Utvrđivanje postojanja diskriminacije kod ostvarivanja prava iz rada
Posted: Fri Feb 04, 2022 5:02 pm
Utvrđivanje postojanja diskriminacije kod ostvarivanja prava iz rada
Član 2. stav 1, član 3. stav 1. i 2. i član 5. Zakona o zabrani diskriminacije (Sl. glasnik BiH, br. 59/09 i 66/13)
Različito postupanje u ostvarivanju prava iz rada cijeni se prema tome da li je poslodavac određeno pravo obezbijedio zaposlenicima na jednak način, u jednakom obimu, na osnovu istih propisa i primjenom istih mjerila za utvrđivanje relevantnih činjenica za ispunjavanja uslova za ostvarivanje tog prava.
Iz obrazloženja:
Za osnovanost tužbenog zahtjeva iz osnova diskriminacije, mora se utvrditi da je do stavljanja u nejednak položaj došlo zbog jednog od zabranjenih osnova (član 2. stav 1. i član 5. ZZD). Zaštićeni osnovi, dakle, predstavljaju ključni element diskriminacije i različito tretiranje lica postaje diskriminacija, samo ukoliko se zasniva na jednom od zaštićenih osnova (po osnovu rase, jezika, vjere, etničke pripadnosti, političkog ili drugog mišljenja i ubjeđenja i drugo) ili ako se dokaže da je navodna žrtva diskriminacije, zbog neke svoje zaštićene karakteristike, morala biti drugačije tretirana kako ne bi bila dovedena u nepovoljan položaj.
Pravilno, drugostepeno vijeće prihvata zaključke prvostepenog suda da iz provedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da je tužena o pravima tužitelja i uporedne grupe profesionalnih vojnih lica primijenila iste propise kojom prilikom je odbila zahtjev tužitelja za navedene troškove prevoza i odvojenog života jer isti ne ispunjava propisani uslov da mu je mjesto rada udaljeno od mjesta stanovanja preko 80 km (njegova udaljenost je 79,40 km). Pitanje metoda utvrđivanja udaljenosti mjesta rada od mjesta stanovanja profesionalnim vojnim licima u cilju ostvarivanja prava na predmetne naknade, prvostepeni sud je utvrdio na osnovu profesionalnih dosijea uporedne grupe profesionalnih vojnih lica, iskaza svjedoka A. D., S. Ž., A. J. i tužitelja. Cijeneći navedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, prvostepeni sud je izveo zaključak da je konačna odluka o udaljenosti mjesta rada i mjesta prebivališta, koja je bila osnov za utvrđenje predmetnih prava, donesena na osnovu mjerenja koje je izvršila komisija tužene koja je za uporednu grupu profesionalnih vojnih lica sačinila Izvještaj broj 16-14-17-19-50-968-2/18 od 5. 4. 2018. godine, a za tužitelja Zapisnik broj 16-14-17-05-34-7-105-1038/16 od 19. 12. 2016. godine. Bez obzira na to što je kod
pojedinih profesionalnih lica na koje ukazuje tužitelj (Ž. S. i J. A.), nakon mjerenja udaljenosti od strane komisije, izvršena korekcija u kilometraži, korigovane udaljenosti su bile i dalje preko 80 km, što je bio razlog da im se prizna pravo na navedene naknade. Kod tužitelja je bila obrnuta situacija jer je isti uz zahtjev za naknadu troškova prevoza i odvojenog života priložio potvrdu BIHAMK-a iz koje proizlazi da je udaljenost od mjesta rada do mjesta stanovanja 83 km.
Revizijsko vijeće prihvata u cijelosti zaključak drugostepenog vijeća da je tužena dokazala da prema tužitelju nije postupala na diskriminatorski način prilikom odlučivanja o njegovim pravima na troškove prevoza i naknadu odvojenog života, budući da je odlučivala na osnovu istih propisa i primjenom iste metode kao i kod uporedne grupe profesionalnih vojnih lica. Uslovljavanje ostvarivanja prava za propisanu udaljenost mjesta rada i mjesta zaposlenja ne odnosi se samo na profesionalna vojna lica nego na sve zaposlenike u institucijama BiH. Strogo propisana udaljenost u kilometrima može biti nepravična za zaposlenike koji prelaze manju udaljenost, ali putem lošije kategorije za koje treba više vremena ili one čije prebivalište je na ulazu u naseljeno mjesto u odnosu na one na izlazu iz razruđenog naselja. Međutim, parnični sud nije ovlašten da raspravlja o svrsishodnosti propisanih uslova, nego u postupku zaštite od diskriminacije utvrđuje da li se ti uslovi primjenjuju na jednak način na tužitelja u odnosu na druge zaposlenike.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja, broj: S1 3 P 032524 21 Rev od 28. 9. 2021. godine)
Član 2. stav 1, član 3. stav 1. i 2. i član 5. Zakona o zabrani diskriminacije (Sl. glasnik BiH, br. 59/09 i 66/13)
Različito postupanje u ostvarivanju prava iz rada cijeni se prema tome da li je poslodavac određeno pravo obezbijedio zaposlenicima na jednak način, u jednakom obimu, na osnovu istih propisa i primjenom istih mjerila za utvrđivanje relevantnih činjenica za ispunjavanja uslova za ostvarivanje tog prava.
Iz obrazloženja:
Za osnovanost tužbenog zahtjeva iz osnova diskriminacije, mora se utvrditi da je do stavljanja u nejednak položaj došlo zbog jednog od zabranjenih osnova (član 2. stav 1. i član 5. ZZD). Zaštićeni osnovi, dakle, predstavljaju ključni element diskriminacije i različito tretiranje lica postaje diskriminacija, samo ukoliko se zasniva na jednom od zaštićenih osnova (po osnovu rase, jezika, vjere, etničke pripadnosti, političkog ili drugog mišljenja i ubjeđenja i drugo) ili ako se dokaže da je navodna žrtva diskriminacije, zbog neke svoje zaštićene karakteristike, morala biti drugačije tretirana kako ne bi bila dovedena u nepovoljan položaj.
Pravilno, drugostepeno vijeće prihvata zaključke prvostepenog suda da iz provedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da je tužena o pravima tužitelja i uporedne grupe profesionalnih vojnih lica primijenila iste propise kojom prilikom je odbila zahtjev tužitelja za navedene troškove prevoza i odvojenog života jer isti ne ispunjava propisani uslov da mu je mjesto rada udaljeno od mjesta stanovanja preko 80 km (njegova udaljenost je 79,40 km). Pitanje metoda utvrđivanja udaljenosti mjesta rada od mjesta stanovanja profesionalnim vojnim licima u cilju ostvarivanja prava na predmetne naknade, prvostepeni sud je utvrdio na osnovu profesionalnih dosijea uporedne grupe profesionalnih vojnih lica, iskaza svjedoka A. D., S. Ž., A. J. i tužitelja. Cijeneći navedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, prvostepeni sud je izveo zaključak da je konačna odluka o udaljenosti mjesta rada i mjesta prebivališta, koja je bila osnov za utvrđenje predmetnih prava, donesena na osnovu mjerenja koje je izvršila komisija tužene koja je za uporednu grupu profesionalnih vojnih lica sačinila Izvještaj broj 16-14-17-19-50-968-2/18 od 5. 4. 2018. godine, a za tužitelja Zapisnik broj 16-14-17-05-34-7-105-1038/16 od 19. 12. 2016. godine. Bez obzira na to što je kod
pojedinih profesionalnih lica na koje ukazuje tužitelj (Ž. S. i J. A.), nakon mjerenja udaljenosti od strane komisije, izvršena korekcija u kilometraži, korigovane udaljenosti su bile i dalje preko 80 km, što je bio razlog da im se prizna pravo na navedene naknade. Kod tužitelja je bila obrnuta situacija jer je isti uz zahtjev za naknadu troškova prevoza i odvojenog života priložio potvrdu BIHAMK-a iz koje proizlazi da je udaljenost od mjesta rada do mjesta stanovanja 83 km.
Revizijsko vijeće prihvata u cijelosti zaključak drugostepenog vijeća da je tužena dokazala da prema tužitelju nije postupala na diskriminatorski način prilikom odlučivanja o njegovim pravima na troškove prevoza i naknadu odvojenog života, budući da je odlučivala na osnovu istih propisa i primjenom iste metode kao i kod uporedne grupe profesionalnih vojnih lica. Uslovljavanje ostvarivanja prava za propisanu udaljenost mjesta rada i mjesta zaposlenja ne odnosi se samo na profesionalna vojna lica nego na sve zaposlenike u institucijama BiH. Strogo propisana udaljenost u kilometrima može biti nepravična za zaposlenike koji prelaze manju udaljenost, ali putem lošije kategorije za koje treba više vremena ili one čije prebivalište je na ulazu u naseljeno mjesto u odnosu na one na izlazu iz razruđenog naselja. Međutim, parnični sud nije ovlašten da raspravlja o svrsishodnosti propisanih uslova, nego u postupku zaštite od diskriminacije utvrđuje da li se ti uslovi primjenjuju na jednak način na tužitelja u odnosu na druge zaposlenike.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja, broj: S1 3 P 032524 21 Rev od 28. 9. 2021. godine)