BiH Pravo

Bosanskohercegovački pravni portal

Sudske odluke u BiH
User avatar
By LegaForum
#4647
Službeni glasnik BiH, broj 23/21
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3003/19, rješavajući apelaciju N. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija N. T. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 010667 19 Kžk od 11. aprila 2019. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod


1. N. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Sanjin Bandović, advokat iz Živinica, podnio je 19. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 010667 19 Kžk od 11. aprila 2019. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom


2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu. Kantonalni sud) i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 13. novembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovor na apelaciju u periodu od 19. do 27. novembra 2020. godine.

III. Činjenično stanje


4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 K 010667 19 Kžk od 11. aprila 2019. godine apelant i E. T. proglašeni su krivim da su kao saizvršioci počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), pa su uz primjenu navedenog zakonskog propisa i čl. 41. stav 1, 42. tačka 2. i 43. stav 1. istog zakona osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od po jednu godinu i osam mjeseci.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je potvrđenom optužnicom Tužilaštava apelantu i E. T. stavljeno na teret da su počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva; da su presudom Kantonalnog suda apelant i E. T. proglašeni krivim za navedeno krivično djelo za koje im je izrečena kazna zatvora; da je Vrhovni sud uvažio žalbe njihovih branilaca rješenjem od 14. jula 2017. godine, ukinuo presudu Kantonalnog suda i predmet vratio na ponovno suđenje; da je Kantonalni sud nakon ponovnog suđenja donio presudu 23. aprila 2018. godine kojom su apelant i E. T. za navedeno krivično djelo proglašeni krivim i osuđeni na kazne zatvora, te da je ta presuda ukinuta rješenjem Vrhovnog suda od 25. oktobra 2018. godine i određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.

7. Na pretresu pred Vrhovnim sudom su na osnovu člana 332. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) prihvaćeni dokazi izvedeni tokom prvostepenog postupka, i to: dokazi optužbe koji se sastoje od zapisnika sa iskazima svjedoka (imena svjedoka navedena na str. 4. i 5. obrazloženja presude) i materijalnih dokaza, dokazi odbrane (iskazi svjedoka i materijalni dokazi) te dokazi koje je sud pribavio službenim putem. Nakon preuzimanja dokaza, apelantova odbrana je prigovorila zakonitosti dokaza koji se odnose na izvode, uvjerenje Doma zdravlja i dnevnik događaja PS Živinice, ukazujući da nedostaje izvor, vrsta i porijeklo načina pribavljanja dokaza. Vrhovni sud je u smislu odredbe člana 296. stav 2. ZKPFBiH ocijenio prihvaćene i pročitane dokaze izvedene pred prvostepenim sudom, te je u nastavku obrazloženja presude izvršena analiza i ocjena dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi te navedeni razlozi na osnovu kojih je utvrđena krivičnopravna odgovornost apelanta i E. T. koji su postupali kao saizvršioci.

8. U tom kontekstu su, prije svega, izvršene intervencije u preambuli i u činjeničnom dijelu izmijenjene optužnice u pogledu blanketnog propisa (Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine), koje su ocijenjene dopuštenim jer apelantu i E. T. na taj način ništa novo i teže nije stavljeno na teret. U pogledu prigovora apelantove odbrane o nezakonitosti određenih dokaza i u vezi s tim prigovora da ranijom presudom nije odgovoreno na te navode, Vrhovni sud je, prije svega, istakao da iz prethodnog rješenja kojim je ukinuta prvostepena presuda proizlazi da je na te navode odgovoreno i da u rješenju jasno stoji "neosnovano žalbom prigovara da su nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke Tuco dr. Vede i vještaka neuropsihijatra Brigić dr. Kasima nezakoniti dokazi u smislu člana 11. ZKPFBiH". Osim toga, Vrhovni sud je istakao da paušalno koncipiran žalbeni prigovor ne može dovesti u pitanje zakonitost isprava, konkretno medicinske dokumentacije, a time ni zakonitost spomenutih vještačenja, kao ni zakonitost originalnog dnevnika događaja PS Živinice, te knjige JZU Hitne službe Živinice, tako da nije učinjena povreda odredbi krivičnog postupka na koju se žalbom neosnovano ukazuje. U nastavku su analizirani dokazi koji su izvedeni na pretresu pred Vrhovnim sudom u vezi s elementima bića predmetnog krivičnog djela.

9. Postojanje oružanog sukoba između Armije RBiH i Vojske RS na području općine Živinice utvrđeno je kako na osnovu materijalne dokumentacije (odluka Predsjedništva SRBiH o proglašenju neposredne ratne opasnosti, odluka Predsjedništva o proglašenju ratnog stanja iz aprila i juna 1992. godine) tako i iskaza saslušanih svjedoka koji su konkretnije opisali oružani sukob i borbena dejstva u općini Živinice. U vezi s tim je utvrđeno da su apelant i E. T. u vrijeme izvršenja krivičnog djela koje im je optužnicom stavljeno na teret, sredinom septembra 1992. godine, bili pripadnici Armije RBiH, da je u inkriminirano vrijeme oštećeni M. P. (u daljnjem tekstu: oštećeni) bio civil srpske nacionalnosti i da je stoga imao zaštićeni status, da se međunarodno humanitarno pravo primjenjuje na čitavoj teritoriji zaraćenih strana te da je stoga u pogledu pravila ratovanja bilo neophodno poštovanje garancija iz zajedničkog člana 3. Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata. U vezi s tim je ukazano da je za postojanje predmetnog krivičnog djela neophodno da radnja izvršenja predstavlja kršenje pravila međunarodnog prava, što ukazuje na blanketni karakter krivičnog djela, te da osnov za krivična djela koja se odnose na ratne zločine proizlazi upravo iz ženevskih konvencija, zbog čega nije neophodno da kršenje blanketnih propisa bude obuhvaćeno sviješću počinioca.

10. U nastavku je Vrhovni sud analizirao dokaze koji se tiču konkretnih krivičnopravnih radnji koje su preduzeli apelant i E. T. u inkriminirano vrijeme. Naime, da se događaj koji je predmet konkretnog krivičnog postupka desio u noći 14/15. septembra 1992. godine Vrhovni sud je utvrdio iz iskaza oštećenog, koji je detaljno opisao predmetni događaj i koji je potkrijepljen iskazima šest saslušanih svjedoka, izvodom iz PU Živinice, odnosno originalnom dokumentacijom dnevnika događaja PS Živinice za inkriminirani period te nalazom i mišljenjem vještaka sudske medicine. S obzirom na to da u predmetnom dešavanju nije bilo neposrednih očevidaca, detaljno je analiziran iskaz oštećenog u svojstvu svjedoka sa glavnog pretresa pred prvostepenim sudom i iskazi koje je dao u fazi istrage, a koje je preuzeo Vrhovni sud. U tom pravcu Vrhovni sud je istakao da je oštećeni u svojstvu svjedoka dao ukupno pet izjava (u MUP-u Tuzla, u Tužilaštvu, na glavnom pretresu) u periodu od novembra 2011. do juna 2016. godine te da ni u jednom od njegovih iskaza ne postoji sumnja u identitet počinilaca. Oštećeni je, kako je dalje obrazloženo, apelanta i E. T. prepoznao u sudnici ističući da ih je i ranije poznavao, da iz sigurnosnih razloga dugi period nakon rata nikom nije govorio ko ga je napao kritične večeri, te da je prilikom posljednjeg iskaza u sudu izjavio da ostaje pri ranijim iskazima s obzirom na to da je u tom periodu (15. juni 2016. godine) zbog životne dobi, okolnosti da slabo čuje i otežanog uspostavljanja kontakta Vrhovni sud odustao od ispitivanja oštećenog na pretresu pred tim sudom. Iskazi oštećenog svjedoka i okolnosti povodom kojih je svjedočio opširno su interpretirani na str. od 15. do 18. obrazloženja presude, te je Vrhovni sud nakon njihove analize i ocjene zaključio da oštećeni nema dileme u pogledu odlučnih činjenica, zbog čega su njegovi iskazi u kojima je opisao dinamiku cjelokupnog dešavanja, koje je dao Tužilaštvu 6. novembra 2012. godine i na glavnom pretresu 23. oktobra 2015. godine, prihvaćeni kao vjerodostojni i pouzdani.

11. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, iz materijalne medicinske dokumentacije proizlazi da se oštećeni javio u Hitnu medicinsku službu 15. septembra 1992. godine nakon povreda koje je zadobio kritične večeri. Iskaz oštećenog dat u svojstvu svjedoka je doveden u vezu s fotodokumentacijom lica mjesta od 6. novembra 2012. godine na kojoj su vidljivi mjesto događaja i oštećenja od ispaljenih metaka, te je zaključeno da je taj materijalni dokaz objektivan i da jednim dijelom potkrepljuje iskaz oštećenog u pogledu preduzimanja radnji od strane apelanta i E. T.

12. Okolnost da se kritične prilike iz kuće oštećenog čula galama, pucnjava, da su vrata na kući provaljena, da su stvari unutar kuće ispreturane i da je oštećeni imao povrede od udaraca utvrđena je, kako je dalje navedeno, iskazima saslušanih svjedoka. U tom pravcu su na str. od 20. do 22. interpretirani iskazi pet saslušanih svjedoka koji su se o predmetnom događaju izjašnjavali povodom onog što su vidjeli i čuli kritične prilike, a u pitanju su komšije, radni kolega i policajac koji je primio obavijest o napadu na oštećenog. Iskazi navedenih svjedoka su ocijenjeni pouzdanim i vjerodostojnim budući da se međusobno podudaraju i nadopunjuju te da su u pogledu odlučnih činjenica saglasni s iskazom oštećenog. Osim toga, prihvaćeni su i pročitani iskazi dva svjedoka koji su u vrijeme pretresa pred Vrhovnim sudom već bili umrli, svjedoka koji živi u Njemačkoj na nepoznatoj adresi i svjedoka kojem je zbog starosti i bolesti otežan dolazak u sud (str. od 24. do 26. obrazloženja presude), te je zaključeno da se i iskazi tih svjedoka međusobno podudaraju povodom onoga što su kritične prilike vidjeli i čuli (uglavnom komšije oštećenog), da se podudaraju s iskazima ostalih svjedoka i iskazom oštećenog.

13. U pogledu povreda koje je oštećeni zadobio kritične prilike, cijenjeni su nalazi i mišljenja vještaka sudske medicine i vještaka neuropsihijatra, koji su ocijenjeni kao stručni i objektivni jer su provedeni primjenom odgovarajućih stručnih i naučnih metoda koji ničim nisu dovedeni u pitanje.

14. Apelantov iskaz je interpretiran na strani 27. obrazloženja presude i iz njega proizlazi da nikada nije bio u kući oštećenog. Na te okolnosti je saslušano pet svjedoka odbrane koji su u svojim iskazima opisali da su kritične večeri bili u društvu s apelantom. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da navedeni iskazi nisu uvjerljivi niti pouzdani u dijelu u kojem su svjedoci potvrdili da su s apelantom u društvu bili do ranih jutarnjih sati, s obzirom na to da je policijski sat u inkriminirano vrijeme bio do 23.00, a kritični događaj se desio oko 02.30 sati. Stoga je ocijenjeno da su svjedoci odbrane nastojali pomoći apelantu i pružiti mu alibi s ciljem izbjegavanja njegove krivične odgovornosti. Apelantov iskaz je također ocijenjen kao neuvjerljiv i nepouzdan jer teza odbrane da je apelant kritične prilike do jutarnjih sati bio u ugostiteljskom objektu, da nije znao gdje se nalazi kuća oštećenog, neprihvatljiva je i takve okolnosti u postupku nisu dokazane. U preostalom dijelu iskazi svjedoka odbrane nisu prihvaćeni jer se ne odnose na odlučne činjenice. Pored toga, kako je dalje navedeno, izvršen je uvid u original knjige dnevnih događaja PS Živinice u kojoj je u evidentiranim prijavama navedeno da je 14. septembra 1992. godine apelant narušavao javni red te da je pucao iz oružja. Također je evidentirano da su istog dana pripadnici Armije RBiH napali kuću oštećenog, da je oštećeni pretučen, da mu je oduzet automobil i stvari (pobrojane u obrazloženju), te da su napadači oduzetim automobilom udarili u betonsku ogradu, što dodatno potkrepljuje iskaz oštećenog.

15. Vrhovni sud je nakon analize i ocjene dokaza utvrdio da su apelant i E. T. kao pripadnici Armije RBiH u maskirnim uniformama i naoružani puškama, kritične prilike, u kasnim noćnim satima, došli u kuću oštećenog civila nanijevši mu povrede na način i u okolnostima kako je bliže opisano u izreci presude. Na taj način su, kako je dalje navedeno, ostvarena sva obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZSFRJ, te da su apelant i E. T. bili svjesni da takvim radnjama vrše ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo oštećenog i da time nanose povrede njegovom tjelesnom integritetu, te duševnu bol i patnju. Takvo postupanje apelanta i E. T., kako je zaključio Vrhovni sud, predstavlja kršenje odredbe člana 3. stav 1. tačka a) Ženevske konvencije. Imajući u vidu da su apelant i E. T., kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba između Armije RBiH i Vojske RS, nečovječno postupali prema oštećenom kao civilnom licu i nanijeli mu povrede kako je bliže opisano u izreci presude, postupajući kao saizvršioci jer su zajednički učinili predmetno krivično djelo, zaključeno je da su u konkretnom slučaju ostvarena sva obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZSFRJ, za koje su apelant i E. T. proglašeni krivim i osuđeni. Pri izricanju sankcije, Vrhovni sud je imao u vidu sve okolnosti koje utječu da kazna bude manja ili veća, te su olakšavajuće okolnosti na apelantovoj strani u konkretnom slučaju ocijenjene kao naročito olakšavajuće, cijeneći da kazna zatvora u trajanju od godinu i osam mjeseci odgovara težini učinjenog djela i stepenu krivične odgovornosti.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije


16. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek i zabranu diskriminacije iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije.

17. Obrazlažući povredu navedenog prava, apelacijom se, prije svega, ukazuje na uskraćivanje prava na pristup sudu jer Vrhovni sud nije identificirao pravno relevantne činjenice i nije postupio po prijedlozima odbrane u pogledu utvrđenja odlučnih činjenica, te da stoga u postupku koji se vodio protiv apelanta nije bio ravnopravan. U tom kontekstu ukazuje na pogrešnu ocjenu dokaza tvrdnjom da je sud propustio određeno i potpuno jasno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga je prihvatio kao dokazane, ne dajući pri tome ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, zbog čega je presuda nedovoljno obrazložena. Osim toga, smatra da je iz ovog razloga činjenično stanje potpuno pogrešno utvrđeno. U vezi s tim ističe da slobodna ocjena dokaza od strane suda mora biti rezultat objektivnog i logičkog razmišljanja, što u konkretnom slučaju nedostaje jer nije izvršena detaljna analiza svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, a zatim u međusobnoj povezanosti. U apelaciji se veoma opširno obrazlaže činjenično stanje u vezi s izvedenim dokazima, ukazujući da je sud svaku sumnju u pogledu postojanja krivičnog djela cijenio na apelantovu štetu. Stoga smatra da je utvrđenje suda da je apelant izvršio radnje opisane u izreci presude pogrešno i da se zaključak suda zasniva na dokazima koji nisu jasni i potpuni, naročito u pogledu dokaza koje je izvela odbrana, preferirajući dokaze optužbe, pri čemu Vrhovni sud nije identificirao, evidentirao, obrazložio ni analizirao niti jedan dokaz odbrane, zbog čega je presuda nedovoljno obrazložena. Smatra da Vrhovni sud nije imao jednak i ravnopravan tretman prema strankama u postupku, da je u konkretnom slučaju prekršeno načelo in dubio pro reo, da pobijana presuda u činjeničnom dijelu nema potvrdu u provedenim dokazima da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. Dalje smatra da je pogrešno izveden zaključak u pogledu odlučnih činjenica jer u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, da nije data ocjena vjerodostojnosti protivrječnih iskaza svjedoka u cjelini, da je izostala cjelovita analiza provedenih dokaza i da sud nije van svake razumne sumnje utvrdio odlučnu činjenicu da je apelant u inkriminirano vrijeme učestvovao u radnjama opisanim u optužnom aktu i da je primjenom načela in dubio pro reo Vrhovni sud trebao donijeti oslobađajuću presudu. Sve navedeno je, prema apelantovom mišljenju, dovelo do arbitrarne odluke Vrhovnog suda jer postupak u cjelini nije bio pravičan, pa je predloženo da se apelacija usvoji. Povrede ostalih prava nisu posebno obrazložene.

b) Odgovori na apelaciju


18. Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana jer su u postupku koji se vodio protiv apelanta ispoštovane sve ustavne i konvencijske odredbe. Ističe da su navodi apelacije paušalni i nekonkretizirani, da je u obrazloženju presude jasno navedena sadržina i ocjena svih izvedenih dokaza, kako dokaza optužbe tako i dokaza odbrane, pa, suprotno navodima apelacije, presuda zadovoljava sve standarde obrazložene sudske odluke. Ukazuje da se apelacijom neosnovano ističe institut in dubio pro reo jer u okolnostima konkretnog slučaja za njegovu primjenu nije bilo mjesta budući da nije bilo sumnje u pogledu dokaza na kojima je zasnovana presuda. Suprotno navodima iz apelacije, svi dokazi su cijenjeni u dovoljnoj mjeri, o čemu je u presudi dato jasno i argumentirano obrazloženje. U pogledu ostalih apelacionih prigovora istaknuto je da su već bili predmet ocjene u ranijem žalbenom postupku i da je o svim prigovorima dato jasno obrazloženje. Predloženo je da se apelacija odbije.

19. Kantonalni sud je naveo da su u postupku koji se pred tim sudom vodio protiv apelanta i E. T. ispoštovane sve ustavne i konvencijske garancije i da je konačna presuda protiv apelanta donesena po okončanju pretresa pred Vrhovnim sudom.

20. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana i da su svi apelacioni prigovori već bili predmet ocjene u redovnom sudskom postupku, o čemu su u obrazloženju presude dati jasni i iscrpni razlozi.

V. Relevantni propisi


21. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 8/92 – ispravka, 10/92, 16/92 i 13/94)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 142. stav (1)
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva

(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

22. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20)

Za potrebe ove odluke koristi se Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 16.
Slobodna ocjena dokaza

Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

23. Ukaz o ratifikaciji Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata ("Službeni list FNRJ" broj 24/50); Ženevska konvencija o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine u relevantnom dijelu glasi:

Sukobi koji nemaju međunarodni karakter

Član 3.


U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od Visokih strana ugovornica, svaka od Strana u sukobu biće dužna da primenjuje bar sledeće odredbe:

1) Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu usled bolesti, rane, lišenja slobode, ili iz kojeg bilo drugog uzroka, postupaće se u svakoj prilici, čovečno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, veri ili ubeđenju, polu, rođenju ili imovnom stanju, ili kome bilo drugom sličnom merilu.

U tom cilju, zabranjeni su i u buduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mestu, prema gore navedenim licima sledeći postupci:

a) povrede koje se nanose životu i telesnom integritetu, naročito sve vrste ubistva, osakaćenja, svireposti i mučenja;

VI. Dopustivost


24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 03 0 K 010667 19 Kžk od 11. aprila 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. maja 2019. godine, a apelacija je podnesena 19. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


28. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje


29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

32. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza zbog koje je, kako smatra, u konkretnom krivičnom postupku pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo kršenjem osnovnih načela krivičnog postupka.

33. U vezi s ovim apelantovim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, apelacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, apelacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

34. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na ). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisustvu okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, strana 10, stav 27. te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).

35. Dovodeći navedeno u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su u apelaciji ponovljeni navodi koje je apelant isticao tokom postupka pred redovnim sudovima, zbog čega je, uvažavanjem njegove žalbe (dva puta), ukinuta presuda Kantonalnog suda i u konačnici određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom. Na pretresu pred Vrhovnim sudom su preuzeti dokazi izvedeni tokom prvostepenog postupka pred Kantonalnim sudom, i to dokazi optužbe, dokazi odbrane i dokazi suda, te je pročitan njihov sadržaj, nakon čega je izvršena njihova pojedinačna, međusobna i ukupna analiza i ocjena, te izveden zaključak o apelantovoj krivičnoj odgovornosti.

37. Imajući u vidu da se suština apelacije odnosi na kršenje načela in dubio pro reo i ocjenu dokaza, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na Tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen na način kako je navedeno u izreci presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Naime, u obrazloženju presude Vrhovni sud je, imajući u vidu apelantove prigovore, veoma iscrpno analizirao sve dokaze optužbe, odbrane i one koji su pribavljeni službenim putem u vezi s odlučnim činjenicama koje su proistekle iz izvedenih dokaza. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud imao u vidu da pri izvršenju krivičnog djela nije bilo neposrednih očevidaca i da je oštećeni, u pogledu okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, načina i mjesta izvršenja, pet puta saslušan (u Tužilaštvu i na pretresu pred sudom), pri čemu u pogledu identiteta apelanta i E. T. kao počinilaca krivičnog djela oštećeni nije imao dilemu i nikad nije bio u sumnji. Iskaz oštećenog dat u svojstvu svjedoka je zatim doveden u vezu s iskazima ostalih saslušanih svjedoka koji su uglavnom svjedočili o onom što su vidjeli nakon izvršenja krivičnog djela, kako u pogledu povreda koje je oštećeni zadobio tako i izgleda objekta u kojem se kritični događaj desio, čime je, uz medicinsku dokumentaciju i materijalnu dokumentaciju PS Živinice povodom prijave događaja u inkriminirano vrijeme, izveden zaključak da su apelant i E. T. postupali suprotno pravilima međunarodnog prava, da su nečovječno postupili prema oštećenom i na taj način, kao saizvršioci, počinili predmetno krivično djelo. Osim toga, kako proizlazi iz obrazloženja presude, Vrhovni sud je imao u vidu i dokaze odbrane, apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka i iskaze svjedoka koje je apelant predložio u svoju odbranu, zaključivši da se ne podudaraju s ostalim izvedenim materijalnim i nematerijalnim dokazima, naročito u pogledu vremena kada se desio inkriminirani događaj, te je ocijenjeno da su svjedoci odbrane nastojali pomoći apelantu i pružiti mu alibi s ciljem izbjegavanja njegove krivične odgovornosti. U pogledu neosnovanosti prigovora odbrane da nije primijenjeno načelo in dubio pro reo Vrhovni sud je istakao da u konkretnoj situaciji nije bilo sumnje u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela od kojih zavisi primjena odredbi krivičnog zakonodavstva. U tom pravcu je, imajući u vidu činjenični opis radnji za koje se apelant optužnicom tereti, Vrhovni sud istakao elemente koji čine biće konkretnog krivičnog djela, između ostalog, da se djelo dogodilo za vrijeme rata u BiH (materijalni dokazi i iskazi svjedoka za područje općine Živinice) i oružanog sukoba između ARBiH i Vojske, da je apelant bio pripadnik ARBiH kao jedne od strana u oružanom sukobu, da je postupao suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava i da je prekršio odredbu člana 3. stav 1. tačka a) Ženevske konvencije i da je oštećeni bio civil srpske nacionalnosti prema kojem su apelant i E. T. nečovječno postupali na način kako je opisano u izreci presude. Stoga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo jer iz osporene presude ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud imao sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavao presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

38. Imajući u vidu naprijed navedene okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim tvrdnje da je dokazni postupak proveden na apelantovu štetu, odnosno da su apelantu u tom dokaznom postupku bila uskraćena bilo kakva procesna prava, niti da je narušeno načelo jednakosti i ravnopravnosti stranaka u postupku budući da je apelant predlagao i izvodio dokaze u svoju odbranu koji su cijenjeni s jednakom pažnjom kao i dokazi optužbe. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude dao jasne i precizne razloge za zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i za koje je u konačnici osuđen, te za svaki dokaz koji je prihvaćen, kao i onaj koji nije prihvaćen, dao logično i uvjerljivo obrazloženje. Stoga, ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, kao ni elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Proizlazi da apelantovim navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza u vezi s proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek


40. Ustavni sud zapaža da je apelant problematizirao pravo na pristup sudu, koje čini sastavni dio prava na pravično suđenje, u vezi s pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ali da te navode nije konkretizirao niti obrazložio. Međutim, iz osporene presude i dokumentacije dostavljene uz apelaciju proizlazi da je apelant imao pristup sudu i imao mogućnost korištenja pravnih lijekova propisanih zakonom, da je njegova žalba razmatrana dva puta tako što je prvostepena presuda ukinuta i određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom, pa činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom, odnosno da je protiv apelanta donesena osuđujuća presuda ne može voditi zaključku o povredi prava na pristup sudu ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.

Zabrana diskriminacije


41. Što se tiče zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije, što korespondira članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, koja u apelaciji također nije obrazložena, Ustavni sud ukazuje na akcesoran karakter ovog prava, a to konkretno znači da se na diskriminaciju može pozvati samo u vezi s "uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom". Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud cijeni da je i ovo pravo dovedeno u vezu s pravom na pravično suđenje, dakle s utvrđenim činjeničnim stanjem i ocjenom dokaza, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da u tom segmentu nije bilo proizvoljnosti. Osim toga, apelant nije ponudio nikakav drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na tužioca, odnosno druga lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je tako nešto vidljivo iz činjenica predmeta. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.

VIII. Zaključak


42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud za svoju odluku dao detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz njihovu pojedinačnu i međusobnu ocjenu, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i za koje je u konačnici osuđen, pri čemu nema ništa što bi ukazivalo da je narušeno načelo jednakosti i ravnopravnosti stranaka. U vezi s tim, nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje u smislu načela in dubio pro reo, uz jasne i argumentirane razloge, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno povredu prava na obrazloženu odluku.

43. Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o povredi prava na pristup sudu ili nedjelotvornosti pravnih lijekova i kada apelant nije ponudio drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je tako nešto vidljivo iz činjenica predmeta.

44. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelant ove navode doveo u vezu s utvrđenim činjeničnim stanjem i ocjenom dokaza za koje je zaključeno da nije bilo proizvoljnosti, pri čemu nije ponudio argumente ni dokaze koji bi ukazivali da je drugačije tretiran u odnosu na tužioca ili druga lica u istoj ili sličnoj situaciji.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević

POSLOVNIK O RADU KOMISIJE ZA HARTIJE OD VRIJEDNOS[…]