Steta - sudska praksa
Posted: Sat Dec 01, 2018 3:16 pm
Naknada štete - sudska praksa
NE DOSUĐUJE SE NOVČANA NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE ZBOG PRETRPLJENOG STRAHA ZA SUDBINU DJETETA (PREVRTANJE VOZILA). NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE ZBOG PRETRPLJENOG STRAHA IZAZVANOG UGROŽAVANJEM VLASTITOG ŽIVOTA DOSUĐUJE SE SAMO AKO JE STRAH BIO INTENZIVAN I DUGO TRAJAO ILI AKO JE KRATKOTRAJNI STRAH KROZ DUŽI PERIOD REMETIO PSIHIČKU RAVNOTEŽU OŠTEĆENOG.
Iz obrazloženja:
Strah roditelja za sudbinu svog djeteta, makar bio osnovan i intenzivan, (što se obzirom na okolnost ovog događaja mora pretpostaviti), nije osnov za dosuđivanje naknade nematerijalne štete (član 200. Stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). Pravična novčana naknada zbog pretrpljenog straha, koji je trpio prvotužilac zbog vlastite ugroženosti izazvane prevrtanjem automobila, mogla se dosuditi samo da se utvrdilo da je strah bio intenzivan i da je duže trajao, ili
da je kratkotrajni strah u dužem vremenskom periodu remetio njegovu psihičku ranvotežu (član 200 stav 1. ZOO). (Vrhovni sud BiH, broj Gž: 163/86 od 16. Aprila 1987. Godine).
U SLUČAJU KADA U PRVOSTEPENOM POSTUPKU UMRE TUŽILAC KOJI JE TRAŽIO NAKNADU NEMATERIJALNE ŠTETE, SUD ĆE ODBITI TUŽBENI ZAHTJEV.
Iz obrazloženja:
Tužilac je umro u toku ove parnice prije donošenja prvostepene presude o tužbenom zahtjevu, a predmet tužbenog zahtjeva je isključivo naknada nematerijalne štete zbog pretrpljenih fizičkih bolova, straha i smanjenja životne aktivnosti koje je umrli tužilac trpio usljed zadobijenih tjelesnih povreda. Drugostepeni sud je pravilno primjenio odredbe materijalnog prava kada je preinačenjem prvostepene presude odbio tužbeni zahtjev ( član 204/I Zakona o obligacionim odnosima i čl. 365. 366. i 373. stav 4. Zakona o parničnom postupku). Naknada nematerijalne štete onako kako je ona opredjeljena odredbom člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (taj oblik naknade štete treba da ublaži negativan utica fizičkih patnji uzrokovanih povređivanjem na psihu oštećenog), proizilazi da je to stogo lično pravo koje ne prelazi na nasljednike, odnosno gasi se smrću oštećenog i samo izuzetno, ako je naknada tog oblika štete još prije smrti bila priznata oštećenom pravosnažnom sudskom odlukom može ući u njegovu zaostavštinu, kao i svako drugo dospjelo novčano potraživanje (član 204. ZOO). Kako je tužilac umro prije donođenja prvostepene presude, pravilan je zaključak drugostepenog suda da nakon tog momenta nema mjesta dosuđenju naknade nematerijalne štete koju je tužilac za života pretrpio. Nisu od uticaja za drugačije presuđenje okolnosti koje se ističu u reviziji da je iza smrti tužioca ostala njegova stara i radno nesposobna supruga, koja je zbog dugogodišnjih patnji tužioca usljed posljedica pretrpljenih teških tjelesnih povreda i sama trpila duševne patnjei da je ona ostala bez sredstava za izdržavanje, jer se ne radi o oblicima naknade štete koji su bili predmet tužbenog zahtjeva u ovoj parnici,nego o šteti koju trpi sama tužiočeva supruga (oblici materijalne i nematerijalne štete poredviđeni u članu 194. i članu 201. stav 3 Zakona o obligacionim odnosima), pa je stoga ona jedino i ovlaštena da posebnom tužbom van ove parnice traži naknadu štete. ( Vrhovni sud BiH,broj Rev: 246/86 od 9. decembar 1989. godine).
NENASLJEDIVO JE PRAVO NA RENTU ZBOG SMRTI BLISKOG LICA ILI USLJED POVREDE TIJELA ILI OŠTECENJA ZDRAVLJA, IZUZEV DOSPJELIH IZNOSA UTVRDENIH PRAVOSNAŽNOM PRESUDOM ILI PISMENIM SPORAZUMOM.
Iz obrazloženja:
Prvostepeni sud je utvrdio, a drugostepeni sud prihvatio kao pravilna utvrdenja iz kojih proizilazi da je suprug tužiteljice, F.P., kao suvozac u vozilu osiguranom kod tuženog zadobio teške tjelesne povrede u saobracajnoj nesreci 29.07.1996.godine zbog kojih je bio na lijecenju i bolovanju, da je bio zaposlen (automehanicar) u H.-N. d.d. Z., da je dopriniou štetnom dogodaju da šteta nastane 40%, da je ostvario pravo na invalidsku penziju od 09.12.1997.godine, da je ranijom tužbom (P-410/97) tražio naknadu štete zbog izgubljene zarade za period od povredivanja (29.07.1996) do 01.03.2001.godine, da je u povodu te parnice zakljucen Sporazumom o vansudskom poravnanju kojim je dogovoren iznos šteteod 5.844,00 EUR, da je po isplati tog iznosa od strane tuženog suprug tužiteljice povukao raniju tužbu, da je novom tužbom (predmetna) podnijetom 22.05.2003. godine, ošteceni tražio naknadu štete zbog izgubljene zarade kao razlike place za svaki mjesec pocevši od marta 2001.godine do juna 2007.godine i ubuduce dok za to budu postojali zakonski usloviu iznosu od po 1.577,86 kuna, da je ošteceni u toku postupka umro (18.01.2009.g.), a za vrijeme njegova života nije donijeta pravomocna presuda po tom istaknutom zahtjevu, da je njegovom zakonskom nasljednicom proglašena tužiteljica, da je ona preuzela postupak I tužbenim zahtjevom tražila da joj tuženi isplati 48.714,22 KM na ime izgubljene zarade pok. F.P. za period od 01.03.200131.12.2008.godine, da je tuženi istaknuo prigovor o neprenosivosti prava na tužiteljicu na naknadu štete u vidu novcane rente, da je finansijskim vještacenjem utvrdeno da za utuženi period izgubljena zarada supruga tužiteljice cini novcani iznos naveden u izreci prvostepene presude (razlika izmedu ostvarene njegove penzije i place koju bi ostvarivao da nije nastradao u saobracajnoj nesreci). Kod takvih cinjenicnih utvrdenja, osnovano revident ukazuje, da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo (cl.197.st.2.ZOO) kada je ocjenio neosnovanim žalbene navode tuženog o neprenosivosti prava na tužiteljicu i potvrdio prvostepenu presudu kojom je prihvacen tužbeni zahtjev tužiteljice kao zakonske nasljednice oštecenog Filipa Pašalica. Naime, pravni prednik tužiteljice koji je stradao u saobracajnoj nesreci i zbog posljedica povredivanja penzionisan, u smislu cl. 195. st. 2. ZOO imao je pravo kao ošteceni tražiti materijalnu štetu u vidu novcane rente zbog smanjene zarade, a visina iznosa se odreduje u razlici penzije i place koju bi ošteceni ostvarivao do navršenih 40 godina penzijskog staža. Novcana renta sastoji se od dva dijela: prvo, izgubljene zarade do trenutka donošenja sudske presude (koja je u tom trenutku poznata) i drugog dijela štete, koja ce nastupiti u buducnosti (odredeni novcani iznos kao mjesecni obrok unaprijed). Samo pravo na naknadu štete u obliku novcane rente se (cl.197.st.1.ZOO) ne može prenositi, jer ima karakter licnog prava. Ošteceni ranijom parnicom (P-410/97) tražio je naknadu štete zbog smanjene zarade, kao razlike place i bolovanja (za vrijeme dok je bio na bolovanju) i kao razliku place i invalidske penzije (ostvarene od 09.12.1997.g.) za svaki mjesec pocevši od povredivanja (29.07.1996.g.) do 01.03.2003. godine, a ne i ubuduce kao odredeni novcani mjesecni iznos. Ta parnica nije okoncana pravomocnom sudskom presudom vec Sporazumom (05.12.2003.g.) kojim je to pitanje rješeno i dogovoreni iznos (5.844,00 EUR) štete odnosio se na izgubljene zarade za tacno odredeno vrijeme, pa pravni stav I zakljucak izražen u nižestepenim presudama da su u tom Sporazumu „iznosi naknade odredeni, odnosno da su odredivi“ su proizvoljni i po ocjeni ovog suda lišeni valjnog pravnog uporišta. Ovo, jer iz sadržaja tog Sporazuma vidljivo je da je dogovorena isplata štete i to: za izgubljenu zaradu-rentu od 29.07.1996.godine do 01.03.2003. godine sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 5.195,00 EUR, na ime troškova parnicnog postupka uiznosu od 649,00 EUR, odnosno ukupno iznos od 5.844,00 EUR, da tim Sporazumom nijedogovoren fiksni mjesecni novcani iznos unaprijed (obrok) kao buduce pravo oštecenog, a obaveza tuženog koja traje u buducnosti (može biti izmjenjeno ili ukinuto-cl. 196. ZOO).U vrijeme kad je ošteceni umro (18.01.2009.g.) nema odredenog novcanog iznosani u sporazumu strana, a ni pravomocnoj sudskoj odluci da bi se mogao kao dospjeli iznos naknade u smislu stava 2. clana 197. ZOO odnositi na utuženi period (01.03.2001-31.12.2008.g.), pa se stoga ne može prenijeti drugome ni na osnovu zakonskog nasljedivanja (neutvrdeni iznos nije imovina oštecenog kao titulara tog prava). Dakle, tužiteljica provedenim dokazima nije dokazala da su ostvarene predpostavke koje nalaže odredba iz clana 197. stav 2. ZOO, a kojom je izricito odredeno da je prenos dospjelih iznosa naknada moguc i to samo u slucaju da je (dospjeli) iznos naknade odreden (a) pismenim sporazumom strana ili (b) pravomocnom sudskom odlukom. (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 006450 11 Rev od 22.05.2012. godine)
RODITELJI NEMAJU PRAVO NA NOVČANU NAKNADU ŠTETE ZBOG NAROČITO TEŠKOG INVALIDITETA DJETETA SAMO ZBOG UMANJENJA KAPACITETA PLUĆA DJETETA I GRUBOG OŽILJKA PREKO GRUDNOG KOŠA.
Iz obrazloženja:
Trajne posljedice povređivanja malodobne kćeri tužiteljice nisu takvog obima i intenziteta da bi predstavljale teški invaliditet zbog kojeg bi duševne patnje njenih roditelja opravdavale dosuđenje naknade neimovinske štete u smislu odredbe člana 201. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima. Pravo na ovu nakndu roditelji bi imali samo u slučaju naročito teškog invaliditeta povređene, jer bi u tom slučaju ne samo morali da je stalno njeguju, već bi istovremeno bili svakodnevno prisiljeni i da gledaju kako njihovo dijete trpi bolove i druge slične patnje, kao posljedica teškog oštećenja tjelesnog integriteta, a takva bi situacija i svakodnevni život sa takvim djetetom i kod roditelja uzrokovala duševne patnje. U tom konkretnom slučaju ukupno umanjenje životne aktivnosti mldb. tužiteljice medicinski vještaci su ustanovili u obimu 55 % koje se izražava u grubom ožiljku od grudne kosti pa do na oko dva poprečna prsta ispod pupka, a umanjuje kapacitet pluća: (Vrhovni sud BiH, broj Rev: 595/89 od 23.4.1990. godine). Da li je moguće za istu nematerijalnu štetu izreči kumulativno više sankcija Kad je oštećeni zbog povrede prava ličnosti (ugleda, časti, slobode i drugih prava ličnosti) trpeo duševne bolove sud mu, pored sankcija iz člana 199. Zakona o obligacionim odnosima, može dosuditi i pravičnu naknadu kad zbog okolnosti slučaja samo na taj način može dati oštećenom punu satisfakciju u skladu sa ciljem kome naknada nematerijalne štete služi.
Osnovna karakteristika nematerijalne štete jeste ta, da ju već pojmovno u pravilu nije moguće reparirati uspostavljanjem ranijeg stanja. Zato novčana naknada za nematerijalnu štetu po prirodi nije reparacija već obzirom na prirodu stvari samo satisfakcija (zadovoljenje). Druge moguće sankcije za nematerijalnu štetu ( koje su ipak izuzete, kao što je npr. objavljivanje presude na osnovu Zakona o autorskom pravu, član 96. stav 1 „Službeni list SFRJ“ broj 19/78, objavljivanje ispravke po odgovarajućim republičkim zakonima o javnom informisanju, odnosno po članu 199. ZOO, zabrana budućih radnji, kojima se povređuje integritet ljudske ličnosti, ličnog i porodičnog života ili drugih prava ličnosti po članu 157. ZOO),
PRAVO OBJAVE PRESUDE JE POSEBAN OBLIK NAKNADE ŠTETE KOJU OŠTEĆENIK ,MOŽE POSTAVITI SAMOSTALNO ILI KUMULATIVNO S DRUGIM OBLICIMA NAKNADE ŠTETE / Presuda V.S R.Hrvatske –Županijski sud u Zagrebu broj GŽ-4431/98 od dana 23.02.1998 godine /
Iz obrazloženja:
Nematerijalne štete se po ZOO razlikuje i po izvoru duševnih bolova koje neko trpi. Ako je izvor u njemu samom (npr. duševni bolovi zbog umanjenja vlastitih životnih aktivnosti), radi se o šteti vlastitog izvora, a ako je izvor duševnih bolova u nekom drugom licu ( npr. duševni bolovi zbog posebno teškog invaliditeta bliskog lica), onda se radi o šteti vanjskog izvora.
USLOV ZA PRAVO NA NAKNADU ŠTETE ZA PRETRPLJENE BOLOVE KAO POSEBAN VID ŠTETE JESTE DA JE OŠTEČENIK TRPIO BOLOVE JAKOG INTENZITETA JER SAMO TAKVI BOLOVI OPRAVDAVAJU OVAKAV POSEBAN VID ŠTETE ( VRHOVNI SUD BIH BROJ GŽ-294/60 OD DANA 27.09.1960 GODINE /
Iz obrazloženja:
Ne može se oštećenik odbiti sa zahtjevom za naknadu neimovinske štete s temelja prtrpljenih fizičkih bolova samo zato što su izazvani lakom tjelesnom povredom jer tužitelj zbog nanesene mu lake tjelesne povrede nije mogao trpjeti takve bolove koji bi opravdavali postavljeni zahtjev za naknadu neimovinske štete.Naknada nematerijalne štete zbog pretrpljenih fizičkih bolova koji su posledica nanete lake tjelesne povrede može se dosuditi oštećenom samo izuzetno ako pretpljeni fizički bolovi bili jakog intenziteta ili srednjeg intenziteta i ako su duže trajali te se prilikom odmjeravanja novčane naknade trebaju uzeti u obzir i druge okolnosti slučaja / stepen povrede, trajanje i intenzitet bolova ,neugodnosti kod liječenja,…/ dok kasnije bolove treba priznavati u okviru naknade štete zbog umanjenja opće životne sposobnostri.. STRAH Strah spada u najneprijatnije doživljaje čovjeka. On predstavlja intenzivno i mučno osjećanje stanja velike napetosti, koje izazivaju osjećanja postojećih ili predstojećih opasnosti po integritet ličnosti. Kod straha postoji čitava lepeza osjećaja koja se kreće od neprijatnih raspoloženja koja dovode do zabrinutosti i bojazni do jakih afekata kao što su jaka prepast, smrtni strah itd Pravična novčana naknada može se dosuditi za strah koji je bio intenzivan i dužeg trajanja. Naknadu štete može ostvariti ono lice koje trpi strah zbog vlastite opasnosti, ali ne ako je strah izazvan brigom za drugoga, pa makar to bio i bliski srodnik. Ovdje treba praviti razliku prema izvoru straha, pa možemo govoriti o strahu vlastitog i strahu spoljnog izvora, zavisno od toga da li se radi o neposredno ili posredno oštećenom. To uvažava i ZOO, koji uređuje štetu sopstvenog izvora, fizičke bolove i strah inicijalne žrtve. Iz odredaba ZOO,-a na kojima se temelji pravo na ovu naknadu, proizilazi da strah mora biti intenzivan i takve jačine da kod čovjeka izaziva učinke koji odgovaraju stanju psihičke traume, određenog duševnog potresa ili šoka u kome se povređeni našao zbog štetnog događaja (primarni strah), a da kasnije mora postojati osnovana zabrinutost zbog mogućih smrtnih, odnosno teških posljedica povrede (sekundarni strah).Strah ne mora da ostavlja trajne posljedice u psihi oštećenog, već je bitno da se pouzdano utvrdi koliki je, uistinu, bio njegov intenzitet i ovo važi kako za tzv. primarni, tako I za tzv. sekundarni strah. Strah jačeg intenziteta, ali trenutačni, bez posljedica, nije osnova za dosuđenje naknade. Prilikom odmjeravanja ove naknade treba imati u vidu da se spoljašni elementi straha mogu dokazivati ne samo vještačenjem, kao što je to u slučaju sa unutrašnjim elementom, već i putem svjedoka ili drugim dokaznim sredstvima. Trajanje je spoljašni elemenat straha.Poznato je da strah ima I određene spoljne vidljive oblike manifestacije u ponašanju ličnosti. . Naglasak je zato na intenzitetu straha: naknada pripada ako je takav intenzivni strah duže trajao kao i onda kada je strah doduše bio intenzivan ali kratkotrajan, a kod oštećenog je ipak u dužem vremenskom periodu, narušio psihičku ravnotežu i to kada je intenzivan strah kratko trajao.
Duševni bolovi zbog umanjenja životne aktivnosti
Umanjenje životne aktivnosti, kao posebni osnov za naknadu štete zbog duševnih bolova, obuhvata sva ograničenja u životnim aktivnostima oštećenog koje je ostvario ili bi ih po redovnom toku stvari u budućnosti izvesno ostvario. Pod ograničenjem se podrazumeva i vršenje aktivnosti uz povećane napore ili pod posebnim uslovima. Ovaj vid štete je u pravilu trajnog karaktera, ali novčana naknada se može dosuditi i kad je umanjenje životne aktivnosti privremeno, ako je jačeg intenziteta i dužeg trajanja ili ako to posebne okolnosti opravdavaju.
Ovaj oblik štete obuhvata duševne patnje oštećenog zbog najrazličitijih oštečenja na njegovom psihičkom ili telesnom području. Ova oštečenja mogu između ostalog obuhvatiti i sledeće pravno relevantne slučajeve štete odnosno izvora duševnih bolova: nesposobnost za rad, znatno povećanje potreba, povećane fizičke napore, umanjenje ili gubitak mogućnosti za daljnji razvoj i napredovanje, smetnje zbog zdravlja itd. Kada je izvesno da će duševni bolovi trajati i u budućnosti, onda treba naknadu odrediti kako za pretrpljene tako i za izvesne buduće duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti. Naknada za ovaj oblik štete međutim ne pripada samo onda kada je umanjenje životne aktivnosti trajno, već i kada je samo privremeno, uz uslov da je oštećenje značajno, kao što to važi i za druge oblike nematerijalne štete.
RODITELJIMA SE MOŽE DOSUDITI PRAVIČNA NAKNADA ZA DUŠEVNE PATANJE ZBOG TEŠKOG INVALIDITETA NJIHOVE KĆERKE KOJOJ JE U 23. GODINI ŽIVOTA AMPUTIRANA NOGA U KUKU, IAKO SE POSLIJE TOGA UDALA I RODILA DIJETE, UKOLIKO JE OSTALA U RODITELJSKOM DOMU.
Iz obrazloženja:
Osnovan je prigovor revizije da su nižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni odredbe iz člana 201. Stav 3. Zakona o obligacionim odnosima u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev oca i majke oštećene za naknadu štete zbog duševnih patnji prouzrokovanim teškim invaliditetom njihove kćeri. Odluka nižestepenih sudova se zasniva na činjeničnom utvrđenju da se invalidnost kćerke tužilaca sastoji u amputaciji desne noge u samom kuku usljed čega je njena životna aktivnost smanjena za 60 % u 23. godini života, i na činjenici da je nakon nastupanja invaliditeta oštećena „nastavila da živi normalnim životom“, jer se udala i rodila dijete. Zaključak se zasniva na pogrešnoj premisi. Nemoguće, je naime, prihvatiti da je udaja i rođenje djeteta kompenzacija za tako težak invaliditet u tolikoj mjeri da se može smatrati da su u suštini otklonjene teške posljedice povrede odnosno invaliditeta te da oštećena „živi normalnim životom“.
Preda odredbi iz člana 201. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, naknada neimovinske štete zbog naročitog teškog invaliditeta djeteta pripada roditeljima, između ostalog i pod uslovom da su u svakodnevnom životu izloženi tome, da njegujući i pomažući povrijeđenom djetetu, učestvuju u njegovim patnjama zbog posljedica invaliditeta. Po ocjeni ovog suda, ne može se smatrati da je oštećena „nastavila da živi normalnim životom“ pogotovo ako se ima u vidu da se prema navodima tužilaca njen brak nije održao upravo zbog invaliditeta, što treba provjeriti u ponovnom postupku. S druge strane, nesporno je da se oštećena nije odavajala od roditelja ni nakon udaje, da nije zasnovala zajednicu života s bračnim drugom u mjestu njegovog prebivališta i da su roditelji neprekidno saučesnici njenih patnji utoliko većih što zbog nepodesne proteze, trpi i fizičke bolove i druge nelagodnosti, a nisu u stanju da pruže odgovrajuću pažnju i njegu svome djetetu. ( Vrhovni sud BiH, broj Rev: 419/86 od 19.februar 1987. godine) Rok zastarjelosti kod nematerijalne štete počinje teći od onog dana kada su pojedini vidovi dobili oblik konačnog stanja, odnosno od završenog liječenja.Kada su u pitanju duševni bolovi zbog smanjenja životne aktivnosti, zastara počinje teći od završetka liječenja I saznanja za postojanje ove vrste štete. Clan 377. Zakona o obligacionim odnosima .
KADA JE ŠTETA POCINJENA KRIVICNIM DJELOM TADA TREBA ZA SVAKU VRSTU ŠTETE, ODNOSNO ZA SVAKI VID NEMATERIJALNE ŠTETE, A U VEZI SA ISTAKNUTIM PRIGOVOROM ZASTARE, UTVRDITI KOLIKO IZNOSI ROK ZASTARE PREMA CLANU 376. ZOO, A KOLIKO PREMA CLANU 377. ZOO, TE PRIMJENITI ONAJ PROPIS PO KOJEM ZASTARA EVENTUALNO NIJE NASTUPILA.
Iz obrazloženja:
Suprotno navedenom pravnom stavu, drugostepeni sud je osnovanost prigovora zastare razmatrao i razriješio samo sa stanovišta odredbe cl. 377. ZOO, propuštajuci da utvrdi da li je zastara nastupila i po odredbi cl. 376. ZOO, iako je prvostepeni sud prigovor zastarjelosti razriješio upravo na osnovu te zakonske odredbe. Zbog navedenog pogrešnog pravnog pristupa u rješavanju pitanja osnovanosti istaknutog prigovora zastare drugostepeni sud je propustio da ocijeni da li je u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude potpuno i pravilno utvrdeno cinjenicno stanje,odnosno da ocijeni pravilnost pravnih zakljucaka prvostepenog suda u primjeni odredbe cl.376. ZOO. Stoga ovaj revizijski sud i nije mogao dati odgovore na revizijske prigovore I tvrdnje da tužiteljica od 2005. godine osjeca pojacane posljedice povrede i da je ona tek nakon neurološkog nalaza i uradenog CT-a glave od 27.08.2007. godine saznala za obim narušenog zdravlja (cisticne formacije u glavi poslije krvarenja), tako da tek od tada pocinje teci zastarni rok u smislu cl. 376. st. 1. ZOO. Pri tome je ovaj sud imao u vidu i slijedece stavove sudske prakse u primjeni cl. 376. ZOO, na koje upucuje i drugostepeni sud:Zahtjev za naknadu štete za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti zastarijeva u subjektivnom roku od tri godine od završenog lijecenja i stabilizacije oštecenikova zdravstvena stanja, odnosno od kad je ošteceni saznao za trajnu posljedicu zadobijenih povreda i postao svjestan toga da dalje lijecenje ne pridonosi smanjenju trajnih štetnih posljedica ozljede. Ako oštecenom zbog objektivnih razloga ti podaci ne stoje na raspolaganju, zastarijevanje ne tece. Dakle, za ovaj vid nematerijalne štete ošteceni saznaje kada se njegovo zdravstveno stanje stabilizuje, a sama okolnost da li je lijecenje kontinuirano nastavljeno fizikalnom terapijom, nije od uticaja na zastaru potraživanja.Petogodišnji objektivni rok za ovaj vid nematerijalne štete pocinje teci u momentu povrijedivanja i na tok zastare, u pravilu, ne utice trajanje lijecenja. Ovaj rok pocinje teci nakon završenog lijecenja samo kad se zdravstveno stanje neprestalno pogoršavalo, a lijecenje imalo za cilj da zaustavi to pogoršavanje. Kada je u pitanju šteta koja se manifestuje kao umanjenje životne aktivnosti, pa naknadno dode do pogoršanja, onda to pogoršanje predstavlja novu štetu za koju se naknada može tražiti od njenog nastanka, odnosno od pogoršanja pa do isteka rokova iz clana 376. ZOO. Kod zahtjeva za naknadu nematerijalne štete za pretrpljene fizicke bolove smatra se da je ošteceni saznao za štetu kada su prestali ti bolovi, a najkasnije kada se dovrši lijecenje, a kod naruženosti kada je postalo izvjesno da se naruženost ne može više otkloniti niti bitnosmanjiti. Kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa u rješavanju prigovora zastarjelosti cinjenicno stanje, relevantno za primjenu cl. 376. ZOO, ostalo nepotpuno utvrdeno, to je primjenom odredbe cl. 250. st. 2. ZPP odluceno kao u izreci. U ponovnom postupku drugostepeni sud ce, imajuci u vidu pravne stavove i upute date od strane ovog suda, po potrebi zakazati raspravu na kojoj ce ponovo saslušati vještake medicinske struke i na taj nacin potpuno i pravilno utvrditi odlucne cinjenice o kojima ovisi pravilna primjena cl. 376. ZOO, te nakon toga donijeti novu odluku za koju ce dati potpune cinjenicne i pravne razloge. (Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-09- 001012 od 14.09.2010. godine).
Duševni bolovi zbog naruženosti
Osnov za priznanje novnačne naknade za naruženost nije samo u tome da li i u kojoj meri izmenjena spoljašnost oštećenog izaziva u okolini gađenje, sažaljenje ili na druge negativne reakcije, već se uzimaju u obzir i subjektivna merila o uticaju svih elemenata (izmenjena spoljašnjost, primetnost, obim id.) na psihičku ravnotežu oštečenog odnosno na njegovo psihičko stanje u celini. Pri tome se subjektivne osobine oštećenog uzimaju u obzir u razumnoj meri. Da li postoji nematerijalna šteta u vidu duševnih bolova zbog naruženosti (član 200. stav 1. ZOO) ocenjuje se prema objektivnim i subjektivnim merilima. Naruženost u pravnom smislu naime nije adekvatna medicinskoj, koja time često označava samo takve promena na telu koje u okolini izaizvaju gađenje odnosno koje predstavljaju unakaženost povređenih. Objektivna merila su izmene spoljašnjosti oštećenog, njihova uočljivost odnosno vidljivost, obim i mogućnost pokrivanja, starost i pol oštećenog itd. Osnov za priznanje novčane naknade nije samo u tome da li i u kakvoj meri izmenjeni izgled oštećenog u okolini gađenje, sažaljenje ili drugačiju megativnu reakciju. Treba imati u vidu i subjektivna merila A ova su u uticaju svih elemenata (izmena u spoljašnjosti, primetnost, obim itd) na psihičku ravnotežu povređenog odnosno na njegovo psihičko stanje u celini. Subjektivne osobine oštećenog se pri tome uzimaju u obzir u razumnoj meri. I kada postoje oba elementa činjeničnog stanja (objektivni i subjektivni) ovu naknadu ipak nije moguće dosuditi u svakom slučaju. Naknadu naime treba odmeriti u skladu sa članom 200. stav 1. i 2. ZOO. Zato kada bi sud odmerio naknadu i za veoma malu nematerijalnu štetu, bio bi to u suprotnosti sa pomenutom odredbom. Inače o naruženosti govorimo samo kada se radi o trajnim izmenama spoljašnjosti oštećenog. Tako nema posebne naknade za privremenu naruženost u toku lečenja (ogrebotine na licu, razdrta otvorena rana na nozi), u ovom slučaju se radi o nelagodnostima u toku lečenja i o eventualnoj zabrinutosti (lice) za rezultat lečenja, a ne o naruženosti.Reakcija okoline na naruženost zato nije jedini uslove za priznanje ovog oblika nematerijalne štete, ali se ta reakcija mora imati u vidu kao dodatna težina odnosno dodatni faktor, koji oštenom nanosi i još veće duševne bolove Treba još upozoriti da je zakonski termin za ovaj oblik štete „naruženost“ (pravni pojam), a ne i drugi izraz koje ponekad nalazimo u sudskim odlukama odnosno mišljenjima veštaka, kao npr. unakaženost, nakaznost, kozmetički defekt i sl. Naročito sa izrazoom „kozmetički defekt“ više puta želi reči da se radi o manjoj vidljivoj izmeni na telu oštečenog. Ako ako se radi o manjem stepenu naruženosti obzirom na ranije opisana merila, još se uvek radi o naruženosti, a ne o kozmetičkom defektu, ali o takvoj naruženosti koja nalaže odgovarajuću manju naknadu ili pak uopšte ne ispunjava uslove za dosuđivanje naknade.
Duševni bolovi zbog smrti bliskog lica
Pravična novčana naknada za duševne bolove deteta zbog smrti roditelja predstavlja naknadu kako za bol izazvan samim saznanjem za smrt, tako i za sve kasnije bolove koje dete trpi zbog gubitka roditelja- ljubavi, nege i pažnje koju bi mu roditelj pružao, pa pripada i detetu koje zbog uzrasta nije moglo da oseti bol zbog same smrti roditelja, jer je u pitanju naknada za jedinstveni vid nematerijalne štete. U slučaju smrti bliskog lica njegovi bliži: bračni drug, deca i roditelji- imaju pravo na naknadu za svoje duševne bolove. Ovaj oblik štete „duševni bolovi zbog smrti bliskog lica“ predstavlja po ZOO jedinstveni oblik nematerijalne štete zbog smrti bliskog lica i obuhvata patnje oštećenog zbog najrazličitijih gubitaka na nematerijalnom području, nastalih zbog smrti roditelja (npr. duševni bolovi zbog same smrti, kasniji bolovi zbog gubitaka pažnje i pomoći roditelja, nastali zbog gubitka njegove moralne podrške, nežnosti odgoja, saveta itd), potrebno je sve vrste gubitaka koje dete trpi zbog gubitka roditelja, odnosno koje će trpeti u toku života, uvrstiti u duševne bolove. Ovi predstavljaju dovoljno širok pojam koji obuhvata sve vrste patnji oštećenog. Deca po ZOO, bez obzira na starost, imaju pravo na naknadu zbog smrti jednog odnosno oba roditelja. ZOO naime ne čini razliku s obzirom na uzrasta dece. Pretpostavlja da će sva deca i ona koja intelektualno i emocionalno još ne shvataju gubitak roditelja doživeti odnosno doživljavaju psihičku traumu posredstvom nagonsko- instinktivnih mehanizama i emocija, dakle da duševno pate. Kod svakog deteta gubitak roditelja predstavlja teško emotivno i životno opterećenje , jer izostaje svakodnevna roditeljska ljubav, njegova briga, nego i pomoć i iz ovog proizilazi duševna patnja deteta. A čim duševni bolovi postoje detetu je za takvu vrstu štete priznato pravo na naknadu po članu 201. stav 1 ZOO. Pravno na naknadu za duševne bolove zbog smrti roditelja ne zavisi od okolnosti da li su odraslo dete i njegov roditelj u vreme smrti roditelja zajedno živeli u porodičnoj zajednici. Pravo na naknadu kao i njena visina zavise od međusobne emotivne povezanosti deteta i roditelja. Osamostaljenje deteta i njegov život van porodične zajednice roditelja mogu uticati na visinu naknade odnosno i na pravo na naknadu samo u toliko, ukoliko je ova okolnost uticala na umanjenje odnosno uopšte na prestanak njihove međusobne emotivne povezanosti Smatra se da takva naknada pripada, kada su za nju ispunjeni ostali uslovi, i vanbračnom detetu (odnosno vanbračnom roditelju), uz uslov da je statusni odnos bio regulisan na način određen zakonom. Dosadašnja sudska praksa je samo izuzetno uključivala braću i sestre oštečenog u krug oštećenika kojima je bilo moguće priznati naknadu. I član 201. stav 2. ZOO uvrštava braću i sestre u krug onih lica koja imaju pravo na naknadu kod gubitka brata odnosno sestre, ali uz uslov da je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života. Trajna zajednica života u pravilu doduše znači zajednički život odnosno stalni kontakt između osoba koje u toj zajednici žive. Naglasak je na njihovoj istinskoj i tesnoj međusobnoj emotivnoj povezanosti, čija je posledica patnja zbog gubitka. Takva povezanost u pravilu istina pretpostavlja stalan kontakt između njih. Ali postoje i onda kada braća i sestre u raznim mestima, ali se vraćaju kući potkraj nedelje. Bitno je da si drugdje ne stvore svoj samostalan život u okviru neke druge zajednice, nego se još uvek osečaju pripadnicima zajednice života sa drugim članovima porodice. Život u domu za samce i vraćanja kući potkraj svake nedelje uz dokazanu međusobnu privrženost zato ne može imati za posledicu prestanak zajednice života
Clan 201. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima TRAJNIJA ZAJEDNICA ŽIVOTA NIJE ZAKONSKA PRETPOSTAVKA ZA DOSUDENJE PRAVICNE NOVCANE NAKNADE RODITELJIMA ZA NJIHOVE DUŠEVNE BOLOVE ZBOG NAROCITO TEŠKOG INVALIDITETA NJIHOVOG SINA.(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 057263 11 Rev od 03.04.2012. godine)
Iz obrazloženja:
Duševni bolovi zbog povrede slobode
Duševni bolovi zbog neopravdane osude odnosno neosnovanog lišenja slobode predstavlja jedinstven vid štete koji obuhvata sve štetne posledice nematerijalne štete vezane za ličnost oštećenog proistekle iz neopravdane osude odnosno neosnovanog lišenja slobode. Za ovu štetu dosuđuje se jedan iznos naknade pri čiijem odmjeravanju sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja (ugled koji je oštečeni ranije uživao u svojoj sredini, odnos sredine prema njemu posle osude, odnosno lišenja slobode, težina i priroda krivičnog dela, vreme trajanja lišenja slobode i sve druge okolnosti koje su uticale na prirodu, težinu i trajanje psihičkih bolova). Naime povreda slobode sigurno je jedan od težih povreda line sfere. Zato ZOO je članu 200. stav 1. priznaje naknadu za duševne bolove zbog povrede slobode prouzrokovane protupravnom radnjom. Naknada štete za neopravdanu osudu ili neosnovano lišenje slobode predstavlja specifičnu, u Zakonu o krivičnom postupku regulisanu građansko- pravnu odgovornost za takvu štetu. Tu je regulisana odgovornost za štetu bez obzira na krivinju organa pravnog lica-države, čijom delatnošću je šteta pruzrokovana. ZKP predviđa samo „pravo na naknadu štete“ (član 12. i 541-545), dok šteta i naknada štete (vrsta štete, način utvrđivanja i visina) u ZKP nisu posebno regulisani. Zato treba za ova pitanje u skladu sa članom 23. ZOO primjenjivati pravila ZOO. Ova pravila ZOO imaju u tim slučajevima odgovornosti za štetu dopunski karakter. Odgovornost se zasniva isključivo na objektivnim okolnostima – na neopravdanoj osudi, neosnovanom lišenju slobode, nezavisno od bilo kakvih subjektivnih okolnosti na strani društveno- političke zajednice kao odgovornog subjekta ili organa, čijim radom je došlo do neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode. Ovo je očigledno izraz odnosno posledica težnje da se maksimalno zaštite prava i dobra čovjeka kakva su fizički integritet i njegova lična sloboda. Ako sud utvrdi da okolnosti slučaja, a pre svega jačina bola i opravdavaju naknadu, odredit će je imajući u vidu merila iz člana 200. stav 2. ZOO. Takvo lice može pretrpeti i fizičke bolove ili strah što naravno opravdava dosuđivanje naknade i za te vrste šteta. Kod određivanja visine nematerijalne štete zbog neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode, sudovi u pravilu uzimaju u obzir niz objektivnih i subjektivnih okolnosti, kao što su: dužina trajanja lišenja slobode, uslovi u kojima je oštećeni bio u vreme lišenja slobode (npr. boravak u samici), objavljivanje imena osumnjičenog, krivičnog dela i određivanja pritvora u dnevnoj štampi, intenzitet duševnih bolova u vezi sa kvalifikacijom krivičnog dela, gubitak ugleda u radnoj organizaciji i okolini, prisilno odvajanje od porodične i životne okoline itd.
PRI ODMJERAVANJU VISINE NAKNADE NEMATERIJALNE ŠTETE ZBOG UMANJENJA ŽIVOTNE AKTIVNOSTI UZIMA SE U OBZIR NAKNADA ZA TJELESNO OŠTEĆENJE KOJU OŠTEĆENI PRIMA PO PROPISIMA O INVALIDSKOM OSIGURANJU.
Iz obrazloženja:
Prema opšteprihvaćenoj praksi sudova pri utvrđivanju pravične novčane naknade za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, sud samo uzima u obzir naknadu za tjelesno oštećenje, na koju oštećeni ima pravo po propisima o invalidskom osiguranju, te na osnvu svih okolnosti slučaja po slobodnoj ocjeni utvrđuje u kojoj mjeri naknda za tjelesno oštećenje utiče na visinu novčane naknade za pomenti vid pretrpljene štete, a ne vrši se njeno uračunavanje kapitaliziranjem iznosa naknada za tjelesno oštećenje i odbijanjem toga iznosa od utvrđene pravične naknade, na čemu se u reviziji insistira. ( Vrhovni sud biH, broj Rev: 480/86 od 27. marta 1987. godine)
Uračunavanje drugih prihoda u naknadu
Pomoć koju oštećenik (odnosno njegova rodbina) dobije od sindikalne organizacije u svojoj organizaciji udruženog rada kod koje je u radnom odnosu, ne odbija se od utvrđene naknade. Jedino će se iznos, koji je organizacija udruženog rada isplatila iz fonda solidarnosti kao pomoć u vezi s nesrećom na radu svog radnika, uračunati u naknadu nematerijalne štete kad taj fond nije oformljen iz novčanih priloga radnika te organizacije ili iz sredstava predviđenih za zajedničku potrošnju. Odgovor na pitanje kada će se neko primanje uračunati u naknadu, dakle zavisi od toga, iz kojih sredstava je oformljen iznos koji se daje kao pomoć odnosno naknada, kao i od koga u takvu svrhu je bio osnov odnosno formiran fond iz kojeg se daje pomoć.
U vezi uračunavanja osiguranine iz kolektivnog osiguranja u naknadu već je prihvaćen zaključak savetovanja Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda od 14. i 15. 9.1983. godine („Bilten Saveznog suda „, broj 19. str. 5);Pri tumačenju spornih odredbi ugovora o kolektivnom osiguranju radnika od posledica nesrećnog slučaja, pretpostavlja se, da je ugovoreno lično osiguranje kad je premija za osiguranje plaćena iz sredstava za lične dohotke ili iz sredstava za zajedničku potrošnju. Ako je premija za osiguranje plaćena iz drugih sredstava (npr. onih iz člana 48. stav 1. alineja 10. i stava 3. istog člana Zakona o utvrđivanju i raspoređivanju ukupnog prihoda i dohotka „ Službeni list SFRJ“, broj 63/80) pretpostavlja se, da je zaključen ugovor o osiguranju od odgovornosti.
Akontacija i naknada
Član 394. ZOO sadrži načelo monetarnog nominalizma; kada je predmet obaveze svota novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveze glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo. Kada su obaveze naknade štete novčane obaveze, primena ovog načela ne dopušta valorizaciju novčanih obaveza, pa dakle ni valorizaciju već plaćenih akontacija. Akontacija je po svojoj prirodi samo deo neke naknade i predstavlja određeni novčani iznos, koji treba odbiti od konačnog iznosa naknade. „Akontacija naknade za nematerijalnu štetu predstavlja delimično ispunjenje novčane obaveze. Zato se uračunava u konačno odmerenu naknadu u nominalnom iznosu“.
Ovaj problem se naročito zaoštrava u graničnim slučajevima, npr: tuženik prigovora da je već plaćenom naknadom koju tužitelj smatra akontacijom platio celokupnu pravičnu naknadu u vreme plaćanja. Prilikom ispitivanja plaćanja može se pokazati da doduše nije bila plaćena celokupna pravična novčana naknada, već njen pretežni deo.U takvom slučaju bilo bi moguće zastupati stav da je pravednije i u većoj meri u skaldu sa načelom da oštećeni mora dobiti potpunu pravičnu novčanu naknadu, ako ocenjujemo koliki deo naknade je bio plaćen akontacijom i koliki je preostali deo pravične novčane naknade odmerene po pravilima u vreme presude, koja tužitelju još pripada. Drugi slučaj je ovakav: ako su bili neki od ostvarivih vidova nematerijalne štete u vreme plaćanja akontacije sporni, a drugi ne, i ako je isplata predstavljala potpunu novčanu naknadu za nesporne oblike štete odmeravanje naknade za sve oblike štete (kada tužitelj ostaje kod zahtejva za celokupnom naknadom) i odbijanje akontacije u nominalnom plaćanju od celine- dovodi do neprihvatljivog rezultata. Kod relativne samostalnosti pojedinih vidova štete i odmeravanja naknade za iste, otvoreno je stoga pitanje da li je u mnogo većoj meri u skladu sa ovim načelima dosuđivana naknada za nematerijalne štete ako se prizna naknada još samo za sporne oblike šteta za koje akontacija nije bila plaćena. U nekim slučajevima sudska praksa je krenula navedenim putem, npr. ako je naknađena šteta u znatnom delu, tako da je ostala nenaknađena samo u neznatnom delu (npr.2,3%), određuje se visina neplaćenog neznatnog dela primenom postotka tog dela na celokupnu visinu štete ocenjene na dan suđenja i akontacija se uračunava u zajedničku naknadu za sve vidove nematerijalne štete. Ako je određena samo za jedan vid štete, uračunava se u pravičnu naknadu za taj vid štete.“
Dospelost zahtjeva za naknadu i kamate
Zatezna kamata teče u visini propisanoj noveliranim članom 277. stav 1. ZOO „ Zatezna kamata na novčano potraživanje za naknadu nematerijalne štete od dana podnošenja tužbe sudu “. Član 189. stav 2. i član 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima 3/87
Merila i osnove za odmeravanje novčane naknade
Odmeravanje naknade kao primena materijalnog prava Utvrđivanje novčane naknade (satisfakcije) za neimovinsku štetu predstavlja primenu materijalnog prava Odmeravanje naknade za nematerijalnu štetu dakle predstavlja primenu pravnog standarda “ pravične naknade“ (član 200. stav 1. ZOO), dakle primenu materijalnog prava.Takav stav ima svoje posledice i u procesnim situacijama, naročito u žalbenoj i revizijskoj. Primer: merila pravične novčane naknade za nematerijalnu štetu, koja je verificirala sudska praksa, su imovinsko pravni standardi kao sastavi deo imovinskog prava.Suđenje u suprotnosti sa ovim merilima predstavlja zato pogrešnu primenu materijalnog prava na koju drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti (VS BiH Gž 925/78 od 21.11.1978., „Bilten VS BiH“, 1978/4, str. 46).Primena pravnog standarda pravične novčane naknade (član 200. stav 1. ZOO) mora naime biti u svakom konkretnom slučaju nematerijalne štete individualizirana
NE MOŽE SE REVALORIZIRATI DJELIMIČNA NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE VEĆ SE ONA URAČUNAVA U IZNOS KOJI SUD ODREDI PO KRITERIJIMA U VRIJEME SUĐENJA.
Iz obrazloženja:
Novčana naknada nematerijalne štete predstavlja za oštećenog satisfakciju.Da bi ispunila taj cilj mora biti cjelovito isplaćena u iznosu koji se određuje primjenom odgovorajućih kriterija, u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima, u vrijeme plaćanja. Ako u momentu dobrovoljnog plaćanja od strane štetnika ili njegovog osiguravača nije data puna naknada, njena se visina određuje u vrijeme donošenja sudske odluke, prethodna dobrovoljno isplaćena naknada se uračunava u taj iznos, a ne revalorizuje se. ( Vrhovni sud BiH, broj Rev: 406/86 od 12.februar 1987.godine). Relativna samostalnost odmeravanja naknade Naknada za nematerijalnu štetu u načelu se dosuđuje za svaki vid nematerijalne štete posebno, a u iznimno teškim slučajevima, kad se trpljenja oštećenog uzajamno uslovljavaju i prepliću tako da ih je nemoguće razlučiti, može se dosuditi jedinstvena naknada za ukupnu nematerijalnu štetu.Savetovanje je zato bilo jedinstveno u tome da treba u pravilu pojedine štete koje proizilazi iz istog štetnog događaja razmatrati odvojeno, pojedinačno i za svaku pojedinu štetu odmeriti samostalnu, pravičnu novčanu naknadu.Ali kod ovakvog pravila treba ipak dopustiti mogućnost izuzetka, kada naročito teška životna situacija ( a ne možda nepotpuno ili čak pogrešno opredjeljen tužbeni zahtjev) na strani oštećenog, uzimajući u obzir izuzetnu težinu njegovih povreda odnosno posledica, naprosto ne dopušta razlučivanje pojedinih šteta koje proizilaze iz istog štetnog događaja, kada su se ove zbog svog intenziteta međusobno tako tesno ispreplele i time uslovljavaju jedna drugu da ih nije moguće odvajati. Samo u takvim izuzetnim slučajevima bilo bi na mestu dosuđivanje oštećenom jedinstvene naknade za sve vidove šteta koja trpi, bez obzira na to kako je on sam opredelio svoj tužbeni zahtjev. Procesni značaj zahteva za pojedine vidove nematerijalne štete Zahtev za pravičnu novčanu naknadu mora biti određen za svaki vid nematerijalne štete pojedinačno i kad je šteta proistekla iz istog životnog događaja. -Ako tužbeni zahtev za nakandu više vidova nematerijalne štete nije jasno opredjeljen, sud će vratiti tužbvu na uređenje. Kad oštećeni ostane pri zahtevu za jedan novčani iznos za nematerijalnu štetu u celini, sud će po takvoj tužbi postupati i odlučiti po tužbenom zahtjevu, ako na osnovu činjeničnih navoda oštećenog može sam da razluči pojedine vidove nematerijalne štete. U tom slučaju pravičnu naknadu sud će odrediti za svaki pojedini vid nematerijalne štete, u okviru postavljenog tužbenog zahteva u celini. Ako oštećeni istakne odvojeni zahteve za pojedine vidove nematerijalne štete, ali ih ne označi u skladu sa zakonom ili pogrešno opredeli njihovu sadržinu, a taj nedostatak u postupku prethodnog ispitivanja tužbe ne bude otklonjen, sud će na osnovu činjeničnih navoda oštećenog sam razlučiti pojedine vidove nematerijalne štete, u skladu sa zakonom i o njima odlučiti. U sudskoj praksi je dosledno prihvaćeno suđenje o naknadi u samo jednom iznosu ( tj. izreka presude galsi samo na jedan iznos). Oštećenici zato i dosledno postavljaju tužbeni zahtev u samo jednom iznosu, čiji činjenićni i pravni osnov su pojedine postavke naknade za pojedine oblike (materijalne) i nematerijalne štete. Stanje u praksi postavljanja zahteva za naknadu u sporovima za naknadu štete naravno, daleko je od idealnog. U praksi se neretko postavljaju zahtevi za naknadu koji ne uvažavaju u celini zakonsko uređenje nematerijalne štete, posebno zakonsku sistematiku nematerijalnih šteta. Radi se naročito o slučajevima:
a) pogrešnog uzimanja u obzir budućih fizičkih bolova (kao „trajnih posledica“) u opisu duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti; b) tzv. zidanja zahteva (posebno npr. ostvarivanja zahteva za umanjenje mogućnosti za uspeh u životu, pored zahteva za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti); c) jedinstvenog zahteva za naknadu sa opisom svih vidova nematerijalne štete koji se navode- ili jedinstvenog zahteva za naknadu nekih vidova nematerijalne štete (npr. zajedno za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti i zbog naruženosti). U okviru materijalnog procesnog vodstva sudija može tražiti od tužitelja da zahteve prilagodi materijalnim osnovima koje određuje ZOO-a to je i družan učiniti. Ali ipak u slučaju kada tužitelj ne uvaži takav poziv (ili ga ne uvaži u celini), nije moguće bez ograda zastupati stav da se radi o neodređenom tužbenom zahtevu ili o zahtevu čija osnovanost (delimično) ne proizilazi iz tužbe. U sudskoj praksi su, kod ( obično samo delimičnih) odstupanja pojedinih postavki zahtjeva za naknadu od zakonske sistematike nematerijalnih šteta u nabrojanim slučajevima, praktično dosledno prihvatili drugačija rešenja. U slučaju tzv. zidanja zahteva ne smatra se da tužitelj zahteva naknadu za štetu (npr. umanjenje mogućnosti za uspeh u životu), koja nije pravno priznata, što bi nalagalo odbijanje tog dela tužbenog zahteva iz takvog razloga, već se uzima u obzir zbroj svih zahteva koji po sadržini predstavljaju istu pravno priznatu nematerijalnu štetu, koja jedan zahtev za naknadu te štete. U slučaju pogrešnog uzimanja u obzir od strane oštećenog određene telesne ili duševne povrede kod jedne postavke za naknadu umesto kod druge (npr. budućih fizičkih bolova kod naknade za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, umesto kod naknade za fizičke bolove) ne smatra se da tužitelj ne zahteva naknadu za deo posledica koje opisuje kod pogrešne postavke, već se te posledice uzimaju u obzir kod onog oblika štete, čiji su deo po zakonskoj sistematici ( dakle u opisanom slučaju se ne smatra da tužitelj ne zahteva naknadu za buduće fizičke bolove, već se budući fizički bolovi uzimaju u obzir kod odmeravanja naknade za fizičke bolove). U slučaju jedinstvenog zahteva za naknadu za sve vidove nematerijalne štete koji se navode- ili delimično jedinstvenog zahteva za naknadu za neke vidove štete koja se navodi- zbog, u jugoslovenskoj sudskoj praksi već priznatih izuzetnih slučajeva kada je moguće ( i potrebno) dosuditi naknadu u jedinstvenom iznosu, veoma je riskantno zastupati stav da zahtev nije određen ili da iz činjenica koje se navode u tužbi ne proizilazi osnovanost tužbenog zahteva. Za takvu mogućnost govore osnovna načela odštetnog prava (potpuna naknada, pravična naknada za nematerijalnu štetu) koja u dvojbi uvek nalažu tumačenja u korist oštećenog. Ovo mora važiti za problematične procesne situacije. Rasprava na savetovanje je izrazila dileme pre svega na tačku 3. i 4. prihvačenog zaključka, to jeo ulozi suda kada oštećeni- tužitelj na njegove pozive ne opredeli ( u celini ili delimično) odnosno ne prilagodi svoj zahtev zakonskoj sistematici nematerijalnih šteta. Stav da u slučaju, kada oštećeni unatoč pozivu ostaje kod jedinstvenog zahteva za naknadu za ostvarivane vidove nematerijalne štete, da se dakle u tom slučaju radi o tužbenom zahtevu, čija osnovanost ne proizilazi iz činjenica navedenih u tužbi i da zato reba takvu tužbu odbaciti (VS SR Slovenije i VS Hrvatske), nije bio prihvaćen. Na prihvaćeni zaključak (tč. 3. i 4.) da će naime sud i u takvom slučaju na osnovu činjeničnih navoda oštećenog sam razlučiti pojedine vidove nematerijalnih šteta bile su izražene dileme, da bi u takvom slučaju sud odlučivao o oštetnom zahtevu „globalno“, dakle i u slučaju kada oštećeni ne bi uvažio zahtev suda da razgraniči zahteve. Citirani zaključak je zato bio prihvaćen . Druga pitanja Podijeljena odgovornost i sniženje naknade
Neće se smatrati da je oštećeni svojim ponašanjem doprineo povećanju štete odnosno da je sprečio njeno umanjenje, samoo zbog toga što je odbio da se podvrgne određenim medicinskim zahvatima, ukoliko se ne radi o lečenju kome bi se svaki čovek po redovnom toku stvari podvrgao bez rizika od štetnih posledica samog lečenja. U vezi doprinosa oštećenog visini štete, koji bi imao biti u tome da se oštećeni ne želi podvrgnuti medicinskim zahvatima zbog smanjenja štete, u načelu ova okolnost ne bi smela uticati na visinu naknade odnosno ne bi bilo potrebno smatrati da oštećeni nije nastojao smanjiti štetu. Ali treba razlikovati situaciju da li je oštećeni odbio zahtev koji bi prema medicinskoj doktrini bio nužan ( što bi sigurno uticalo na visinu naknade, već zbog načela uzročnosti) jednako i ako je odbio lečenje, pa je zbog toga šteta veća. U raspravi je mešutim bilo naglašeno da se u razmatranim slučajevima doduše ne može izbeći pravilo o dužnosti oštećenog da umanji štetu, ali ne po cijeni zahvata protiv njegove volje u njegova osnovna ustavna prava, u fizički integritet. Upravo zato treba polaziti od pravila da u načelu oštećenikovo odbijanje medicinskih zahteva ( pri lečenju ili pri rehabilitaciji) za njega ne može imati neugodne posledice na odštetnom području (umanjenje naknade), osim onda kada bi se radilo o zahvatu bez rizika štetnih posledica tog lečenja i to o zahvatu takve prigode, kome bi se podvrgao svaki čovek u redovnom toku stvari. Clan 192. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.
POSTOJI DOPRINOS OŠTECENOG ZA NASTALU ŠTETU U SITUACIJI KADA JE ON, U ŽIVOTNOJ DOBI OD SEDAM GODINA I BEZ NADZORA RODITELJA ILI ODRASLE OSOBE, IZNENADA ISTRCAO IZA NATOVARENIH ZAPREŽNIH KOLANA KOLOVOZ, NAKON CEGA GA JE UDARILO PUTNICKO MOTORNO VOZILO OSIGURANIKA TUŽENOG.
Iz obrazloženja:
Imovinsko stanje onoga koji drugome odgovara za prouzrokovanu nematerijalnu štetu uzima se u obzir kao socijalna kategorija samo u slučaju kada bi ovaj zbog plaćanja naknade sam došao u takvu oskudicu da bi time bio ugrožen njego socijalni položaj odnosno socijalna stabilnost. Zato se i imovinsko stanje pravnog lica, koje odgovara za štetu, ne uzima u obzir pri odmeravanju naknade za nematerijalnu štetu. U vezi imovinskog stanja oštećenog i odgovornog lica obzirom na njegov uticaj na visinu naknade postavlja se niz pitanja, tako naročito da li se može postaviti prigovor sniženja naknade i onda, kada je štetnik osiguran od odgovornosti za štetu prouzrokovanu drugima odnosno tko može postaviti takav prigovor- da li samo štetnik ili i osiguravač i kakva je situacija štetnika u regresnoj parnici.. Ipak prevladava stav da je svrha instituta obaveznog osiguranja od odgovornosti (i) u tome da oštećeni ima pokrivenu celokupnu štetu, bez obzira na imovinsko stanje štetnika. Navedeni zaključak je zato bio jednoglasno prihvaćen uz ranije pomenute rezerve delacije VS Hrvatske i VS Bosne i Hercegovine ( dakle da nije bilo razmatrano pitanje uticaja imovinskog stanja regresnog obveznika).
Ĉlan 156. Zakona o obligacionim odnosima OŠTEĆENA LICA MOGU TRAŢITI I NAKNADU NEIMOVINSKE ŠTETE ZBOG ŠTETNIH IMISIJA U VIDU BUKE I PRAŠINE.
Iz obrazloženja:
Tužitelji solidarnu naknadu neimovinske štete od Fabrike cementa d.d. „L.“ i JP EP BiH traţe zbog psihiĉkih smetnji prouzrokovanih neuobiĉajenom bukom i prašinom koju proizvode kamioni prvotuţene prevozeći šljaku sa odlagališta drugotuţene makadamskim putem pored kuća tuţitelja. Prvostepeni sud u cjelosti poklanja vjeru vještaku ekologu da se kuće tuţitelja nalaze u podruĉju koje je zbog blizine drugotuţene i njenog odlagališta šljake vrlo zagaĊeno. ZagaĊenje zraka, vode i zemljišta veće je od uobiĉajenog, a buka i prašina koju stvaraju kamioni prvotuţene prevozeći šljaku prelaze uobiĉajene granice. Mjere koje prvotuţena preduzima kvašenjem dijela puta kojim vrši prevoz šljake sa odlagališta drugotuţene nisu dovoljne da se okolina zaštiti od prekomjerne prašine, a buka koju stvaraju njeni kamioni, teţi od dozvoljenih 6 tona nosivosti, veća je od uobiĉajene. Na osnovu saslušanja vještaka neuropshijatra prvostepeni sud utvrĊuje da ovakva djelatnost tuţenih kod tuţitelja prouzrokuje simptome povišene fiziĉke napetosti, anksiozno-depresivni poremeĉaj prilagodbe, frustracionu intoleranciju te slabu kontrolu impulsa i afekata. Na osnovu ovako utvrĊenog ĉinjeniĉnog stanja prvostpeni sud prvotuţene obavezuje da tuţitelja solidarno isplate naknadu nematerijalne štete u iznosima od po 3.000,00 KM.
NE DOSUĐUJE SE NOVČANA NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE ZBOG PRETRPLJENOG STRAHA ZA SUDBINU DJETETA (PREVRTANJE VOZILA). NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE ZBOG PRETRPLJENOG STRAHA IZAZVANOG UGROŽAVANJEM VLASTITOG ŽIVOTA DOSUĐUJE SE SAMO AKO JE STRAH BIO INTENZIVAN I DUGO TRAJAO ILI AKO JE KRATKOTRAJNI STRAH KROZ DUŽI PERIOD REMETIO PSIHIČKU RAVNOTEŽU OŠTEĆENOG.
Iz obrazloženja:
Strah roditelja za sudbinu svog djeteta, makar bio osnovan i intenzivan, (što se obzirom na okolnost ovog događaja mora pretpostaviti), nije osnov za dosuđivanje naknade nematerijalne štete (član 200. Stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). Pravična novčana naknada zbog pretrpljenog straha, koji je trpio prvotužilac zbog vlastite ugroženosti izazvane prevrtanjem automobila, mogla se dosuditi samo da se utvrdilo da je strah bio intenzivan i da je duže trajao, ili
da je kratkotrajni strah u dužem vremenskom periodu remetio njegovu psihičku ranvotežu (član 200 stav 1. ZOO). (Vrhovni sud BiH, broj Gž: 163/86 od 16. Aprila 1987. Godine).
U SLUČAJU KADA U PRVOSTEPENOM POSTUPKU UMRE TUŽILAC KOJI JE TRAŽIO NAKNADU NEMATERIJALNE ŠTETE, SUD ĆE ODBITI TUŽBENI ZAHTJEV.
Iz obrazloženja:
Tužilac je umro u toku ove parnice prije donošenja prvostepene presude o tužbenom zahtjevu, a predmet tužbenog zahtjeva je isključivo naknada nematerijalne štete zbog pretrpljenih fizičkih bolova, straha i smanjenja životne aktivnosti koje je umrli tužilac trpio usljed zadobijenih tjelesnih povreda. Drugostepeni sud je pravilno primjenio odredbe materijalnog prava kada je preinačenjem prvostepene presude odbio tužbeni zahtjev ( član 204/I Zakona o obligacionim odnosima i čl. 365. 366. i 373. stav 4. Zakona o parničnom postupku). Naknada nematerijalne štete onako kako je ona opredjeljena odredbom člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (taj oblik naknade štete treba da ublaži negativan utica fizičkih patnji uzrokovanih povređivanjem na psihu oštećenog), proizilazi da je to stogo lično pravo koje ne prelazi na nasljednike, odnosno gasi se smrću oštećenog i samo izuzetno, ako je naknada tog oblika štete još prije smrti bila priznata oštećenom pravosnažnom sudskom odlukom može ući u njegovu zaostavštinu, kao i svako drugo dospjelo novčano potraživanje (član 204. ZOO). Kako je tužilac umro prije donođenja prvostepene presude, pravilan je zaključak drugostepenog suda da nakon tog momenta nema mjesta dosuđenju naknade nematerijalne štete koju je tužilac za života pretrpio. Nisu od uticaja za drugačije presuđenje okolnosti koje se ističu u reviziji da je iza smrti tužioca ostala njegova stara i radno nesposobna supruga, koja je zbog dugogodišnjih patnji tužioca usljed posljedica pretrpljenih teških tjelesnih povreda i sama trpila duševne patnjei da je ona ostala bez sredstava za izdržavanje, jer se ne radi o oblicima naknade štete koji su bili predmet tužbenog zahtjeva u ovoj parnici,nego o šteti koju trpi sama tužiočeva supruga (oblici materijalne i nematerijalne štete poredviđeni u članu 194. i članu 201. stav 3 Zakona o obligacionim odnosima), pa je stoga ona jedino i ovlaštena da posebnom tužbom van ove parnice traži naknadu štete. ( Vrhovni sud BiH,broj Rev: 246/86 od 9. decembar 1989. godine).
NENASLJEDIVO JE PRAVO NA RENTU ZBOG SMRTI BLISKOG LICA ILI USLJED POVREDE TIJELA ILI OŠTECENJA ZDRAVLJA, IZUZEV DOSPJELIH IZNOSA UTVRDENIH PRAVOSNAŽNOM PRESUDOM ILI PISMENIM SPORAZUMOM.
Iz obrazloženja:
Prvostepeni sud je utvrdio, a drugostepeni sud prihvatio kao pravilna utvrdenja iz kojih proizilazi da je suprug tužiteljice, F.P., kao suvozac u vozilu osiguranom kod tuženog zadobio teške tjelesne povrede u saobracajnoj nesreci 29.07.1996.godine zbog kojih je bio na lijecenju i bolovanju, da je bio zaposlen (automehanicar) u H.-N. d.d. Z., da je dopriniou štetnom dogodaju da šteta nastane 40%, da je ostvario pravo na invalidsku penziju od 09.12.1997.godine, da je ranijom tužbom (P-410/97) tražio naknadu štete zbog izgubljene zarade za period od povredivanja (29.07.1996) do 01.03.2001.godine, da je u povodu te parnice zakljucen Sporazumom o vansudskom poravnanju kojim je dogovoren iznos šteteod 5.844,00 EUR, da je po isplati tog iznosa od strane tuženog suprug tužiteljice povukao raniju tužbu, da je novom tužbom (predmetna) podnijetom 22.05.2003. godine, ošteceni tražio naknadu štete zbog izgubljene zarade kao razlike place za svaki mjesec pocevši od marta 2001.godine do juna 2007.godine i ubuduce dok za to budu postojali zakonski usloviu iznosu od po 1.577,86 kuna, da je ošteceni u toku postupka umro (18.01.2009.g.), a za vrijeme njegova života nije donijeta pravomocna presuda po tom istaknutom zahtjevu, da je njegovom zakonskom nasljednicom proglašena tužiteljica, da je ona preuzela postupak I tužbenim zahtjevom tražila da joj tuženi isplati 48.714,22 KM na ime izgubljene zarade pok. F.P. za period od 01.03.200131.12.2008.godine, da je tuženi istaknuo prigovor o neprenosivosti prava na tužiteljicu na naknadu štete u vidu novcane rente, da je finansijskim vještacenjem utvrdeno da za utuženi period izgubljena zarada supruga tužiteljice cini novcani iznos naveden u izreci prvostepene presude (razlika izmedu ostvarene njegove penzije i place koju bi ostvarivao da nije nastradao u saobracajnoj nesreci). Kod takvih cinjenicnih utvrdenja, osnovano revident ukazuje, da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo (cl.197.st.2.ZOO) kada je ocjenio neosnovanim žalbene navode tuženog o neprenosivosti prava na tužiteljicu i potvrdio prvostepenu presudu kojom je prihvacen tužbeni zahtjev tužiteljice kao zakonske nasljednice oštecenog Filipa Pašalica. Naime, pravni prednik tužiteljice koji je stradao u saobracajnoj nesreci i zbog posljedica povredivanja penzionisan, u smislu cl. 195. st. 2. ZOO imao je pravo kao ošteceni tražiti materijalnu štetu u vidu novcane rente zbog smanjene zarade, a visina iznosa se odreduje u razlici penzije i place koju bi ošteceni ostvarivao do navršenih 40 godina penzijskog staža. Novcana renta sastoji se od dva dijela: prvo, izgubljene zarade do trenutka donošenja sudske presude (koja je u tom trenutku poznata) i drugog dijela štete, koja ce nastupiti u buducnosti (odredeni novcani iznos kao mjesecni obrok unaprijed). Samo pravo na naknadu štete u obliku novcane rente se (cl.197.st.1.ZOO) ne može prenositi, jer ima karakter licnog prava. Ošteceni ranijom parnicom (P-410/97) tražio je naknadu štete zbog smanjene zarade, kao razlike place i bolovanja (za vrijeme dok je bio na bolovanju) i kao razliku place i invalidske penzije (ostvarene od 09.12.1997.g.) za svaki mjesec pocevši od povredivanja (29.07.1996.g.) do 01.03.2003. godine, a ne i ubuduce kao odredeni novcani mjesecni iznos. Ta parnica nije okoncana pravomocnom sudskom presudom vec Sporazumom (05.12.2003.g.) kojim je to pitanje rješeno i dogovoreni iznos (5.844,00 EUR) štete odnosio se na izgubljene zarade za tacno odredeno vrijeme, pa pravni stav I zakljucak izražen u nižestepenim presudama da su u tom Sporazumu „iznosi naknade odredeni, odnosno da su odredivi“ su proizvoljni i po ocjeni ovog suda lišeni valjnog pravnog uporišta. Ovo, jer iz sadržaja tog Sporazuma vidljivo je da je dogovorena isplata štete i to: za izgubljenu zaradu-rentu od 29.07.1996.godine do 01.03.2003. godine sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 5.195,00 EUR, na ime troškova parnicnog postupka uiznosu od 649,00 EUR, odnosno ukupno iznos od 5.844,00 EUR, da tim Sporazumom nijedogovoren fiksni mjesecni novcani iznos unaprijed (obrok) kao buduce pravo oštecenog, a obaveza tuženog koja traje u buducnosti (može biti izmjenjeno ili ukinuto-cl. 196. ZOO).U vrijeme kad je ošteceni umro (18.01.2009.g.) nema odredenog novcanog iznosani u sporazumu strana, a ni pravomocnoj sudskoj odluci da bi se mogao kao dospjeli iznos naknade u smislu stava 2. clana 197. ZOO odnositi na utuženi period (01.03.2001-31.12.2008.g.), pa se stoga ne može prenijeti drugome ni na osnovu zakonskog nasljedivanja (neutvrdeni iznos nije imovina oštecenog kao titulara tog prava). Dakle, tužiteljica provedenim dokazima nije dokazala da su ostvarene predpostavke koje nalaže odredba iz clana 197. stav 2. ZOO, a kojom je izricito odredeno da je prenos dospjelih iznosa naknada moguc i to samo u slucaju da je (dospjeli) iznos naknade odreden (a) pismenim sporazumom strana ili (b) pravomocnom sudskom odlukom. (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 006450 11 Rev od 22.05.2012. godine)
RODITELJI NEMAJU PRAVO NA NOVČANU NAKNADU ŠTETE ZBOG NAROČITO TEŠKOG INVALIDITETA DJETETA SAMO ZBOG UMANJENJA KAPACITETA PLUĆA DJETETA I GRUBOG OŽILJKA PREKO GRUDNOG KOŠA.
Iz obrazloženja:
Trajne posljedice povređivanja malodobne kćeri tužiteljice nisu takvog obima i intenziteta da bi predstavljale teški invaliditet zbog kojeg bi duševne patnje njenih roditelja opravdavale dosuđenje naknade neimovinske štete u smislu odredbe člana 201. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima. Pravo na ovu nakndu roditelji bi imali samo u slučaju naročito teškog invaliditeta povređene, jer bi u tom slučaju ne samo morali da je stalno njeguju, već bi istovremeno bili svakodnevno prisiljeni i da gledaju kako njihovo dijete trpi bolove i druge slične patnje, kao posljedica teškog oštećenja tjelesnog integriteta, a takva bi situacija i svakodnevni život sa takvim djetetom i kod roditelja uzrokovala duševne patnje. U tom konkretnom slučaju ukupno umanjenje životne aktivnosti mldb. tužiteljice medicinski vještaci su ustanovili u obimu 55 % koje se izražava u grubom ožiljku od grudne kosti pa do na oko dva poprečna prsta ispod pupka, a umanjuje kapacitet pluća: (Vrhovni sud BiH, broj Rev: 595/89 od 23.4.1990. godine). Da li je moguće za istu nematerijalnu štetu izreči kumulativno više sankcija Kad je oštećeni zbog povrede prava ličnosti (ugleda, časti, slobode i drugih prava ličnosti) trpeo duševne bolove sud mu, pored sankcija iz člana 199. Zakona o obligacionim odnosima, može dosuditi i pravičnu naknadu kad zbog okolnosti slučaja samo na taj način može dati oštećenom punu satisfakciju u skladu sa ciljem kome naknada nematerijalne štete služi.
Osnovna karakteristika nematerijalne štete jeste ta, da ju već pojmovno u pravilu nije moguće reparirati uspostavljanjem ranijeg stanja. Zato novčana naknada za nematerijalnu štetu po prirodi nije reparacija već obzirom na prirodu stvari samo satisfakcija (zadovoljenje). Druge moguće sankcije za nematerijalnu štetu ( koje su ipak izuzete, kao što je npr. objavljivanje presude na osnovu Zakona o autorskom pravu, član 96. stav 1 „Službeni list SFRJ“ broj 19/78, objavljivanje ispravke po odgovarajućim republičkim zakonima o javnom informisanju, odnosno po članu 199. ZOO, zabrana budućih radnji, kojima se povređuje integritet ljudske ličnosti, ličnog i porodičnog života ili drugih prava ličnosti po članu 157. ZOO),
PRAVO OBJAVE PRESUDE JE POSEBAN OBLIK NAKNADE ŠTETE KOJU OŠTEĆENIK ,MOŽE POSTAVITI SAMOSTALNO ILI KUMULATIVNO S DRUGIM OBLICIMA NAKNADE ŠTETE / Presuda V.S R.Hrvatske –Županijski sud u Zagrebu broj GŽ-4431/98 od dana 23.02.1998 godine /
Iz obrazloženja:
Nematerijalne štete se po ZOO razlikuje i po izvoru duševnih bolova koje neko trpi. Ako je izvor u njemu samom (npr. duševni bolovi zbog umanjenja vlastitih životnih aktivnosti), radi se o šteti vlastitog izvora, a ako je izvor duševnih bolova u nekom drugom licu ( npr. duševni bolovi zbog posebno teškog invaliditeta bliskog lica), onda se radi o šteti vanjskog izvora.
USLOV ZA PRAVO NA NAKNADU ŠTETE ZA PRETRPLJENE BOLOVE KAO POSEBAN VID ŠTETE JESTE DA JE OŠTEČENIK TRPIO BOLOVE JAKOG INTENZITETA JER SAMO TAKVI BOLOVI OPRAVDAVAJU OVAKAV POSEBAN VID ŠTETE ( VRHOVNI SUD BIH BROJ GŽ-294/60 OD DANA 27.09.1960 GODINE /
Iz obrazloženja:
Ne može se oštećenik odbiti sa zahtjevom za naknadu neimovinske štete s temelja prtrpljenih fizičkih bolova samo zato što su izazvani lakom tjelesnom povredom jer tužitelj zbog nanesene mu lake tjelesne povrede nije mogao trpjeti takve bolove koji bi opravdavali postavljeni zahtjev za naknadu neimovinske štete.Naknada nematerijalne štete zbog pretrpljenih fizičkih bolova koji su posledica nanete lake tjelesne povrede može se dosuditi oštećenom samo izuzetno ako pretpljeni fizički bolovi bili jakog intenziteta ili srednjeg intenziteta i ako su duže trajali te se prilikom odmjeravanja novčane naknade trebaju uzeti u obzir i druge okolnosti slučaja / stepen povrede, trajanje i intenzitet bolova ,neugodnosti kod liječenja,…/ dok kasnije bolove treba priznavati u okviru naknade štete zbog umanjenja opće životne sposobnostri.. STRAH Strah spada u najneprijatnije doživljaje čovjeka. On predstavlja intenzivno i mučno osjećanje stanja velike napetosti, koje izazivaju osjećanja postojećih ili predstojećih opasnosti po integritet ličnosti. Kod straha postoji čitava lepeza osjećaja koja se kreće od neprijatnih raspoloženja koja dovode do zabrinutosti i bojazni do jakih afekata kao što su jaka prepast, smrtni strah itd Pravična novčana naknada može se dosuditi za strah koji je bio intenzivan i dužeg trajanja. Naknadu štete može ostvariti ono lice koje trpi strah zbog vlastite opasnosti, ali ne ako je strah izazvan brigom za drugoga, pa makar to bio i bliski srodnik. Ovdje treba praviti razliku prema izvoru straha, pa možemo govoriti o strahu vlastitog i strahu spoljnog izvora, zavisno od toga da li se radi o neposredno ili posredno oštećenom. To uvažava i ZOO, koji uređuje štetu sopstvenog izvora, fizičke bolove i strah inicijalne žrtve. Iz odredaba ZOO,-a na kojima se temelji pravo na ovu naknadu, proizilazi da strah mora biti intenzivan i takve jačine da kod čovjeka izaziva učinke koji odgovaraju stanju psihičke traume, određenog duševnog potresa ili šoka u kome se povređeni našao zbog štetnog događaja (primarni strah), a da kasnije mora postojati osnovana zabrinutost zbog mogućih smrtnih, odnosno teških posljedica povrede (sekundarni strah).Strah ne mora da ostavlja trajne posljedice u psihi oštećenog, već je bitno da se pouzdano utvrdi koliki je, uistinu, bio njegov intenzitet i ovo važi kako za tzv. primarni, tako I za tzv. sekundarni strah. Strah jačeg intenziteta, ali trenutačni, bez posljedica, nije osnova za dosuđenje naknade. Prilikom odmjeravanja ove naknade treba imati u vidu da se spoljašni elementi straha mogu dokazivati ne samo vještačenjem, kao što je to u slučaju sa unutrašnjim elementom, već i putem svjedoka ili drugim dokaznim sredstvima. Trajanje je spoljašni elemenat straha.Poznato je da strah ima I određene spoljne vidljive oblike manifestacije u ponašanju ličnosti. . Naglasak je zato na intenzitetu straha: naknada pripada ako je takav intenzivni strah duže trajao kao i onda kada je strah doduše bio intenzivan ali kratkotrajan, a kod oštećenog je ipak u dužem vremenskom periodu, narušio psihičku ravnotežu i to kada je intenzivan strah kratko trajao.
Duševni bolovi zbog umanjenja životne aktivnosti
Umanjenje životne aktivnosti, kao posebni osnov za naknadu štete zbog duševnih bolova, obuhvata sva ograničenja u životnim aktivnostima oštećenog koje je ostvario ili bi ih po redovnom toku stvari u budućnosti izvesno ostvario. Pod ograničenjem se podrazumeva i vršenje aktivnosti uz povećane napore ili pod posebnim uslovima. Ovaj vid štete je u pravilu trajnog karaktera, ali novčana naknada se može dosuditi i kad je umanjenje životne aktivnosti privremeno, ako je jačeg intenziteta i dužeg trajanja ili ako to posebne okolnosti opravdavaju.
Ovaj oblik štete obuhvata duševne patnje oštećenog zbog najrazličitijih oštečenja na njegovom psihičkom ili telesnom području. Ova oštečenja mogu između ostalog obuhvatiti i sledeće pravno relevantne slučajeve štete odnosno izvora duševnih bolova: nesposobnost za rad, znatno povećanje potreba, povećane fizičke napore, umanjenje ili gubitak mogućnosti za daljnji razvoj i napredovanje, smetnje zbog zdravlja itd. Kada je izvesno da će duševni bolovi trajati i u budućnosti, onda treba naknadu odrediti kako za pretrpljene tako i za izvesne buduće duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti. Naknada za ovaj oblik štete međutim ne pripada samo onda kada je umanjenje životne aktivnosti trajno, već i kada je samo privremeno, uz uslov da je oštećenje značajno, kao što to važi i za druge oblike nematerijalne štete.
RODITELJIMA SE MOŽE DOSUDITI PRAVIČNA NAKNADA ZA DUŠEVNE PATANJE ZBOG TEŠKOG INVALIDITETA NJIHOVE KĆERKE KOJOJ JE U 23. GODINI ŽIVOTA AMPUTIRANA NOGA U KUKU, IAKO SE POSLIJE TOGA UDALA I RODILA DIJETE, UKOLIKO JE OSTALA U RODITELJSKOM DOMU.
Iz obrazloženja:
Osnovan je prigovor revizije da su nižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni odredbe iz člana 201. Stav 3. Zakona o obligacionim odnosima u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev oca i majke oštećene za naknadu štete zbog duševnih patnji prouzrokovanim teškim invaliditetom njihove kćeri. Odluka nižestepenih sudova se zasniva na činjeničnom utvrđenju da se invalidnost kćerke tužilaca sastoji u amputaciji desne noge u samom kuku usljed čega je njena životna aktivnost smanjena za 60 % u 23. godini života, i na činjenici da je nakon nastupanja invaliditeta oštećena „nastavila da živi normalnim životom“, jer se udala i rodila dijete. Zaključak se zasniva na pogrešnoj premisi. Nemoguće, je naime, prihvatiti da je udaja i rođenje djeteta kompenzacija za tako težak invaliditet u tolikoj mjeri da se može smatrati da su u suštini otklonjene teške posljedice povrede odnosno invaliditeta te da oštećena „živi normalnim životom“.
Preda odredbi iz člana 201. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, naknada neimovinske štete zbog naročitog teškog invaliditeta djeteta pripada roditeljima, između ostalog i pod uslovom da su u svakodnevnom životu izloženi tome, da njegujući i pomažući povrijeđenom djetetu, učestvuju u njegovim patnjama zbog posljedica invaliditeta. Po ocjeni ovog suda, ne može se smatrati da je oštećena „nastavila da živi normalnim životom“ pogotovo ako se ima u vidu da se prema navodima tužilaca njen brak nije održao upravo zbog invaliditeta, što treba provjeriti u ponovnom postupku. S druge strane, nesporno je da se oštećena nije odavajala od roditelja ni nakon udaje, da nije zasnovala zajednicu života s bračnim drugom u mjestu njegovog prebivališta i da su roditelji neprekidno saučesnici njenih patnji utoliko većih što zbog nepodesne proteze, trpi i fizičke bolove i druge nelagodnosti, a nisu u stanju da pruže odgovrajuću pažnju i njegu svome djetetu. ( Vrhovni sud BiH, broj Rev: 419/86 od 19.februar 1987. godine) Rok zastarjelosti kod nematerijalne štete počinje teći od onog dana kada su pojedini vidovi dobili oblik konačnog stanja, odnosno od završenog liječenja.Kada su u pitanju duševni bolovi zbog smanjenja životne aktivnosti, zastara počinje teći od završetka liječenja I saznanja za postojanje ove vrste štete. Clan 377. Zakona o obligacionim odnosima .
KADA JE ŠTETA POCINJENA KRIVICNIM DJELOM TADA TREBA ZA SVAKU VRSTU ŠTETE, ODNOSNO ZA SVAKI VID NEMATERIJALNE ŠTETE, A U VEZI SA ISTAKNUTIM PRIGOVOROM ZASTARE, UTVRDITI KOLIKO IZNOSI ROK ZASTARE PREMA CLANU 376. ZOO, A KOLIKO PREMA CLANU 377. ZOO, TE PRIMJENITI ONAJ PROPIS PO KOJEM ZASTARA EVENTUALNO NIJE NASTUPILA.
Iz obrazloženja:
Suprotno navedenom pravnom stavu, drugostepeni sud je osnovanost prigovora zastare razmatrao i razriješio samo sa stanovišta odredbe cl. 377. ZOO, propuštajuci da utvrdi da li je zastara nastupila i po odredbi cl. 376. ZOO, iako je prvostepeni sud prigovor zastarjelosti razriješio upravo na osnovu te zakonske odredbe. Zbog navedenog pogrešnog pravnog pristupa u rješavanju pitanja osnovanosti istaknutog prigovora zastare drugostepeni sud je propustio da ocijeni da li je u postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude potpuno i pravilno utvrdeno cinjenicno stanje,odnosno da ocijeni pravilnost pravnih zakljucaka prvostepenog suda u primjeni odredbe cl.376. ZOO. Stoga ovaj revizijski sud i nije mogao dati odgovore na revizijske prigovore I tvrdnje da tužiteljica od 2005. godine osjeca pojacane posljedice povrede i da je ona tek nakon neurološkog nalaza i uradenog CT-a glave od 27.08.2007. godine saznala za obim narušenog zdravlja (cisticne formacije u glavi poslije krvarenja), tako da tek od tada pocinje teci zastarni rok u smislu cl. 376. st. 1. ZOO. Pri tome je ovaj sud imao u vidu i slijedece stavove sudske prakse u primjeni cl. 376. ZOO, na koje upucuje i drugostepeni sud:Zahtjev za naknadu štete za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti zastarijeva u subjektivnom roku od tri godine od završenog lijecenja i stabilizacije oštecenikova zdravstvena stanja, odnosno od kad je ošteceni saznao za trajnu posljedicu zadobijenih povreda i postao svjestan toga da dalje lijecenje ne pridonosi smanjenju trajnih štetnih posljedica ozljede. Ako oštecenom zbog objektivnih razloga ti podaci ne stoje na raspolaganju, zastarijevanje ne tece. Dakle, za ovaj vid nematerijalne štete ošteceni saznaje kada se njegovo zdravstveno stanje stabilizuje, a sama okolnost da li je lijecenje kontinuirano nastavljeno fizikalnom terapijom, nije od uticaja na zastaru potraživanja.Petogodišnji objektivni rok za ovaj vid nematerijalne štete pocinje teci u momentu povrijedivanja i na tok zastare, u pravilu, ne utice trajanje lijecenja. Ovaj rok pocinje teci nakon završenog lijecenja samo kad se zdravstveno stanje neprestalno pogoršavalo, a lijecenje imalo za cilj da zaustavi to pogoršavanje. Kada je u pitanju šteta koja se manifestuje kao umanjenje životne aktivnosti, pa naknadno dode do pogoršanja, onda to pogoršanje predstavlja novu štetu za koju se naknada može tražiti od njenog nastanka, odnosno od pogoršanja pa do isteka rokova iz clana 376. ZOO. Kod zahtjeva za naknadu nematerijalne štete za pretrpljene fizicke bolove smatra se da je ošteceni saznao za štetu kada su prestali ti bolovi, a najkasnije kada se dovrši lijecenje, a kod naruženosti kada je postalo izvjesno da se naruženost ne može više otkloniti niti bitnosmanjiti. Kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa u rješavanju prigovora zastarjelosti cinjenicno stanje, relevantno za primjenu cl. 376. ZOO, ostalo nepotpuno utvrdeno, to je primjenom odredbe cl. 250. st. 2. ZPP odluceno kao u izreci. U ponovnom postupku drugostepeni sud ce, imajuci u vidu pravne stavove i upute date od strane ovog suda, po potrebi zakazati raspravu na kojoj ce ponovo saslušati vještake medicinske struke i na taj nacin potpuno i pravilno utvrditi odlucne cinjenice o kojima ovisi pravilna primjena cl. 376. ZOO, te nakon toga donijeti novu odluku za koju ce dati potpune cinjenicne i pravne razloge. (Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-09- 001012 od 14.09.2010. godine).
Duševni bolovi zbog naruženosti
Osnov za priznanje novnačne naknade za naruženost nije samo u tome da li i u kojoj meri izmenjena spoljašnost oštećenog izaziva u okolini gađenje, sažaljenje ili na druge negativne reakcije, već se uzimaju u obzir i subjektivna merila o uticaju svih elemenata (izmenjena spoljašnjost, primetnost, obim id.) na psihičku ravnotežu oštečenog odnosno na njegovo psihičko stanje u celini. Pri tome se subjektivne osobine oštećenog uzimaju u obzir u razumnoj meri. Da li postoji nematerijalna šteta u vidu duševnih bolova zbog naruženosti (član 200. stav 1. ZOO) ocenjuje se prema objektivnim i subjektivnim merilima. Naruženost u pravnom smislu naime nije adekvatna medicinskoj, koja time često označava samo takve promena na telu koje u okolini izaizvaju gađenje odnosno koje predstavljaju unakaženost povređenih. Objektivna merila su izmene spoljašnjosti oštećenog, njihova uočljivost odnosno vidljivost, obim i mogućnost pokrivanja, starost i pol oštećenog itd. Osnov za priznanje novčane naknade nije samo u tome da li i u kakvoj meri izmenjeni izgled oštećenog u okolini gađenje, sažaljenje ili drugačiju megativnu reakciju. Treba imati u vidu i subjektivna merila A ova su u uticaju svih elemenata (izmena u spoljašnjosti, primetnost, obim itd) na psihičku ravnotežu povređenog odnosno na njegovo psihičko stanje u celini. Subjektivne osobine oštećenog se pri tome uzimaju u obzir u razumnoj meri. I kada postoje oba elementa činjeničnog stanja (objektivni i subjektivni) ovu naknadu ipak nije moguće dosuditi u svakom slučaju. Naknadu naime treba odmeriti u skladu sa članom 200. stav 1. i 2. ZOO. Zato kada bi sud odmerio naknadu i za veoma malu nematerijalnu štetu, bio bi to u suprotnosti sa pomenutom odredbom. Inače o naruženosti govorimo samo kada se radi o trajnim izmenama spoljašnjosti oštećenog. Tako nema posebne naknade za privremenu naruženost u toku lečenja (ogrebotine na licu, razdrta otvorena rana na nozi), u ovom slučaju se radi o nelagodnostima u toku lečenja i o eventualnoj zabrinutosti (lice) za rezultat lečenja, a ne o naruženosti.Reakcija okoline na naruženost zato nije jedini uslove za priznanje ovog oblika nematerijalne štete, ali se ta reakcija mora imati u vidu kao dodatna težina odnosno dodatni faktor, koji oštenom nanosi i još veće duševne bolove Treba još upozoriti da je zakonski termin za ovaj oblik štete „naruženost“ (pravni pojam), a ne i drugi izraz koje ponekad nalazimo u sudskim odlukama odnosno mišljenjima veštaka, kao npr. unakaženost, nakaznost, kozmetički defekt i sl. Naročito sa izrazoom „kozmetički defekt“ više puta želi reči da se radi o manjoj vidljivoj izmeni na telu oštečenog. Ako ako se radi o manjem stepenu naruženosti obzirom na ranije opisana merila, još se uvek radi o naruženosti, a ne o kozmetičkom defektu, ali o takvoj naruženosti koja nalaže odgovarajuću manju naknadu ili pak uopšte ne ispunjava uslove za dosuđivanje naknade.
Duševni bolovi zbog smrti bliskog lica
Pravična novčana naknada za duševne bolove deteta zbog smrti roditelja predstavlja naknadu kako za bol izazvan samim saznanjem za smrt, tako i za sve kasnije bolove koje dete trpi zbog gubitka roditelja- ljubavi, nege i pažnje koju bi mu roditelj pružao, pa pripada i detetu koje zbog uzrasta nije moglo da oseti bol zbog same smrti roditelja, jer je u pitanju naknada za jedinstveni vid nematerijalne štete. U slučaju smrti bliskog lica njegovi bliži: bračni drug, deca i roditelji- imaju pravo na naknadu za svoje duševne bolove. Ovaj oblik štete „duševni bolovi zbog smrti bliskog lica“ predstavlja po ZOO jedinstveni oblik nematerijalne štete zbog smrti bliskog lica i obuhvata patnje oštećenog zbog najrazličitijih gubitaka na nematerijalnom području, nastalih zbog smrti roditelja (npr. duševni bolovi zbog same smrti, kasniji bolovi zbog gubitaka pažnje i pomoći roditelja, nastali zbog gubitka njegove moralne podrške, nežnosti odgoja, saveta itd), potrebno je sve vrste gubitaka koje dete trpi zbog gubitka roditelja, odnosno koje će trpeti u toku života, uvrstiti u duševne bolove. Ovi predstavljaju dovoljno širok pojam koji obuhvata sve vrste patnji oštećenog. Deca po ZOO, bez obzira na starost, imaju pravo na naknadu zbog smrti jednog odnosno oba roditelja. ZOO naime ne čini razliku s obzirom na uzrasta dece. Pretpostavlja da će sva deca i ona koja intelektualno i emocionalno još ne shvataju gubitak roditelja doživeti odnosno doživljavaju psihičku traumu posredstvom nagonsko- instinktivnih mehanizama i emocija, dakle da duševno pate. Kod svakog deteta gubitak roditelja predstavlja teško emotivno i životno opterećenje , jer izostaje svakodnevna roditeljska ljubav, njegova briga, nego i pomoć i iz ovog proizilazi duševna patnja deteta. A čim duševni bolovi postoje detetu je za takvu vrstu štete priznato pravo na naknadu po članu 201. stav 1 ZOO. Pravno na naknadu za duševne bolove zbog smrti roditelja ne zavisi od okolnosti da li su odraslo dete i njegov roditelj u vreme smrti roditelja zajedno živeli u porodičnoj zajednici. Pravo na naknadu kao i njena visina zavise od međusobne emotivne povezanosti deteta i roditelja. Osamostaljenje deteta i njegov život van porodične zajednice roditelja mogu uticati na visinu naknade odnosno i na pravo na naknadu samo u toliko, ukoliko je ova okolnost uticala na umanjenje odnosno uopšte na prestanak njihove međusobne emotivne povezanosti Smatra se da takva naknada pripada, kada su za nju ispunjeni ostali uslovi, i vanbračnom detetu (odnosno vanbračnom roditelju), uz uslov da je statusni odnos bio regulisan na način određen zakonom. Dosadašnja sudska praksa je samo izuzetno uključivala braću i sestre oštečenog u krug oštećenika kojima je bilo moguće priznati naknadu. I član 201. stav 2. ZOO uvrštava braću i sestre u krug onih lica koja imaju pravo na naknadu kod gubitka brata odnosno sestre, ali uz uslov da je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života. Trajna zajednica života u pravilu doduše znači zajednički život odnosno stalni kontakt između osoba koje u toj zajednici žive. Naglasak je na njihovoj istinskoj i tesnoj međusobnoj emotivnoj povezanosti, čija je posledica patnja zbog gubitka. Takva povezanost u pravilu istina pretpostavlja stalan kontakt između njih. Ali postoje i onda kada braća i sestre u raznim mestima, ali se vraćaju kući potkraj nedelje. Bitno je da si drugdje ne stvore svoj samostalan život u okviru neke druge zajednice, nego se još uvek osečaju pripadnicima zajednice života sa drugim članovima porodice. Život u domu za samce i vraćanja kući potkraj svake nedelje uz dokazanu međusobnu privrženost zato ne može imati za posledicu prestanak zajednice života
Clan 201. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima TRAJNIJA ZAJEDNICA ŽIVOTA NIJE ZAKONSKA PRETPOSTAVKA ZA DOSUDENJE PRAVICNE NOVCANE NAKNADE RODITELJIMA ZA NJIHOVE DUŠEVNE BOLOVE ZBOG NAROCITO TEŠKOG INVALIDITETA NJIHOVOG SINA.(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 057263 11 Rev od 03.04.2012. godine)
Iz obrazloženja:
Duševni bolovi zbog povrede slobode
Duševni bolovi zbog neopravdane osude odnosno neosnovanog lišenja slobode predstavlja jedinstven vid štete koji obuhvata sve štetne posledice nematerijalne štete vezane za ličnost oštećenog proistekle iz neopravdane osude odnosno neosnovanog lišenja slobode. Za ovu štetu dosuđuje se jedan iznos naknade pri čiijem odmjeravanju sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja (ugled koji je oštečeni ranije uživao u svojoj sredini, odnos sredine prema njemu posle osude, odnosno lišenja slobode, težina i priroda krivičnog dela, vreme trajanja lišenja slobode i sve druge okolnosti koje su uticale na prirodu, težinu i trajanje psihičkih bolova). Naime povreda slobode sigurno je jedan od težih povreda line sfere. Zato ZOO je članu 200. stav 1. priznaje naknadu za duševne bolove zbog povrede slobode prouzrokovane protupravnom radnjom. Naknada štete za neopravdanu osudu ili neosnovano lišenje slobode predstavlja specifičnu, u Zakonu o krivičnom postupku regulisanu građansko- pravnu odgovornost za takvu štetu. Tu je regulisana odgovornost za štetu bez obzira na krivinju organa pravnog lica-države, čijom delatnošću je šteta pruzrokovana. ZKP predviđa samo „pravo na naknadu štete“ (član 12. i 541-545), dok šteta i naknada štete (vrsta štete, način utvrđivanja i visina) u ZKP nisu posebno regulisani. Zato treba za ova pitanje u skladu sa članom 23. ZOO primjenjivati pravila ZOO. Ova pravila ZOO imaju u tim slučajevima odgovornosti za štetu dopunski karakter. Odgovornost se zasniva isključivo na objektivnim okolnostima – na neopravdanoj osudi, neosnovanom lišenju slobode, nezavisno od bilo kakvih subjektivnih okolnosti na strani društveno- političke zajednice kao odgovornog subjekta ili organa, čijim radom je došlo do neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode. Ovo je očigledno izraz odnosno posledica težnje da se maksimalno zaštite prava i dobra čovjeka kakva su fizički integritet i njegova lična sloboda. Ako sud utvrdi da okolnosti slučaja, a pre svega jačina bola i opravdavaju naknadu, odredit će je imajući u vidu merila iz člana 200. stav 2. ZOO. Takvo lice može pretrpeti i fizičke bolove ili strah što naravno opravdava dosuđivanje naknade i za te vrste šteta. Kod određivanja visine nematerijalne štete zbog neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode, sudovi u pravilu uzimaju u obzir niz objektivnih i subjektivnih okolnosti, kao što su: dužina trajanja lišenja slobode, uslovi u kojima je oštećeni bio u vreme lišenja slobode (npr. boravak u samici), objavljivanje imena osumnjičenog, krivičnog dela i određivanja pritvora u dnevnoj štampi, intenzitet duševnih bolova u vezi sa kvalifikacijom krivičnog dela, gubitak ugleda u radnoj organizaciji i okolini, prisilno odvajanje od porodične i životne okoline itd.
PRI ODMJERAVANJU VISINE NAKNADE NEMATERIJALNE ŠTETE ZBOG UMANJENJA ŽIVOTNE AKTIVNOSTI UZIMA SE U OBZIR NAKNADA ZA TJELESNO OŠTEĆENJE KOJU OŠTEĆENI PRIMA PO PROPISIMA O INVALIDSKOM OSIGURANJU.
Iz obrazloženja:
Prema opšteprihvaćenoj praksi sudova pri utvrđivanju pravične novčane naknade za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, sud samo uzima u obzir naknadu za tjelesno oštećenje, na koju oštećeni ima pravo po propisima o invalidskom osiguranju, te na osnvu svih okolnosti slučaja po slobodnoj ocjeni utvrđuje u kojoj mjeri naknda za tjelesno oštećenje utiče na visinu novčane naknade za pomenti vid pretrpljene štete, a ne vrši se njeno uračunavanje kapitaliziranjem iznosa naknada za tjelesno oštećenje i odbijanjem toga iznosa od utvrđene pravične naknade, na čemu se u reviziji insistira. ( Vrhovni sud biH, broj Rev: 480/86 od 27. marta 1987. godine)
Uračunavanje drugih prihoda u naknadu
Pomoć koju oštećenik (odnosno njegova rodbina) dobije od sindikalne organizacije u svojoj organizaciji udruženog rada kod koje je u radnom odnosu, ne odbija se od utvrđene naknade. Jedino će se iznos, koji je organizacija udruženog rada isplatila iz fonda solidarnosti kao pomoć u vezi s nesrećom na radu svog radnika, uračunati u naknadu nematerijalne štete kad taj fond nije oformljen iz novčanih priloga radnika te organizacije ili iz sredstava predviđenih za zajedničku potrošnju. Odgovor na pitanje kada će se neko primanje uračunati u naknadu, dakle zavisi od toga, iz kojih sredstava je oformljen iznos koji se daje kao pomoć odnosno naknada, kao i od koga u takvu svrhu je bio osnov odnosno formiran fond iz kojeg se daje pomoć.
U vezi uračunavanja osiguranine iz kolektivnog osiguranja u naknadu već je prihvaćen zaključak savetovanja Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda od 14. i 15. 9.1983. godine („Bilten Saveznog suda „, broj 19. str. 5);Pri tumačenju spornih odredbi ugovora o kolektivnom osiguranju radnika od posledica nesrećnog slučaja, pretpostavlja se, da je ugovoreno lično osiguranje kad je premija za osiguranje plaćena iz sredstava za lične dohotke ili iz sredstava za zajedničku potrošnju. Ako je premija za osiguranje plaćena iz drugih sredstava (npr. onih iz člana 48. stav 1. alineja 10. i stava 3. istog člana Zakona o utvrđivanju i raspoređivanju ukupnog prihoda i dohotka „ Službeni list SFRJ“, broj 63/80) pretpostavlja se, da je zaključen ugovor o osiguranju od odgovornosti.
Akontacija i naknada
Član 394. ZOO sadrži načelo monetarnog nominalizma; kada je predmet obaveze svota novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveze glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo. Kada su obaveze naknade štete novčane obaveze, primena ovog načela ne dopušta valorizaciju novčanih obaveza, pa dakle ni valorizaciju već plaćenih akontacija. Akontacija je po svojoj prirodi samo deo neke naknade i predstavlja određeni novčani iznos, koji treba odbiti od konačnog iznosa naknade. „Akontacija naknade za nematerijalnu štetu predstavlja delimično ispunjenje novčane obaveze. Zato se uračunava u konačno odmerenu naknadu u nominalnom iznosu“.
Ovaj problem se naročito zaoštrava u graničnim slučajevima, npr: tuženik prigovora da je već plaćenom naknadom koju tužitelj smatra akontacijom platio celokupnu pravičnu naknadu u vreme plaćanja. Prilikom ispitivanja plaćanja može se pokazati da doduše nije bila plaćena celokupna pravična novčana naknada, već njen pretežni deo.U takvom slučaju bilo bi moguće zastupati stav da je pravednije i u većoj meri u skaldu sa načelom da oštećeni mora dobiti potpunu pravičnu novčanu naknadu, ako ocenjujemo koliki deo naknade je bio plaćen akontacijom i koliki je preostali deo pravične novčane naknade odmerene po pravilima u vreme presude, koja tužitelju još pripada. Drugi slučaj je ovakav: ako su bili neki od ostvarivih vidova nematerijalne štete u vreme plaćanja akontacije sporni, a drugi ne, i ako je isplata predstavljala potpunu novčanu naknadu za nesporne oblike štete odmeravanje naknade za sve oblike štete (kada tužitelj ostaje kod zahtejva za celokupnom naknadom) i odbijanje akontacije u nominalnom plaćanju od celine- dovodi do neprihvatljivog rezultata. Kod relativne samostalnosti pojedinih vidova štete i odmeravanja naknade za iste, otvoreno je stoga pitanje da li je u mnogo većoj meri u skladu sa ovim načelima dosuđivana naknada za nematerijalne štete ako se prizna naknada još samo za sporne oblike šteta za koje akontacija nije bila plaćena. U nekim slučajevima sudska praksa je krenula navedenim putem, npr. ako je naknađena šteta u znatnom delu, tako da je ostala nenaknađena samo u neznatnom delu (npr.2,3%), određuje se visina neplaćenog neznatnog dela primenom postotka tog dela na celokupnu visinu štete ocenjene na dan suđenja i akontacija se uračunava u zajedničku naknadu za sve vidove nematerijalne štete. Ako je određena samo za jedan vid štete, uračunava se u pravičnu naknadu za taj vid štete.“
Dospelost zahtjeva za naknadu i kamate
Zatezna kamata teče u visini propisanoj noveliranim članom 277. stav 1. ZOO „ Zatezna kamata na novčano potraživanje za naknadu nematerijalne štete od dana podnošenja tužbe sudu “. Član 189. stav 2. i član 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima 3/87
Merila i osnove za odmeravanje novčane naknade
Odmeravanje naknade kao primena materijalnog prava Utvrđivanje novčane naknade (satisfakcije) za neimovinsku štetu predstavlja primenu materijalnog prava Odmeravanje naknade za nematerijalnu štetu dakle predstavlja primenu pravnog standarda “ pravične naknade“ (član 200. stav 1. ZOO), dakle primenu materijalnog prava.Takav stav ima svoje posledice i u procesnim situacijama, naročito u žalbenoj i revizijskoj. Primer: merila pravične novčane naknade za nematerijalnu štetu, koja je verificirala sudska praksa, su imovinsko pravni standardi kao sastavi deo imovinskog prava.Suđenje u suprotnosti sa ovim merilima predstavlja zato pogrešnu primenu materijalnog prava na koju drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti (VS BiH Gž 925/78 od 21.11.1978., „Bilten VS BiH“, 1978/4, str. 46).Primena pravnog standarda pravične novčane naknade (član 200. stav 1. ZOO) mora naime biti u svakom konkretnom slučaju nematerijalne štete individualizirana
NE MOŽE SE REVALORIZIRATI DJELIMIČNA NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE VEĆ SE ONA URAČUNAVA U IZNOS KOJI SUD ODREDI PO KRITERIJIMA U VRIJEME SUĐENJA.
Iz obrazloženja:
Novčana naknada nematerijalne štete predstavlja za oštećenog satisfakciju.Da bi ispunila taj cilj mora biti cjelovito isplaćena u iznosu koji se određuje primjenom odgovorajućih kriterija, u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima, u vrijeme plaćanja. Ako u momentu dobrovoljnog plaćanja od strane štetnika ili njegovog osiguravača nije data puna naknada, njena se visina određuje u vrijeme donošenja sudske odluke, prethodna dobrovoljno isplaćena naknada se uračunava u taj iznos, a ne revalorizuje se. ( Vrhovni sud BiH, broj Rev: 406/86 od 12.februar 1987.godine). Relativna samostalnost odmeravanja naknade Naknada za nematerijalnu štetu u načelu se dosuđuje za svaki vid nematerijalne štete posebno, a u iznimno teškim slučajevima, kad se trpljenja oštećenog uzajamno uslovljavaju i prepliću tako da ih je nemoguće razlučiti, može se dosuditi jedinstvena naknada za ukupnu nematerijalnu štetu.Savetovanje je zato bilo jedinstveno u tome da treba u pravilu pojedine štete koje proizilazi iz istog štetnog događaja razmatrati odvojeno, pojedinačno i za svaku pojedinu štetu odmeriti samostalnu, pravičnu novčanu naknadu.Ali kod ovakvog pravila treba ipak dopustiti mogućnost izuzetka, kada naročito teška životna situacija ( a ne možda nepotpuno ili čak pogrešno opredjeljen tužbeni zahtjev) na strani oštećenog, uzimajući u obzir izuzetnu težinu njegovih povreda odnosno posledica, naprosto ne dopušta razlučivanje pojedinih šteta koje proizilaze iz istog štetnog događaja, kada su se ove zbog svog intenziteta međusobno tako tesno ispreplele i time uslovljavaju jedna drugu da ih nije moguće odvajati. Samo u takvim izuzetnim slučajevima bilo bi na mestu dosuđivanje oštećenom jedinstvene naknade za sve vidove šteta koja trpi, bez obzira na to kako je on sam opredelio svoj tužbeni zahtjev. Procesni značaj zahteva za pojedine vidove nematerijalne štete Zahtev za pravičnu novčanu naknadu mora biti određen za svaki vid nematerijalne štete pojedinačno i kad je šteta proistekla iz istog životnog događaja. -Ako tužbeni zahtev za nakandu više vidova nematerijalne štete nije jasno opredjeljen, sud će vratiti tužbvu na uređenje. Kad oštećeni ostane pri zahtevu za jedan novčani iznos za nematerijalnu štetu u celini, sud će po takvoj tužbi postupati i odlučiti po tužbenom zahtjevu, ako na osnovu činjeničnih navoda oštećenog može sam da razluči pojedine vidove nematerijalne štete. U tom slučaju pravičnu naknadu sud će odrediti za svaki pojedini vid nematerijalne štete, u okviru postavljenog tužbenog zahteva u celini. Ako oštećeni istakne odvojeni zahteve za pojedine vidove nematerijalne štete, ali ih ne označi u skladu sa zakonom ili pogrešno opredeli njihovu sadržinu, a taj nedostatak u postupku prethodnog ispitivanja tužbe ne bude otklonjen, sud će na osnovu činjeničnih navoda oštećenog sam razlučiti pojedine vidove nematerijalne štete, u skladu sa zakonom i o njima odlučiti. U sudskoj praksi je dosledno prihvaćeno suđenje o naknadi u samo jednom iznosu ( tj. izreka presude galsi samo na jedan iznos). Oštećenici zato i dosledno postavljaju tužbeni zahtev u samo jednom iznosu, čiji činjenićni i pravni osnov su pojedine postavke naknade za pojedine oblike (materijalne) i nematerijalne štete. Stanje u praksi postavljanja zahteva za naknadu u sporovima za naknadu štete naravno, daleko je od idealnog. U praksi se neretko postavljaju zahtevi za naknadu koji ne uvažavaju u celini zakonsko uređenje nematerijalne štete, posebno zakonsku sistematiku nematerijalnih šteta. Radi se naročito o slučajevima:
a) pogrešnog uzimanja u obzir budućih fizičkih bolova (kao „trajnih posledica“) u opisu duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti; b) tzv. zidanja zahteva (posebno npr. ostvarivanja zahteva za umanjenje mogućnosti za uspeh u životu, pored zahteva za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti); c) jedinstvenog zahteva za naknadu sa opisom svih vidova nematerijalne štete koji se navode- ili jedinstvenog zahteva za naknadu nekih vidova nematerijalne štete (npr. zajedno za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti i zbog naruženosti). U okviru materijalnog procesnog vodstva sudija može tražiti od tužitelja da zahteve prilagodi materijalnim osnovima koje određuje ZOO-a to je i družan učiniti. Ali ipak u slučaju kada tužitelj ne uvaži takav poziv (ili ga ne uvaži u celini), nije moguće bez ograda zastupati stav da se radi o neodređenom tužbenom zahtevu ili o zahtevu čija osnovanost (delimično) ne proizilazi iz tužbe. U sudskoj praksi su, kod ( obično samo delimičnih) odstupanja pojedinih postavki zahtjeva za naknadu od zakonske sistematike nematerijalnih šteta u nabrojanim slučajevima, praktično dosledno prihvatili drugačija rešenja. U slučaju tzv. zidanja zahteva ne smatra se da tužitelj zahteva naknadu za štetu (npr. umanjenje mogućnosti za uspeh u životu), koja nije pravno priznata, što bi nalagalo odbijanje tog dela tužbenog zahteva iz takvog razloga, već se uzima u obzir zbroj svih zahteva koji po sadržini predstavljaju istu pravno priznatu nematerijalnu štetu, koja jedan zahtev za naknadu te štete. U slučaju pogrešnog uzimanja u obzir od strane oštećenog određene telesne ili duševne povrede kod jedne postavke za naknadu umesto kod druge (npr. budućih fizičkih bolova kod naknade za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, umesto kod naknade za fizičke bolove) ne smatra se da tužitelj ne zahteva naknadu za deo posledica koje opisuje kod pogrešne postavke, već se te posledice uzimaju u obzir kod onog oblika štete, čiji su deo po zakonskoj sistematici ( dakle u opisanom slučaju se ne smatra da tužitelj ne zahteva naknadu za buduće fizičke bolove, već se budući fizički bolovi uzimaju u obzir kod odmeravanja naknade za fizičke bolove). U slučaju jedinstvenog zahteva za naknadu za sve vidove nematerijalne štete koji se navode- ili delimično jedinstvenog zahteva za naknadu za neke vidove štete koja se navodi- zbog, u jugoslovenskoj sudskoj praksi već priznatih izuzetnih slučajeva kada je moguće ( i potrebno) dosuditi naknadu u jedinstvenom iznosu, veoma je riskantno zastupati stav da zahtev nije određen ili da iz činjenica koje se navode u tužbi ne proizilazi osnovanost tužbenog zahteva. Za takvu mogućnost govore osnovna načela odštetnog prava (potpuna naknada, pravična naknada za nematerijalnu štetu) koja u dvojbi uvek nalažu tumačenja u korist oštećenog. Ovo mora važiti za problematične procesne situacije. Rasprava na savetovanje je izrazila dileme pre svega na tačku 3. i 4. prihvačenog zaključka, to jeo ulozi suda kada oštećeni- tužitelj na njegove pozive ne opredeli ( u celini ili delimično) odnosno ne prilagodi svoj zahtev zakonskoj sistematici nematerijalnih šteta. Stav da u slučaju, kada oštećeni unatoč pozivu ostaje kod jedinstvenog zahteva za naknadu za ostvarivane vidove nematerijalne štete, da se dakle u tom slučaju radi o tužbenom zahtevu, čija osnovanost ne proizilazi iz činjenica navedenih u tužbi i da zato reba takvu tužbu odbaciti (VS SR Slovenije i VS Hrvatske), nije bio prihvaćen. Na prihvaćeni zaključak (tč. 3. i 4.) da će naime sud i u takvom slučaju na osnovu činjeničnih navoda oštećenog sam razlučiti pojedine vidove nematerijalnih šteta bile su izražene dileme, da bi u takvom slučaju sud odlučivao o oštetnom zahtevu „globalno“, dakle i u slučaju kada oštećeni ne bi uvažio zahtev suda da razgraniči zahteve. Citirani zaključak je zato bio prihvaćen . Druga pitanja Podijeljena odgovornost i sniženje naknade
Neće se smatrati da je oštećeni svojim ponašanjem doprineo povećanju štete odnosno da je sprečio njeno umanjenje, samoo zbog toga što je odbio da se podvrgne određenim medicinskim zahvatima, ukoliko se ne radi o lečenju kome bi se svaki čovek po redovnom toku stvari podvrgao bez rizika od štetnih posledica samog lečenja. U vezi doprinosa oštećenog visini štete, koji bi imao biti u tome da se oštećeni ne želi podvrgnuti medicinskim zahvatima zbog smanjenja štete, u načelu ova okolnost ne bi smela uticati na visinu naknade odnosno ne bi bilo potrebno smatrati da oštećeni nije nastojao smanjiti štetu. Ali treba razlikovati situaciju da li je oštećeni odbio zahtev koji bi prema medicinskoj doktrini bio nužan ( što bi sigurno uticalo na visinu naknade, već zbog načela uzročnosti) jednako i ako je odbio lečenje, pa je zbog toga šteta veća. U raspravi je mešutim bilo naglašeno da se u razmatranim slučajevima doduše ne može izbeći pravilo o dužnosti oštećenog da umanji štetu, ali ne po cijeni zahvata protiv njegove volje u njegova osnovna ustavna prava, u fizički integritet. Upravo zato treba polaziti od pravila da u načelu oštećenikovo odbijanje medicinskih zahteva ( pri lečenju ili pri rehabilitaciji) za njega ne može imati neugodne posledice na odštetnom području (umanjenje naknade), osim onda kada bi se radilo o zahvatu bez rizika štetnih posledica tog lečenja i to o zahvatu takve prigode, kome bi se podvrgao svaki čovek u redovnom toku stvari. Clan 192. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.
POSTOJI DOPRINOS OŠTECENOG ZA NASTALU ŠTETU U SITUACIJI KADA JE ON, U ŽIVOTNOJ DOBI OD SEDAM GODINA I BEZ NADZORA RODITELJA ILI ODRASLE OSOBE, IZNENADA ISTRCAO IZA NATOVARENIH ZAPREŽNIH KOLANA KOLOVOZ, NAKON CEGA GA JE UDARILO PUTNICKO MOTORNO VOZILO OSIGURANIKA TUŽENOG.
Iz obrazloženja:
Imovinsko stanje onoga koji drugome odgovara za prouzrokovanu nematerijalnu štetu uzima se u obzir kao socijalna kategorija samo u slučaju kada bi ovaj zbog plaćanja naknade sam došao u takvu oskudicu da bi time bio ugrožen njego socijalni položaj odnosno socijalna stabilnost. Zato se i imovinsko stanje pravnog lica, koje odgovara za štetu, ne uzima u obzir pri odmeravanju naknade za nematerijalnu štetu. U vezi imovinskog stanja oštećenog i odgovornog lica obzirom na njegov uticaj na visinu naknade postavlja se niz pitanja, tako naročito da li se može postaviti prigovor sniženja naknade i onda, kada je štetnik osiguran od odgovornosti za štetu prouzrokovanu drugima odnosno tko može postaviti takav prigovor- da li samo štetnik ili i osiguravač i kakva je situacija štetnika u regresnoj parnici.. Ipak prevladava stav da je svrha instituta obaveznog osiguranja od odgovornosti (i) u tome da oštećeni ima pokrivenu celokupnu štetu, bez obzira na imovinsko stanje štetnika. Navedeni zaključak je zato bio jednoglasno prihvaćen uz ranije pomenute rezerve delacije VS Hrvatske i VS Bosne i Hercegovine ( dakle da nije bilo razmatrano pitanje uticaja imovinskog stanja regresnog obveznika).
Ĉlan 156. Zakona o obligacionim odnosima OŠTEĆENA LICA MOGU TRAŢITI I NAKNADU NEIMOVINSKE ŠTETE ZBOG ŠTETNIH IMISIJA U VIDU BUKE I PRAŠINE.
Iz obrazloženja:
Tužitelji solidarnu naknadu neimovinske štete od Fabrike cementa d.d. „L.“ i JP EP BiH traţe zbog psihiĉkih smetnji prouzrokovanih neuobiĉajenom bukom i prašinom koju proizvode kamioni prvotuţene prevozeći šljaku sa odlagališta drugotuţene makadamskim putem pored kuća tuţitelja. Prvostepeni sud u cjelosti poklanja vjeru vještaku ekologu da se kuće tuţitelja nalaze u podruĉju koje je zbog blizine drugotuţene i njenog odlagališta šljake vrlo zagaĊeno. ZagaĊenje zraka, vode i zemljišta veće je od uobiĉajenog, a buka i prašina koju stvaraju kamioni prvotuţene prevozeći šljaku prelaze uobiĉajene granice. Mjere koje prvotuţena preduzima kvašenjem dijela puta kojim vrši prevoz šljake sa odlagališta drugotuţene nisu dovoljne da se okolina zaštiti od prekomjerne prašine, a buka koju stvaraju njeni kamioni, teţi od dozvoljenih 6 tona nosivosti, veća je od uobiĉajene. Na osnovu saslušanja vještaka neuropshijatra prvostepeni sud utvrĊuje da ovakva djelatnost tuţenih kod tuţitelja prouzrokuje simptome povišene fiziĉke napetosti, anksiozno-depresivni poremeĉaj prilagodbe, frustracionu intoleranciju te slabu kontrolu impulsa i afekata. Na osnovu ovako utvrĊenog ĉinjeniĉnog stanja prvostpeni sud prvotuţene obavezuje da tuţitelja solidarno isplate naknadu nematerijalne štete u iznosima od po 3.000,00 KM.