Status ratnih zarobljenika u skladu sa Zenevskom konvencijom
Posted: Sat Dec 26, 2015 11:04 am
STATUS RATNIH ZAROBLJENIKA U SKLADU SA ŽENEVSKOM KONVENCIJOM O ZAŠTITI RATNIH ZAROBLJENIKA OD 12. AUGUSTA 1949. GODINE (III ŽENEVSKA KONVENCIJA) U PRAKSI SUDA BOSNE I HERCEGOVINE
www.epravo.ba
1. Uvodne napomene
Ratni zarobljenici su osobe zarobljene i internirane upotrebom prisile tokom rata i u užem smislu ovaj se pojam odnosi samo na pripadnike regularnih oružanih snaga, a u širem smislu, također, uključuje gerilu, civile koji su se otvoreno oružjem suprotstavili neprijatelju ili civile koji su povezani s oružanim snagama.
Krivičnim zakonima primjenjivim na dešavanja u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992.-1995. godine (KZ BiH i KZ SFRJ) kršenje pravila međunarodnog ratnog prava prema ratnim zarobljenicima sankcionisano je odredbama blanketnog karaktera, pa tako u članu 144. KZ SFRJ (koji je primjenjiv nakon presude ESLJP i Ustavnog suda BiH) navodi se:
Ko kršeći pravila međunarodnog prava naredi da se prema ratnim zarobljenicima vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplatacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja, prisiljavanje na vršenje službe u oružanim snagama neprijatelja, ili lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje, ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
Neophodno je dakle, da se utvrdi da se radnjom izvršenja djela krše pravila međunarodnog humanitarnog prava, što ukazuje na blanketni karakter krivičnog djela. Ove povrede zabranjene su, između ostalog, i Ženevskim konvencijama1 i dodatnim protokolima uz konvencije, te osnov za sankcionisanje krivičnih djela Ratnog zločina u praksi Suda BiH proizlazi upravo iz konvencija.
U međunarodnom ratnom pravu, ratni zarobljenici su osobe koje nakon pada u ruke protivničke zaraćene strane imaju poseban međunarodno-pravni status. Takav status imaju pripadnici redovnih oružanih snaga (borci i neborci) i sve osobe kojima se priznaje status borca (Protokol I iz 1977. uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava rata iz 1949.). Status ratnog zarobljenika nemaju pripadnici oružanih
1 Ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine
snaga zaraćene strane koji padnu pod vlast protivničke strane dok se bave špijunažom i plaćenici.
“Ratni zarobljenik” je pravni termin2 koji se po međunarodnom pravu odnosi na jednu ograničenu kategoriju boraca. Borac je “osoba koja je direktno angažovana u neprijateljstvima, što u suštini znači učešće sa namjerom da se povrijedi neprijateljsko osoblje ili objekti.”3 Istorijski gledano, borci se u konktekstu međunarodnih oružanih sukoba klasifikuju kao “redovni/privilegovani” (odnosno legitimni) ili “neredovni/neprivilegovani” (odnosno nelegitimni) borci.4 “Redovni” ili legitimni borac je “osoba ovlaštena” da učestvuje u neprijateljstvima od strane jedne od strana u međunarodnom oružanom sukobu – odnosno jedne od strana koje učestvuju u tom sukobu.5 Zbog toga što je ovlašten da se bori od strane i u ime jedne od država koje su umiješane u sukob, “redovni” borac uživa zaštitu u sklopu koncepta “privilegije boraca,” koja u suštini predstavlja “dozvolu da se ubije ili rani neprijateljski borac” ili da se “uništavaju… neprijateljski vojni ciljevi.”6 Redovni borac tako “po zarobljavanju mora imati status ratnog zarobljenika kao i imunitet od krivičnog gonjenja prema domaćem zakonu strane koja ga je zarobila u smislu neprijateljskih djela koja je eventualno počinio, a koja ne predstavljaju kršenje zakona i običaja ratovanja.”7
III Ženevska konvencija sadrži odredbe o zaštiti ratnih zarobljenika. U kraćem rezimeu odredbi ove konvencije, navešćemo one osnovne, i to da sa zarobljenicima treba uvijek postupati čovječno, štititi ih od nasilja, zastrašivanja, uvreda ili javne radoznalosti, ne smiju se izvrgavati osakaćivanju ili medicinskim pokusima, njihova osobnost i čast trebaju biti poštovani. Ratni zarobljenici smiju se držati u logorima koji u potpunosti zadovoljavaju higijenske i zdravstvene uslove i koji su jednako povoljni kao oni osigurani jedinicama sile koja drži ratne zarobljenike. Zatvoriti se smiju samo zbog zdravstvenog razloga, krivičnog ili disciplinskog postupka provedenog u skladu s međunarodnim pravilima. Ratni zarobljenici mogu biti zaposleni prema svojim sposobnostima, uz pristojne uslove rada, ali se ne smiju upotrijebiti za radove koji su u vezi s ratnim operacijama, opasne ili škodljive za zdravlje. U roku od sedmice dana nakon zarobljavanja zarobljeniku se mora omogućiti pismeno javljanje porodici i Centralnoj agenciji za ratne zarobljenike (koju vodi Međunarodni odbor Crvenoga krsta/križa), koja
2 The War Crimes Research Office (WCRO) Američki univerzitet, Vašingtonski pravni fakultet, maj 2013. godine.
3 Robert K. Goldman & Brian D. Tittemore, Unprivileged Combatants and the Hostilities in Afganistan: Their Status and Rights Under International Humanitarian and Human Rights Law (Neredovni borci i neprijateljstva u Avganistanu: Njihov status i prava prema
međunarodnom humanitarnom pravu i ljudskim pravima), The American Society of
International Law Task Force on Terrorism, (2. decembar 2012.)
4 Id
5 Id.
6 Id.
7 Id.
prikuplja podatke i prenosi ih porodicama. Ratni zarobljenici mogu slati i primati pisma i pošiljke koje sadrže hranu, odjeću, lijekove te predmete za njihove potrebe (knjige, vjerske predmete dr.). Nakon završetka neprijateljstva moraju se osloboditi i vratiti u domovinu bez odgađanja.
Analizom sadržaja ovih odredbi, jasno je da se primjenjuju na zarobljenike u međunarodnom oružanom sukobu, a kako je to i navedeno odredbom člana 2. ove konvencije, kojom je određeno da će se ona primjenjivati u slučaju objavljenog
rat a il i sv akog drugog oružanog suk oba koji i zbi j e i zmeđu dvi j e il i vi še v isokih strana ugovornica.
Imajući u vidu navedeno, primjena odredaba III Ženevske konvencije na status oštećenih lica, u praksi je ograničena načinom na koji je tužilaštvo postavilo optužnicu, odnosno ograničena je definisanjem i dokazivanjem karaktera oružanog sukoba u tom konkretnom predmetu, kao međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba. U slučaju dokazivanja oružanog sukoba unutrašnjeg karaktera, odredbe III Ženevske konvencije nisu primjenjive (izuzev odredbe zajedničkog člana 3. konvencija).
Naime, moderno međunarodno humanitarno pravo, kakvo je danas poznato, sve oružane sukobe dijeli u dvije osnovne grupe – međunarodne i nemeđunarodne oružane sukobe. Dugo ukorijenjeni stav kako je pravo oružanih sukoba primjenjivo samo u slučaju međudržavnih ratova, polako se napušta donošenjem Ženevskih konvencija iz 1949. godine, tačnije odredbom člana 3., zajedničkog svim tim konvencijama, a konačno je napušteno 1977. godine, donošenjem Protokola o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (tzv. Dopunski protokol II ) i definisanjem nemeđunarodnih oružanih sukoba. U praksi postoje povremene nesuglasice o primjenjivosti međunarodnog humanitarnog prava u nemeđunarodnim oružanim sukobima. Vlade su vrlo često nesklone raspravljati o sukobu koji se odvija unutar državnih granica, pozivajući se na suverenost i nemiješanje u unutrašnje državne stvari.8
Pitanje postojanja oružanog sukoba u vremenu i na području na kojem su zločini počinjeni, u praksi MKSJ-a se prvi put postavilo u predmetu Tadić. U istom je predmetu ponuđena sljedeća definicija oružanog sukoba: oružani sukob postoji svugdje gdje se pribjeglo oružanoj sili između država, ili produženom oružanom nasilju između vlasti i organiziranih naoružanih grupa, ili između takvih grupa unutar jedne države. Međunarodno se humanitarno pravo primjenjuje od početka takvih sukoba pa sve do poslije prestanka.
8 Nemeđunarodni oružani sukobi u praksi Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju Mr. sc. Sandra Fabijanić Gagro, UDK: 341.1:341.32 (497.1) Ur.: 21. prosinca 2006. Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci Pr.: 30. siječnja 2007.- Izvorni znanstveni članak
Radi lakšeg razumijevanja ukratko će se razmotriti i pojam nemeđunarodnih oružanih sukoba, koji su to bitni elementi da bi se određeni sukob smatrao nemeđunarodnim, a da bi kao takav izašao iz okvira unutarnjih nemira i isključive nadležnosti država.
Nemeđunarodni se sukobi mogu definisati kao oružana sučeljavanja koja se odvijaju na području jedne države između vlade, s jedne strane, i ustaničkih oružanih grupa, s druge (s izuzetkom u korištenju prava naroda na samoodređenje). Takvi se sukobi nazivaju još i unutarnji ili građanski. Pripadnici takvih grupa, nezavisno od njihovog naziva, bore se za preuzimanje vlasti, sticanje veće autonomije unutar države ili otcjepljenje i stvaranje vlastite države. Njihovo bitno određenje je organiziranost. Neprijateljstva se u tim sukobima odvijaju na području jedne države između njenih oružanih snaga i odmetničkih oružanih snaga ili drugih organiziranih naoružanih grupa, koje pod odgovornom komandom, vrše takav nadzor nad dijelom njene teritorije, koji im omogućuje voditi neprekidne i usklađene vojne operacije (Dopunski protokol II). (tako, Degan navodi kako se unutar jedne države međusobno mogu boriti različite grupe i na njihov će sukob biti primjenjiva pravila Dopunskog protokola II. Smatra da je takva situacija bila u Bosni i Hercegovini tokom 1993. godine. (Degan, Vladimir-Đuro, Međunarodno pravo, str. 865.).9
Imajući u vidu okolnost da Tužilaštvo Bosne i Hercegovine do danas nije podiglo niti jednu optužnicu za djelo ratnog zločina počinjenog u vrijeme i u kontekstu međunarodnog oružanog sukoba ili rata, Sud ni u jednom predmetu praktično nije mogao izvorno primjenjivati odredbe III Ženevske konvencije, niti je mogao zaista utvrditi status ratnog zarobljenika u skladu sa odredbama člana 4. ove konvencije.10
9 Izvod iz Nemeđunarodni oružani sukobi u praksi Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju Mr. sc. Sandra Fabijanić Gagro, UDK: 341.1:341.32 (497.1) Ur.: 21. prosinca 2006. Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci Pr.: 30. siječnja 2007. – Izvorni znanstveni članak
10 Ratni zarobljenici, u smislu ove Konvencije, jesu lica koja pripadaju jednoj od sljedećih kategorija, a koja su pala pod vlast neprijatelja:
1) Pripadnici oružanih snaga jedne strane u sukobu, kao i pripadnici milicija i dobrovoljačkih jedinica koji ulaze u sastav tih oružanih snaga
2) Pripadnici ostalih milicija i pripadnici ostalih dobrovoljačkih jedinica, podrazumevajući tu i pripadnike organiziranih pokreta otpora, koji pripadaju jednoj strani u sukobu i koji dejstvuju izvan ili u okviru svoje sopstvene teritorije, čak i da je
ta teritorija okupirana, pod uslovom da te milicije ili dobrovoljačke jedinice,
podrazumjevajući tu i ove organizirane pokrete otpora, ispunjavaju sledeće uslove:
a) da na čelu imaju lice odgovorno za svoje podčinjene
b) da imaju određen znak za razlikovanje i koji se može uočiti na odstojanju
c) da otvoreno nose oružje
d) da se, pri svojim dejstvima, pridržavaju ratnih zakona i običaja
Samo u dva predmeta pred Sudom BiH utvrđena je povreda pravila III Ženevske konvencije nakon što je ut vr đeno da su ošt eće ni i mal i st atus ratnog zarobljenika u skl adu sa odr edbom čl ana 4. ove Konvenc ij e . U prvom slučaju odbrana je izvodila dokaze i tvrdila da se u konkretnim okolnostima slučaja radilo o međunarodnom oružanom sukobu, pa je Sud, nakon što je prihvatio tezu odbrane, bio u mogućnosti u potpunosti primjeniti odredbe III Ženevske konvencije, odnosno definisati da su u inkriminisanom periodu oštećeni bili ratni zarobljenici (predmet Gasal Nisvet i drugi), dok je u drugom slučaju Sud analizom utvrdio da je povreda odredaba konvencije koja je stavljena na teret optuženom, predstavljala običajno pravo primjenjivo i u nemeđunarodnom oružanom sukobu (predmet Veiz Bjelić) mada, u ovom slučaju presuda ne sadrži detaljno obrazloženje o definisanju statusa oštećenih u skladu sa odredbom člana 4. III Ženevske konvencije.
U svim drugim predmetima Sud je bio prinuđen sankcionisati počinioce isključivo za kršenje odredbe zajedničkog člana 3. Konvencija, suočavajući se pri tome sa mnogobrojnim problemima, kao što su suženo polje zaštite koju pruža ova odredba, te činjenicom da iz same odredbe proizlazi da se istom štite lica kojima se u konačnici daje status civila, a ne ratnog zarobljenika (mada ima i drugačijih razmatranja).11
Takođe, u nekoliko predmeta Tužilaštvo BiH je optuženima na teret stavljalo i kršenje odredbi Dopunskog protokola II, međutim optužnicom nije postavilo činjenični opis na takav način niti je dokazivalo tokom postupka uslove
3) pripadnici redovnih oružanih snaga koji izjavljuju da pripadaju jednoj vladi ili vlasti koju nije priznala sila pod čijom se vlašću nalaze
4) lica koja prate oružane snage iako neposredno ne ulaze u njihov sastav, kao što su civilni članovi posada vojnih vazduhoplova, ratni dopisnici, snabdjevači, članovi radnih jedinica ili službi čija je dužnost da se staraju o udobnosti oružanih snaga, pod uslovom da su za to dobila dozvolu od oružanih snaga u čijoj se pratnji nalaze, dok su ove dužne da im u tu svrhu izdaju ličnu kartu sličnu priloženom obrascu
5) članovi posada, podrazumevajući tu komandante, pilote i učenike trgovačke mornarice i posade civilnog vazduhoplovstva, strana u sukobu koji ne uživaju povoljniji postupak na osnovu drugih odredaba međunarodnog prava
6) stanovništvo neokupirane teritorije koje se, usljed približavanja neprijatelja, dobrovoljno diže na oružje da bi pružilo otpor neprijateljskoj najezdi, a koje nije imalo vremena da se organizira kao redovna oružana sila, ako ono otvoreno nosi oružje i ako poštuje ratne zakone i običaje.
11 Prema The War Crimes Research Office (WCRO) Američki univerzitet, Vašingtonski pravni fakultet, maj 2013. godine: Važno je napomenuti da se, iako član 173. KZ BiH nosi
naziv „ratni zločini protiv civilnog stanovništva“, u Komentaru ovog člana kaže da je
njegova namjera da obuhvati zločine protiv civilnog stanovništva kao i protiv lica koja nisu u mogućnosti niti u stanju da se bore, u šta spadaju i zarobljeni borci. Ovo tumačenje je u skladu sa zajedničkim članom 3. četiri ženevske konvencije, koji se po svojim odredbama odnosi na lica koja ne učestvuju aktivno u sukobu, uključujući i lica koja su zarobljavanjem izbačena iz borbenog stroja (hors de combat).
za primjenu ovog protokola, što je na kraju opet onemogućilo Sud da donese osuđujuću presudu za kršenje ovih odredbi međunardonog humanitarnog prava.12
Uzimajući u obzir sve navedeno nameće se zaključak da je polje primjene III Ženevske konvencije u predmetima pred Sudom BiH ostalo isključivo u dometu člana 3. (zajednički za sve četiri konvencije), a imajući u vidu da je ova odredba dijelom međunarodnog običajnog prava primjenjivog i u međunarodnom sukobu, odnosno da karakter sukoba kod povrede ove odredbe konvencija nije od značaja.
Vjerovatno iz ovog razloga je to i najčešća kvalifikacija kršenja međunarodnog humanitarnog prava u optužnicama koje podiže Tužilaštvo BiH. Međutim, intencija Tužilaštva BiH, da skrati i olakša dokazni postupak time što se neće baviti karakterom oružanog sukoba, zapravo u praksi uveliko „usložnjava“ situaciju i sužava polje primjene međunarodnog humanitarnog prava na samo jednu odredbu koja je zajednička svim konvencijama, ali koja istovremeno pruža ograničenu i osnovnu zaštitu prava licima oštećenim u vrijeme oružanog sukoba i ograničava Sud da radnje optuženog u konačnici kvalifikuje isključivo kvalifikacijom Ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
2. Praksa Suda
2.1. Problem 1 (lica zarobljena u borbenoj aktivnosti u kontekstu zajedničkog člana 3. Konvencija)
Iz same odredbe zajedničkog člana 3, koja u uvodnom dijelu glasi:
12 Iz obrazloženja prvostepene presude Suda BiH br: S1 1 K 010132 13 Krl od 17.04.2015. godine (nepravosnažna):
Pored kršenja zajedničkog člana 3. konvencija, optuženoj se na teret stavlja i kršenje, odnosno postupanje suprotno članu 5. Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12.08.1949. godine, o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Dopunski protokol
II) kojima se pruža zaštita osobama čija je sloboda ograničena u vijeme nemeđunarodnog oružanog sukoba definisanog članom 1. istog Protokola.
Međutim, u toku postupka Tužilaštvo nije ponudilo dokaze o obvezi primjene navedenog protokola u konkretnom oružanom sukobu, odnosno nije dokazivalo da se radi o oružanom
sukobu koji se odvija na teritoriji visoke strane ugovornice između njenih oružanih snaga i otpadničkih oružanih snaga ili drugih organiziranih naoružanih grupa koje, pod odgovornom komandom, vrše takvu kontrolu nad dijelom njene teritorije koja im omogućuje da vode neprekidne vojne operacije i primjenjuju ovaj Protokol (član 1. Protokola).
Vijeće nalazi da nedokazivanje uslova za primjenu pravila MHP isključuje mogućnost
postojanja krivičnih djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom kod kojih je kršenje tih pravila predviđeno kao objektivni uslov inkriminacije. Obzirom da nisu dokazani uslovi za materijalno polje primjene Dopunskog protokola II, Vijeće nije ni razmatralo da li su radnje koje su optuženoj stavljene na teret, počinjene u suprotnosti sa odredbama ovog protokola.
Prema li ci ma koj a ne učestvuj u neposre dno u nepri j atel jstvi ma , podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu usljed bolesti, rane, lišenja slobode ili iz bilo kojeg drugog uzroka, postupaće se, u svakoj prilici, čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili ubjeđenju, polu, rođenju ili imovnom stanju ili bilo kome drugom sličnom mjerilu,.....
proizlazi da istom nisu zaštićeni od nečovječnog postupanja pripadnici oružanih snaga koji su u momentu izvršenja neposredno učestvovali u neprijateljstvima
protiv strane u sukobu čiji je pripadnik optuženi, ako nisu položili oružje niti su
onesposobljeni za borbu, odnosno da se kršenjem ove odredbe djelo počinioca ne može kvalifikovati ratnim zločinom protiv ratnih zarobljenika.
Lica koja učestvuju neposredno u neprijateljstvima bi bila zaštićena odredbama III Ženevske konvencije nakon što im se, u smislu odredbe člana 4. Konvencije, prizna satus ratnog zarobljenika. Međutim, obzirom da, kako je već navedeno, niti jednom optužnicom sukob nije definisan kao međunarodni, Sud nije mogao počinioca sankcionisati za kršenja ovih odredbi, usljed čega su, u kontekstu kršenja člana 3. Konvencija ova optužena lica, presudama osuđena za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva (a koje djelo je teže po optuženog) ili je Sud davao „ekstenzivna“ tumačenja ovog člana podvodeći ova lica ipak u status ratnih zarobljenika, pa je primijenjeno nekoliko različitih pristupa kod obrazloženja sudskih odluka.
Prvi pristup
U aprilu 2008. godine, donesene su dvije prvostepene presude u kojima je predmet razmatranja ovaj član. Prihvaćena forma, odnosno metod analize je na kraju postao najčešće korišten pristup. Konkretno, u predmetu Tužilac protiv Zijada Kurtovića, optuženi se tereti za povredu člana 175. KZ BiH (Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), po osnovu povrede člana 3. III Ženevske konvencije.
Vijeće je prvobitno odlučilo da je za primjenu člana 175. neophodno da Tužilaštvo dokaže van razumne sumnje da su ispunjena dva preduslova. Prvo, da je postojao oružani sukob u vrijeme izvršenja navedenih krivičnih djela. Vijeće je pojasnilo da se može raditi o oružanom sukobu međunarodnog ili internog karaktera. Drugo, mora postojati veza između radnji optuženog i oružanog sukoba.
Vijeće je potom navelo dva dodatna uslova. Mora postojati povreda međunarodnog prava kao što stoji u članu 175. KZ BiH. U ovom predmetu, u optužnici se navodi povreda zajedničkog člana 3. Konvencija. Vijeće je istaklo da je zajednički član 3. postao dio običajnog međunarodnog prava. Nadalje, vijeće je konstatovalo da se za utvrđivanje povrede zajedničkog člana 3. mora dokazati da su žrtve bile “lica koja nisu aktivno učestvovala u neprijateljstvima” (drugi uslov). Vijeće je takođe pojasnilo da lica koja uživaju zaštitu zagarantovanu ovim članom
uključuju „pritvorena lica koja su prije pritvaranja bili pripadnici oružanih snaga ili su učestvovali u oružanim neprijateljstvima.”
Analizom odluke je utvrđeno da se element „ratni zarobljenik” nigdje ne spominje. S druge strane, ni vijeće ne pojašnjava na osnovu čega je zaključilo da oružani sukob može biti međunarodnog ili internog karaktera.
Ovaj metod, odnosno pristup korišten je i u prvostepenoj presudi u predmetu Šefik Alić.
Kasnije je isti metod, odnosno pristup korišten u drugostepenoj presudi u predmetu Tužilac protiv Suada Kapića. Međutim, vijeće je u ovoj presudi pružilo detaljniju analizu, odnosno pojašnjenje ovih pitanja. Vijeće je prvobitno pojasnilo da iako član 175. KZ BiH izričito ne zahtijeva postojanje rata, odnosno oružanog sukoba, nijedan ratni zločin ne može postojati bez oružanog sukoba. Vijeće je zapazilo da sukob mora biti međunarodnog ili internog karaktera. Vijeće je pojasnilo da je karakter sukoba važan u pogledu utvrđivanja odgovornosti.
Iz analize optužnice proizlazi da se optuženi tereti za povrede članova 3., 4., 5. i 13. III Ženevske konvencije. Vijeće je istaklo da se zajednički član 3. primjenjuje na oružane sukobe i međunarodnog i internog karaktera. Međutim, pitanje da li se članovi 4., 5. i 13. primjenjuju na oružani sukob internog karaktera zavisi od toga da li su ovi članovi prerasli u pravila običajnog međunarodnog prava. Vijeće je konstatovalo da tužilaštvo nije pružilo nikakve argumente niti dokaze kako o karakteru sukoba tako i o pitanju da li su ovi članovi postali dio običajnog međunarodnog prava. Vijeće je stoga odlučilo da primijeni samo član 3., a izostavi članove 4., 5. i 13. iz pravne kvalifikacije navedene u dispozitivu optužnice.
Vijeće je potom razmotrilo zahtjeve “veze” i “povrede pravila međunarodnog prava”. Vijeće je zapazilo da je zajednički član 3. prerastao u pravilo običajnog međunarodnog prava. Konačno, u pogledu posljednjeg zahtjeva da lice „aktivno ne učestvuje u neprijateljstvima“, vijeće je zapazilo da žrtve imaju pravo na zaštićeni status pošto su bili ratni zarobljenici koji ne učestvuju u neprijateljstvima.
Sličan stav je zauzet u drugostepenoj presudi u predmetu Tužilac protiv Šefika Alića, gdje je vijeće utvrdilo da u odnosu na posljednji uslov (“da ne učestvuju aktivno u neprijateljstvima”) žrtve imaju pravo na zaštitu zagarantovanu zajedničkim članom 3., s obzirom da se radilo o četiri vojnika koji su zarobljeni i koji su odložili svoje oružje.
Na kraju treba napomenuti da je ovaj isti stav zauzet i u prvostepenoj presudi u predmetu Tužilac protiv Ratka Bundala i dr.
Drugi pristup
Drugi pristup, odnosno metod analize predmeta koji navode povredu člana
175. KZ BiH proizlazi iz predmeta Tužilac protiv Veiza Bjelića. U ovom predmetu, optuženi se izjasnio krivim po tačkama optužnice koje ga terete za ratne zločine protiv civilnog stanovništva i ratne zločine protiv ratnih zarobljenika. Vijeće je analizu ovih pitanja započelo konstatacijom da postoji razlika između međunarodnih i internih oružanih sukoba. Vijeće je navelo da se osim odredbe zajedničkog člana 3. Konvencija, ostale odredbe primjenjuju na međunarodne oružane sukobe. S obzirom da je u ovom predmetu dokazano da je sukob bio internog karaktera, vijeće je dalje obrazložilo da mora utvrditi koji se dijelovi Ženevskih konvencija koji su postali dio običajnog međunarodnog prava primjenjuju na interne oružane sukobe. Štaviše, vijeće je potvrdilo da sva pravila nisu dio običajnog međunarodnog prava. Međutim, vijeće je zapazilo da su osnovni principi Ženevskih konvencija, uključujući osnovne obaveze i zabrane, postali dio običajnog međunarodnog prava pa se kao takvi primjenjuju na interne oružane sukobe.
Pozivajući se na presudu žalbenog vijeća u predmetu Čelebići, vijeće je zapazilo da je MKSJ odbacio argument da se posebni principi primjenjuju na međunarodne i interne oružane sukobe, što za posljedicu dovodi do situacije gdje krivična djela počinjena u sklopu međunarodnih oružanih sukoba ne bi bila kažnjiva da su se dogodila za vrijeme internih oružanih sukoba.
U ovom predmetu, optuženi se tereti za povredu člana 121. III Ženevske konvencije koji zahtijeva provođenje hitne istrage o smrti ili ozbiljnom ranjavanju ratnog zarobljenika. Vijeće je navelo u obrazloženju da član 121. predstavlja osnovnu obavezu zaštite onih lica koja ne učestvuju u neprijateljstvima. U stvari, vijeće je konstatovalo da je to samo nastavak člana 13. III Ženevske konvencije koji se odnosi na “ukupno postupanje prema zarobljenicima.” Dakle, vijeće je zaključilo da je član 121. dio običajnog međunarodnog prava.
Vijeće je, takođe, utvrdilo da su neki zatvorenici imali status ratnih zarobljenika kao što je definisano članom 4A III Ženevske konvencije. Vijeće je
takođe navelo da su se i tužilac i optuženi složili sa statusom ratnog zarobljenika.
Treba napomenuti da vijeće nikad nije pojasnilo kako lice može imati status ‘ratnog zarobljenika’ u internom oružanom sukobu.
Treći pristup
U drugostepenoj presudi u predmetu Tužilac protiv Sulje Karajića, vijeće je na početku zapazilo da postoji razlika između međunarodnih i internih oružanih sukoba. Međutim, vijeće je konstatovalo da član 175. KZ BiH na prvi pogled ne zahtijeva postojanje ove razlike. Iz analize člana proizlazi da isti nije doslovno
prepisan iz Ženevske konvencije, već su autori teksta selektivno uključili dijelove člana 130. III Ženevske konvencije. Autori su čak i odstupili od III Ženevske konvencije, dodajući određene zabrane članu 175. u odnosu na “biološke, medicinske i druge naučne eksperimente“. Vijeće je dalje navelo da Ustav BiH ne traži doslovno navođenje svakog sporazuma. Stoga je vijeće zaključilo da član 175. ne zahtijeva pravljenje razlike između međunarodnog i internog oružanog sukoba kao što je to slučaj sa Ženevskim konvencijama.
Vijeće je, takođe, odlučilo da se član 175. KZ BiH primjenjuje za vrijeme rata nasuprot oružanom sukobu. Vijeće je potom utvrdilo da je rat postojao za vrijeme izvršenja navedenih krivičnih djela. (Međutim, treba napomenuti da nije obrazloženo ko su zaraćene strane - da li su to visoke strane ugovornice – u kojem slučaju se opet radi o sukobu međunarodnog karaktera koji optužnicom nije na taj način bio definisan).
U pogledu povrede pravila međunarodnog prava, vijeće je utvrdilo da su sva krivična djela koja su navedena u optužnici (uključujući ubistvo, mučenje i nečovječno postupanje) postala dio običajnog međunarodnog prava do 1990. godine.
Kao i u drugim predmetima, vijeće se nije bavilo pitanjem ‘ ratnih
zar oblj eni ka’.
Četvrti pristup
Četvrti metod ili pristup u razmatranju člana 175. zauzet je u prvostepenoj presudi u predmetu Tužilac protiv Nisveta Gasala i dr. U ovom predmetu optuženi se tereti za povrede članova 173., 174. i 175. KZ BiH. Slično drugim predmetima, vijeće je prvobitno odlučilo da je neophodno utvrditi određene opšte elemente (postojanje oružanog sukoba kao i veze).
Potom je prvostepeno vijeće konstatovalo da status “ratnog zarobljenika” ne postoji u internim oružanim sukobima. Vijeće je pojasnilo da s obzirom da je član 175. KZ BiH dio domaćeg zakona, on ne treba da sadrži sve preduslove navedene u III Ženevskoj konvenciji. Nadalje, vijeće je istaklo da u toku suđenja strane u postupku nisu pokrenule ovo pitanje. Međutim, vijeće je donijelo odluku da će sve zločine kvalifikovati odredbama člana 173. KZ BiH (ratni zločin protiv civilnog stanovništva). Naime, vijeće je pojasnilo da je odluku da zarobljene vojnike tretira kao civile zasnovalo na činjenici da se zajednički član 3. odnosi na “lica koja aktivno ne učestvuju u neprijateljstvima”, a ne na ‘ratne zarobljenike’.
Ova presuda je ukinuta u žalbenom postupku na osnovu pogrešne ocjene dokaza o statusu zatvorenika, pa su drugostepenom presudom optuženi oglašeni krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, ali nakon što je žalbeno vijeće, kako je to već navedeno, prihvatilo tezu odbrane da se u
konkretnom slučaju radi o međunarodnom oružanom sukobu, čime se otvorio prostor za nesmetanu primjenu člana 4. III Ženevske konvencije kod utvrđivanja statusa zaštićenih osoba.
2.2. Problem 2 (ograničeni obim zaštite u kontekstu zajedničkog člana 3.
Konvencija)
Imajući u vidu da član 3. Konvencija pruža zaštitu od kršenja osnovnih prava zaštićenim licima, to se u praksi javlja i problem ograničenog obima zaštite.
Tako je pretresno vijeće MKSJ u predmetu Čelebići utvrdilo da optužbe za pljačku i protivzakonito zatvaranje civila ne predstavljaju kršenje ratnih zakona i običaja koji se materijalno zabranjuju zajedničkim članom 3. Konvencija, te je optužbu za pljačku razmatralo u kontekstu zabrane teškog kršenja međunarodnog humanitarnog prava odnosno člana 3. Statuta MKSJ kojim su inkriminisane teške povrede ženevskih konvencija (članovi 147. Ženevske konvencije IV i 130. Ženevske konvencije III). Kasnije presude MKSJ po pitanju optužbi za pljačku slijedile su isti pristup i nije bilo odstupanja od navedenog stava u predmetu Čelebići, a takav je stav zauzelo i pretresno vijeće Suda BiH u predmetu Tužilaštvo protiv Džeko Edina.
U ovom je predmetu prvostepeno vijeće Suda BiH analiziralo da međunarodno običajno pravo sadrži generalnu zabranu pljačke (Pravilo 52) i zabranu pljačkanja ličnih stvari lica lišenih slobode (Pravilo 122), gdje se navodi da su ova pravila međunarodnog običajnog prava primjenjiva u međunarodnim i nemeđunarodnim oružanim sukobima, međutim ni jedno ni drugo pravilo ne referiraju se na zajednički član 3. Konvencija već isključivo na norme IV Ženevske konvencije (član 33. Ženevske konvencije IV) ako se štite civilna lica u međunarodnom oružanom sukobu, dok se u slučaju nemeđunarodnog oružanog sukoba vežu isključivo za član 4 (2) II Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije, kojom odredbom se izričito štite od pljačke lica koja su lišena slobode.
3. Zaključak
Imajući u vidu složenost pitanja primjene međunarodnog humanitarnog prava i teškoće sa kojima se pretresna vijeća susreću prilikom ocjene dokaza i donošenja odluka u ovim predmetima, nameće se zaključak da bi naročitu pažnju trebalo posvetiti ispitivanju optužnica, i razmotriti da li je oružani sukob definisan na način da omogućava direktnu primjenu svih odredbi Ženevske konvencije III, odnosno Dopunskog protokola II.
Autori:
Šaban Maksumić, sudija Suda Bosne i Hercegovine
Sabina Hota Ćatović, pravna savjetnica u Sudu Bosne i Hercegovine Medina Džerahović, pravna savjetnica u Sudu Bosne i Hercegovine
www.epravo.ba
1. Uvodne napomene
Ratni zarobljenici su osobe zarobljene i internirane upotrebom prisile tokom rata i u užem smislu ovaj se pojam odnosi samo na pripadnike regularnih oružanih snaga, a u širem smislu, također, uključuje gerilu, civile koji su se otvoreno oružjem suprotstavili neprijatelju ili civile koji su povezani s oružanim snagama.
Krivičnim zakonima primjenjivim na dešavanja u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992.-1995. godine (KZ BiH i KZ SFRJ) kršenje pravila međunarodnog ratnog prava prema ratnim zarobljenicima sankcionisano je odredbama blanketnog karaktera, pa tako u članu 144. KZ SFRJ (koji je primjenjiv nakon presude ESLJP i Ustavnog suda BiH) navodi se:
Ko kršeći pravila međunarodnog prava naredi da se prema ratnim zarobljenicima vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplatacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja, prisiljavanje na vršenje službe u oružanim snagama neprijatelja, ili lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje, ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
Neophodno je dakle, da se utvrdi da se radnjom izvršenja djela krše pravila međunarodnog humanitarnog prava, što ukazuje na blanketni karakter krivičnog djela. Ove povrede zabranjene su, između ostalog, i Ženevskim konvencijama1 i dodatnim protokolima uz konvencije, te osnov za sankcionisanje krivičnih djela Ratnog zločina u praksi Suda BiH proizlazi upravo iz konvencija.
U međunarodnom ratnom pravu, ratni zarobljenici su osobe koje nakon pada u ruke protivničke zaraćene strane imaju poseban međunarodno-pravni status. Takav status imaju pripadnici redovnih oružanih snaga (borci i neborci) i sve osobe kojima se priznaje status borca (Protokol I iz 1977. uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava rata iz 1949.). Status ratnog zarobljenika nemaju pripadnici oružanih
1 Ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine
snaga zaraćene strane koji padnu pod vlast protivničke strane dok se bave špijunažom i plaćenici.
“Ratni zarobljenik” je pravni termin2 koji se po međunarodnom pravu odnosi na jednu ograničenu kategoriju boraca. Borac je “osoba koja je direktno angažovana u neprijateljstvima, što u suštini znači učešće sa namjerom da se povrijedi neprijateljsko osoblje ili objekti.”3 Istorijski gledano, borci se u konktekstu međunarodnih oružanih sukoba klasifikuju kao “redovni/privilegovani” (odnosno legitimni) ili “neredovni/neprivilegovani” (odnosno nelegitimni) borci.4 “Redovni” ili legitimni borac je “osoba ovlaštena” da učestvuje u neprijateljstvima od strane jedne od strana u međunarodnom oružanom sukobu – odnosno jedne od strana koje učestvuju u tom sukobu.5 Zbog toga što je ovlašten da se bori od strane i u ime jedne od država koje su umiješane u sukob, “redovni” borac uživa zaštitu u sklopu koncepta “privilegije boraca,” koja u suštini predstavlja “dozvolu da se ubije ili rani neprijateljski borac” ili da se “uništavaju… neprijateljski vojni ciljevi.”6 Redovni borac tako “po zarobljavanju mora imati status ratnog zarobljenika kao i imunitet od krivičnog gonjenja prema domaćem zakonu strane koja ga je zarobila u smislu neprijateljskih djela koja je eventualno počinio, a koja ne predstavljaju kršenje zakona i običaja ratovanja.”7
III Ženevska konvencija sadrži odredbe o zaštiti ratnih zarobljenika. U kraćem rezimeu odredbi ove konvencije, navešćemo one osnovne, i to da sa zarobljenicima treba uvijek postupati čovječno, štititi ih od nasilja, zastrašivanja, uvreda ili javne radoznalosti, ne smiju se izvrgavati osakaćivanju ili medicinskim pokusima, njihova osobnost i čast trebaju biti poštovani. Ratni zarobljenici smiju se držati u logorima koji u potpunosti zadovoljavaju higijenske i zdravstvene uslove i koji su jednako povoljni kao oni osigurani jedinicama sile koja drži ratne zarobljenike. Zatvoriti se smiju samo zbog zdravstvenog razloga, krivičnog ili disciplinskog postupka provedenog u skladu s međunarodnim pravilima. Ratni zarobljenici mogu biti zaposleni prema svojim sposobnostima, uz pristojne uslove rada, ali se ne smiju upotrijebiti za radove koji su u vezi s ratnim operacijama, opasne ili škodljive za zdravlje. U roku od sedmice dana nakon zarobljavanja zarobljeniku se mora omogućiti pismeno javljanje porodici i Centralnoj agenciji za ratne zarobljenike (koju vodi Međunarodni odbor Crvenoga krsta/križa), koja
2 The War Crimes Research Office (WCRO) Američki univerzitet, Vašingtonski pravni fakultet, maj 2013. godine.
3 Robert K. Goldman & Brian D. Tittemore, Unprivileged Combatants and the Hostilities in Afganistan: Their Status and Rights Under International Humanitarian and Human Rights Law (Neredovni borci i neprijateljstva u Avganistanu: Njihov status i prava prema
međunarodnom humanitarnom pravu i ljudskim pravima), The American Society of
International Law Task Force on Terrorism, (2. decembar 2012.)
4 Id
5 Id.
6 Id.
7 Id.
prikuplja podatke i prenosi ih porodicama. Ratni zarobljenici mogu slati i primati pisma i pošiljke koje sadrže hranu, odjeću, lijekove te predmete za njihove potrebe (knjige, vjerske predmete dr.). Nakon završetka neprijateljstva moraju se osloboditi i vratiti u domovinu bez odgađanja.
Analizom sadržaja ovih odredbi, jasno je da se primjenjuju na zarobljenike u međunarodnom oružanom sukobu, a kako je to i navedeno odredbom člana 2. ove konvencije, kojom je određeno da će se ona primjenjivati u slučaju objavljenog
rat a il i sv akog drugog oružanog suk oba koji i zbi j e i zmeđu dvi j e il i vi še v isokih strana ugovornica.
Imajući u vidu navedeno, primjena odredaba III Ženevske konvencije na status oštećenih lica, u praksi je ograničena načinom na koji je tužilaštvo postavilo optužnicu, odnosno ograničena je definisanjem i dokazivanjem karaktera oružanog sukoba u tom konkretnom predmetu, kao međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba. U slučaju dokazivanja oružanog sukoba unutrašnjeg karaktera, odredbe III Ženevske konvencije nisu primjenjive (izuzev odredbe zajedničkog člana 3. konvencija).
Naime, moderno međunarodno humanitarno pravo, kakvo je danas poznato, sve oružane sukobe dijeli u dvije osnovne grupe – međunarodne i nemeđunarodne oružane sukobe. Dugo ukorijenjeni stav kako je pravo oružanih sukoba primjenjivo samo u slučaju međudržavnih ratova, polako se napušta donošenjem Ženevskih konvencija iz 1949. godine, tačnije odredbom člana 3., zajedničkog svim tim konvencijama, a konačno je napušteno 1977. godine, donošenjem Protokola o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (tzv. Dopunski protokol II ) i definisanjem nemeđunarodnih oružanih sukoba. U praksi postoje povremene nesuglasice o primjenjivosti međunarodnog humanitarnog prava u nemeđunarodnim oružanim sukobima. Vlade su vrlo često nesklone raspravljati o sukobu koji se odvija unutar državnih granica, pozivajući se na suverenost i nemiješanje u unutrašnje državne stvari.8
Pitanje postojanja oružanog sukoba u vremenu i na području na kojem su zločini počinjeni, u praksi MKSJ-a se prvi put postavilo u predmetu Tadić. U istom je predmetu ponuđena sljedeća definicija oružanog sukoba: oružani sukob postoji svugdje gdje se pribjeglo oružanoj sili između država, ili produženom oružanom nasilju između vlasti i organiziranih naoružanih grupa, ili između takvih grupa unutar jedne države. Međunarodno se humanitarno pravo primjenjuje od početka takvih sukoba pa sve do poslije prestanka.
8 Nemeđunarodni oružani sukobi u praksi Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju Mr. sc. Sandra Fabijanić Gagro, UDK: 341.1:341.32 (497.1) Ur.: 21. prosinca 2006. Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci Pr.: 30. siječnja 2007.- Izvorni znanstveni članak
Radi lakšeg razumijevanja ukratko će se razmotriti i pojam nemeđunarodnih oružanih sukoba, koji su to bitni elementi da bi se određeni sukob smatrao nemeđunarodnim, a da bi kao takav izašao iz okvira unutarnjih nemira i isključive nadležnosti država.
Nemeđunarodni se sukobi mogu definisati kao oružana sučeljavanja koja se odvijaju na području jedne države između vlade, s jedne strane, i ustaničkih oružanih grupa, s druge (s izuzetkom u korištenju prava naroda na samoodređenje). Takvi se sukobi nazivaju još i unutarnji ili građanski. Pripadnici takvih grupa, nezavisno od njihovog naziva, bore se za preuzimanje vlasti, sticanje veće autonomije unutar države ili otcjepljenje i stvaranje vlastite države. Njihovo bitno određenje je organiziranost. Neprijateljstva se u tim sukobima odvijaju na području jedne države između njenih oružanih snaga i odmetničkih oružanih snaga ili drugih organiziranih naoružanih grupa, koje pod odgovornom komandom, vrše takav nadzor nad dijelom njene teritorije, koji im omogućuje voditi neprekidne i usklađene vojne operacije (Dopunski protokol II). (tako, Degan navodi kako se unutar jedne države međusobno mogu boriti različite grupe i na njihov će sukob biti primjenjiva pravila Dopunskog protokola II. Smatra da je takva situacija bila u Bosni i Hercegovini tokom 1993. godine. (Degan, Vladimir-Đuro, Međunarodno pravo, str. 865.).9
Imajući u vidu okolnost da Tužilaštvo Bosne i Hercegovine do danas nije podiglo niti jednu optužnicu za djelo ratnog zločina počinjenog u vrijeme i u kontekstu međunarodnog oružanog sukoba ili rata, Sud ni u jednom predmetu praktično nije mogao izvorno primjenjivati odredbe III Ženevske konvencije, niti je mogao zaista utvrditi status ratnog zarobljenika u skladu sa odredbama člana 4. ove konvencije.10
9 Izvod iz Nemeđunarodni oružani sukobi u praksi Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju Mr. sc. Sandra Fabijanić Gagro, UDK: 341.1:341.32 (497.1) Ur.: 21. prosinca 2006. Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci Pr.: 30. siječnja 2007. – Izvorni znanstveni članak
10 Ratni zarobljenici, u smislu ove Konvencije, jesu lica koja pripadaju jednoj od sljedećih kategorija, a koja su pala pod vlast neprijatelja:
1) Pripadnici oružanih snaga jedne strane u sukobu, kao i pripadnici milicija i dobrovoljačkih jedinica koji ulaze u sastav tih oružanih snaga
2) Pripadnici ostalih milicija i pripadnici ostalih dobrovoljačkih jedinica, podrazumevajući tu i pripadnike organiziranih pokreta otpora, koji pripadaju jednoj strani u sukobu i koji dejstvuju izvan ili u okviru svoje sopstvene teritorije, čak i da je
ta teritorija okupirana, pod uslovom da te milicije ili dobrovoljačke jedinice,
podrazumjevajući tu i ove organizirane pokrete otpora, ispunjavaju sledeće uslove:
a) da na čelu imaju lice odgovorno za svoje podčinjene
b) da imaju određen znak za razlikovanje i koji se može uočiti na odstojanju
c) da otvoreno nose oružje
d) da se, pri svojim dejstvima, pridržavaju ratnih zakona i običaja
Samo u dva predmeta pred Sudom BiH utvrđena je povreda pravila III Ženevske konvencije nakon što je ut vr đeno da su ošt eće ni i mal i st atus ratnog zarobljenika u skl adu sa odr edbom čl ana 4. ove Konvenc ij e . U prvom slučaju odbrana je izvodila dokaze i tvrdila da se u konkretnim okolnostima slučaja radilo o međunarodnom oružanom sukobu, pa je Sud, nakon što je prihvatio tezu odbrane, bio u mogućnosti u potpunosti primjeniti odredbe III Ženevske konvencije, odnosno definisati da su u inkriminisanom periodu oštećeni bili ratni zarobljenici (predmet Gasal Nisvet i drugi), dok je u drugom slučaju Sud analizom utvrdio da je povreda odredaba konvencije koja je stavljena na teret optuženom, predstavljala običajno pravo primjenjivo i u nemeđunarodnom oružanom sukobu (predmet Veiz Bjelić) mada, u ovom slučaju presuda ne sadrži detaljno obrazloženje o definisanju statusa oštećenih u skladu sa odredbom člana 4. III Ženevske konvencije.
U svim drugim predmetima Sud je bio prinuđen sankcionisati počinioce isključivo za kršenje odredbe zajedničkog člana 3. Konvencija, suočavajući se pri tome sa mnogobrojnim problemima, kao što su suženo polje zaštite koju pruža ova odredba, te činjenicom da iz same odredbe proizlazi da se istom štite lica kojima se u konačnici daje status civila, a ne ratnog zarobljenika (mada ima i drugačijih razmatranja).11
Takođe, u nekoliko predmeta Tužilaštvo BiH je optuženima na teret stavljalo i kršenje odredbi Dopunskog protokola II, međutim optužnicom nije postavilo činjenični opis na takav način niti je dokazivalo tokom postupka uslove
3) pripadnici redovnih oružanih snaga koji izjavljuju da pripadaju jednoj vladi ili vlasti koju nije priznala sila pod čijom se vlašću nalaze
4) lica koja prate oružane snage iako neposredno ne ulaze u njihov sastav, kao što su civilni članovi posada vojnih vazduhoplova, ratni dopisnici, snabdjevači, članovi radnih jedinica ili službi čija je dužnost da se staraju o udobnosti oružanih snaga, pod uslovom da su za to dobila dozvolu od oružanih snaga u čijoj se pratnji nalaze, dok su ove dužne da im u tu svrhu izdaju ličnu kartu sličnu priloženom obrascu
5) članovi posada, podrazumevajući tu komandante, pilote i učenike trgovačke mornarice i posade civilnog vazduhoplovstva, strana u sukobu koji ne uživaju povoljniji postupak na osnovu drugih odredaba međunarodnog prava
6) stanovništvo neokupirane teritorije koje se, usljed približavanja neprijatelja, dobrovoljno diže na oružje da bi pružilo otpor neprijateljskoj najezdi, a koje nije imalo vremena da se organizira kao redovna oružana sila, ako ono otvoreno nosi oružje i ako poštuje ratne zakone i običaje.
11 Prema The War Crimes Research Office (WCRO) Američki univerzitet, Vašingtonski pravni fakultet, maj 2013. godine: Važno je napomenuti da se, iako član 173. KZ BiH nosi
naziv „ratni zločini protiv civilnog stanovništva“, u Komentaru ovog člana kaže da je
njegova namjera da obuhvati zločine protiv civilnog stanovništva kao i protiv lica koja nisu u mogućnosti niti u stanju da se bore, u šta spadaju i zarobljeni borci. Ovo tumačenje je u skladu sa zajedničkim članom 3. četiri ženevske konvencije, koji se po svojim odredbama odnosi na lica koja ne učestvuju aktivno u sukobu, uključujući i lica koja su zarobljavanjem izbačena iz borbenog stroja (hors de combat).
za primjenu ovog protokola, što je na kraju opet onemogućilo Sud da donese osuđujuću presudu za kršenje ovih odredbi međunardonog humanitarnog prava.12
Uzimajući u obzir sve navedeno nameće se zaključak da je polje primjene III Ženevske konvencije u predmetima pred Sudom BiH ostalo isključivo u dometu člana 3. (zajednički za sve četiri konvencije), a imajući u vidu da je ova odredba dijelom međunarodnog običajnog prava primjenjivog i u međunarodnom sukobu, odnosno da karakter sukoba kod povrede ove odredbe konvencija nije od značaja.
Vjerovatno iz ovog razloga je to i najčešća kvalifikacija kršenja međunarodnog humanitarnog prava u optužnicama koje podiže Tužilaštvo BiH. Međutim, intencija Tužilaštva BiH, da skrati i olakša dokazni postupak time što se neće baviti karakterom oružanog sukoba, zapravo u praksi uveliko „usložnjava“ situaciju i sužava polje primjene međunarodnog humanitarnog prava na samo jednu odredbu koja je zajednička svim konvencijama, ali koja istovremeno pruža ograničenu i osnovnu zaštitu prava licima oštećenim u vrijeme oružanog sukoba i ograničava Sud da radnje optuženog u konačnici kvalifikuje isključivo kvalifikacijom Ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
2. Praksa Suda
2.1. Problem 1 (lica zarobljena u borbenoj aktivnosti u kontekstu zajedničkog člana 3. Konvencija)
Iz same odredbe zajedničkog člana 3, koja u uvodnom dijelu glasi:
12 Iz obrazloženja prvostepene presude Suda BiH br: S1 1 K 010132 13 Krl od 17.04.2015. godine (nepravosnažna):
Pored kršenja zajedničkog člana 3. konvencija, optuženoj se na teret stavlja i kršenje, odnosno postupanje suprotno članu 5. Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12.08.1949. godine, o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Dopunski protokol
II) kojima se pruža zaštita osobama čija je sloboda ograničena u vijeme nemeđunarodnog oružanog sukoba definisanog članom 1. istog Protokola.
Međutim, u toku postupka Tužilaštvo nije ponudilo dokaze o obvezi primjene navedenog protokola u konkretnom oružanom sukobu, odnosno nije dokazivalo da se radi o oružanom
sukobu koji se odvija na teritoriji visoke strane ugovornice između njenih oružanih snaga i otpadničkih oružanih snaga ili drugih organiziranih naoružanih grupa koje, pod odgovornom komandom, vrše takvu kontrolu nad dijelom njene teritorije koja im omogućuje da vode neprekidne vojne operacije i primjenjuju ovaj Protokol (član 1. Protokola).
Vijeće nalazi da nedokazivanje uslova za primjenu pravila MHP isključuje mogućnost
postojanja krivičnih djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom kod kojih je kršenje tih pravila predviđeno kao objektivni uslov inkriminacije. Obzirom da nisu dokazani uslovi za materijalno polje primjene Dopunskog protokola II, Vijeće nije ni razmatralo da li su radnje koje su optuženoj stavljene na teret, počinjene u suprotnosti sa odredbama ovog protokola.
Prema li ci ma koj a ne učestvuj u neposre dno u nepri j atel jstvi ma , podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu usljed bolesti, rane, lišenja slobode ili iz bilo kojeg drugog uzroka, postupaće se, u svakoj prilici, čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili ubjeđenju, polu, rođenju ili imovnom stanju ili bilo kome drugom sličnom mjerilu,.....
proizlazi da istom nisu zaštićeni od nečovječnog postupanja pripadnici oružanih snaga koji su u momentu izvršenja neposredno učestvovali u neprijateljstvima
protiv strane u sukobu čiji je pripadnik optuženi, ako nisu položili oružje niti su
onesposobljeni za borbu, odnosno da se kršenjem ove odredbe djelo počinioca ne može kvalifikovati ratnim zločinom protiv ratnih zarobljenika.
Lica koja učestvuju neposredno u neprijateljstvima bi bila zaštićena odredbama III Ženevske konvencije nakon što im se, u smislu odredbe člana 4. Konvencije, prizna satus ratnog zarobljenika. Međutim, obzirom da, kako je već navedeno, niti jednom optužnicom sukob nije definisan kao međunarodni, Sud nije mogao počinioca sankcionisati za kršenja ovih odredbi, usljed čega su, u kontekstu kršenja člana 3. Konvencija ova optužena lica, presudama osuđena za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva (a koje djelo je teže po optuženog) ili je Sud davao „ekstenzivna“ tumačenja ovog člana podvodeći ova lica ipak u status ratnih zarobljenika, pa je primijenjeno nekoliko različitih pristupa kod obrazloženja sudskih odluka.
Prvi pristup
U aprilu 2008. godine, donesene su dvije prvostepene presude u kojima je predmet razmatranja ovaj član. Prihvaćena forma, odnosno metod analize je na kraju postao najčešće korišten pristup. Konkretno, u predmetu Tužilac protiv Zijada Kurtovića, optuženi se tereti za povredu člana 175. KZ BiH (Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), po osnovu povrede člana 3. III Ženevske konvencije.
Vijeće je prvobitno odlučilo da je za primjenu člana 175. neophodno da Tužilaštvo dokaže van razumne sumnje da su ispunjena dva preduslova. Prvo, da je postojao oružani sukob u vrijeme izvršenja navedenih krivičnih djela. Vijeće je pojasnilo da se može raditi o oružanom sukobu međunarodnog ili internog karaktera. Drugo, mora postojati veza između radnji optuženog i oružanog sukoba.
Vijeće je potom navelo dva dodatna uslova. Mora postojati povreda međunarodnog prava kao što stoji u članu 175. KZ BiH. U ovom predmetu, u optužnici se navodi povreda zajedničkog člana 3. Konvencija. Vijeće je istaklo da je zajednički član 3. postao dio običajnog međunarodnog prava. Nadalje, vijeće je konstatovalo da se za utvrđivanje povrede zajedničkog člana 3. mora dokazati da su žrtve bile “lica koja nisu aktivno učestvovala u neprijateljstvima” (drugi uslov). Vijeće je takođe pojasnilo da lica koja uživaju zaštitu zagarantovanu ovim članom
uključuju „pritvorena lica koja su prije pritvaranja bili pripadnici oružanih snaga ili su učestvovali u oružanim neprijateljstvima.”
Analizom odluke je utvrđeno da se element „ratni zarobljenik” nigdje ne spominje. S druge strane, ni vijeće ne pojašnjava na osnovu čega je zaključilo da oružani sukob može biti međunarodnog ili internog karaktera.
Ovaj metod, odnosno pristup korišten je i u prvostepenoj presudi u predmetu Šefik Alić.
Kasnije je isti metod, odnosno pristup korišten u drugostepenoj presudi u predmetu Tužilac protiv Suada Kapića. Međutim, vijeće je u ovoj presudi pružilo detaljniju analizu, odnosno pojašnjenje ovih pitanja. Vijeće je prvobitno pojasnilo da iako član 175. KZ BiH izričito ne zahtijeva postojanje rata, odnosno oružanog sukoba, nijedan ratni zločin ne može postojati bez oružanog sukoba. Vijeće je zapazilo da sukob mora biti međunarodnog ili internog karaktera. Vijeće je pojasnilo da je karakter sukoba važan u pogledu utvrđivanja odgovornosti.
Iz analize optužnice proizlazi da se optuženi tereti za povrede članova 3., 4., 5. i 13. III Ženevske konvencije. Vijeće je istaklo da se zajednički član 3. primjenjuje na oružane sukobe i međunarodnog i internog karaktera. Međutim, pitanje da li se članovi 4., 5. i 13. primjenjuju na oružani sukob internog karaktera zavisi od toga da li su ovi članovi prerasli u pravila običajnog međunarodnog prava. Vijeće je konstatovalo da tužilaštvo nije pružilo nikakve argumente niti dokaze kako o karakteru sukoba tako i o pitanju da li su ovi članovi postali dio običajnog međunarodnog prava. Vijeće je stoga odlučilo da primijeni samo član 3., a izostavi članove 4., 5. i 13. iz pravne kvalifikacije navedene u dispozitivu optužnice.
Vijeće je potom razmotrilo zahtjeve “veze” i “povrede pravila međunarodnog prava”. Vijeće je zapazilo da je zajednički član 3. prerastao u pravilo običajnog međunarodnog prava. Konačno, u pogledu posljednjeg zahtjeva da lice „aktivno ne učestvuje u neprijateljstvima“, vijeće je zapazilo da žrtve imaju pravo na zaštićeni status pošto su bili ratni zarobljenici koji ne učestvuju u neprijateljstvima.
Sličan stav je zauzet u drugostepenoj presudi u predmetu Tužilac protiv Šefika Alića, gdje je vijeće utvrdilo da u odnosu na posljednji uslov (“da ne učestvuju aktivno u neprijateljstvima”) žrtve imaju pravo na zaštitu zagarantovanu zajedničkim članom 3., s obzirom da se radilo o četiri vojnika koji su zarobljeni i koji su odložili svoje oružje.
Na kraju treba napomenuti da je ovaj isti stav zauzet i u prvostepenoj presudi u predmetu Tužilac protiv Ratka Bundala i dr.
Drugi pristup
Drugi pristup, odnosno metod analize predmeta koji navode povredu člana
175. KZ BiH proizlazi iz predmeta Tužilac protiv Veiza Bjelića. U ovom predmetu, optuženi se izjasnio krivim po tačkama optužnice koje ga terete za ratne zločine protiv civilnog stanovništva i ratne zločine protiv ratnih zarobljenika. Vijeće je analizu ovih pitanja započelo konstatacijom da postoji razlika između međunarodnih i internih oružanih sukoba. Vijeće je navelo da se osim odredbe zajedničkog člana 3. Konvencija, ostale odredbe primjenjuju na međunarodne oružane sukobe. S obzirom da je u ovom predmetu dokazano da je sukob bio internog karaktera, vijeće je dalje obrazložilo da mora utvrditi koji se dijelovi Ženevskih konvencija koji su postali dio običajnog međunarodnog prava primjenjuju na interne oružane sukobe. Štaviše, vijeće je potvrdilo da sva pravila nisu dio običajnog međunarodnog prava. Međutim, vijeće je zapazilo da su osnovni principi Ženevskih konvencija, uključujući osnovne obaveze i zabrane, postali dio običajnog međunarodnog prava pa se kao takvi primjenjuju na interne oružane sukobe.
Pozivajući se na presudu žalbenog vijeća u predmetu Čelebići, vijeće je zapazilo da je MKSJ odbacio argument da se posebni principi primjenjuju na međunarodne i interne oružane sukobe, što za posljedicu dovodi do situacije gdje krivična djela počinjena u sklopu međunarodnih oružanih sukoba ne bi bila kažnjiva da su se dogodila za vrijeme internih oružanih sukoba.
U ovom predmetu, optuženi se tereti za povredu člana 121. III Ženevske konvencije koji zahtijeva provođenje hitne istrage o smrti ili ozbiljnom ranjavanju ratnog zarobljenika. Vijeće je navelo u obrazloženju da član 121. predstavlja osnovnu obavezu zaštite onih lica koja ne učestvuju u neprijateljstvima. U stvari, vijeće je konstatovalo da je to samo nastavak člana 13. III Ženevske konvencije koji se odnosi na “ukupno postupanje prema zarobljenicima.” Dakle, vijeće je zaključilo da je član 121. dio običajnog međunarodnog prava.
Vijeće je, takođe, utvrdilo da su neki zatvorenici imali status ratnih zarobljenika kao što je definisano članom 4A III Ženevske konvencije. Vijeće je
takođe navelo da su se i tužilac i optuženi složili sa statusom ratnog zarobljenika.
Treba napomenuti da vijeće nikad nije pojasnilo kako lice može imati status ‘ratnog zarobljenika’ u internom oružanom sukobu.
Treći pristup
U drugostepenoj presudi u predmetu Tužilac protiv Sulje Karajića, vijeće je na početku zapazilo da postoji razlika između međunarodnih i internih oružanih sukoba. Međutim, vijeće je konstatovalo da član 175. KZ BiH na prvi pogled ne zahtijeva postojanje ove razlike. Iz analize člana proizlazi da isti nije doslovno
prepisan iz Ženevske konvencije, već su autori teksta selektivno uključili dijelove člana 130. III Ženevske konvencije. Autori su čak i odstupili od III Ženevske konvencije, dodajući određene zabrane članu 175. u odnosu na “biološke, medicinske i druge naučne eksperimente“. Vijeće je dalje navelo da Ustav BiH ne traži doslovno navođenje svakog sporazuma. Stoga je vijeće zaključilo da član 175. ne zahtijeva pravljenje razlike između međunarodnog i internog oružanog sukoba kao što je to slučaj sa Ženevskim konvencijama.
Vijeće je, takođe, odlučilo da se član 175. KZ BiH primjenjuje za vrijeme rata nasuprot oružanom sukobu. Vijeće je potom utvrdilo da je rat postojao za vrijeme izvršenja navedenih krivičnih djela. (Međutim, treba napomenuti da nije obrazloženo ko su zaraćene strane - da li su to visoke strane ugovornice – u kojem slučaju se opet radi o sukobu međunarodnog karaktera koji optužnicom nije na taj način bio definisan).
U pogledu povrede pravila međunarodnog prava, vijeće je utvrdilo da su sva krivična djela koja su navedena u optužnici (uključujući ubistvo, mučenje i nečovječno postupanje) postala dio običajnog međunarodnog prava do 1990. godine.
Kao i u drugim predmetima, vijeće se nije bavilo pitanjem ‘ ratnih
zar oblj eni ka’.
Četvrti pristup
Četvrti metod ili pristup u razmatranju člana 175. zauzet je u prvostepenoj presudi u predmetu Tužilac protiv Nisveta Gasala i dr. U ovom predmetu optuženi se tereti za povrede članova 173., 174. i 175. KZ BiH. Slično drugim predmetima, vijeće je prvobitno odlučilo da je neophodno utvrditi određene opšte elemente (postojanje oružanog sukoba kao i veze).
Potom je prvostepeno vijeće konstatovalo da status “ratnog zarobljenika” ne postoji u internim oružanim sukobima. Vijeće je pojasnilo da s obzirom da je član 175. KZ BiH dio domaćeg zakona, on ne treba da sadrži sve preduslove navedene u III Ženevskoj konvenciji. Nadalje, vijeće je istaklo da u toku suđenja strane u postupku nisu pokrenule ovo pitanje. Međutim, vijeće je donijelo odluku da će sve zločine kvalifikovati odredbama člana 173. KZ BiH (ratni zločin protiv civilnog stanovništva). Naime, vijeće je pojasnilo da je odluku da zarobljene vojnike tretira kao civile zasnovalo na činjenici da se zajednički član 3. odnosi na “lica koja aktivno ne učestvuju u neprijateljstvima”, a ne na ‘ratne zarobljenike’.
Ova presuda je ukinuta u žalbenom postupku na osnovu pogrešne ocjene dokaza o statusu zatvorenika, pa su drugostepenom presudom optuženi oglašeni krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, ali nakon što je žalbeno vijeće, kako je to već navedeno, prihvatilo tezu odbrane da se u
konkretnom slučaju radi o međunarodnom oružanom sukobu, čime se otvorio prostor za nesmetanu primjenu člana 4. III Ženevske konvencije kod utvrđivanja statusa zaštićenih osoba.
2.2. Problem 2 (ograničeni obim zaštite u kontekstu zajedničkog člana 3.
Konvencija)
Imajući u vidu da član 3. Konvencija pruža zaštitu od kršenja osnovnih prava zaštićenim licima, to se u praksi javlja i problem ograničenog obima zaštite.
Tako je pretresno vijeće MKSJ u predmetu Čelebići utvrdilo da optužbe za pljačku i protivzakonito zatvaranje civila ne predstavljaju kršenje ratnih zakona i običaja koji se materijalno zabranjuju zajedničkim članom 3. Konvencija, te je optužbu za pljačku razmatralo u kontekstu zabrane teškog kršenja međunarodnog humanitarnog prava odnosno člana 3. Statuta MKSJ kojim su inkriminisane teške povrede ženevskih konvencija (članovi 147. Ženevske konvencije IV i 130. Ženevske konvencije III). Kasnije presude MKSJ po pitanju optužbi za pljačku slijedile su isti pristup i nije bilo odstupanja od navedenog stava u predmetu Čelebići, a takav je stav zauzelo i pretresno vijeće Suda BiH u predmetu Tužilaštvo protiv Džeko Edina.
U ovom je predmetu prvostepeno vijeće Suda BiH analiziralo da međunarodno običajno pravo sadrži generalnu zabranu pljačke (Pravilo 52) i zabranu pljačkanja ličnih stvari lica lišenih slobode (Pravilo 122), gdje se navodi da su ova pravila međunarodnog običajnog prava primjenjiva u međunarodnim i nemeđunarodnim oružanim sukobima, međutim ni jedno ni drugo pravilo ne referiraju se na zajednički član 3. Konvencija već isključivo na norme IV Ženevske konvencije (član 33. Ženevske konvencije IV) ako se štite civilna lica u međunarodnom oružanom sukobu, dok se u slučaju nemeđunarodnog oružanog sukoba vežu isključivo za član 4 (2) II Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije, kojom odredbom se izričito štite od pljačke lica koja su lišena slobode.
3. Zaključak
Imajući u vidu složenost pitanja primjene međunarodnog humanitarnog prava i teškoće sa kojima se pretresna vijeća susreću prilikom ocjene dokaza i donošenja odluka u ovim predmetima, nameće se zaključak da bi naročitu pažnju trebalo posvetiti ispitivanju optužnica, i razmotriti da li je oružani sukob definisan na način da omogućava direktnu primjenu svih odredbi Ženevske konvencije III, odnosno Dopunskog protokola II.
Autori:
Šaban Maksumić, sudija Suda Bosne i Hercegovine
Sabina Hota Ćatović, pravna savjetnica u Sudu Bosne i Hercegovine Medina Džerahović, pravna savjetnica u Sudu Bosne i Hercegovine