- Thu Dec 29, 2016 2:32 pm
#1500
Primjena Zakona o osiguranju depozita u bankama Bosne i Hercegovine na isplatu osiguranog iznosa na oročena novčana sredstva u svrhu osiguranja kredita
Da bi se ostvarile zakonske pretpostavke za isplatu po osnovu osiguranog depozita namjenski oročenog iznosa u svrhu osiguranja kredita, potrebno
je da je banka koje je izgubila dozvolu za rad, oročeni iznos prijavila kao prikladni depozit i da je ušao u osnovicu za obračun premije osiguranja.
Iz obrazloženja:
Prvostepeni sud je kao relevantnu činjenicu kod odlučivanja o tužbenom zahtjevu cijenio ugovorni odnos između tužitelja i „B.Banke“ a.d. B. u kome se tužitelj saglasio da oročenim pologom kao sredstvom za obezbjeđenje ugovora o kreditu raspolaže banka. Nesumnjivo je da je tužiteljev polog, u smislu odredbe člana 1038 Zakona o obligacionim odnosima, oročeni novčani depozit sa posebnom namjenom. Međutim, utvrđenje da sa novčanim iznosom raspolaže banka ne mijenja vrstu depozita, niti stvara drugačije pravne posljedice. Činjenica da je banka raspolagala deponovanim sredstvima ima značaj samo u sporu između tužitelja i banke ugovarača, ali ne i u odnosu na tuženu.
Naime, tužena je osnovana Zakonom o osiguranju depozita u bankama Bosne i Hercegovine (Sl. glasnik BiH br. 20/02 sa izmjenama) sa svrhom osiguranja prikladnih depozita fizičkih i pravnih lica u bankama članicama. Stoga je kao relevantno pitanje za odgovornost tužene ne mogu biti ugovorni odnosi tužitelja i banke, nego utvrđenje činjenice da li je tužiteljev oročeni depozit u svrhu obezbjeđenja kredita, bio predmet osiguranja. Za odgovornost tužene nema značaja ni utvrđenje prvostepenog suda da je u Ugovoru o namjenski oročenom pologu od 13.12.2013. godine u članu 3 regulisao da će banka osigurati sredstva na računu namjenskog depozita kod tužene do iznosa od 35.000,00 KM, jer samo ugovaranje banke članice ne obavezuje tuženu, nego je obavezuje uplaćena premija osiguranja. Prema odredbi člana 10 Zakona o osiguranju depozita u bankama Bosne i Hercegovine, osnovica za obračun premije osiguranja banke članice koja učestvuje u osiguranju depozita utvrđuje se nakon isključenja sredstva definisanih u članu 5, na osnovu prosječnog prikladnog depozita na kraju svakog mjeseca, uvećani za obračunate kamate.
Član 2 tačka 4 citiranog zakona, prikladni depozit, koji čini osnovicu za obračun premije osiguranja, definiše se kao ukupan iznos svih sredstava koji rezultiraju iz depozita, štednih računa i certifikata banke koje je deponent deponovao u banci članici umenjen za isključenja iz člana 5.
Član 5 istog zakona propisuje da prikladni depozit ne uključuje taksativno nabrojana sredstva među kojima pod tačkom 4 isključuje depozit koji se čuva u aranžmanu pohranjivanja sa bankom.
Iz načina utvrđivanja premije osiguranja propisane članom 10 zakona, proizilazi da je tužena vršila utvrđivanje osnovice premije osiguranja prvenstveno
isključivanjem sredstva definisanih članom 5, a potom utvrđivanjem prosječnog prikladnog depozita na kraju svakog mjeseca. Dakle, za utvrđivanje premije osiguranja bitna je priroda i svrha depozita koja se mogla utvrditi samo iz podataka koje je dostavila banka članica i od kojih podataka je zavisila i visina premije za svaku banku članicu, da bi tužene shodno stavu 3 člana 10, dostavila fakturu za uplatu premije osiguranja depozita. Citirane odredbe prvostepeni sud je propustio primjeniti što je imalo za posljedicu da je izveo paušalan zaključak da utuženi novčani iznos položen na ime depozita nije isključen iz osiguranja. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev ne može zasnivati samo na činjenici da je imao deponovana sredstva kod banke članice tužene koja je izgubila dozvola za rada i na dužnosti tužene propisane članom 12.2.1 Zakona o osiguranju depozita u bankama Bosne i Hercegovine na isplatu, jer ova odredba tu obavezu reguliše samo u odnosu na osigurane iznose prikladnih depozita. U slučaju spora između deponenta i tužene o prirodi depozita, tužitelj je dužan dokazati da je sporni depozit banka prijavila kao prikladni depozit ili da je ušao u osnovicu za obračun premije osiguranja, na koje okolnosti tužitelj nije provodio dokaze.
Stoga je drugostepeno vijeće, nakon otklanjanja propusta u primjeni materijalnog prava, zaključilo da tužbeni zahtjev nije osnovan pošto nije utvrđeno da su se ispunile zakonske pretpostavke odgovornosti tužene za isplatu utuženog iznosa, što navode žalbe tužene čini osnovanim.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja, broj: S1 3 P 018818 16 Gž od 03.06.2016. godine)
izvor: https://advokat-prnjavorac.com/sudska-praksa-BiH.html
Da bi se ostvarile zakonske pretpostavke za isplatu po osnovu osiguranog depozita namjenski oročenog iznosa u svrhu osiguranja kredita, potrebno
je da je banka koje je izgubila dozvolu za rad, oročeni iznos prijavila kao prikladni depozit i da je ušao u osnovicu za obračun premije osiguranja.
Iz obrazloženja:
Prvostepeni sud je kao relevantnu činjenicu kod odlučivanja o tužbenom zahtjevu cijenio ugovorni odnos između tužitelja i „B.Banke“ a.d. B. u kome se tužitelj saglasio da oročenim pologom kao sredstvom za obezbjeđenje ugovora o kreditu raspolaže banka. Nesumnjivo je da je tužiteljev polog, u smislu odredbe člana 1038 Zakona o obligacionim odnosima, oročeni novčani depozit sa posebnom namjenom. Međutim, utvrđenje da sa novčanim iznosom raspolaže banka ne mijenja vrstu depozita, niti stvara drugačije pravne posljedice. Činjenica da je banka raspolagala deponovanim sredstvima ima značaj samo u sporu između tužitelja i banke ugovarača, ali ne i u odnosu na tuženu.
Naime, tužena je osnovana Zakonom o osiguranju depozita u bankama Bosne i Hercegovine (Sl. glasnik BiH br. 20/02 sa izmjenama) sa svrhom osiguranja prikladnih depozita fizičkih i pravnih lica u bankama članicama. Stoga je kao relevantno pitanje za odgovornost tužene ne mogu biti ugovorni odnosi tužitelja i banke, nego utvrđenje činjenice da li je tužiteljev oročeni depozit u svrhu obezbjeđenja kredita, bio predmet osiguranja. Za odgovornost tužene nema značaja ni utvrđenje prvostepenog suda da je u Ugovoru o namjenski oročenom pologu od 13.12.2013. godine u članu 3 regulisao da će banka osigurati sredstva na računu namjenskog depozita kod tužene do iznosa od 35.000,00 KM, jer samo ugovaranje banke članice ne obavezuje tuženu, nego je obavezuje uplaćena premija osiguranja. Prema odredbi člana 10 Zakona o osiguranju depozita u bankama Bosne i Hercegovine, osnovica za obračun premije osiguranja banke članice koja učestvuje u osiguranju depozita utvrđuje se nakon isključenja sredstva definisanih u članu 5, na osnovu prosječnog prikladnog depozita na kraju svakog mjeseca, uvećani za obračunate kamate.
Član 2 tačka 4 citiranog zakona, prikladni depozit, koji čini osnovicu za obračun premije osiguranja, definiše se kao ukupan iznos svih sredstava koji rezultiraju iz depozita, štednih računa i certifikata banke koje je deponent deponovao u banci članici umenjen za isključenja iz člana 5.
Član 5 istog zakona propisuje da prikladni depozit ne uključuje taksativno nabrojana sredstva među kojima pod tačkom 4 isključuje depozit koji se čuva u aranžmanu pohranjivanja sa bankom.
Iz načina utvrđivanja premije osiguranja propisane članom 10 zakona, proizilazi da je tužena vršila utvrđivanje osnovice premije osiguranja prvenstveno
isključivanjem sredstva definisanih članom 5, a potom utvrđivanjem prosječnog prikladnog depozita na kraju svakog mjeseca. Dakle, za utvrđivanje premije osiguranja bitna je priroda i svrha depozita koja se mogla utvrditi samo iz podataka koje je dostavila banka članica i od kojih podataka je zavisila i visina premije za svaku banku članicu, da bi tužene shodno stavu 3 člana 10, dostavila fakturu za uplatu premije osiguranja depozita. Citirane odredbe prvostepeni sud je propustio primjeniti što je imalo za posljedicu da je izveo paušalan zaključak da utuženi novčani iznos položen na ime depozita nije isključen iz osiguranja. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev ne može zasnivati samo na činjenici da je imao deponovana sredstva kod banke članice tužene koja je izgubila dozvola za rada i na dužnosti tužene propisane članom 12.2.1 Zakona o osiguranju depozita u bankama Bosne i Hercegovine na isplatu, jer ova odredba tu obavezu reguliše samo u odnosu na osigurane iznose prikladnih depozita. U slučaju spora između deponenta i tužene o prirodi depozita, tužitelj je dužan dokazati da je sporni depozit banka prijavila kao prikladni depozit ili da je ušao u osnovicu za obračun premije osiguranja, na koje okolnosti tužitelj nije provodio dokaze.
Stoga je drugostepeno vijeće, nakon otklanjanja propusta u primjeni materijalnog prava, zaključilo da tužbeni zahtjev nije osnovan pošto nije utvrđeno da su se ispunile zakonske pretpostavke odgovornosti tužene za isplatu utuženog iznosa, što navode žalbe tužene čini osnovanim.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja, broj: S1 3 P 018818 16 Gž od 03.06.2016. godine)
izvor: https://advokat-prnjavorac.com/sudska-praksa-BiH.html
- By LegaForum