Ustavnost clana 4 Zakona o sudskim taksama
Posted: Sun Apr 08, 2018 11:10 am
Ustavnost čl. 4 Zakona o sudskim taksama kantona Sarajevo U 8/12 (Sl.gl.BiH 10/13)
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 8/12, rješavajući zahtjev Općinskog suda u Sarajevu (sutkinja Općinskog suda u Sarajevu Silvana Brković-Mujagić), na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 63. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Mirsad Ćeman, sudija
Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 23. novembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja zahtjev Općinskog suda u Sarajevu (sutkinje Općinskog suda u Sarajevu Silvane Brković-Mujagić).
Utvrđuje se da odredba člana 4. Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 21/09, 29/09 i 14/11) nije u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Skupštini Kantona Sarajevo, u skladu sa članom 63. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da najkasnije u roku od šest mjeseci od objave ove odluke u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” usaglasi odredbu člana 4. Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 21/09, 29/09 i 14/11) sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Skupštini Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku iz prethodnog stava obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama preduzetim s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se zahtjev Općinskog suda u Sarajevu (sutkinje Općinskog suda u Sarajevu Silvane Brković-Mujagić) za ocjenu ustavnosti člana 384. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Utvrđuje se da je član 384. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
Općinski sud u Sarajevu (sutkinja Općinskog suda u Sarajevu Silvana Brković-Mujagić, u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je 18. maja 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu kompatibilnosti člana 4. Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 21/09, 29/09 i 14/11, u daljnjem tekstu: Zakon o sudskim taksama) i člana 384. Zakona o parničnom postupku Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
II. Postupak pred Ustavnim sudom
Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Parlament FBiH), te od Skupštine Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Skupština KS) zatraženo je 31. maja 2012. godine da dostave odgovore na zahtjev u roku od 30 dana.
Parlament FBiH i Skupština KS nisu dostavili odgovore.
III. Zahtjev
a) Navodi iz zahtjeva
Podnosilac zahtjeva je naveo da je članom 4. Zakona o sudskim taksama određeno da sud neće preduzimati nikakve radnje ako takseni obveznik nije platio taksu propisanu tim zakonom. Dalje, istom odredbom je propisano da će sud, u slučaju podnošenja podneska bez dokaza o plaćenoj taksi, pozvati stranku, odnosno opunomoćenika, da u roku od osam dana uplati taksu „uz upozorenje da će joj podnesak biti vraćen“. Ako stranka u ostavljenom roku ne postupi po nalogu suda, sud će toj stranci podnesak vratiti zbog neplaćanja sudske takse „i smatrat će se kao da nije bio podnesen“. Podnosilac zahtjeva, također, navodi da je osporenom odredbom propisano isto postupanje i u slučaju kada sud odbije zahtjev za oslobađanje od plaćanja takse. Izuzetno, kako dalje Zakon propisuje, sud će postupati „po uloženom redovnom ili vanrednom pravnom lijeku bez prethodno uplaćene sudske takse, ali će tada pristupiti prinudnoj naplati takse“. Podnosilac zahtjeva je naveo i da je odredbom člana 384. ZPP određeno da svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzrokovala svojim radnjama.
Podnosilac zahtjeva je naveo da je, postupajući u predmetu broj 65. 0 P 194758 11 P, rješenjem od 8. juna 2011. godine odbijen zahtjev za oslobađanje Mie Komljenović i Stefana Komljenovića (u daljnjem tekstu: tužioci) od troškova postupka, a tužiocima je naloženo da u tužbi označe visinu spora i, u skladu s tim, uplate sudsku taksu. Također, u navedenom rješenju je, kako je istakao podnosilac zahtjeva, navedeno da će, u slučaju da ne postupe po nalogu suda, tužba biti vraćena i da će se smatrati kao da nije bila ni podnesena. Podnosilac zahtjeva je, dalje, istakao da je Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) rješenjem od 16. novembra 2011. godine djelimično uvažio žalbu tužilaca protiv navedenog prvostepenog rješenja koje je ukinuo u dijelu u kojem je bilo navedeno da će, u slučaju nepostupanja po prvostepenom rješenju, tužba biti vraćena i da će se smatrati da nije bila ni podnesena. Podnosilac zahtjeva navodi da je, nakon donošenja drugostepenog rješenja, ponovo pozvao tužioce da uplate sudsku taksu, ali da oni to nisu učinili. Zbog toga, podnosilac zahtjeva ističe da, s obzirom na osporenu odredbu spornog zakona, „ne može postupati po tužbi“, a s obzirom na odluku Kantonalnog suda, „tužbu tužiocu ne može vratiti i smatrati da nije podnesena“. Stoga je podnosilac zahtjeva zastao u radu sa navedenim predmetom do odgovora Ustavnog suda na pitanje da li su odredbe člana 4. Zakona o sudskim taksama i člana 384. ZPP u suprotnosti sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije „u odnosu na segment tog prava koji garantira pravo na pristup sudu“.
b) Činjenice predmeta povodom kojeg je podnesen zahtjev
Tužioci su 25. aprila 2011. godine podnijeli tužbu protiv Nikole Komljenovića radi utvrđivanja nedostojnosti za nasljeđivanje, a maja 2011. godine su podnijeli i zahtjev za određivanje mjere osiguranja. Uz tužbu tužioci su dostavili i zahtjev za oslobađanje od troškova postupka, što su obrazložili time da je „majka tužioca nezaposlena, da je drugi tužilac nezaposlen, da je zaposlena samo prva tužiteljica i da je njena mjesečna plaća od kojе se svi izdržavaju 1.510,00 KM“. Podnosilac zahtjeva je Rješenjem broj 65 0 P 194758 11 P od 8. juna 2011. godine odbio zahtjev tužilaca za oslobađanje od troškova postupka, naložio im da označe visinu spora u tužbi i u prijedlogu za mjeru osiguranja, te da, u skladu sa spornim zakonom, uplate sudsku taksu prema visini spora a da dokaz o tome dostave sudu. U stavu 3. dispozitiva prvostepenog rješenja je navedeno da će, ukoliko tužioci ne postupe po ovim nalozima, sud tužbu i prijedlog za određivanje mjere osiguranja vratiti tužiocima i smatrat će se „kao da zahtjevi i nisu bili podneseni“. U obrazloženju rješenja podnosilac zahtjeva je, između ostalog, obrazložio zbog čega je odbijen zahtjev tužilaca za oslobađanje od troškova postupka, kao i da su tužioci, prema odredbi člana 23. Zakona o sudskim taksama, bili dužni preduzeti potrebne radnje za utvrđivanje visine spora, a zatim dostaviti i dokaz o uplati sudske takse „u skladu sa Tarifom 1, st. 1. i 7. Tarife o sudskim taksama“.
Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 P 194758 11 Gž od 16. novembra 2011. godine djelimično uvažio žalbu tužilaca tako što je ukinio navedeni stav 3. prvostepenog rješenja, a u preostalom dijelu to rješenje je potvrdio. U obrazloženju svoje odluke Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 11. stav 1. Zakona o sudskim taksama propisana „mogućnost oslobađanja obveznika od plaćanja takse, ako bi plaćanjem takse, a imajući u vidu visinu sredstava iz kojih se obveznik i članovi njegovog domaćinstva izdržavaju, ta sredstva bila u tolikoj mjeri umanjena da bi time bila ugrožena njihova egzistencija“. Stavom 2. istog člana, kako je dalje naveo Kantonalni sud, propisano je da će sud ocijeniti sve okolnosti, „a naročito će uzeti u obzir vrijednost mjerodavnu za naplatu takse, ukupan prihod i imovinu taksenog obveznika i članova njegovog domaćinstva koje takseni obveznik izdržava“. Kantonalni sud je ukazao i na član 12. Zakona o sudskim taksama u kojem su propisani dokazi koje sud može ocijeniti prije odlučenja o oslobađanju od plaćanja takse, pa je, s obzirom na to, zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da „tužioci nisu, niti mogu spadati u kategoriju socijalno ugroženih lica“, te da „prezentirano opće imovno stanje tužilaca ne ukazuje da oni ne mogu podmiriti te troškove bez štete po nužno izdržavanje“. Kantonalni sud nije prihvatio ni žalbeni prigovor da tužioci ne mogu odrediti visinu spora, jer nisu određeni nasljednički dijelovi, navodeći da tužioci treba da „odrede vrijednost predmeta spora prema vrijednosti čiste zaostavštine, ili dijela zaostavštine za koji smatraju da im pripada i izvrše obavezu plaćanja takse“.
Međutim, Kantonalni sud je zaključio da je odluka u pogledu vraćanja tužbe i prijedloga za određivanje mjere osiguranja suprotna odredbi člana 321. stav 2. ZPP zbog obaveze suda „da sâm odredi vrijednost spora ukoliko je tužilac vrijednost predmeta spora suviše visoko ili suviše nisko naznačio, što daje mogućnost nastavka postupka sa vrijednosti spora koju je odredio sâm sud“. Dalje, Kantonalni sud je naveo da odredba člana 53. stav 1. ZPP propisuje da se parnični postupak pokreće tužbom nakon čega nastaju „posljedice značajne za parnični postupak, kao, npr., prekid zastare, stjecanje prava na kamatu, uspostava dvostranopravnog odnosa između tužioca i suda itd., te stoga, bez obzira na zakonsku obavezu suda da ne preduzima nikakve radnje dok takseni obveznik ne plati propisanu taksu prema [spornom zakonu] [...], prvostepeni sud ne može vratiti tužbu tužiocu i smatrati da ona nije podnesena, jer su pravne posljedice podnošenjem tužbe već nastale i ne mogu prestati zbog neplaćanja sudske takse“.
IV. Relevantni propisi
U Ustavu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase:
Član II/2. Međunarodni standardi
Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.
Član II/3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
[...]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. [...]
Član II/6. Implementacija
Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2.
U Zakonu o sudskim taksama Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 21/09, 29/09 i 14/11) relevantne odredbe glase:
Član 3.
(Obavezno dostavljanje dokaza o plaćenoj taksi)
(1) Uz podnesak (tužba, prijedlog, pravni lijek i dr.) obavezno se dostavlja dokaz o plaćenoj taksi. [...]
Član 4.
(Uzajamnost plaćanja takse i preduzimanja radnji u postupku)
(1) Sud neće preduzimati nikakve radnje ako takseni obveznik nije platio taksu propisanu ovim zakonom. U slučaju podnošenja podneska bez dokaza o plaćenoj taksi, sud će pozvati stranku, odnosno njenog punomoćnika, da uplati taksu u roku od 8 dana, uz upozorenje da će joj podnesak biti vraćen. Ako stranka ne ispoštuje određeni rok, sud će podnesak vratiti uz obavijest da je vraćen zbog neplaćanja sudske takse i smatrat će se kao da nije bio podnesen.
(2) Sud će postupati na način utvrđen u stavu 1. ovog člana i u slučaju kada odbije zahtjev za oslobađanje plaćanja takse.
(3) Rokovi po Zakonu o parničnom postupku ne počinju teći dok taksa nije plaćena ili dok sud nije riješio zahtjev za oslobađanje od plaćanja takse.
(4) Izuzetno od stava (1) ovog člana, ukoliko takseni obveznik ne postupi po pozivu suda i u ostavljenom roku ne uplati taksu na uloženi redovni ili vanredni pravni lijek, podnesak neće biti vraćen, već će se nastaviti postupak po uloženom pravnom lijeku, a prinudnoj naplati sudske takse pristupiće se u skladu sa odredbama ovog zakona.
Član 5.
(Vrijeme nastanka obaveze plaćanja takse)
Ako ovim zakonom nije drugačije propisano, taksena obaveza nastaje:
a) za podneske - danom njihovog podnošenja;[...]
Član 8.
(Rok zastare naplate takse)
Pravo na naplatu takse zastarijeva u roku od pet (5) godina od dana nastanka taksene obaveze.
Član 11.
(Ko može biti oslobođen od obaveze plaćanja takse)
(1) Sud može osloboditi obveznika od plaćanja takse ako bi plaćanjem takse, imajući u vidu visinu sredstava iz kojih se obveznik i članovi njegovog domaćinstva izdržavaju, ta sredstva bila u tolikoj mjeri umanjena da bi time bila ugrožena njihova egzistencija.
(2) Odluku iz stava (1) ovog člana donosi sud na pismeni zahtjev taksenog obveznika. Prije donošenja odluke, sud će cijeniti sve okolnosti, a naročito će uzeti u obzir vrijednost mjerodavnu za naplatu takse, ukupan prihod i imovinu taksenog obveznika i članova njegovog domaćinstva, koje takseni obveznik izdržava. [...]
Član 12.
(Dokazi za oslobađanje od obaveze za plaćanje takse)
(1) Visina prihoda taksenog obveznika i članova njegovog domaćinstva, dokazuje se na osnovu uvjerenja nadležnog centra za socijalni rad, odnosno drugih pismenih dokaza koje je takseni obveznik dužan da podnese o svom imovnom stanju.
(2) Uvjerenje iz stava (1) ovog člana služi kao dokaz za oslobađanje od plaćanja takse samo ako od njegovog izdavanja do podnošenja zahtjeva za oslobađanje nije proteklo više od šest mjeseci.
(3) Kada je to potrebno, sud može, po službenoj dužnosti, pribaviti potrebne podatke i obavještenja o imovnom stanju taksenog obveznika i članova njegovog domaćinstva, a može o tome saslušati i protivnu stranku.
(4) Protiv odluke suda kojom je usvojen prijedlog za oslobađanje od plaćanja takse nije dozvoljena posebna žalba.
Član 20.
(Utvrđivanje vrijednosti predmeta spora u parničnom postupku)
(1) U parničnom postupku taksa se plaća prema vrijednosti predmeta spora.
(2) Ako ovim zakonom nije drugačije određeno, odredbe propisa o parničnom postupku, na osnovu kojih se utvrđuje vrijednost spora, primjenjuju se i prilikom određivanja vrijednosti spora radi naplate takse.
Član 23.
(Utvrđivanje vrijednosti predmeta spora u sporovima iz nasljednog prava)
Ako je predmet spora nasljedno pravo na cijeloj zaostavštini, kao vrijednost predmeta spora uzima se vrijednost čiste zaostavštine, a ako je predmet spora samo jedan dio zaostavštine ili određena stvar iz zaostavštine, kao vrijednost predmeta spora uzima se čista vrijednost tog dijela, odnosno stvari.
Član 31.
(Prinudna naplata neplaćene takse)
(1) Takse čiji se iznos određuje na kraju postupka, takseni obveznik je dužan platiti u roku od osam dana od prijema rješenja iz člana 19. ovog zakona. Ako takseni obveznik ne plati taksu u navedenom roku, sud će zatražiti od nadležne ispostave Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: nadležna ispostava) a na čijoj teritoriji se nalazi prebivalište, odnosno sjedište taksenog obveznika, da se naplata dužne takse izvrši prinudnim putem.
U Zakonu o parničnom postupku Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 53.
(1) Parnični postupak se pokreće tužbom. [...]
Član 384.
Svaka stranka prethodno sama snosi troškve koje je prouzrokovala svojim radnjama.
V. Dopustivost
Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine.
Član VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine, ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.
Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je Općinski sud u Sarajevu (sutkinja Općinskog suda u Sarajevu Silvana Brković-Mujagić), što znači da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 5/10 od 26. novembra 2010. godine, tač. 7-14, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/11). Imajući u vidu odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je predmetni zahtjev dopustiv zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, te da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev ne bi bio dopustiv.
VI. Meritum
Podnosilac zahtjeva traži da Ustavni sud odluči o kompatibilnosti člana 4. Zakona o sudskim taksama i člana 384. ZPP sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije koji garantiraju pravo na pristup sudu kao neodvojiv dio prava na pravično suđenje.
a) Relevantni principi u vezi sa pravom na pristup sudu
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
Kako su Evropski i Ustavni sud, u svojoj jurisprudenciji, konzistentno ukazivali, pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava, između ostalog, svakome pravo da svoj zahtjev u vezi sa građanskim pravima i obavezama iznese pred sud ili „tribunal“. Na ovaj način ova odredba sadrži „pravo na sud“ iako ono nije eksplicitno navedeno u odredbi člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a „pravo na pristup sudu“ samo je jedan element tog prava bez kojeg ne bi bilo moguće uživanje u drugim garancijama propisanim navedenom odredbom. Naime, principi pravičnosti, javnosti i ekspeditivnosti sudskog postupka ne bi imali nikakve vrijednosti ukoliko se sudski postupak ne bi mogao pokrenuti. Osim toga, teško bi bilo zamisliti vladavinu prava, kao temeljni princip prava na pravično suđenje, bez mogućnosti pokretanja postupka pred sudom ili “tribunalom“, pa se neće smatrati da je pravo na pristup sudu djelotvorno ako u nacionalnom pravu postoje procesne smetnje kojima se de facto lice onemogućava da podnese tužbu sudu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kreuz protiv Poljske, presuda od 19. juna 2001. godine, aplikacija broj 28249/95, tačka 52. sa daljnjim referencama, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 6/12 od 13. jula 2012. godine, tačka 26, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 75/12).
Međutim, pravo na sud nije apsolutno. Ono može biti podvrgnuto određenim ograničenjima, budući da ovo pravo, po svojoj prirodi, zahtijeva da bude uređeno na odgovarajući način. Garantiranjem pojedincima prava na djelotvoran pristup sudu radi odlučenja o njihovim građanskim pravima i obavezama član 6. stav 1. Evropske konvencije ostavlja državama slobodan izbor sredstava koje će koristiti u tom pravcu, pa države članice imaju određen stepen diskrecione ocjene u tom pogledu. Ipak, odluka o tome ne može biti na štetu prava garantiranih Evropskom konvencijom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kreuz protiv Poljske, presuda od 19. juna 2001. godine, aplikacija broj 28249/95, tač. 52-53. sa daljnjim referencama).
Ustavni sud ukazuje da Evropski sud u svojoj praksi nikada nije isključio mogućnost da interesi pravičnog postupka mogu opravdati nametanje finansijskih ograničenja prava na pristup sudu. U vezi s tim, Evropski sud je zaključio da obaveza garantiranja djelotvornog prava na pristup sudu ne znači samo odsustvo miješanja već može zahtijevati od države preduzimanje različitih oblika pozitivne akcije, ali da se iz toga ne može zaključiti da se svakome mora osigurati pravo na besplatan postupak pred sudom ili pravo na besplatnu pravnu pomoć. Imajući to u vidu, Evropski sud je zaključio da se zahtjev za plaćanje sudske takse kada se od suda traži da odluči o nekom građanskom pravu, ne može per se smatrati inkompatibilnim sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, visina te takse, uključujući i mogućnost stranke u postupku da tu taksu plati, te faza postupka u kojoj se takvo ograničenje pristupa sudu nameće faktori su koji se moraju uzeti u obzir kada se odlučuje o tome da li je lice imalo pravo na pristup sudu ili ne (, Kreuz protiv Poljske, tač. 59-60).
Dalje, pri ocjenjivanju da li je prekršeno pravo na pristup sudu Evropski sud procjenjuje da li su nametnuta ograničenja takva da se njima umanjuje sama suština prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Evropski sud naročito ističe da ograničenja prava na pristup sudu ili tribunalu neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako nemaju legitiman cilj i ako ne postoji proporcionalnost između sredstava ograničavanja tog prava i cilja koji se želi postići (, Kreuz protiv Poljske, tačka 55). Cilj ovakve analize je zasnovan na principu da Evropska konvencija garantira prava koja su praktična i djelotvorna, a ne teoretska i iluzorna, koji ima naročit značaj za pravo pristupa sudu s obzirom na prominentno mjesto koje pravo na pravično suđenje ima u demokratskom društvu (idem., Kreuz protiv Poljske, tačka 57. sa daljnjim referencama).
b) Primjena relevantnih principa i pitanje ustavnosti člana 4. spornog zakona
U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da se osporenim članom 4. Zakona o sudskim taksama propisuje „uzajamnost plaćanja sudske takse i preduzimanja radnji u postupku“, i to tako što se u stavu 1. navedenog člana eksplicitno propisuje da „sud neće preduzimati bilo kakve radnje ako takseni obveznik nije platio taksu propisanu ovim zakonom“. Dalje, ovom odredbom se propisuje i da će sud pozvati stranku da uplati taksu u roku od osam dana uz upozorenje da će joj podnesak biti vraćen, a ako stranka “ne ispoštuje određeni rok, sud će podnesak vratiti uz obavijest da je vraćen zbog neplaćanja sudske takse i smatrat će se kao da nije bio podnesen“. Iz ovakve odredbe proizlazi da Zakon o sudskim taksama eksplicitno onemogućava postupanje suda po podnescima, uključujući i tužbe, ukoliko uz njih nije dostavljen dokaz o unaprijed plaćenoj taksi, a stranka nije oslobođena plaćanja troškova postupka.
Pri analizi pitanja da li je ovakva odredba u skladu sa pravom na pristup sudu, Ustavni sud, najprije, zapaža da sudske takse propisane Zakonom o sudskim taksama predstavljaju javne prihode koji se plaćaju u korist budžeta Kantona Sarajevo, a plaća ih lice po čijem zahtjevu ili u čijem interesu se preduzimaju radnje u postupku. Iz Zakona o sudskim taksama proizlazi da je zakonodavac uzeo u obzir različite situacije u vezi sa taksenim obveznikom (imovinsko i socijalno stanje i sl.), te da je u skladu s tim predvidio, pod određenim uvjetima, i mogućnost oslobađanja od plaćanja sudske takse. Također, Zakon o sudskim taksama je predvidio, u određenim slučajevima propisanim članom 4. stav 4, i mogućnost naplate sudske takse prinudnim putem, što predstavlja određenu vrstu sankcije za neizvršenje ove obaveze. Međutim, osporenom odredbom člana 4. Zakona o sudskim taksama zakonodavac je propisao „uzajamnost plaćanja sudske takse i preduzimanja radnji u postupku“, tako što je vođenje sudskog postupka nakon podnošenja tužbe uvjetovao plaćanjem sudske takse, što, također, predstavlja vrstu sankcije zbog neplaćanja propisane sudske takse. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je ubiranje javnih prihoda u korist budžeta, u konkretnom slučaju sudskih taksi, te poštivanje propisa u vezi s tim svakako legitiman cilj koji zakonodavac slijedi. Međutim, postavlja se pitanje da li je propisivanjem ograničenja prava na pristup sudu na način da se stranci onemogući vođenje sudskog postupka zbog neplaćanja sudske takse u vrijeme dostavljanja podneska, odnosno tužbe sudu, uspostavljena proporcionalnost između legitimnog cilja koji se želi postići i prava pojedinaca na pristup sudu.
Ustavni sud ukazuje da je Dom za ljudska prava u svojoj praksi razmatrao pitanje prava na pristup sudu, ali isključivo s obzirom na visinu sudske takse koju je stranka u postupku morala platiti i odbijanje zahtjeva za oslobađanje od plaćanja sudske takse, kao mogući faktor ograničavanja prava na pristup sudu. Međutim, u tom predmetu relevantni zakon koji se u to vrijeme primjenjivao propisivao je da „sud ne može odbiti registraciju i procesuiranje građanske tužbe samo na osnovu toga što stranka koja pokreće tužbu nije unaprijed platila sudsku taksu“ (vidi, Dom za ljudska prava, Odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/98/1297 D. B. i J. B. protiv Bosne i Hercegovine i Federacije BiH od 2. septembra 2003. godine, objavljena na Međutim, u konkretnom slučaju situacija je, kako je već navedeno, u odnosu na zakonski propis drugačija.
U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da reguliranje plaćanja sudskih taksi kao javnih prihoda mora biti u skladu sa ustavnim principima zaštite ljudskih prava i sloboda, što znači, između ostalog, da se propisivanjem načina izvršenja obaveze građana na plaćanje sudske takse ne smije derogirati sudska zaštita ustavnih prava i sloboda. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da se, prema članu 53. ZPP, parnični postupak pokreće tužbom, što za stranku u tom postupku proizvodi određene procesnopravne i materijalnopravne posljedice: prekidaju se prekluzivni zakonski rokovi za podnošenje tužbe, prekidaju se rokovi zastarjelosti potraživanja i dospijeća obaveza, pravo izbora alternativne obaveze koje pripada tužiocu iscrpljuje se podnošenjem tužbe, nadležnost suda se određuje prema činjenicama koje su postojale u vrijeme podnošenja tužbe itd. U takvim slučajevima vraćanje tužbe stranci i smatranje da ta tužba nije ni bila podnesena, kako to propisuje odredba člana 4. Zakona o sudskim taksama, može dovesti do gubljenja prava koja su propisana drugim zakonima, što bi za stranku u postupku nesumnjivo proizvelo neotklonjive štetne posljedice i onemogućilo joj sudsku zaštitu priznatih prava. Na taj način se, prema mišljenju Ustavnog suda, dovodi u pitanje sama suština prava na pristup sudu, odnosno prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ovakav zaključak ne mijenja ni to što je stavom 3. člana 4. Zakona o sudskim taksama propisano da „rokovi po Zakonu o parničnom postupku ne počinju teći dok taksa nije plaćena ili dok sud nije riješio zahtjev za oslobađanje od plaćanja takse“, budući da se ova odredba ne odnosi na spomenute prekluzivne rokove ili rokove zastare potraživanja koji nisu propisani ZPP, već drugim odgovarajućim zakonima.
Dalje, kako je već rečeno, stavom 4. člana 4. Zakona o sudskim taksama propisano je da podnesak neće biti vraćen ako nije plaćena taksa, ali samo u odnosu „na uloženi redovni ili vanredni pravni lijek“ u kom slučaju će se postupak nastaviti, a taksa naplatiti prinudnim putem u skladu sa odredbama Zakona o sudskim taksama. Ustavni sud zapaža da nije jasno zbog čega je zakonodavac odlučio da se samo takse na izjavljene pravne lijekove mogu naplatiti prinudnim putem, te zašto takav mehanizam nije propisao i kao sredstvo za postizanje legitimnog cilja u slučaju neplaćanja takse na podneske, odnosno podnesenu tužbu, umjesto što je u tim slučajevima onemogućio vođenje postupka. Ustavni sud, također, ukazuje da se u tom pravcu nadležni zakonodavac, Skupština KS, nije izjasnio jer nije dostavio odgovor na zahtjev, a Ustavni sud ne može za takvo normativno opredjeljenje naći bilo kakvo razumno opravdanje tim prije što je očigledno da postoje mogućnost i mehanizmi za prinudnu naplatu, te činjenicu da pravo javne vlasti na naplatu sudske takse zastarijeva u prilično dugom roku od pet godina od dana nastanka taksene obaveze, kako to propisuje član 8. Zakona o sudskim taksama.
Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se ograničavanje prava na pristup sudu za koji se zakonodavac opredijelio radi redovne i uredne naplate sudskih taksi kao javnih prihoda – onemogućavanje vođenja postupka po podnesenoj tužbi zbog neplaćanja sudske takse unaprijed, ne može smatrati sredstvom koje je proporcionalno ostvarenju legitimnog cilja. Naprotiv, ovakvim normiranjem se narušava sama suština prava na pristup sudu kao neodvojivog dijela prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da je odredba člana 4. Zakona o sudskim taksama suprotna pravu na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Također, Ustavni sud zapaža da podnosilac zahtjeva ističe da Zakon o sudskim taksama onemogućava postupanje po podnesenoj tužbi zbog neplaćene takse, a da odluka Kantonalnog suda onemogućava podnosioca zahtjeva da vrati tužbu i smatra da nije bila ni podnesena, te da zbog svega toga „ne može postupati po tužbi“. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud naglašava da njegov zadatak nije da daje upute podnosiocu zahtjeva kako da vodi postupak. Međutim, Ustavni sud ukazuje da član II/6. Ustava Bosne i Hercegovine propisuje obavezu, između ostalog, svakog suda u Bosni i Hercegovini da direktno primjenjuje Evropsku konvenciju, koja, u smislu člana II/2. Ustava BiH, ima prioritet nad svim ostalim zakonima, pa tako i nad Zakonom o sudskim taksama.
c) Pitanje ustavnosti člana 384. ZPP
Podnosilac zahtjeva, također, traži da Ustavni sud ispita ustavnost odredbe člana 384. ZPP kojim je propisano da svaka stranka „prethodno sama snosi troškove koje je prouzrokovala svojim radnjama“. U vezi sa ovim zahtjevom Ustavni sud zapaža da se ova odredba odnosi i na tužioca i na tuženog, ali i na ostale učesnike u postupku: umješača, pravobranioca (član 395. ZPP) i ombudsmana (član 394. ZPP), npr., a obuhvata sve troškove parničnog postupka, između ostalog, troškove izvođenja predloženih dokaza, nagradu advokatu za zastupanje, troškove za sastav pravnih lijekova i sl. Također, Ustavni sud zapaža da osporena odredba utvrđuje opći princip u odnosu na sve troškove parničnog postupka, a ni na koji način, čak ni implicitno, ne propisuje nemogućnost vođenja parničnog postupka na način na koji je to propisano odredbom člana 4. Zakona o sudskim taksama. Stoga, Ustavni sud smatra da se odredbom člana 384. ZPP ne dovodi u pitanje pravo na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da odredba člana 384. ZPP nije suprotna pravu na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VII. Zaključak
Ustavni sud zaključuje da je odredba člana 4. Zakona o sudskim taksama suprotna pravu na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zato što onemogućavanje vođenja postupka ako na podnesak, uključujući i tužbu, nije unaprijed plaćena sudska taksa, ne predstavlja sredstvo koje je razumno proporcionalno ostvarenju legitimnog cilja, jer se na taj način potpuno ograničava pravo na pristup sudu, odnosno mogućnost vođenja sudskog postupka, čime za stranku u postupku mogu nastati neotklonjive štetne posljedice, što je suprotno samoj suštini prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ustavni sud zaključuje da je odredba člana 384. ZPP u skladu sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da se tom odredbom ne onemogućava vođenje postupka, već je propisan opći princip u odnosu na troškove parničnog postupka.
Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čine izdvojena mišljenja suprotna odluci potpredsjednikā Tudora Pantirua i Miodraga Simovića.
Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić
IZDVOJENO MIŠLJENJE O NESLAGANJU SUDIJE TUDORA PANTIRUA KOJEM SE PRIDRUŽUJE SUDIJA MIОDRAG SIMOVIĆ
Svojom odlukom od 23. novembra 2012. u spomenutom predmetu Ustavni sud Bosne i Hercegovine je odlučio da djelimično usvoji zahtjev Općinskog suda u Sarajevu (sutkinja Silvana Brković-Mujagić).
„…utvrđuje se da odredba člana 4. Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 21/09, 29/09 i 14/11) nije u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.”
Odbija se dio zahtjeva da se proglasi neustavnim član 384. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Mada se slažem sa odlukom većine u odnosu na ustavnost člana 384. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, uz dužno uvažavanje, ne slažem se sa odlukom u dijelu u kojem se utvrđuje neustavnost člana 4. Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo.
U dijelu VII svoje odluke „...Ustavni sud zaključuje da je odredba člana 4. Zakona o sudskim taksama suprotna pravu na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zato što onemogućavanje vođenja postupka, ako na podnesak, uključujući i tužbu, nije unaprijed plaćena sudska taksa, ne predstavlja sredstvo koje je razumno proporcionalno ostvarenju legitimnog cilja, jer se na taj način potpuno ograničava pravo na pristup sudu, odnosno mogućnost vođenja sudskog postupka, čime za stranku u postupku mogu nastati neotklonjive štetne posljedice, što je suprotno samoj suštini prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije“.
Mora se naglasiti da se član 4. Zakona o sudskim taksama sastoji od nekoliko odredaba, a ne od samo jedne odredbe kako je navedeno u odluci Ustavnog suda i u dispozitivu iste odluke. I, zaista, ako se interpretira odvojeno odredba člana 4(1) Zakona: „Sud neće preduzimati nikakve radnje ako takseni obveznik nije platio taksu propisanu ovim zakonom. U slučaju podnošenja podneska bez dokaza o plaćenoj taksi, sud će pozvati stranku, odnosno njenog opunomoćenika, da uplati taksu u roku od osam dana uz upozorenje da će joj podnesak biti vraćen. Ako stranka ne ispoštuje određeni rok, sud će podnesak vratiti uz obavijest da je vraćen zbog neplaćanja sudske takse i smatrat će se kao da nije bio podnesen“, stječe se utisak o apsolutnoj nemogućnosti da se pristupi sudu bez plaćanja takse.
Međutim, tumačeći odredbu člana 4 (2) Zakona o sudskim taksama: „Sud će postupati na način utvrđen u stavu 1. ovog člana i u slučaju kada odbije zahtjev za oslobađanje plaćanja takse“ u vezi sa odredbama člana 11. istog zakona: „(1) Sud može osloboditi obveznika od plaćanja takse ako bi plaćanjem takse, imajući u vidu visinu sredstava iz kojih se obveznik i članovi njegovog domaćinstva izdržavaju, ta sredstva bila u tolikoj mjeri umanjena da bi time bila ugrožena njihova egzistencija. (2) Odluku iz stava (1) ovog člana donosi sud na pismeni zahtjev taksenog obveznika. Prije donošenja odluke sud će ocijeniti sve okolnosti, a naročito će uzeti u obzir vrijednost mjerodavnu za naplatu takse, ukupan prihod i imovinu taksenog obveznika i članova njegovog domaćinstva koje takseni obveznik izdržava“, postaje jasno da sud može osloboditi neke od podnosilaca žalbi od plaćanja takse i da odredba iz stava 1. člana 4. ne nameće opće pravilo i kategoričku zabranu pristupa sudu bez plaćanja sudskih taksi.
Ovaj predmet je sâm po sebi primjer koji dokazuje mogućnost pristupa sudu bez plaćanja sudskih taksi zbog toga što apelant nije platio takse, nego je umjesto toga dostavio, zajedno sa tužbom, zahtjev za oslobađanje od plaćanja takse. Nije bitno to što su po razmatranju dokaza koje je predočio podnosilac žalbe sudovi odbili zahtjev i zaključili da on može platiti taksu.
Treba napomenuti da je Evropski sud za ljudska prava u nekim predmetima odlučio da se razna ograničenja, uključujući i finansijska, mogu nametnuti nekom licu kada je riječ o pristupu tog lica „sudu“ ili „tribunalu“ (vidi, naprimjer, Brualla Gómez de la Totte protiv Španije, presuda od 19. decembra 1997, stav 33, i Tolstoy-Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 13. jula 1995, stavovi 62. et seq.).
U predmetu Clionov protiv Moldavije (broj 13229/04, stav 41, od 9. oktobra 2007) u kojem je postojao problem pristupa sudu i problem sudskih taksi Sud za ljudska prava je odlučio da „...opće pravilo zabrane prihvatanja zahtjeva za oslobađanje od plaćanja taksi...samo po sebi pokreće pitanje iz člana 6(1) Konvencije. Pošto u ovom slučaju član 4. Zakona o sudskim taksama ne nameće opću zabranu usvajanja zahtjeva za osobađanje od plaćanja sudskih taksi, kao što je to bilo u slučaju Clionov, smatram da je ova odredba u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda”.
http://www.epravo.ba
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 8/12, rješavajući zahtjev Općinskog suda u Sarajevu (sutkinja Općinskog suda u Sarajevu Silvana Brković-Mujagić), na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 63. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Tudor Pantiru, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Mirsad Ćeman, sudija
Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja
Zlatko M. Knežević, sudija
na sjednici održanoj 23. novembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja zahtjev Općinskog suda u Sarajevu (sutkinje Općinskog suda u Sarajevu Silvane Brković-Mujagić).
Utvrđuje se da odredba člana 4. Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 21/09, 29/09 i 14/11) nije u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Skupštini Kantona Sarajevo, u skladu sa članom 63. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da najkasnije u roku od šest mjeseci od objave ove odluke u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” usaglasi odredbu člana 4. Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 21/09, 29/09 i 14/11) sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Skupštini Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku iz prethodnog stava obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama preduzetim s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se zahtjev Općinskog suda u Sarajevu (sutkinje Općinskog suda u Sarajevu Silvane Brković-Mujagić) za ocjenu ustavnosti člana 384. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Utvrđuje se da je član 384. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
Općinski sud u Sarajevu (sutkinja Općinskog suda u Sarajevu Silvana Brković-Mujagić, u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je 18. maja 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu kompatibilnosti člana 4. Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 21/09, 29/09 i 14/11, u daljnjem tekstu: Zakon o sudskim taksama) i člana 384. Zakona o parničnom postupku Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
II. Postupak pred Ustavnim sudom
Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Parlament FBiH), te od Skupštine Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Skupština KS) zatraženo je 31. maja 2012. godine da dostave odgovore na zahtjev u roku od 30 dana.
Parlament FBiH i Skupština KS nisu dostavili odgovore.
III. Zahtjev
a) Navodi iz zahtjeva
Podnosilac zahtjeva je naveo da je članom 4. Zakona o sudskim taksama određeno da sud neće preduzimati nikakve radnje ako takseni obveznik nije platio taksu propisanu tim zakonom. Dalje, istom odredbom je propisano da će sud, u slučaju podnošenja podneska bez dokaza o plaćenoj taksi, pozvati stranku, odnosno opunomoćenika, da u roku od osam dana uplati taksu „uz upozorenje da će joj podnesak biti vraćen“. Ako stranka u ostavljenom roku ne postupi po nalogu suda, sud će toj stranci podnesak vratiti zbog neplaćanja sudske takse „i smatrat će se kao da nije bio podnesen“. Podnosilac zahtjeva, također, navodi da je osporenom odredbom propisano isto postupanje i u slučaju kada sud odbije zahtjev za oslobađanje od plaćanja takse. Izuzetno, kako dalje Zakon propisuje, sud će postupati „po uloženom redovnom ili vanrednom pravnom lijeku bez prethodno uplaćene sudske takse, ali će tada pristupiti prinudnoj naplati takse“. Podnosilac zahtjeva je naveo i da je odredbom člana 384. ZPP određeno da svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzrokovala svojim radnjama.
Podnosilac zahtjeva je naveo da je, postupajući u predmetu broj 65. 0 P 194758 11 P, rješenjem od 8. juna 2011. godine odbijen zahtjev za oslobađanje Mie Komljenović i Stefana Komljenovića (u daljnjem tekstu: tužioci) od troškova postupka, a tužiocima je naloženo da u tužbi označe visinu spora i, u skladu s tim, uplate sudsku taksu. Također, u navedenom rješenju je, kako je istakao podnosilac zahtjeva, navedeno da će, u slučaju da ne postupe po nalogu suda, tužba biti vraćena i da će se smatrati kao da nije bila ni podnesena. Podnosilac zahtjeva je, dalje, istakao da je Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) rješenjem od 16. novembra 2011. godine djelimično uvažio žalbu tužilaca protiv navedenog prvostepenog rješenja koje je ukinuo u dijelu u kojem je bilo navedeno da će, u slučaju nepostupanja po prvostepenom rješenju, tužba biti vraćena i da će se smatrati da nije bila ni podnesena. Podnosilac zahtjeva navodi da je, nakon donošenja drugostepenog rješenja, ponovo pozvao tužioce da uplate sudsku taksu, ali da oni to nisu učinili. Zbog toga, podnosilac zahtjeva ističe da, s obzirom na osporenu odredbu spornog zakona, „ne može postupati po tužbi“, a s obzirom na odluku Kantonalnog suda, „tužbu tužiocu ne može vratiti i smatrati da nije podnesena“. Stoga je podnosilac zahtjeva zastao u radu sa navedenim predmetom do odgovora Ustavnog suda na pitanje da li su odredbe člana 4. Zakona o sudskim taksama i člana 384. ZPP u suprotnosti sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije „u odnosu na segment tog prava koji garantira pravo na pristup sudu“.
b) Činjenice predmeta povodom kojeg je podnesen zahtjev
Tužioci su 25. aprila 2011. godine podnijeli tužbu protiv Nikole Komljenovića radi utvrđivanja nedostojnosti za nasljeđivanje, a maja 2011. godine su podnijeli i zahtjev za određivanje mjere osiguranja. Uz tužbu tužioci su dostavili i zahtjev za oslobađanje od troškova postupka, što su obrazložili time da je „majka tužioca nezaposlena, da je drugi tužilac nezaposlen, da je zaposlena samo prva tužiteljica i da je njena mjesečna plaća od kojе se svi izdržavaju 1.510,00 KM“. Podnosilac zahtjeva je Rješenjem broj 65 0 P 194758 11 P od 8. juna 2011. godine odbio zahtjev tužilaca za oslobađanje od troškova postupka, naložio im da označe visinu spora u tužbi i u prijedlogu za mjeru osiguranja, te da, u skladu sa spornim zakonom, uplate sudsku taksu prema visini spora a da dokaz o tome dostave sudu. U stavu 3. dispozitiva prvostepenog rješenja je navedeno da će, ukoliko tužioci ne postupe po ovim nalozima, sud tužbu i prijedlog za određivanje mjere osiguranja vratiti tužiocima i smatrat će se „kao da zahtjevi i nisu bili podneseni“. U obrazloženju rješenja podnosilac zahtjeva je, između ostalog, obrazložio zbog čega je odbijen zahtjev tužilaca za oslobađanje od troškova postupka, kao i da su tužioci, prema odredbi člana 23. Zakona o sudskim taksama, bili dužni preduzeti potrebne radnje za utvrđivanje visine spora, a zatim dostaviti i dokaz o uplati sudske takse „u skladu sa Tarifom 1, st. 1. i 7. Tarife o sudskim taksama“.
Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 P 194758 11 Gž od 16. novembra 2011. godine djelimično uvažio žalbu tužilaca tako što je ukinio navedeni stav 3. prvostepenog rješenja, a u preostalom dijelu to rješenje je potvrdio. U obrazloženju svoje odluke Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 11. stav 1. Zakona o sudskim taksama propisana „mogućnost oslobađanja obveznika od plaćanja takse, ako bi plaćanjem takse, a imajući u vidu visinu sredstava iz kojih se obveznik i članovi njegovog domaćinstva izdržavaju, ta sredstva bila u tolikoj mjeri umanjena da bi time bila ugrožena njihova egzistencija“. Stavom 2. istog člana, kako je dalje naveo Kantonalni sud, propisano je da će sud ocijeniti sve okolnosti, „a naročito će uzeti u obzir vrijednost mjerodavnu za naplatu takse, ukupan prihod i imovinu taksenog obveznika i članova njegovog domaćinstva koje takseni obveznik izdržava“. Kantonalni sud je ukazao i na član 12. Zakona o sudskim taksama u kojem su propisani dokazi koje sud može ocijeniti prije odlučenja o oslobađanju od plaćanja takse, pa je, s obzirom na to, zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da „tužioci nisu, niti mogu spadati u kategoriju socijalno ugroženih lica“, te da „prezentirano opće imovno stanje tužilaca ne ukazuje da oni ne mogu podmiriti te troškove bez štete po nužno izdržavanje“. Kantonalni sud nije prihvatio ni žalbeni prigovor da tužioci ne mogu odrediti visinu spora, jer nisu određeni nasljednički dijelovi, navodeći da tužioci treba da „odrede vrijednost predmeta spora prema vrijednosti čiste zaostavštine, ili dijela zaostavštine za koji smatraju da im pripada i izvrše obavezu plaćanja takse“.
Međutim, Kantonalni sud je zaključio da je odluka u pogledu vraćanja tužbe i prijedloga za određivanje mjere osiguranja suprotna odredbi člana 321. stav 2. ZPP zbog obaveze suda „da sâm odredi vrijednost spora ukoliko je tužilac vrijednost predmeta spora suviše visoko ili suviše nisko naznačio, što daje mogućnost nastavka postupka sa vrijednosti spora koju je odredio sâm sud“. Dalje, Kantonalni sud je naveo da odredba člana 53. stav 1. ZPP propisuje da se parnični postupak pokreće tužbom nakon čega nastaju „posljedice značajne za parnični postupak, kao, npr., prekid zastare, stjecanje prava na kamatu, uspostava dvostranopravnog odnosa između tužioca i suda itd., te stoga, bez obzira na zakonsku obavezu suda da ne preduzima nikakve radnje dok takseni obveznik ne plati propisanu taksu prema [spornom zakonu] [...], prvostepeni sud ne može vratiti tužbu tužiocu i smatrati da ona nije podnesena, jer su pravne posljedice podnošenjem tužbe već nastale i ne mogu prestati zbog neplaćanja sudske takse“.
IV. Relevantni propisi
U Ustavu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase:
Član II/2. Međunarodni standardi
Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.
Član II/3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
[...]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. [...]
Član II/6. Implementacija
Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2.
U Zakonu o sudskim taksama Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 21/09, 29/09 i 14/11) relevantne odredbe glase:
Član 3.
(Obavezno dostavljanje dokaza o plaćenoj taksi)
(1) Uz podnesak (tužba, prijedlog, pravni lijek i dr.) obavezno se dostavlja dokaz o plaćenoj taksi. [...]
Član 4.
(Uzajamnost plaćanja takse i preduzimanja radnji u postupku)
(1) Sud neće preduzimati nikakve radnje ako takseni obveznik nije platio taksu propisanu ovim zakonom. U slučaju podnošenja podneska bez dokaza o plaćenoj taksi, sud će pozvati stranku, odnosno njenog punomoćnika, da uplati taksu u roku od 8 dana, uz upozorenje da će joj podnesak biti vraćen. Ako stranka ne ispoštuje određeni rok, sud će podnesak vratiti uz obavijest da je vraćen zbog neplaćanja sudske takse i smatrat će se kao da nije bio podnesen.
(2) Sud će postupati na način utvrđen u stavu 1. ovog člana i u slučaju kada odbije zahtjev za oslobađanje plaćanja takse.
(3) Rokovi po Zakonu o parničnom postupku ne počinju teći dok taksa nije plaćena ili dok sud nije riješio zahtjev za oslobađanje od plaćanja takse.
(4) Izuzetno od stava (1) ovog člana, ukoliko takseni obveznik ne postupi po pozivu suda i u ostavljenom roku ne uplati taksu na uloženi redovni ili vanredni pravni lijek, podnesak neće biti vraćen, već će se nastaviti postupak po uloženom pravnom lijeku, a prinudnoj naplati sudske takse pristupiće se u skladu sa odredbama ovog zakona.
Član 5.
(Vrijeme nastanka obaveze plaćanja takse)
Ako ovim zakonom nije drugačije propisano, taksena obaveza nastaje:
a) za podneske - danom njihovog podnošenja;[...]
Član 8.
(Rok zastare naplate takse)
Pravo na naplatu takse zastarijeva u roku od pet (5) godina od dana nastanka taksene obaveze.
Član 11.
(Ko može biti oslobođen od obaveze plaćanja takse)
(1) Sud može osloboditi obveznika od plaćanja takse ako bi plaćanjem takse, imajući u vidu visinu sredstava iz kojih se obveznik i članovi njegovog domaćinstva izdržavaju, ta sredstva bila u tolikoj mjeri umanjena da bi time bila ugrožena njihova egzistencija.
(2) Odluku iz stava (1) ovog člana donosi sud na pismeni zahtjev taksenog obveznika. Prije donošenja odluke, sud će cijeniti sve okolnosti, a naročito će uzeti u obzir vrijednost mjerodavnu za naplatu takse, ukupan prihod i imovinu taksenog obveznika i članova njegovog domaćinstva, koje takseni obveznik izdržava. [...]
Član 12.
(Dokazi za oslobađanje od obaveze za plaćanje takse)
(1) Visina prihoda taksenog obveznika i članova njegovog domaćinstva, dokazuje se na osnovu uvjerenja nadležnog centra za socijalni rad, odnosno drugih pismenih dokaza koje je takseni obveznik dužan da podnese o svom imovnom stanju.
(2) Uvjerenje iz stava (1) ovog člana služi kao dokaz za oslobađanje od plaćanja takse samo ako od njegovog izdavanja do podnošenja zahtjeva za oslobađanje nije proteklo više od šest mjeseci.
(3) Kada je to potrebno, sud može, po službenoj dužnosti, pribaviti potrebne podatke i obavještenja o imovnom stanju taksenog obveznika i članova njegovog domaćinstva, a može o tome saslušati i protivnu stranku.
(4) Protiv odluke suda kojom je usvojen prijedlog za oslobađanje od plaćanja takse nije dozvoljena posebna žalba.
Član 20.
(Utvrđivanje vrijednosti predmeta spora u parničnom postupku)
(1) U parničnom postupku taksa se plaća prema vrijednosti predmeta spora.
(2) Ako ovim zakonom nije drugačije određeno, odredbe propisa o parničnom postupku, na osnovu kojih se utvrđuje vrijednost spora, primjenjuju se i prilikom određivanja vrijednosti spora radi naplate takse.
Član 23.
(Utvrđivanje vrijednosti predmeta spora u sporovima iz nasljednog prava)
Ako je predmet spora nasljedno pravo na cijeloj zaostavštini, kao vrijednost predmeta spora uzima se vrijednost čiste zaostavštine, a ako je predmet spora samo jedan dio zaostavštine ili određena stvar iz zaostavštine, kao vrijednost predmeta spora uzima se čista vrijednost tog dijela, odnosno stvari.
Član 31.
(Prinudna naplata neplaćene takse)
(1) Takse čiji se iznos određuje na kraju postupka, takseni obveznik je dužan platiti u roku od osam dana od prijema rješenja iz člana 19. ovog zakona. Ako takseni obveznik ne plati taksu u navedenom roku, sud će zatražiti od nadležne ispostave Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: nadležna ispostava) a na čijoj teritoriji se nalazi prebivalište, odnosno sjedište taksenog obveznika, da se naplata dužne takse izvrši prinudnim putem.
U Zakonu o parničnom postupku Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 53.
(1) Parnični postupak se pokreće tužbom. [...]
Član 384.
Svaka stranka prethodno sama snosi troškve koje je prouzrokovala svojim radnjama.
V. Dopustivost
Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine.
Član VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine, ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.
Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je Općinski sud u Sarajevu (sutkinja Općinskog suda u Sarajevu Silvana Brković-Mujagić), što znači da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 5/10 od 26. novembra 2010. godine, tač. 7-14, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/11). Imajući u vidu odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je predmetni zahtjev dopustiv zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, te da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev ne bi bio dopustiv.
VI. Meritum
Podnosilac zahtjeva traži da Ustavni sud odluči o kompatibilnosti člana 4. Zakona o sudskim taksama i člana 384. ZPP sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije koji garantiraju pravo na pristup sudu kao neodvojiv dio prava na pravično suđenje.
a) Relevantni principi u vezi sa pravom na pristup sudu
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
Kako su Evropski i Ustavni sud, u svojoj jurisprudenciji, konzistentno ukazivali, pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava, između ostalog, svakome pravo da svoj zahtjev u vezi sa građanskim pravima i obavezama iznese pred sud ili „tribunal“. Na ovaj način ova odredba sadrži „pravo na sud“ iako ono nije eksplicitno navedeno u odredbi člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a „pravo na pristup sudu“ samo je jedan element tog prava bez kojeg ne bi bilo moguće uživanje u drugim garancijama propisanim navedenom odredbom. Naime, principi pravičnosti, javnosti i ekspeditivnosti sudskog postupka ne bi imali nikakve vrijednosti ukoliko se sudski postupak ne bi mogao pokrenuti. Osim toga, teško bi bilo zamisliti vladavinu prava, kao temeljni princip prava na pravično suđenje, bez mogućnosti pokretanja postupka pred sudom ili “tribunalom“, pa se neće smatrati da je pravo na pristup sudu djelotvorno ako u nacionalnom pravu postoje procesne smetnje kojima se de facto lice onemogućava da podnese tužbu sudu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kreuz protiv Poljske, presuda od 19. juna 2001. godine, aplikacija broj 28249/95, tačka 52. sa daljnjim referencama, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 6/12 od 13. jula 2012. godine, tačka 26, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 75/12).
Međutim, pravo na sud nije apsolutno. Ono može biti podvrgnuto određenim ograničenjima, budući da ovo pravo, po svojoj prirodi, zahtijeva da bude uređeno na odgovarajući način. Garantiranjem pojedincima prava na djelotvoran pristup sudu radi odlučenja o njihovim građanskim pravima i obavezama član 6. stav 1. Evropske konvencije ostavlja državama slobodan izbor sredstava koje će koristiti u tom pravcu, pa države članice imaju određen stepen diskrecione ocjene u tom pogledu. Ipak, odluka o tome ne može biti na štetu prava garantiranih Evropskom konvencijom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kreuz protiv Poljske, presuda od 19. juna 2001. godine, aplikacija broj 28249/95, tač. 52-53. sa daljnjim referencama).
Ustavni sud ukazuje da Evropski sud u svojoj praksi nikada nije isključio mogućnost da interesi pravičnog postupka mogu opravdati nametanje finansijskih ograničenja prava na pristup sudu. U vezi s tim, Evropski sud je zaključio da obaveza garantiranja djelotvornog prava na pristup sudu ne znači samo odsustvo miješanja već može zahtijevati od države preduzimanje različitih oblika pozitivne akcije, ali da se iz toga ne može zaključiti da se svakome mora osigurati pravo na besplatan postupak pred sudom ili pravo na besplatnu pravnu pomoć. Imajući to u vidu, Evropski sud je zaključio da se zahtjev za plaćanje sudske takse kada se od suda traži da odluči o nekom građanskom pravu, ne može per se smatrati inkompatibilnim sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, visina te takse, uključujući i mogućnost stranke u postupku da tu taksu plati, te faza postupka u kojoj se takvo ograničenje pristupa sudu nameće faktori su koji se moraju uzeti u obzir kada se odlučuje o tome da li je lice imalo pravo na pristup sudu ili ne (, Kreuz protiv Poljske, tač. 59-60).
Dalje, pri ocjenjivanju da li je prekršeno pravo na pristup sudu Evropski sud procjenjuje da li su nametnuta ograničenja takva da se njima umanjuje sama suština prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Evropski sud naročito ističe da ograničenja prava na pristup sudu ili tribunalu neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako nemaju legitiman cilj i ako ne postoji proporcionalnost između sredstava ograničavanja tog prava i cilja koji se želi postići (, Kreuz protiv Poljske, tačka 55). Cilj ovakve analize je zasnovan na principu da Evropska konvencija garantira prava koja su praktična i djelotvorna, a ne teoretska i iluzorna, koji ima naročit značaj za pravo pristupa sudu s obzirom na prominentno mjesto koje pravo na pravično suđenje ima u demokratskom društvu (idem., Kreuz protiv Poljske, tačka 57. sa daljnjim referencama).
b) Primjena relevantnih principa i pitanje ustavnosti člana 4. spornog zakona
U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da se osporenim članom 4. Zakona o sudskim taksama propisuje „uzajamnost plaćanja sudske takse i preduzimanja radnji u postupku“, i to tako što se u stavu 1. navedenog člana eksplicitno propisuje da „sud neće preduzimati bilo kakve radnje ako takseni obveznik nije platio taksu propisanu ovim zakonom“. Dalje, ovom odredbom se propisuje i da će sud pozvati stranku da uplati taksu u roku od osam dana uz upozorenje da će joj podnesak biti vraćen, a ako stranka “ne ispoštuje određeni rok, sud će podnesak vratiti uz obavijest da je vraćen zbog neplaćanja sudske takse i smatrat će se kao da nije bio podnesen“. Iz ovakve odredbe proizlazi da Zakon o sudskim taksama eksplicitno onemogućava postupanje suda po podnescima, uključujući i tužbe, ukoliko uz njih nije dostavljen dokaz o unaprijed plaćenoj taksi, a stranka nije oslobođena plaćanja troškova postupka.
Pri analizi pitanja da li je ovakva odredba u skladu sa pravom na pristup sudu, Ustavni sud, najprije, zapaža da sudske takse propisane Zakonom o sudskim taksama predstavljaju javne prihode koji se plaćaju u korist budžeta Kantona Sarajevo, a plaća ih lice po čijem zahtjevu ili u čijem interesu se preduzimaju radnje u postupku. Iz Zakona o sudskim taksama proizlazi da je zakonodavac uzeo u obzir različite situacije u vezi sa taksenim obveznikom (imovinsko i socijalno stanje i sl.), te da je u skladu s tim predvidio, pod određenim uvjetima, i mogućnost oslobađanja od plaćanja sudske takse. Također, Zakon o sudskim taksama je predvidio, u određenim slučajevima propisanim članom 4. stav 4, i mogućnost naplate sudske takse prinudnim putem, što predstavlja određenu vrstu sankcije za neizvršenje ove obaveze. Međutim, osporenom odredbom člana 4. Zakona o sudskim taksama zakonodavac je propisao „uzajamnost plaćanja sudske takse i preduzimanja radnji u postupku“, tako što je vođenje sudskog postupka nakon podnošenja tužbe uvjetovao plaćanjem sudske takse, što, također, predstavlja vrstu sankcije zbog neplaćanja propisane sudske takse. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je ubiranje javnih prihoda u korist budžeta, u konkretnom slučaju sudskih taksi, te poštivanje propisa u vezi s tim svakako legitiman cilj koji zakonodavac slijedi. Međutim, postavlja se pitanje da li je propisivanjem ograničenja prava na pristup sudu na način da se stranci onemogući vođenje sudskog postupka zbog neplaćanja sudske takse u vrijeme dostavljanja podneska, odnosno tužbe sudu, uspostavljena proporcionalnost između legitimnog cilja koji se želi postići i prava pojedinaca na pristup sudu.
Ustavni sud ukazuje da je Dom za ljudska prava u svojoj praksi razmatrao pitanje prava na pristup sudu, ali isključivo s obzirom na visinu sudske takse koju je stranka u postupku morala platiti i odbijanje zahtjeva za oslobađanje od plaćanja sudske takse, kao mogući faktor ograničavanja prava na pristup sudu. Međutim, u tom predmetu relevantni zakon koji se u to vrijeme primjenjivao propisivao je da „sud ne može odbiti registraciju i procesuiranje građanske tužbe samo na osnovu toga što stranka koja pokreće tužbu nije unaprijed platila sudsku taksu“ (vidi, Dom za ljudska prava, Odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/98/1297 D. B. i J. B. protiv Bosne i Hercegovine i Federacije BiH od 2. septembra 2003. godine, objavljena na Međutim, u konkretnom slučaju situacija je, kako je već navedeno, u odnosu na zakonski propis drugačija.
U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da reguliranje plaćanja sudskih taksi kao javnih prihoda mora biti u skladu sa ustavnim principima zaštite ljudskih prava i sloboda, što znači, između ostalog, da se propisivanjem načina izvršenja obaveze građana na plaćanje sudske takse ne smije derogirati sudska zaštita ustavnih prava i sloboda. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da se, prema članu 53. ZPP, parnični postupak pokreće tužbom, što za stranku u tom postupku proizvodi određene procesnopravne i materijalnopravne posljedice: prekidaju se prekluzivni zakonski rokovi za podnošenje tužbe, prekidaju se rokovi zastarjelosti potraživanja i dospijeća obaveza, pravo izbora alternativne obaveze koje pripada tužiocu iscrpljuje se podnošenjem tužbe, nadležnost suda se određuje prema činjenicama koje su postojale u vrijeme podnošenja tužbe itd. U takvim slučajevima vraćanje tužbe stranci i smatranje da ta tužba nije ni bila podnesena, kako to propisuje odredba člana 4. Zakona o sudskim taksama, može dovesti do gubljenja prava koja su propisana drugim zakonima, što bi za stranku u postupku nesumnjivo proizvelo neotklonjive štetne posljedice i onemogućilo joj sudsku zaštitu priznatih prava. Na taj način se, prema mišljenju Ustavnog suda, dovodi u pitanje sama suština prava na pristup sudu, odnosno prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ovakav zaključak ne mijenja ni to što je stavom 3. člana 4. Zakona o sudskim taksama propisano da „rokovi po Zakonu o parničnom postupku ne počinju teći dok taksa nije plaćena ili dok sud nije riješio zahtjev za oslobađanje od plaćanja takse“, budući da se ova odredba ne odnosi na spomenute prekluzivne rokove ili rokove zastare potraživanja koji nisu propisani ZPP, već drugim odgovarajućim zakonima.
Dalje, kako je već rečeno, stavom 4. člana 4. Zakona o sudskim taksama propisano je da podnesak neće biti vraćen ako nije plaćena taksa, ali samo u odnosu „na uloženi redovni ili vanredni pravni lijek“ u kom slučaju će se postupak nastaviti, a taksa naplatiti prinudnim putem u skladu sa odredbama Zakona o sudskim taksama. Ustavni sud zapaža da nije jasno zbog čega je zakonodavac odlučio da se samo takse na izjavljene pravne lijekove mogu naplatiti prinudnim putem, te zašto takav mehanizam nije propisao i kao sredstvo za postizanje legitimnog cilja u slučaju neplaćanja takse na podneske, odnosno podnesenu tužbu, umjesto što je u tim slučajevima onemogućio vođenje postupka. Ustavni sud, također, ukazuje da se u tom pravcu nadležni zakonodavac, Skupština KS, nije izjasnio jer nije dostavio odgovor na zahtjev, a Ustavni sud ne može za takvo normativno opredjeljenje naći bilo kakvo razumno opravdanje tim prije što je očigledno da postoje mogućnost i mehanizmi za prinudnu naplatu, te činjenicu da pravo javne vlasti na naplatu sudske takse zastarijeva u prilično dugom roku od pet godina od dana nastanka taksene obaveze, kako to propisuje član 8. Zakona o sudskim taksama.
Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se ograničavanje prava na pristup sudu za koji se zakonodavac opredijelio radi redovne i uredne naplate sudskih taksi kao javnih prihoda – onemogućavanje vođenja postupka po podnesenoj tužbi zbog neplaćanja sudske takse unaprijed, ne može smatrati sredstvom koje je proporcionalno ostvarenju legitimnog cilja. Naprotiv, ovakvim normiranjem se narušava sama suština prava na pristup sudu kao neodvojivog dijela prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da je odredba člana 4. Zakona o sudskim taksama suprotna pravu na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Također, Ustavni sud zapaža da podnosilac zahtjeva ističe da Zakon o sudskim taksama onemogućava postupanje po podnesenoj tužbi zbog neplaćene takse, a da odluka Kantonalnog suda onemogućava podnosioca zahtjeva da vrati tužbu i smatra da nije bila ni podnesena, te da zbog svega toga „ne može postupati po tužbi“. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud naglašava da njegov zadatak nije da daje upute podnosiocu zahtjeva kako da vodi postupak. Međutim, Ustavni sud ukazuje da član II/6. Ustava Bosne i Hercegovine propisuje obavezu, između ostalog, svakog suda u Bosni i Hercegovini da direktno primjenjuje Evropsku konvenciju, koja, u smislu člana II/2. Ustava BiH, ima prioritet nad svim ostalim zakonima, pa tako i nad Zakonom o sudskim taksama.
c) Pitanje ustavnosti člana 384. ZPP
Podnosilac zahtjeva, također, traži da Ustavni sud ispita ustavnost odredbe člana 384. ZPP kojim je propisano da svaka stranka „prethodno sama snosi troškove koje je prouzrokovala svojim radnjama“. U vezi sa ovim zahtjevom Ustavni sud zapaža da se ova odredba odnosi i na tužioca i na tuženog, ali i na ostale učesnike u postupku: umješača, pravobranioca (član 395. ZPP) i ombudsmana (član 394. ZPP), npr., a obuhvata sve troškove parničnog postupka, između ostalog, troškove izvođenja predloženih dokaza, nagradu advokatu za zastupanje, troškove za sastav pravnih lijekova i sl. Također, Ustavni sud zapaža da osporena odredba utvrđuje opći princip u odnosu na sve troškove parničnog postupka, a ni na koji način, čak ni implicitno, ne propisuje nemogućnost vođenja parničnog postupka na način na koji je to propisano odredbom člana 4. Zakona o sudskim taksama. Stoga, Ustavni sud smatra da se odredbom člana 384. ZPP ne dovodi u pitanje pravo na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da odredba člana 384. ZPP nije suprotna pravu na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VII. Zaključak
Ustavni sud zaključuje da je odredba člana 4. Zakona o sudskim taksama suprotna pravu na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zato što onemogućavanje vođenja postupka ako na podnesak, uključujući i tužbu, nije unaprijed plaćena sudska taksa, ne predstavlja sredstvo koje je razumno proporcionalno ostvarenju legitimnog cilja, jer se na taj način potpuno ograničava pravo na pristup sudu, odnosno mogućnost vođenja sudskog postupka, čime za stranku u postupku mogu nastati neotklonjive štetne posljedice, što je suprotno samoj suštini prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ustavni sud zaključuje da je odredba člana 384. ZPP u skladu sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da se tom odredbom ne onemogućava vođenje postupka, već je propisan opći princip u odnosu na troškove parničnog postupka.
Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čine izdvojena mišljenja suprotna odluci potpredsjednikā Tudora Pantirua i Miodraga Simovića.
Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić
IZDVOJENO MIŠLJENJE O NESLAGANJU SUDIJE TUDORA PANTIRUA KOJEM SE PRIDRUŽUJE SUDIJA MIОDRAG SIMOVIĆ
Svojom odlukom od 23. novembra 2012. u spomenutom predmetu Ustavni sud Bosne i Hercegovine je odlučio da djelimično usvoji zahtjev Općinskog suda u Sarajevu (sutkinja Silvana Brković-Mujagić).
„…utvrđuje se da odredba člana 4. Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 21/09, 29/09 i 14/11) nije u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.”
Odbija se dio zahtjeva da se proglasi neustavnim član 384. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Mada se slažem sa odlukom većine u odnosu na ustavnost člana 384. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, uz dužno uvažavanje, ne slažem se sa odlukom u dijelu u kojem se utvrđuje neustavnost člana 4. Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo.
U dijelu VII svoje odluke „...Ustavni sud zaključuje da je odredba člana 4. Zakona o sudskim taksama suprotna pravu na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zato što onemogućavanje vođenja postupka, ako na podnesak, uključujući i tužbu, nije unaprijed plaćena sudska taksa, ne predstavlja sredstvo koje je razumno proporcionalno ostvarenju legitimnog cilja, jer se na taj način potpuno ograničava pravo na pristup sudu, odnosno mogućnost vođenja sudskog postupka, čime za stranku u postupku mogu nastati neotklonjive štetne posljedice, što je suprotno samoj suštini prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije“.
Mora se naglasiti da se član 4. Zakona o sudskim taksama sastoji od nekoliko odredaba, a ne od samo jedne odredbe kako je navedeno u odluci Ustavnog suda i u dispozitivu iste odluke. I, zaista, ako se interpretira odvojeno odredba člana 4(1) Zakona: „Sud neće preduzimati nikakve radnje ako takseni obveznik nije platio taksu propisanu ovim zakonom. U slučaju podnošenja podneska bez dokaza o plaćenoj taksi, sud će pozvati stranku, odnosno njenog opunomoćenika, da uplati taksu u roku od osam dana uz upozorenje da će joj podnesak biti vraćen. Ako stranka ne ispoštuje određeni rok, sud će podnesak vratiti uz obavijest da je vraćen zbog neplaćanja sudske takse i smatrat će se kao da nije bio podnesen“, stječe se utisak o apsolutnoj nemogućnosti da se pristupi sudu bez plaćanja takse.
Međutim, tumačeći odredbu člana 4 (2) Zakona o sudskim taksama: „Sud će postupati na način utvrđen u stavu 1. ovog člana i u slučaju kada odbije zahtjev za oslobađanje plaćanja takse“ u vezi sa odredbama člana 11. istog zakona: „(1) Sud može osloboditi obveznika od plaćanja takse ako bi plaćanjem takse, imajući u vidu visinu sredstava iz kojih se obveznik i članovi njegovog domaćinstva izdržavaju, ta sredstva bila u tolikoj mjeri umanjena da bi time bila ugrožena njihova egzistencija. (2) Odluku iz stava (1) ovog člana donosi sud na pismeni zahtjev taksenog obveznika. Prije donošenja odluke sud će ocijeniti sve okolnosti, a naročito će uzeti u obzir vrijednost mjerodavnu za naplatu takse, ukupan prihod i imovinu taksenog obveznika i članova njegovog domaćinstva koje takseni obveznik izdržava“, postaje jasno da sud može osloboditi neke od podnosilaca žalbi od plaćanja takse i da odredba iz stava 1. člana 4. ne nameće opće pravilo i kategoričku zabranu pristupa sudu bez plaćanja sudskih taksi.
Ovaj predmet je sâm po sebi primjer koji dokazuje mogućnost pristupa sudu bez plaćanja sudskih taksi zbog toga što apelant nije platio takse, nego je umjesto toga dostavio, zajedno sa tužbom, zahtjev za oslobađanje od plaćanja takse. Nije bitno to što su po razmatranju dokaza koje je predočio podnosilac žalbe sudovi odbili zahtjev i zaključili da on može platiti taksu.
Treba napomenuti da je Evropski sud za ljudska prava u nekim predmetima odlučio da se razna ograničenja, uključujući i finansijska, mogu nametnuti nekom licu kada je riječ o pristupu tog lica „sudu“ ili „tribunalu“ (vidi, naprimjer, Brualla Gómez de la Totte protiv Španije, presuda od 19. decembra 1997, stav 33, i Tolstoy-Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 13. jula 1995, stavovi 62. et seq.).
U predmetu Clionov protiv Moldavije (broj 13229/04, stav 41, od 9. oktobra 2007) u kojem je postojao problem pristupa sudu i problem sudskih taksi Sud za ljudska prava je odlučio da „...opće pravilo zabrane prihvatanja zahtjeva za oslobađanje od plaćanja taksi...samo po sebi pokreće pitanje iz člana 6(1) Konvencije. Pošto u ovom slučaju član 4. Zakona o sudskim taksama ne nameće opću zabranu usvajanja zahtjeva za osobađanje od plaćanja sudskih taksi, kao što je to bilo u slučaju Clionov, smatram da je ova odredba u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda”.
http://www.epravo.ba