Sticanje zajednicke svojine sanacijom i adaptiranjem gradevinskog objekta
Posted: Wed Aug 14, 2019 4:16 pm
STICANjE ZAJEDNIČKE SVOJINE SANACIJOM I ADAPTIRANjEM GRAĐEVINSKOG OBJEKTA
Porodični zakon
član 270 st. 5 i 7
Sanacijom i adaptiranjem građevinskog objekta koji predstavlja posebnu imovinu jednog bračnog supružnika, drugi supružnik ne može steći pravo zajedničke svojine ako tim radovima prvobitni objekat nije prestao da postoji niti mu je promijenjena namjena u tolikoj mjeri da bi mogla prouzrokovati izmjenu stvarno-pravnih odnosa na objektu.
Obrazloženje:
"Prije svega, valja naglasiti da se pogrešno nižestepeni sudovi pri donošenju odluke pozivaju na odredbe ZSP. Naime, ZSP je prema njegovoj izmijenjenoj odredbi člana 352. stupio na snagu 04.01.2009. godine, a počeo se primjenjivati 01.01.2010. godine.
Prema odredbi člana 344. stav 2. ZSP, za sticanje, promjenu, pravno dejstvo i prestanak stvarnih prava, do stupanja na snagu ovog zakona primjenjivaće se propisi koji su važili u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih dejstava.
Kako se u konkretnoj situaciji radi o zahtjevu tužitelja za utvrđenje prava suvlasništva na objektu i zemljištu tuženih, stečeno građenjem u bračnoj zajednici sa prvotuženom u toku 2004. godine, imaju se primijeniti odredbe Zakona o svojinsko pravnim odnosima ("Službeni glasnik SFRJ " br. 6/80 i 36/90-u daljem tekstu: ZOSPO), koji je bio na snazi u to vrijeme i odgovarajuće odredbe važećeg Porodičnog zakona ("Sl. glasnik RS" 54/02 i 41/08, u daljem tekstu: PZ).
Međutim, navedeni propust nižestepenih sudova ne može uticati na konačan ishod ove parnice.
U konkretnoj situaciji, nije sporno da predmetni stambeni objekat sa zemljištem ispod objekta i zemljištem neophodnim za njegovu upotrebu na kom tužitelj zahtijeva utvrđenje suvlasničkog dijela po osnovu sticanja u bračnoj zajednici sa prvotuženom, predstavlja suvlasništvo tuženih sa po 1/3 dijela, koje pravo su stekli nasljeđivanjem svog prednika, oca i supruga I. G.
Ovo znači da navedena imovina predstavlja posebnu imovinu prvotužene, a temeljem odredbe člana 270. PZ.
Zahtjev za utvrđenje suvlasničkog dijela na predmetnom objektu i zemljištu tužitelj temelji na tvrdnji da je nakon rata u Bosni i Hercegovini, stambeni objekat bio devastiran, te da su on i prvotužena dok su još bili u braku ulagali u renoviranje tog objekta sredstva stečena radom tokom trajanja bračne zajednice, te da je na taj način poboljšanjem postojećeg objekta stekao suvlasnički dio na tom objektu i odgovarajući dio na zemljištu ispod objekta i zemljištu neophodnom za redovnu upotrebu objekta.
Međutim, prema stanju utvrđenih činjenica proizlazi da je predmetni stambeni objekat postojao i prije zaključenja braka tužitelja i prvotužene i da ga je izgradio prednik tuženih. Nije sporno da je tokom rata u BiH predmetni objekat bio u izvjesnoj mjeri oštećen, ali ne toliko da nije mogao služiti namjeni, što proizlazi iz samog iskaza tužitelja saslušanog u svojstvu stranke. Naime, prema tom iskazu još u toku 1999. godine, u predmetnom objektu su stanovala izbjegla lica, što u krajnjem znači da je objekat bio upotrebljiv za stanovanje i da za konačan popravak i privođenje namjeni objekta nisu bila neophodna znatna sredstva.
Ovakav zaključak proizlazi i iz nalaza vještaka građevinske struke mr. B.L., na koji stranke nisu imale konkretnih prigovora. Prema tom nalazu je prilikom renoviranja u potkrovlju kuće uložen iznos od 5.558,35 KM, a vrijednost demontirane opreme sa sprata kuće iznosi 2.150,00 KM (u koju opremu su prema izjavi tužitelja investirali on i prvotužena), što ukupno iznosi približno 7.800,00 KM, i što je neznatan iznos u odnosu na građevinsku vrijednost cjelokupne kuće, pogotovo ako se ima u vidu da bi po odredbi člana 272. stav 1. PZ tužitelju moglo pripasti ½ dijela tog iznosa.
Takođe se pokazala netačnom tvrdnja tužitelja iz tužbe koju je isticao tokom cijelog postupka da su on i prvotužena sami izgradili potkrovlje predmetne kuće, obzirom da se usporedbom fotografije kuće snimljene prije renoviranja i fotografije snimljene nakon završetka renoviranja pokazuje da je potkrovlje postojalo i prije izvođenja radova na kući.
Dakle, iz nalaza vještaka, usporedbe fotografija sačinjenih prije i poslije renoviranja i izjave samih stranaka, nedvojbeno proizlazi da je izvršena samo sanacija, odnosno renoviranje objekta kojim su stranke objekat učinile podobnim za stanovanje.
Odredbom člana 22. stav 1. ZOSPO koji je bio na snazi u vrijeme renoviranja kuće 2004. godine propisano je da lice koje od svog materijala, svojim radom izgradi novu stvar stiče pravo svojine na tu stvar.
U konkretnoj situaciji, jasno je da tužitelj i prvotužena u toku trajanja bračne zajednice nisu napravili novu stvar, te da su ulagali izvjesna sredstva u renoviranje i adaptaciju građevinskog objekta, na kom postoji pravo suvlasništva tuženih. Međutim, ta adaptacija nije bila takvog obima da bi se moglo smatrati da je nastao novi objekat (stvar), niti je prvobitni objekat prestao postojati ili mu je promijenjena namjena u tolikoj mjeri koja bi mogla prouzrokovati izmjenu stvarno - pravnih odnosa na objektu. Takvim zahvatima na bilo kojoj stvari, pa i građevinskom objektu tužitelj je stekao pravo na postavljanje obligaciono - pravnog zahtjeva, ali ne i stvarno - pravnog zahtjeva, kako je to učinio tužitelj i kako pravilno nalaze nižestepeni sudovi, kad su odbili njegov tužbeni zahtjev.
Ovakvu situaciju ne može izmijeniti ni tvrdnja tužitelja da iz pisma prvotužene njegovim roditeljima, koje je pročitano kao dokaz, proizlazi da je tužiteljica priznala činjenicu da su njih dvoje u sporni objekat uložili oko 35.000 EUR. Ovaj navod iz pisma ne može se smatrati priznatom činjenicom u smislu odredbe člana 125. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13 -u daljem tekstu: ZPP), kako to nastoji prikazati tužitelj, obzirom da ta činjenica nije priznata pred sudom u toku parnice. Osim toga, prvotužena je dovoljno u svom iskazu obrazložila razloge pisanja pisma roditeljima tužitelja sa takvim sadržajem, pa su po ocjeni ovog suda nižestepeni sudovi pravilno ocijenili navod prvotužene iz pisma u skladu sa odredbom člana 8. ZPP u kontekstu ostalih izvedenih dokaza - nalaza vještaka građevinske struke i drugih dokaza, izvedenih tokom postupka o visini izvršenih ulaganja.
Prema navedenom, pobijana presuda nema nedostataka na koje se ukazuje revizijom, niti onih na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je o reviziji tužitelja odlučeno kao u izreci temeljem odredbe člana 248. ZPP.
O zahtjevu tuženih za naknadu troškova sastava revizije odlučeno je temeljem odredbe člana 387. stav 1. ZPP, budući da ovaj sud nalazi da ulaganje odgovora na reviziju nije bilo neophodno za uspjeh tuženih u ovom revizijskom postupku."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 85 0 P 061411 18 Rev od 20.9.2018. godine)
Porodični zakon
član 270 st. 5 i 7
Sanacijom i adaptiranjem građevinskog objekta koji predstavlja posebnu imovinu jednog bračnog supružnika, drugi supružnik ne može steći pravo zajedničke svojine ako tim radovima prvobitni objekat nije prestao da postoji niti mu je promijenjena namjena u tolikoj mjeri da bi mogla prouzrokovati izmjenu stvarno-pravnih odnosa na objektu.
Obrazloženje:
"Prije svega, valja naglasiti da se pogrešno nižestepeni sudovi pri donošenju odluke pozivaju na odredbe ZSP. Naime, ZSP je prema njegovoj izmijenjenoj odredbi člana 352. stupio na snagu 04.01.2009. godine, a počeo se primjenjivati 01.01.2010. godine.
Prema odredbi člana 344. stav 2. ZSP, za sticanje, promjenu, pravno dejstvo i prestanak stvarnih prava, do stupanja na snagu ovog zakona primjenjivaće se propisi koji su važili u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih dejstava.
Kako se u konkretnoj situaciji radi o zahtjevu tužitelja za utvrđenje prava suvlasništva na objektu i zemljištu tuženih, stečeno građenjem u bračnoj zajednici sa prvotuženom u toku 2004. godine, imaju se primijeniti odredbe Zakona o svojinsko pravnim odnosima ("Službeni glasnik SFRJ " br. 6/80 i 36/90-u daljem tekstu: ZOSPO), koji je bio na snazi u to vrijeme i odgovarajuće odredbe važećeg Porodičnog zakona ("Sl. glasnik RS" 54/02 i 41/08, u daljem tekstu: PZ).
Međutim, navedeni propust nižestepenih sudova ne može uticati na konačan ishod ove parnice.
U konkretnoj situaciji, nije sporno da predmetni stambeni objekat sa zemljištem ispod objekta i zemljištem neophodnim za njegovu upotrebu na kom tužitelj zahtijeva utvrđenje suvlasničkog dijela po osnovu sticanja u bračnoj zajednici sa prvotuženom, predstavlja suvlasništvo tuženih sa po 1/3 dijela, koje pravo su stekli nasljeđivanjem svog prednika, oca i supruga I. G.
Ovo znači da navedena imovina predstavlja posebnu imovinu prvotužene, a temeljem odredbe člana 270. PZ.
Zahtjev za utvrđenje suvlasničkog dijela na predmetnom objektu i zemljištu tužitelj temelji na tvrdnji da je nakon rata u Bosni i Hercegovini, stambeni objekat bio devastiran, te da su on i prvotužena dok su još bili u braku ulagali u renoviranje tog objekta sredstva stečena radom tokom trajanja bračne zajednice, te da je na taj način poboljšanjem postojećeg objekta stekao suvlasnički dio na tom objektu i odgovarajući dio na zemljištu ispod objekta i zemljištu neophodnom za redovnu upotrebu objekta.
Međutim, prema stanju utvrđenih činjenica proizlazi da je predmetni stambeni objekat postojao i prije zaključenja braka tužitelja i prvotužene i da ga je izgradio prednik tuženih. Nije sporno da je tokom rata u BiH predmetni objekat bio u izvjesnoj mjeri oštećen, ali ne toliko da nije mogao služiti namjeni, što proizlazi iz samog iskaza tužitelja saslušanog u svojstvu stranke. Naime, prema tom iskazu još u toku 1999. godine, u predmetnom objektu su stanovala izbjegla lica, što u krajnjem znači da je objekat bio upotrebljiv za stanovanje i da za konačan popravak i privođenje namjeni objekta nisu bila neophodna znatna sredstva.
Ovakav zaključak proizlazi i iz nalaza vještaka građevinske struke mr. B.L., na koji stranke nisu imale konkretnih prigovora. Prema tom nalazu je prilikom renoviranja u potkrovlju kuće uložen iznos od 5.558,35 KM, a vrijednost demontirane opreme sa sprata kuće iznosi 2.150,00 KM (u koju opremu su prema izjavi tužitelja investirali on i prvotužena), što ukupno iznosi približno 7.800,00 KM, i što je neznatan iznos u odnosu na građevinsku vrijednost cjelokupne kuće, pogotovo ako se ima u vidu da bi po odredbi člana 272. stav 1. PZ tužitelju moglo pripasti ½ dijela tog iznosa.
Takođe se pokazala netačnom tvrdnja tužitelja iz tužbe koju je isticao tokom cijelog postupka da su on i prvotužena sami izgradili potkrovlje predmetne kuće, obzirom da se usporedbom fotografije kuće snimljene prije renoviranja i fotografije snimljene nakon završetka renoviranja pokazuje da je potkrovlje postojalo i prije izvođenja radova na kući.
Dakle, iz nalaza vještaka, usporedbe fotografija sačinjenih prije i poslije renoviranja i izjave samih stranaka, nedvojbeno proizlazi da je izvršena samo sanacija, odnosno renoviranje objekta kojim su stranke objekat učinile podobnim za stanovanje.
Odredbom člana 22. stav 1. ZOSPO koji je bio na snazi u vrijeme renoviranja kuće 2004. godine propisano je da lice koje od svog materijala, svojim radom izgradi novu stvar stiče pravo svojine na tu stvar.
U konkretnoj situaciji, jasno je da tužitelj i prvotužena u toku trajanja bračne zajednice nisu napravili novu stvar, te da su ulagali izvjesna sredstva u renoviranje i adaptaciju građevinskog objekta, na kom postoji pravo suvlasništva tuženih. Međutim, ta adaptacija nije bila takvog obima da bi se moglo smatrati da je nastao novi objekat (stvar), niti je prvobitni objekat prestao postojati ili mu je promijenjena namjena u tolikoj mjeri koja bi mogla prouzrokovati izmjenu stvarno - pravnih odnosa na objektu. Takvim zahvatima na bilo kojoj stvari, pa i građevinskom objektu tužitelj je stekao pravo na postavljanje obligaciono - pravnog zahtjeva, ali ne i stvarno - pravnog zahtjeva, kako je to učinio tužitelj i kako pravilno nalaze nižestepeni sudovi, kad su odbili njegov tužbeni zahtjev.
Ovakvu situaciju ne može izmijeniti ni tvrdnja tužitelja da iz pisma prvotužene njegovim roditeljima, koje je pročitano kao dokaz, proizlazi da je tužiteljica priznala činjenicu da su njih dvoje u sporni objekat uložili oko 35.000 EUR. Ovaj navod iz pisma ne može se smatrati priznatom činjenicom u smislu odredbe člana 125. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13 -u daljem tekstu: ZPP), kako to nastoji prikazati tužitelj, obzirom da ta činjenica nije priznata pred sudom u toku parnice. Osim toga, prvotužena je dovoljno u svom iskazu obrazložila razloge pisanja pisma roditeljima tužitelja sa takvim sadržajem, pa su po ocjeni ovog suda nižestepeni sudovi pravilno ocijenili navod prvotužene iz pisma u skladu sa odredbom člana 8. ZPP u kontekstu ostalih izvedenih dokaza - nalaza vještaka građevinske struke i drugih dokaza, izvedenih tokom postupka o visini izvršenih ulaganja.
Prema navedenom, pobijana presuda nema nedostataka na koje se ukazuje revizijom, niti onih na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je o reviziji tužitelja odlučeno kao u izreci temeljem odredbe člana 248. ZPP.
O zahtjevu tuženih za naknadu troškova sastava revizije odlučeno je temeljem odredbe člana 387. stav 1. ZPP, budući da ovaj sud nalazi da ulaganje odgovora na reviziju nije bilo neophodno za uspjeh tuženih u ovom revizijskom postupku."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 85 0 P 061411 18 Rev od 20.9.2018. godine)