Schweizerische Radio- und Fernsehgesellschaft and publisuisse SA protiv Switzerland
Posted: Wed Dec 23, 2020 3:21 pm
Schweizerische Radio- und Fernsehgesellschaft and publisuisse SA protiv Switzerland
(br. 41723/14), 22.12.2020.
Nema povrede člana 10. EK
Dvije firme u ovom su se slučaju žalile na obavezu koja im je nametnuta da emituju reklamu koja, prema njihovom mišljenju, šteti njihovoj reputaciji.
Prva aplikantica je državna javna televizijska i radijska kuća, a druga aplikantica djelovala je kao firma za prodaju oglašavanja sve dok njene aktivnosti nije preuzela druga firma u 2016. godini.
U septembru 2011. Verein gegen Tierfabriken, udruženje koja djeluje na područjima zaštite životinja i potrošača, rezervisao je oglasni prostor putem druge aplikantice, s ciljem emitiranja reklame koju je snimila.
Sedam sekundi reklama prikazuje logotip udruženja, adresu web stranice i tekst "Ono što ostali mediji ne spominju" (Was andere Medien totschweigen). Adresa web stranice i tekst pročitani su glasom izvan ekrana. Ova prva verzija reklame emitirana je 18 puta u periodu od 23. do 31. decembra 2011.
U međuvremenu je udruženje zatražilo od druge aplikantice da emitira modificiranu verziju reklame, u kojoj je početni tekst zamijenjen sljedećom porukom: „Ono što švicarska televizija ne spominje“ (Was das Schweizer Fernsehen totschweigt) . Odobrenje za emitiranje ove izmijenjene verzije reklame odbijeno je s obrazloženjem da šteti komercijalnim interesima i imidžu (geschäfts- und imageschädigend) kako je utvrđeno u općim uvjetima aplikanta.
U februaru 2012. udruženje je podnijelo žalbu Nezavisnom odboru za žalbe radija i televizije (AIEP) protiv prvog aplikanta, navodeći da je odbijanje emitiranja izmijenjene verzije reklame predstavljalo oblik cenzure. AIEP je odbio tu žalbu.
Udruženje se nakon toga obratilo odjelu Saveznog vrhovnog suda, koji je u novembru 2013. godine odlučio u njegovu korist. O presudi su aplikantice obaviještene u decembru 2013. Savezni vrhovni sud je, između ostalog, zaključio da odbijanje emitiranja osporene reklame predstavljalo ograničenje prava udruženja na slobodu informacija, čak i ako su opći uvjeti aplikantice sadržavali klauzulu o izuzeću u vezi s programima koji štete njenim komercijalnim interesima ili imidžu. Također je utvrdio da osporena reklama ne odgovara jednoj od kategorija programa za koje je Savezni zakon o radioteleviziji zabranio emitiranje, te da je prva aplikantica također propustila pokazati da reklama predstavlja nezakonito miješanje u njena prava na osobnost ili načelo pravične konkurencije. Savezni vrhovni sud smatrao je da je reklama doduše neobična po tome što je direktno napala aplikanticu, ali da puki strah da bi se moglo naštetiti ugledu aplikantice nije dovoljan da opravda odbijanje njenog emitiranja, jer sloboda izražavanja dopušta, između
ostalog, kritiku ne samo javnih vlasti, već i pojedinaca ili privatnih firmi koje izvršavaju zadatak u ime države.
Pozivajući se na član 10. (sloboda izražavanja) Konvencije, aplikantice se žale na činjenicu da su bile dužne emitirati reklamu.
Evropski sud je, između ostalog, istakao da je predmetna reklama izlazila iz okvira redovne reklame koja potiče javnost na kupnju određenog proizvoda. Reklama je bila dio multimedijske kampanja kojom je udruga Verein gegen Tierfabriken, aktivna na poljima zaštite životinja i potrošača, nastojala podići svijest o svojoj web stranici i širiti informacije o zaštiti životinja. Po mišljenju Suda, ovo je bio aspekt koji se ticao rasprave od općeg interesa.
Ponovio je da se, s obzirom na svoj poseban položaj u švicarskom medijskom okruženju, od prve aplikantica tražilo da prihvati kritička mišljenja i da im osigura emitiranje čak i ako je to uključivalo informacije ili ideje koje su vrijeđale, šokirale ili uznemiravale. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i širokogrudnosti, bez kojih nema demokratskog društva. Uz to, televizijskim gledateljima bilo je očito da reklama predstavlja mišljenje treće strane. Doduše, predstavljeno je na vrlo provokativan način, ali je očito da reklama nije bila povezana s programom koji je nudila prva aplikantica.
(br. 41723/14), 22.12.2020.
Nema povrede člana 10. EK
Dvije firme u ovom su se slučaju žalile na obavezu koja im je nametnuta da emituju reklamu koja, prema njihovom mišljenju, šteti njihovoj reputaciji.
Prva aplikantica je državna javna televizijska i radijska kuća, a druga aplikantica djelovala je kao firma za prodaju oglašavanja sve dok njene aktivnosti nije preuzela druga firma u 2016. godini.
U septembru 2011. Verein gegen Tierfabriken, udruženje koja djeluje na područjima zaštite životinja i potrošača, rezervisao je oglasni prostor putem druge aplikantice, s ciljem emitiranja reklame koju je snimila.
Sedam sekundi reklama prikazuje logotip udruženja, adresu web stranice i tekst "Ono što ostali mediji ne spominju" (Was andere Medien totschweigen). Adresa web stranice i tekst pročitani su glasom izvan ekrana. Ova prva verzija reklame emitirana je 18 puta u periodu od 23. do 31. decembra 2011.
U međuvremenu je udruženje zatražilo od druge aplikantice da emitira modificiranu verziju reklame, u kojoj je početni tekst zamijenjen sljedećom porukom: „Ono što švicarska televizija ne spominje“ (Was das Schweizer Fernsehen totschweigt) . Odobrenje za emitiranje ove izmijenjene verzije reklame odbijeno je s obrazloženjem da šteti komercijalnim interesima i imidžu (geschäfts- und imageschädigend) kako je utvrđeno u općim uvjetima aplikanta.
U februaru 2012. udruženje je podnijelo žalbu Nezavisnom odboru za žalbe radija i televizije (AIEP) protiv prvog aplikanta, navodeći da je odbijanje emitiranja izmijenjene verzije reklame predstavljalo oblik cenzure. AIEP je odbio tu žalbu.
Udruženje se nakon toga obratilo odjelu Saveznog vrhovnog suda, koji je u novembru 2013. godine odlučio u njegovu korist. O presudi su aplikantice obaviještene u decembru 2013. Savezni vrhovni sud je, između ostalog, zaključio da odbijanje emitiranja osporene reklame predstavljalo ograničenje prava udruženja na slobodu informacija, čak i ako su opći uvjeti aplikantice sadržavali klauzulu o izuzeću u vezi s programima koji štete njenim komercijalnim interesima ili imidžu. Također je utvrdio da osporena reklama ne odgovara jednoj od kategorija programa za koje je Savezni zakon o radioteleviziji zabranio emitiranje, te da je prva aplikantica također propustila pokazati da reklama predstavlja nezakonito miješanje u njena prava na osobnost ili načelo pravične konkurencije. Savezni vrhovni sud smatrao je da je reklama doduše neobična po tome što je direktno napala aplikanticu, ali da puki strah da bi se moglo naštetiti ugledu aplikantice nije dovoljan da opravda odbijanje njenog emitiranja, jer sloboda izražavanja dopušta, između
ostalog, kritiku ne samo javnih vlasti, već i pojedinaca ili privatnih firmi koje izvršavaju zadatak u ime države.
Pozivajući se na član 10. (sloboda izražavanja) Konvencije, aplikantice se žale na činjenicu da su bile dužne emitirati reklamu.
Evropski sud je, između ostalog, istakao da je predmetna reklama izlazila iz okvira redovne reklame koja potiče javnost na kupnju određenog proizvoda. Reklama je bila dio multimedijske kampanja kojom je udruga Verein gegen Tierfabriken, aktivna na poljima zaštite životinja i potrošača, nastojala podići svijest o svojoj web stranici i širiti informacije o zaštiti životinja. Po mišljenju Suda, ovo je bio aspekt koji se ticao rasprave od općeg interesa.
Ponovio je da se, s obzirom na svoj poseban položaj u švicarskom medijskom okruženju, od prve aplikantica tražilo da prihvati kritička mišljenja i da im osigura emitiranje čak i ako je to uključivalo informacije ili ideje koje su vrijeđale, šokirale ili uznemiravale. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i širokogrudnosti, bez kojih nema demokratskog društva. Uz to, televizijskim gledateljima bilo je očito da reklama predstavlja mišljenje treće strane. Doduše, predstavljeno je na vrlo provokativan način, ali je očito da reklama nije bila povezana s programom koji je nudila prva aplikantica.