Uloga notara kod osnivanja trgovackih drustava u BiH
Posted: Sun Nov 08, 2015 11:02 am
ULOGA NOTARA KOD OSNIVANJA TRGOVAČKIH DRUŠTAVA U BOSNI I HERCEGOVINI S OSVRTOM NA OSNIVAČKA AKTA DIONIČKOG DRUŠTVA
1. Propisi kojima su regulirana trgovačka društva
Zakon o poduzećima koji je u Federaciji Bosne i Hercegovine donesen 1995. godine , predstavlja krupan iskorak u napuštanju koncepta podjele gospodarskih subjekata na vlasničkom temelju i postavlja temelj za bitne promjene statusnog dijela gospodarskog prava u Federaciji Bosne i Hercegovine. Međutim, ovaj zakon nije u dovoljnoj mjeri uređivao sva pitanja u svezi s osnivanjem, upravljanjem, statusnim promjenama i prestankom poduzeća, što ga čini inferiornim u odnosu na uporedno zakonodavstvo u drugim zemljama iz ove oblasti. Osnivačka akta ovaj zakon tretira kao privatna akta. U tom periodu, a i kasnije, intenzivno se razvija zakonodavni i institucionalni okvir tržišta kapitala, što je zahtijevalo da se i statusno usuglasi koncept tranzicije gospodarskog sustava u cjelini u Bosni i Hercegovini. Sukladno tome, nakon godinu dana zakonodavne procedure donesen je Zakon o trgovačkim društvima koji je stupio na snagu 29.06.1999. godine, a njegova primjena počela je 60 dana od dana stupanja na snagu, odnosno 29.08.1999. godine .
Zakon predstavlja jedan od najznačajnijih sustavnih zakona u oblasti trgovačkog zakonodavstva, čije donošenje i primjenu treba posmatrati u kontekstu ukupnih zakonodavnih i institucionalnih promjena u procesu tranzicije prema tržišnom gospodarstvu. Ustvari, među ključne pretpostavke za razvoj tržišnog gospodarstva utemeljene na dominaciji privatne svojine, funkcioniranje tržišta kapitala, rada i robe, osposobljavanje gospodarskih subjekata za izravna ulaganja i poslovno prestruktuiranje spadaju i opća pravila osnivanja, upravljanja, statusne promjene, prijenos vlasništva te zaštita interesa ulagača i povjerilaca.
Ovaj zakon odražava otklon od koncepta i terminologije socijalističkog zakonodavstva i povrat tradicionalnom pojmu trgovačkog društva u europsko-kontinentalnom pravnom sustavu kakav je koristio i Trgovački zakon Bosne i Hercegovine iz 1883. godine. Zakon uređuje pitanja relevantna za osnivanje trgovačkih društava, pravne odnose i statusne promjene, te kao takav predstavlja jedan od najznačajnijih sustavnih zakona u oblasti gospodarskog zakonodavstva, čije donošenje i primjenu treba posmatrati u kontekstu ukupnih zakonodavnih i institucionalnih promjena u procesu tranzicije prema tržišnom gospodarstvu zasnovanom na dominaciji privatne svojine, funkcioniranju tržišta kapitala, osposobljavanju gospodarskih subjekata za izravna ulaganja i poslovno prestruktuiranje . U tom smislu, opća pravila propisana u Zakonu o trgovačkim društvima vezana su za istovremenu primjenu posebnih zakona i drugih propisa, što podrazumjeva određeno harmoniziranje i istovremeno primjenu drugih zakona iz oblasti registra, računovodstva, stečaja, likvidacije i notara.
U Republici Srpskoj donesen je Zakon o poduzećima koji propisuje oblike poduzeća. Prema istom Zakonu oblici poduzeća su gospodarsko društvo i javno poduzeće, određujući da se gospodarsko društvo osniva kao društvo osoba ili društvo kapitala. Društvo osoba osniva se kao ortačko ili komanditno društvo, a društvo kapitala kao akcionarsko ili društvo s ograničenom odgovornošću. Zakon propisuje da gospodarsko društvo mogu osnivati pravne i fizičke osobe i to na način da fizičke osobe mogu osnovati sve organizacijske oblike gospodarskih društava, dok za pravne osobe postoje ograničenja jer oni mogu osnovati ortačka društva i komanditna društva u svojstvu komanditora. Osnivački akt poduzeća je ugovor o osnivanju, a ako ga osniva jedan osnivač, onda je to odluka o osnivanju. Ako poduzeće osniva država, osnivački akt je akt nadležnog organa.
Zakon o poduzećima regulira i jedan način specifičnog osnivanja poduzeća u slijedu statusnih promjena. Tako je člankom 407. pomenutog Zakona propisano da se dva ili više poduzeća mogu spojiti «osnivanjem novog poduzeća na koje prelazi imovina poduzeća koja se spajaju, u zamjenu za osiguranje akcija ili udjela novog poduzeća (spajanje novim osnivanjem)». Nadalje je regulirano da se na spajanje poduzeća novim osnivanjem shodno primjenjuju odredbe o spajanju preuzimanjem, da se novoosnovano poduzeće smatra poduzećem preuzimanjem i da se na osnivanje novoosnovanog poduzeća shodno primjenjuju odredbe zakona o osnivanju poduzeća, što dalje ukazuje na potrebu da se ugovor o spajanju mora notarski obraditi, pri čemu se treba imati u vidu što sadrži i taj ugovor (članak 408. Zakona).
U Distriktu Brčko donesen je Zakon o poduzećima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine , kojim je propisano da poduzeće može biti organizirano u obliku društva s neograničenom odgovornošću, komanditnog društva, dioničkog društva ili društva s ograničenom odgovornošću. Osnivačka akta su statut ili ugovor o osnivanju, a poduzeće mogu osnovati domaće i strane fizičke i pravne osobe.
Notarska obrada osnivačkih akata trgovačkih društava čini jednu radikalnu reformu u Bosni i Hercegovini . Ovakva rješenja u zakonima o notarima nisu pratili ostali zakoni kao što je Zakon o trgovačkim društvima, Zakon o poduzećima i Zakon o registriranju poslovnih subjekata. Ovo zbog toga, što se odredbe Zakona o trgovačkim društvima u Federaciji Bosne i Hercegovine temelje na Zakonu o javnom bilježništvu koji je donesen 1999. godine i koji nikada nije implementiran, a pomenuti zakoni do danas nisu usuglašeni sa Zakonom o notarima. Zakon o registriranju poslovnih subjekata u Federaciji Bosne i Hercegovine propisuje samo ovjeru akata o osnivanju trgovačkih društava, a ne i notarsku obradu isprava kako je to sada propisano u Zakonu o notarima Federacije Bosne i Hercegovine.
Usuglašavanje tih propisa potrebno je zbog toga što se u njima konkretno moraju odrediti pojedinačno svi pravni akti koji moraju biti sačinjeni u formi notarski obrađene isprave, kao i akti koje samo potvrđuje notar. Do njihovog usuglašavanja primjenjivat će se odredbe zakona o notarima, iz razloga što je u istim zakonima propisano da su pravni poslovi koji nisu sačinjeni u formi notarski određene isprave ništavi , a posljedica toga je da takvi pravni poslovi ne proizvode nikakvo pravno djestvo u pravnom sustavu.
Uvođenje notara u oblast trgovačkih društava je vrlo važno posebno za gospodarstvo u tranziciji u kome je vlasništvo velikog broja gospodarskih društava široko distribuirano. Stranim ulagačima kao i kupcima moraju se dati jednaka i potpuno izvjesna prava, koja se ostvaruju u standardnim procedurama, tako da investitoru ostaje izbor dionica koje će kupiti.
2. Notarska obrada osnivačkih akata društva kapitala
Nadležnost notara u oblasti prava trgovačkih društava stavlja stranim ulagačima na raspolaganje instrument koji služi osiguranju njihovih prava i garantira neovisno i visokokvalitetno pravno savjetovanje. Oblikovanje ugovora i reguliranje pravnih odnosa koji se odnose na trgovačka društva predstavlja novi zadatak za profesiju koja se bavi pravnim savjetovanjem.
Prilagođeno tržišnim uvjetima poslovanja, brzo i učinkovito osnivanje i registriranje trgovačkih društava, ne može se riješiti činjenicom postojanja notara i propisanom nadležnošću u Zakonu. Prije svega, neophodno je što prije donijeti odgovarajuće izmjena svih propisa koji reguliraju trgovačka društva, a to su prije svega dopune Zakona o trgovačkim društvima odnosno Zakona o poduzećima jer sadašnja rješenja nisu adekvatna imajući u vidu zakonom propisane nadležnosti notara.
Sadašnja rješenja u zakonima o notarima kao što je navedeno čine jednu radikalnu reformu u pravnom sustavu u Bosni i Hercegovini. Ovi zakoni propisuju značajnu nadležnost notara u oblasti gospodarskih društava i to kod pravnih poslova osnivanja gospodarskih društava i potvrđivanja njihovih statuta. Kad govorimo o primjeni odredbi zakona o notarima koji se primjenjuje u Bosni i Hercegovini, a koji propisuju nadležnost notara, napominjem da iste odredbe imaju temporalni karakter, jer je potrebno da određeni propisi koji reguliraju oblast trgovačkih društava budu izmijenjeni na način da se u istim propisima regulira notarska obrada na vrlo detaljan način u određenim pravnim poslovima. I upravo zbog nedostatka jasne i precizne regulative u propisima koji reguliraju oblast gospodarskih društava moglo bi doći do određenih nejasnoća i problema u primjeni.
Opća pravila propisana ovim zakonima izričito su vezana za istovremenu primjenu drugih zakona i propisa kojima se uređuju pitanja specifična za trgovačka društva koja obavljaju određene djelatnosti. To su zakoni i drugi propisi o bankama, osiguranju, investicionim fondovima, trgovini, vanjsko-trgovinskom poslovanju, upisu u sudski registar i prometu vrijednosnih papira koji su doneseni u Bosni i Hercegovini.
Zakon o trgovačkim društvima, Zakon o poduzećima i Zakon o notarima u Federaciji Bosne i Hercegovine, Republici Srpskoj i Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine, približili su bosansko-hercegovački pravni sustav europskim uzorima, i to po suvremenim normativnim rješenjima i po potencijalno visokom stupnju pravne sigurnosti. Ovdje se misli na pravnu sigurnost ne samo osoba koje ulažu svoj kapital u poslovni pothvat, nego i onih koji s trgovačkim društvima stupaju u pravne odnose. Ovo je važno za gospodarstvo, a posebno za gospodarstvo zemalja koje se nalaze u tranziciji, a u kojima je vlasništvo nad velikim brojem trgovačkih društava široko distribuirano na stotine dioničara s vrlo malim pojedinačnim udjelom. U tom pogledu, ovaj zakon zajedno s ostalim zakonima koji reguliraju osnivanje društava, čini pravni okvir i temelj budućeg tržišta kapitala u Federaciji Bosne i Hercegovine, Republici Srpskoj i Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine.
Međutim, imajući u vidu da je zakonima o notarima u Bosni i Hercegovini utvrđena stvarna nadležnost notara, koja mora biti konkretizirana u zakonima u kojima su regulirana trgovačka društva, to znači, da je potrebno što prije usuglasiti te zakone odnosno provedbene propise i stvoriti pravne pretpostavke da notari u cjelini mogu vršiti sve poslove koji su propisani u zakonima.
3. Notarska obrada osnivačkog akta dioničkog društva
Dioničko društvo spada u kategoriju društva kapitala. Najrazvijeniji je i najznačajniji oblik trgovačkog društva koji ugovorom osnivaju fizičke i pravne osobe kako domaće, tako i strane, neposredno ili putem punomoćnika radi obavljanja gospodarske djelatnosti. Njegov temeljni kapital podijeljen je na dionice kojima se omogućava prikupljanje i koncentriranje kapitala od većeg broja malih ulagača i predstavlja najrazvijeniji i najznačajniji oblik trgovačkog društva.
Značajan nastanak i razvoj dioničarskih društava počinje početkom 17. stoljeća kada se osnivaju velike prekomorske kolonijalne kompanije, naročito u Engleskoj, kao i donošenjem poznatog Zakona Code de Commerce 1807. godine u Francuskoj koji je utvrdio dvije vrste dioničkih društava i to komanditna i anonimna dionička društva .
Određenje tog društva u našem pravnom sustavu odgovara onom što je regulirano u pravima drugih država. Tako prema Zakonu o trgovačkim društvima Francuske, dioničko društvo je društvo u kojem je kapital podijeljen na dionice, a čine ga članovi koji gubitke društva snose samo svojim ulozima (članak 73.), dok se u španjolskom Zakonu o dioničkim društvima, pojam dioničkog društva određuje na način da je temeljni kapital društva podijeljen na dionice, a stvara se ulozima članova koji osobno ne odgovaraju za obveze društva (članak 1.). Njemački Zakon o dionicama određuje dioničko društvo kao društvo s pravnom osobnošću za čije obveze vjerovnicima odgovara samo njegovom imovinom, a temeljni kapital mu je podijeljen na dionice .
Temeljna karakteristika dioničkog društva ogleda se u tome što je ono društvo kapitala koje ima svoju imovinu koja je prilikom osnivanja društva temeljni kapital, sačinjen od uloga i kojim društvo odgovara u potpunosti za obveze preuzete u pravnom prometu prema trećim osobama, dok dioničari ne odgovaraju svojom osobnom imovinom za nastale obveze. Minimalni fiksni kapital propisan zakonom i podijeljen na akcije mora biti očuvan tijekom poslovanja društva. U komparativnim sustavima može biti propisan minimalni broj osnivača, što ovisi od toga da li se društvo osniva s ili bez javnog upisa akcija, Tako npr. u Njemačkoj, minimalni broj dioničara je pet, u Francuskoj sedam, a u Švicarskoj tri .
U pravu SAD po pravilu, minimalan broj akcionara je tri, ali u praksi dominiraju korporacije jednog akcionara. U zemljama koje zahtijevaju minimalan broj osnivača, moguće je da se tokom poslovanja taj broj smanji ispod minimuma. U tom slučaju društvo ne prestaje po sili zakona nego se ono može u zakonom propisanom roku popuniti do potrebnog broja ili transformirati u neki drugi oblik društva. Pored minimalnog broja osnivača u kontinentalnom europskom pravu, propisan je i minimalni temeljni kapital dioničkog društva s načelom njegove nepovredivosti. Ovo predstavlja veliku garanciju za treće osobe iz oblasti imovinske odgovornosti društva .
Minimalni kapital za osnivanje društva propisan je zakonom. Međutim, u Engleskoj je do njenog ulaska u EZZ, a što i sada vrijedi u nekim zemljama SAD-a, utvrđeno da se dionička društva mogu osnivati i s malim kapitalom ili bez kapitala. U ovim slučajevima ograničena odgovornost društva prema trećim osobama temelji se na garancijama ulagača, pa su se obveze osnivača o uplati uloga mogle realizirati prilikom likvidacije društva .
Ulozi dioničkog društva mogu biti u novcu, stvarima i pravima (licenca, patent itd.). U francuskom pravu zabranjeni su u radu i uslugama , dok su isti dozvoljeni u zakonodavstvu SAD-a, ali se ulozi u naturi, radu i uslugama javno procjenjuju i objavljuju od strane neovisnih eksperata. Dioničko društvo u komparativnom pravu osniva se na dva načina: simultano i sukcesivno. Simultano osnivanje dioničkog društva imamo kada osnivači otkupljuju sve dionice prilikom njegovog osnivanja, a sukcesivno osnivanje je kada osnivači raspisuju javni poziv za otkup dionica pri čemu i oni mogu otkupiti dio tih akcija , i na kraju kvalificirano kada se ulozi sastoje u stvarima ili kad se za ulagače predviđaju neke posebne privilegije.
Dioničarsko društvo i društvo s ograničenom odgovornošću kao društva kapitala karakterizira obvezan temeljni kapital najmanje u iznosu koji je utvrđen člankom 38. Zakona o trgovačkim društvima. Temeljni kapital dioničkog društva bez obzira na broj osnivača, iznosi 50.000 KM, gdje vrijednost pojedinačnog uloga ne može biti manja od 100 KM.
Prema Zakonu o poduzećima Republike Srpske, temeljni kapital dioničkog odnosno akcionarskog društva koje se osniva simultanim osnivanjem ne može biti manji od 50.000 KM, a temeljni kapital društva koje se osniva sukcesivnim osnivanjem ne može biti manji od 100.000 KM. Novčani osnivački ulog jednog akcionara ne može biti manji od 500 KM (članci 186. i 188.).
Minimalni nominalni iznos temeljnog kapitala prema Zakonu o poduzećima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine je 15.000 KM, a minimalna nominalna vrijednost dionice je 10 KM. Društvo ne može biti upisano u registar, ukoliko se iznos od 15.000 KM ne uplati kao osnivački ulog (članci 136. i 137.).
Prilikom osnivanja dioničkog društva temeljni kapital se osigurava ulozima članova u novcu, stvarima i pravima (licenca, patent i dr.) tako da uneseni ulozi postaju imovina dioničkog društva, pri čemu ulog daje pravo na dionicu, članak 43. Zakona o trgovačkim društvima Federacije Bosne i Hercegovine. Prema tome, temeljni kapital društva stvara se upisom i uplatom dionica, tako da nakon uplate dionica u cjelini, u momentu osnivanja iznos temeljnog kapitala odgovara imovini dioničkog društva. Svaki dioničar ima jednu ili više dionica, čiji zbir iziskuje udio dioničara u temeljnom kapitalu, ali dioničaru ne daje stvarno-pravna ovlaštenja na ulog koji je uplatio, jer je taj ulog postao imovina društva.
Dionica nije temelj za vlasništvo nad imovinom društva ili društvom u cjelini, nego je treba shvatiti kao pravni temelj i iskaz za skup upravljačkih i imovinskih prava i eventualne obveze dioničara prema društvu.
Dioničko društvo ne odgovara za obveze dioničara. Ovo je posebno potrebno istaknuti kada je dioničar drugi gospodarski subjekt. Na taj način je u potpunosti utvrđena pravna i imovinska samostalnost i međusobna neovisnost dioničkog društva i njegovih dioničara, uključujući odgovornost za obveze u pravnom prometu, što je karakteristično za društvo kapitala.
Postupak osnivanja dioničarskog društva ovisi od toga da li se radi o simultanom ili sukcesivnom osnivanju na što treba ukazati notar. Simultano osnivanje postoji kada osnivači otkupljuju sve dionice prilikom njegovog osnivanja, dok sukcesivno osnivanje postoji kada osnivači raspisuju javni poziv za otkup. Sukcesivno osnivanje sastoji se od nekoliko faza i to od zaključivanja ugovora o osnivanju, preuzimanja dijela dionica, upisa dionica, otkup, itd. U svakom slučaju, postupak osnivanja prolazi kroz nekoliko faza i dosta je formalan uz učešće Registra vrijednosnih papira, Komisije za vrijednosne papire i banke. Međutim, u svim ovim fazama ne učestvuje notar.
Prema odredbi članka 110. Zakonu o trgovačkim društvima Federacije Bosne i Hercegovine, dioničko društvo osniva se ugovorom o osnivanju, koji mora sadržavati sve elemente kako je to zakonom propisano (14 elemenata), osim ako se radi o sukcesivnom osnivanju dioničkog društva, gdje se dodaje još šest obveznih elemenata (članak 113.) što je sukladno člancima 2. i 3. Druge direktive EU koja kaže da u statutu ili osnivačkom aktu dioničkog društva moraju biti sadržani ili kao poseban dokument biti objavljeni podaci o identitetu osnivača, tvrtki, sjedištu, djelatnosti, iznosu kapitala, ulozima u stvarima i pravima i broju dionica plaćenih takvim ulozima .
Kod sukcesivnog osnivanja upis i uplata dionica vrši se na temelju javnog poziva koji odobrava Komisija za vrijednosne papire, a upis dionica potpisivanjem ugovora o osnivanju.
Prvi element ugovora o osnivanju je identificiranje osnivača, koji mora imati ime i prezime, adresu prebivališta fizičke, odnosno tvrtka i sjedište pravne osobe. Kako se pravna osoba uvijek zastupa preko zastupnika, a fizička može preko punomoćnika, ugovor mora sadržavati podatke o identitetu jedne i druge osobe. U konkretnom slučaju notar mora utvrditi identitet na način kako je to propisano u članku 82. Zakona o notarima Federacije Bosne i Hercegovine i za fizičku i za pravnu osobu iz razloga što je utvrđivanje identiteta važno zbog mogućih zloupotreba i prijevara, radi čega je i utvrđena obveza da se njihov pravi identitet mora utvrditi prije pristupanja sastavljanju izvornika notarski obrađene isprave o pravnom poslu koji stranke traže.
Drugi element ugovora o osnivanju dioničkog društva je tvrtka koja mora biti sukladna s odredbama članaka od 12. do 17. Zakona o trgovačkim društvima Federacije Bosne i Hercegovine.
Istim člancima je propisano da je tvrtka ime pod kojim društvo posluje i sudjeluje u pravnom prometu. Iz naziva tvrtke treba se vidjeti o kom se obliku društva radi, te koji je opseg i odgovornost članova. Tvrtka društva s ograničenom odgovornošću i dioničkog društva obvezno sadrži oznake d.o.o., odnosno d.d. Dodatni obvezni sastojci mogu biti utvrđeni posebnim zakonom .
Djelatnost, odnosno predmet poslovanja društva jedan je od bitnih elemenata osnivačkog akta, ne samo iz potrebe da se osnivači odnosno dioničari suglase s ciljevima i predmetom poslovanja, nego i zato da bi bilo jasno da je u pitanju djelatnost koja se po zakonu može obavljati kao gospodarska djelatnost, te odgovori na pitanje da li je za predviđenu djelatnost neophodno pribaviti odobrenje nekog organa i kojeg, a sukladno nekom drugom zakonu ili propisu.
U svakom slučaju, djelatnost mora biti utvrđena sukladno Odlucio standardnoj klasifikaciji djelatnosti Federacije Bosne i Hercegovine pri čemu treba imati u vidu da društvo može nastupati u pravnom prometu i u obavljanju djelatnosti koje izričito nisu navedene u osnivačkom aktu i statutu i upisane u sudski registar u opsegu koji su potrebni za poslovanje, a ne predstavljaju obavljanje tih poslova kao redovnu djelatnost.
Iz naprijed navedenog se vidi koja je u konkretnom slučaju uloga notara i na koje okolnosti notar treba ukazati osnivačima prilikom razgovora i predlaganja određenih rješenja. Imajući u vidu pomenuto, notar treba ukazati članovima društva da društvo može da obavlja i druge djelatnosti koje se uobičajeno obavljaju uz djelatnosti upisane u sudski registar u obimu i na način koji su potrebni za poslovanje, a ne predstavljaju obavljanje tih poslova kao redovnu djelatnost.
Prava i obveze osnivača kao obvezni element osnivačkog akta treba shvatiti kao prava i obveze u postupku osnivanja dioničkog društva, do upisa u sudski registar, a ne opća prava i obveze osnivača kao dioničara u dioničkom društvu. To je predmet statuta društva koji važi jednako za sve dioničare, uključujući i one koji nemaju svojstvo osnivača. Ta prava i obveze treba regulirati u osnivačkom aktu u pogledu odnosa prema ostalim dioničarima, Komisiji za vrijednosne papire i javnosti. To bi otprilike bilo podnošenje zahtjeva Komisiji za odobrenje javne ponude dionica, objavljivanje javnog poziva za upis i uplatu dionica, izvješće o broju i iznosu upisanih dionica, izdavanje privremenih potvrda za uplaćene dionice, sazivanje osnivačke skupštine i proglašenje nevažećih dionica koje nisu uplaćene i preuzete prije upisa u registar emitenata.
Iznos temeljnog kapitala je bitan element osnivačkog akta, bez obzira da li se radi o simultanom ili sukcesivnom osnivanju dioničkog društva. U tom pogledu notar treba istaći da osnivački akt treba sadržavati ukupan broj dionica i njihovu nominalnu vrijednost, učešće u upravljanju dioničkim društvom i raspodjelu dobiti.
Temeljni kapital izražava vrijednost koju dioničari unose u društvo i može se shvatiti kao vrsta naknade za isključenje njihove osobne odgovornosti za obveze društva. Taj temeljni kapital služi kao garancija povjeriocima i budućim dioničarima kojima informacija i saznanje o iznosu kapitala istovremeno predstavlja i obavještenje o potencijalnoj imovini društva.
Prilikom osnivanja dioničkog društva temeljni kapital može se osigurati i ulozima u stvarima i pravima. Opis i procjena vrijednosti uloga u stvarima i pravima obvezan je elemenat osnivačkog akta. Zakon ne specificira koje su stvari i prava podobni za unos u društvo, ali mislim da se podobnost može ocjenjivati po nekoliko kriterija koji uključuju iskazivost u novcu, podobnost za iskazivanje u poslovnim knjigama, pokretne i nepokretne stvari, vrijednosni papiri, udjeli u drugim društvima, patenti i nezaštićeni pronalasci, modeli, uzorci i sl. (članak 39. Zakona o trgovačkim društvima Federacije Bosne i Hercegovine).
Međutim, u ovom slučaju notar treba napomenuti članovima društva da se temeljni kapital, koji se osigurava ulozima u stvarima i pravima, ne uključuje u minimalni iznos temeljnog kapitala iz članka 127. stavak 1. pomenutog Zakona. To znači da se prilikom osnivanja mora osigurati temeljni kapital u novcu, a unos stvari i prava predstavlja kapital društva, ali iznad pomenutog iznosa. Ulog u stvarima i pravima temelji se na procjeni koju moraju prihvatiti svi osnivači, a opis i procjena vrijednosti uloga u stvarima i pravima je i dio ugovora o osnivanju dioničkog društva koji se mora unijeti prije upisa društva u sudski registar. Pritom je potrebno napomenuti da se mogu unijeti samo imovinska prava, a ne i osobna prava (imovina, renta i sl.).
U praksi se može pojaviti problem procjene vrijednosti uloga u stvarima i pravima. Smatram da bi u ovom slučaju notar mogao preporučiti članovima društva da procjenu vrijednosti izvrši jedan ili više neovisnih eksperata suda ili organa uprave ili neka druga stručna pravna osoba.
Unos stvari i prava u društvo podrazumijeva da one prelaze u vlasništvo društva, osim ako se ne radi o izuzetku iz članka 42. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima Federacije Bosne i Hercegovine. Iz ovoga proizilazi da se uslugama ne mogu plaćati dionice prilikom osnivanja društva ili povećanjem temeljnog kapitala.
Broj dionica koji upisuje svaki osnivač bitna je komponenta naročito ako se radi o simultanom osnivanju dioničkog društva. Svaki osnivač potpisivanjem osnivačkog akta osigurava sebi pravo da preuzme određeni broj dionica, ali od tog trenutka to postaje njegova obveza prema ostalim osnivačima i dioničarima, a izvršavanje te obveze je uvjet osnivanja društva i stvaranja prava svih učesnika.
Banka kod koje se vrši uplata dionica, postupak i rok uplate moraju biti unaprijed utvrđeni, što je posebno značajno kod sukcesivnog osnivanja dioničkog društva kada osnivači žele informirati i privući ostale potencijalne ulagače i buduće dioničare.
Način naknade troškova osnivanja treba posmatrati tako da osnivač, takse i druge troškove osnivanja ne mogu isplaćivati na teret temeljnog kapitala koji se ne može umanjiti tada, a ni tijekom poslovanja. Notar u konkretnom slučaju treba istaći da uplaćeni iznosi postaju imovina društva kojom ono raspolaže nakon stjecanja svojstva pravne osobe. Koji su to troškovi i takse treba ukazati odvjetnik osnivača, procjenitelj imovine ili notar.
Posljedice neizvršenja obveza moraju biti utvrđene osnivačkim aktom, što je bitno u pogledu odgovornosti osnivača prema ostalim upisnicima dionica. Način rješavanja sporova između osnivača je također neophodno urediti osnivačkim aktom. Kako dioničko društvo mogu osnovati pravne i fizičke osobe iz različitih mjesta, moguće je ugovoriti i mjesnu nadležnost suda, a u slučaju stranih osnivača i jezik ugovora i primjenu materijalnog prava.
Iako radi poduzimanja određenih radnji Zakon obvezuje, odnosno ovlašćuje osnivače, notar će predložiti da se u osnivačkom aktu odredi osoba koja će predstavljati društvo u postupku osnivanja.
Ova osoba ne može se shvatiti kao vršitelj dužnosti ravnatelja kako smo to ranije imali u praksi, jer je dioničko društvo osnovano tek kad se upiše u sudski registar, a ono tada već ima upravu kao zakonskog zastupnika. To bi ustvari bila osoba ovlaštena za komuniciranje u svojstvu predstavnika do imenovanja zakonskog zastupnika dioničkog društva, npr. prema trećim osobama kao što je banka, Registar vrijednosnih papira, a ako imamo veći broj osnivača iz različitih zemalja, onda je neophodna i međusobna komunikacija.
I na kraju, ovakav ugovor o osnivanju dioničkog društva mora biti potpisan od strane osnivača i notarski obrađen.
Kao što se vidi, notarska obrada ugovora o osnivanju dioničkog društva podrazumijeva poduzimanje niza aktivnosti od strane notara koje prije svega imaju savjetodavni katakter, pri čemu notar mora nepristrano i neovisno savjetovati sve osnivače dioničkog društva. Međutim, i pored nepristranog savjetovanja osnivači mogu imati svoje savjetnike odnosno odvjetnike, imajući u vidu da se radi o složenom obliku društva.
Notar mora znati sve elemente od kojih se sastoji osnivački akt, koje se odredbe neposredno, a koje posredno primjenjuju što je preduvjet za uspješnu notarsku obradu osnivačkog akta, dobro poznavanje propisa iz oblasti trgovačkih društava, te poreskih i financijskih propisa.
Ono što prethodi notarskoj obradi osnivačkog akta jeste provjera sposobnosti i ovlaštenja stranaka za preuzimanje i zaključenje pravnog posla, u konkretnom slučaju sačinjavanje osnivačkog akta. On mora ispitati pravu volju stranaka, osnivača, objasniti situaciju i poučiti ih o pravnim posljedicama posla, a njihove izjave jasno i nedvosmisleno pismeno sastaviti u obliku notarske isprave. Pri tome se mora paziti da se isključe zabrane i da neiskusne i nevješte stranke ne budu oštećene. Original osnivačkog akta mora se pročitati strankama, kako bi se notar uvjerio da sadržaj akta odgovara volji stranaka nakon čega će stranke to odobriti i svojeručno potpisati. Na originalu osnivačkog akta potrebno je konstatirati da je tako postupljeno.
Ukoliko su prilikom sačinjavanja osnivačkog akta korišteni neki prilozi, oni se također moraju pročitati, izuzev ako se stranke ne odreknu tog prava i izjave da su upoznate sa sadržajem priloga. Njihova izjava mora biti zabilježena u originalu osnivačkog akta. Sastavljanje osnivačkog akta može se vršiti samo onda kada prilikom čitanja akta prilozi stoje na raspolaganju strankama . Pored obveze da sačini osnivački akt, notar bi mogao da podnese prijavu za upis u sudski registar, iako takva mogućnost prema propisima u Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj ne postoji . Međutim, prema odredbi članka 32.a. Pravilnika o izmjenama Pravilnika o radu notara u Federaciji Bosne i Hercegovine notar je obvezan da otpravak izvornika izda za potrebe upisa u javni registar, odnosno da akt o sačinjenom pravnom poslu odnosno akta o osnivanju društva dostavi sudu nadležnom za registar, iz čega proizilazi da je u konkretnom slučaju uloga notara samo informirati registar odnosno sud. Ista rješenja imamo i u Pravilniku o radu notara u Republici Srpskoj.
Imajući u vidu nadležnost notara kod trgovačkih društava, bilo bi realno očekivati da se propisi koji reguliraju njihovo registriranje izmjene na način da se stvori zakonska pretpostavka da je notar nadležan i za podnošenje zahtjeva za upis u sudski registar. Međutim, u ovom pogledu imamo izmjene Zakona o notarima Republike Srpske u kojem je propisano „da ukoliko su stranke ugovorom ili po drugoj notarskoj ispravi ovlastile notara da može u ime njih izvršiti određene radnje, kao što je zahtjev za upis prava vlasništva i drugih stvarnih prava i slično, takve će radnje notar izvršiti u granicama ovlaštenja iz notarske isprave, bez izdavanja posebne punomoći” . Ovakva rješenja nemamo u Zakonu o notarima Federacije Bosne i Hercegovine.
Pored pomenutog, kod osnivanja trgovačkih društava se postavlja još jedno interesantno pitanje, a to je, da li notar prilikom obrade osnivačkog akta, samom činjenicom obrade, supstituira posebnu radnju notarske obrade prijenosa vlasničkih prava s osnivača na društvo ili je potrebno sačiniti poseban notarski obrađeni akt o tome koji bi poslužio kao pravni temelj za upis. Smatram, da bi temelj za upis prijenosa vlasničkih prava s osnivača na društvo mogao biti osnivački akt jer se u njemu već nalazi izjava volje osnivača kojom prihvata obvezu prijenosa svojih vlasničkih prava na društvo, odnosno da van toga neće biti potrebno sastavljati poseban ugovor koji bi notar obradio.
I ako Zakon o notarima Republike Srpske propisuje da notar vrši notarsku obradu osnivačkih akata, člankom 65. stavak 2. propisano je da nacrt teksta isprave mogu sačiniti i same stranke ili njihovi zakonski zastupnici. Osim toga, isti Zakon propisuje da pripremu akata za notarsku obradu i ovjeru isprava, kao i zastupanje stranaka pred notarima mogu vršiti odvjetnici. Međutim, notar može, ali ne mora prihvatiti pripremljen akt osnivačkog ugovora za notarsku obradu. On može ugovornim strankama sugerirati drugačija rješenja, naročito onda kada su ugroženi interesi jednog od osnivača. Pored toga, notar ne bi mogao nametati neka svoja rješenja koja bi se protivila volji ugovornih stranaka, posebno u situaciji kada se prijedlozi njihovih odvjetnika ili eksperata ne razlikuju od vrlo konkretnih zakonskih odredaba. Notar bi morao intervenirati ako ugovorne stranke žele da se u osnivački akt unesu neke nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dovesti do sporova ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se neka od stranaka ošteti. U tom slučaju notar bi morao upozoriti ugovorne stranke i dati im odgovarajuće pouke, a ako ugovorne stranke ostanu kod predloženih izjava notar može odbiti da sačini osnivački akt ili tako unijeti u original, ali bi tada morao navesti u originalu da je ugovorne stranke upozorio na posljedice takvog pravnog posla .
Kada je u pitanju dioničko društvo, u uporednom zakonodavstvu postoje različita rješenja. Prema propisima u Bosni i Hercegovini imamo dva akta i to akt o osnivanju i statut, koji se djelimično i poklapaju, dok prema Zakonu o trgovačkim društvima Hrvatske dioničko društvo ima samo statut.
4. Potvrđivanje statuta dioničkog društva
Pored akta o osnivanju čiju notarsku obradu vrši notar, dioničko društvo ima i statut. On sadrži obvezne sastojke koje propisuje Zakon o trgovačkim društvima Federacije Bosne i Hercegovine od kojih neke, kao odredbe trajnog karaktera, preuzima od ugovora o osnivanju kao što je naziv tvrtke, sjedište i djelatnost dioničkog društva, iznos temeljnog kapitala, nominalne vrijednosti dionica. Imajući u vidu da sve dionice moraju biti upisane prilikom osnivanja da bi Komisija za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine mogla rješenjem utvrditi da je emisija dionica uspjela, u statutu bi trebalo bliže odrediti način povećanja temeljnog kapitala i način njegovog smanjenja, što je značajno u pogledu politike dioničkog društva prema povjeriocima.
Iako je Zakonom o trgovačkim društvima Federacije Bosne i Hercegovine uređeno korištenje fonda rezervi, statutom bi bilo potrebno urediti eventualno povećanje stopa izdvajanja u fond rezervi i korištenje fonda rezervi. Bliže bi trebalo urediti ciljeve i poslovnu politiku u pogledu ostvarivanja prava dioničara na učešće u podjeli dobiti, članak 194. stavak 3. točka 2. pomenutog Zakona, te povećanje nominalne vrijednosti dionica ili stjecanje novih dionica. Posebno bi trebalo urediti pravo na isplatu dividende na temelju prioritetnih dionica, ako ih dioničko društvo emituje, te postupak u pogledu nadležnosti skupštine za donošenje i nadležnost nadzornog odbora za predlaganje.
Isto tako, statutom dioničkog društva trebalo bi bliže urediti poslovnu politiku u pogledu načina pokrića gubitka u okviru općih pravila (članci 169., 175. i 186. Zakona o trgovačkim društvima Federacije Bosne i Hercegovine), te nadležnost nadzornog odbora i skupštine za donošenje.
Dioničko društvo može emitirati dionice različite klase od kojih svaka mora imati svoju oznaku, te se za odlučivanje o određenim pitanjima zahtijeva odvojeno glasanje i propisana većina po klasama dionica. Iz tih razloga statutom se mora utvrditi i pripadajući broj glasova za svaku klasu dionica.
Ovo podrazumijeva da se vrši izmjena, odnosno usklađivanje odredaba statuta u tom pogledu prilikom emisije novih dionica iste klase ili dionica nove klase u toku poslovanja dioničkog društva.
Statutom treba bliže urediti način sazivanja i odlučivanja skupštine dioničkog društva, sastav i nadležnost odbora za glasanje i odbora za reviziju i drugih odbora (npr. za imenovanje za naknade) koje formira skupština. U kontekstu upravljanja i vođenja poslova dioničkog društva, posebno značajne su odredbe statuta kojima se bliže uređuje sastav, način imenovanja i razrješenja nadzornog odbora, te način imenovanja, razrješenja i ovlaštenja uprave dioničkog društva. Pored toga smatram da je važno statutom detaljno urediti nadležnosti i ovlaštenja uprave i nadzornog odbora kod spajanja, pripajanja, podjele i promjene oblika dioničkog društva, kao i prestanak dioničkog društva.
Imajući u vidu značaj statuta koji se sukladno članku 248. pomenutog Zakona donosi dvotrećinskom većinom, detaljno je potrebno urediti postupak izmjena i dopuna statuta naročito u pogledu aktivne legitimacije za pokretanje postupka, obveze i odgovornosti uprave i nadzornog odbora, te načina i rokova sazivanja i odlučivanja skupštine u svezi s tim.
Odredbe članka 123. Zakona propisuju više obveznih sastojaka statuta dioničkog društva nego što to susrećemo u uporednom zakonodavstvu , dodajući kao obvezno odredbe koje se odnose na povećanje i smanjenje temeljnog kapitala, formiranje fonda rezervi, pokriće gubitka, način sazivanja skupštine i odlučivanja, sastav i nadležnosti odbora, način imenovanja, razrješenja i ovlaštenja nadzornog odbora i prava društva. Za razliku od uporednog zakonodavstva, Zakon ne propisuje da statut mora definirati da li se dionice izdaju na ime ili na donosioca, s obzirom na opće pravilo da se vrijednosni papiri emituju u dematerijaliziranom obliku kao elektronički zapisi kod Registra. Radi jedinstvenog pravnog režima vrijednosnih papira, dionice su definirane kao vrijednosni papiri na koje se primjenjuje Zakon o vrijednosnim papirima Federacije Bosne i Hercegovine, članak 2., a dioničko društvo je dužno zaključiti ugovor s registrom, koji uspostavlja listu dioničara i registara promjene vlasništva na dionicama dioničkog društva.
Iz ovoga proizilazi da se sve dionice dioničkog društva emitiraju i registriraju u obliku elektroničkog zapisa kod Registra uključujući podatke o kupcu , što dalje znači da su sve dionice na ime, te da se prilikom osnivanja, niti tokom poslovanja društva ne mogu emitirati dionice na donosioca.
Iako Zakonom o notarima Federacije Bosne i Hercegovine niti drugim zakonom nije propisano da skupštini dioničkog društva prisustvuje notar, to bi se moglo zaključiti iz odredbe članka 100. Zakona o notarima, ako se na skupštini razmatra i usvaja statut društva. Ovo proizilazi i iz članka 73. stavak 1. točka 5. pomenutog Zakona kojim je propisano da notar vrši notarsku obradu osnivačkih akata društva, a potvrđuje njihove statute, a u konkretnom slučaju to bi bila potvrda statuta dioničkog društva.
Kako statut donosi skupština može se postaviti pitanje, da li notar treba prisustvovati tijekom cijele skupštine ili samo kad se donosi statut. Iz opredjeljenja koje proizilazi iz Zakona, notar bi trebao prisustvovati samo dijelu sjednice kada se donosi statut, odnosno njegove izmjene i dopune.
Stranke mogu tražiti da notar prisustvuje i drugim sjednicama organa i tijela društva ukoliko je to potrebno radi ostvarivanja nekog njihovog interesa.
U zapisnik koji sačinjava notar moraju se unijeti svi podaci koji su propisani Zakonom o notarima Federacije Bosne i Hercegovine, kao što je dan i vrijeme održavanja sjednice, potom se mora opisati što se sve događalo i kako je rasprava tekla, što se predlagalo i izjavilo, a posebno koji su zaključci doneseni. Iz sačinjenog zapisnika treba proizaći da li je skupština pravilno sazvana, kako se odlučivalo i glasovalo, način imenovanja, razrješenja i ovlaštenja pojedinih organa. I na kraju, zapisnik treba potpisati osoba koja je predsjedavala skupštini, a poslije toga notar.
Autor: Kata Senjak, sudija Ustavnog suda
1. Propisi kojima su regulirana trgovačka društva
Zakon o poduzećima koji je u Federaciji Bosne i Hercegovine donesen 1995. godine , predstavlja krupan iskorak u napuštanju koncepta podjele gospodarskih subjekata na vlasničkom temelju i postavlja temelj za bitne promjene statusnog dijela gospodarskog prava u Federaciji Bosne i Hercegovine. Međutim, ovaj zakon nije u dovoljnoj mjeri uređivao sva pitanja u svezi s osnivanjem, upravljanjem, statusnim promjenama i prestankom poduzeća, što ga čini inferiornim u odnosu na uporedno zakonodavstvo u drugim zemljama iz ove oblasti. Osnivačka akta ovaj zakon tretira kao privatna akta. U tom periodu, a i kasnije, intenzivno se razvija zakonodavni i institucionalni okvir tržišta kapitala, što je zahtijevalo da se i statusno usuglasi koncept tranzicije gospodarskog sustava u cjelini u Bosni i Hercegovini. Sukladno tome, nakon godinu dana zakonodavne procedure donesen je Zakon o trgovačkim društvima koji je stupio na snagu 29.06.1999. godine, a njegova primjena počela je 60 dana od dana stupanja na snagu, odnosno 29.08.1999. godine .
Zakon predstavlja jedan od najznačajnijih sustavnih zakona u oblasti trgovačkog zakonodavstva, čije donošenje i primjenu treba posmatrati u kontekstu ukupnih zakonodavnih i institucionalnih promjena u procesu tranzicije prema tržišnom gospodarstvu. Ustvari, među ključne pretpostavke za razvoj tržišnog gospodarstva utemeljene na dominaciji privatne svojine, funkcioniranje tržišta kapitala, rada i robe, osposobljavanje gospodarskih subjekata za izravna ulaganja i poslovno prestruktuiranje spadaju i opća pravila osnivanja, upravljanja, statusne promjene, prijenos vlasništva te zaštita interesa ulagača i povjerilaca.
Ovaj zakon odražava otklon od koncepta i terminologije socijalističkog zakonodavstva i povrat tradicionalnom pojmu trgovačkog društva u europsko-kontinentalnom pravnom sustavu kakav je koristio i Trgovački zakon Bosne i Hercegovine iz 1883. godine. Zakon uređuje pitanja relevantna za osnivanje trgovačkih društava, pravne odnose i statusne promjene, te kao takav predstavlja jedan od najznačajnijih sustavnih zakona u oblasti gospodarskog zakonodavstva, čije donošenje i primjenu treba posmatrati u kontekstu ukupnih zakonodavnih i institucionalnih promjena u procesu tranzicije prema tržišnom gospodarstvu zasnovanom na dominaciji privatne svojine, funkcioniranju tržišta kapitala, osposobljavanju gospodarskih subjekata za izravna ulaganja i poslovno prestruktuiranje . U tom smislu, opća pravila propisana u Zakonu o trgovačkim društvima vezana su za istovremenu primjenu posebnih zakona i drugih propisa, što podrazumjeva određeno harmoniziranje i istovremeno primjenu drugih zakona iz oblasti registra, računovodstva, stečaja, likvidacije i notara.
U Republici Srpskoj donesen je Zakon o poduzećima koji propisuje oblike poduzeća. Prema istom Zakonu oblici poduzeća su gospodarsko društvo i javno poduzeće, određujući da se gospodarsko društvo osniva kao društvo osoba ili društvo kapitala. Društvo osoba osniva se kao ortačko ili komanditno društvo, a društvo kapitala kao akcionarsko ili društvo s ograničenom odgovornošću. Zakon propisuje da gospodarsko društvo mogu osnivati pravne i fizičke osobe i to na način da fizičke osobe mogu osnovati sve organizacijske oblike gospodarskih društava, dok za pravne osobe postoje ograničenja jer oni mogu osnovati ortačka društva i komanditna društva u svojstvu komanditora. Osnivački akt poduzeća je ugovor o osnivanju, a ako ga osniva jedan osnivač, onda je to odluka o osnivanju. Ako poduzeće osniva država, osnivački akt je akt nadležnog organa.
Zakon o poduzećima regulira i jedan način specifičnog osnivanja poduzeća u slijedu statusnih promjena. Tako je člankom 407. pomenutog Zakona propisano da se dva ili više poduzeća mogu spojiti «osnivanjem novog poduzeća na koje prelazi imovina poduzeća koja se spajaju, u zamjenu za osiguranje akcija ili udjela novog poduzeća (spajanje novim osnivanjem)». Nadalje je regulirano da se na spajanje poduzeća novim osnivanjem shodno primjenjuju odredbe o spajanju preuzimanjem, da se novoosnovano poduzeće smatra poduzećem preuzimanjem i da se na osnivanje novoosnovanog poduzeća shodno primjenjuju odredbe zakona o osnivanju poduzeća, što dalje ukazuje na potrebu da se ugovor o spajanju mora notarski obraditi, pri čemu se treba imati u vidu što sadrži i taj ugovor (članak 408. Zakona).
U Distriktu Brčko donesen je Zakon o poduzećima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine , kojim je propisano da poduzeće može biti organizirano u obliku društva s neograničenom odgovornošću, komanditnog društva, dioničkog društva ili društva s ograničenom odgovornošću. Osnivačka akta su statut ili ugovor o osnivanju, a poduzeće mogu osnovati domaće i strane fizičke i pravne osobe.
Notarska obrada osnivačkih akata trgovačkih društava čini jednu radikalnu reformu u Bosni i Hercegovini . Ovakva rješenja u zakonima o notarima nisu pratili ostali zakoni kao što je Zakon o trgovačkim društvima, Zakon o poduzećima i Zakon o registriranju poslovnih subjekata. Ovo zbog toga, što se odredbe Zakona o trgovačkim društvima u Federaciji Bosne i Hercegovine temelje na Zakonu o javnom bilježništvu koji je donesen 1999. godine i koji nikada nije implementiran, a pomenuti zakoni do danas nisu usuglašeni sa Zakonom o notarima. Zakon o registriranju poslovnih subjekata u Federaciji Bosne i Hercegovine propisuje samo ovjeru akata o osnivanju trgovačkih društava, a ne i notarsku obradu isprava kako je to sada propisano u Zakonu o notarima Federacije Bosne i Hercegovine.
Usuglašavanje tih propisa potrebno je zbog toga što se u njima konkretno moraju odrediti pojedinačno svi pravni akti koji moraju biti sačinjeni u formi notarski obrađene isprave, kao i akti koje samo potvrđuje notar. Do njihovog usuglašavanja primjenjivat će se odredbe zakona o notarima, iz razloga što je u istim zakonima propisano da su pravni poslovi koji nisu sačinjeni u formi notarski određene isprave ništavi , a posljedica toga je da takvi pravni poslovi ne proizvode nikakvo pravno djestvo u pravnom sustavu.
Uvođenje notara u oblast trgovačkih društava je vrlo važno posebno za gospodarstvo u tranziciji u kome je vlasništvo velikog broja gospodarskih društava široko distribuirano. Stranim ulagačima kao i kupcima moraju se dati jednaka i potpuno izvjesna prava, koja se ostvaruju u standardnim procedurama, tako da investitoru ostaje izbor dionica koje će kupiti.
2. Notarska obrada osnivačkih akata društva kapitala
Nadležnost notara u oblasti prava trgovačkih društava stavlja stranim ulagačima na raspolaganje instrument koji služi osiguranju njihovih prava i garantira neovisno i visokokvalitetno pravno savjetovanje. Oblikovanje ugovora i reguliranje pravnih odnosa koji se odnose na trgovačka društva predstavlja novi zadatak za profesiju koja se bavi pravnim savjetovanjem.
Prilagođeno tržišnim uvjetima poslovanja, brzo i učinkovito osnivanje i registriranje trgovačkih društava, ne može se riješiti činjenicom postojanja notara i propisanom nadležnošću u Zakonu. Prije svega, neophodno je što prije donijeti odgovarajuće izmjena svih propisa koji reguliraju trgovačka društva, a to su prije svega dopune Zakona o trgovačkim društvima odnosno Zakona o poduzećima jer sadašnja rješenja nisu adekvatna imajući u vidu zakonom propisane nadležnosti notara.
Sadašnja rješenja u zakonima o notarima kao što je navedeno čine jednu radikalnu reformu u pravnom sustavu u Bosni i Hercegovini. Ovi zakoni propisuju značajnu nadležnost notara u oblasti gospodarskih društava i to kod pravnih poslova osnivanja gospodarskih društava i potvrđivanja njihovih statuta. Kad govorimo o primjeni odredbi zakona o notarima koji se primjenjuje u Bosni i Hercegovini, a koji propisuju nadležnost notara, napominjem da iste odredbe imaju temporalni karakter, jer je potrebno da određeni propisi koji reguliraju oblast trgovačkih društava budu izmijenjeni na način da se u istim propisima regulira notarska obrada na vrlo detaljan način u određenim pravnim poslovima. I upravo zbog nedostatka jasne i precizne regulative u propisima koji reguliraju oblast gospodarskih društava moglo bi doći do određenih nejasnoća i problema u primjeni.
Opća pravila propisana ovim zakonima izričito su vezana za istovremenu primjenu drugih zakona i propisa kojima se uređuju pitanja specifična za trgovačka društva koja obavljaju određene djelatnosti. To su zakoni i drugi propisi o bankama, osiguranju, investicionim fondovima, trgovini, vanjsko-trgovinskom poslovanju, upisu u sudski registar i prometu vrijednosnih papira koji su doneseni u Bosni i Hercegovini.
Zakon o trgovačkim društvima, Zakon o poduzećima i Zakon o notarima u Federaciji Bosne i Hercegovine, Republici Srpskoj i Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine, približili su bosansko-hercegovački pravni sustav europskim uzorima, i to po suvremenim normativnim rješenjima i po potencijalno visokom stupnju pravne sigurnosti. Ovdje se misli na pravnu sigurnost ne samo osoba koje ulažu svoj kapital u poslovni pothvat, nego i onih koji s trgovačkim društvima stupaju u pravne odnose. Ovo je važno za gospodarstvo, a posebno za gospodarstvo zemalja koje se nalaze u tranziciji, a u kojima je vlasništvo nad velikim brojem trgovačkih društava široko distribuirano na stotine dioničara s vrlo malim pojedinačnim udjelom. U tom pogledu, ovaj zakon zajedno s ostalim zakonima koji reguliraju osnivanje društava, čini pravni okvir i temelj budućeg tržišta kapitala u Federaciji Bosne i Hercegovine, Republici Srpskoj i Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine.
Međutim, imajući u vidu da je zakonima o notarima u Bosni i Hercegovini utvrđena stvarna nadležnost notara, koja mora biti konkretizirana u zakonima u kojima su regulirana trgovačka društva, to znači, da je potrebno što prije usuglasiti te zakone odnosno provedbene propise i stvoriti pravne pretpostavke da notari u cjelini mogu vršiti sve poslove koji su propisani u zakonima.
3. Notarska obrada osnivačkog akta dioničkog društva
Dioničko društvo spada u kategoriju društva kapitala. Najrazvijeniji je i najznačajniji oblik trgovačkog društva koji ugovorom osnivaju fizičke i pravne osobe kako domaće, tako i strane, neposredno ili putem punomoćnika radi obavljanja gospodarske djelatnosti. Njegov temeljni kapital podijeljen je na dionice kojima se omogućava prikupljanje i koncentriranje kapitala od većeg broja malih ulagača i predstavlja najrazvijeniji i najznačajniji oblik trgovačkog društva.
Značajan nastanak i razvoj dioničarskih društava počinje početkom 17. stoljeća kada se osnivaju velike prekomorske kolonijalne kompanije, naročito u Engleskoj, kao i donošenjem poznatog Zakona Code de Commerce 1807. godine u Francuskoj koji je utvrdio dvije vrste dioničkih društava i to komanditna i anonimna dionička društva .
Određenje tog društva u našem pravnom sustavu odgovara onom što je regulirano u pravima drugih država. Tako prema Zakonu o trgovačkim društvima Francuske, dioničko društvo je društvo u kojem je kapital podijeljen na dionice, a čine ga članovi koji gubitke društva snose samo svojim ulozima (članak 73.), dok se u španjolskom Zakonu o dioničkim društvima, pojam dioničkog društva određuje na način da je temeljni kapital društva podijeljen na dionice, a stvara se ulozima članova koji osobno ne odgovaraju za obveze društva (članak 1.). Njemački Zakon o dionicama određuje dioničko društvo kao društvo s pravnom osobnošću za čije obveze vjerovnicima odgovara samo njegovom imovinom, a temeljni kapital mu je podijeljen na dionice .
Temeljna karakteristika dioničkog društva ogleda se u tome što je ono društvo kapitala koje ima svoju imovinu koja je prilikom osnivanja društva temeljni kapital, sačinjen od uloga i kojim društvo odgovara u potpunosti za obveze preuzete u pravnom prometu prema trećim osobama, dok dioničari ne odgovaraju svojom osobnom imovinom za nastale obveze. Minimalni fiksni kapital propisan zakonom i podijeljen na akcije mora biti očuvan tijekom poslovanja društva. U komparativnim sustavima može biti propisan minimalni broj osnivača, što ovisi od toga da li se društvo osniva s ili bez javnog upisa akcija, Tako npr. u Njemačkoj, minimalni broj dioničara je pet, u Francuskoj sedam, a u Švicarskoj tri .
U pravu SAD po pravilu, minimalan broj akcionara je tri, ali u praksi dominiraju korporacije jednog akcionara. U zemljama koje zahtijevaju minimalan broj osnivača, moguće je da se tokom poslovanja taj broj smanji ispod minimuma. U tom slučaju društvo ne prestaje po sili zakona nego se ono može u zakonom propisanom roku popuniti do potrebnog broja ili transformirati u neki drugi oblik društva. Pored minimalnog broja osnivača u kontinentalnom europskom pravu, propisan je i minimalni temeljni kapital dioničkog društva s načelom njegove nepovredivosti. Ovo predstavlja veliku garanciju za treće osobe iz oblasti imovinske odgovornosti društva .
Minimalni kapital za osnivanje društva propisan je zakonom. Međutim, u Engleskoj je do njenog ulaska u EZZ, a što i sada vrijedi u nekim zemljama SAD-a, utvrđeno da se dionička društva mogu osnivati i s malim kapitalom ili bez kapitala. U ovim slučajevima ograničena odgovornost društva prema trećim osobama temelji se na garancijama ulagača, pa su se obveze osnivača o uplati uloga mogle realizirati prilikom likvidacije društva .
Ulozi dioničkog društva mogu biti u novcu, stvarima i pravima (licenca, patent itd.). U francuskom pravu zabranjeni su u radu i uslugama , dok su isti dozvoljeni u zakonodavstvu SAD-a, ali se ulozi u naturi, radu i uslugama javno procjenjuju i objavljuju od strane neovisnih eksperata. Dioničko društvo u komparativnom pravu osniva se na dva načina: simultano i sukcesivno. Simultano osnivanje dioničkog društva imamo kada osnivači otkupljuju sve dionice prilikom njegovog osnivanja, a sukcesivno osnivanje je kada osnivači raspisuju javni poziv za otkup dionica pri čemu i oni mogu otkupiti dio tih akcija , i na kraju kvalificirano kada se ulozi sastoje u stvarima ili kad se za ulagače predviđaju neke posebne privilegije.
Dioničarsko društvo i društvo s ograničenom odgovornošću kao društva kapitala karakterizira obvezan temeljni kapital najmanje u iznosu koji je utvrđen člankom 38. Zakona o trgovačkim društvima. Temeljni kapital dioničkog društva bez obzira na broj osnivača, iznosi 50.000 KM, gdje vrijednost pojedinačnog uloga ne može biti manja od 100 KM.
Prema Zakonu o poduzećima Republike Srpske, temeljni kapital dioničkog odnosno akcionarskog društva koje se osniva simultanim osnivanjem ne može biti manji od 50.000 KM, a temeljni kapital društva koje se osniva sukcesivnim osnivanjem ne može biti manji od 100.000 KM. Novčani osnivački ulog jednog akcionara ne može biti manji od 500 KM (članci 186. i 188.).
Minimalni nominalni iznos temeljnog kapitala prema Zakonu o poduzećima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine je 15.000 KM, a minimalna nominalna vrijednost dionice je 10 KM. Društvo ne može biti upisano u registar, ukoliko se iznos od 15.000 KM ne uplati kao osnivački ulog (članci 136. i 137.).
Prilikom osnivanja dioničkog društva temeljni kapital se osigurava ulozima članova u novcu, stvarima i pravima (licenca, patent i dr.) tako da uneseni ulozi postaju imovina dioničkog društva, pri čemu ulog daje pravo na dionicu, članak 43. Zakona o trgovačkim društvima Federacije Bosne i Hercegovine. Prema tome, temeljni kapital društva stvara se upisom i uplatom dionica, tako da nakon uplate dionica u cjelini, u momentu osnivanja iznos temeljnog kapitala odgovara imovini dioničkog društva. Svaki dioničar ima jednu ili više dionica, čiji zbir iziskuje udio dioničara u temeljnom kapitalu, ali dioničaru ne daje stvarno-pravna ovlaštenja na ulog koji je uplatio, jer je taj ulog postao imovina društva.
Dionica nije temelj za vlasništvo nad imovinom društva ili društvom u cjelini, nego je treba shvatiti kao pravni temelj i iskaz za skup upravljačkih i imovinskih prava i eventualne obveze dioničara prema društvu.
Dioničko društvo ne odgovara za obveze dioničara. Ovo je posebno potrebno istaknuti kada je dioničar drugi gospodarski subjekt. Na taj način je u potpunosti utvrđena pravna i imovinska samostalnost i međusobna neovisnost dioničkog društva i njegovih dioničara, uključujući odgovornost za obveze u pravnom prometu, što je karakteristično za društvo kapitala.
Postupak osnivanja dioničarskog društva ovisi od toga da li se radi o simultanom ili sukcesivnom osnivanju na što treba ukazati notar. Simultano osnivanje postoji kada osnivači otkupljuju sve dionice prilikom njegovog osnivanja, dok sukcesivno osnivanje postoji kada osnivači raspisuju javni poziv za otkup. Sukcesivno osnivanje sastoji se od nekoliko faza i to od zaključivanja ugovora o osnivanju, preuzimanja dijela dionica, upisa dionica, otkup, itd. U svakom slučaju, postupak osnivanja prolazi kroz nekoliko faza i dosta je formalan uz učešće Registra vrijednosnih papira, Komisije za vrijednosne papire i banke. Međutim, u svim ovim fazama ne učestvuje notar.
Prema odredbi članka 110. Zakonu o trgovačkim društvima Federacije Bosne i Hercegovine, dioničko društvo osniva se ugovorom o osnivanju, koji mora sadržavati sve elemente kako je to zakonom propisano (14 elemenata), osim ako se radi o sukcesivnom osnivanju dioničkog društva, gdje se dodaje još šest obveznih elemenata (članak 113.) što je sukladno člancima 2. i 3. Druge direktive EU koja kaže da u statutu ili osnivačkom aktu dioničkog društva moraju biti sadržani ili kao poseban dokument biti objavljeni podaci o identitetu osnivača, tvrtki, sjedištu, djelatnosti, iznosu kapitala, ulozima u stvarima i pravima i broju dionica plaćenih takvim ulozima .
Kod sukcesivnog osnivanja upis i uplata dionica vrši se na temelju javnog poziva koji odobrava Komisija za vrijednosne papire, a upis dionica potpisivanjem ugovora o osnivanju.
Prvi element ugovora o osnivanju je identificiranje osnivača, koji mora imati ime i prezime, adresu prebivališta fizičke, odnosno tvrtka i sjedište pravne osobe. Kako se pravna osoba uvijek zastupa preko zastupnika, a fizička može preko punomoćnika, ugovor mora sadržavati podatke o identitetu jedne i druge osobe. U konkretnom slučaju notar mora utvrditi identitet na način kako je to propisano u članku 82. Zakona o notarima Federacije Bosne i Hercegovine i za fizičku i za pravnu osobu iz razloga što je utvrđivanje identiteta važno zbog mogućih zloupotreba i prijevara, radi čega je i utvrđena obveza da se njihov pravi identitet mora utvrditi prije pristupanja sastavljanju izvornika notarski obrađene isprave o pravnom poslu koji stranke traže.
Drugi element ugovora o osnivanju dioničkog društva je tvrtka koja mora biti sukladna s odredbama članaka od 12. do 17. Zakona o trgovačkim društvima Federacije Bosne i Hercegovine.
Istim člancima je propisano da je tvrtka ime pod kojim društvo posluje i sudjeluje u pravnom prometu. Iz naziva tvrtke treba se vidjeti o kom se obliku društva radi, te koji je opseg i odgovornost članova. Tvrtka društva s ograničenom odgovornošću i dioničkog društva obvezno sadrži oznake d.o.o., odnosno d.d. Dodatni obvezni sastojci mogu biti utvrđeni posebnim zakonom .
Djelatnost, odnosno predmet poslovanja društva jedan je od bitnih elemenata osnivačkog akta, ne samo iz potrebe da se osnivači odnosno dioničari suglase s ciljevima i predmetom poslovanja, nego i zato da bi bilo jasno da je u pitanju djelatnost koja se po zakonu može obavljati kao gospodarska djelatnost, te odgovori na pitanje da li je za predviđenu djelatnost neophodno pribaviti odobrenje nekog organa i kojeg, a sukladno nekom drugom zakonu ili propisu.
U svakom slučaju, djelatnost mora biti utvrđena sukladno Odlucio standardnoj klasifikaciji djelatnosti Federacije Bosne i Hercegovine pri čemu treba imati u vidu da društvo može nastupati u pravnom prometu i u obavljanju djelatnosti koje izričito nisu navedene u osnivačkom aktu i statutu i upisane u sudski registar u opsegu koji su potrebni za poslovanje, a ne predstavljaju obavljanje tih poslova kao redovnu djelatnost.
Iz naprijed navedenog se vidi koja je u konkretnom slučaju uloga notara i na koje okolnosti notar treba ukazati osnivačima prilikom razgovora i predlaganja određenih rješenja. Imajući u vidu pomenuto, notar treba ukazati članovima društva da društvo može da obavlja i druge djelatnosti koje se uobičajeno obavljaju uz djelatnosti upisane u sudski registar u obimu i na način koji su potrebni za poslovanje, a ne predstavljaju obavljanje tih poslova kao redovnu djelatnost.
Prava i obveze osnivača kao obvezni element osnivačkog akta treba shvatiti kao prava i obveze u postupku osnivanja dioničkog društva, do upisa u sudski registar, a ne opća prava i obveze osnivača kao dioničara u dioničkom društvu. To je predmet statuta društva koji važi jednako za sve dioničare, uključujući i one koji nemaju svojstvo osnivača. Ta prava i obveze treba regulirati u osnivačkom aktu u pogledu odnosa prema ostalim dioničarima, Komisiji za vrijednosne papire i javnosti. To bi otprilike bilo podnošenje zahtjeva Komisiji za odobrenje javne ponude dionica, objavljivanje javnog poziva za upis i uplatu dionica, izvješće o broju i iznosu upisanih dionica, izdavanje privremenih potvrda za uplaćene dionice, sazivanje osnivačke skupštine i proglašenje nevažećih dionica koje nisu uplaćene i preuzete prije upisa u registar emitenata.
Iznos temeljnog kapitala je bitan element osnivačkog akta, bez obzira da li se radi o simultanom ili sukcesivnom osnivanju dioničkog društva. U tom pogledu notar treba istaći da osnivački akt treba sadržavati ukupan broj dionica i njihovu nominalnu vrijednost, učešće u upravljanju dioničkim društvom i raspodjelu dobiti.
Temeljni kapital izražava vrijednost koju dioničari unose u društvo i može se shvatiti kao vrsta naknade za isključenje njihove osobne odgovornosti za obveze društva. Taj temeljni kapital služi kao garancija povjeriocima i budućim dioničarima kojima informacija i saznanje o iznosu kapitala istovremeno predstavlja i obavještenje o potencijalnoj imovini društva.
Prilikom osnivanja dioničkog društva temeljni kapital može se osigurati i ulozima u stvarima i pravima. Opis i procjena vrijednosti uloga u stvarima i pravima obvezan je elemenat osnivačkog akta. Zakon ne specificira koje su stvari i prava podobni za unos u društvo, ali mislim da se podobnost može ocjenjivati po nekoliko kriterija koji uključuju iskazivost u novcu, podobnost za iskazivanje u poslovnim knjigama, pokretne i nepokretne stvari, vrijednosni papiri, udjeli u drugim društvima, patenti i nezaštićeni pronalasci, modeli, uzorci i sl. (članak 39. Zakona o trgovačkim društvima Federacije Bosne i Hercegovine).
Međutim, u ovom slučaju notar treba napomenuti članovima društva da se temeljni kapital, koji se osigurava ulozima u stvarima i pravima, ne uključuje u minimalni iznos temeljnog kapitala iz članka 127. stavak 1. pomenutog Zakona. To znači da se prilikom osnivanja mora osigurati temeljni kapital u novcu, a unos stvari i prava predstavlja kapital društva, ali iznad pomenutog iznosa. Ulog u stvarima i pravima temelji se na procjeni koju moraju prihvatiti svi osnivači, a opis i procjena vrijednosti uloga u stvarima i pravima je i dio ugovora o osnivanju dioničkog društva koji se mora unijeti prije upisa društva u sudski registar. Pritom je potrebno napomenuti da se mogu unijeti samo imovinska prava, a ne i osobna prava (imovina, renta i sl.).
U praksi se može pojaviti problem procjene vrijednosti uloga u stvarima i pravima. Smatram da bi u ovom slučaju notar mogao preporučiti članovima društva da procjenu vrijednosti izvrši jedan ili više neovisnih eksperata suda ili organa uprave ili neka druga stručna pravna osoba.
Unos stvari i prava u društvo podrazumijeva da one prelaze u vlasništvo društva, osim ako se ne radi o izuzetku iz članka 42. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima Federacije Bosne i Hercegovine. Iz ovoga proizilazi da se uslugama ne mogu plaćati dionice prilikom osnivanja društva ili povećanjem temeljnog kapitala.
Broj dionica koji upisuje svaki osnivač bitna je komponenta naročito ako se radi o simultanom osnivanju dioničkog društva. Svaki osnivač potpisivanjem osnivačkog akta osigurava sebi pravo da preuzme određeni broj dionica, ali od tog trenutka to postaje njegova obveza prema ostalim osnivačima i dioničarima, a izvršavanje te obveze je uvjet osnivanja društva i stvaranja prava svih učesnika.
Banka kod koje se vrši uplata dionica, postupak i rok uplate moraju biti unaprijed utvrđeni, što je posebno značajno kod sukcesivnog osnivanja dioničkog društva kada osnivači žele informirati i privući ostale potencijalne ulagače i buduće dioničare.
Način naknade troškova osnivanja treba posmatrati tako da osnivač, takse i druge troškove osnivanja ne mogu isplaćivati na teret temeljnog kapitala koji se ne može umanjiti tada, a ni tijekom poslovanja. Notar u konkretnom slučaju treba istaći da uplaćeni iznosi postaju imovina društva kojom ono raspolaže nakon stjecanja svojstva pravne osobe. Koji su to troškovi i takse treba ukazati odvjetnik osnivača, procjenitelj imovine ili notar.
Posljedice neizvršenja obveza moraju biti utvrđene osnivačkim aktom, što je bitno u pogledu odgovornosti osnivača prema ostalim upisnicima dionica. Način rješavanja sporova između osnivača je također neophodno urediti osnivačkim aktom. Kako dioničko društvo mogu osnovati pravne i fizičke osobe iz različitih mjesta, moguće je ugovoriti i mjesnu nadležnost suda, a u slučaju stranih osnivača i jezik ugovora i primjenu materijalnog prava.
Iako radi poduzimanja određenih radnji Zakon obvezuje, odnosno ovlašćuje osnivače, notar će predložiti da se u osnivačkom aktu odredi osoba koja će predstavljati društvo u postupku osnivanja.
Ova osoba ne može se shvatiti kao vršitelj dužnosti ravnatelja kako smo to ranije imali u praksi, jer je dioničko društvo osnovano tek kad se upiše u sudski registar, a ono tada već ima upravu kao zakonskog zastupnika. To bi ustvari bila osoba ovlaštena za komuniciranje u svojstvu predstavnika do imenovanja zakonskog zastupnika dioničkog društva, npr. prema trećim osobama kao što je banka, Registar vrijednosnih papira, a ako imamo veći broj osnivača iz različitih zemalja, onda je neophodna i međusobna komunikacija.
I na kraju, ovakav ugovor o osnivanju dioničkog društva mora biti potpisan od strane osnivača i notarski obrađen.
Kao što se vidi, notarska obrada ugovora o osnivanju dioničkog društva podrazumijeva poduzimanje niza aktivnosti od strane notara koje prije svega imaju savjetodavni katakter, pri čemu notar mora nepristrano i neovisno savjetovati sve osnivače dioničkog društva. Međutim, i pored nepristranog savjetovanja osnivači mogu imati svoje savjetnike odnosno odvjetnike, imajući u vidu da se radi o složenom obliku društva.
Notar mora znati sve elemente od kojih se sastoji osnivački akt, koje se odredbe neposredno, a koje posredno primjenjuju što je preduvjet za uspješnu notarsku obradu osnivačkog akta, dobro poznavanje propisa iz oblasti trgovačkih društava, te poreskih i financijskih propisa.
Ono što prethodi notarskoj obradi osnivačkog akta jeste provjera sposobnosti i ovlaštenja stranaka za preuzimanje i zaključenje pravnog posla, u konkretnom slučaju sačinjavanje osnivačkog akta. On mora ispitati pravu volju stranaka, osnivača, objasniti situaciju i poučiti ih o pravnim posljedicama posla, a njihove izjave jasno i nedvosmisleno pismeno sastaviti u obliku notarske isprave. Pri tome se mora paziti da se isključe zabrane i da neiskusne i nevješte stranke ne budu oštećene. Original osnivačkog akta mora se pročitati strankama, kako bi se notar uvjerio da sadržaj akta odgovara volji stranaka nakon čega će stranke to odobriti i svojeručno potpisati. Na originalu osnivačkog akta potrebno je konstatirati da je tako postupljeno.
Ukoliko su prilikom sačinjavanja osnivačkog akta korišteni neki prilozi, oni se također moraju pročitati, izuzev ako se stranke ne odreknu tog prava i izjave da su upoznate sa sadržajem priloga. Njihova izjava mora biti zabilježena u originalu osnivačkog akta. Sastavljanje osnivačkog akta može se vršiti samo onda kada prilikom čitanja akta prilozi stoje na raspolaganju strankama . Pored obveze da sačini osnivački akt, notar bi mogao da podnese prijavu za upis u sudski registar, iako takva mogućnost prema propisima u Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj ne postoji . Međutim, prema odredbi članka 32.a. Pravilnika o izmjenama Pravilnika o radu notara u Federaciji Bosne i Hercegovine notar je obvezan da otpravak izvornika izda za potrebe upisa u javni registar, odnosno da akt o sačinjenom pravnom poslu odnosno akta o osnivanju društva dostavi sudu nadležnom za registar, iz čega proizilazi da je u konkretnom slučaju uloga notara samo informirati registar odnosno sud. Ista rješenja imamo i u Pravilniku o radu notara u Republici Srpskoj.
Imajući u vidu nadležnost notara kod trgovačkih društava, bilo bi realno očekivati da se propisi koji reguliraju njihovo registriranje izmjene na način da se stvori zakonska pretpostavka da je notar nadležan i za podnošenje zahtjeva za upis u sudski registar. Međutim, u ovom pogledu imamo izmjene Zakona o notarima Republike Srpske u kojem je propisano „da ukoliko su stranke ugovorom ili po drugoj notarskoj ispravi ovlastile notara da može u ime njih izvršiti određene radnje, kao što je zahtjev za upis prava vlasništva i drugih stvarnih prava i slično, takve će radnje notar izvršiti u granicama ovlaštenja iz notarske isprave, bez izdavanja posebne punomoći” . Ovakva rješenja nemamo u Zakonu o notarima Federacije Bosne i Hercegovine.
Pored pomenutog, kod osnivanja trgovačkih društava se postavlja još jedno interesantno pitanje, a to je, da li notar prilikom obrade osnivačkog akta, samom činjenicom obrade, supstituira posebnu radnju notarske obrade prijenosa vlasničkih prava s osnivača na društvo ili je potrebno sačiniti poseban notarski obrađeni akt o tome koji bi poslužio kao pravni temelj za upis. Smatram, da bi temelj za upis prijenosa vlasničkih prava s osnivača na društvo mogao biti osnivački akt jer se u njemu već nalazi izjava volje osnivača kojom prihvata obvezu prijenosa svojih vlasničkih prava na društvo, odnosno da van toga neće biti potrebno sastavljati poseban ugovor koji bi notar obradio.
I ako Zakon o notarima Republike Srpske propisuje da notar vrši notarsku obradu osnivačkih akata, člankom 65. stavak 2. propisano je da nacrt teksta isprave mogu sačiniti i same stranke ili njihovi zakonski zastupnici. Osim toga, isti Zakon propisuje da pripremu akata za notarsku obradu i ovjeru isprava, kao i zastupanje stranaka pred notarima mogu vršiti odvjetnici. Međutim, notar može, ali ne mora prihvatiti pripremljen akt osnivačkog ugovora za notarsku obradu. On može ugovornim strankama sugerirati drugačija rješenja, naročito onda kada su ugroženi interesi jednog od osnivača. Pored toga, notar ne bi mogao nametati neka svoja rješenja koja bi se protivila volji ugovornih stranaka, posebno u situaciji kada se prijedlozi njihovih odvjetnika ili eksperata ne razlikuju od vrlo konkretnih zakonskih odredaba. Notar bi morao intervenirati ako ugovorne stranke žele da se u osnivački akt unesu neke nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dovesti do sporova ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se neka od stranaka ošteti. U tom slučaju notar bi morao upozoriti ugovorne stranke i dati im odgovarajuće pouke, a ako ugovorne stranke ostanu kod predloženih izjava notar može odbiti da sačini osnivački akt ili tako unijeti u original, ali bi tada morao navesti u originalu da je ugovorne stranke upozorio na posljedice takvog pravnog posla .
Kada je u pitanju dioničko društvo, u uporednom zakonodavstvu postoje različita rješenja. Prema propisima u Bosni i Hercegovini imamo dva akta i to akt o osnivanju i statut, koji se djelimično i poklapaju, dok prema Zakonu o trgovačkim društvima Hrvatske dioničko društvo ima samo statut.
4. Potvrđivanje statuta dioničkog društva
Pored akta o osnivanju čiju notarsku obradu vrši notar, dioničko društvo ima i statut. On sadrži obvezne sastojke koje propisuje Zakon o trgovačkim društvima Federacije Bosne i Hercegovine od kojih neke, kao odredbe trajnog karaktera, preuzima od ugovora o osnivanju kao što je naziv tvrtke, sjedište i djelatnost dioničkog društva, iznos temeljnog kapitala, nominalne vrijednosti dionica. Imajući u vidu da sve dionice moraju biti upisane prilikom osnivanja da bi Komisija za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine mogla rješenjem utvrditi da je emisija dionica uspjela, u statutu bi trebalo bliže odrediti način povećanja temeljnog kapitala i način njegovog smanjenja, što je značajno u pogledu politike dioničkog društva prema povjeriocima.
Iako je Zakonom o trgovačkim društvima Federacije Bosne i Hercegovine uređeno korištenje fonda rezervi, statutom bi bilo potrebno urediti eventualno povećanje stopa izdvajanja u fond rezervi i korištenje fonda rezervi. Bliže bi trebalo urediti ciljeve i poslovnu politiku u pogledu ostvarivanja prava dioničara na učešće u podjeli dobiti, članak 194. stavak 3. točka 2. pomenutog Zakona, te povećanje nominalne vrijednosti dionica ili stjecanje novih dionica. Posebno bi trebalo urediti pravo na isplatu dividende na temelju prioritetnih dionica, ako ih dioničko društvo emituje, te postupak u pogledu nadležnosti skupštine za donošenje i nadležnost nadzornog odbora za predlaganje.
Isto tako, statutom dioničkog društva trebalo bi bliže urediti poslovnu politiku u pogledu načina pokrića gubitka u okviru općih pravila (članci 169., 175. i 186. Zakona o trgovačkim društvima Federacije Bosne i Hercegovine), te nadležnost nadzornog odbora i skupštine za donošenje.
Dioničko društvo može emitirati dionice različite klase od kojih svaka mora imati svoju oznaku, te se za odlučivanje o određenim pitanjima zahtijeva odvojeno glasanje i propisana većina po klasama dionica. Iz tih razloga statutom se mora utvrditi i pripadajući broj glasova za svaku klasu dionica.
Ovo podrazumijeva da se vrši izmjena, odnosno usklađivanje odredaba statuta u tom pogledu prilikom emisije novih dionica iste klase ili dionica nove klase u toku poslovanja dioničkog društva.
Statutom treba bliže urediti način sazivanja i odlučivanja skupštine dioničkog društva, sastav i nadležnost odbora za glasanje i odbora za reviziju i drugih odbora (npr. za imenovanje za naknade) koje formira skupština. U kontekstu upravljanja i vođenja poslova dioničkog društva, posebno značajne su odredbe statuta kojima se bliže uređuje sastav, način imenovanja i razrješenja nadzornog odbora, te način imenovanja, razrješenja i ovlaštenja uprave dioničkog društva. Pored toga smatram da je važno statutom detaljno urediti nadležnosti i ovlaštenja uprave i nadzornog odbora kod spajanja, pripajanja, podjele i promjene oblika dioničkog društva, kao i prestanak dioničkog društva.
Imajući u vidu značaj statuta koji se sukladno članku 248. pomenutog Zakona donosi dvotrećinskom većinom, detaljno je potrebno urediti postupak izmjena i dopuna statuta naročito u pogledu aktivne legitimacije za pokretanje postupka, obveze i odgovornosti uprave i nadzornog odbora, te načina i rokova sazivanja i odlučivanja skupštine u svezi s tim.
Odredbe članka 123. Zakona propisuju više obveznih sastojaka statuta dioničkog društva nego što to susrećemo u uporednom zakonodavstvu , dodajući kao obvezno odredbe koje se odnose na povećanje i smanjenje temeljnog kapitala, formiranje fonda rezervi, pokriće gubitka, način sazivanja skupštine i odlučivanja, sastav i nadležnosti odbora, način imenovanja, razrješenja i ovlaštenja nadzornog odbora i prava društva. Za razliku od uporednog zakonodavstva, Zakon ne propisuje da statut mora definirati da li se dionice izdaju na ime ili na donosioca, s obzirom na opće pravilo da se vrijednosni papiri emituju u dematerijaliziranom obliku kao elektronički zapisi kod Registra. Radi jedinstvenog pravnog režima vrijednosnih papira, dionice su definirane kao vrijednosni papiri na koje se primjenjuje Zakon o vrijednosnim papirima Federacije Bosne i Hercegovine, članak 2., a dioničko društvo je dužno zaključiti ugovor s registrom, koji uspostavlja listu dioničara i registara promjene vlasništva na dionicama dioničkog društva.
Iz ovoga proizilazi da se sve dionice dioničkog društva emitiraju i registriraju u obliku elektroničkog zapisa kod Registra uključujući podatke o kupcu , što dalje znači da su sve dionice na ime, te da se prilikom osnivanja, niti tokom poslovanja društva ne mogu emitirati dionice na donosioca.
Iako Zakonom o notarima Federacije Bosne i Hercegovine niti drugim zakonom nije propisano da skupštini dioničkog društva prisustvuje notar, to bi se moglo zaključiti iz odredbe članka 100. Zakona o notarima, ako se na skupštini razmatra i usvaja statut društva. Ovo proizilazi i iz članka 73. stavak 1. točka 5. pomenutog Zakona kojim je propisano da notar vrši notarsku obradu osnivačkih akata društva, a potvrđuje njihove statute, a u konkretnom slučaju to bi bila potvrda statuta dioničkog društva.
Kako statut donosi skupština može se postaviti pitanje, da li notar treba prisustvovati tijekom cijele skupštine ili samo kad se donosi statut. Iz opredjeljenja koje proizilazi iz Zakona, notar bi trebao prisustvovati samo dijelu sjednice kada se donosi statut, odnosno njegove izmjene i dopune.
Stranke mogu tražiti da notar prisustvuje i drugim sjednicama organa i tijela društva ukoliko je to potrebno radi ostvarivanja nekog njihovog interesa.
U zapisnik koji sačinjava notar moraju se unijeti svi podaci koji su propisani Zakonom o notarima Federacije Bosne i Hercegovine, kao što je dan i vrijeme održavanja sjednice, potom se mora opisati što se sve događalo i kako je rasprava tekla, što se predlagalo i izjavilo, a posebno koji su zaključci doneseni. Iz sačinjenog zapisnika treba proizaći da li je skupština pravilno sazvana, kako se odlučivalo i glasovalo, način imenovanja, razrješenja i ovlaštenja pojedinih organa. I na kraju, zapisnik treba potpisati osoba koja je predsjedavala skupštini, a poslije toga notar.
Autor: Kata Senjak, sudija Ustavnog suda