Sud nije izvrsio svoju obavezu da navede jasne razloge na kojima je zasnovao odluku
Posted: Sun Apr 21, 2019 10:35 am
Redovni sud nije izvrsio svoju obavezu da navede jasne razloge na kojima je zasnovao svoju odluku u vezi s pitanjem racunanja roka zastare i obavezivanja apelanta kao duznika.
Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3355/07 od 14. aprila 2010. godine
Iz činjenica predmeta proizlazi da je presudom prvostepenog suda, koja je potvrđena presudom drugostepenog suda, usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev, te je apelant kao tuženi i vlasnik poslovnog prostora SUR […] obavezan da na ime duga za isporučenu i utrošenu električnu energiju isplati precizirani novčani iznos.
Iz obrazloženja drugostepene presude:
„Bez osnova su žalbeni navodi tuženog da u konkretnom slučaju prvostepeni sud nije mogao primijeniti zastarni rok iz člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (‘Sl. list SFRJ’ br. 29/78 do 57/99, ‘Sl. glasnik RS’ br. 17/93 i 3/96, u daljem tekstu: ZOO), već je trebao primijeniti zastarni rok iz člana 374. navedenog zakona. Naprotiv, kod nesporne činjenice da se dug odnosi na potrošnju električne energije za potrebe
136
137
ugostiteljskog objekta koji je registrovan kao samostalna ugostiteljska radnja, da je tuženi sa tužiteljem zaključio ugovor po pristupanju, da potrošnja električne energije za potrebe ugostiteljskog objekta spada u kategoriju ‘ostala potrošnja’, prvostepeni sud je pravilno raspravio istaknuti materijalnopravni prigovor zastare potraživanja kada je zauzeo pravni stav da se na ovu vrstu potraživanja primjenjuje opšti zastami rok iz čl. 371 ZOO.
Ovakav pravni stav i zaključak prvostepenog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Tuženi je sa tužiteljem zaključio ugovor po pristupanju, a kojim ugovorom se
tužilac obavezuje isporučiti tuženom za potrebe ugostiteljskog objekta električnu
energiju, a tuženi se obavezuje platiti potrošnju po cijeni koja je navedena u
ugovoru, a obračunata u skladu sa Tarifnim sistemom za prodaju električne energije.
Potrošnja električne energije za potrebe ugostiteljskog objekta spada u kategoriju
‘ostala potrošnja’ i obračunava se po tarifnoj grupi, shodno čl. 42 Tarifnog sistema.
Odredbom čl. 82 Zakona o električnoj energiji (Sl. glasnik RS br. 66/02) regulisano
je da će se Opštim uslovima za isporuku električne energije urediti uslovi i način
isporuke električne energije na osnovu ugovora po pristupanju. Zbog toga se na ovu
vrstu potraživanja primjenjuje opšti zastarni rok koji iznosi 10 godina i koji teče
od dana dospjelosti potraživanja, odnosno rok iz člana 371 Zakona o obligacionim
odnosima. Kako potraživanja tužitelja potiču iz perioda od 31. 07. 2000. godine, a
konačni dug obračunat na dan 28. 02. 2005. godine, to potraživanje tužitelja u smislu
navedene zakonske odredbe nije zastarjelo, što pravilno zaključuje prvostepeni sud.
Rok iz čl. 374 ZOO bi se mogao primijeniti samo u slučaju da se radi o ugovoru u
privredi u smislu čl. 25 ZOO i da su obje ugovorne strane pravna lica, što u ovom
predmetu nije slučaj.”
Iz odluke Ustavnog suda BiH:
„Ustavni sud uočava da ovakvo obrazloženje osporenih odluka nije u dovoljnoj mjeri argumentirano i jasno, jer se ne vidi na osnovu čega i koji su dokazi i razlozi opredijelili sud ‘da se na ovu vrstu potraživanja primjenjuje opći zastarni rok iz člana 371. ZOO’, a ne rok iz člana 374. ZOO koji eksplicitno reguliše pitanje zastare međusobnih potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga. Naime, Ustavni sud ukazuje da se Tarifnim sistemom isključivo utvrđuju kategorije i način obračuna električne energije za određene grupe potrošača. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenica da je Tarifnim sistemom isporuka električne energije u konkretnom slučaju definisana kao ‘ostala potrošnja’ za potrebe utvrđivanja cijene isporučene električne energije ne može biti odlučujuća za zaključak o tome koji će se zastarni
rok iz ZOO primijeniti. Ustavni sud smatra da ovakva obrazloženja redovnih sudova ne zadovoljavaju minimalne standarde prava na obrazloženu odluku koje je sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što vodi proizvoljnosti nespojivoj s ciljem i suštinom navedenog prava.”
U okolnostima konkretnog slučaja ključno pitanje je zapravo bilo koji rok zastare, u smislu relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima, treba primijeniti na potraživanje tužitelja iz osnova zaključenog ugovora po pristupanju vezanog za isporuku električne energije.
Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3355/07 od 14. aprila 2010. godine
Iz činjenica predmeta proizlazi da je presudom prvostepenog suda, koja je potvrđena presudom drugostepenog suda, usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev, te je apelant kao tuženi i vlasnik poslovnog prostora SUR […] obavezan da na ime duga za isporučenu i utrošenu električnu energiju isplati precizirani novčani iznos.
Iz obrazloženja drugostepene presude:
„Bez osnova su žalbeni navodi tuženog da u konkretnom slučaju prvostepeni sud nije mogao primijeniti zastarni rok iz člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (‘Sl. list SFRJ’ br. 29/78 do 57/99, ‘Sl. glasnik RS’ br. 17/93 i 3/96, u daljem tekstu: ZOO), već je trebao primijeniti zastarni rok iz člana 374. navedenog zakona. Naprotiv, kod nesporne činjenice da se dug odnosi na potrošnju električne energije za potrebe
136
137
ugostiteljskog objekta koji je registrovan kao samostalna ugostiteljska radnja, da je tuženi sa tužiteljem zaključio ugovor po pristupanju, da potrošnja električne energije za potrebe ugostiteljskog objekta spada u kategoriju ‘ostala potrošnja’, prvostepeni sud je pravilno raspravio istaknuti materijalnopravni prigovor zastare potraživanja kada je zauzeo pravni stav da se na ovu vrstu potraživanja primjenjuje opšti zastami rok iz čl. 371 ZOO.
Ovakav pravni stav i zaključak prvostepenog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Tuženi je sa tužiteljem zaključio ugovor po pristupanju, a kojim ugovorom se
tužilac obavezuje isporučiti tuženom za potrebe ugostiteljskog objekta električnu
energiju, a tuženi se obavezuje platiti potrošnju po cijeni koja je navedena u
ugovoru, a obračunata u skladu sa Tarifnim sistemom za prodaju električne energije.
Potrošnja električne energije za potrebe ugostiteljskog objekta spada u kategoriju
‘ostala potrošnja’ i obračunava se po tarifnoj grupi, shodno čl. 42 Tarifnog sistema.
Odredbom čl. 82 Zakona o električnoj energiji (Sl. glasnik RS br. 66/02) regulisano
je da će se Opštim uslovima za isporuku električne energije urediti uslovi i način
isporuke električne energije na osnovu ugovora po pristupanju. Zbog toga se na ovu
vrstu potraživanja primjenjuje opšti zastarni rok koji iznosi 10 godina i koji teče
od dana dospjelosti potraživanja, odnosno rok iz člana 371 Zakona o obligacionim
odnosima. Kako potraživanja tužitelja potiču iz perioda od 31. 07. 2000. godine, a
konačni dug obračunat na dan 28. 02. 2005. godine, to potraživanje tužitelja u smislu
navedene zakonske odredbe nije zastarjelo, što pravilno zaključuje prvostepeni sud.
Rok iz čl. 374 ZOO bi se mogao primijeniti samo u slučaju da se radi o ugovoru u
privredi u smislu čl. 25 ZOO i da su obje ugovorne strane pravna lica, što u ovom
predmetu nije slučaj.”
Iz odluke Ustavnog suda BiH:
„Ustavni sud uočava da ovakvo obrazloženje osporenih odluka nije u dovoljnoj mjeri argumentirano i jasno, jer se ne vidi na osnovu čega i koji su dokazi i razlozi opredijelili sud ‘da se na ovu vrstu potraživanja primjenjuje opći zastarni rok iz člana 371. ZOO’, a ne rok iz člana 374. ZOO koji eksplicitno reguliše pitanje zastare međusobnih potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga. Naime, Ustavni sud ukazuje da se Tarifnim sistemom isključivo utvrđuju kategorije i način obračuna električne energije za određene grupe potrošača. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenica da je Tarifnim sistemom isporuka električne energije u konkretnom slučaju definisana kao ‘ostala potrošnja’ za potrebe utvrđivanja cijene isporučene električne energije ne može biti odlučujuća za zaključak o tome koji će se zastarni
rok iz ZOO primijeniti. Ustavni sud smatra da ovakva obrazloženja redovnih sudova ne zadovoljavaju minimalne standarde prava na obrazloženu odluku koje je sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što vodi proizvoljnosti nespojivoj s ciljem i suštinom navedenog prava.”
U okolnostima konkretnog slučaja ključno pitanje je zapravo bilo koji rok zastare, u smislu relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima, treba primijeniti na potraživanje tužitelja iz osnova zaključenog ugovora po pristupanju vezanog za isporuku električne energije.