- Wed Jun 09, 2021 1:46 pm
#4716
Službene novine Federacije BiH, broj 45/21
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3900/19, rješavajući apelaciju S. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija S. B.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 201347 18 Gž od 3. septembra 2019. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Mostaru koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Apelantica S. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz mjesta Rodoč kod Mostara, koju zastupa Azra Guzin, advokat iz ZAK "Kebo & Guzin", podnijela je 14. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 201347 18 Gž od 3. septembra 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i tuženog JP "Elektroprivreda HZHB" d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud i tuženi su dostavili odgovor na apelaciju 4. decembra 2020. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Odlučujući o tužbi koju je apelantica 12. juna 2018. godine podnijela zbog smetanja posjeda, Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) Rješenjem broj 58 0 P 201347 18 P od 23. oktobra 2018. godine utvrdio je da je tuženi 16. maja 2018. godine zasmetao apelanticu u posjedu korištenja električnog brojila i električne energije u kući u Mostaru u mjestu Rodoč, koja je pobliže opisana u dispozitivu rješenja (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) tako što je nezakonito isključio struju, odnosno obustavio isporuku električne energije u predmetnoj nekretnini. Istim rješenjem tuženom je naloženo da uspostavi posjedovno stanje onakvo kakvo je bilo na dan smetanja, tj. da ponovno uključi struju, odnosno da ponovno isporuči električnu energiju u predmetnoj nekretnini, te je tuženom zabranjeno isto i slično smetanje apelanticinog posjeda, uz obavezivanje tuženog na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u dispozitivu rješenja).
6. Općinski sud je naglasio da u parnicama zbog smetanja posjeda sud treba da se ograniči samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja.
7. Polazeći od navedenog, Općinski sud je ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da su se u konkretnom slučaju, u smislu člana 315. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, ostvarila oba konstitutivna elementa koja su neophodna za postojanje posjeda jer je apelantica imala i corpus possesionis i animus possidendi jer predmetnu nekretninu koristi od 2004. godine i u njoj živi sa svojom djecom i koristi je kao svoju. Osim toga, parnične stranke su svojim iskazima učinile nespornim da je tuženi isključio električnu energiju na predmetnoj nekretnini 16. maja 2018. godine. Parnične stranke su također iskazima učinile nespornim činjenicu apelanticinog mirnog posjeda na predmetnoj nekretnini, te da u vrijeme isključenja električne energije nije bilo dugovanja za isporučenu električnu energiju. Općinski sud je naglasio da su činjenicu posljednjeg stanja posjeda učinile nespornim parnične stranke, pri čemu je nesporno da je isključenjem električne energije objekta u kojem apelantica živi sa svojom djecom ona očito zasmetana u svom posjedu.
8. Općinski sud je potom naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da apelantica nije vlasnik predmetne nekretnine, već su suvlasnici nekretnine njeni roditelji sa dijelom ½. Međutim, Općinski sud je utvrdio i činjenicu da između apelantice i njenih roditelja kod istog suda od 7. marta 2015. godine teče parnica radi utvrđenja da je apelantica stekla pravo (su)vlasništva na predmetnoj nekretnini.
9. Tokom postupka je utvrđeno da je tuženi postupao po zahtjevu vlasnika predmetne nekretnine od 3. marta 2017. godine, odnosno u skladu s odredbom člana 63. stav 1. tačka d. Zakona o električnoj energiji FBiH. Također, prema mišljenju Općinskog suda, apelantica je upoznala tuženog o tome da se između apelantice i njenih roditelja vodi parnica radi utvrđivanja suvlasničkih prava na predmetnoj nekretnini koja je u apelanticinom posjedu. Općinski sud je prilikom odlučenja imao u vidu i odredbu člana 13. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koja propisuje da je zabranjeno vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog kojeg je ono zakonom ustanovljeno ili priznato, a prema mišljenju Općinskog suda, zahtjev apelanticinog oca za privremenu odjavu potrošnje električne energije u konkretnom slučaju predstavlja zloupotrebu prava.
10. Prema ocjeni Općinskog suda, isključenje predmetne nekretnine s elektromreže, koju je do tog momenta nesporno koristila apelantica sa svojom djecom i u njoj nesmetano obavljala svakodnevne životne aktivnosti, predstavlja smetanje apelanticinog posjeda od tuženog. Općinski sud je u tom pravcu naglasio da apelantica bez električne energije nema toplu vodu, ne radi joj nijedan kućanski aparat, prekinut joj je kontakt sa svijetom (ne radi telefon, TV, nemogućnost punjenja mobitela i sl.).
11. Shodno svemu iznesenom, Općinski sud je zaključio da apelantica, u smislu člana 327. Zakona o stvarnim pravima, ima pravo na posjedovnu zaštitu, pa je odlučeno kao u dispozitivu rješenja.
12. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je Rješenjem broj 58 0 P 201347 18 Gž od 3. septembra 2019. godine žalbu uvažio i prvostepeno rješenje preinačio tako što je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, uz obavezivanje apelantice na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u dispozitivu rješenja).
13. Kantonalni sud je naveo da se žalbom s pravom ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno primijenio član 13. stav 1. ZOO-a kada je primjenom tog člana usvojio apelanticin tužbeni zahtjev. Naime, kako je Kantonalni sud naveo, tuženi u žalbi osnovano tvrdi da on uopće nije ugovorna strana s apelanticom jer je ugovor o isporuci električne energije zaključen s apelanticinim ocem, koji je suvlasnik predmetne nekretnine, ali i kuće koja se nalazi na istoj parceli, a u kojoj apelantica živi sa svojom djecom i suprugom u udjelima od po 1/2. Činjenica da je apelanticin otac zajedno sa suprugom vlasnik predmetne nekretnine koja je isključena iz sistema napajanja električnom energijom vidljiva je iz provedenih dokaza. Stoga, prema mišljenju Kantonalnog suda, tuženi osnovano ističe da je u cijelosti postupio u skladu sa članom 76. stav 1. tačka d. Općih uvjeta za isporuku električne energije (uvjeti koji opravdavaju obustavu isporuke preuzimanjem – isključenjem krajnjih kupaca/proizvođača) kojim je propisano da distributer može obustaviti isporuku električne energije krajnjem kupcu ako to u skladu s ugovorom zahtijeva krajnji kupac/proizvođač.
14. Tokom prvostepenog postupka nesporno je utvrđeno da je suvlasnik predmetne nekretnine (apelanticin otac) podnio zahtjev tuženom tražeći isključenje električne energije na navedenom brojilu, pa je tuženi, postupajući u skladu s Općim uvjetima za isporuku električne energije, izvršio iskopčavanje električne energije na tom mjestu 16. maja 2018. godine. Iz navedenog jasno proizlazi da u radnjama tuženog nema nikakve protupravnosti, pa je prvostepeno rješenje valjalo preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev.
15. Na kraju, Kantonalni sud je dodao da tuženi nije dužan učestvovati u rješavanju i trpjeti štetne posljedice porodičnih problema između apelantice i njenih roditelja, te da tuženi nije postupio na navedeni način vlasnik predmetne nekretnine bi imao pravo da tuži tuženog zbog nepoštovanja ugovornog odnosa, odnosno nepostupanja po zahtjevu za isključenje električne energije u predmetnom objektu.
16. O troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 383. i 386. ZPP-a koji se odnose na troškove plaćanja sudske takse na žalbu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U iscrpnim navodima apelacije apelantica, između ostalog, navodi da je u tužbi naglasila da su njeni roditelji osamdesetih godina kupili predmetnu nekretninu na kojoj su izgradili samo donji dio kuće, a da je apelantica, uz prethodni dogovor s roditeljima, svojim sredstvima izgradila dva sprata kuće. Apelantica navodi da je tokom postupka dokazala da se pred Općinskim sudom vodi parnični postupak s ciljem utvrđenja da je stekla pravni osnov za stjecanje vlasništva s dijelom ½ na predmetnoj nekretnini. Potom se navodi da je tuženi, bez prethodne najave i naloga, došao na lice mjesta i isključio struju u predmetnoj nekretnini uz obrazloženje da postupa po nalogu vlasnika nekretnine, te je na taj način tuženi omeo apelanticu u mirnom posjedu korištenja električnog brojila i električne energije u predmetnoj nekretnini. Apelantica smatra da je Kantonalni sud stanje u ovom predmetu sagledao vrlo šturo jer se u konkretnom slučaju ovaj predmet mora sagledati u širem kontekstu uzimajući u obzir Ustavom zagarantirano pravo na porodični život. U tom pravcu apelantica ističe da je tokom postupka nesporno utvrđeno da ona s djecom od 2004. godine koristi dva sprata kuće koja je izgradila vlastitim sredstvima, da je električna energija isključena na I i II spratu, koje aktivno koristi sa svojom porodicom, tako što su na betonskom stubu posječeni kablovi, da do isključenja električne energije nije bilo nikakvog duga za isporučenu energiju jer je apelantica svoje obaveze prema tuženom uredno izmirivala. Apelantica navodi da je ona stvarni potrošač električne energije u predmetnoj nekretnini jer njeni roditelji već duže vrijeme tu ne žive. Za postojanje posjeda tokom postupka dokazani su konstitutivni elementi, i to faktička vlast na stvari kao vanjski materijalni element i posjedovna volja kao unutrašnji, subjektivni element, da se stvar drži za sebe, a ne za drugog. Predmetna nekretnina predstavlja jedini dom za apelanticu i njenu porodicu. U tom pravcu apelantica se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) zauzetu u predmetima Bjedov protiv Hrvatske, Orlić protiv Hrvatske, Paulić protiv Hrvatske, u kojima je Evropski sud obrazlagao pojam doma. Apelantica tvrdi da se Kantonalni sud svojim rješenjem direktno miješa i utječe na život apelantice i njene djece, ali i država propušta da zaštiti pojedinca od miješanja trećih lica, odnosno tuženog. Apelantica smatra da postupanje tuženog u konkretnom slučaju ne predstavlja izuzetak od zabrane miješanje. Isključivanje struje zabranjeno je i protivno odredbama Evropske konvencije i Opće deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, ali i Ustava Bosne i Hercegovine. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje prava na koja se apelantica u apelaciji pozvala, da se osporeno rješenje ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
18. Kantonalni sud je naveo da je osporeno rješenje doneseno pravilnom primjenom materijalnog prava na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i bez povreda postupka, te u skladu sa članom 6. Evropske konvencije. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. https://www.anwalt-bih.de
19. Tuženi je u navodima apelacije istakao da apelantica nije ni u kakvom ugovornom odnosu s njim, te da nije ni mogla tražiti uključenje električne energije na spornom mjernom mjestu. Kao krajnji potrošač u poslovnim knjigama vodi se M. Š., koji je podnio zahtjev za privremenu odjavu potrošnje električne energije, a što je tuženi, u smislu člana 78. stav 1. tačka d. Općih uvjeta za isporuku električne energije, bio dužan učiniti.
V. Relevantni propisi
20. Zakon o stvarnim pravima ("Službene novine Federacije BiH" br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
POSJED
1. Opće odredbe
Član 315.
Pojam posjeda
(1) Posjednik stvari je osoba koja ima faktičku vlast na stvari.
(2) Ko svoju faktičku vlast vrši lično ili putem pomoćnika u posjedovanju neposredni je posjednik.
(3) Posredni posjed stvari ima osoba koja faktičku vlast na stvari vrši preko druge osobe, koja po nekom pravnom osnovu ima stvar u neposrednom posjedu. Ako je posjednik, prije nego je stvar prepustio neposrednom posjedniku, po nekom pravnom osnovu dobio tu stvar u neposredan posjed od treće osobe, i ta se osoba smatra posrednim posjednikom.
(4) Posjed stvari ima i osoba koja faktičku vlast vrši u pogledu dijela neke stvari, koji inače ne bi mogao biti samostalni objekt stvarnih prava kao što je soba ili druga prostorija u stanu i slično.
(5) S posjedom stvari izjednačeno je faktičko izvršavanje sadržaja prava stvarnih služnosti u pogledu neke nekretnine (posjed prava); na posjed toga prava se na odgovarajući način primjenjuju odredbe o posjedu stvari, ako to nije suprotno prirodi prava niti odredbama zakona.
(6) Više osoba mogu imati posjed iste stvari ili prava stvarne služnosti (suposjed).
4. Zaštita posjeda
Član 327.
Pravo na zaštitu posjeda
(1) Posjednik ima pravo na zaštitu od samovlasnog smetanja posjeda.
(2) Pravo na zaštitu posjeda ostvaruje se u sudskom postupku ili putem samopomoći.
(3) Posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu zbog smetanja posjeda u roku od 30 (trideset) dana od saznanja za smetanje i počinioca, a najkasnije od jedne godine od dana nastalog smetanja (parnica zbog smetanja posjeda).
(4) Posjedovnom tužbom posjednik traži da se utvrdi čin smetanja posjeda, naredi uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja posjeda, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće.
(5) Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nemaju uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika.
(6) Posjednik koji je posjed stekao silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja, ima također pravo na zaštitu od smetanja posjeda, osim prema osobi od koje je na takav način došao do posjeda, ako od nastalog smetanja nisu protekli rokovi iz stava 3. ovog člana.
Član 371. stav (1) tačka 12)
Prestanak važenja zakona
(1) Početkom primjene ovoga zakona prestaju važiti sljedeći zakoni:
12) Zakon o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03).
21. Zakon o obligacionim odnosima FBiH ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; "Službeni list SRBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Zabrana zloupotrebe prava
Član 13. stav (1)
(1) Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.
22. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
e) Granice ispitivanja prvostepene presude
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. tač. 2), 3), 8), 9), 12) i 13) ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 235. tačka 3)
Rješavajući o žalbi drugostepeni sud može:
3) uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti, te po potrebi predmet vratiti na ponovni postupak.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 58 0 P 201347 18 Gž od 3. septembra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanticin punomoćnik je primio 3. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 14. oktobra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelantica pobija rješenje Kantonalnog suda tvrdeći da je tim rješenjem povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na mirno uživanje doma
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
29. Bitna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1100/04 od 17. novembra 2005. godine, tačka 24, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 22/06). "Dom" je, prema praksi Evropskog suda, mjesto, fizički definiran prostor, gdje se razvija privatni i porodični život. Pojedinac ima pravo na poštovanje svog doma, što znači, kako je Evropski sud istakao, ne samo pravo na konkretni fizički prostor nego i na mirno uživanje tog prostora. Stoga, povrede prava na poštovanje doma nisu ograničene samo na fizičko onemogućavanje u mirnom uživanju doma kao što je npr. neovlašteni ulazak u dom neke osobe, nego uključuju i one koje nisu konkretne ili fizičke kao što je buka, imisije, mirisi ili drugi oblici miješanja kojima se lice sprječava u uživanju u udobnosti svog doma (vidi predmet Hatton i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 36022/97, § 96, ECHR 2003-VIII).
30. Imajući u vidu navedene stavove Evropskog suda, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju nesporno da predmetna nekretnina u kojoj apelantica živi s djecom predstavlja njen "dom" u smislu člana 8. Evropske konvencije. Također, nesporno je da osporena odluka Kantonalnog suda predstavlja miješanje u apelanticino pravo na mirno uživanje doma budući da onemogućavanje daljnjeg korištenja struje koju je apelantica godinama koristila u kući u kojoj stanuje onemogućava apelanticu da mirno uživa u svom domu s udobnostima koje su u današnjim uvjetima uobičajene. S obzirom na navedeno, Ustavni sud mora ispitati je li miješanje u ovo apelanticino pravo bilo u skladu sa stavom 2. člana 8. Evropske konvencije, odnosno je li bilo "predviđeno zakonom" i je li bilo "neophodno u demokratskom društvu", odnosno je li slijedilo neki od legitimnih ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije i je li uspostavljena pravična ravnoteža između miješanja i legitimnog cilja koji se želio postići (vidi Evropski sud, Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. januara 1981. godine, serija A, broj 45, tačka 43).
31. U vezi s pitanjem da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao gotovo identično pitanje u Odluci broj AP 926/13 kojom je utvrđeno kršenje apelanticinog prava na mirno uživanje doma u gotovo identičnim činjeničnim i pravnim okolnostima kao u konkretnom slučaju (smetanje posjeda u toku brakorazvodne parnice isključenjem električne energije po nalogu vlasnika nekretnine u kojoj s djecom živi supruga vlasnika nekretnine; vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 926/13 od 25. aprila 2013. godine, tačke 20–22, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda ustavnisud.ba). Naime, u citiranoj odluci Ustavni sud je utvrdio da miješanje u apelanticino pravo na dom nije bilo zakonito jer je Kantonalni sud u Novom Travniku pravno pitanje smetanja posjeda riješio primjenom odredaba Općih uvjeta za isporuku električne energije, pri čemu navedeni sud nije ni na koji način obrazložio zbog čega je smatrao da se u konkretnom slučaju pitanje smetanja posjeda ne treba rješavati primjenom Zakona o vlasničkopravnim odnosima (koji je važio u relevantnom periodu), koji je jedini relevantan za takve situacije. Ustavni sud je naglasio da je Kantonalni sud u Novom Travniku primjenom Općih pravila i Zakona o električnoj energiji zaključio da u radnjama tuženog nema protupravnosti zato što je tuženi postupao prema zahtjevu apelanticinog supruga koji je "kupac" električne energije shodno Općim uvjetima za isporuku električne energije i da stoga apelantica ne može tražiti ponovno uključenje struje "bez saglasnosti vlasnika kuće". Shodno navedenom, Ustavni sud je zaključio "da je u konkretnom slučaju uskraćivanje posjedovne zaštite odlukom Kantonalnog suda proizvoljno zato što je to suprotno eksplicitnoj odredbi člana 75. stav 4. Zakona o vlasničkopravnim odnosima."
32. Shodno praksi na koju je ukazano, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je u citiranom predmetu primijenjen Zakon o vlasničkopravnim odnosima koji je važio u relevantnom periodu, a koji je primjenom Zakona o stvarnim pravima prestao da važi (član 371. stav (1) tačka 12. Zakona o stvarnim pravima). Dakle, u konkretnom slučaju relevantan je Zakon o stvarnim pravima na koji se pozvao prvostepeni sud, a koji u članu 315. definira pojam posjeda, koji uključuje i posjed prava, a u članu 327. propisuje pravo na posjedovnu zaštitu (vidi relevantne propise). Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, za razliku od Kantonalnog suda, istakao da je sud u postupcima za zaštitu od smetanja posjeda ograničen na utvrđivanje činjenice da li je tužilac posjednik stvari i da li je tuženi izvršio smetanje posjeda utvrđujući da su se u relevantnim okolnostima konkretnog slučaja stekli svi uvjeti za apelanticinu posjedovnu zaštitu, u smislu člana 327. Zakona o stvarnim pravima (vidi tačke od 7. do 11. ove odluke).
33. Dakle, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud utvrdio da su se u konkretnom slučaju ispunila oba konstitutivna elementa za postojanje posjeda, da je apelantica nesporno zasmetana u mirnom posjedu od tuženog isključivanjem električne energije u predmetnoj nekretnini u kojoj apelantica s porodicom živi od 2004. godine i uredno izmiruje troškove na ime utrošene električne energije za predmetnu nekretninu.
34. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu zaključivši da je prvostepeni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 13. stav (1) ZOO-a (iako prvostepeni sud svoju odluku nije ni zasnovao na citiranoj odredbi, već se na tu odredbu pozvao u kontekstu zahtjeva vlasnika predmetne nekretnine za isključenje električne energije koji je doveden u vezu s parnicom koja se vodi o utvrđivanju prava vlasništva na predmetnoj nekretnini), prihvatajući opravdanim žalbene navode da je tuženi ispoštovao zahtjev vlasnika sporne nekretnine i da je postupao u skladu sa članom 76. stav 1. tačka d. Općih uvjeta za isporuku električne energije, te da bi u suprotnom podnosilac zahtjeva mogao tužiti tuženog zbog neispunjenja zahtjeva. Shodno datom obrazloženju, Ustavni sud, prije svega, zapaža da Kantonalni sud nije obrazložio zašto u konkretnom slučaju na tužbu zbog smetanja posjeda nisu primjenjive odredbe Zakona o stvarnim pravima. Navedeno posebno u okolnostima kada je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao upravo na odredbama tog zakona.
35. Kako je Kantonalni sud svoju odluku zasnovao na članu 76. stav 1. tačka d. Općih uvjeta za isporuku električne energije koji, prema ocjeni tog suda, opravdava obustavu isporuke električne energije po zahtjevu vlasnika nekretnine, a pitanje posjedovne zaštite od smetanja posjeda je pitanje koje se ispituje primjenom Zakona o stvarnim pravima, pri čemu Kantonalni sud nije ni naveo razloge zbog kojih smatra da Zakon o stvarnim pravima u konkretnom slučaju nije primjenjiv, posebno u okolnostima kada je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao upravo na tom zakonu, Ustavni sud, slijedeći svoju praksu, smatra da miješanje u apelanticino pravo na mirno uživanje doma u konkretnom slučaju nije "predviđeno zakonom" na način na koji to propisuje član 8. stav 2. Evropske konvencije. S obzirom na ovakav zaključak Ustavnog suda, nije potrebno dalje ispitivati da li je miješanje, koje nije u skladu sa zakonom, bilo "neophodno u demokratskom društvu". Stoga, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom Kantonalnog suda prekršeno apelanticino pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi
36. S obzirom na zaključak u vezi s kršenjem prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale navodne povrede prava na koja se apelantica u apelaciji pozvala.
VIII. Zaključak
37. Ustavni sud, slijedeći svoju praksu, zaključuje da postoji kršenje prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer je miješanje u apelanticino pravo nezakonito budući da je Kantonalni sud svoju odluku zasnovao na Općim uvjetima za isporuku električne energije, a ne na odredbama Zakona o stvarnim pravima, a pri tome nije obrazložio zašto navedeni zakon nije primjenjiv u konkretnom slučaju, posebno u okolnostima kada je Općinski sud na odredbama Zakona o stvarnim pravima zasnovao osnovanost tužbenog zahtjeva, pa je na taj način došlo do nezakonitog miješanja u apelanticino pravo na "dom", u smislu člana 8. Evropske konvencije.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3900/19, rješavajući apelaciju S. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija S. B.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 201347 18 Gž od 3. septembra 2019. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Mostaru koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Apelantica S. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz mjesta Rodoč kod Mostara, koju zastupa Azra Guzin, advokat iz ZAK "Kebo & Guzin", podnijela je 14. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 201347 18 Gž od 3. septembra 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i tuženog JP "Elektroprivreda HZHB" d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud i tuženi su dostavili odgovor na apelaciju 4. decembra 2020. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Odlučujući o tužbi koju je apelantica 12. juna 2018. godine podnijela zbog smetanja posjeda, Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) Rješenjem broj 58 0 P 201347 18 P od 23. oktobra 2018. godine utvrdio je da je tuženi 16. maja 2018. godine zasmetao apelanticu u posjedu korištenja električnog brojila i električne energije u kući u Mostaru u mjestu Rodoč, koja je pobliže opisana u dispozitivu rješenja (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) tako što je nezakonito isključio struju, odnosno obustavio isporuku električne energije u predmetnoj nekretnini. Istim rješenjem tuženom je naloženo da uspostavi posjedovno stanje onakvo kakvo je bilo na dan smetanja, tj. da ponovno uključi struju, odnosno da ponovno isporuči električnu energiju u predmetnoj nekretnini, te je tuženom zabranjeno isto i slično smetanje apelanticinog posjeda, uz obavezivanje tuženog na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u dispozitivu rješenja).
6. Općinski sud je naglasio da u parnicama zbog smetanja posjeda sud treba da se ograniči samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja.
7. Polazeći od navedenog, Općinski sud je ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da su se u konkretnom slučaju, u smislu člana 315. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, ostvarila oba konstitutivna elementa koja su neophodna za postojanje posjeda jer je apelantica imala i corpus possesionis i animus possidendi jer predmetnu nekretninu koristi od 2004. godine i u njoj živi sa svojom djecom i koristi je kao svoju. Osim toga, parnične stranke su svojim iskazima učinile nespornim da je tuženi isključio električnu energiju na predmetnoj nekretnini 16. maja 2018. godine. Parnične stranke su također iskazima učinile nespornim činjenicu apelanticinog mirnog posjeda na predmetnoj nekretnini, te da u vrijeme isključenja električne energije nije bilo dugovanja za isporučenu električnu energiju. Općinski sud je naglasio da su činjenicu posljednjeg stanja posjeda učinile nespornim parnične stranke, pri čemu je nesporno da je isključenjem električne energije objekta u kojem apelantica živi sa svojom djecom ona očito zasmetana u svom posjedu.
8. Općinski sud je potom naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da apelantica nije vlasnik predmetne nekretnine, već su suvlasnici nekretnine njeni roditelji sa dijelom ½. Međutim, Općinski sud je utvrdio i činjenicu da između apelantice i njenih roditelja kod istog suda od 7. marta 2015. godine teče parnica radi utvrđenja da je apelantica stekla pravo (su)vlasništva na predmetnoj nekretnini.
9. Tokom postupka je utvrđeno da je tuženi postupao po zahtjevu vlasnika predmetne nekretnine od 3. marta 2017. godine, odnosno u skladu s odredbom člana 63. stav 1. tačka d. Zakona o električnoj energiji FBiH. Također, prema mišljenju Općinskog suda, apelantica je upoznala tuženog o tome da se između apelantice i njenih roditelja vodi parnica radi utvrđivanja suvlasničkih prava na predmetnoj nekretnini koja je u apelanticinom posjedu. Općinski sud je prilikom odlučenja imao u vidu i odredbu člana 13. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koja propisuje da je zabranjeno vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog kojeg je ono zakonom ustanovljeno ili priznato, a prema mišljenju Općinskog suda, zahtjev apelanticinog oca za privremenu odjavu potrošnje električne energije u konkretnom slučaju predstavlja zloupotrebu prava.
10. Prema ocjeni Općinskog suda, isključenje predmetne nekretnine s elektromreže, koju je do tog momenta nesporno koristila apelantica sa svojom djecom i u njoj nesmetano obavljala svakodnevne životne aktivnosti, predstavlja smetanje apelanticinog posjeda od tuženog. Općinski sud je u tom pravcu naglasio da apelantica bez električne energije nema toplu vodu, ne radi joj nijedan kućanski aparat, prekinut joj je kontakt sa svijetom (ne radi telefon, TV, nemogućnost punjenja mobitela i sl.).
11. Shodno svemu iznesenom, Općinski sud je zaključio da apelantica, u smislu člana 327. Zakona o stvarnim pravima, ima pravo na posjedovnu zaštitu, pa je odlučeno kao u dispozitivu rješenja.
12. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je Rješenjem broj 58 0 P 201347 18 Gž od 3. septembra 2019. godine žalbu uvažio i prvostepeno rješenje preinačio tako što je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, uz obavezivanje apelantice na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u dispozitivu rješenja).
13. Kantonalni sud je naveo da se žalbom s pravom ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno primijenio član 13. stav 1. ZOO-a kada je primjenom tog člana usvojio apelanticin tužbeni zahtjev. Naime, kako je Kantonalni sud naveo, tuženi u žalbi osnovano tvrdi da on uopće nije ugovorna strana s apelanticom jer je ugovor o isporuci električne energije zaključen s apelanticinim ocem, koji je suvlasnik predmetne nekretnine, ali i kuće koja se nalazi na istoj parceli, a u kojoj apelantica živi sa svojom djecom i suprugom u udjelima od po 1/2. Činjenica da je apelanticin otac zajedno sa suprugom vlasnik predmetne nekretnine koja je isključena iz sistema napajanja električnom energijom vidljiva je iz provedenih dokaza. Stoga, prema mišljenju Kantonalnog suda, tuženi osnovano ističe da je u cijelosti postupio u skladu sa članom 76. stav 1. tačka d. Općih uvjeta za isporuku električne energije (uvjeti koji opravdavaju obustavu isporuke preuzimanjem – isključenjem krajnjih kupaca/proizvođača) kojim je propisano da distributer može obustaviti isporuku električne energije krajnjem kupcu ako to u skladu s ugovorom zahtijeva krajnji kupac/proizvođač.
14. Tokom prvostepenog postupka nesporno je utvrđeno da je suvlasnik predmetne nekretnine (apelanticin otac) podnio zahtjev tuženom tražeći isključenje električne energije na navedenom brojilu, pa je tuženi, postupajući u skladu s Općim uvjetima za isporuku električne energije, izvršio iskopčavanje električne energije na tom mjestu 16. maja 2018. godine. Iz navedenog jasno proizlazi da u radnjama tuženog nema nikakve protupravnosti, pa je prvostepeno rješenje valjalo preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev.
15. Na kraju, Kantonalni sud je dodao da tuženi nije dužan učestvovati u rješavanju i trpjeti štetne posljedice porodičnih problema između apelantice i njenih roditelja, te da tuženi nije postupio na navedeni način vlasnik predmetne nekretnine bi imao pravo da tuži tuženog zbog nepoštovanja ugovornog odnosa, odnosno nepostupanja po zahtjevu za isključenje električne energije u predmetnom objektu.
16. O troškovima postupka odlučeno je primjenom čl. 383. i 386. ZPP-a koji se odnose na troškove plaćanja sudske takse na žalbu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U iscrpnim navodima apelacije apelantica, između ostalog, navodi da je u tužbi naglasila da su njeni roditelji osamdesetih godina kupili predmetnu nekretninu na kojoj su izgradili samo donji dio kuće, a da je apelantica, uz prethodni dogovor s roditeljima, svojim sredstvima izgradila dva sprata kuće. Apelantica navodi da je tokom postupka dokazala da se pred Općinskim sudom vodi parnični postupak s ciljem utvrđenja da je stekla pravni osnov za stjecanje vlasništva s dijelom ½ na predmetnoj nekretnini. Potom se navodi da je tuženi, bez prethodne najave i naloga, došao na lice mjesta i isključio struju u predmetnoj nekretnini uz obrazloženje da postupa po nalogu vlasnika nekretnine, te je na taj način tuženi omeo apelanticu u mirnom posjedu korištenja električnog brojila i električne energije u predmetnoj nekretnini. Apelantica smatra da je Kantonalni sud stanje u ovom predmetu sagledao vrlo šturo jer se u konkretnom slučaju ovaj predmet mora sagledati u širem kontekstu uzimajući u obzir Ustavom zagarantirano pravo na porodični život. U tom pravcu apelantica ističe da je tokom postupka nesporno utvrđeno da ona s djecom od 2004. godine koristi dva sprata kuće koja je izgradila vlastitim sredstvima, da je električna energija isključena na I i II spratu, koje aktivno koristi sa svojom porodicom, tako što su na betonskom stubu posječeni kablovi, da do isključenja električne energije nije bilo nikakvog duga za isporučenu energiju jer je apelantica svoje obaveze prema tuženom uredno izmirivala. Apelantica navodi da je ona stvarni potrošač električne energije u predmetnoj nekretnini jer njeni roditelji već duže vrijeme tu ne žive. Za postojanje posjeda tokom postupka dokazani su konstitutivni elementi, i to faktička vlast na stvari kao vanjski materijalni element i posjedovna volja kao unutrašnji, subjektivni element, da se stvar drži za sebe, a ne za drugog. Predmetna nekretnina predstavlja jedini dom za apelanticu i njenu porodicu. U tom pravcu apelantica se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) zauzetu u predmetima Bjedov protiv Hrvatske, Orlić protiv Hrvatske, Paulić protiv Hrvatske, u kojima je Evropski sud obrazlagao pojam doma. Apelantica tvrdi da se Kantonalni sud svojim rješenjem direktno miješa i utječe na život apelantice i njene djece, ali i država propušta da zaštiti pojedinca od miješanja trećih lica, odnosno tuženog. Apelantica smatra da postupanje tuženog u konkretnom slučaju ne predstavlja izuzetak od zabrane miješanje. Isključivanje struje zabranjeno je i protivno odredbama Evropske konvencije i Opće deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, ali i Ustava Bosne i Hercegovine. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje prava na koja se apelantica u apelaciji pozvala, da se osporeno rješenje ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
18. Kantonalni sud je naveo da je osporeno rješenje doneseno pravilnom primjenom materijalnog prava na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i bez povreda postupka, te u skladu sa članom 6. Evropske konvencije. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. https://www.anwalt-bih.de
19. Tuženi je u navodima apelacije istakao da apelantica nije ni u kakvom ugovornom odnosu s njim, te da nije ni mogla tražiti uključenje električne energije na spornom mjernom mjestu. Kao krajnji potrošač u poslovnim knjigama vodi se M. Š., koji je podnio zahtjev za privremenu odjavu potrošnje električne energije, a što je tuženi, u smislu člana 78. stav 1. tačka d. Općih uvjeta za isporuku električne energije, bio dužan učiniti.
V. Relevantni propisi
20. Zakon o stvarnim pravima ("Službene novine Federacije BiH" br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
POSJED
1. Opće odredbe
Član 315.
Pojam posjeda
(1) Posjednik stvari je osoba koja ima faktičku vlast na stvari.
(2) Ko svoju faktičku vlast vrši lično ili putem pomoćnika u posjedovanju neposredni je posjednik.
(3) Posredni posjed stvari ima osoba koja faktičku vlast na stvari vrši preko druge osobe, koja po nekom pravnom osnovu ima stvar u neposrednom posjedu. Ako je posjednik, prije nego je stvar prepustio neposrednom posjedniku, po nekom pravnom osnovu dobio tu stvar u neposredan posjed od treće osobe, i ta se osoba smatra posrednim posjednikom.
(4) Posjed stvari ima i osoba koja faktičku vlast vrši u pogledu dijela neke stvari, koji inače ne bi mogao biti samostalni objekt stvarnih prava kao što je soba ili druga prostorija u stanu i slično.
(5) S posjedom stvari izjednačeno je faktičko izvršavanje sadržaja prava stvarnih služnosti u pogledu neke nekretnine (posjed prava); na posjed toga prava se na odgovarajući način primjenjuju odredbe o posjedu stvari, ako to nije suprotno prirodi prava niti odredbama zakona.
(6) Više osoba mogu imati posjed iste stvari ili prava stvarne služnosti (suposjed).
4. Zaštita posjeda
Član 327.
Pravo na zaštitu posjeda
(1) Posjednik ima pravo na zaštitu od samovlasnog smetanja posjeda.
(2) Pravo na zaštitu posjeda ostvaruje se u sudskom postupku ili putem samopomoći.
(3) Posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu zbog smetanja posjeda u roku od 30 (trideset) dana od saznanja za smetanje i počinioca, a najkasnije od jedne godine od dana nastalog smetanja (parnica zbog smetanja posjeda).
(4) Posjedovnom tužbom posjednik traži da se utvrdi čin smetanja posjeda, naredi uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja posjeda, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće.
(5) Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nemaju uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika.
(6) Posjednik koji je posjed stekao silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja, ima također pravo na zaštitu od smetanja posjeda, osim prema osobi od koje je na takav način došao do posjeda, ako od nastalog smetanja nisu protekli rokovi iz stava 3. ovog člana.
Član 371. stav (1) tačka 12)
Prestanak važenja zakona
(1) Početkom primjene ovoga zakona prestaju važiti sljedeći zakoni:
12) Zakon o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03).
21. Zakon o obligacionim odnosima FBiH ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; "Službeni list SRBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Zabrana zloupotrebe prava
Član 13. stav (1)
(1) Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.
22. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
e) Granice ispitivanja prvostepene presude
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. tač. 2), 3), 8), 9), 12) i 13) ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 235. tačka 3)
Rješavajući o žalbi drugostepeni sud može:
3) uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti, te po potrebi predmet vratiti na ponovni postupak.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 58 0 P 201347 18 Gž od 3. septembra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanticin punomoćnik je primio 3. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 14. oktobra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelantica pobija rješenje Kantonalnog suda tvrdeći da je tim rješenjem povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na mirno uživanje doma
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
29. Bitna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1100/04 od 17. novembra 2005. godine, tačka 24, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 22/06). "Dom" je, prema praksi Evropskog suda, mjesto, fizički definiran prostor, gdje se razvija privatni i porodični život. Pojedinac ima pravo na poštovanje svog doma, što znači, kako je Evropski sud istakao, ne samo pravo na konkretni fizički prostor nego i na mirno uživanje tog prostora. Stoga, povrede prava na poštovanje doma nisu ograničene samo na fizičko onemogućavanje u mirnom uživanju doma kao što je npr. neovlašteni ulazak u dom neke osobe, nego uključuju i one koje nisu konkretne ili fizičke kao što je buka, imisije, mirisi ili drugi oblici miješanja kojima se lice sprječava u uživanju u udobnosti svog doma (vidi predmet Hatton i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 36022/97, § 96, ECHR 2003-VIII).
30. Imajući u vidu navedene stavove Evropskog suda, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju nesporno da predmetna nekretnina u kojoj apelantica živi s djecom predstavlja njen "dom" u smislu člana 8. Evropske konvencije. Također, nesporno je da osporena odluka Kantonalnog suda predstavlja miješanje u apelanticino pravo na mirno uživanje doma budući da onemogućavanje daljnjeg korištenja struje koju je apelantica godinama koristila u kući u kojoj stanuje onemogućava apelanticu da mirno uživa u svom domu s udobnostima koje su u današnjim uvjetima uobičajene. S obzirom na navedeno, Ustavni sud mora ispitati je li miješanje u ovo apelanticino pravo bilo u skladu sa stavom 2. člana 8. Evropske konvencije, odnosno je li bilo "predviđeno zakonom" i je li bilo "neophodno u demokratskom društvu", odnosno je li slijedilo neki od legitimnih ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije i je li uspostavljena pravična ravnoteža između miješanja i legitimnog cilja koji se želio postići (vidi Evropski sud, Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. januara 1981. godine, serija A, broj 45, tačka 43).
31. U vezi s pitanjem da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao gotovo identično pitanje u Odluci broj AP 926/13 kojom je utvrđeno kršenje apelanticinog prava na mirno uživanje doma u gotovo identičnim činjeničnim i pravnim okolnostima kao u konkretnom slučaju (smetanje posjeda u toku brakorazvodne parnice isključenjem električne energije po nalogu vlasnika nekretnine u kojoj s djecom živi supruga vlasnika nekretnine; vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 926/13 od 25. aprila 2013. godine, tačke 20–22, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda ustavnisud.ba). Naime, u citiranoj odluci Ustavni sud je utvrdio da miješanje u apelanticino pravo na dom nije bilo zakonito jer je Kantonalni sud u Novom Travniku pravno pitanje smetanja posjeda riješio primjenom odredaba Općih uvjeta za isporuku električne energije, pri čemu navedeni sud nije ni na koji način obrazložio zbog čega je smatrao da se u konkretnom slučaju pitanje smetanja posjeda ne treba rješavati primjenom Zakona o vlasničkopravnim odnosima (koji je važio u relevantnom periodu), koji je jedini relevantan za takve situacije. Ustavni sud je naglasio da je Kantonalni sud u Novom Travniku primjenom Općih pravila i Zakona o električnoj energiji zaključio da u radnjama tuženog nema protupravnosti zato što je tuženi postupao prema zahtjevu apelanticinog supruga koji je "kupac" električne energije shodno Općim uvjetima za isporuku električne energije i da stoga apelantica ne može tražiti ponovno uključenje struje "bez saglasnosti vlasnika kuće". Shodno navedenom, Ustavni sud je zaključio "da je u konkretnom slučaju uskraćivanje posjedovne zaštite odlukom Kantonalnog suda proizvoljno zato što je to suprotno eksplicitnoj odredbi člana 75. stav 4. Zakona o vlasničkopravnim odnosima."
32. Shodno praksi na koju je ukazano, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je u citiranom predmetu primijenjen Zakon o vlasničkopravnim odnosima koji je važio u relevantnom periodu, a koji je primjenom Zakona o stvarnim pravima prestao da važi (član 371. stav (1) tačka 12. Zakona o stvarnim pravima). Dakle, u konkretnom slučaju relevantan je Zakon o stvarnim pravima na koji se pozvao prvostepeni sud, a koji u članu 315. definira pojam posjeda, koji uključuje i posjed prava, a u članu 327. propisuje pravo na posjedovnu zaštitu (vidi relevantne propise). Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, za razliku od Kantonalnog suda, istakao da je sud u postupcima za zaštitu od smetanja posjeda ograničen na utvrđivanje činjenice da li je tužilac posjednik stvari i da li je tuženi izvršio smetanje posjeda utvrđujući da su se u relevantnim okolnostima konkretnog slučaja stekli svi uvjeti za apelanticinu posjedovnu zaštitu, u smislu člana 327. Zakona o stvarnim pravima (vidi tačke od 7. do 11. ove odluke).
33. Dakle, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud utvrdio da su se u konkretnom slučaju ispunila oba konstitutivna elementa za postojanje posjeda, da je apelantica nesporno zasmetana u mirnom posjedu od tuženog isključivanjem električne energije u predmetnoj nekretnini u kojoj apelantica s porodicom živi od 2004. godine i uredno izmiruje troškove na ime utrošene električne energije za predmetnu nekretninu.
34. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu zaključivši da je prvostepeni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 13. stav (1) ZOO-a (iako prvostepeni sud svoju odluku nije ni zasnovao na citiranoj odredbi, već se na tu odredbu pozvao u kontekstu zahtjeva vlasnika predmetne nekretnine za isključenje električne energije koji je doveden u vezu s parnicom koja se vodi o utvrđivanju prava vlasništva na predmetnoj nekretnini), prihvatajući opravdanim žalbene navode da je tuženi ispoštovao zahtjev vlasnika sporne nekretnine i da je postupao u skladu sa članom 76. stav 1. tačka d. Općih uvjeta za isporuku električne energije, te da bi u suprotnom podnosilac zahtjeva mogao tužiti tuženog zbog neispunjenja zahtjeva. Shodno datom obrazloženju, Ustavni sud, prije svega, zapaža da Kantonalni sud nije obrazložio zašto u konkretnom slučaju na tužbu zbog smetanja posjeda nisu primjenjive odredbe Zakona o stvarnim pravima. Navedeno posebno u okolnostima kada je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao upravo na odredbama tog zakona.
35. Kako je Kantonalni sud svoju odluku zasnovao na članu 76. stav 1. tačka d. Općih uvjeta za isporuku električne energije koji, prema ocjeni tog suda, opravdava obustavu isporuke električne energije po zahtjevu vlasnika nekretnine, a pitanje posjedovne zaštite od smetanja posjeda je pitanje koje se ispituje primjenom Zakona o stvarnim pravima, pri čemu Kantonalni sud nije ni naveo razloge zbog kojih smatra da Zakon o stvarnim pravima u konkretnom slučaju nije primjenjiv, posebno u okolnostima kada je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao upravo na tom zakonu, Ustavni sud, slijedeći svoju praksu, smatra da miješanje u apelanticino pravo na mirno uživanje doma u konkretnom slučaju nije "predviđeno zakonom" na način na koji to propisuje član 8. stav 2. Evropske konvencije. S obzirom na ovakav zaključak Ustavnog suda, nije potrebno dalje ispitivati da li je miješanje, koje nije u skladu sa zakonom, bilo "neophodno u demokratskom društvu". Stoga, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom Kantonalnog suda prekršeno apelanticino pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi
36. S obzirom na zaključak u vezi s kršenjem prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale navodne povrede prava na koja se apelantica u apelaciji pozvala.
VIII. Zaključak
37. Ustavni sud, slijedeći svoju praksu, zaključuje da postoji kršenje prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer je miješanje u apelanticino pravo nezakonito budući da je Kantonalni sud svoju odluku zasnovao na Općim uvjetima za isporuku električne energije, a ne na odredbama Zakona o stvarnim pravima, a pri tome nije obrazložio zašto navedeni zakon nije primjenjiv u konkretnom slučaju, posebno u okolnostima kada je Općinski sud na odredbama Zakona o stvarnim pravima zasnovao osnovanost tužbenog zahtjeva, pa je na taj način došlo do nezakonitog miješanja u apelanticino pravo na "dom", u smislu člana 8. Evropske konvencije.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.