- Sat Oct 16, 2021 11:22 am
#5270
Službeni glasnik BiH, broj 63/21
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 8/21, rješavajući zahtjev Zorana Tegeltije, predsjedavajućeg Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) alineja b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija Angelika Nussberger, sutkinja Helen Keller, sutkinja na sjednici održanoj 23. septembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odlučujući o zahtjevu Zorana Tegeltije, predsjedavajućeg Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, za rješavanje spora nastalog između Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine i Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova u predmetu stjecanja državljanstva Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine pokrenutom po zahtjevu A.G., državljanina Arapske Republike Egipat.
Utvrđuje se da je Rješenje Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova broj 01 03 03/2-10-1-7845/20 od 1. februara 2021. godine u skladu sa članom I/7. Ustava Bosne i Hercegovine.
Ostaje na snazi Rješenje Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova broj 01 03 03/2-10-1-7845/20 od 1. februara 2021. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
1. Zoran Tegeltija, predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), podnio je 27. maja 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za rješavanje spora nastalog između Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) u predmetu stjecanja državljanstva Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine pokrenutom po zahtjevu A.G., državljanina Arapske Republike Egipat (u daljnjem tekstu: tražilac državljanstva ili A.G.).
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. stav (2) Pravila Ustavnog suda, od Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada FBiH) zatraženo je 9. juna 2021. godine da dostavi odgovor na zahtjev.
3. Vlada FBiH je dostavila odgovor na zahtjev 8. jula 2021. godine.
III. Zahtjev a) Navodi iz zahtjeva
4. Podnosilac zahtjeva je predložio da Ustavni sud, u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, riješi spor koji je nastao između Ministarstva i Federalnog ministarstva u predmetu stjecanja državljanstva Bosne i Hercegovine i državljanstva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: državljanstvo BiH, državljanstvo FBiH ili državljanstvo BiH/FBiH) pokrenutom po zahtjevu državljanina Arapske Republike Egipat A.G.
5. Podnosilac zahtjeva je istakao da je Federalno ministarstvo odbijanjem zahtjeva A.G. za prijem u državljanstvo BiH/FBiH povrijedilo odredbu člana I/7. Ustava BiH, te odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i odredbe materijalnih propisa kojim je regulirana oblast državljanstva BiH/FBiH, i to odredbe Zakona o državljanstvu BiH, Zakona o državljanstvu FBiH i Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH).
6. Obrazlažući zahtjev, podnosilac je istakao da je Federalno ministarstvo pogrešno primijenilo materijalne propise iz oblasti državljanstva i krivičnog zakonodavstva, da je izvršilo pogrešnu ocjenu dokaza, te, stoga, nepotpuno i pogrešno utvrdilo činjenično stanje, što je, u konačnici, rezultiralo donošenjem nezakonitog rješenja kojim je odbijen zahtjev tražioca državljanstva A.G. za prijem u državljanstvo BiH/FBiH. Shodno tome, u zahtjevu je navedeno da je Federalno ministarstvo proizvoljno primijenilo odredbe člana 10. Zakona o državljanstvu BiH, člana 9. Zakona o državljanstvu FBiH i čl. 119. i 125. KZFBiH, jer je A.G. aplicirao za prijem u državljanstvo po osnovu olakšane naturalizacije, pa je neosnovano tumačenje iz osporenog rješenja prema kojem A.G. ne ispunjava uvjete iz člana 9. Zakona o državljanstvu BiH i člana 8. Zakona o državljanstvu FBiH, odnosno da postoje razlozi koji predstavljaju prijetnju za sigurnost BiH. U navedenim odredbama su, prema navodima iz zahtjeva, propisani uvjeti za prijem u državljanstvo po osnovu olakšane naturalizacije koji ne mogu biti predmet diskrecione ocjene Federalnog ministarstva koje je podatak o brisanoj osudi za A.G. protumačilo kao neispunjavanje uvjeta za prijem u državljanstvo uz zaključak da A.G. predstavlja prijetnju za sigurnost BiH. Naime, A.G. je uz zahtjev za stjecanje državljanstva dostavio dokaze o ispunjenosti zakonskih uvjeta, između ostalog izvod iz matične knjige vjenčanih sa državljankom BiH/FBiH, dokaz da brak i dalje traje, dokaz da ima odobren stalni boravak u BiH, dokaz da ne postoje razlozi koji bi predstavljali prijetnju sigurnosti BiH i dokaz da nije evidentiran u kaznenim evidencijama. U postupku davanja saglasnosti Ministarstvu je dostavljeno navedeno rješenje Federalnog ministarstva nakon čega je utvrđeno da je kao odlučujuća činjenica ocijenjena Presuda Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 602538 16 Kps od 26. oktobra 2016. godine kojom je A.G. bio uvjetno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci s vremenom provjeravanja u trajanju od godinu dana za krivično djelo posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 239. KZFBiH za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju do jedne godine. Ministarstvo je imalo u vidu da je navedena presuda postala pravosnažna 9. novembra 2016. godine i da je, stoga, po sili zakona brisana iz kaznene evidencije, u smislu člana 125. KZFBiH nakon proteka godinu dana od prestanka vremena provjeravanja, zbog čega se brisanjem osude svako lice, pa tako i A.G., smatra neosuđivanim. Imajući to u vidu, Ministarstvo je usvojilo stav da je pogrešno tumačenje Federalnog ministarstva da A.G. ima status osuđivanog lica i da predstavlja prijetnju po sigurnost BiH, jer je podatak o brisanoj osudi protumačilo kao neispunjavanje uvjeta iz člana 9.d) Zakona o državljanstvu FBiH. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, to ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku i prava na djelotvoran pravni lijek iz čl. 6, 8. i 13. Evropske konvencije.
7. Imajući u vidu da je odredbom člana 32. Zakona o državljanstvu BiH propisano da odluka kompetentne vlasti entiteta stupa na snagu dva mjeseca nakon slanja Ministarstvu i da Ministarstvo, u slučaju neslaganja sa entitetskom vlasti, predmet vraća na ponovno razmatranje kompetentnoj entitetskoj vlasti, te da, ukoliko entitetska vlast odluči identično i ostane spor između kompetentnih vlasti entiteta i BiH, cijeli slučaj se upućuje Ustavnom sudu na konačnu odluku. Podnosilac zahtjeva je, ocjenjujući da u okolnostima konkretnog slučaja postoji spor između državne i entitetske vlasti, predložio Ustavnom sudu da riješi nastali spor u vezi sa stjecanjem državljanstva BiH/FBiH.
b) Činjenice predmeta povodom kojeg je podnesen zahtjev
8. A.G. je 16. septembra 2020. godine Federalnom ministarstvu podnio zahtjev za stjecanje državljanstva BiH i državljanstva FBiH po osnovu olakšane naturalizacije.
9. Federalno ministarstvo je 1. februara 2021. godine donijelo Rješenje broj 01 03 03/2-10-1-7845/20 kojim je odbijen zahtjev A.G. za stjecanje državljanstva BiH/FBiH uz obrazloženje da je u toku postupka utvrđeno da je A.G. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 602538 16 Kps od 26. oktobra 2016. godine uvjetno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci zbog počinjenog krivičnog djela posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 239. stav 3. KZFBiH, koja je postala pravosnažna 9. novembra 2016. godine. Imajući u vidu tu činjenicu i ostale prikupljene dokaze, Federalno ministarstvo je utvrdilo da A.G. ne ispunjava uvjete za stjecanje državljanstva iz člana 9.d) Zakona o državljanstvu FBiH, jer predstavlja prijetnju po sigurnost BiH, da, stoga, ne ispunjava uvjete ni za stjecanje državljanstva naturalizacijom i da postoje osnovani razlozi za sumnju da bi se odobrenjem naturalizacije ugrozila sigurnost BiH i FBiH.
10. Federalno ministarstvo je rješenje od 1. februara 2021. godine dostavilo Ministarstvu na saglasnost 9. februara 2021. godine.
11. Ministarstvo je donijelo zaključak broj 06-1-30-3-539/21 od 12. februara 2021. godine kojim je utvrđeno da A.G. ispunjava uvjete iz člana 10. Zakona o državljanstvu BiH u postupku stjecanja državljanstva BiH i državljanstva FBiH. U obrazloženju zaključka je navedeno da je Federalno ministarstvo pogrešno primijenilo materijalne propise iz oblasti državljanstva i krivičnog zakonodavstva i da rješenje kojim je zahtjev A.G. odbijen sadrži niz nepravilnosti i kontradiktornosti zbog toga što je A.G. aplicirao za prijem u državljanstvo po osnovu olakšane naturalizacije i što se pri ocjeni ispunjavanja uvjeta za stjecanje državljanstva Federalno ministarstvo pozvalo na neispunjavanje odredaba člana 9. Zakona o državljanstvu BiH i člana 8. Zakona o državljanstvu FBiH. Pri tome je, kako je dalje obrazloženo, samoinicijativno i bez osnova kao odlučujuća ocijenjena činjenica o postojanju pravosnažne presude kojom je A.G. uvjetno osuđen na kaznu zatvora, zanemarujući da je izrečena kazna na osnovu člana 125. KZFBiH po sili zakona brisana iz kaznene evidencije i da se brisanjem osude lice smatra neosuđivanim, pa stoga i A.G. koji je aplicirao za državljanstvo BiH/FBiH po osnovu olakšane naturalizacije. Ministarstvo je, u konačnici, zaključilo da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi uvjeti iz člana 10. Zakona o državljanstvu BiH, te da ne postoji prepreka za izdavanje garancije A.G. u postupku stjecanja državljanstva BiH/FBiH.
12. Federalno ministarstvo je, nakon ponovnog razmatranja predmeta, Ministarstvu dostavilo odgovor na prethodni zaključak i, s tim u vezi, navelo da je Ministarstvo utvrdilo da A.G. ispunjava uvjete iz člana 10. Zakona o državljanstvu BiH, da doneseni zaključak sadrži niz nepravilnosti i nezakonitosti, jer je suprotan članu 9.d) Zakona o državljanstvu BiH, da A.G. ne ispunjava uvjete za stjecanje državljanstva iz navedene odredbe državnog zakona, kao ni odredbe iz čl. 8. i 9. Zakona o državljanstvu FBiH, da je prije donošenja rješenja o zahtjevu A.G. po službenoj dužnosti Federalno ministarstvo zatražilo od nadležnih državnih organa da izvrše sve sigurnosne provjere kako bi se provjerilo da li A.G. (kao i svi stranci koji podnesu takav zahtjev) predstavlja prijetnju po sigurnost BiH, što podrazumijeva podatke o eventualnom vođenju krivičnog postupka i osuđivanosti na teritoriji BiH za počinjeno krivično djelo, da je nakon provjera koje je izvršila Federalna uprava policije (u daljnjem tekstu: FUP) Federalnom ministarstvu dostavljen akt broj 09-11-11/3-03-7-331/20 od 2. decembra 2020. godine na osnovu kojeg je utvrđeno da je A.G. počinio krivično djelo posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 239. stav 3. KZFBiH za koje je osuđen presudom od 26. oktobra 2016. godine, koja je postala pravosnažna 26. novembra 2016. godine.
13. U pogledu neosnovanosti navoda iz zaključka Ministarstva da A.G. ispunjava uvjete za stjecanje državljanstva BiH/FBiH, Federalno ministarstvo je istaklo da je odbijen zahtjev A.G. za stjecanje državljanstva, jer je na teritoriji države BiH čije je državljanstvo želio da stekne počinio krivično djelo i da, stoga, ne ispunjava uvjet za stjecanje državljanstva iz člana 9.d) Zakona o državljanstvu FBiH, da je Federalno ministarstvo nadležno za pitanja državljanstva BiH/FBiH i da je obavezno svoju odluku dostaviti Ministarstvu na saglasnost, kako je i postupljeno u konkretnom slučaju, u smislu člana 202. st. 1. i 2. Zakona o upravnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZUP), da se Ministarstvo, suprotno navedenoj odredbi ZUP-a, upustilo u meritorno odlučivanje donošenjem zaključka u kojem je utvrđeno da A.G. ispunjava uvjete iz člana 10. Zakona o državljanstvu BiH. Pojašnjavajući navedeno u odgovoru Ministarstvu, Federalno ministarstvo je navelo da je rješenje o odbijanju zahtjeva za stjecanje državljanstva konačno u upravnom postupku i da se protiv navedenog rješenja može pokrenuti upravni spor, a u nastavku su navedeni razlozi zbog kojih ocjenjuje da je zaključak Ministarstva nepravilan i nezakonit. U tom pravcu je, između ostalog, navedeno da je Ministarstvo pogrešno ocijenilo mogućnost primjene člana 9. Zakona o državljanstvu BiH i člana 8. Zakona o državljanstvu FBiH (stjecanje državljanstva po osnovu naturalizacije), da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju državljanstva BiH/FBiH po osnovu ostvarenog stalnog boravka na teritoriji BiH, tj. po osnovu olakšane naturalizacije pri čemu se procjenjuje cjelokupno činjenično stanje utvrđeno u postupku, da je takav stav potvrđen u brojnim odlukama Kantonalnog suda u Sarajevu u kojima je naglašena važnost primjene člana 8. stav 2. Zakona o državljanstvu FBiH i važnost diskrecionog prava države BiH i njenih nadležnih organa da odluče o stjecanju državljanstva u situaciji kada je stranac podnio zahtjev po osnovu olakšane naturalizacije, da je diskreciono pravo direktno inkorporirano u članu 9. stav 2. Zakona o državljanstvu BiH i u članu 8. stav 2. Zakona o državljanstvu FBiH, da pritom nije dovoljno samo to da stranka (podnosilac zahtjeva) ispunjava samo opće uvjete za stjecanje državljanstva već da se primjenom analogije, shodno načelu ius domicili, naturalizacija punoljetnog stranca mora tretirati kao cjelovit pravni osnov stjecanja državljanstva BiH/FBiH rukovodeći se, prije svega, javnim interesom FBiH/BiH.
14. U pogledu neosnovanosti navoda iz zaključka da je Federalno ministarstvo samoinicijativno i bez osnova ocijenilo osuđujuću pravosnažnu presudu protiv lica A.G. kao odlučujuću, navedeno je da je u identičnim odredbama člana 23. Zakona o državljanstvu BiH i Zakona o državljanstvu FBiH propisano u kojim slučajevima se može oduzeti državljanstvo BiH/FBiH, konkretno, da državljanstvo može biti oduzeto kada je državljanin osuđen na području ili van područja BiH pravosnažnom presudom i da su precizirana po nazivu i biću krivična djela koja predstavljaju razlog za oduzimanje već stečenog državljanstva BiH/FBiH. To, dalje, znači, kako je navelo Federalno ministarstvo, da bi se, shodno navedenim zakonskim odredbama, licu A.G. zbog počinjenog krivičnog djela za koje je pravosnažno osuđeno, moglo oduzeti državljanstvo u situaciji da ga je već dobilo, jer je presudom osuđeno zbog počinjenog krivičnog djela posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 239. stav 2. KZFBiH. Stoga je ocijenjeno da su neosnovani navodi Ministarstva da A.G. ispunjava uvjete za stjecanje državljanstva BiH/FBiH i da je opravdanje Ministarstva o ispunjenju uvjeta za stjecanje državljanstva po osnovu olakšane naturalizacije činjenica da mu je kazna brisana iz kaznene evidencije. S tim u vezi je istaknuto da čin brisanja kazne iz kaznene evidencije osuđivanom stranom državljaninu nikako ne znači da se stranac prema odredbama KZFBiH ne smatra osuđivanim u vezi sa ispunjavanjem uvjeta za stjecanje državljanstva. Državljanstvo i uvjeti za njegovo stjecanje, prema odredbama Zakona o državljanstvu BiH/FBiH, kako je dalje navedeno, jeste lex specialis u odnosu na odredbe KZFBiH koje propisuju postupak brisanja kazne iz kaznene evidencije i bez utjecaja je u postupku stjecanja državljanstva BiH/FBiH. Pored navedenog, istaknuto je da je krivično djelo omogućavanje i uživanje opojnih droga normirano u Poglavlju XXI KZFBiH pod nazivom Krivična djela protiv zdravlja ljudi i imovine, zbog čega je FMUP utvrdio da A.G. ne ispunjava uvjete za stjecanje državljanstva BiH/FBiH i diskrecionim pravom odlučivanja utvrdilo da A.G. predstavlja prijetnju po sigurnost BiH. U tom kontekstu je Federalno ministarstvo navelo da se u okolnostima konkretnog slučaja, s obzirom na stav izražen u zaključku Ministarstva, postavlja pitanje interesa BiH da prima u svoje državljanstvo stranca koji je već osuđen za krivično djelo protiv zdravlja ljudi i imovine. Pri tome je, opreza radi, napomenuto da stranac formalnim činom stjecanja državljanstva BiH stječe pravo na biometrijske lične dokumente (lična karta, pasoš), te, stoga, na veliki broj prava u BiH i inozemstvu, pa Bosni i Hercegovini, prema stavu Federalnog ministarstva, nije u interesu da primi u svoje državljanstvo lice koje je osuđivano zbog jednog od najtežih oblika krivičnih djela propisanih odredbama KZFBiH.
15. U pogledu neosnovanosti navoda iz zaključka da je Obavještajno-sigurnosna agencija BiH (u daljnjem tekstu: OSA) jedina nadležna institucija BiH koja utvrđuje da li je neko prijetnja po sigurnost BiH ili ne, navedeno je da Federalno ministarstvo prilikom prijema zahtjeva za prijem u državljanstvo ima obavezu da pribavi podatke sigurnosnih provjera ne samo od OSA-e već i drugih državnih sigurnosno-policijskih organa kao što su Ministarstvo sigurnosti BiH, Federalna uprava policije, čije sigurnosne provjere objedinjuju provjere svih policijskih agencija na cijeloj teritoriji BiH, i to Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), MUP-a RS, deset kantonalnih ministarstava unutrašnjih poslova, te raspoložive evidencije Federalne uprave policije. Tek nakon toga rezultati svih izvršenih sigurnosnih provjera ocjenjuju se zajedno i u međusobnoj povezanosti i donosi rješenje vodeći računa o izvornoj nadležnosti Federalnog ministarstva u pogledu stjecanja i prestanka državljanstva FBiH (po osnovu otpusta) i nadzora nad provođenjem odredaba Zakona o državljanstvu FBiH.
16. U pogledu neosnovanosti navoda Ministarstva iz osporenog zaključka da je tražiocu državljanstva A.G. povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek, Federalno ministarstvo je navelo da je tražilac državljanstva protiv rješenja o odbijanju zahtjeva za stjecanje državljanstva BiH/FBiH mogao pokrenuti upravni spor (kako proizlazi iz pouke o pravnom lijeku), da je Kantonalni sud nadležan u konkretnom slučaju da riješi u upravnom sporu o tužbi stranke, te da se u tom kontekstu Ministarstvo, pa i podnosilac zahtjeva "izdigao" iznad nadležnog suda i spriječio tražioca državljanstva da koristi redovan pravni lijek. Na taj način se, kako je dalje navedeno, podnosilac zahtjeva upustio u meritorno odlučivanje stavljajući se u ulogu drugostepenog organa prekoračenjem zakonskih ovlaštenja iz člana 202. st. 1. i 2. ZUP-a u vezi sa članom 32. Zakona o državljanstvu BiH. Federalno ministarstvo smatra da, u smislu navedenih odredaba, Ministarstvo ima isključivo ingerenciju i nadležnost da daje, ili da odbije dati saglasnost na rješenje Federalnog ministarstva, a ne da utvrđuje činjenično stanje u formi zaključka utvrđenjem da tražilac državljanstva ispunjava uvjete iz člana 10. Zakona o državljanstvu BiH.
17. Najzad, Federalno ministarstvo je, imajući u vidu jurisdikciju koju, u smislu člana VI/3. Ustava BiH, ima Ustavni sud, istaklo da konkretan zahtjev, pogotovo u situaciji kada stranka još nije iskoristila svoje zakonsko pravo na redovan pravni lijek, ne predstavlja nikakvo ustavno pitanje, jer je riječ o redovnom upravnom postupku koji je proveden primjenom svih pravila i načela ZUP-a na osnovu kojih je doneseno rješenje na osnovu ocjene svih dokaza u spisu i koje je obrazloženo.
c) Odgovor na zahtjev
18. U opširnom odgovoru na zahtjev Vlada FBiH je, između ostalog, navela da je podnosilac zahtjeva zanemario činjenicu da A.G. ima mogućnost da u upravnom sporu pobija rješenje Federalnog ministarstva kojim je odbijen njegov prijem u državljanstvo, da su odluke Federalnog ministarstva kojim se odlučuje o zahtjevima stranaca za stjecanje državljanstva, kao što je i konkretan slučaj, konačne i da protiv njih nije dopuštena žalba, ali da se može pokrenuti upravni spor pred nadležnim sudom (Kantonalni sud u Sarajevu) u skladu sa odredbama ZUP-a. Vlada FBiH je naglasila da bi rješavanje navodnog spora pred Ustavnim sudom značilo prejudiciranje odluke redovnog suda u upravnom sporu koji je dužan ocijeniti da li je rješenje Federalnog ministarstva doneseno na pravilan i zakonit način, te prejudiciranje postupaka koji se mogu pokrenuti pred Vrhovnim sudom FBiH i Ustavnim sudom. Sadržaj zahtjeva, kako je dalje navedeno, u potpunosti se podudara sa sadržajem zaključka Ministarstva za koji Vlada FBiH smatra da nije u skladu sa članom 9.d) Zakona o državljanstvu BiH. U tom kontekstu je napomenuto da je spor nastao kada je Federalno ministarstvo odbilo zahtjev A.G. za prijem u državljanstvo, a Ministarstvo se nije složilo s takvom odlukom pri čemu se stavilo u ulogu drugostepenog organa koju ne predviđaju Zakon o državljanstvu BiH, niti Zakon o državljanstvu FBiH. Imajući u vidu navedene činjenice koje se, prije svega, odnose na nadležnost Federalnog ministarstva koje odlučuje o zahtjevu za prijem u državljanstvo i nadležnost Ministarstva koje daje, ili ne daje saglasnost na takvu odluku, a da pri tome nema ulogu drugostepenog organa, Vlada FBiH je istakla da je Federalno ministarstvo po okončanju izvršenih sigurnosnih provjera i rezultata tih provjera, koji su ocijenjeni pojedinačno i zajedno, zaključilo da tražilac državljanstva A.G. predstavlja prijetnju po sigurnost BiH, te da je diskrecionim pravom, koje je inkorporirano i u materijalnom propisu Zakona o državljanstvu BiH/FBiH, donijelo rješenje kojim je zahtjev za stjecanje državljanstva odbijen. Navedeni stav je, kako je dalje navedeno, potvrđen u velikom broju presuda Kantonalnog suda u Sarajevu i Vrhovnog suda FBiH (navedeni brojevi i datumi presuda) kojima je potvrđeno da u postupku povodom zahtjeva za prijem u državljanstvo stranca nije bitan čin brisanja kazne iz kaznene evidencije i da nije dovoljno da tražilac državljanstva samo ispunjava opće uvjete za stjecanje državljanstva BiH/FBiH po osnovu olakšane naturalizacije već da se naturalizacija stranca mora tretirati kao cjelovit pravni osnov za stjecanje državljanstva BiH/FBiH, rukovodeći se pri tome javnim interesom BiH/FBiH. Na legitimnost diskrecionog prava države pri odlučivanju o zahtjevu za prijem stranca u državljanstvo ukazao je, prema mišljenju Vlade FBiH, i Ustavni sud u predmetu broj AP 5302/10 u kom je zaključeno da "odlučivanje o davanju i oduzimanju državljanstva se ubraja u djelokrug javnopravnih ovlaštenja određene države koji je isključen iz djelokruga člana 6. Evropske konvencije". U tom kontekstu je, prema ocjeni Vlade FBiH, nesporno da je Federalno ministarstvo postupilo pravilno kada je, zbog činjenice da je tražilac državljanstva A.G. pravosnažno osuđen zbog krivičnog djela koje se ubraja u krivična djela protiv zdravlja ljudi i imovine, zaključilo da A.G. predstavlja prijetnju po sigurnost BiH, te je odbijen njegov zahtjev za stjecanje državljanstva. Ukoliko bi se stavovi iz podnesenog zahtjeva prihvatili kao osnovani, Vlada FBiH je istakla da se u tom slučaju postavlja pitanje kakav je interes BiH da prima u svoje državljanstvo strance koji su na njenoj teritoriji već osuđivani za teška krivična djela i da im se daju biometrijski lični dokumenti koji, između ostalog, podrazumijevaju i uživanje ostalih prava, npr. uživanje bezviznog režima. Osim toga, ukazano je na potpuno identičnu situaciju u drugom slučaju, povodom zahtjeva stranca iz Islamske Republike Pakistan, čiji je zahtjev za prijem u državljanstvo odbijen, a Ministarstvo, kao organ institucija BiH, dalo saglasnost na takvu odluku, a zatim je Kantonalni sud u Sarajevu u upravnom sporu tužbu odbio ocjenjujući da brisanje kazne iz kaznene evidencije u okolnostima konkretnog slučaja nije ključna okolnost. Iz navedenog, prema mišljenju Vlade FBiH, proizlazi da Ministarstvo u dva jednaka slučaja usvaja različit stav, stavljajući se u ulogu drugostepenog organa, odnosno u ulogu redovnog suda. U konačnici, Vlada FBiH je istakla da je zahtjev za rješavanje spora pred Ustavnim sudom BiH neosnovan, jer Ministarstvo nije drugostepeni organ čija je nadležnost da odlučuje meritorno o zahtjevu za prijem u državljanstvo BiH/FBiH i jer je tražilac državljanstva imao pravo na redovan pravni lijek podnošenjem tužbe u upravnom sporu pred nadležnim kantonalnim sudom. Smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o sporu u smislu člana VI/3.a) Ustava BiH, odnosno o sporu u kojem konačnu odluku treba donijeti Ustavni sud, te da, stoga, podneseni zahtjev, u smislu člana 19. Pravila Ustavnog suda, nije dopustiv, pa je, u konačnici, predloženo da se kao takav odbaci, ili da se, ukoliko Ustavni sud ocijeni da je, ipak, dopustiv, odbije u smislu člana 59. stav 3. Pravila Ustavnog suda.
IV. Relevantni propisi
19. U Ustavu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase:
Član I
Bosna i Hercegovina
7. Državljanstvo
Postoji državljanstvo Bosne i Hercegovine, koje reguliše Parlamentarna skupština, i državljanstvo svakog entiteta koje regulišu sami entiteti, pod uslovom da:
a) Svi državljani bilo kojeg entiteta su, samim tim, državljani Bosne i Hercegovine.
b) Nijedno lice ne može biti arbitrarno lišeno državljanstva Bosne i Hercegovine, ili državljanstva entiteta, ili na drugi način ostavljeno bez državljanstva. Niko ne može biti lišen državljanstva Bosne i Hercegovine, ili entiteta, po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili bilo koji drugi status.
c) Sva lica koja su bila državljani Republike Bosne i Hercegovine, neposredno prije stupanja na snagu ovog Ustava, su državljani Bosne i Hercegovine. Državljanstvo lica koja su naturalizovana poslije 6.4.1992. godine, a prije stupanja na snagu ovog Ustava, regulisaće Parlamentarna skupština.
d) Državljani Bosne i Hercegovine mogu imati državljanstvo druge države, pod uslovom da postoji bilateralni ugovor između Bosne i Hercegovine i te države kojim se to pitanje uređuje, a koji je odobrila Parlamentarna skupština u skladu sa članom IV, stav 4, tačka (d). Lica sa dvojnim državljanstvom mogu glasati u Bosni i Hercegovini i u entitetima samo ako je Bosna i Hercegovina država njihovog prebivališta.
e) Državljanin Bosne i Hercegovine u inostranstvu uživa zaštitu Bosne i Hercegovine. Svaki entitet može izdavati pasoše Bosne i Hercegovine svojim državljanima, na način kako je to regulisala Parlamentarna skupština. Bosna i Hercegovina može izdavati pasoše onim državljanima kojima pasoš nije izdat od strane entiteta. Uspostaviće se centralni registar svih pasoša izdatih od strane entiteta i od strane Bosne i Hercegovine.
20. Zakon o državljanstvu Bosne i Hercegovine - službeni prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH" broj 22/16) glasi:
Sticanje državljanstva BiH naturalizacijom
Član 9.
(1) Stranac koji je podnio zahtjev za sticanje državljanstva BiH može steći državljanstvo naturalizacijom ako ispunjava slijedeće uslove:
a) da je napunio 18 godina starosti;
b) da ima odobren stalni boravak na teritoriji Bosne i Hercegovine najmanje tri godine prije podnošenja zahtjeva;
c) da dovoljno poznaje pismo i jezik jednog od konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine;
d) da mu nije izrečena mjera sigurnosti protjerivanja stranaca iz zemlje ili zaštitna mjera udaljivanja stranaca sa teritorije Bosne i Hercegovine od strane organa čiji je legalitet uspostavljen Ustavom i da je ova odluka još uvijek na snazi;
e) da nije osuđivan na izdržavanje kazne za krivična djela sa predumišljajem na duže od tri godine u periodu od 8 godina od podnošenja zahtjeva;
f) da se odreknu ili na neki drugi način izgube svoje ranije državljanstvo prije sticanja državljanstva BiH, osim ako bilateralni sporazum iz člana 14. ne predviđa drugačije. Odricanje ili gubitak ranijeg državljanstva se neće zahtijevati ako ovo nije dozvoljeno ili se ne može razumno zahtijevati;
g) da se protiv njega ne vodi krivični postupak, osim ako se dokaz o ispunjavanju ovog uslova ne može razumno zahtijevati;
h) da ne predstavlja prijetnju po sigurnost Bosne i Hercegovine;
i) da ima osiguran stalni izvor prihoda u iznosu koji omogućava egzistenciju ili da je u stanju da osigura pouzdan dokaz o finansijskim izvorima za sopstveno izdržavanje;
j) da je izmirio sve poreske ili druge finansijske obaveze;
k) da potpiše izjavu da prihvata pravni sistem i ustavni poredak Bosne i Hercegovine i
l) da ima važeću garanciju o sticanju državljanstva BiH.
(2) Naturalizacija neće biti odobrena, čak ako podnosilac zahtjeva ispunjava opće uslove za naturalizaciju, ako postoje osnovani razlozi za sumnju da bi se odobravanjem naturalizacije tom licu bila ugrožena sigurnost Bosne i Hercegovine i javni red i mir, ili ako naturalizacija nije u skladu sa interesima Bosne i Hercegovine iz nekog drugog razloga utvrđenog na osnovu cjelokupne procjene stanja podnosioca zahtjeva.
Sticanje državljanstva BiH olakšanom naturalizacijom
Član 10.
Bračni drug državljanina Bosne i Hercegovine - stranac, može steći državljanstvo BiH pod slijedećim uslovima:
a) da je brak trajao najmanje pet godina prije podnošenja zahtjeva i da još uvijek traje u momentu podnošenja zahtjeva;
b) da se odrekne ili na neki drugi način izgubi svoje ranije državljanstvo prije sticanja državljanstva BiH, osim ako to nije drugačije riješeno bilateralnim sporazumom iz člana 14. Odustajanje ili prestanak ranijeg državljanstva se ne zahtijeva ako to nije dopušteno ili se ne može razumno zahtijevati;
c) da ima odobren stalni boravak na teritoriji Bosne i Hercegovine;
d) da ne predstavlja prijetnju po sigurnost Bosne i Hercegovine.
Član 32.
(1) Odluke iz člana 31., stav (2), izuzev odluka donesenih u skladu sa čl. 6., 7., 8. i 42., moraju se poslati Ministarstvu u roku od tri sedmice od datuma donošenja odluke. https://www.anwalt-derbeste.de
(2) Odluka kompetentne vlasti entiteta stupa na snagu dva mjeseca nakon slanja Ministarstvu, ukoliko Ministarstvo ne odredi da nisu ispunjeni uslovi iz čl. 9., 10., 11., 12., 13., 14., 21. i 22. U tom slučaju nadležni moraju uputiti slučaj kompetentnoj vlasti entiteta radi ponovnog razmatranja. Odluke donesene prema čl. 6., 7. i 8. stupaju na snagu nakon registracije od strane nadležnog organa.
(3) Ako nakon ponovnog razmatranja, ostane spor između kompetentnih vlasti entiteta i Bosne i Hercegovine, onda se slučaj mora uputiti Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine u skladu sa članom VI. 3. Ustava na konačnu odluku.
21. Zakon o državljanstvu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 34/16) glasi:
Član 8.
(Uvjeti za sticanje državljanstva na osnovu naturalizacije)
(1) Stranac koji je podnio zahtjev za sticanje državljanstva Federacije može steći državljanstvo Federacije naturalizacijom ako ispunjava sljedeće uvjete:
a) da je napunio 18 godina;
b) da ima odobren stalni boravak na teritoriji Bosne i Hercegovine najmanje tri godine prije podnošenja zahtjeva, s tim da u momentu podnošenja zahtjeva ima stalni boravak na teritoriji Federacije;
c) da dovoljno poznaje pismo i jezik jednog od konstitutivnih naroda Federacije;
d) da mu nije izrečena mjera sigurnosti protjerivanja stranca iz Bosne i Hercegovine, odnosno Federacije ili zaštitna mjera udaljavanja stranca sa teritorije Bosne i Hercegovine, odnosno Federacije od nadležnog organa uspostavljenog Ustavom Bosne i Hercegovine ili Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i da je ova odluka još na snazi;
e) da nije osuđivan na izdržavanje kazne zatvora za krivična djela sa umišljajem na vrijeme duže od tri godine u vremenu od osam godina prije podnošenja zahtjeva;
f) da se odrekne ili da mu na neki drugi način prestane ranije državljanstvo prije sticanja državljanstva Federacije, osim ako bilateralnim sporazumom iz člana 15. ovog zakona nije drugačije predviđeno. Odricanje ili prestanak ranijeg državljanstva na drugi način neće se zahtijevati ako to nije dozvoljeno ili se ne može razumno zahtijevati;
g) da se protiv njega ne vodi krivični postupak, osim ako se dokaz o ispunjavanju ovog uvjeta ne može razumno zahtijevati;
h) da ne predstavlja prijetnju za sigurnost Bosne i Hercegovine i Federacije;
i) da ima osiguran stalni izvor prihoda u iznosu koji omogućava egzistenciju ili je u stanju osigurati pouzdan dokaz o finansijskim izvorima za svoje izdržavanje u skladu sa odgovarajućim propisom Bosne i Hercegovine;
j) da je izmirio sve poreske ili druge finansijske obaveze u skladu sa odgovarajućim propisom Bosne i Hercegovine;
k) da potpiše izjavu da prihvata pravni sistem i ustavni poredak Bosne i Hercegovine i Federacije i
l) da ima važeću garanciju o sticanju državljanstva Bosne i Hercegovine i Federacije u skladu sa odgovarajućim propisom Bosne i Hercegovine.
(2) Sticanje državljanstva naturalizacijom neće se odobriti čak ako podnosilac zahtjeva ispunjava sve uvjete za naturalizaciju iz stava (1) ovog člana ukoliko postoje osnovani razlozi za sumnju da bi se odobrenjem naturalizacije tom licu ugrozila sigurnost Bosne i Hercegovine i Federacije, te javni red i mir ili ukoliko naturalizacija nije u skladu sa interesima Bosne i Hercegovine i Federacije iz nekog drugog razloga utvrđenog na osnovu cjelokupne procjene činjeničnog stanja podnosioca zahtjeva utvrđenog u postupku.
Član 9.
(Uvjeti za sticanje državljanstva na osnovu olakšane naturalizacije)
Stranac - bračni partner državljanina Federacije može steći državljanstvo Federacije pod sljedećim uvjetima:
a) da je brak trajao najmanje pet godina prije podnošenja zahtjeva i da još traje u vrijeme podnošenja zahtjeva;
b) da se odrekne ili da na neki drugi zakonom predviđen način prestane njegovo ranije državljanstvo prije sticanja državljanstva Federacije, osim ako to nije drugačije riješeno bilateralnim sporazumom zaključenim između Bosne i Hercegovine i druge države iz člana 15. ovog zakona. Odricanje ili prestanak ranijeg državljanstva ne zahtijeva se ako to nije dozvoljeno ili se ne može razumno zahtijevati;
c) da ima odobren stalni boravak na teritoriji Bosne i Hercegovine, s tim da u momentu podnošenja zahtjeva ima stalni boravak na teritoriji Federacije;
d) da ne predstavlja prijetnju po sigurnost Bosne i Hercegovine i Federacije.
22. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 119.
Početak i trajanje pravnih posljedica osude
(1) Pravne posljedice osude nastupaju danom pravosnažnosti presude.
(2) Pravne posljedice osude koje se sastoje u zabrani sticanja određenih prava traju najduže deset godina od dana izdržane, oproštene ili zastarjele kazne, ako za pojedine pravne posljedice nije zakonom propisano kraće trajanje.
(3) Pravne posljedice osude prestaju brisanjem osude.
Član 121.
Rehabilitacija
(1) Poslije izdržane, oproštene ili zastarjele kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora, osuđene osobe uživaju sva prava utvrđena ustavom, zakonom i drugim propisima i mogu sticati sva prava, osim onih koja su im ograničena sigurnosnom mjerom ili nastupanjem pravne posljedice osude.
(2) Odredba stava 1. ovog člana primjenjuje se i na osobe na uvjetnom otpustu ako njihova prava nisu ograničena posebnim propisima o uvjetnom otpustu s izdržavanja kazne zatvora.
Član 125.
Brisanje osude
(1) Pod uslovom da počinitelj krivičnog djela nije ponovo osuđen za novo krivično djelo, osuda se briše po sili zakona kada proteknu sljedeći rokovi:
a) osuda kojom je počinitelj oslobođen kazne briše se iz kaznene evidencije ako osuđenik u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo,
b) uslovna osuda briše se iz kaznene evidencije po proteku roka od jedne godine od dana prestanka vremena provjeravanja, ako za to vrijeme osuđenik ne počini novo krivično djelo,
c) osuda na novčanu kaznu i na kaznu zatvora u trajanju do jedne godine briše se iz kaznene evidencije po proteku roka od tri godine od dana izvršenja, zastare ili oprosta kazne, ako za to vrijeme osuđenik ne počini novo krivično djelo,
d) osuda na kaznu zatvora u trajanju preko jedne do tri godine briše se iz kaznene evidencije po proteku roka od pet godina od dana izvršenja, zastare ili oprosta kazne, ako za to vrijeme osuđenik ne počini novo krivično djelo,
e) osuda na kaznu zatvora u trajanju preko tri do pet godina briše se iz kaznene evidencije po proteku roka od deset godina od dana izvršenja, zastare ili oprosta kazne, ako za to vrijeme osuđenik ne počini novo krivično djelo,
f) osuda na kaznu zatvora u trajanju preko pet do deset godina briše se iz kaznene evidencije po proteku roka od 15 godina od dana izvršenja, zastare ili oprosta kazne, ako za to vrijeme osuđenik ne počini novo krivično djelo.
(2) Sud može, na molbu osuđenika, odrediti da se iz kaznene evidencije briše osuda na kaznu zatvora u trajanju preko deset godina ako je protekao rok od 20 godina od dana izdržavanja, zastare ili oprosta kazne, a u tom vremenu osuđenik nije počinio novo krivično djelo.
(3) Prilikom odlučivanja o brisanju osude iz stava (2) ovog člana, sud će voditi računa o vladanju osuđenika poslije izdržavanja kazne, o prirodi krivičnog djela i o drugim okolnostima koje mogu biti od značaja za ocjenu opravdanosti brisanja osude.
(4) Osuda na kaznu dugotrajnog zatvora se ne briše.
(5) Osuda se ne može brisati iz kaznene evidencije dok traje krivični postupak za novo krivično djelo.
(6) Osuda se ne može brisati iz kaznene evidencije dok traje primjena mjera sigurnosti niti dok oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom nije potpuno izvršeno.
(7) Brisanjem osude iz kaznene evidencije pod uslovima iz st. (1) do (3) ovog člana počinitelj krivičnog djela smatra se neosuđivanim.
23. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03-ispravka, 56/03-ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 227.
Davanje podataka iz kaznene evidencije
(1) Podaci iz kaznene evidencije mogu se dati sudovima, tužilaštvima i organima unutrašnjih poslova u vezi s krivičnim postupkom koji se vodi protiv osobe koja je ranije bila osuđivana, kao i nadležnim organima za izvršenje krivičnopravnih sankcija i nadležnim organima koji učestvuju u postupku davanja amnestije, pomilovanja ili brisanja osude.
(2) Podaci iz kaznene evidencije mogu se, na obrazloženi zahtjev, dati i državnim organima ako još traju određene mjere sigurnosti ili pravne posljedice osude.
(3) Građanima se, na njihov zahtjev, mogu davati podaci o njihovoj osuđivanosti ili neosuđivanosti ako su im ti podaci potrebni radi ostvarivanja njihovih prava.
(4) Niko nema pravo tražiti od građana da podnose dokaze o svojoj osuđivanosti, odnosno neosuđivanosti.
(5) Odredbe st. od 1. do 4. ovog člana su posebne odredbe koje se odnose i na Zakon o slobodi pristupa informacijama Federacije Bosne i Hercegovine.
24. Zakon o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/98 i 48/99)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 202. st. (1) i (2)
(1) Kad je u zakonu ili na zakonu utemeljenom propisu određeno da rješenje donosi jedan organ u suglasnosti sa drugim organom, organ koji donosi rješenje sastavlja rješenje i šalje ga sa spisima predmeta na suglasnost drugom organu, koji može dati suglasnost potvrdom na samom rješenju ili posebnim aktom. U takvom slučaju rješenje je doneseno kad je drugi organ dao suglasnost, a smatra se aktom organa koji je donio rješenje.
(2) U slučaju iz stava 1. ovog člana, organ koji donosi rješenje sastavlja i šalje ga sa spisima predmeta na suglasnost drugom organu, koji može dati suglasnost potvrdom na samom rješenju ili posebnim aktom. U takvom slučaju rješenje je doneseno kad je drugi organ dao suglasnost, a smatra se aktom organa koji je donio rješenje.
V. Dopustivost
25. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
26. Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
a) Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to:
- Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.
- Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom.
Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.
27. U konkretnom predmetu podnosilac zahtjeva je Zoran Tegeltija, predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, što znači da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu odredbu člana 21. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je zahtjev dopustiv, jer je u konkretnom slučaju, prema članu VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud nadležan da odlučuje, između ostalog, o sporovima između institucija Bosne i Hercegovine i entiteta. Podnosilac zahtjeva je ukazao na postojanje spora između Ministarstva i Federalnog ministarstva kao kompetentnih vlasti na državnom i entitetskom nivou, ističući da je entitetski nivo vlasti arbitrarno primijenio materijalno pravo povodom zahtjeva stranca A.G., kao tražioca državljanstva BiH/FBiH, implicirajući pritom na povredu prava iz člana I/7. Ustava BiH, čl. 6, 8, 13. i 14. Evropske konvencije, te odredbe Zakona o državljanstvu BiH, Zakona o državljanstvu FBiH i KZFBiH. Argumentacija iz zahtjeva je zasnovana na tvrdnji da je Federalno ministarstvo pogrešnom primjenom odredaba iz oblasti državljanstva i krivičnog zakonodavstva, odlučujući o konkretnom zahtjevu A.G., pogrešno ocijenilo dokaze, te nepotpuno i nepravilno utvrdilo činjenično stanje sadržano u predmetu, što je, u konačnici, rezultiralo donošenjem nezakonitog rješenja. Podnosilac zahtjeva je ukazao na sadržaj odredbe člana 32. Zakona o državljanstvu BiH, koji u relevantnom dijelu (stav 3) glasi: "ako nakon ponovnog razmatranja, ostane spor između kompetentnih vlasti entiteta i Bosne i Hercegovine, onda se slučaj mora uputiti Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine u skladu sa članom VI/3. Ustava na konačnu odluku."
28. Slijedeći navedeno, proizlazi da se zahtjev podnesen Ustavnom sudu, na osnovu člana VI/3.a) Ustava BiH, u svojoj suštini odnosi na tvrdnju o postojanju spora između vlasti na nivou države i na nivou entiteta povodom oprečnih mišljenja u pogledu stjecanja državljanstva BiH/FBiH i pravnih posljedica nedavanja saglasnosti državnog nivoa vlasti entitetskom nivou vlasti. Prema ocjeni Ustavnog suda, uprkos izraženim mišljenjima Vlade FBiH i Federalnog ministarstva o nedopustivosti zahtjeva, navedeno je posebno važno, jer su u konkretnom slučaju u postupku stjecanja državljanstva BiH/FBiH donesena dva oprečna akta Ministarstva, kao institucije BiH, i Federalnog ministarstva, kao entitetskog organa, u kojima su usvojeni različiti stavovi povodom istog pitanja, pa proizlazi da takav spor, u smislu člana VI/3.a) Ustava BiH, može da se riješi jedino u postupku pred Ustavnim sudom.
VI. Meritum
29. Podnosilac zahtjeva je predložio da Ustavni sud riješi spor koji je nastao između Ministarstva i Federalnog ministarstva kao kompetentnih vlasti na državnom i entitetskom nivou povodom zahtjeva A.G. za stjecanje državljanstva BiH/FBiH, ukazujući pritom na povredu prava iz člana I/7. Ustava BiH, povrede odredaba iz čl. 6, 8, 13. i 14. Evropske konvencije, materijalnih odredaba Zakona o državljanstvu BiH i Zakona o državljanstvu FBiH, te relevantnih odredaba KZFBiH koje se odnose na pravne posljedice brisanja krivične osude iz kaznene evidencije.
30. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da se odlučivanje o davanju i oduzimanju državljanstva ubraja u djelokrug javnopravnih ovlaštenja određene države, te da je to pitanje u Bosni i Hercegovini, osim ustavnim odredbama, regulirano Zakonom o državljanstvu BiH, Zakonom o državljanstvu FBiH i Zakonom o državljanstvu Republike Srpske. Osim toga, u praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) usvojen je stav da postupak koji su provele javne vlasti s ciljem odlučivanja da li treba strancu biti dozvoljeno da stekne državljanstvo, ili mu se to pravo oduzima jeste diskrecione, administrativne prirode i ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza, u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije (vidi presudu P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 13162/87 54 DR 211, str. 2). Imajući u vidu da se podnosilac zahtjeva, osim na odredbu iz člana I/7. Ustava BiH, poziva i na odredbe prava iz Evropske konvencije (čl. 6, 8, 13. i 14) koje se tiču A.G., kao pojedinca i ujedno tražioca državljanstva, Ustavni sud će, imajući u vidu da se državljanstvo ubraja u domen javnog prava svake zemlje, pa tako i Bosne i Hercegovine, u nastavku ispitati isključivo spor između Ministarstva i Federalnog ministarstva, dakle spor između državnog i entitetskog nivoa vlasti, a ne spor između Federalnog ministarstva i tražioca državljanstva kao pojedinca.
31. S obzirom na to da se radi o sporu koji se ne tiče građanskih prava i obaveza iz Evropske konvencije, Ustavni sud će ovaj spor riješiti na osnovu odredaba člana I/7. Ustava BiH, kao i na osnovu odredaba relevantnih zakona čiju primjenu dovodi u pitanje podnosilac zahtjeva, ukazujući na arbitrarnost Federalnog ministarstva u tom smislu (primjena relevantnih zakona). https://advokat-prnjavorac.com
32. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Federalno ministarstvo koje je u konkretnom slučaju odlučivalo u prvom stepenu o zahtjevu A.G. za stjecanje državljanstva BiH/FBiH donijelo rješenje kojim je zahtjev odbijen. U obrazloženju tog rješenja su navedeni razlozi zbog kojih je Federalno ministarstvo ocijenilo da A.G., kao stranac i ujedno tražilac državljanstva BiH/FBiH, ne ispunjava uvjete za stjecanje državljanstva iz člana 9.d) Zakona o državljanstvu FBiH, odnosno da predstavlja prijetnju po sigurnost BiH i FBiH. U tom pravcu je kao ključna okolnost istaknuto to što je tražilac državljanstva osuđen na teritoriji BiH/FBiH pravosnažnom presudom Općinskog suda za krivično djelo posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga za koje je uvjetno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, te da navedeno krivično djelo predstavlja teško krivično djelo normirano u KZFBiH u dijelu krivičnih djela protiv zdravlja ljudi i da tražilac državljanstva, stoga, predstavlja prijetnju po sigurnost države BiH. U tom pravcu je naglašeno da se, prema članu 8. stav 2. Zakona o državljanstvu FBiH, stjecanje državljanstva naturalizacijom neće odobriti čak ni ako podnosilac ispunjava uvjete za naturalizaciju iz stava 1. istog člana (opći uvjeti) ukoliko postoje osnovani razlozi za sumnju da bi se odobrenom naturalizacijom ugrozila sigurnost BiH i FBiH, ili ukoliko naturalizacija nije u skladu sa interesima BiH i FBiH, ili zbog nekog drugog razloga utvrđenog na osnovu cjelokupne procjene činjeničnog stanja podnosioca zahtjeva utvrđenog u postupku. Federalno ministarstvo je, osim navedenog, ukazalo i na sadržaj odredbe člana 9. stav 1. Zakona o državljanstvu BiH, koja se podudara sa odredbom navedenog entitetskog zakona iz koje, kako je obrazloženo, proizlazi diskreciono pravo svake države da primi stranca, ili da ga ne primi u državljanstvo i da ne postoji obaveza države da državljanstvo dodijeli, pod uvjetom da se prethodno provede pravilan postupak i donese zakonito rješenje. Identičan stav je Federalno ministarstvo usvojilo nakon ponovnog razmatranja predmeta zbog nesaglasnosti Ministarstva sa takvim stavom, iznoseći pritom u odgovoru Ministarstvu opširnije i detaljnije razloge u pravcu pravilno provedenog postupka pred Federalnim ministarstvom i zakonitosti rješenja utemeljenog na navedenim materijalnim odredbama Zakona o državljanstvu BiH i FBiH, što je izneseno (i) u odgovoru Vlade FBiH u postupku pred Ustavnim sudom.
33. Za razliku od navedenog, Ministarstvo je u postupku usaglašavanja (davanja saglasnosti) na prethodno rješenje Federalnog ministarstva donijelo zaključak u kome su izneseni potpuno suprotni stav i mišljenje. Naime, Ministarstvo je utvrdilo da A.G. ispunjava uvjete iz člana 10. Zakona o državljanstvu BiH (olakšana naturalizacija), da je Federalno ministarstvo arbitrarno primijenilo materijalne propise iz oblasti državljanstva (član 9. stav 2. Zakona o državljanstvu BiH i član 8. stav 2. Zakona o državljanstvu FBiH kojim je regulirana naturalizacija) i krivičnog zakonodavstva, jer je kao odlučujuću činjenicu neosnovano ocijenilo postojanje pravosnažne osuđujuće presude protiv A.G., zanemarujući pritom da je izrečena kazna brisana iz kaznene evidencije (član 125. KZFBiH) i da se brisanjem osude osuđivano lice ima smatrati neosuđivanim, pa, stoga, i A.G. koji je aplicirao za državljanstvo BiH/FBiH po osnovu olakšane naturalizacije treba da se smatra neosuđivanim licem.
34. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je konkretnim zahtjevom problematizirano pitanje stjecanja državljanstva olakšanom naturalizacijom u vezi s pravnim posljedicama brisanja krivične osude iz kaznene evidencije. Ustavni sud ističe da su Zakonom o državljanstvu BiH i Zakonom o državljanstvu FBiH propisani uvjeti pod kojima stranac može steći državljanstvo BiH/FBiH naturalizacijom i olakšanom naturalizacijom. Oba zakona, pored općih uvjeta za stjecanje državljanstva koji su propisani u članu 9. stav 1. Zakona o državljanstvu BiH i članu 8. stav 1. Zakona o državljanstvu FBiH, u stavu 2. propisuju da naturalizacija neće biti odobrena ako postoje osnovani razlozi za sumnju da bi odobrenjem naturalizacije (tražiocu državljanstva) bila ugrožena sigurnost Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, ili ako naturalizacija nije u skladu sa interesima Bosne i Hercegovine, ili zbog nekog drugog razloga utvrđenog na osnovu cjelokupne procjene činjeničnog stanja utvrđenog u postupku. Olakšana naturalizacija je regulirana u odredbama člana 10. Zakona o državljanstvu BiH i člana 9. Zakona o državljanstvu FBiH, pa se odredbe kojima je regulirano pitanje stjecanja državljanstva naturalizacijom i olakšanom naturalizacijom, prema mišljenju Ustavnog suda, ne mogu posmatrati odvojeno, kako se implicira u zahtjevu, jer navedene odredbe sadržajno i konceptualno predstavljaju jednu cjelinu, tj. slijede jedna za drugom. U tom pravcu Ustavni sud podržava stav iz osporenog rješenja Federalnog ministarstva da se prilikom odlučivanja o ispunjavanju uvjeta za stjecanje državljanstva te odredbe ne mogu primjenjivati nezavisno jedne od drugih.
35. Sljedeće (i) najbitnije pitanje iz zahtjeva odnosi se na pravne posljedice brisanja krivične osude u postupku stjecanja državljanstva BiH/FBiH. Argument podnosioca zahtjeva, odnosno Ministarstva, jeste da je tražiocu državljanstva uvjetna osuda brisana iz kaznene evidencije i da se, stoga, ima smatrati neosuđivanim licem. U zahtjevu se, dalje, navodi da je Federalno ministarstvo prekoračilo granice diskrecionog prava arbitrarnim izvođenjem zaključka da materijalni propisi iz oblasti državljanstva derogiraju primjenu KZFBiH. S druge strane, Federalno ministarstvo, suprotstavljajući se takvom stavu i mišljenju, smatra da su propisi iz oblasti državljanstva (Zakon o državljanstvu BiH i Zakon o državljanstvu FBiH) lex specialis u odnosu na KZFBiH i da s tog aspekta čin brisanja osude iz kaznene evidencije osuđivanom stranom državljaninu ne znači da se stranac prema odredbama KZFBiH ne smatra osuđivanim, u smislu ispunjavanja uvjeta za stjecanje državljanstva BiH/FBiH.
36. Imajući u vidu navedena suprotstavljena mišljenja i stavove, Ustavni sud podsjeća da iz odredbe člana 125. stav 1. tačka b) KZFBiH proizlazi da brisanje osude po sili zakona za određene osude nastupa automatski, protekom određenog vremena, pod uvjetom da osuđeni u tom vremenu nije učinio novo krivično djelo. Dužina tog vremena u zakonu je različito određena, u zavisnosti od vrste krivične sankcije koja je bila izrečena osuđenom. Dalje, u stavu 7. citiranog člana je određeno da se brisanjem osude iz kaznene evidencije pod uvjetima iz st. 1. i 3. iste odredbe počinilac krivičnog djela smatra neosuđivanim. Međutim, navedena odredba se ne može posmatrati izdvojeno, već u vezi s odredbama o rehabilitaciji (član 121. KZFBiH i član 117. KZBiH), odnosno davanjem podataka iz kaznene evidencije i ovlaštenjima koja s tim u vezi postoje. Neophodnost da se sagledaju ove odredbe u uzajamnoj vezi proistječe iz ključnog pitanja koje glasi: Kakve su pravne posljedice brisanja osude? U konkretnom slučaju Ustavni sud ima u vidu da je tražilac državljanstva A.G. bio pravosnažno osuđen uvjetnom osudom na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci s vremenom provjeravanja od jedne godine zbog počinjenja krivičnog djela (posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga) i da je navedena osuda brisana iz kaznene evidencije. U pogledu pravnog značaja brisanja osude, koji se neophodno dovodi u vezu sa odredbama o rehabilitaciji osuđenih lica, Ustavni sud podsjeća (imajući u vidu vrstu krivične sankcije) da je u pitanju tzv. ograničena rehabilitacija, koju (između ostalog) karakterizira činjenica da licu čija je osuda brisana iz kaznene evidencije nije izričito priznat status neosuđivanosti. To, dalje, ima kao posljedicu da nadležni organi koji učestvuju u krivičnom postupku, bez obzira na to da li je osuda brisana iz kaznene evidencije i bez obzira na često veliki protek vremena od ranije osude, imaju pravo da raspolažu informacijama o prijašnjoj osuđivanosti nekog lica, jer, prema odredbi člana 227. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), podaci iz kaznene evidencije mogu se dati "sudovima, tužilaštvima i organima unutrašnjih poslova". Cilj ovakvog sistema rehabilitacije su interes i zaštita društva od kriminaliteta. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na relevantni dio odredbe člana 121. KZFBiH (rehabilitacija) prema kojem "osuđene osobe uživaju sva prava utvrđena ustavom, zakonom i drugim propisima i mogu stjecati sva prava, osim onih koja su im ograničena sigurnosnom mjerom ili nastupanjem pravne posljedice osude". Ograničenost djelovanja instituta brisanja osude posljedica je i činjenice da zakon ne sadrži posebne odredbe o ograničavanju i zabrani davanja podataka iz kaznene evidencije, odnosno da ne poznaje tzv. pretpostavku neosuđivanosti, jer se podaci, kako je prethodno navedeno, mogu dati sudovima, tužilaštvima i organima unutrašnjih poslova. Stoga, proizlazi da se brisanjem osude iz kaznene evidencije ne postiže faktičko anuliranje osude i krivične sankcije obuhvaćene tom brisanom osudom, kao što se brisanjem osude ne postiže ni pravno anuliranje ranije osude s obzirom na to da se podaci o osuđivanosti mogu dati sudovima, tužilaštvima i organima unutrašnjih poslova (policiji) radi obavljanja poslova iz njihove nadležnosti. U tom smislu je očigledno da su dometi i posljedice brisanja osude iz kaznene evidencije ograničeni i da se ne odnose na sva potencijalno zainteresirana lica. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se u uvjerenju koje se izdaje građanima na osnovu podataka iz kaznene evidencije brisana osuda i brisane pravne posljedice osude ne smiju spominjati. Međutim, to ne znači da se poništava upis osude i da takvi podaci ne ostaju u kaznenoj evidenciji koji se, u smislu člana 227. ZKPFBiH, mogu dati sudovima, tužilaštvima i organima unutrašnjih poslova, kao što je već obrazloženo.
37. Slijedeći navedeno, ne mogu se prihvatiti navodi podnosioca zahtjeva da je Federalno ministarstvo arbitrarno primijenilo materijalne propise iz oblasti državljanstva i krivičnog zakonodavstva i da je u vezi s pravnim posljedicama brisanja osude prekoračilo svoja ovlaštenja, jer upravo iz odredbe člana 227. ZKPFBiH proizlazi suprotno. Ustavni sud, imajući u vidu, prije svega, jasne zakonske odredbe Zakona o državljanstvu, te jasno, argumentirano i podrobno obrazloženje rješenja Federalnog ministarstva ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen zahtjev A.G. za stjecanje državljanstva BiH/FBiH. U tom smislu Ustavni sud podsjeća da je, kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije i osporenog rješenja, Federalno ministarstvo u saradnji sa državnim i entitetskim organima izvršilo sigurnosne provjere za tražioca državljanstva i da je nakon prikupljenih podataka dobivenih na taj način ocijenilo da se u postupku stjecanja državljanstva ne može zanemariti okolnost da je A.G. na teritoriji BiH/FBiH bio osuđen pravosnažnom presudom za teško krivično djelo normirano u Poglavlju XXI KZFBiH pod nazivom Krivična djela protiv zdravlja ljudi i da, stoga, ne ispunjava uvjete za stjecanje državljanstva BiH. Federalno ministarstvo je ocjenom prikupljenih podataka, kao i osuđujuće presude izrečene tražiocu državljanstva za krivično djelo posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga od 26. oktobra 2016. godine, bez obzira na karakter kazne (uvjetna osuda) koja je brisana iz kaznene evidencije, zaključilo da bi se odobrenjem traženog državljanstva ugrozila sigurnost BiH i FBiH. Iz navedenog proizlazi da je Federalno ministarstvo imalo u vidu odredbu člana 125. KZFBiH kojom je regulirano brisanje osude i koja je u okolnostima konkretnog slučaja dovedena u vezu s njenim pravnim posljedicama uz zaključak da brisanje osude za konkretan postupak (stjecanje državljanstva) nije od značaja, te da su zakoni kojima je regulirano pitanje državljanstva u konkretnom slučaju lex specialis u odnosu na odredbu člana 125. KZFBiH.
38. Imajući sve to u vidu, prema mišljenju Ustavnog suda, neosnovano je pozivanje podnosioca zahtjeva na arbitrarnu primjenu odredbe člana 10.d) Zakona o državljanstvu BiH i člana 9.d) Zakona o državljanstvu FBiH kojima su propisani uvjeti za stjecanje državljanstva olakšanom naturalizacijom, pa Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju Federalnog ministarstva, kao entitetskog organa, u zaključku da A.G., kao stranac i ujedno tražilac državljanstva BiH/FBiH, ne ispunjava uvjete za stjecanje državljanstva propisane zakonom.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Federalno ministarstvo u postupku stjecanja državljanstva po zahtjevu A.G nije prekršilo odredbe iz člana I/7. Ustava Bosne i Hercegovine na koji način se ujedno (i) rješava ovaj ustavni spor.
VII. Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da Federalno ministarstvo, kao entitetski organ, u postupku odlučivanja o zahtjevu za stjecanje državljanstva BiH/FBiH nije postupilo proizvoljno kada je odbilo zahtjev A.G. iz Arapske Republike Egipat, jer je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja ocijenjeno da A.G., kao tražilac državljanstva BiH/FBiH, ne ispunjava uvjete propisane u članu 10. Zakona o državljanstvu BiH i članu 9. Zakona o državljanstvu FBiH za stjecanje državljanstva olakšanom naturalizacijom i da, u smislu člana 9. stav 2. Zakona o državljanstvu BiH i člana 8. stav 2. Zakona o državljanstvu FBiH, predstavlja prijetnju po sigurnost Federacije Bosne i Hercegovine.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 8/21, rješavajući zahtjev Zorana Tegeltije, predsjedavajućeg Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) alineja b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija Angelika Nussberger, sutkinja Helen Keller, sutkinja na sjednici održanoj 23. septembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odlučujući o zahtjevu Zorana Tegeltije, predsjedavajućeg Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, za rješavanje spora nastalog između Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine i Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova u predmetu stjecanja državljanstva Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine pokrenutom po zahtjevu A.G., državljanina Arapske Republike Egipat.
Utvrđuje se da je Rješenje Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova broj 01 03 03/2-10-1-7845/20 od 1. februara 2021. godine u skladu sa članom I/7. Ustava Bosne i Hercegovine.
Ostaje na snazi Rješenje Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova broj 01 03 03/2-10-1-7845/20 od 1. februara 2021. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
1. Zoran Tegeltija, predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), podnio je 27. maja 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za rješavanje spora nastalog između Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) u predmetu stjecanja državljanstva Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine pokrenutom po zahtjevu A.G., državljanina Arapske Republike Egipat (u daljnjem tekstu: tražilac državljanstva ili A.G.).
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. stav (2) Pravila Ustavnog suda, od Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada FBiH) zatraženo je 9. juna 2021. godine da dostavi odgovor na zahtjev.
3. Vlada FBiH je dostavila odgovor na zahtjev 8. jula 2021. godine.
III. Zahtjev a) Navodi iz zahtjeva
4. Podnosilac zahtjeva je predložio da Ustavni sud, u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, riješi spor koji je nastao između Ministarstva i Federalnog ministarstva u predmetu stjecanja državljanstva Bosne i Hercegovine i državljanstva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: državljanstvo BiH, državljanstvo FBiH ili državljanstvo BiH/FBiH) pokrenutom po zahtjevu državljanina Arapske Republike Egipat A.G.
5. Podnosilac zahtjeva je istakao da je Federalno ministarstvo odbijanjem zahtjeva A.G. za prijem u državljanstvo BiH/FBiH povrijedilo odredbu člana I/7. Ustava BiH, te odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i odredbe materijalnih propisa kojim je regulirana oblast državljanstva BiH/FBiH, i to odredbe Zakona o državljanstvu BiH, Zakona o državljanstvu FBiH i Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH).
6. Obrazlažući zahtjev, podnosilac je istakao da je Federalno ministarstvo pogrešno primijenilo materijalne propise iz oblasti državljanstva i krivičnog zakonodavstva, da je izvršilo pogrešnu ocjenu dokaza, te, stoga, nepotpuno i pogrešno utvrdilo činjenično stanje, što je, u konačnici, rezultiralo donošenjem nezakonitog rješenja kojim je odbijen zahtjev tražioca državljanstva A.G. za prijem u državljanstvo BiH/FBiH. Shodno tome, u zahtjevu je navedeno da je Federalno ministarstvo proizvoljno primijenilo odredbe člana 10. Zakona o državljanstvu BiH, člana 9. Zakona o državljanstvu FBiH i čl. 119. i 125. KZFBiH, jer je A.G. aplicirao za prijem u državljanstvo po osnovu olakšane naturalizacije, pa je neosnovano tumačenje iz osporenog rješenja prema kojem A.G. ne ispunjava uvjete iz člana 9. Zakona o državljanstvu BiH i člana 8. Zakona o državljanstvu FBiH, odnosno da postoje razlozi koji predstavljaju prijetnju za sigurnost BiH. U navedenim odredbama su, prema navodima iz zahtjeva, propisani uvjeti za prijem u državljanstvo po osnovu olakšane naturalizacije koji ne mogu biti predmet diskrecione ocjene Federalnog ministarstva koje je podatak o brisanoj osudi za A.G. protumačilo kao neispunjavanje uvjeta za prijem u državljanstvo uz zaključak da A.G. predstavlja prijetnju za sigurnost BiH. Naime, A.G. je uz zahtjev za stjecanje državljanstva dostavio dokaze o ispunjenosti zakonskih uvjeta, između ostalog izvod iz matične knjige vjenčanih sa državljankom BiH/FBiH, dokaz da brak i dalje traje, dokaz da ima odobren stalni boravak u BiH, dokaz da ne postoje razlozi koji bi predstavljali prijetnju sigurnosti BiH i dokaz da nije evidentiran u kaznenim evidencijama. U postupku davanja saglasnosti Ministarstvu je dostavljeno navedeno rješenje Federalnog ministarstva nakon čega je utvrđeno da je kao odlučujuća činjenica ocijenjena Presuda Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 602538 16 Kps od 26. oktobra 2016. godine kojom je A.G. bio uvjetno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci s vremenom provjeravanja u trajanju od godinu dana za krivično djelo posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 239. KZFBiH za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju do jedne godine. Ministarstvo je imalo u vidu da je navedena presuda postala pravosnažna 9. novembra 2016. godine i da je, stoga, po sili zakona brisana iz kaznene evidencije, u smislu člana 125. KZFBiH nakon proteka godinu dana od prestanka vremena provjeravanja, zbog čega se brisanjem osude svako lice, pa tako i A.G., smatra neosuđivanim. Imajući to u vidu, Ministarstvo je usvojilo stav da je pogrešno tumačenje Federalnog ministarstva da A.G. ima status osuđivanog lica i da predstavlja prijetnju po sigurnost BiH, jer je podatak o brisanoj osudi protumačilo kao neispunjavanje uvjeta iz člana 9.d) Zakona o državljanstvu FBiH. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, to ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku i prava na djelotvoran pravni lijek iz čl. 6, 8. i 13. Evropske konvencije.
7. Imajući u vidu da je odredbom člana 32. Zakona o državljanstvu BiH propisano da odluka kompetentne vlasti entiteta stupa na snagu dva mjeseca nakon slanja Ministarstvu i da Ministarstvo, u slučaju neslaganja sa entitetskom vlasti, predmet vraća na ponovno razmatranje kompetentnoj entitetskoj vlasti, te da, ukoliko entitetska vlast odluči identično i ostane spor između kompetentnih vlasti entiteta i BiH, cijeli slučaj se upućuje Ustavnom sudu na konačnu odluku. Podnosilac zahtjeva je, ocjenjujući da u okolnostima konkretnog slučaja postoji spor između državne i entitetske vlasti, predložio Ustavnom sudu da riješi nastali spor u vezi sa stjecanjem državljanstva BiH/FBiH.
b) Činjenice predmeta povodom kojeg je podnesen zahtjev
8. A.G. je 16. septembra 2020. godine Federalnom ministarstvu podnio zahtjev za stjecanje državljanstva BiH i državljanstva FBiH po osnovu olakšane naturalizacije.
9. Federalno ministarstvo je 1. februara 2021. godine donijelo Rješenje broj 01 03 03/2-10-1-7845/20 kojim je odbijen zahtjev A.G. za stjecanje državljanstva BiH/FBiH uz obrazloženje da je u toku postupka utvrđeno da je A.G. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 602538 16 Kps od 26. oktobra 2016. godine uvjetno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci zbog počinjenog krivičnog djela posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 239. stav 3. KZFBiH, koja je postala pravosnažna 9. novembra 2016. godine. Imajući u vidu tu činjenicu i ostale prikupljene dokaze, Federalno ministarstvo je utvrdilo da A.G. ne ispunjava uvjete za stjecanje državljanstva iz člana 9.d) Zakona o državljanstvu FBiH, jer predstavlja prijetnju po sigurnost BiH, da, stoga, ne ispunjava uvjete ni za stjecanje državljanstva naturalizacijom i da postoje osnovani razlozi za sumnju da bi se odobrenjem naturalizacije ugrozila sigurnost BiH i FBiH.
10. Federalno ministarstvo je rješenje od 1. februara 2021. godine dostavilo Ministarstvu na saglasnost 9. februara 2021. godine.
11. Ministarstvo je donijelo zaključak broj 06-1-30-3-539/21 od 12. februara 2021. godine kojim je utvrđeno da A.G. ispunjava uvjete iz člana 10. Zakona o državljanstvu BiH u postupku stjecanja državljanstva BiH i državljanstva FBiH. U obrazloženju zaključka je navedeno da je Federalno ministarstvo pogrešno primijenilo materijalne propise iz oblasti državljanstva i krivičnog zakonodavstva i da rješenje kojim je zahtjev A.G. odbijen sadrži niz nepravilnosti i kontradiktornosti zbog toga što je A.G. aplicirao za prijem u državljanstvo po osnovu olakšane naturalizacije i što se pri ocjeni ispunjavanja uvjeta za stjecanje državljanstva Federalno ministarstvo pozvalo na neispunjavanje odredaba člana 9. Zakona o državljanstvu BiH i člana 8. Zakona o državljanstvu FBiH. Pri tome je, kako je dalje obrazloženo, samoinicijativno i bez osnova kao odlučujuća ocijenjena činjenica o postojanju pravosnažne presude kojom je A.G. uvjetno osuđen na kaznu zatvora, zanemarujući da je izrečena kazna na osnovu člana 125. KZFBiH po sili zakona brisana iz kaznene evidencije i da se brisanjem osude lice smatra neosuđivanim, pa stoga i A.G. koji je aplicirao za državljanstvo BiH/FBiH po osnovu olakšane naturalizacije. Ministarstvo je, u konačnici, zaključilo da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi uvjeti iz člana 10. Zakona o državljanstvu BiH, te da ne postoji prepreka za izdavanje garancije A.G. u postupku stjecanja državljanstva BiH/FBiH.
12. Federalno ministarstvo je, nakon ponovnog razmatranja predmeta, Ministarstvu dostavilo odgovor na prethodni zaključak i, s tim u vezi, navelo da je Ministarstvo utvrdilo da A.G. ispunjava uvjete iz člana 10. Zakona o državljanstvu BiH, da doneseni zaključak sadrži niz nepravilnosti i nezakonitosti, jer je suprotan članu 9.d) Zakona o državljanstvu BiH, da A.G. ne ispunjava uvjete za stjecanje državljanstva iz navedene odredbe državnog zakona, kao ni odredbe iz čl. 8. i 9. Zakona o državljanstvu FBiH, da je prije donošenja rješenja o zahtjevu A.G. po službenoj dužnosti Federalno ministarstvo zatražilo od nadležnih državnih organa da izvrše sve sigurnosne provjere kako bi se provjerilo da li A.G. (kao i svi stranci koji podnesu takav zahtjev) predstavlja prijetnju po sigurnost BiH, što podrazumijeva podatke o eventualnom vođenju krivičnog postupka i osuđivanosti na teritoriji BiH za počinjeno krivično djelo, da je nakon provjera koje je izvršila Federalna uprava policije (u daljnjem tekstu: FUP) Federalnom ministarstvu dostavljen akt broj 09-11-11/3-03-7-331/20 od 2. decembra 2020. godine na osnovu kojeg je utvrđeno da je A.G. počinio krivično djelo posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 239. stav 3. KZFBiH za koje je osuđen presudom od 26. oktobra 2016. godine, koja je postala pravosnažna 26. novembra 2016. godine.
13. U pogledu neosnovanosti navoda iz zaključka Ministarstva da A.G. ispunjava uvjete za stjecanje državljanstva BiH/FBiH, Federalno ministarstvo je istaklo da je odbijen zahtjev A.G. za stjecanje državljanstva, jer je na teritoriji države BiH čije je državljanstvo želio da stekne počinio krivično djelo i da, stoga, ne ispunjava uvjet za stjecanje državljanstva iz člana 9.d) Zakona o državljanstvu FBiH, da je Federalno ministarstvo nadležno za pitanja državljanstva BiH/FBiH i da je obavezno svoju odluku dostaviti Ministarstvu na saglasnost, kako je i postupljeno u konkretnom slučaju, u smislu člana 202. st. 1. i 2. Zakona o upravnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZUP), da se Ministarstvo, suprotno navedenoj odredbi ZUP-a, upustilo u meritorno odlučivanje donošenjem zaključka u kojem je utvrđeno da A.G. ispunjava uvjete iz člana 10. Zakona o državljanstvu BiH. Pojašnjavajući navedeno u odgovoru Ministarstvu, Federalno ministarstvo je navelo da je rješenje o odbijanju zahtjeva za stjecanje državljanstva konačno u upravnom postupku i da se protiv navedenog rješenja može pokrenuti upravni spor, a u nastavku su navedeni razlozi zbog kojih ocjenjuje da je zaključak Ministarstva nepravilan i nezakonit. U tom pravcu je, između ostalog, navedeno da je Ministarstvo pogrešno ocijenilo mogućnost primjene člana 9. Zakona o državljanstvu BiH i člana 8. Zakona o državljanstvu FBiH (stjecanje državljanstva po osnovu naturalizacije), da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju državljanstva BiH/FBiH po osnovu ostvarenog stalnog boravka na teritoriji BiH, tj. po osnovu olakšane naturalizacije pri čemu se procjenjuje cjelokupno činjenično stanje utvrđeno u postupku, da je takav stav potvrđen u brojnim odlukama Kantonalnog suda u Sarajevu u kojima je naglašena važnost primjene člana 8. stav 2. Zakona o državljanstvu FBiH i važnost diskrecionog prava države BiH i njenih nadležnih organa da odluče o stjecanju državljanstva u situaciji kada je stranac podnio zahtjev po osnovu olakšane naturalizacije, da je diskreciono pravo direktno inkorporirano u članu 9. stav 2. Zakona o državljanstvu BiH i u članu 8. stav 2. Zakona o državljanstvu FBiH, da pritom nije dovoljno samo to da stranka (podnosilac zahtjeva) ispunjava samo opće uvjete za stjecanje državljanstva već da se primjenom analogije, shodno načelu ius domicili, naturalizacija punoljetnog stranca mora tretirati kao cjelovit pravni osnov stjecanja državljanstva BiH/FBiH rukovodeći se, prije svega, javnim interesom FBiH/BiH.
14. U pogledu neosnovanosti navoda iz zaključka da je Federalno ministarstvo samoinicijativno i bez osnova ocijenilo osuđujuću pravosnažnu presudu protiv lica A.G. kao odlučujuću, navedeno je da je u identičnim odredbama člana 23. Zakona o državljanstvu BiH i Zakona o državljanstvu FBiH propisano u kojim slučajevima se može oduzeti državljanstvo BiH/FBiH, konkretno, da državljanstvo može biti oduzeto kada je državljanin osuđen na području ili van područja BiH pravosnažnom presudom i da su precizirana po nazivu i biću krivična djela koja predstavljaju razlog za oduzimanje već stečenog državljanstva BiH/FBiH. To, dalje, znači, kako je navelo Federalno ministarstvo, da bi se, shodno navedenim zakonskim odredbama, licu A.G. zbog počinjenog krivičnog djela za koje je pravosnažno osuđeno, moglo oduzeti državljanstvo u situaciji da ga je već dobilo, jer je presudom osuđeno zbog počinjenog krivičnog djela posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 239. stav 2. KZFBiH. Stoga je ocijenjeno da su neosnovani navodi Ministarstva da A.G. ispunjava uvjete za stjecanje državljanstva BiH/FBiH i da je opravdanje Ministarstva o ispunjenju uvjeta za stjecanje državljanstva po osnovu olakšane naturalizacije činjenica da mu je kazna brisana iz kaznene evidencije. S tim u vezi je istaknuto da čin brisanja kazne iz kaznene evidencije osuđivanom stranom državljaninu nikako ne znači da se stranac prema odredbama KZFBiH ne smatra osuđivanim u vezi sa ispunjavanjem uvjeta za stjecanje državljanstva. Državljanstvo i uvjeti za njegovo stjecanje, prema odredbama Zakona o državljanstvu BiH/FBiH, kako je dalje navedeno, jeste lex specialis u odnosu na odredbe KZFBiH koje propisuju postupak brisanja kazne iz kaznene evidencije i bez utjecaja je u postupku stjecanja državljanstva BiH/FBiH. Pored navedenog, istaknuto je da je krivično djelo omogućavanje i uživanje opojnih droga normirano u Poglavlju XXI KZFBiH pod nazivom Krivična djela protiv zdravlja ljudi i imovine, zbog čega je FMUP utvrdio da A.G. ne ispunjava uvjete za stjecanje državljanstva BiH/FBiH i diskrecionim pravom odlučivanja utvrdilo da A.G. predstavlja prijetnju po sigurnost BiH. U tom kontekstu je Federalno ministarstvo navelo da se u okolnostima konkretnog slučaja, s obzirom na stav izražen u zaključku Ministarstva, postavlja pitanje interesa BiH da prima u svoje državljanstvo stranca koji je već osuđen za krivično djelo protiv zdravlja ljudi i imovine. Pri tome je, opreza radi, napomenuto da stranac formalnim činom stjecanja državljanstva BiH stječe pravo na biometrijske lične dokumente (lična karta, pasoš), te, stoga, na veliki broj prava u BiH i inozemstvu, pa Bosni i Hercegovini, prema stavu Federalnog ministarstva, nije u interesu da primi u svoje državljanstvo lice koje je osuđivano zbog jednog od najtežih oblika krivičnih djela propisanih odredbama KZFBiH.
15. U pogledu neosnovanosti navoda iz zaključka da je Obavještajno-sigurnosna agencija BiH (u daljnjem tekstu: OSA) jedina nadležna institucija BiH koja utvrđuje da li je neko prijetnja po sigurnost BiH ili ne, navedeno je da Federalno ministarstvo prilikom prijema zahtjeva za prijem u državljanstvo ima obavezu da pribavi podatke sigurnosnih provjera ne samo od OSA-e već i drugih državnih sigurnosno-policijskih organa kao što su Ministarstvo sigurnosti BiH, Federalna uprava policije, čije sigurnosne provjere objedinjuju provjere svih policijskih agencija na cijeloj teritoriji BiH, i to Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), MUP-a RS, deset kantonalnih ministarstava unutrašnjih poslova, te raspoložive evidencije Federalne uprave policije. Tek nakon toga rezultati svih izvršenih sigurnosnih provjera ocjenjuju se zajedno i u međusobnoj povezanosti i donosi rješenje vodeći računa o izvornoj nadležnosti Federalnog ministarstva u pogledu stjecanja i prestanka državljanstva FBiH (po osnovu otpusta) i nadzora nad provođenjem odredaba Zakona o državljanstvu FBiH.
16. U pogledu neosnovanosti navoda Ministarstva iz osporenog zaključka da je tražiocu državljanstva A.G. povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek, Federalno ministarstvo je navelo da je tražilac državljanstva protiv rješenja o odbijanju zahtjeva za stjecanje državljanstva BiH/FBiH mogao pokrenuti upravni spor (kako proizlazi iz pouke o pravnom lijeku), da je Kantonalni sud nadležan u konkretnom slučaju da riješi u upravnom sporu o tužbi stranke, te da se u tom kontekstu Ministarstvo, pa i podnosilac zahtjeva "izdigao" iznad nadležnog suda i spriječio tražioca državljanstva da koristi redovan pravni lijek. Na taj način se, kako je dalje navedeno, podnosilac zahtjeva upustio u meritorno odlučivanje stavljajući se u ulogu drugostepenog organa prekoračenjem zakonskih ovlaštenja iz člana 202. st. 1. i 2. ZUP-a u vezi sa članom 32. Zakona o državljanstvu BiH. Federalno ministarstvo smatra da, u smislu navedenih odredaba, Ministarstvo ima isključivo ingerenciju i nadležnost da daje, ili da odbije dati saglasnost na rješenje Federalnog ministarstva, a ne da utvrđuje činjenično stanje u formi zaključka utvrđenjem da tražilac državljanstva ispunjava uvjete iz člana 10. Zakona o državljanstvu BiH.
17. Najzad, Federalno ministarstvo je, imajući u vidu jurisdikciju koju, u smislu člana VI/3. Ustava BiH, ima Ustavni sud, istaklo da konkretan zahtjev, pogotovo u situaciji kada stranka još nije iskoristila svoje zakonsko pravo na redovan pravni lijek, ne predstavlja nikakvo ustavno pitanje, jer je riječ o redovnom upravnom postupku koji je proveden primjenom svih pravila i načela ZUP-a na osnovu kojih je doneseno rješenje na osnovu ocjene svih dokaza u spisu i koje je obrazloženo.
c) Odgovor na zahtjev
18. U opširnom odgovoru na zahtjev Vlada FBiH je, između ostalog, navela da je podnosilac zahtjeva zanemario činjenicu da A.G. ima mogućnost da u upravnom sporu pobija rješenje Federalnog ministarstva kojim je odbijen njegov prijem u državljanstvo, da su odluke Federalnog ministarstva kojim se odlučuje o zahtjevima stranaca za stjecanje državljanstva, kao što je i konkretan slučaj, konačne i da protiv njih nije dopuštena žalba, ali da se može pokrenuti upravni spor pred nadležnim sudom (Kantonalni sud u Sarajevu) u skladu sa odredbama ZUP-a. Vlada FBiH je naglasila da bi rješavanje navodnog spora pred Ustavnim sudom značilo prejudiciranje odluke redovnog suda u upravnom sporu koji je dužan ocijeniti da li je rješenje Federalnog ministarstva doneseno na pravilan i zakonit način, te prejudiciranje postupaka koji se mogu pokrenuti pred Vrhovnim sudom FBiH i Ustavnim sudom. Sadržaj zahtjeva, kako je dalje navedeno, u potpunosti se podudara sa sadržajem zaključka Ministarstva za koji Vlada FBiH smatra da nije u skladu sa članom 9.d) Zakona o državljanstvu BiH. U tom kontekstu je napomenuto da je spor nastao kada je Federalno ministarstvo odbilo zahtjev A.G. za prijem u državljanstvo, a Ministarstvo se nije složilo s takvom odlukom pri čemu se stavilo u ulogu drugostepenog organa koju ne predviđaju Zakon o državljanstvu BiH, niti Zakon o državljanstvu FBiH. Imajući u vidu navedene činjenice koje se, prije svega, odnose na nadležnost Federalnog ministarstva koje odlučuje o zahtjevu za prijem u državljanstvo i nadležnost Ministarstva koje daje, ili ne daje saglasnost na takvu odluku, a da pri tome nema ulogu drugostepenog organa, Vlada FBiH je istakla da je Federalno ministarstvo po okončanju izvršenih sigurnosnih provjera i rezultata tih provjera, koji su ocijenjeni pojedinačno i zajedno, zaključilo da tražilac državljanstva A.G. predstavlja prijetnju po sigurnost BiH, te da je diskrecionim pravom, koje je inkorporirano i u materijalnom propisu Zakona o državljanstvu BiH/FBiH, donijelo rješenje kojim je zahtjev za stjecanje državljanstva odbijen. Navedeni stav je, kako je dalje navedeno, potvrđen u velikom broju presuda Kantonalnog suda u Sarajevu i Vrhovnog suda FBiH (navedeni brojevi i datumi presuda) kojima je potvrđeno da u postupku povodom zahtjeva za prijem u državljanstvo stranca nije bitan čin brisanja kazne iz kaznene evidencije i da nije dovoljno da tražilac državljanstva samo ispunjava opće uvjete za stjecanje državljanstva BiH/FBiH po osnovu olakšane naturalizacije već da se naturalizacija stranca mora tretirati kao cjelovit pravni osnov za stjecanje državljanstva BiH/FBiH, rukovodeći se pri tome javnim interesom BiH/FBiH. Na legitimnost diskrecionog prava države pri odlučivanju o zahtjevu za prijem stranca u državljanstvo ukazao je, prema mišljenju Vlade FBiH, i Ustavni sud u predmetu broj AP 5302/10 u kom je zaključeno da "odlučivanje o davanju i oduzimanju državljanstva se ubraja u djelokrug javnopravnih ovlaštenja određene države koji je isključen iz djelokruga člana 6. Evropske konvencije". U tom kontekstu je, prema ocjeni Vlade FBiH, nesporno da je Federalno ministarstvo postupilo pravilno kada je, zbog činjenice da je tražilac državljanstva A.G. pravosnažno osuđen zbog krivičnog djela koje se ubraja u krivična djela protiv zdravlja ljudi i imovine, zaključilo da A.G. predstavlja prijetnju po sigurnost BiH, te je odbijen njegov zahtjev za stjecanje državljanstva. Ukoliko bi se stavovi iz podnesenog zahtjeva prihvatili kao osnovani, Vlada FBiH je istakla da se u tom slučaju postavlja pitanje kakav je interes BiH da prima u svoje državljanstvo strance koji su na njenoj teritoriji već osuđivani za teška krivična djela i da im se daju biometrijski lični dokumenti koji, između ostalog, podrazumijevaju i uživanje ostalih prava, npr. uživanje bezviznog režima. Osim toga, ukazano je na potpuno identičnu situaciju u drugom slučaju, povodom zahtjeva stranca iz Islamske Republike Pakistan, čiji je zahtjev za prijem u državljanstvo odbijen, a Ministarstvo, kao organ institucija BiH, dalo saglasnost na takvu odluku, a zatim je Kantonalni sud u Sarajevu u upravnom sporu tužbu odbio ocjenjujući da brisanje kazne iz kaznene evidencije u okolnostima konkretnog slučaja nije ključna okolnost. Iz navedenog, prema mišljenju Vlade FBiH, proizlazi da Ministarstvo u dva jednaka slučaja usvaja različit stav, stavljajući se u ulogu drugostepenog organa, odnosno u ulogu redovnog suda. U konačnici, Vlada FBiH je istakla da je zahtjev za rješavanje spora pred Ustavnim sudom BiH neosnovan, jer Ministarstvo nije drugostepeni organ čija je nadležnost da odlučuje meritorno o zahtjevu za prijem u državljanstvo BiH/FBiH i jer je tražilac državljanstva imao pravo na redovan pravni lijek podnošenjem tužbe u upravnom sporu pred nadležnim kantonalnim sudom. Smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o sporu u smislu člana VI/3.a) Ustava BiH, odnosno o sporu u kojem konačnu odluku treba donijeti Ustavni sud, te da, stoga, podneseni zahtjev, u smislu člana 19. Pravila Ustavnog suda, nije dopustiv, pa je, u konačnici, predloženo da se kao takav odbaci, ili da se, ukoliko Ustavni sud ocijeni da je, ipak, dopustiv, odbije u smislu člana 59. stav 3. Pravila Ustavnog suda.
IV. Relevantni propisi
19. U Ustavu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase:
Član I
Bosna i Hercegovina
7. Državljanstvo
Postoji državljanstvo Bosne i Hercegovine, koje reguliše Parlamentarna skupština, i državljanstvo svakog entiteta koje regulišu sami entiteti, pod uslovom da:
a) Svi državljani bilo kojeg entiteta su, samim tim, državljani Bosne i Hercegovine.
b) Nijedno lice ne može biti arbitrarno lišeno državljanstva Bosne i Hercegovine, ili državljanstva entiteta, ili na drugi način ostavljeno bez državljanstva. Niko ne može biti lišen državljanstva Bosne i Hercegovine, ili entiteta, po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili bilo koji drugi status.
c) Sva lica koja su bila državljani Republike Bosne i Hercegovine, neposredno prije stupanja na snagu ovog Ustava, su državljani Bosne i Hercegovine. Državljanstvo lica koja su naturalizovana poslije 6.4.1992. godine, a prije stupanja na snagu ovog Ustava, regulisaće Parlamentarna skupština.
d) Državljani Bosne i Hercegovine mogu imati državljanstvo druge države, pod uslovom da postoji bilateralni ugovor između Bosne i Hercegovine i te države kojim se to pitanje uređuje, a koji je odobrila Parlamentarna skupština u skladu sa članom IV, stav 4, tačka (d). Lica sa dvojnim državljanstvom mogu glasati u Bosni i Hercegovini i u entitetima samo ako je Bosna i Hercegovina država njihovog prebivališta.
e) Državljanin Bosne i Hercegovine u inostranstvu uživa zaštitu Bosne i Hercegovine. Svaki entitet može izdavati pasoše Bosne i Hercegovine svojim državljanima, na način kako je to regulisala Parlamentarna skupština. Bosna i Hercegovina može izdavati pasoše onim državljanima kojima pasoš nije izdat od strane entiteta. Uspostaviće se centralni registar svih pasoša izdatih od strane entiteta i od strane Bosne i Hercegovine.
20. Zakon o državljanstvu Bosne i Hercegovine - službeni prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH" broj 22/16) glasi:
Sticanje državljanstva BiH naturalizacijom
Član 9.
(1) Stranac koji je podnio zahtjev za sticanje državljanstva BiH može steći državljanstvo naturalizacijom ako ispunjava slijedeće uslove:
a) da je napunio 18 godina starosti;
b) da ima odobren stalni boravak na teritoriji Bosne i Hercegovine najmanje tri godine prije podnošenja zahtjeva;
c) da dovoljno poznaje pismo i jezik jednog od konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine;
d) da mu nije izrečena mjera sigurnosti protjerivanja stranaca iz zemlje ili zaštitna mjera udaljivanja stranaca sa teritorije Bosne i Hercegovine od strane organa čiji je legalitet uspostavljen Ustavom i da je ova odluka još uvijek na snazi;
e) da nije osuđivan na izdržavanje kazne za krivična djela sa predumišljajem na duže od tri godine u periodu od 8 godina od podnošenja zahtjeva;
f) da se odreknu ili na neki drugi način izgube svoje ranije državljanstvo prije sticanja državljanstva BiH, osim ako bilateralni sporazum iz člana 14. ne predviđa drugačije. Odricanje ili gubitak ranijeg državljanstva se neće zahtijevati ako ovo nije dozvoljeno ili se ne može razumno zahtijevati;
g) da se protiv njega ne vodi krivični postupak, osim ako se dokaz o ispunjavanju ovog uslova ne može razumno zahtijevati;
h) da ne predstavlja prijetnju po sigurnost Bosne i Hercegovine;
i) da ima osiguran stalni izvor prihoda u iznosu koji omogućava egzistenciju ili da je u stanju da osigura pouzdan dokaz o finansijskim izvorima za sopstveno izdržavanje;
j) da je izmirio sve poreske ili druge finansijske obaveze;
k) da potpiše izjavu da prihvata pravni sistem i ustavni poredak Bosne i Hercegovine i
l) da ima važeću garanciju o sticanju državljanstva BiH.
(2) Naturalizacija neće biti odobrena, čak ako podnosilac zahtjeva ispunjava opće uslove za naturalizaciju, ako postoje osnovani razlozi za sumnju da bi se odobravanjem naturalizacije tom licu bila ugrožena sigurnost Bosne i Hercegovine i javni red i mir, ili ako naturalizacija nije u skladu sa interesima Bosne i Hercegovine iz nekog drugog razloga utvrđenog na osnovu cjelokupne procjene stanja podnosioca zahtjeva.
Sticanje državljanstva BiH olakšanom naturalizacijom
Član 10.
Bračni drug državljanina Bosne i Hercegovine - stranac, može steći državljanstvo BiH pod slijedećim uslovima:
a) da je brak trajao najmanje pet godina prije podnošenja zahtjeva i da još uvijek traje u momentu podnošenja zahtjeva;
b) da se odrekne ili na neki drugi način izgubi svoje ranije državljanstvo prije sticanja državljanstva BiH, osim ako to nije drugačije riješeno bilateralnim sporazumom iz člana 14. Odustajanje ili prestanak ranijeg državljanstva se ne zahtijeva ako to nije dopušteno ili se ne može razumno zahtijevati;
c) da ima odobren stalni boravak na teritoriji Bosne i Hercegovine;
d) da ne predstavlja prijetnju po sigurnost Bosne i Hercegovine.
Član 32.
(1) Odluke iz člana 31., stav (2), izuzev odluka donesenih u skladu sa čl. 6., 7., 8. i 42., moraju se poslati Ministarstvu u roku od tri sedmice od datuma donošenja odluke. https://www.anwalt-derbeste.de
(2) Odluka kompetentne vlasti entiteta stupa na snagu dva mjeseca nakon slanja Ministarstvu, ukoliko Ministarstvo ne odredi da nisu ispunjeni uslovi iz čl. 9., 10., 11., 12., 13., 14., 21. i 22. U tom slučaju nadležni moraju uputiti slučaj kompetentnoj vlasti entiteta radi ponovnog razmatranja. Odluke donesene prema čl. 6., 7. i 8. stupaju na snagu nakon registracije od strane nadležnog organa.
(3) Ako nakon ponovnog razmatranja, ostane spor između kompetentnih vlasti entiteta i Bosne i Hercegovine, onda se slučaj mora uputiti Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine u skladu sa članom VI. 3. Ustava na konačnu odluku.
21. Zakon o državljanstvu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 34/16) glasi:
Član 8.
(Uvjeti za sticanje državljanstva na osnovu naturalizacije)
(1) Stranac koji je podnio zahtjev za sticanje državljanstva Federacije može steći državljanstvo Federacije naturalizacijom ako ispunjava sljedeće uvjete:
a) da je napunio 18 godina;
b) da ima odobren stalni boravak na teritoriji Bosne i Hercegovine najmanje tri godine prije podnošenja zahtjeva, s tim da u momentu podnošenja zahtjeva ima stalni boravak na teritoriji Federacije;
c) da dovoljno poznaje pismo i jezik jednog od konstitutivnih naroda Federacije;
d) da mu nije izrečena mjera sigurnosti protjerivanja stranca iz Bosne i Hercegovine, odnosno Federacije ili zaštitna mjera udaljavanja stranca sa teritorije Bosne i Hercegovine, odnosno Federacije od nadležnog organa uspostavljenog Ustavom Bosne i Hercegovine ili Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i da je ova odluka još na snazi;
e) da nije osuđivan na izdržavanje kazne zatvora za krivična djela sa umišljajem na vrijeme duže od tri godine u vremenu od osam godina prije podnošenja zahtjeva;
f) da se odrekne ili da mu na neki drugi način prestane ranije državljanstvo prije sticanja državljanstva Federacije, osim ako bilateralnim sporazumom iz člana 15. ovog zakona nije drugačije predviđeno. Odricanje ili prestanak ranijeg državljanstva na drugi način neće se zahtijevati ako to nije dozvoljeno ili se ne može razumno zahtijevati;
g) da se protiv njega ne vodi krivični postupak, osim ako se dokaz o ispunjavanju ovog uvjeta ne može razumno zahtijevati;
h) da ne predstavlja prijetnju za sigurnost Bosne i Hercegovine i Federacije;
i) da ima osiguran stalni izvor prihoda u iznosu koji omogućava egzistenciju ili je u stanju osigurati pouzdan dokaz o finansijskim izvorima za svoje izdržavanje u skladu sa odgovarajućim propisom Bosne i Hercegovine;
j) da je izmirio sve poreske ili druge finansijske obaveze u skladu sa odgovarajućim propisom Bosne i Hercegovine;
k) da potpiše izjavu da prihvata pravni sistem i ustavni poredak Bosne i Hercegovine i Federacije i
l) da ima važeću garanciju o sticanju državljanstva Bosne i Hercegovine i Federacije u skladu sa odgovarajućim propisom Bosne i Hercegovine.
(2) Sticanje državljanstva naturalizacijom neće se odobriti čak ako podnosilac zahtjeva ispunjava sve uvjete za naturalizaciju iz stava (1) ovog člana ukoliko postoje osnovani razlozi za sumnju da bi se odobrenjem naturalizacije tom licu ugrozila sigurnost Bosne i Hercegovine i Federacije, te javni red i mir ili ukoliko naturalizacija nije u skladu sa interesima Bosne i Hercegovine i Federacije iz nekog drugog razloga utvrđenog na osnovu cjelokupne procjene činjeničnog stanja podnosioca zahtjeva utvrđenog u postupku.
Član 9.
(Uvjeti za sticanje državljanstva na osnovu olakšane naturalizacije)
Stranac - bračni partner državljanina Federacije može steći državljanstvo Federacije pod sljedećim uvjetima:
a) da je brak trajao najmanje pet godina prije podnošenja zahtjeva i da još traje u vrijeme podnošenja zahtjeva;
b) da se odrekne ili da na neki drugi zakonom predviđen način prestane njegovo ranije državljanstvo prije sticanja državljanstva Federacije, osim ako to nije drugačije riješeno bilateralnim sporazumom zaključenim između Bosne i Hercegovine i druge države iz člana 15. ovog zakona. Odricanje ili prestanak ranijeg državljanstva ne zahtijeva se ako to nije dozvoljeno ili se ne može razumno zahtijevati;
c) da ima odobren stalni boravak na teritoriji Bosne i Hercegovine, s tim da u momentu podnošenja zahtjeva ima stalni boravak na teritoriji Federacije;
d) da ne predstavlja prijetnju po sigurnost Bosne i Hercegovine i Federacije.
22. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 119.
Početak i trajanje pravnih posljedica osude
(1) Pravne posljedice osude nastupaju danom pravosnažnosti presude.
(2) Pravne posljedice osude koje se sastoje u zabrani sticanja određenih prava traju najduže deset godina od dana izdržane, oproštene ili zastarjele kazne, ako za pojedine pravne posljedice nije zakonom propisano kraće trajanje.
(3) Pravne posljedice osude prestaju brisanjem osude.
Član 121.
Rehabilitacija
(1) Poslije izdržane, oproštene ili zastarjele kazne zatvora, kazne dugotrajnog zatvora ili kazne maloljetničkog zatvora, osuđene osobe uživaju sva prava utvrđena ustavom, zakonom i drugim propisima i mogu sticati sva prava, osim onih koja su im ograničena sigurnosnom mjerom ili nastupanjem pravne posljedice osude.
(2) Odredba stava 1. ovog člana primjenjuje se i na osobe na uvjetnom otpustu ako njihova prava nisu ograničena posebnim propisima o uvjetnom otpustu s izdržavanja kazne zatvora.
Član 125.
Brisanje osude
(1) Pod uslovom da počinitelj krivičnog djela nije ponovo osuđen za novo krivično djelo, osuda se briše po sili zakona kada proteknu sljedeći rokovi:
a) osuda kojom je počinitelj oslobođen kazne briše se iz kaznene evidencije ako osuđenik u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo,
b) uslovna osuda briše se iz kaznene evidencije po proteku roka od jedne godine od dana prestanka vremena provjeravanja, ako za to vrijeme osuđenik ne počini novo krivično djelo,
c) osuda na novčanu kaznu i na kaznu zatvora u trajanju do jedne godine briše se iz kaznene evidencije po proteku roka od tri godine od dana izvršenja, zastare ili oprosta kazne, ako za to vrijeme osuđenik ne počini novo krivično djelo,
d) osuda na kaznu zatvora u trajanju preko jedne do tri godine briše se iz kaznene evidencije po proteku roka od pet godina od dana izvršenja, zastare ili oprosta kazne, ako za to vrijeme osuđenik ne počini novo krivično djelo,
e) osuda na kaznu zatvora u trajanju preko tri do pet godina briše se iz kaznene evidencije po proteku roka od deset godina od dana izvršenja, zastare ili oprosta kazne, ako za to vrijeme osuđenik ne počini novo krivično djelo,
f) osuda na kaznu zatvora u trajanju preko pet do deset godina briše se iz kaznene evidencije po proteku roka od 15 godina od dana izvršenja, zastare ili oprosta kazne, ako za to vrijeme osuđenik ne počini novo krivično djelo.
(2) Sud može, na molbu osuđenika, odrediti da se iz kaznene evidencije briše osuda na kaznu zatvora u trajanju preko deset godina ako je protekao rok od 20 godina od dana izdržavanja, zastare ili oprosta kazne, a u tom vremenu osuđenik nije počinio novo krivično djelo.
(3) Prilikom odlučivanja o brisanju osude iz stava (2) ovog člana, sud će voditi računa o vladanju osuđenika poslije izdržavanja kazne, o prirodi krivičnog djela i o drugim okolnostima koje mogu biti od značaja za ocjenu opravdanosti brisanja osude.
(4) Osuda na kaznu dugotrajnog zatvora se ne briše.
(5) Osuda se ne može brisati iz kaznene evidencije dok traje krivični postupak za novo krivično djelo.
(6) Osuda se ne može brisati iz kaznene evidencije dok traje primjena mjera sigurnosti niti dok oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom nije potpuno izvršeno.
(7) Brisanjem osude iz kaznene evidencije pod uslovima iz st. (1) do (3) ovog člana počinitelj krivičnog djela smatra se neosuđivanim.
23. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03-ispravka, 56/03-ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 227.
Davanje podataka iz kaznene evidencije
(1) Podaci iz kaznene evidencije mogu se dati sudovima, tužilaštvima i organima unutrašnjih poslova u vezi s krivičnim postupkom koji se vodi protiv osobe koja je ranije bila osuđivana, kao i nadležnim organima za izvršenje krivičnopravnih sankcija i nadležnim organima koji učestvuju u postupku davanja amnestije, pomilovanja ili brisanja osude.
(2) Podaci iz kaznene evidencije mogu se, na obrazloženi zahtjev, dati i državnim organima ako još traju određene mjere sigurnosti ili pravne posljedice osude.
(3) Građanima se, na njihov zahtjev, mogu davati podaci o njihovoj osuđivanosti ili neosuđivanosti ako su im ti podaci potrebni radi ostvarivanja njihovih prava.
(4) Niko nema pravo tražiti od građana da podnose dokaze o svojoj osuđivanosti, odnosno neosuđivanosti.
(5) Odredbe st. od 1. do 4. ovog člana su posebne odredbe koje se odnose i na Zakon o slobodi pristupa informacijama Federacije Bosne i Hercegovine.
24. Zakon o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/98 i 48/99)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 202. st. (1) i (2)
(1) Kad je u zakonu ili na zakonu utemeljenom propisu određeno da rješenje donosi jedan organ u suglasnosti sa drugim organom, organ koji donosi rješenje sastavlja rješenje i šalje ga sa spisima predmeta na suglasnost drugom organu, koji može dati suglasnost potvrdom na samom rješenju ili posebnim aktom. U takvom slučaju rješenje je doneseno kad je drugi organ dao suglasnost, a smatra se aktom organa koji je donio rješenje.
(2) U slučaju iz stava 1. ovog člana, organ koji donosi rješenje sastavlja i šalje ga sa spisima predmeta na suglasnost drugom organu, koji može dati suglasnost potvrdom na samom rješenju ili posebnim aktom. U takvom slučaju rješenje je doneseno kad je drugi organ dao suglasnost, a smatra se aktom organa koji je donio rješenje.
V. Dopustivost
25. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
26. Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
a) Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to:
- Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.
- Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom.
Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.
27. U konkretnom predmetu podnosilac zahtjeva je Zoran Tegeltija, predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, što znači da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu odredbu člana 21. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je zahtjev dopustiv, jer je u konkretnom slučaju, prema članu VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud nadležan da odlučuje, između ostalog, o sporovima između institucija Bosne i Hercegovine i entiteta. Podnosilac zahtjeva je ukazao na postojanje spora između Ministarstva i Federalnog ministarstva kao kompetentnih vlasti na državnom i entitetskom nivou, ističući da je entitetski nivo vlasti arbitrarno primijenio materijalno pravo povodom zahtjeva stranca A.G., kao tražioca državljanstva BiH/FBiH, implicirajući pritom na povredu prava iz člana I/7. Ustava BiH, čl. 6, 8, 13. i 14. Evropske konvencije, te odredbe Zakona o državljanstvu BiH, Zakona o državljanstvu FBiH i KZFBiH. Argumentacija iz zahtjeva je zasnovana na tvrdnji da je Federalno ministarstvo pogrešnom primjenom odredaba iz oblasti državljanstva i krivičnog zakonodavstva, odlučujući o konkretnom zahtjevu A.G., pogrešno ocijenilo dokaze, te nepotpuno i nepravilno utvrdilo činjenično stanje sadržano u predmetu, što je, u konačnici, rezultiralo donošenjem nezakonitog rješenja. Podnosilac zahtjeva je ukazao na sadržaj odredbe člana 32. Zakona o državljanstvu BiH, koji u relevantnom dijelu (stav 3) glasi: "ako nakon ponovnog razmatranja, ostane spor između kompetentnih vlasti entiteta i Bosne i Hercegovine, onda se slučaj mora uputiti Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine u skladu sa članom VI/3. Ustava na konačnu odluku."
28. Slijedeći navedeno, proizlazi da se zahtjev podnesen Ustavnom sudu, na osnovu člana VI/3.a) Ustava BiH, u svojoj suštini odnosi na tvrdnju o postojanju spora između vlasti na nivou države i na nivou entiteta povodom oprečnih mišljenja u pogledu stjecanja državljanstva BiH/FBiH i pravnih posljedica nedavanja saglasnosti državnog nivoa vlasti entitetskom nivou vlasti. Prema ocjeni Ustavnog suda, uprkos izraženim mišljenjima Vlade FBiH i Federalnog ministarstva o nedopustivosti zahtjeva, navedeno je posebno važno, jer su u konkretnom slučaju u postupku stjecanja državljanstva BiH/FBiH donesena dva oprečna akta Ministarstva, kao institucije BiH, i Federalnog ministarstva, kao entitetskog organa, u kojima su usvojeni različiti stavovi povodom istog pitanja, pa proizlazi da takav spor, u smislu člana VI/3.a) Ustava BiH, može da se riješi jedino u postupku pred Ustavnim sudom.
VI. Meritum
29. Podnosilac zahtjeva je predložio da Ustavni sud riješi spor koji je nastao između Ministarstva i Federalnog ministarstva kao kompetentnih vlasti na državnom i entitetskom nivou povodom zahtjeva A.G. za stjecanje državljanstva BiH/FBiH, ukazujući pritom na povredu prava iz člana I/7. Ustava BiH, povrede odredaba iz čl. 6, 8, 13. i 14. Evropske konvencije, materijalnih odredaba Zakona o državljanstvu BiH i Zakona o državljanstvu FBiH, te relevantnih odredaba KZFBiH koje se odnose na pravne posljedice brisanja krivične osude iz kaznene evidencije.
30. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da se odlučivanje o davanju i oduzimanju državljanstva ubraja u djelokrug javnopravnih ovlaštenja određene države, te da je to pitanje u Bosni i Hercegovini, osim ustavnim odredbama, regulirano Zakonom o državljanstvu BiH, Zakonom o državljanstvu FBiH i Zakonom o državljanstvu Republike Srpske. Osim toga, u praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) usvojen je stav da postupak koji su provele javne vlasti s ciljem odlučivanja da li treba strancu biti dozvoljeno da stekne državljanstvo, ili mu se to pravo oduzima jeste diskrecione, administrativne prirode i ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza, u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije (vidi presudu P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 13162/87 54 DR 211, str. 2). Imajući u vidu da se podnosilac zahtjeva, osim na odredbu iz člana I/7. Ustava BiH, poziva i na odredbe prava iz Evropske konvencije (čl. 6, 8, 13. i 14) koje se tiču A.G., kao pojedinca i ujedno tražioca državljanstva, Ustavni sud će, imajući u vidu da se državljanstvo ubraja u domen javnog prava svake zemlje, pa tako i Bosne i Hercegovine, u nastavku ispitati isključivo spor između Ministarstva i Federalnog ministarstva, dakle spor između državnog i entitetskog nivoa vlasti, a ne spor između Federalnog ministarstva i tražioca državljanstva kao pojedinca.
31. S obzirom na to da se radi o sporu koji se ne tiče građanskih prava i obaveza iz Evropske konvencije, Ustavni sud će ovaj spor riješiti na osnovu odredaba člana I/7. Ustava BiH, kao i na osnovu odredaba relevantnih zakona čiju primjenu dovodi u pitanje podnosilac zahtjeva, ukazujući na arbitrarnost Federalnog ministarstva u tom smislu (primjena relevantnih zakona). https://advokat-prnjavorac.com
32. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Federalno ministarstvo koje je u konkretnom slučaju odlučivalo u prvom stepenu o zahtjevu A.G. za stjecanje državljanstva BiH/FBiH donijelo rješenje kojim je zahtjev odbijen. U obrazloženju tog rješenja su navedeni razlozi zbog kojih je Federalno ministarstvo ocijenilo da A.G., kao stranac i ujedno tražilac državljanstva BiH/FBiH, ne ispunjava uvjete za stjecanje državljanstva iz člana 9.d) Zakona o državljanstvu FBiH, odnosno da predstavlja prijetnju po sigurnost BiH i FBiH. U tom pravcu je kao ključna okolnost istaknuto to što je tražilac državljanstva osuđen na teritoriji BiH/FBiH pravosnažnom presudom Općinskog suda za krivično djelo posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga za koje je uvjetno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, te da navedeno krivično djelo predstavlja teško krivično djelo normirano u KZFBiH u dijelu krivičnih djela protiv zdravlja ljudi i da tražilac državljanstva, stoga, predstavlja prijetnju po sigurnost države BiH. U tom pravcu je naglašeno da se, prema članu 8. stav 2. Zakona o državljanstvu FBiH, stjecanje državljanstva naturalizacijom neće odobriti čak ni ako podnosilac ispunjava uvjete za naturalizaciju iz stava 1. istog člana (opći uvjeti) ukoliko postoje osnovani razlozi za sumnju da bi se odobrenom naturalizacijom ugrozila sigurnost BiH i FBiH, ili ukoliko naturalizacija nije u skladu sa interesima BiH i FBiH, ili zbog nekog drugog razloga utvrđenog na osnovu cjelokupne procjene činjeničnog stanja podnosioca zahtjeva utvrđenog u postupku. Federalno ministarstvo je, osim navedenog, ukazalo i na sadržaj odredbe člana 9. stav 1. Zakona o državljanstvu BiH, koja se podudara sa odredbom navedenog entitetskog zakona iz koje, kako je obrazloženo, proizlazi diskreciono pravo svake države da primi stranca, ili da ga ne primi u državljanstvo i da ne postoji obaveza države da državljanstvo dodijeli, pod uvjetom da se prethodno provede pravilan postupak i donese zakonito rješenje. Identičan stav je Federalno ministarstvo usvojilo nakon ponovnog razmatranja predmeta zbog nesaglasnosti Ministarstva sa takvim stavom, iznoseći pritom u odgovoru Ministarstvu opširnije i detaljnije razloge u pravcu pravilno provedenog postupka pred Federalnim ministarstvom i zakonitosti rješenja utemeljenog na navedenim materijalnim odredbama Zakona o državljanstvu BiH i FBiH, što je izneseno (i) u odgovoru Vlade FBiH u postupku pred Ustavnim sudom.
33. Za razliku od navedenog, Ministarstvo je u postupku usaglašavanja (davanja saglasnosti) na prethodno rješenje Federalnog ministarstva donijelo zaključak u kome su izneseni potpuno suprotni stav i mišljenje. Naime, Ministarstvo je utvrdilo da A.G. ispunjava uvjete iz člana 10. Zakona o državljanstvu BiH (olakšana naturalizacija), da je Federalno ministarstvo arbitrarno primijenilo materijalne propise iz oblasti državljanstva (član 9. stav 2. Zakona o državljanstvu BiH i član 8. stav 2. Zakona o državljanstvu FBiH kojim je regulirana naturalizacija) i krivičnog zakonodavstva, jer je kao odlučujuću činjenicu neosnovano ocijenilo postojanje pravosnažne osuđujuće presude protiv A.G., zanemarujući pritom da je izrečena kazna brisana iz kaznene evidencije (član 125. KZFBiH) i da se brisanjem osude osuđivano lice ima smatrati neosuđivanim, pa, stoga, i A.G. koji je aplicirao za državljanstvo BiH/FBiH po osnovu olakšane naturalizacije treba da se smatra neosuđivanim licem.
34. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je konkretnim zahtjevom problematizirano pitanje stjecanja državljanstva olakšanom naturalizacijom u vezi s pravnim posljedicama brisanja krivične osude iz kaznene evidencije. Ustavni sud ističe da su Zakonom o državljanstvu BiH i Zakonom o državljanstvu FBiH propisani uvjeti pod kojima stranac može steći državljanstvo BiH/FBiH naturalizacijom i olakšanom naturalizacijom. Oba zakona, pored općih uvjeta za stjecanje državljanstva koji su propisani u članu 9. stav 1. Zakona o državljanstvu BiH i članu 8. stav 1. Zakona o državljanstvu FBiH, u stavu 2. propisuju da naturalizacija neće biti odobrena ako postoje osnovani razlozi za sumnju da bi odobrenjem naturalizacije (tražiocu državljanstva) bila ugrožena sigurnost Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, ili ako naturalizacija nije u skladu sa interesima Bosne i Hercegovine, ili zbog nekog drugog razloga utvrđenog na osnovu cjelokupne procjene činjeničnog stanja utvrđenog u postupku. Olakšana naturalizacija je regulirana u odredbama člana 10. Zakona o državljanstvu BiH i člana 9. Zakona o državljanstvu FBiH, pa se odredbe kojima je regulirano pitanje stjecanja državljanstva naturalizacijom i olakšanom naturalizacijom, prema mišljenju Ustavnog suda, ne mogu posmatrati odvojeno, kako se implicira u zahtjevu, jer navedene odredbe sadržajno i konceptualno predstavljaju jednu cjelinu, tj. slijede jedna za drugom. U tom pravcu Ustavni sud podržava stav iz osporenog rješenja Federalnog ministarstva da se prilikom odlučivanja o ispunjavanju uvjeta za stjecanje državljanstva te odredbe ne mogu primjenjivati nezavisno jedne od drugih.
35. Sljedeće (i) najbitnije pitanje iz zahtjeva odnosi se na pravne posljedice brisanja krivične osude u postupku stjecanja državljanstva BiH/FBiH. Argument podnosioca zahtjeva, odnosno Ministarstva, jeste da je tražiocu državljanstva uvjetna osuda brisana iz kaznene evidencije i da se, stoga, ima smatrati neosuđivanim licem. U zahtjevu se, dalje, navodi da je Federalno ministarstvo prekoračilo granice diskrecionog prava arbitrarnim izvođenjem zaključka da materijalni propisi iz oblasti državljanstva derogiraju primjenu KZFBiH. S druge strane, Federalno ministarstvo, suprotstavljajući se takvom stavu i mišljenju, smatra da su propisi iz oblasti državljanstva (Zakon o državljanstvu BiH i Zakon o državljanstvu FBiH) lex specialis u odnosu na KZFBiH i da s tog aspekta čin brisanja osude iz kaznene evidencije osuđivanom stranom državljaninu ne znači da se stranac prema odredbama KZFBiH ne smatra osuđivanim, u smislu ispunjavanja uvjeta za stjecanje državljanstva BiH/FBiH.
36. Imajući u vidu navedena suprotstavljena mišljenja i stavove, Ustavni sud podsjeća da iz odredbe člana 125. stav 1. tačka b) KZFBiH proizlazi da brisanje osude po sili zakona za određene osude nastupa automatski, protekom određenog vremena, pod uvjetom da osuđeni u tom vremenu nije učinio novo krivično djelo. Dužina tog vremena u zakonu je različito određena, u zavisnosti od vrste krivične sankcije koja je bila izrečena osuđenom. Dalje, u stavu 7. citiranog člana je određeno da se brisanjem osude iz kaznene evidencije pod uvjetima iz st. 1. i 3. iste odredbe počinilac krivičnog djela smatra neosuđivanim. Međutim, navedena odredba se ne može posmatrati izdvojeno, već u vezi s odredbama o rehabilitaciji (član 121. KZFBiH i član 117. KZBiH), odnosno davanjem podataka iz kaznene evidencije i ovlaštenjima koja s tim u vezi postoje. Neophodnost da se sagledaju ove odredbe u uzajamnoj vezi proistječe iz ključnog pitanja koje glasi: Kakve su pravne posljedice brisanja osude? U konkretnom slučaju Ustavni sud ima u vidu da je tražilac državljanstva A.G. bio pravosnažno osuđen uvjetnom osudom na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci s vremenom provjeravanja od jedne godine zbog počinjenja krivičnog djela (posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga) i da je navedena osuda brisana iz kaznene evidencije. U pogledu pravnog značaja brisanja osude, koji se neophodno dovodi u vezu sa odredbama o rehabilitaciji osuđenih lica, Ustavni sud podsjeća (imajući u vidu vrstu krivične sankcije) da je u pitanju tzv. ograničena rehabilitacija, koju (između ostalog) karakterizira činjenica da licu čija je osuda brisana iz kaznene evidencije nije izričito priznat status neosuđivanosti. To, dalje, ima kao posljedicu da nadležni organi koji učestvuju u krivičnom postupku, bez obzira na to da li je osuda brisana iz kaznene evidencije i bez obzira na često veliki protek vremena od ranije osude, imaju pravo da raspolažu informacijama o prijašnjoj osuđivanosti nekog lica, jer, prema odredbi člana 227. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), podaci iz kaznene evidencije mogu se dati "sudovima, tužilaštvima i organima unutrašnjih poslova". Cilj ovakvog sistema rehabilitacije su interes i zaštita društva od kriminaliteta. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na relevantni dio odredbe člana 121. KZFBiH (rehabilitacija) prema kojem "osuđene osobe uživaju sva prava utvrđena ustavom, zakonom i drugim propisima i mogu stjecati sva prava, osim onih koja su im ograničena sigurnosnom mjerom ili nastupanjem pravne posljedice osude". Ograničenost djelovanja instituta brisanja osude posljedica je i činjenice da zakon ne sadrži posebne odredbe o ograničavanju i zabrani davanja podataka iz kaznene evidencije, odnosno da ne poznaje tzv. pretpostavku neosuđivanosti, jer se podaci, kako je prethodno navedeno, mogu dati sudovima, tužilaštvima i organima unutrašnjih poslova. Stoga, proizlazi da se brisanjem osude iz kaznene evidencije ne postiže faktičko anuliranje osude i krivične sankcije obuhvaćene tom brisanom osudom, kao što se brisanjem osude ne postiže ni pravno anuliranje ranije osude s obzirom na to da se podaci o osuđivanosti mogu dati sudovima, tužilaštvima i organima unutrašnjih poslova (policiji) radi obavljanja poslova iz njihove nadležnosti. U tom smislu je očigledno da su dometi i posljedice brisanja osude iz kaznene evidencije ograničeni i da se ne odnose na sva potencijalno zainteresirana lica. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se u uvjerenju koje se izdaje građanima na osnovu podataka iz kaznene evidencije brisana osuda i brisane pravne posljedice osude ne smiju spominjati. Međutim, to ne znači da se poništava upis osude i da takvi podaci ne ostaju u kaznenoj evidenciji koji se, u smislu člana 227. ZKPFBiH, mogu dati sudovima, tužilaštvima i organima unutrašnjih poslova, kao što je već obrazloženo.
37. Slijedeći navedeno, ne mogu se prihvatiti navodi podnosioca zahtjeva da je Federalno ministarstvo arbitrarno primijenilo materijalne propise iz oblasti državljanstva i krivičnog zakonodavstva i da je u vezi s pravnim posljedicama brisanja osude prekoračilo svoja ovlaštenja, jer upravo iz odredbe člana 227. ZKPFBiH proizlazi suprotno. Ustavni sud, imajući u vidu, prije svega, jasne zakonske odredbe Zakona o državljanstvu, te jasno, argumentirano i podrobno obrazloženje rješenja Federalnog ministarstva ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen zahtjev A.G. za stjecanje državljanstva BiH/FBiH. U tom smislu Ustavni sud podsjeća da je, kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije i osporenog rješenja, Federalno ministarstvo u saradnji sa državnim i entitetskim organima izvršilo sigurnosne provjere za tražioca državljanstva i da je nakon prikupljenih podataka dobivenih na taj način ocijenilo da se u postupku stjecanja državljanstva ne može zanemariti okolnost da je A.G. na teritoriji BiH/FBiH bio osuđen pravosnažnom presudom za teško krivično djelo normirano u Poglavlju XXI KZFBiH pod nazivom Krivična djela protiv zdravlja ljudi i da, stoga, ne ispunjava uvjete za stjecanje državljanstva BiH. Federalno ministarstvo je ocjenom prikupljenih podataka, kao i osuđujuće presude izrečene tražiocu državljanstva za krivično djelo posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga od 26. oktobra 2016. godine, bez obzira na karakter kazne (uvjetna osuda) koja je brisana iz kaznene evidencije, zaključilo da bi se odobrenjem traženog državljanstva ugrozila sigurnost BiH i FBiH. Iz navedenog proizlazi da je Federalno ministarstvo imalo u vidu odredbu člana 125. KZFBiH kojom je regulirano brisanje osude i koja je u okolnostima konkretnog slučaja dovedena u vezu s njenim pravnim posljedicama uz zaključak da brisanje osude za konkretan postupak (stjecanje državljanstva) nije od značaja, te da su zakoni kojima je regulirano pitanje državljanstva u konkretnom slučaju lex specialis u odnosu na odredbu člana 125. KZFBiH.
38. Imajući sve to u vidu, prema mišljenju Ustavnog suda, neosnovano je pozivanje podnosioca zahtjeva na arbitrarnu primjenu odredbe člana 10.d) Zakona o državljanstvu BiH i člana 9.d) Zakona o državljanstvu FBiH kojima su propisani uvjeti za stjecanje državljanstva olakšanom naturalizacijom, pa Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju Federalnog ministarstva, kao entitetskog organa, u zaključku da A.G., kao stranac i ujedno tražilac državljanstva BiH/FBiH, ne ispunjava uvjete za stjecanje državljanstva propisane zakonom.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Federalno ministarstvo u postupku stjecanja državljanstva po zahtjevu A.G nije prekršilo odredbe iz člana I/7. Ustava Bosne i Hercegovine na koji način se ujedno (i) rješava ovaj ustavni spor.
VII. Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da Federalno ministarstvo, kao entitetski organ, u postupku odlučivanja o zahtjevu za stjecanje državljanstva BiH/FBiH nije postupilo proizvoljno kada je odbilo zahtjev A.G. iz Arapske Republike Egipat, jer je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja ocijenjeno da A.G., kao tražilac državljanstva BiH/FBiH, ne ispunjava uvjete propisane u članu 10. Zakona o državljanstvu BiH i članu 9. Zakona o državljanstvu FBiH za stjecanje državljanstva olakšanom naturalizacijom i da, u smislu člana 9. stav 2. Zakona o državljanstvu BiH i člana 8. stav 2. Zakona o državljanstvu FBiH, predstavlja prijetnju po sigurnost Federacije Bosne i Hercegovine.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.