Vansudska nagodba AP 1205/09 nije trazeno ponistenje
Posted: Sun Mar 11, 2018 2:03 pm
Vansudska nagodba AP 1205/09 nije trazeno ponistenje
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1205/09, rješavajući apelaciju Ševke Glušca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šefke Glušca podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-001190 od 22. augusta 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P:1054/05 od 9. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Šefko Glušac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Sabina i Veljko Nikolić, advokati iz Sarajeva, podnio je 21. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-001190 od 22. augusta 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P:1054/05 od 9. marta 2006. godine.
Presudom Općinskog suda broj P:1054/05 od 9. marta 2006. godine odbijen je apelantov tužebeni zahtjev te je apelant obavezan da „Bosna osiguranju“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 720,00 KM pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant podnio tom sudu tužbu protiv tuženog radi naknade štete navodeći da se 16. decembra 2004. godine u Sarajevu dogodila saobraćajna nesreća u kojoj je apelant povrijeđen isključivom krivicom Ivice Mioča, vozača vozila čiji su podaci pobliže navedeni u presudi, koji je bio osiguran kod tuženog od autoodgovornosti. Apelant je naveo u tužbenom zahtjevu da je u vansudskom postupku tuženi priznao svoju pasivnu legitimaciju i osnovanost zahtjeva apelanta odnosno krivicu svog osiguranika te da je isplatio apelantu štetu u iznosu od 870,00 KM ali da apelant smatra da tim vansudskim poravnanjem tuženi nije isplatio nematerijalnu štetu koju je apelant u nesreći pretrpio (trajno umanjenje opće životne aktivnosti za 5%) jer njegova volja prilikom zaključenja poravnanja nije bila da se smatra da je poravnanjem isplaćena i nematerijalna već samo materijalna šteta, te je zatražio da sud obaveže tuženog da mu na ime te štete isplati ukupan iznos od 3.800,00 KM.
U obrazloženju presude je navedeno da je u nakon provedenog postupka sud utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je do saobraćajne nesreće došlo krivicom vozača vozila koje je u vrijeme saobraćajne nesreće bilo osigurano kod tuženog. Nadalje, navedeno je i da je na osnovu sporazuma o vansudskom poravnanju od 31. decembra 2004. godine utvrđeno da je tuženi apelantu isplatio ukupni iznos od 870,00 KM na ime naknade materijalne i nematerijalne štete nastale u štetnom događaju od 16. decembra 2004. godine te da je predmetna šteta i isplaćena apelantu na osnovu njegove prijave i zahtjeva za naknadu štete od 20. decembra 2004. godine. Općinski sud je, nadalje, naveo da je članom 2. sporazuma o vansudskom poravnanju ugovoreno da je apelant „u cjelosti namiren sa neimovinskom i imovinskom štetom u štetnom događaju, pa neće postavljati nikakvih daljnjih zahtjeva kako nematerijalne tako i materijalne štete kako prema tuženom tako i prema štetniku“. Navedeno je da iz sporazuma proizilazi i da potpisivanjem ovog sporazuma apelant izjavljuje da mu šteta nije naknađena ni ko kom drugom osnovu od bilo kojeg osiguravača ni od štetnika te da apelant izričito izjavljuje da je ovaj sporazum pročitao i razumio i da taj sporazum predstavlja njegovu slobodno izraženu volju, da se odriče pobijanja sporazuma iz ma kog razloga pa i iz razloga je sporazum prihvatio i potpisao u zabludi, pod prinudom ili da je isplaćenim iznosom oštećen preko polovine. S tim u vezi, Općinski sud je utvrdio da nije osnovan zahtjev za naknadu nematerijalne štete jer su apelant i tuženi zaključili sporazum po kojem je tuženi ispunio svoju obavezu. Općinski sud je naveo da iako je sporazum postignut prije okončanja liječenja apelanta, apelant nije dokazao da je u vrijeme zaključenje predmetnog sporazuma bio u zabludi o posljedicama štetne radnje, a s tim u vezi i obima nematerijalne štete niti je apelant u tom pravcu postavio tužbeni zahtjev za eventualno poništenje vansudske nagodbe zbog bitne zablude. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.
Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 009-0-Gž-06-001190 od 22. augusta 2008. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i naveo da je za vansudsku nagodbu prema članu 1093. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da važe opće odredbe o dvostranim ugovorima zbog čega, u smislu člana 112. stav 1. ZOO vansudska nagodba proizvodi pravno dejstvo jer apelant nije u toku prvostepenog postupka postavio zahtjev za njeno poništenje. Obzirom da su stranke zaključile vansudsku nagodbu čije je predmet bio predmetni štetni događaj, a tuženi je ispunio svoju obavezu naknade materijalne i nematerijalne štete onda se (prema članu 1089. ZOO), kako je naveo sud, ima smatrati da su time stranke likvidirale svoja prava i obaveze nastale iz ovog štetnog događaja zbog čega je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i navodi žalbe da je prilikom zaključivanja ugovora o vansudskom poravnanju „bilo mana volje ugovornih strana (tuženi su tužitelju poturili unaprijed otkucani ugovor, namjera tužitelja je bila da naplati štetu na vozilu a ne na naknadu zbog povrede)“ kako iz naprijed navedenih razloga tako i zbog toga što se iz provedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi istinitost ovih žalbenih prigovora.
Apelant navodi da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo te da se nisu smjeli držati doslovnog tumačenja izraza navedenih u ZOO već da su trebali istražiti zajedničku namjeru ugovaratelja. Apelant navodi da je više nego jasno da nematerijalnu štetu u momentu zaključenja nagodbe niko nije ni pominjao jer njegovo liječenje i nije bilo završeno u momentu zaključenja spornog ugovora. Apelant navodi i da mu je podmetnut tipski ugovor u kojem se unosi klauzula o odricanju i da se radi o ugovoru gdje nisu izvršene specifikacije iznosa koji je isplaćen. Prema apelantovim navodima sudovi su naglo promijenili pravo jer je stav koji su zauzeli u osporenim presudama suprotan ranijem stavu Kantonalnog suda prema kojem klauzule o odricanju u vansudskim poravnanjima ne proizvode pravno dejstvo ako tekst vansudske nagodbe u dijelu koji se odnosi na odricanje ne odgovara stvarno izraženoj volji stranaka a pogotovo oštećenih, što je u ovom slučaju apelant.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su nadležni sudovi detaljno obrazložili svoje zaključak zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje da iz činjenica konkretnog predmeta proizilazi da apelant u toku postupka nije uspio dokazati postojanje mane volje prilikom zaključenja spornog sporazuma zbog čega bi se klauzula o odricanju mogla smatrati nevažećom, te da apelant nije u tužbi ni postavio zahtjev za eventualno poništenje spornog ugovora o vansudskom poravnanju iz razloga neizražavanja stvarne volje prilikom zaključenja sporazuma, zbog čega Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih presuda i o ovom pitanju u skladu sa standardima Evropske konvencije, a navodi apelanta neosnovani. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović
Preuzeto sa https://advokat-prnjavorac.com
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine, u predmetu broj AP 1205/09, rješavajući apelaciju Ševke Glušca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šefke Glušca podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-001190 od 22. augusta 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P:1054/05 od 9. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Šefko Glušac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Sabina i Veljko Nikolić, advokati iz Sarajeva, podnio je 21. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-001190 od 22. augusta 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P:1054/05 od 9. marta 2006. godine.
Presudom Općinskog suda broj P:1054/05 od 9. marta 2006. godine odbijen je apelantov tužebeni zahtjev te je apelant obavezan da „Bosna osiguranju“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 720,00 KM pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant podnio tom sudu tužbu protiv tuženog radi naknade štete navodeći da se 16. decembra 2004. godine u Sarajevu dogodila saobraćajna nesreća u kojoj je apelant povrijeđen isključivom krivicom Ivice Mioča, vozača vozila čiji su podaci pobliže navedeni u presudi, koji je bio osiguran kod tuženog od autoodgovornosti. Apelant je naveo u tužbenom zahtjevu da je u vansudskom postupku tuženi priznao svoju pasivnu legitimaciju i osnovanost zahtjeva apelanta odnosno krivicu svog osiguranika te da je isplatio apelantu štetu u iznosu od 870,00 KM ali da apelant smatra da tim vansudskim poravnanjem tuženi nije isplatio nematerijalnu štetu koju je apelant u nesreći pretrpio (trajno umanjenje opće životne aktivnosti za 5%) jer njegova volja prilikom zaključenja poravnanja nije bila da se smatra da je poravnanjem isplaćena i nematerijalna već samo materijalna šteta, te je zatražio da sud obaveže tuženog da mu na ime te štete isplati ukupan iznos od 3.800,00 KM.
U obrazloženju presude je navedeno da je u nakon provedenog postupka sud utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je do saobraćajne nesreće došlo krivicom vozača vozila koje je u vrijeme saobraćajne nesreće bilo osigurano kod tuženog. Nadalje, navedeno je i da je na osnovu sporazuma o vansudskom poravnanju od 31. decembra 2004. godine utvrđeno da je tuženi apelantu isplatio ukupni iznos od 870,00 KM na ime naknade materijalne i nematerijalne štete nastale u štetnom događaju od 16. decembra 2004. godine te da je predmetna šteta i isplaćena apelantu na osnovu njegove prijave i zahtjeva za naknadu štete od 20. decembra 2004. godine. Općinski sud je, nadalje, naveo da je članom 2. sporazuma o vansudskom poravnanju ugovoreno da je apelant „u cjelosti namiren sa neimovinskom i imovinskom štetom u štetnom događaju, pa neće postavljati nikakvih daljnjih zahtjeva kako nematerijalne tako i materijalne štete kako prema tuženom tako i prema štetniku“. Navedeno je da iz sporazuma proizilazi i da potpisivanjem ovog sporazuma apelant izjavljuje da mu šteta nije naknađena ni ko kom drugom osnovu od bilo kojeg osiguravača ni od štetnika te da apelant izričito izjavljuje da je ovaj sporazum pročitao i razumio i da taj sporazum predstavlja njegovu slobodno izraženu volju, da se odriče pobijanja sporazuma iz ma kog razloga pa i iz razloga je sporazum prihvatio i potpisao u zabludi, pod prinudom ili da je isplaćenim iznosom oštećen preko polovine. S tim u vezi, Općinski sud je utvrdio da nije osnovan zahtjev za naknadu nematerijalne štete jer su apelant i tuženi zaključili sporazum po kojem je tuženi ispunio svoju obavezu. Općinski sud je naveo da iako je sporazum postignut prije okončanja liječenja apelanta, apelant nije dokazao da je u vrijeme zaključenje predmetnog sporazuma bio u zabludi o posljedicama štetne radnje, a s tim u vezi i obima nematerijalne štete niti je apelant u tom pravcu postavio tužbeni zahtjev za eventualno poništenje vansudske nagodbe zbog bitne zablude. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.
Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 009-0-Gž-06-001190 od 22. augusta 2008. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i naveo da je za vansudsku nagodbu prema članu 1093. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da važe opće odredbe o dvostranim ugovorima zbog čega, u smislu člana 112. stav 1. ZOO vansudska nagodba proizvodi pravno dejstvo jer apelant nije u toku prvostepenog postupka postavio zahtjev za njeno poništenje. Obzirom da su stranke zaključile vansudsku nagodbu čije je predmet bio predmetni štetni događaj, a tuženi je ispunio svoju obavezu naknade materijalne i nematerijalne štete onda se (prema članu 1089. ZOO), kako je naveo sud, ima smatrati da su time stranke likvidirale svoja prava i obaveze nastale iz ovog štetnog događaja zbog čega je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i navodi žalbe da je prilikom zaključivanja ugovora o vansudskom poravnanju „bilo mana volje ugovornih strana (tuženi su tužitelju poturili unaprijed otkucani ugovor, namjera tužitelja je bila da naplati štetu na vozilu a ne na naknadu zbog povrede)“ kako iz naprijed navedenih razloga tako i zbog toga što se iz provedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi istinitost ovih žalbenih prigovora.
Apelant navodi da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo te da se nisu smjeli držati doslovnog tumačenja izraza navedenih u ZOO već da su trebali istražiti zajedničku namjeru ugovaratelja. Apelant navodi da je više nego jasno da nematerijalnu štetu u momentu zaključenja nagodbe niko nije ni pominjao jer njegovo liječenje i nije bilo završeno u momentu zaključenja spornog ugovora. Apelant navodi i da mu je podmetnut tipski ugovor u kojem se unosi klauzula o odricanju i da se radi o ugovoru gdje nisu izvršene specifikacije iznosa koji je isplaćen. Prema apelantovim navodima sudovi su naglo promijenili pravo jer je stav koji su zauzeli u osporenim presudama suprotan ranijem stavu Kantonalnog suda prema kojem klauzule o odricanju u vansudskim poravnanjima ne proizvode pravno dejstvo ako tekst vansudske nagodbe u dijelu koji se odnosi na odricanje ne odgovara stvarno izraženoj volji stranaka a pogotovo oštećenih, što je u ovom slučaju apelant.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su nadležni sudovi detaljno obrazložili svoje zaključak zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje da iz činjenica konkretnog predmeta proizilazi da apelant u toku postupka nije uspio dokazati postojanje mane volje prilikom zaključenja spornog sporazuma zbog čega bi se klauzula o odricanju mogla smatrati nevažećom, te da apelant nije u tužbi ni postavio zahtjev za eventualno poništenje spornog ugovora o vansudskom poravnanju iz razloga neizražavanja stvarne volje prilikom zaključenja sporazuma, zbog čega Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih presuda i o ovom pitanju u skladu sa standardima Evropske konvencije, a navodi apelanta neosnovani. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović
Preuzeto sa https://advokat-prnjavorac.com