- Thu Jul 02, 2020 1:15 pm
#4197
Antia and Khupenia v. Georgia (br. 7523/10), 18.6.2020. Povreda člana 7. EK
Aplikantice su Marina Antia i Nana Khupenia, gruzijske državljanke rođene 1964. i 1960. godine. Žive u Zugdidi (Gruzija).
Slučaj se odnosi na njihovu žalbu na osudu za zanemarivanje službene dužnosti.
U oktobru 2006. godine, aplikantice su optužene za zanemarivanje službene dužnosti dok su bile zaposlene kao inspektorice u Jedinstvenom državnom fondu socijalnog osiguranja („Fond“), u periodu između 1995. i 2004. godine, što je navodno imalo za posljedicu da zaposlene osobe nezakonito primaju penzije iz Fonda. One su osuđene 2008. godine i novčano kažnjene.
U žalbenom postupku su tvrdile, između ostalog, da njihova osuda nije bila predvidiva, jer zaposlenici Fonda nisu bili obuhvaćeni opisom krivičnog djela zanemarivanja službene dužnosti do 2006. godine, kada je izmijenjen i dopunjen član 342. stav 1. Krivičnog zakona. Nadalje, zanemarivanje službene dužnosti bilo je lakše krivično djelo s dvogodišnjim rokom zastare, koja je nastupila u oktobru 2006. godine, jer su se optužbe odnosile na djela koja su navodno počinjena prije januara 2004. godine. U novembru 2008. godine Apelacioni sud u Kutaisiju odbio je argumente aplikantica i u cijelosti potvrdio presudu nižestepenog suda.
Vrhovni sud je u maju 2009. godine potvrdio osuđujuću presudu donesenu protiv aplikantica, zaključivši da su bile obuhvaćene krivičnim djelom povrede dužnosti, obzirom da su radile za
javnu instituciju. Međutim, Sud je potvrdio da je zbog proteka dvogodišnjeg roka nastupila zastara, te im je ukinuo novčane kazne i brisao osudu iz krivične evidencije.
Aplikantice su zatražile odštetu od Agencije za socijalnu skrb (engl. Social Services Agency), pravnog sljednika Fonda, zbog raskida njihovih ugovora 2006. godine. Međutim, sudovi, uključujući Vrhovni sud, odbili su postavljene zahtjeve, uzevši u obzir njihovu osuđivanost, te zaključivši da je raskid imao valjan pravni osnov.
Pozivajući se na član 7. (nema kazne bez zakona), aplikantice se žale da je u njihovom predmetu nastupila zastara, te da osuđujuća presuda nije bila predvidiva s obzirom na ograničeni opseg primjene odredbe krivičnog prava na osnovu koje su bile krivično procesuirane.
Evropski sud je, između ostalog, istakao da je očito da su aplikanti bili osuđeni za djela koja više nisu kažnjiva zbog zastara prema relevantnom domaćem zakonu, a domaći sudovi nisu ponudili objašnjenje za takav pristup u njihovom slučaju. Sud je takođe naglasio da je usprkos činjenici da je Vrhovni sud aplikante izuzeo od izdržavanja kazne s daljnjim učinkom nepostojanja kaznene evidencije u vezi s relevantnim krivičnim djelom, u kasnijim postupcima protiv Agencija za socijalnu skrb za dodjelu štete, domaći sudovi, uključujući Vrhovni sud, tretirali su aplikante kao osuđene u prethodnom postupku.
Aplikantice su Marina Antia i Nana Khupenia, gruzijske državljanke rođene 1964. i 1960. godine. Žive u Zugdidi (Gruzija).
Slučaj se odnosi na njihovu žalbu na osudu za zanemarivanje službene dužnosti.
U oktobru 2006. godine, aplikantice su optužene za zanemarivanje službene dužnosti dok su bile zaposlene kao inspektorice u Jedinstvenom državnom fondu socijalnog osiguranja („Fond“), u periodu između 1995. i 2004. godine, što je navodno imalo za posljedicu da zaposlene osobe nezakonito primaju penzije iz Fonda. One su osuđene 2008. godine i novčano kažnjene.
U žalbenom postupku su tvrdile, između ostalog, da njihova osuda nije bila predvidiva, jer zaposlenici Fonda nisu bili obuhvaćeni opisom krivičnog djela zanemarivanja službene dužnosti do 2006. godine, kada je izmijenjen i dopunjen član 342. stav 1. Krivičnog zakona. Nadalje, zanemarivanje službene dužnosti bilo je lakše krivično djelo s dvogodišnjim rokom zastare, koja je nastupila u oktobru 2006. godine, jer su se optužbe odnosile na djela koja su navodno počinjena prije januara 2004. godine. U novembru 2008. godine Apelacioni sud u Kutaisiju odbio je argumente aplikantica i u cijelosti potvrdio presudu nižestepenog suda.
Vrhovni sud je u maju 2009. godine potvrdio osuđujuću presudu donesenu protiv aplikantica, zaključivši da su bile obuhvaćene krivičnim djelom povrede dužnosti, obzirom da su radile za
javnu instituciju. Međutim, Sud je potvrdio da je zbog proteka dvogodišnjeg roka nastupila zastara, te im je ukinuo novčane kazne i brisao osudu iz krivične evidencije.
Aplikantice su zatražile odštetu od Agencije za socijalnu skrb (engl. Social Services Agency), pravnog sljednika Fonda, zbog raskida njihovih ugovora 2006. godine. Međutim, sudovi, uključujući Vrhovni sud, odbili su postavljene zahtjeve, uzevši u obzir njihovu osuđivanost, te zaključivši da je raskid imao valjan pravni osnov.
Pozivajući se na član 7. (nema kazne bez zakona), aplikantice se žale da je u njihovom predmetu nastupila zastara, te da osuđujuća presuda nije bila predvidiva s obzirom na ograničeni opseg primjene odredbe krivičnog prava na osnovu koje su bile krivično procesuirane.
Evropski sud je, između ostalog, istakao da je očito da su aplikanti bili osuđeni za djela koja više nisu kažnjiva zbog zastara prema relevantnom domaćem zakonu, a domaći sudovi nisu ponudili objašnjenje za takav pristup u njihovom slučaju. Sud je takođe naglasio da je usprkos činjenici da je Vrhovni sud aplikante izuzeo od izdržavanja kazne s daljnjim učinkom nepostojanja kaznene evidencije u vezi s relevantnim krivičnim djelom, u kasnijim postupcima protiv Agencija za socijalnu skrb za dodjelu štete, domaći sudovi, uključujući Vrhovni sud, tretirali su aplikante kao osuđene u prethodnom postupku.