Sporna pitanja u primjeni vazecih zakona u postupcima zastite od mobinga pred sudom BiH
Posted: Tue Jan 22, 2019 1:07 pm
SPORNA PITANJA U PRIMJENI VAŽEĆIH ZAKONA U POSTUPCIMA ZAŠTITE OD MOBINGA PRED SUDOM BOSNE I HERCEGOVINE1
Autor: Vesna Trifunović, sutkinja Suda Bosne i Hercegovine
Objavljeno u: Biltenu sudske prakse suda Bosne i Hercegovine Bilten br. 8/2018
1. Uvod
Materiju mobinga reguliše više zakona koji se primjenjuju na nivou Bosne i Hercegovine, pa ovaj rad ima za cilj da kroz analizu važeće zakonske regulative pokuša ukazati na moguće nedoumice u primjeni propisa u praksi. Tendencija povećanja broja predmeta u kojima se mobing pojavljuje kao razlog za zahtijevanje sudske zaštite ili se na ovaj razlog pozivaju zaposlenici u sudskim sporovima povodom preispitivanja zakonitosti odluka poslodavca, nameće potrebu za raspravom o ovom institutu.
Prije svega potrebno je istaći da je pravni okvir za zaštitu od mobinga postavljen u Zakon o zabrani diskriminacije u BiH (''Službeni glasnik BiH'', broj: 59/09) propisujući u članu 4. stav 3. mobing kao oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu koje podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekat na žrtvu, čija je svrha ili posljedica degradiranje radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenog.
Kod analize zakonske definicije mobinga treba prije svega imati u vidu da je mobing širi pojam od diskriminacije. To je bio razlog da zakonodavstva pojedinih zemalja, među kojima su i zemlje okruženja, mobing regulišu posebnim zakonom smatrajući da krovni zakon o diskriminaciji ne reguliše specifičnosti uznemiravanja na radu.2
Zakon o zabrani diskriminacije u BiH mobing definiše kao nefizičko uznemiravanje. Međutim, uz sva pojavna ponašanja koja karakterišu nefizičko uznemiravanje, mobing može imati i elemente fizičkog uznemiravanja (fizičko
1 Izvod iz rada prezentovanog na Koledžu za edukaciju sudija Suda BiH u Neumu, oktobar 2018. godine
2 Zakon o sprečavanju zlostavljanja na radu u Srbiji je u primjeni od 04.09.2010. godine, u Crnoj Gori od 2012. godine, Hrvatska je u proceduri donošenja istog zakona, dok je u Republici Makedoniji izmjenama odredbi Zakona o radu 2009. godine regulisana zabrana mobinga.
ponašanje spolne prirode, nasrtaji na tijelo i sl.). Ovo ukazuje da odredba koja reguliše mobing u Zakonu o zabrani diskriminacije u BiH ovu oblast nije normirala na adekvatan način jer nije propisala sve načine ponašanja koja predstvaljaju uznemiravanje na radnom mjestu, niti su kao cilj i svrha predviđene sve posljedice koje nastupaju za žrtvu mobinga.
Nepreciznosti definicije radnje mobinga i njegovih posljedica u Zakonu o zabrani diskriminacije zakonodavac je otklonio Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radu u institucijama BiH (''Službeni glasnik BiH'', broj: 60/10), koji je stupio na snagu 05.07.2010. godine.
Zakon o radu u institucijama BiH mobing označava kao nedozvoljeno ponašanje u odredbi člana 86.e stav 1., a stavom 5. definiše kao specifičnu vrstu ponašanja na radnom mjestu kojim jedno ili više lica sistematski, u dužem vremenskom periodu, psihički zlostavlja ili ponižava drugo lice sa ciljem ugrožavanja njegovog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta.
Definicija mobinga noveliranim odredbama Zakona o radu u institucijama BiH jasno određuje izvršioca, mjesto izvršenja, radnju izvršenja i njeno trajanje, način izvršenja i posljedicu. Zakonska odredba omogućava da se u svakom pojedinom slučaju, a prema posebnim okolnostima, cijeni da li određeno fizičko ili nefizičko ponašanje predstavlja mobing ukoliko su se ostvarila slijedeća bitna obilježja:
1. da se radnja dešava na radnom mjestu,
2. da se vrši sistematski i u dužem vremenskom periodu,
3. da predstavlja radnju zlostavljanja i ponižavanja,
4. da ima za cilj ugrožavanje ugleda, časti i ljudskog dostojanstva.
Regulisanje instituta mobinga normama antidiskriminacionog zakona i radnopravnog zakonodavstva svoje posljedice ima i na primjenu procesnih odredbi, koje pitanje će biti predmet daljnje analize.
2. Sporna procesna pitanja sudskih postupaka za zaštitu od mobinga
Za potpunu analizu procesnih aspekata sudskih postupaka prvo pitanje je određenje karaktera spora za zaštitu od mobinga.
Spor povodom zaštite od mobinga je radni spor. Karakter radnog spora određuje prije svega to što se u ovom sporu utvrđuju određene okolnosti nastale na radu, a koje su osnov za eventualnu naknadu štete.
I Određivanje karaktera spora bitno je zbog određivanja stvarne nadležnosti suda za postupanje.3 Zakonom o zabrani diskriminacije u BiH noveliranim odredbama člana 13. stav 1. za postupanje u antidiskriminacionim tužbama propisana je izberiva nadležnost suda opšte mjesne nadležnosti prema mjestu prebivališta tužitelja, po mjestu u kome se šteta dogodila ili počinjena radnja diskriminacije. Zakon o radu u institucijama BiH u članu 83., u vezi sa članom 2. stav 3. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, propisuje isključivu nadležnost Suda Bosne i Hercegovine za povrede prava iz rada.
II Ako prihvatimo da je tužba za zaštitu od mobinga radni spor, tada se radi o posebnom postupku propisanom poglavljem XXVI Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, pa bi time izvršenje činidbe iznosilo 15 dana, kao i rok za žalbu, za razliku od roka 30 dana koji je propisan za parnice koje ne predstavljaju posebne postupke. Međutim, najbitinija razlika između propisa iz radnopravnog i antidiskriminacijskog zakonodavstva je u činjenici da je kod tužbe za diskriminaciju uvijek dozvoljena revizija u roku od 3 mjeseca, a kod radnih sporova samo pod zakonom propisanim uslovima i u roku od 30 dana.
III Slijedeća različitost koja proizilazi iz važećih zakona su rokovi za podnošenje tužbe. Ovi rokovi u radnim sporovima prema odredbi člana 83. stav 5. Zakona o radu u institucijama BiH iznose godinu dana od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. Prema noveliranim odredbama Zakona o zabrani diskriminacije rok
3 Pravni stav o isključivoj nadležnosti Suda BiH u postupcima za zaštitu od mobinga koje su pokrenuli zaposlenici u instituciji BiH izražen je u predmetu broj: S1 3 P 017351 16 Gž
2. U obrazloženju presude S1 3 P 017351 16 Gž 2 od 26.07.2016. godine stoji da je
„konkretni parnični postupak pokrenut radi zaštite od diskriminacije na radnom mjestu, odnosno mobinga kao oblika nefizičkog uznemiravanja definisanog u članu 4. stav 3. Zakona o zabrani diskriminacije (''Službeni glasnik BiH'', broj: 59/09). Sudska zaštita za mobing kao oblik diskriminacije po karakteru je radni spor koji se ostvaruje pred Sudom Bosne i Hercegovine, primjenom odredbi člana 83. Zakona o radu u institucijama BiH (''Službeni glasnik BiH'', broj: 26/04 sa izmjenama). Isti sud je stvarno nadležan za raspravljanje i o imovinskim zahtjevima proisteklim iz štete nastale pri vršenju poslova organa uprave i drugih institucija BiH shodno članu 1. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH. Prvostepeni sud je pravilnom primjenom citiranih odredbi, meritorno odlučivao o tužbenom zahtjevu, usljed čega žalba umješača na strani tužiteljice neosnovano prigovara stvarnoj nadležnosti prvostepenog suda za postupanje.“
za podnošenje tužbe je 3 godine od dana saznanja za povredu prava i 5 godina od dana učinjene povrede. Kod kontinuirane povrede rok se računa od posljednje učinjene povrede, a kod sistemske diskriminacije rok se ne računa. Bez ulaženja u raspravu o svrsi otklanjanja diskriminacije u postupku koji je pokrenut toliko godina nakon učinjene povrede, nalazimo nužnim samo ukazati da davanje izuzetnih privilegija za zaštitu određenih prava, u odnosu na sva druga, samo po sebi predstavlja normativnu nejednakost koja ima za posljedicu različit položaj građana pred zakonom.
IV Pitanje pasivne legitimacije u sporovima za mobing takođe je različito regulisano. Zakon o zabrani diskriminacije u BiH u članu 6. stav 1. široko je postavio obavezu primjene zakona. U praksi su se tužbe za diskriminaciju podnosile protiv poslodavca - pravnog lica, odgovornih lica - rukovodilaca, a ako ovi nisu označeni kao moberi onda i zaposlenika. Tužba inicirana na ovakav način u skladu je sa zauzetim stavom i pravne teorije i prakse da se diskiminacijom smatra i navođenje na diskriminaciju i podstrekavanje.
Prema članu 86.f Zakona o radu u institucijama BiH, Sud će, ukoliko utvrdi postojanje mobinga, poslodavcu naložiti da uspostavi i osigura ostvarivanje uskraćenih prava ili da plati odgovarajući štetu. Citirana odredba jasno određuje da je isključivo poslodavac legitimisan u sporovima za zaštitu od mobinga, što je konačno u skladu sa članom 70. stav 6. istog zakona, prema kome poslodavac odgovara zaposleniku za štetu nastalu na radu i u vezi sa radom.
Pravni stav o isključivoj pasivnoj legitimaciji poslodavca u sporovima za zaštitu od mobinga izražen je u presudama ovog suda broj: S1 3 P 00 681 17 Gž 2 od 28.11.2017. godine i S1 3 P 00 681 17 Rev od 22.05.2018. godine.4
4 U obrazloženju drugostepene odluke navedeno je da je odredbom člana 86.f Zakona o radu u institucijama BiH u slučaju diskriminacije iz odredbe člana 6., 86.c, 86.d i 86.e tog zakona, propisano da u slučaju kada zaposlenik pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete, stavom 3. je na potpuno jasan način propisano da, ako sud utvrdi da je tužba osnovana, naredit će poslodavcu da tužiocu uspostavi i osigura ostvarivanje prava koja su mu uskraćena ili da plati odgovarajuću novčanu naknadu.
Upravo navedena odredba odgovornost za mobing na poslu upućuje samo na poslodavca, a ne obuhvata i zaposlene, imajući pri tome u vidu da su Zakonom o radu u institucijama BiH propisana prava i obaveze iz radnog odnosa kako za zaposlenog, tako i za poslodavca. Osim toga, navedena odredba nije u suprotnosti ni sa odredbom člana 6. Zakona o zabrani diskriminacije kojom se ne utvrđuje krug odgovornih lica, nego samo oblasti u kojima se moraju primjeniti odredbe ovog zakona, pošto je mobing samo jedan od oblika
V U pogledu sadržaja tužbe za mobing, odredbe Zakona o radu u institucijama BiH ne propisuju poseban način ostvarivanja sudske zaštite, osim što propisuju pravo na naknadu štete. Ako zaštitu od mobinga tretiramo kao radni spor, sadržaj tužbe trebao bi se cijeniti primjenom odredbe člana 20. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH.
Zakon o zabrani diskriminacije u članu 12. izričito propisuje da lice izloženo diskriminaciji može podnijeti tužbu sa zahtjevima: za utvrđenje diskriminacije, tužbu za zabranu ili otklanjane diskriminacije, tužbu za naknadu štete i zahtjev da se presuda objavi na račun tuženog u medijima. Pri tome, odredba člana 11. stav 3. propisuje da se konkretni zahtjevi iz člana 12. mogu pojedinačno ili zajednički tražiti u svrhu podnošenja tužbe u parničnom postupku.
O pitanju sadržaja tužbenog zahtjeva tužbe za diskriminaciju pravna teorija je podijeljena, sudska praksa luta, i time nejednako postupa, što u konačnici može dovesti do povrede prava na pravično suđenje, pa bi ovo pitanje zakonodavac trebao razriješiti u što skorijoj budućnosti.
3. Zaključak
Novelirane odredbe Zakona o zabrani od diskriminacije u stavu 2. člana 12. propisale su da se zahtjevi iz stava 1. tog člana mogu istaći zajedno sa zahtjevima za zaštitu drugih prava o kojima se odlučuje u parničnom postupku, ako su u međusoboj vezi sa zahtjevom u kome je propisana redovna ili posebna procedura i da se u tom slučaju primjenjuju mjerodavna pravila za vrstu spora o kojoj je riječ, ako nije drugačije ovim zakonom propisano. Dakle, ukoliko tužitelj zahtjev za diskriminaciju pokrene u sporu u kome traži i zaštitu prava iz rada, a proizilaze iz istog životnog događaja, prema citiranoj odredbi primijenile bi se posebne odredbe o radnim sporovima.
diskriminacije propisan odredbom člana 4. tačka 3. navedenog zakona za koji je krug odgovornih lica propisan citiranim odredbama Zakona o radu u institucijama BiH.
To znači, u situaciji da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice, pasivno legitimisani, tj. tuženi bi mogao biti samo poslodavac koji snosi odgovornost. U vrijeme pokretanja parnice protiv III tužene stupila je na snagu navedena izmjena Zakona koja je u skladu i sa Zakonom o zabrani diskriminacije, pa s obzirom da se u konkretnom slučaju primjenjuje i Zakon o radu u institucijama BiH, to je u skladu sa navedenim osnovan i prigovor pasivne legitimacije III tužene koja je to isticala u toku postupka.
Citirana odredba ukazuje da nema smetnje da se sporovi povodom zaštite od mobinga provedu po posebnim procesnim odredbama za radne sporove.
Sve različitosti materijalnih propisa koji regulišu pitanje mobinga treba cijeniti sa aspekta lex specialis, pa kako se ovaj insitut odnosi isključivo na povrijeđena prava iz radnog odnosa primijeniti odredbe radnopravnog zakonodavstva u pogledu sadržaja tužbe, rokova za podnošenje tužbe, pasivne legitimacije i odgovornosti poslodavca, te rokova za izjavljivanje pravnih lijekova i činidbu. Pitanje tereta dokazivanja koji je na strani tužene se ne dovodi u pitanje, jer je tako propisano i odredbama radnopravnog zakonodavstva.
Nadalje, eventualna izmjena zakona u smislu da mobing ne bude regulisan u antidiskriminacionom zakonu, na koji način bi se eliminisale sve nedoumice koje su bile predmet analize u ovom radu, imala bi smisla budući da ovu oblast reguliše član 86.e Zakona o radu u institucijama BiH, član 124. Zakona o radu Republike Srpske i član 9. Zakona o radu Federacije BiH.
Mobing se ne može posmatrati kao pitanje koje se odnosi samo na pojedinca nego kao društveni problem. Posljedice mobinga trpi zaposlenik u raznim sferama života, time i njegova porodica, ali i poslodavac u početku kroz smanjene rezultate rada, a u konačnici zbog plaćanja naknade štete.
U sporovima zaštite od mobinga sud nema lak zadatak kod utvrđenja ponašanja koje predstavlja zlostavljanje na radu. U sporovima za zaštitu od mobinga otvara se mnogo pitanja od čijeg pravilnog rješavanja zavisi i efikasnija i kvalitetnija sudska zaštita. Takva pitanja, kao na primjer vjerovatnost navoda tužbe o postojanju mobinga, primjena tereta dokazivanja, dokazni postupak u sporovima mobinga itd., su složena i mogu biti tema posebnih radova. Unapređenju sudskih postupaka može doprinijeti i individualna edukacija nosilaca pravosudnih funkcija jer je sve veći broj naučnih radova koji se pitanjem mobinga ne bave sa samo sa aspekta pravne nauke, a koji radovi mogu doprinijeti boljem razumijevanju ovog fenomena.
Autor: Vesna Trifunović, sutkinja Suda Bosne i Hercegovine
Objavljeno u: Biltenu sudske prakse suda Bosne i Hercegovine Bilten br. 8/2018
1. Uvod
Materiju mobinga reguliše više zakona koji se primjenjuju na nivou Bosne i Hercegovine, pa ovaj rad ima za cilj da kroz analizu važeće zakonske regulative pokuša ukazati na moguće nedoumice u primjeni propisa u praksi. Tendencija povećanja broja predmeta u kojima se mobing pojavljuje kao razlog za zahtijevanje sudske zaštite ili se na ovaj razlog pozivaju zaposlenici u sudskim sporovima povodom preispitivanja zakonitosti odluka poslodavca, nameće potrebu za raspravom o ovom institutu.
Prije svega potrebno je istaći da je pravni okvir za zaštitu od mobinga postavljen u Zakon o zabrani diskriminacije u BiH (''Službeni glasnik BiH'', broj: 59/09) propisujući u članu 4. stav 3. mobing kao oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu koje podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekat na žrtvu, čija je svrha ili posljedica degradiranje radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenog.
Kod analize zakonske definicije mobinga treba prije svega imati u vidu da je mobing širi pojam od diskriminacije. To je bio razlog da zakonodavstva pojedinih zemalja, među kojima su i zemlje okruženja, mobing regulišu posebnim zakonom smatrajući da krovni zakon o diskriminaciji ne reguliše specifičnosti uznemiravanja na radu.2
Zakon o zabrani diskriminacije u BiH mobing definiše kao nefizičko uznemiravanje. Međutim, uz sva pojavna ponašanja koja karakterišu nefizičko uznemiravanje, mobing može imati i elemente fizičkog uznemiravanja (fizičko
1 Izvod iz rada prezentovanog na Koledžu za edukaciju sudija Suda BiH u Neumu, oktobar 2018. godine
2 Zakon o sprečavanju zlostavljanja na radu u Srbiji je u primjeni od 04.09.2010. godine, u Crnoj Gori od 2012. godine, Hrvatska je u proceduri donošenja istog zakona, dok je u Republici Makedoniji izmjenama odredbi Zakona o radu 2009. godine regulisana zabrana mobinga.
ponašanje spolne prirode, nasrtaji na tijelo i sl.). Ovo ukazuje da odredba koja reguliše mobing u Zakonu o zabrani diskriminacije u BiH ovu oblast nije normirala na adekvatan način jer nije propisala sve načine ponašanja koja predstvaljaju uznemiravanje na radnom mjestu, niti su kao cilj i svrha predviđene sve posljedice koje nastupaju za žrtvu mobinga.
Nepreciznosti definicije radnje mobinga i njegovih posljedica u Zakonu o zabrani diskriminacije zakonodavac je otklonio Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radu u institucijama BiH (''Službeni glasnik BiH'', broj: 60/10), koji je stupio na snagu 05.07.2010. godine.
Zakon o radu u institucijama BiH mobing označava kao nedozvoljeno ponašanje u odredbi člana 86.e stav 1., a stavom 5. definiše kao specifičnu vrstu ponašanja na radnom mjestu kojim jedno ili više lica sistematski, u dužem vremenskom periodu, psihički zlostavlja ili ponižava drugo lice sa ciljem ugrožavanja njegovog ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta.
Definicija mobinga noveliranim odredbama Zakona o radu u institucijama BiH jasno određuje izvršioca, mjesto izvršenja, radnju izvršenja i njeno trajanje, način izvršenja i posljedicu. Zakonska odredba omogućava da se u svakom pojedinom slučaju, a prema posebnim okolnostima, cijeni da li određeno fizičko ili nefizičko ponašanje predstavlja mobing ukoliko su se ostvarila slijedeća bitna obilježja:
1. da se radnja dešava na radnom mjestu,
2. da se vrši sistematski i u dužem vremenskom periodu,
3. da predstavlja radnju zlostavljanja i ponižavanja,
4. da ima za cilj ugrožavanje ugleda, časti i ljudskog dostojanstva.
Regulisanje instituta mobinga normama antidiskriminacionog zakona i radnopravnog zakonodavstva svoje posljedice ima i na primjenu procesnih odredbi, koje pitanje će biti predmet daljnje analize.
2. Sporna procesna pitanja sudskih postupaka za zaštitu od mobinga
Za potpunu analizu procesnih aspekata sudskih postupaka prvo pitanje je određenje karaktera spora za zaštitu od mobinga.
Spor povodom zaštite od mobinga je radni spor. Karakter radnog spora određuje prije svega to što se u ovom sporu utvrđuju određene okolnosti nastale na radu, a koje su osnov za eventualnu naknadu štete.
I Određivanje karaktera spora bitno je zbog određivanja stvarne nadležnosti suda za postupanje.3 Zakonom o zabrani diskriminacije u BiH noveliranim odredbama člana 13. stav 1. za postupanje u antidiskriminacionim tužbama propisana je izberiva nadležnost suda opšte mjesne nadležnosti prema mjestu prebivališta tužitelja, po mjestu u kome se šteta dogodila ili počinjena radnja diskriminacije. Zakon o radu u institucijama BiH u članu 83., u vezi sa članom 2. stav 3. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, propisuje isključivu nadležnost Suda Bosne i Hercegovine za povrede prava iz rada.
II Ako prihvatimo da je tužba za zaštitu od mobinga radni spor, tada se radi o posebnom postupku propisanom poglavljem XXVI Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, pa bi time izvršenje činidbe iznosilo 15 dana, kao i rok za žalbu, za razliku od roka 30 dana koji je propisan za parnice koje ne predstavljaju posebne postupke. Međutim, najbitinija razlika između propisa iz radnopravnog i antidiskriminacijskog zakonodavstva je u činjenici da je kod tužbe za diskriminaciju uvijek dozvoljena revizija u roku od 3 mjeseca, a kod radnih sporova samo pod zakonom propisanim uslovima i u roku od 30 dana.
III Slijedeća različitost koja proizilazi iz važećih zakona su rokovi za podnošenje tužbe. Ovi rokovi u radnim sporovima prema odredbi člana 83. stav 5. Zakona o radu u institucijama BiH iznose godinu dana od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. Prema noveliranim odredbama Zakona o zabrani diskriminacije rok
3 Pravni stav o isključivoj nadležnosti Suda BiH u postupcima za zaštitu od mobinga koje su pokrenuli zaposlenici u instituciji BiH izražen je u predmetu broj: S1 3 P 017351 16 Gž
2. U obrazloženju presude S1 3 P 017351 16 Gž 2 od 26.07.2016. godine stoji da je
„konkretni parnični postupak pokrenut radi zaštite od diskriminacije na radnom mjestu, odnosno mobinga kao oblika nefizičkog uznemiravanja definisanog u članu 4. stav 3. Zakona o zabrani diskriminacije (''Službeni glasnik BiH'', broj: 59/09). Sudska zaštita za mobing kao oblik diskriminacije po karakteru je radni spor koji se ostvaruje pred Sudom Bosne i Hercegovine, primjenom odredbi člana 83. Zakona o radu u institucijama BiH (''Službeni glasnik BiH'', broj: 26/04 sa izmjenama). Isti sud je stvarno nadležan za raspravljanje i o imovinskim zahtjevima proisteklim iz štete nastale pri vršenju poslova organa uprave i drugih institucija BiH shodno članu 1. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH. Prvostepeni sud je pravilnom primjenom citiranih odredbi, meritorno odlučivao o tužbenom zahtjevu, usljed čega žalba umješača na strani tužiteljice neosnovano prigovara stvarnoj nadležnosti prvostepenog suda za postupanje.“
za podnošenje tužbe je 3 godine od dana saznanja za povredu prava i 5 godina od dana učinjene povrede. Kod kontinuirane povrede rok se računa od posljednje učinjene povrede, a kod sistemske diskriminacije rok se ne računa. Bez ulaženja u raspravu o svrsi otklanjanja diskriminacije u postupku koji je pokrenut toliko godina nakon učinjene povrede, nalazimo nužnim samo ukazati da davanje izuzetnih privilegija za zaštitu određenih prava, u odnosu na sva druga, samo po sebi predstavlja normativnu nejednakost koja ima za posljedicu različit položaj građana pred zakonom.
IV Pitanje pasivne legitimacije u sporovima za mobing takođe je različito regulisano. Zakon o zabrani diskriminacije u BiH u članu 6. stav 1. široko je postavio obavezu primjene zakona. U praksi su se tužbe za diskriminaciju podnosile protiv poslodavca - pravnog lica, odgovornih lica - rukovodilaca, a ako ovi nisu označeni kao moberi onda i zaposlenika. Tužba inicirana na ovakav način u skladu je sa zauzetim stavom i pravne teorije i prakse da se diskiminacijom smatra i navođenje na diskriminaciju i podstrekavanje.
Prema članu 86.f Zakona o radu u institucijama BiH, Sud će, ukoliko utvrdi postojanje mobinga, poslodavcu naložiti da uspostavi i osigura ostvarivanje uskraćenih prava ili da plati odgovarajući štetu. Citirana odredba jasno određuje da je isključivo poslodavac legitimisan u sporovima za zaštitu od mobinga, što je konačno u skladu sa članom 70. stav 6. istog zakona, prema kome poslodavac odgovara zaposleniku za štetu nastalu na radu i u vezi sa radom.
Pravni stav o isključivoj pasivnoj legitimaciji poslodavca u sporovima za zaštitu od mobinga izražen je u presudama ovog suda broj: S1 3 P 00 681 17 Gž 2 od 28.11.2017. godine i S1 3 P 00 681 17 Rev od 22.05.2018. godine.4
4 U obrazloženju drugostepene odluke navedeno je da je odredbom člana 86.f Zakona o radu u institucijama BiH u slučaju diskriminacije iz odredbe člana 6., 86.c, 86.d i 86.e tog zakona, propisano da u slučaju kada zaposlenik pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete, stavom 3. je na potpuno jasan način propisano da, ako sud utvrdi da je tužba osnovana, naredit će poslodavcu da tužiocu uspostavi i osigura ostvarivanje prava koja su mu uskraćena ili da plati odgovarajuću novčanu naknadu.
Upravo navedena odredba odgovornost za mobing na poslu upućuje samo na poslodavca, a ne obuhvata i zaposlene, imajući pri tome u vidu da su Zakonom o radu u institucijama BiH propisana prava i obaveze iz radnog odnosa kako za zaposlenog, tako i za poslodavca. Osim toga, navedena odredba nije u suprotnosti ni sa odredbom člana 6. Zakona o zabrani diskriminacije kojom se ne utvrđuje krug odgovornih lica, nego samo oblasti u kojima se moraju primjeniti odredbe ovog zakona, pošto je mobing samo jedan od oblika
V U pogledu sadržaja tužbe za mobing, odredbe Zakona o radu u institucijama BiH ne propisuju poseban način ostvarivanja sudske zaštite, osim što propisuju pravo na naknadu štete. Ako zaštitu od mobinga tretiramo kao radni spor, sadržaj tužbe trebao bi se cijeniti primjenom odredbe člana 20. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH.
Zakon o zabrani diskriminacije u članu 12. izričito propisuje da lice izloženo diskriminaciji može podnijeti tužbu sa zahtjevima: za utvrđenje diskriminacije, tužbu za zabranu ili otklanjane diskriminacije, tužbu za naknadu štete i zahtjev da se presuda objavi na račun tuženog u medijima. Pri tome, odredba člana 11. stav 3. propisuje da se konkretni zahtjevi iz člana 12. mogu pojedinačno ili zajednički tražiti u svrhu podnošenja tužbe u parničnom postupku.
O pitanju sadržaja tužbenog zahtjeva tužbe za diskriminaciju pravna teorija je podijeljena, sudska praksa luta, i time nejednako postupa, što u konačnici može dovesti do povrede prava na pravično suđenje, pa bi ovo pitanje zakonodavac trebao razriješiti u što skorijoj budućnosti.
3. Zaključak
Novelirane odredbe Zakona o zabrani od diskriminacije u stavu 2. člana 12. propisale su da se zahtjevi iz stava 1. tog člana mogu istaći zajedno sa zahtjevima za zaštitu drugih prava o kojima se odlučuje u parničnom postupku, ako su u međusoboj vezi sa zahtjevom u kome je propisana redovna ili posebna procedura i da se u tom slučaju primjenjuju mjerodavna pravila za vrstu spora o kojoj je riječ, ako nije drugačije ovim zakonom propisano. Dakle, ukoliko tužitelj zahtjev za diskriminaciju pokrene u sporu u kome traži i zaštitu prava iz rada, a proizilaze iz istog životnog događaja, prema citiranoj odredbi primijenile bi se posebne odredbe o radnim sporovima.
diskriminacije propisan odredbom člana 4. tačka 3. navedenog zakona za koji je krug odgovornih lica propisan citiranim odredbama Zakona o radu u institucijama BiH.
To znači, u situaciji da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice, pasivno legitimisani, tj. tuženi bi mogao biti samo poslodavac koji snosi odgovornost. U vrijeme pokretanja parnice protiv III tužene stupila je na snagu navedena izmjena Zakona koja je u skladu i sa Zakonom o zabrani diskriminacije, pa s obzirom da se u konkretnom slučaju primjenjuje i Zakon o radu u institucijama BiH, to je u skladu sa navedenim osnovan i prigovor pasivne legitimacije III tužene koja je to isticala u toku postupka.
Citirana odredba ukazuje da nema smetnje da se sporovi povodom zaštite od mobinga provedu po posebnim procesnim odredbama za radne sporove.
Sve različitosti materijalnih propisa koji regulišu pitanje mobinga treba cijeniti sa aspekta lex specialis, pa kako se ovaj insitut odnosi isključivo na povrijeđena prava iz radnog odnosa primijeniti odredbe radnopravnog zakonodavstva u pogledu sadržaja tužbe, rokova za podnošenje tužbe, pasivne legitimacije i odgovornosti poslodavca, te rokova za izjavljivanje pravnih lijekova i činidbu. Pitanje tereta dokazivanja koji je na strani tužene se ne dovodi u pitanje, jer je tako propisano i odredbama radnopravnog zakonodavstva.
Nadalje, eventualna izmjena zakona u smislu da mobing ne bude regulisan u antidiskriminacionom zakonu, na koji način bi se eliminisale sve nedoumice koje su bile predmet analize u ovom radu, imala bi smisla budući da ovu oblast reguliše član 86.e Zakona o radu u institucijama BiH, član 124. Zakona o radu Republike Srpske i član 9. Zakona o radu Federacije BiH.
Mobing se ne može posmatrati kao pitanje koje se odnosi samo na pojedinca nego kao društveni problem. Posljedice mobinga trpi zaposlenik u raznim sferama života, time i njegova porodica, ali i poslodavac u početku kroz smanjene rezultate rada, a u konačnici zbog plaćanja naknade štete.
U sporovima zaštite od mobinga sud nema lak zadatak kod utvrđenja ponašanja koje predstavlja zlostavljanje na radu. U sporovima za zaštitu od mobinga otvara se mnogo pitanja od čijeg pravilnog rješavanja zavisi i efikasnija i kvalitetnija sudska zaštita. Takva pitanja, kao na primjer vjerovatnost navoda tužbe o postojanju mobinga, primjena tereta dokazivanja, dokazni postupak u sporovima mobinga itd., su složena i mogu biti tema posebnih radova. Unapređenju sudskih postupaka može doprinijeti i individualna edukacija nosilaca pravosudnih funkcija jer je sve veći broj naučnih radova koji se pitanjem mobinga ne bave sa samo sa aspekta pravne nauke, a koji radovi mogu doprinijeti boljem razumijevanju ovog fenomena.