojeni život, koja je predviđena Zakonom o plaćama i naknadama (član 30. stav 1. tačka g), ali tim zakonom nisu propisani uvjeti za ostvarivanje tog prava. Kako je ranije naglašeno, zakonodavac je ovlastio Vijeće ministara za donošenje podzakonskog akta kojim bi se pobliže reguliralo pitanje načina i postupka ostvarivanja prava na naknadu za odvojeni život, naknadu u slučaju privremenog raspoređivanja, te pravo na troškove smještaja (član 1. Odluke). Ustavni sud zapaža da je članom 1. Zakona o plaćama i naknadama propisano da se tim zakonom uređuju plaće i naknade zaposlenih, imenovanih i izabranih lica u institucijama Bosne i Hercegovine, koje se finansiraju iz budžeta institucija Bosne i Hercegovine i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine. Iz navedenog slijedi zaključak da se naknada za odvojeni život, kao i ostale naknade koje ima u vidu član 30. stav 1. tačka g) Zakona o plaćama i naknadama isplaćuju iz budžeta institucija BiH i međunarodnih obaveza BiH, a da su prema članu 21. Odluke za njeno provođenje zadužene institucije BiH i Ministarstvo finansija i trezora. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da zakonodavac ima diskreciono pravo da uredi pojedine oblasti na način kako smatra da je to najprikladnije, rukovodeći se, pored ostalog, stavom Evropskog suda da države uživaju široko polje procjene kada su u pitanju generalne mjere koje se tiču ekonomske i socijalne politike. Uzimajući u obzir sve navedeno, uvažavajući široko polje procjene države o pitanjima iz ekonomske i socijalne politike, Ustavni sud ne uočava ništa što bi uputilo na zaključak da je pitanje načina i postupka ostvarivanja prava na odvojeni život kojim se pobliže reguliraju uvjeti za ostvarivanje te naknade izašlo izvan okvira zakona, odnosno da je suprotno sadržaju zakona na osnovu kojeg je podzakonski akt donesen. Dakle, radi se o podzakonskom provedbenom aktu kojim se detaljnije razrađuju i reguliraju odredbe iz zakona (Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine) radi čijeg provođenja je predmetni akt donesen.
46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da predmetni zahtjev u okolnostima konkretnog slučaja ne ispunjava uvjete iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine da bi Ustavni sud uspostavio svoju nadležnost.
47. Imajući u vidu odredbe člana 19. stav (1) tačke a) i g), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se zahtjev odbaciti kao nedopušten ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno da je osporeni akt prestao da važi, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.