Stecaj u Bosni i Hercegovini
Posted: Fri Nov 09, 2018 3:41 pm
STEČAJ u Bosni i Hercegovini
Stečaj u komunikaciji sa građanstvom predstavlja jednu represivnu zakonsku mjeru koja po mišljenju mnogih sudionika u privrednom poslovanju znači neminovno gašenje prezadužene firme. Da li je to tako ili nije, bilo bi neophodno sa stručnog aspekta analizirati zakon o stečajnom postupku.
Stečaj u komunikaciji sa građanstvom predstavlja jednu represivnu zakonsku mjeru koja po mišljenju mnogih sudionika u privrednom poslovanju znači neminovno gašenje prezadužene firme. Da li je to tako ili nije, bilo bi neophodno sa stručnog aspekta analizirati zakon o stečajnom postupku. S obzirom da se u javnosti dosta priča o stečajnom postupku i da se od strane predstavnika vlasti prijeti stečajem pojedenih javnih preduzeća, to me je stimulisalo da i ovaj i naredne tekstove posvetim ovoj materiji. Zakon o stečaju je entitetski zakonski propis i za područje Federacije Bosne i Hercegovine je u primjeni Zakon o stečajnom postupku u FBiH koji je u osnovnom tekstu donesen 2003. godine a koji je nakon toga pretrpio 3 izmjene: 2004., 2006. i 2018. godine. Ako bi htjeli da izvedemo formulu za stečajni postupak onda bi mogli reći da je stečajni postupak jedna od mjera za prezadužena pravna lica u smislu njihove reorganizacije bilo u smislu da je to pravno lice nastavilo sa radom ili da je to pravno lice definitivno prestalo postojati odnosno da je doživjelo rasprodaju imovine sa kojom raspolaže i gašenjem upisa u sudski registar. Iz ove definicije se može vidjeti da je stečajni postupak postupak koji u prvom mahu pokušava spasiti dalje funkcionisanje određenog pravnog subjekta. Otvaranjem stečajnog postupka prestaju funkcije svih do tada formiranih organa u tom pravnom subjektu i upravljanje i rukovođenje se povjerava posebnom licu koje se zove stečajni upravnik. Organ koji provodi stečajni postupak, odnosno koji rukovodi stečajnim postupkom je nadležni općinski sud.
Iz naprijed navedenog se jasno mogu izdefinisati organi stečajnog postupka. Osnovna dva organa stečajnog postupka kao što smo rekli je stečajni sud i stečajni upravnik neizostavljajući naravno ni stečajnog sudiju. Osim ovih organa a kada se otvori stečajni postupak formira se skupština povjerilaca i odbor povjerilaca. O samim ovim organima kako se formiraju i na koji način funkcionišu će biti riječi u nekim narednim tekstovima. Međutim, ono o čemu ćemo se baviti u ovom radu jeste procedurom kako i na koji način i ko može pokrenuti stečajni postupak. Osnovno je pravilo to da se stečajni postupak pokreće protiv stečajnog dužnika a stečajni dužnik mora imati određenih novčanih dugovanja koje u određenom roku nije izmirio. Bitno je napomenuti da se stečajni postupak pokreće pisanim prijedlogom.
Za podnošenje prijedloga ovlašteni su stečajni dužnik i svaki onaj povjerilac koji ima pravni interes za provođenje stečajnog postupka. Ukoliko povjerilac pokrene stečajni postupak, on je dužan sudu na kvalitetan način da argumentuje osnovanost podnesenog zahtjeva sa jasno dostavljenim materijalnim dokazima. Kao što se vidi iz naprijed navedenog zakon nije dozvolio ad hoc pokretanje stečajnog postupka i zakon je ograničio lica koja mogu pokrenuti stečajni postupak. Stečajni dužnik koji je svjestan da ne može izmiriti prispjele obaveze spas potražuje u pokretanju stečajnog postupka. On pokretanjem stečajnog postupka sudu argumentuje sve obaveze koje ima, potraživanja koja ima ali i imovinu sa kojom raspolaže u momentu pokretanja stečajnog postupka. Da bi povjerilac mogao pokrenuti stečajni postupak on za to mora iskazati svoj pravni interes. Ne može bilo ko pa i povjerilac pokrenuti stečajni postupak samo da bi se eventualno postigao neki drugi cilj, već on mora imati konkretan i jasan pravni interes. Kada se pokreće stečajni postupak i kada se smatra da je stečajni dužnik u takvoj fazi da se neminovno pokreće stečaj? Zakon kaže da svaki dug koji je duži od 30 dana podrazumijeva i predviđa pokretanje stečajnog postupka. Naravno da se ova odredba zakona u praksi i ne primjenjuje u ovakvom obimu, jer da se primjenjuje siguran sam da bi Općinski sud u Sarajevu a i drugi općinski sudovi bili pretrpani zahtjevima za pokretanje stečajnih postupaka a što bi zasigurno dovelo do jednog pravnog haosa u privrednom poslovanju. Smatram da ovu odredbu zakona treba dobro preispitati i eventualno utvrditi alternativnu odredbu sa liberalnijim stavom osim ovog koji je zakonodavac odabrao.
Kada sud zaprimi prijedlog on je dužan u roku od 15 dana da prijedlog razmotri te ukoliko utvrdi da je prijedlog nepotpun i da nedostaje određena dokumentacija tada se prijedlog vraća predlagaču. Prije isteka roka od 15 dana od dana podnošenja prihvatljivog prijedloga, stečajni sudija donosi odluku o iznosu predujma koji je potreban za finansiranje prethodnog postupka. Ova obaveza je jedna od diskutabilnih i možda je i osnovni razlog zbog čega se relativno rijetko pokreću stečajni postupci za manja privredna društva. Iz moje prakse troškovi koji se zahtijevaju kao predujam nisu manji od 5.000,00 KM a to su sredstva koja su izuzetno velika za jednog stečajnog dužnika. Međutim, kada se radi o velikim pravnim subjektima, nekadašnjim privrednim gigantima, pokretanje stečajnog postupka je jedina mogućnost da se u bilo kom obimu izvrši konsolidacija takvog pravnog subjekta. Ukoliko se ne uplati ovaj predujam, tada sud neće ući u proceduru otvaranja stečajnog postupka. Ova odredba je kontradiktorna sa naprijed citiranim odredbama a koje se odnose na obavezu pokretanja stečajnog postupka u roku od 30 dana otkako je dužnik dužan. U praksi to znači da bez obzira što je stečajni dužnik dužan, stečajni postupak se neće pokrenuti ukoliko sud ne dobije obezbijeđena sredstva.
Ako to na drugačiji način posmatramo, onda to možemo smatrati i kao jednu samovolju i nedefinisanu stimulativnu mjeru za pravne subjekte od strane države i njenih organa. Naravno da to nije ni svrha ni cilj zakona, već je svrha i cilj zakona da se napravi jedan red u privrednom sistemu BiH. Smatram da se ne smije stečajni postupak ograničavati uplatama bilo koje vrste, a posebno plaćama stečajnim upravnicima koji se imenuju rješenjima nadležnog federalnog ministarstva. Na ovakav način stvara se jedan stečajni lobi između stečajnih sudija, stečajnih upravnika i advokata. Odgovorno tvrdim da zloupotrebljavajući ove odredbe zakona, se stvroio jedan stečajni lobi koji raspolaže sa velikim finansijskim fondovima i ostvaruje ogromna materijalna sredstva. Mi danas imamo samo pojedine advokate koji su isključivo angažirani u stečajnim postupcima od strane stečajnih upravnika i koji su veoma plaćeni za posao koji obavljaju. Sve te usluge advokata idu na teret stečajnih dužnika jer kada se otvori stečajni postupak, stečajni upravnik preuzima sva ovlaštenja a jedino je obavezan podnositi izvještaje stečajnom sudiji i skupštini povjerilaca. Ovo sam namjerno problematizirao jer je sve više novinskih natpisa u kojima se ova materija problematizira na način da stečajni postupci u većini slučajeva postaju sami sebi svrha. Ako imate jednog velikog stečajnog dužnika koji raspolaže sa milionskim iznosima vrijednosti imovine, i koji raspolaže sa takvim ovlastima kao što ih ima stečajni upravitelj, jasno je da stečajni postupak mora biti strogo kontroliran od strane nadležnih organa. Ako vi imate samo jedan broj sudija, jedan broj stečajnih upravnika i jedan broj advokata koji lobiraju u ovim postupcima, tu se stvara velika opasnost da stečajni postupci budu sami sebi svrha odnosno svrha pojedinaca nauštrb zajednice.
Nadam se da se ovaj postupak ne zloupotrebljava i nadam se da će zakonodavac malo više obratit pažnju na operativni dio stečajnog postupka i zakonskim odredbama na jasniji način definisati ovaj postupak sa indicijom transparentnosti prema javnosti.
Kada se prijedlog za pokretanje stečaja pokrene zakon kaže da se on može povući do otvaranja stečajnog postupka i pravosnažnog odbacivanja ili odbijanja prijedloga. Ukoliko stečajni dužnik nakon podnošenja prijedloga ispuni potraživanja, koje je bilo razlog za pokretanje prijedloga, na prijedlog podnosioca prijedloga sud može obustaviti stečajni postupak, a u tom slučaju troškove snosi stečajni dužnik. Kao što se vidi zakonodavac opet posebnu pažnju posvećuje troškovima postupka koje stavlja na prvo mjesto i koji uslovljavaju sve druge aktivnosti u stečajnom postupku. Ovo se u praksi ne smije dešavati, niti troškovi stečajnog postupka moraju uslovljavati stečajne postupke, jer je to zasigurno put ka jednoj širokoj problematici zakonitosti ili nezakonitosti provedenih stečajnih postupaka.
Izvor: poduzetnice.ba
Stečaj u komunikaciji sa građanstvom predstavlja jednu represivnu zakonsku mjeru koja po mišljenju mnogih sudionika u privrednom poslovanju znači neminovno gašenje prezadužene firme. Da li je to tako ili nije, bilo bi neophodno sa stručnog aspekta analizirati zakon o stečajnom postupku.
Stečaj u komunikaciji sa građanstvom predstavlja jednu represivnu zakonsku mjeru koja po mišljenju mnogih sudionika u privrednom poslovanju znači neminovno gašenje prezadužene firme. Da li je to tako ili nije, bilo bi neophodno sa stručnog aspekta analizirati zakon o stečajnom postupku. S obzirom da se u javnosti dosta priča o stečajnom postupku i da se od strane predstavnika vlasti prijeti stečajem pojedenih javnih preduzeća, to me je stimulisalo da i ovaj i naredne tekstove posvetim ovoj materiji. Zakon o stečaju je entitetski zakonski propis i za područje Federacije Bosne i Hercegovine je u primjeni Zakon o stečajnom postupku u FBiH koji je u osnovnom tekstu donesen 2003. godine a koji je nakon toga pretrpio 3 izmjene: 2004., 2006. i 2018. godine. Ako bi htjeli da izvedemo formulu za stečajni postupak onda bi mogli reći da je stečajni postupak jedna od mjera za prezadužena pravna lica u smislu njihove reorganizacije bilo u smislu da je to pravno lice nastavilo sa radom ili da je to pravno lice definitivno prestalo postojati odnosno da je doživjelo rasprodaju imovine sa kojom raspolaže i gašenjem upisa u sudski registar. Iz ove definicije se može vidjeti da je stečajni postupak postupak koji u prvom mahu pokušava spasiti dalje funkcionisanje određenog pravnog subjekta. Otvaranjem stečajnog postupka prestaju funkcije svih do tada formiranih organa u tom pravnom subjektu i upravljanje i rukovođenje se povjerava posebnom licu koje se zove stečajni upravnik. Organ koji provodi stečajni postupak, odnosno koji rukovodi stečajnim postupkom je nadležni općinski sud.
Iz naprijed navedenog se jasno mogu izdefinisati organi stečajnog postupka. Osnovna dva organa stečajnog postupka kao što smo rekli je stečajni sud i stečajni upravnik neizostavljajući naravno ni stečajnog sudiju. Osim ovih organa a kada se otvori stečajni postupak formira se skupština povjerilaca i odbor povjerilaca. O samim ovim organima kako se formiraju i na koji način funkcionišu će biti riječi u nekim narednim tekstovima. Međutim, ono o čemu ćemo se baviti u ovom radu jeste procedurom kako i na koji način i ko može pokrenuti stečajni postupak. Osnovno je pravilo to da se stečajni postupak pokreće protiv stečajnog dužnika a stečajni dužnik mora imati određenih novčanih dugovanja koje u određenom roku nije izmirio. Bitno je napomenuti da se stečajni postupak pokreće pisanim prijedlogom.
Za podnošenje prijedloga ovlašteni su stečajni dužnik i svaki onaj povjerilac koji ima pravni interes za provođenje stečajnog postupka. Ukoliko povjerilac pokrene stečajni postupak, on je dužan sudu na kvalitetan način da argumentuje osnovanost podnesenog zahtjeva sa jasno dostavljenim materijalnim dokazima. Kao što se vidi iz naprijed navedenog zakon nije dozvolio ad hoc pokretanje stečajnog postupka i zakon je ograničio lica koja mogu pokrenuti stečajni postupak. Stečajni dužnik koji je svjestan da ne može izmiriti prispjele obaveze spas potražuje u pokretanju stečajnog postupka. On pokretanjem stečajnog postupka sudu argumentuje sve obaveze koje ima, potraživanja koja ima ali i imovinu sa kojom raspolaže u momentu pokretanja stečajnog postupka. Da bi povjerilac mogao pokrenuti stečajni postupak on za to mora iskazati svoj pravni interes. Ne može bilo ko pa i povjerilac pokrenuti stečajni postupak samo da bi se eventualno postigao neki drugi cilj, već on mora imati konkretan i jasan pravni interes. Kada se pokreće stečajni postupak i kada se smatra da je stečajni dužnik u takvoj fazi da se neminovno pokreće stečaj? Zakon kaže da svaki dug koji je duži od 30 dana podrazumijeva i predviđa pokretanje stečajnog postupka. Naravno da se ova odredba zakona u praksi i ne primjenjuje u ovakvom obimu, jer da se primjenjuje siguran sam da bi Općinski sud u Sarajevu a i drugi općinski sudovi bili pretrpani zahtjevima za pokretanje stečajnih postupaka a što bi zasigurno dovelo do jednog pravnog haosa u privrednom poslovanju. Smatram da ovu odredbu zakona treba dobro preispitati i eventualno utvrditi alternativnu odredbu sa liberalnijim stavom osim ovog koji je zakonodavac odabrao.
Kada sud zaprimi prijedlog on je dužan u roku od 15 dana da prijedlog razmotri te ukoliko utvrdi da je prijedlog nepotpun i da nedostaje određena dokumentacija tada se prijedlog vraća predlagaču. Prije isteka roka od 15 dana od dana podnošenja prihvatljivog prijedloga, stečajni sudija donosi odluku o iznosu predujma koji je potreban za finansiranje prethodnog postupka. Ova obaveza je jedna od diskutabilnih i možda je i osnovni razlog zbog čega se relativno rijetko pokreću stečajni postupci za manja privredna društva. Iz moje prakse troškovi koji se zahtijevaju kao predujam nisu manji od 5.000,00 KM a to su sredstva koja su izuzetno velika za jednog stečajnog dužnika. Međutim, kada se radi o velikim pravnim subjektima, nekadašnjim privrednim gigantima, pokretanje stečajnog postupka je jedina mogućnost da se u bilo kom obimu izvrši konsolidacija takvog pravnog subjekta. Ukoliko se ne uplati ovaj predujam, tada sud neće ući u proceduru otvaranja stečajnog postupka. Ova odredba je kontradiktorna sa naprijed citiranim odredbama a koje se odnose na obavezu pokretanja stečajnog postupka u roku od 30 dana otkako je dužnik dužan. U praksi to znači da bez obzira što je stečajni dužnik dužan, stečajni postupak se neće pokrenuti ukoliko sud ne dobije obezbijeđena sredstva.
Ako to na drugačiji način posmatramo, onda to možemo smatrati i kao jednu samovolju i nedefinisanu stimulativnu mjeru za pravne subjekte od strane države i njenih organa. Naravno da to nije ni svrha ni cilj zakona, već je svrha i cilj zakona da se napravi jedan red u privrednom sistemu BiH. Smatram da se ne smije stečajni postupak ograničavati uplatama bilo koje vrste, a posebno plaćama stečajnim upravnicima koji se imenuju rješenjima nadležnog federalnog ministarstva. Na ovakav način stvara se jedan stečajni lobi između stečajnih sudija, stečajnih upravnika i advokata. Odgovorno tvrdim da zloupotrebljavajući ove odredbe zakona, se stvroio jedan stečajni lobi koji raspolaže sa velikim finansijskim fondovima i ostvaruje ogromna materijalna sredstva. Mi danas imamo samo pojedine advokate koji su isključivo angažirani u stečajnim postupcima od strane stečajnih upravnika i koji su veoma plaćeni za posao koji obavljaju. Sve te usluge advokata idu na teret stečajnih dužnika jer kada se otvori stečajni postupak, stečajni upravnik preuzima sva ovlaštenja a jedino je obavezan podnositi izvještaje stečajnom sudiji i skupštini povjerilaca. Ovo sam namjerno problematizirao jer je sve više novinskih natpisa u kojima se ova materija problematizira na način da stečajni postupci u većini slučajeva postaju sami sebi svrha. Ako imate jednog velikog stečajnog dužnika koji raspolaže sa milionskim iznosima vrijednosti imovine, i koji raspolaže sa takvim ovlastima kao što ih ima stečajni upravitelj, jasno je da stečajni postupak mora biti strogo kontroliran od strane nadležnih organa. Ako vi imate samo jedan broj sudija, jedan broj stečajnih upravnika i jedan broj advokata koji lobiraju u ovim postupcima, tu se stvara velika opasnost da stečajni postupci budu sami sebi svrha odnosno svrha pojedinaca nauštrb zajednice.
Nadam se da se ovaj postupak ne zloupotrebljava i nadam se da će zakonodavac malo više obratit pažnju na operativni dio stečajnog postupka i zakonskim odredbama na jasniji način definisati ovaj postupak sa indicijom transparentnosti prema javnosti.
Kada se prijedlog za pokretanje stečaja pokrene zakon kaže da se on može povući do otvaranja stečajnog postupka i pravosnažnog odbacivanja ili odbijanja prijedloga. Ukoliko stečajni dužnik nakon podnošenja prijedloga ispuni potraživanja, koje je bilo razlog za pokretanje prijedloga, na prijedlog podnosioca prijedloga sud može obustaviti stečajni postupak, a u tom slučaju troškove snosi stečajni dužnik. Kao što se vidi zakonodavac opet posebnu pažnju posvećuje troškovima postupka koje stavlja na prvo mjesto i koji uslovljavaju sve druge aktivnosti u stečajnom postupku. Ovo se u praksi ne smije dešavati, niti troškovi stečajnog postupka moraju uslovljavati stečajne postupke, jer je to zasigurno put ka jednoj širokoj problematici zakonitosti ili nezakonitosti provedenih stečajnih postupaka.
Izvor: poduzetnice.ba