Samira Hamidović protiv Okruzni sud Bijeljina
Posted: Thu May 27, 2021 6:26 am
Službene novine Federacije BiH, broj 41/21
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4027/19, rješavajući apelaciju Samire Hamidović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Samire Hamidović.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 Rs 033063 19 Rsž 2 od 16. aprila 2019. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Bijeljini, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Bijeljini da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Samira Hamidović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Dijana Maksimović iz Saveza sindikata Republike Srpske - Služba za besplatnu pravnu pomoć - Kancelarija Zvornik, podnijela je 23. oktobra 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 Rs 033063 19 Rev od 11. septembra 2019. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 Rs 033063 19 Rsž 2 od 16. aprila 2019. godine.
2. Apelacija je dopunjena 26. novembra 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivost broj AP 2698/19 od 10. septembra 2019. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv presude Okružnog suda iz prethodne tačke ove odluke zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv te presude.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužene Republike Srpske - Ministarstva pravde Republike Srpske - Osnovnog suda u Bijeljini, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika u Bijeljini (u daljnjem tekstu: tužena) 30. augusta 2020. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
5. Tužena je dostavila odgovor 10. septembra 2020. godine, Osnovni sud 23. septembra 2020. godine, a Okružni sud 20. novembra 2020. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Prvostepenom Presudom Osnovnog suda broj 83 0 Rs 033063 18 Rs 2 od 4. januara 2019. godine odbijen je apelanticin zahtjev da se utvrdi da je ništav stav 3. izreke Rješenja tužene broj 080-0-Su-16-000 332 od 17. maja 2016. godine kojim je apelantica obavezana da do 31. decembra 2016. godine položi stručni ispit za rad u organima uprave, a da joj, u protivnom, prestaje radni odnos. Istom presudom poništena su kao nezakonita rješenja tužene broj 080-0-Su-16-000 900 od 28. decembra 2016. godine kojim je apelantici utvrđen prestanak radnog odnosa i broj 080-0-Su-17-000 093 od 23. januara 2017. godine kojim je odbijen apelanticin prigovor izjavljen protiv rješenja o prestanku radnog odnosa, te je tužena obavezana da apelanticu vrati na rad i da joj isplati 8.761,14 KM na ime neisplaćenih plaća za period od 1. februara 2017. godine do 31. decembra 2018. godine, 2.815,34 KM na ime doprinosa nadležnim fondovima, te 750,92 KM mjesečno na ime plaće od 1. novembra 2018. godine do dana vraćanja na rad, sve sa zakonskom zateznom kamatom, na način bliže opisan u presudi. Tužena je obavezana da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.950,00 KM.
8. Iz obrazloženja presude proizlazi da je tokom postupka utvrđeno da je apelantica zasnovala radni odnos kod tužene 2010. godine na radnom mjestu spremačice po prijavi na konkurs na određeno vrijeme, da posjeduje srednju stručnu spremu - IV stepen, da je 2012. godine bila privremeno raspoređena na radno mjesto referenta za prijem pošte i ovjeru rukopisa i prepisa, a od 17. maja 2016. godine je primljena u stalni radni odnos, te da joj je tim rješenjem naloženo da do 31. decembra 2016. godine položi stručni ispit i da će joj, u protivnom, prestati radni odnos. Dalje je utvrđeno da apelantica nije položila stručni ispit u ostavljenom roku i da joj je tužena rješenjem otkazala ugovor o radu 28. decembra 2016. godine, omogućila otkazni rok i isplatu otpremnine, te da je tužena nakon otkaza ugovora o radu apelanticu primila u radni odnos na određeno vrijeme na radno mjesto spremačice. Dalje, utvrđeno je da je, odlučujući o apelanticinom prigovoru protiv rješenja o otkazu ugovora o radu, tužena stavila van snage rješenje kojim je apelanticu primila na određeno vrijeme na radno mjesto spremačice, te da je, postupajući po mjeri osiguranja Osnovnog suda, tužena apelanticu vratila na rad na poslove spremačice, a nakon što je po žalbi tužene ukinuto rješenje Osnovnog suda o određivanju mjere osiguranja, apelantica je prestala da radi po toj mjeri, a u međuvremenu je položila stručni ispit.
9. Prema ocjeni Osnovnog suda, rješenje tužene kojim je apelantici otkazan ugovor o radu i rješenje kojim je odbijen prigovor protiv tog rješenja su nezakoniti. Naime, u rješenju o otkazu ugovora o radu apelantici tužena se pozvala na odredbu člana 179. stav 1. tačka 1. Zakona o radu kojom je propisano da poslodavac može radniku da otkaže ugovor o radu ako za to postoji opravdani razlog, i to ako ne ostvaruje rezultate rada, ili ako nema potrebno znanje i sposobnosti za obavljanje poslova na kojima radi. Ovu odredbu poslodavac može, ali i ne mora primijeniti. Pri njenoj primjeni poslodavac je dužan, shodno članu 181. istog zakona, da radniku prethodno da pisano upozorenje u vezi sa nedostacima u njegovom radu, uputstvima i primjerenim rokom za poboljšanje rada, pa ako ih radnik u tom roku ne otkloni, da ga rasporedi na druge poslove, a ako takvih poslova nema, da mu otkaže ugovor o radu. U konkretnom slučaju tužena je morala, ako se odlučila da apelantici otkaže ugovor o radu zbog toga što nije položila stručni ispit za radno mjesto na koje je raspoređena, da pismeno upozori apelanticu dajući joj primjeren rok, pa tek onda, ako u tom roku ne otkloni nedostatak, odnosno ne položi stručni ispit, da joj otkaže ugovor o radu, što tužena nije učinila. Stoga je sud zaključio da tužena kao poslodavac, shodno članu 187. Zakona o radu, nije dokazala postojanje razloga za otkaz ugovora o radu. Sud je smatrao da rješenje kojim je apelantica stalno raspoređena na radno mjesto u kojem je navedeno da, ukoliko do 31. decembra 2016. godine ne položi stručni ispit, prestaje joj radni odnos ne može predstavljati obavještenje u smislu člana 181. Zakona o radu kojim je propisano da otkaz ugovora o radu iz člana 179. stav 1. tačka 1. i st. 2. i 3. tog zakona poslodavac može dati radniku u roku od tri mjeseca od dana saznanja za činjenice koje su osnov za davanje otkaza, odnosno u roku od šest mjeseci od dana nastupanja činjenica koje su osnov za davanje otkaza. Pri tome Osnovni sud je smatrao da rok od šest mjeseci može predstavljati "razumni rok", kako je to tužena u svom rješenju o rasporedu apelantice odredila. U vezi s tim je istaknuto da je neosnovano apelanticino pozivanje na član 23. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta (u daljnjem tekstu: Pravilnik o izmjenama i dopunama), jer se ova izmjena isključivo odnosi na lica koja za pet godina stječu uvjet za penziju, te se ova odredba ne odnosi na druge zaposlenike, pa tako i na apelanticu. Isto tako, Osnovni sud je iz provedenih materijalnih dokaza zaključio da je apelantica stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na Osmana Cerjakovića, kojem je rješenjem o rasporedu na radno mjesto referenta za prijem pošte i ovjeru potpisa od 3. oktobra 2016. godine dat rok od godinu dana za polaganje stručnog ispita, a apelantici šest mjeseci. Također je istaknuto da je postojanje objektivnih okolnosti-bolesti djeteta bio dodatni razlog da tužena postupi u smislu člana 181. Zakona o radu, što tužena nije učinila.
10. Drugostepenom Presudom Okružnog suda broj 83 0 Rs 033063 19 Rsž 2 od 16. aprila 2019. godine apelanticina žalba je odbijena, te prvostepena presuda u odbijajućem dijelu preinačena tako što je apelanticina tužba odbačena. Istom presudom žalba tužene je usvojena, te je prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu, tako što je apelanticin zahtjev odbijen.
11. U obrazloženju presude je istaknuto da je rješenjem od 17. maja 2016. godine tužena stavila van snage rješenje od 2. aprila 2012. godine kojim je apelantica bila privremeno raspoređena na poslove referenta za prijem pošte i ovjeru potpisa, te da ju je rasporedila na iste poslove, a stavom 3. izreke rješenja apelantica je obavezana da do 31. decembra 2016. godine položi stručni ispit za rad u organima uprave, a da joj, u protivnom, prestaje radni odnos. U obrazloženju rješenja tužena se pozvala na Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji radnih mjesta Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji) iz 2013. godine, te navela uvjete koji su predviđeni navedenim pravilnikom za navedeno radno mjesto, uključujući i položen stručni ispit. S obzirom na to da je utvrđeno da ovaj uvjet apelantica nije ispunila, obrazloženo je da je obavezna da položi stručni ispit u ostavljenom roku. Iz navedenog rješenja, kako je dalje naveo Okružni sud, proizlazi da ga je apelantica primila 19. maja 2016. godine, pa je na ovaj dan saznala i za eventualnu povredu prava. Prema članu 201. stav 4. Zakona o radu, apelantica je imala mogućnost da zahtijeva od suda zaštitu prava iz radnog odnosa u narednom roku od šest mjeseci, dakle, najkasnije do 20. novembra 2016. godine. Imajući u vidu da je navedeni zahtjev istaknut u toku spora na pripremnom ročištu 5. septembra 2018. godine, po proteku dvije godine od dana prijema, Okružni sud je utvrdio da je protekao prekluzivni rok u kome je apelantica mogla tražiti zaštitu prava iz radnog odnosa, pa je nastala presumpcija zakonitosti osporenog rješenja, dakle, i u pobijanom dijelu, te zaključio da prvostepeni sud o ovom apelanticinom zahtjevu nije mogao odlučiti meritorno, već tužbu u tom dijelu odbaciti kao neblagovremenu.
12. Okružni sud je, dalje, istakao da je u obrazloženju rješenja dalje navedeno da poslove iz djelokruga republičkih organa uprave obavljaju državni službenici i namještenici kao zaposleni bez statusa državnog službenika (član 2. Zakona o državnim službenicima), a prema članu 112. stav 1. istog zakona, o pravima i dužnostima namještenika rješenjem odlučuje rukovodilac organa. Dalje, Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji, koji je stupio na snagu 27. aprila 2013. godine i na koji se pozvala tužena u rješenju o rasporedu od 17. maja 2016. godine, u članu 26. predviđa obavezu polaganja stručnog ispita i nalaganje predsjednika suda da se stručni ispit položi u razumnom roku. Također je istaknuto da obavezu polaganja stručnog ispita u članu 23. predviđa i Pravilnik o izmjenama i dopunama navedenog Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji iz aprila 2016. godine. Međutim, ovim pravilnikom se ne mijenja navedeni član 26. Pravilnika, već član 27. koji se odnosio na zaposlene koji imaju najviše pet godina do ispunjavanja uvjeta za penziju, a koji nisu imali položen stručni ispit. Stoga se, kako je istakao Okružni sud, rok od godinu dana iz člana 23. Pravilnika o izmjenama i dopunama ne odnosi na namještenike koji nisu položili stručni ispit, koje ima u vidu član 26. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji, koji je, s obzirom na to da nije mijenjan, bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o apelanticinom rasporedu 17. maja 2016. godine. Ocjena šta u konkretnoj situaciji predstavlja razuman rok za polaganje stručnog ispita, u skladu sa navedenim propisima, jeste diskreciona ocjena predsjednika suda. Imajući u vidu da je u obrazloženju rješenja od 2. aprila 2012. godine, kada je apelantica privremeno raspoređena na navedene poslove, naznačeno da to radno mjesto podrazumijeva i položen stručni ispit, apelantica se ne može pozivati da je saznala za taj uvjet tek donošenjem rješenja o rasporedu 17. maja 2016. godine. Kako je imala period duži od četiri godine za polaganje stručnog ispita, rok do isteka 2016. godine, dakle period od šest i po mjeseci, i prema ocjeni Okružnog suda, predstavlja razuman rok koji joj je ostavljen u smislu člana 26. Pravilnika. Imajući u vidu da je u izreci pobijanog rješenja jasno navedena obaveza polaganja stručnog ispita i da je uvjet za održavanje radnopravnog statusa nakon 31. decembra 2016. godine, Okružni sud je zaključio da je tužena u žalbi osnovano isticala da u navedenim okolnostima nije postojala potreba za dodatnim obavještenjem apelantice o obavezi polaganja navedenog ispita a shodno odredbi člana 180. st. 1. i 2. Zakona o radu. Prema ocjeni Okružnog suda, nepoložen stručni ispit u roku određenom rješenjem poslodavca na osnovu Pravilnika ne predstavlja osnov iz člana 179. stav 1. tačka 1. Zakona o radu, jer se neispunjenje navedenog uvjeta ne odnosi na ostvarivanje rezultata rada apelantice, niti nepostojanje potrebnog znanja i sposobnosti za obavljanje poslova na kojima radi koje ima u vidu navedena zakonska odredba. Naime, kako je dalje istakao Okružni sud, član 7. tačka 6. Zakona o radnim odnosima u državnim organima propisuje da se u radni odnos u državnom organu može primiti lice pod sljedećim uvjetima: "(…) da ispunjava druge uslove utvrđene zakonom, drugim propisima i aktom o sistematizaciji radnih mesta u organu. Ova zakonska odredba predviđa da u državni organ može biti primljeno lice koje ispunjava naprijed navedene uslove među kojima su i uslovi predviđeni aktom o sistematizaciji, u konkretnom slučaju navedenim Pravilnikom. Navedeni uslovi, koje predviđa član 7. tačka 6. Zakona o radnim odnosima u državnim organima, predstavljaju obavezne uslove za zasnivanje radnog odnosa u državnim organima. Stoga, neispunjenje bilo kog od ovih uslova, što uključuje i položen stručni ispit predviđen aktom o sistematizaciji, ima za posljedicu nemogućnost zasnivanja radnog odnosa u državnom organu."
13. Dalje, istaknuto je da je, prema članu 74. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ugovor zaključen pod uvjetom ako njegov nastanak ili prestanak zavisi od neizvjesne činjenice. Prema stavu 2. navedenog člana, ako je zaključen pod odložnim uvjetom, pa se uvjet ispuni, ugovor djeluje od trenutka zaključenja osim ako iz zakona, prirode posla ili volje strana ne proistječe nešto drugo. Apelantica je raspoređena kod tužene na navedene poslove pod odložnim uvjetom koji nije ispunjen, jer apelantica nije položila stručni ispit u ostavljenom roku i time ispunila obligatorni uvjet za zasnivanje radnog odnosa, u smislu člana 7. tačka 6. Zakona o radnim odnosima u državnim organima. Primjenom navedenog općeg pravila ZOO o djejstvu odložnog uvjeta, ocjenjujući prirodu posla, da se radi o radnom odnosu, te volju obje parnične stranke, jer apelantica nije osporila rješenje od 17. maja 2016. godine kojim je navedeni uvjet određen, radni odnos zasnovan rješenjem pod odložnim uvjetom je prestao protekom posljednjeg dana roka kada je ovaj uvjet morao biti ispunjen.
14. Konačno, istaknuto je da odredbe Glave XIV Zakona o radu imaju u vidu prestanak radnog odnosa iz zakonskih osnova koji su u ovoj glavi predviđeni, ali da svaki od njih, uključujući i odredbe člana 179. stav 1. tačka 1. tog zakona, podrazumijevaju prethodno postojanje radnog odnosa zasnovanog u skladu sa zakonom. U konkretnom slučaju apelantici radni odnos kod tužene prestaje zbog nepostojanja uvjeta za njegovo zasnivanje, a ne zbog stjecanja nekog od zakonskih osnova za prestanak radnog odnosa koji je prethodno zakonito zasnovan. Međutim, pogrešna pravna kvalifikacija tužene navedena u osporenom rješenju, na koju se tužena pozvala i u žalbi, nema utjecaja na zakonitost osporenog rješenja, kao ni rješenja donesenog po njenom prigovoru na ovo rješenje s obzirom na jasan i određen razlog prestanka radnog odnosa koji je u rješenju naveden. S obzirom na navedeno, Okružni sud je žalbu tužene u cijelosti ocijenio osnovanom.
15. Rješenjem Vrhovnog suda broj 83 0 Rs 033063 19 Rev od 11. septembra 2019. godine odbačena je, s obzirom na vrijednost spora, apelanticina revizija kao nedozvoljena u skladu sa odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a nisu bili ispunjeni ni uvjeti propisani odredbom člana 237. st. 3. i 4. ZPP, jer apelantica nije jasno naznačila pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložila razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 4. Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, članom 11. stav 1. tačka c) i stav 2. tačka a) Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije u odnosu na žene, kao i član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi sa članom 16. Zakona o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina Republike Srpske i članom 13. Zakona o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini i članom 111. Zakona o radu.
17. Obrazlažući navode o povredi prava na koja se pozvala apelantica je prvenstveno istakla da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u proizvoljnom zaključku Okružnog suda da su rješenja kojim je apelantici utvrđen prestanak radnog odnosa, čija se zakonitost preispitivala u parničnom postupku, zakonita. Ističe da je nesporno da je odredbom člana 23. Izmjena i dopuna Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji iz aprila 2016. godine izmijenjen član 27. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji koji se odnosio na zaposlene koji imaju najviše pet godina do ispunjavanja uvjeta za penziju, a koji nisu imali položen stručni ispit. Međutim, apelantica smatra da je drugostepeni sud zanemario sadržaj izmijenjene odredbe Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji, koja se nakon izmjena nije odnosila na lica koja za pet godina stječu uvjet za penziju, nego na sve radnike koji nisu imali položen stručni ispit u momentu stupanja na snagu izmjena Pravilnika. Izmijenjena odredba člana 27. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji nije bila vezana uz određeni nalog, već je sadržavala rok u kome su radnici trebali da polože stručne ispite, računajući od dana stupanja na snagu izmjena i dopuna Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji. Sve navedeno ukazuje da su u odnosu na apelanticu primijenjeni nepovoljniji pravo i uvjeti rada, shodno čemu je odredba rješenja od 17. maja 2016. godine, kojom je definiran rok za polaganje stručnog ispita i određena nezakonita sankcija za neispunjavanje navedenog uvjeta, ništava u smislu odredaba člana 10. Zakona o radu. Na ovu ništavost ukazuju i činjenice nesporno utvrđene u toku prvostepenog postupka a koje upućuju na zaključak da je tužena samo u odnosu na apelanticu primijenila sankciju prestanka radnog odnosa, čime je apelantica direktno diskriminirana u odnosu na druge radnike tužene. Naime, apelantica je nesporno dokazala da je radnik Osman Cerjaković rješenjem tužene od 3. oktobra 2016. godine raspoređen na radno mjesto referent za prijem pošte i ovjeru potpisa, te da mu je naloženo polaganje stručnog ispita za rad u organima uprave do 30. novembra 2017. godine. Također, ističe da drugostepeni sud pogrešno navodi u obrazloženju presude da apelanticino neispunjavanje uvjeta (da položi stručni ispit) ima kao posljedicu nemogućnost da zasnuje radni odnos.
18. Apelantica, dalje, navodi da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog toga što joj je narušeno pravo na pristup sudu zbog paušalnog obrazloženja Vrhovnog suda uslijed čega apelacija ne ispunjava kriterije.
19. Dalje, apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje, također, povrijeđeno zbog objektivne i razumne sumnje u nezavisnost i nepristrasnost Okružnog suda, a sumnju izaziva činjenica da su uzrok radnog spora odluke pravosudne administracije tužene (Osnovnog suda u Bijeljini), dakle, u sjedištu Okružnog suda, koji se nalazi u istoj zgradi kao i Osnovni sud u Bijeljini. Uzroci predmetnog radnog spora koji su rezultat narušenih međuljudskih odnosa u administraciji Osnovnog suda u Bijeljini poznati su i osoblju Okružnog suda, a i samo osoblje oba suda se dobro poznaje i blisko sarađuje. Osim toga, nakon što je predmet kompjuterski dodijeljen jednom sudskom vijeću, izvršena je presignacija predmeta sudskom vijeću koje je donijelo osporenu odluku.
20. Apelantica, konačno, navodi da je diskriminirana jer je po nacionalnosti Albanka, pa je otkazivanjem ugovora o radu apelantici i postavljanjem lica koje nije iz reda manjina na njeno mjesto, a koje, također, nije ispunjavalo uvjet da ima položen stručni ispit, postupljeno suprotno međunarodnoj i zakonskoj obavezi državnih organa da osiguraju ravnopravno učešće nacionalnih manjina u vršenju javne službe, u konkretnom slučaju sudske administracije. Također, smatra da je diskriminirana i po osnovu spola i majčinstva u ostvarivanju prava na sigurnost zaposlenja, jer nije uzeto u obzir da je apelantica, kao samohrana majka koja se brine o djetetu sa smetnjama u razvoju, stavljena u nepovoljniju situaciju u odnosu na lica muškog spola, pa čak i lica koja nemaju djecu sa smetnjama u razvoju, ili nemaju djecu uopće.
b) Odgovor na apelaciju
21. Okružni i Osnovni sud, te tužena su naveli da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelanticinih prava na koja se poziva u apelaciji, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
22. Zakon o državnim službenicima ("Službene glasnik RS" br.118/08, 117/11, 37/12 i 57/16) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav (1)
(1) Poslove iz djelokruga republičkih organa uprave obavljaju državni službenici i namještenici kao uposlenici bez statusa državnoga službenika.
Član 112. stav (1)
(1) O pravima i dužnostima namještenika rješenjem odlučuje rukovodilac organa.
23. Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u Osnovnom sudu Bijeljina ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 32/13) u relevantnom dijelu glasi:
XII. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Član 26.
U roku od 60 dana po stupanju na snagu ovog pravilnika, radnicima koji nemaju položene odgovarajuće stručne ispite, odnosno nemaju odgovarajuće certifikate za rad u Sudu, koji se traže ovim pravilnikom, bit će naloženo od strane predsjednika Suda da u razumnom roku polože ovaj ispit, a u suprotnom, prestat će im radni odnos.
Član 27.
Radnici koji ne ispunjavaju uvjete u pogledu stručne spreme za obavljanje poslova i zadataka, pojedinih radnih mjesta propisanih ovim pravilnikom, a kojima je ostalo najviše pet godina do ostvarivanja prava na penziju, ostaju na tim radnim mjestima i nisu dužni polagati stručni ispit za rad u organima uprave ili ispunjavati drugi uvjet predviđen ovim pravilnikom, ukoliko to nije neophodno za rad na tim poslovima.
24. Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u Osnovnom sudu Bijeljina (donesen 28. aprila 2016. godine, objavljen na oglasnoj tabli, stupio na snagu 22. juna 2016. godine) u relevantnom dijelu glasi:
XII-PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Član 23.
Član 27. Pravilnika mijenja se i glasi: radnici koji nemaju položen stručni ispit za rad u organima uprave ili ne posjeduju potrebni certifikat o osposobljenosti, dužni su u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu izmjena i dopuna ovog Pravilnika, položiti stručni ispit i pribaviti dokaz o osposobljenosti za odgovarajuće radno mjesto.
25. Zakon o radu Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 1/16 i 66/18)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu ("Službeni glasnik RS" broj 1/16) koji je važio u vrijeme donošenja rješenja tužene koja su bila predmet osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
2.1. Razlozi za otkaz ugovora o radu
Član 179. stav (1) tačka 1)
(1) Poslodavac može radniku da otkaže ugovor o radu ako za to postoji opravdan razlog, i to:
1) ako ne ostvaruje rezultate rada ili nema potrebna znanja i sposobnosti za obavljanje poslova na kojima radi;
Član 181.
Poslodavac može radniku iz člana 179. stav 1. tačka 1) ovog zakona da otkaže ugovor o radu ako mu je prethodno dao pismeno upozorenje u vezi sa nedostacima u njegovom radu, uputstvima i primjerenim rokom za poboljšanje rada, ako radnik ne poboljša rad u ostavljenom roku, a poslodavac ne može da mu osigura drugi odgovarajući posao.
Član 187.
U slučaju spora pred nadležnim organom, poslodavac je dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.
26. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Uslovi i njihovo dejstvo
Član 74. st. (1), (2) i (3)
(1) Ugovor je zaključen pod uslovom ako njegov nastanak ili prestanak zavisi od neizvesne činjenice.
(2) Ako je zaključen pod odložnim uslovom pa se uslov ispuni, ugovor deluje od trenutka njegovog zaključenja, osim ako iz zakona, prirode posla ili volje strana ne proističe nešto drugo. https://www.anwalt-bih.de
(3) Ako je zaključen pod raskidnim uslovom, ugovor prestaje važiti kad se uslov ispuni.
VI. Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
29. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 2698/19 od 10. septembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelanticinu apelaciju podnesenu protiv Presude Okružnog suda broj 83 0 Rs 033063 19 Rsž 2 od 16. aprila 2019. godine, budući da je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom apelanticine revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 83 0 Rs 033063 19 Rev od 11. septembra 2019. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 83 0 Rs 033063 19 Rsž 2 od 16. aprila 2019. godine, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu.
30. U tom kontekstu Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je apelacija protiv Presude Okružnog suda broj 83 0 Rs 033063 19 Rsž 2 od 16. aprila 2019. godine, koju je apelantica primila 20. maja 2019. godine, u predmetu broj AP 2698/19 podnesena 27. juna 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
32. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 4. Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, članom 11. stav 1. tačka c) i stav 2. tačka a) Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije u odnosu na žene, kao i član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi sa članom 16. Zakona o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina Republike Srpske i članom 13. Zakona o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini i članom 111. Zakona o radu.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
35. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na ustavnisud.ba, tačka 24) pa, stoga, apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
36. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan, ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda ustavnisud.ba). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, dostupna na ustavnisud.ba, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
38. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
39. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je pobijana odluka Okružnog suda utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno da li obrazloženje te presude zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
40. Iz obrazloženja prvostepene i drugostepene presude proizlazi da je tokom postupka utvrđeno da je apelantici rješenjem od 17. maja 2016. godine kojim je stalno raspoređena na radno mjesto referenta za prijem pošte i ovjeru rukopisa i prepisa naloženo da do 31. decembra 2016. godine položi stručni ispit i da će joj, u protivnom, prestati radni odnos, te da apelantica do tog roka nije položila stručni ispit i da joj je tužena rješenjem od 28. decembra 2016. godine otkazala ugovor o radu.
41. Osnovni sud je smatrao da su rješenje tužene kojim je apelantici otkazan ugovor o radu i rješenje kojim je odbijen prigovor protiv tog rješenja nezakoniti, jer tužena, shodno članu 181. Zakona o radu, apelantici nije prethodno dala pismeno upozorenje u vezi sa nedostacima u njenom radu, uputstvima i primjerenim rokom za poboljšanje rada. Isto tako, Osnovni sud je iz provedenih materijalnih dokaza zaključio da je apelantica stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na zaposlenika Osmana Cerjakovića, kojem je rješenjem o rasporedu na radno mjesto referenta za prijem pošte i ovjeru potpisa od 3. oktobra 2016. godine ostavljen rok od godinu dana za polaganje stručnog ispita, a apelantici šest mjeseci. Također je istaknuto da je postojanje objektivnih okolnosti - bolesti djeteta bilo dodatni razlog da tužena postupi u smislu člana 181. Zakona o radu, što tužena nije učinila.
42. S druge strane, Okružni sud je smatrao da je apelantici radni odnos kod tužene prestao zbog nepostojanja uvjeta za njegovo zasnivanje, a ne zbog stjecanja nekog od zakonskih osnova za prestanak radnog odnosa koji je prethodno zasnovan zakonito s obzirom na to da je apelantica raspoređena kod tužene na navedene poslove pod odložnim uvjetom koji nije ispunjen, jer apelantica nije položila stručni ispit u ostavljenom roku i time ispunila obligatorni uvjet za zasnivanje radnog odnosa, u smislu člana 7. tačka 6. Zakona o radnim odnosima u državnim organima. Okružni sud je, također, zaključio da se rok od godinu dana iz člana 23. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji nije mogao primijeniti u apelanticinom slučaju.
43. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je položen stručni ispit poseban uvjet za radno mjesto referenta za prijem pošte i ovjeru potpisa propisan Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji. Rok od šest mjeseci, kako je to tužena u svom rješenju o rasporedu apelantice na navedeno radno mjesto odredila, može predstavljati "razumni rok", kako je to utvrdio i Osnovni sud, te Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u ovom zaključku redovnih sudova. Ustavni sud, dalje, zapaža da je u izreci rješenja navedeno da će apelantici, ukoliko ne položi stručni ispit u ostavljenom roku, prestati radni odnos, kako je to propisano članom 26. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja. U tom smislu apelantica je već tada bila obaviještena da će joj radni odnos prestati ukoliko u roku koji joj je određen tim rješenjem ne položi stručni ispit.
44. Međutim, Ustavni sud smatra da je proizvoljan zaključak sudova da je neosnovano apelanticino pozivanje na član 23. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji, te da se ova izmjena isključivo odnosi na lica koja za pet godina stječu uvjet za penziju i da se ova odredba ne odnosi na druge zaposlenike, pa tako i na apelanticu. Naime, apelantica je rješenjem od 17. maja 2016. godine za stalno raspoređena na radno mjesto referenta za prijem pošte i ovjeru rukopisa i prepisa, te joj je naloženo da do 31. decembra 2016. godine položi stručni ispit i da će joj, u protivnom, prestati radni odnos u skladu sa članom 26. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji iz 2013. godine koji je bio na snazi u vrijeme donošenja tog rješenja. Odredbom člana 27. istog pravilnika je propisano da radnici koji ne ispunjavaju uvjete u pogledu stručne spreme za obavljanje poslova i zadataka pojedinih radnih mjesta, a kojima je ostalo najviše do pet godina za ostvarivanje prava na penziju, ostaju na tim radnim mjestima i oni nisu dužni polagati stručni ispit za rad u organima uprave, ili ispunjavati drugi uvjet predviđen ovim pravilnikom ukoliko to nije neophodno za rad na tim poslovima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 23. Izmjena i dopuna Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji iz aprila 2016. godine, koji je stupio na snagu 22. juna 2016. godine, izmijenjen član 27. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji koji se odnosio na zaposlene koji imaju najviše pet godina do ispunjavanja uvjeta za penziju a nisu imali položen stručni ispit. Izmijenjena odredba člana 27. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji glasi: "Radnici koji nemaju položen stručni ispit za rad u organima uprave, ili ne posjeduju potrebni certifikat o osposobljenosti, dužni su u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu izmjena i dopuna ovog pravilnika položiti stručni ispit i pribaviti dokaz o osposobljenosti za odgovarajuće radno mjesto." Dakle, iz sadržaja navedene odredbe ne proizlazi da se ona više veže za radnike kojima je ostalo najviše do pet godina za ostvarivanje prava na penziju, već da, upravo suprotno, proizlazi da se ona odnosi na sve radnike koji u vrijeme stupanja na snagu ovih izmjena nisu imali položen stručni ispit, ili im je nedostajao neki drugi vid osposobljenosti za odgovarajuće radno mjesto. Činjenica je da je odredba člana 26. osnovnog teksta Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji ostala na snazi i nakon što su stupile na snagu njegove izmjene i dopune, ali Okružni sud nije smio da zanemari sadržaj izmijenjene odredbe člana 27. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji koja se nakon izmjena nije odnosila na lica koja za pet godina stječu uvjet za penziju, nego na sve radnike koji nisu imali položen stručni ispit u momentu stupanja na snagu izmjena Pravilnika, te da rješenja o otkazu ugovora o radu apelantici razmotri i u svjetlu navedene odredbe. Ovo naročito zbog toga što iz činjenica utvrđenih tokom postupka proizlazi da je upravo izmijenjena odredba člana 27. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji primijenjena u slučaju drugog zaposlenika koji, prema činjenicama prezentiranim u presudama u predmetnom parničnom postupku koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, nije u kategoriji zaposlenika koji imaju najviše pet godina do ispunjavanja uvjeta za penziju. Štaviše, Ustavni sud zapaža da u apelanticinom slučaju ne samo da nije primijenjena izmijenjena odredba člana 27. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji (što je učinjeno u slučaju drugog zaposlenog) već da je apelantici radni odnos prestao prije isteka i prvobitnog roka u kojem je apelantica bila dužna da položi stručni ispit. Naime, prema rješenju poslodavca od 17. maja 2016. godine, apelantica je bila dužna da položi stručni ispit do 31. decembra 2016. godine, u protivnom, prestat će joj radni odnos. Međutim, rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici tuženi je donio 28. decembra 2016. godine, tj. tri dana prije isteka roka u kojem je apelantica bila dužna da položi stručni ispit. Ta činjenica, prema mišljenju Ustavnog suda, naročito je relevantna za obrazloženje drugostepene presude u dijelu u kojem Okružni sud obrazlaže da je primjenom pravila o djejstvu odložnog uvjeta radni odnos zasnovan rješenjem pod odložnim uvjetom prestao protekom posljednjeg dana roka kada je ovaj uvjet morao biti ispunjen, zanemarujući pri tome činjenicu da posljednji dan kada je apelantica trebalo da položi stručni ispit nije 28. decembar 2016. godine, već da je to 31. decembar 2016. godine, iako je rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici doneseno 28. decembra 2016. godine, prije isteka ostavljenog roka za polaganje stručnog ispita.
45. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
46. U pogledu apelanticinih navoda kojim ukazuje na pristrasnost sudija Okružnog suda, iz osporene presude Okružnog suda, kao i cjelokupne dokumentacije dostavljene uz apelacije ne proizlazi da je apelantica u odgovoru na žalbu ukazivala na eventualne razloge koji bi ukazivali na pristrasnost sudija tog suda, ili da je tražila njihovo izuzeće, iako je nesporno i u vrijeme davanja odgovora na žalbu znala da će odlučivati o predmetu Okružni sud, koji se nalazi u istoj zgradi kao i tužena. Pri tome je evidentno i da je apelantica bila svjesna da će o njenoj tužbi za ostvarivanje prava iz radnog odnosa odlučivati Osnovni sud, koji u predmetnom postupku, zapravo, ima procesnu poziciju tuženog, ali ni prilikom podnošenja tužbe nije problematizirala to pitanje Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u ovakvim slučajevima, kada apelant određene navode prvi put ističe u apelaciji, Ustavni sud smatra da apelantica ove navode u tom pravcu nije mogla uspješno isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom, budući da ih je bila dužna koristiti u postupku pred redovnim sudovima (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, i AP 1766/17 od 10. aprila 2019. godine, tačka 35, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda ustavnisud.ba).
Pravo na imovinu
47. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode o povredi člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te navode o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi pri donošenju svoje odluke očigledno proizvoljno tumačili i primijenili pojedine relevantne odredbe Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji tužene, a druge relevantne odredbe nisu uopće primijenili.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4027/19, rješavajući apelaciju Samire Hamidović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Samire Hamidović.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 Rs 033063 19 Rsž 2 od 16. aprila 2019. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Bijeljini, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Bijeljini da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Samira Hamidović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Dijana Maksimović iz Saveza sindikata Republike Srpske - Služba za besplatnu pravnu pomoć - Kancelarija Zvornik, podnijela je 23. oktobra 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 Rs 033063 19 Rev od 11. septembra 2019. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 Rs 033063 19 Rsž 2 od 16. aprila 2019. godine.
2. Apelacija je dopunjena 26. novembra 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivost broj AP 2698/19 od 10. septembra 2019. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv presude Okružnog suda iz prethodne tačke ove odluke zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv te presude.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužene Republike Srpske - Ministarstva pravde Republike Srpske - Osnovnog suda u Bijeljini, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika u Bijeljini (u daljnjem tekstu: tužena) 30. augusta 2020. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
5. Tužena je dostavila odgovor 10. septembra 2020. godine, Osnovni sud 23. septembra 2020. godine, a Okružni sud 20. novembra 2020. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Prvostepenom Presudom Osnovnog suda broj 83 0 Rs 033063 18 Rs 2 od 4. januara 2019. godine odbijen je apelanticin zahtjev da se utvrdi da je ništav stav 3. izreke Rješenja tužene broj 080-0-Su-16-000 332 od 17. maja 2016. godine kojim je apelantica obavezana da do 31. decembra 2016. godine položi stručni ispit za rad u organima uprave, a da joj, u protivnom, prestaje radni odnos. Istom presudom poništena su kao nezakonita rješenja tužene broj 080-0-Su-16-000 900 od 28. decembra 2016. godine kojim je apelantici utvrđen prestanak radnog odnosa i broj 080-0-Su-17-000 093 od 23. januara 2017. godine kojim je odbijen apelanticin prigovor izjavljen protiv rješenja o prestanku radnog odnosa, te je tužena obavezana da apelanticu vrati na rad i da joj isplati 8.761,14 KM na ime neisplaćenih plaća za period od 1. februara 2017. godine do 31. decembra 2018. godine, 2.815,34 KM na ime doprinosa nadležnim fondovima, te 750,92 KM mjesečno na ime plaće od 1. novembra 2018. godine do dana vraćanja na rad, sve sa zakonskom zateznom kamatom, na način bliže opisan u presudi. Tužena je obavezana da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.950,00 KM.
8. Iz obrazloženja presude proizlazi da je tokom postupka utvrđeno da je apelantica zasnovala radni odnos kod tužene 2010. godine na radnom mjestu spremačice po prijavi na konkurs na određeno vrijeme, da posjeduje srednju stručnu spremu - IV stepen, da je 2012. godine bila privremeno raspoređena na radno mjesto referenta za prijem pošte i ovjeru rukopisa i prepisa, a od 17. maja 2016. godine je primljena u stalni radni odnos, te da joj je tim rješenjem naloženo da do 31. decembra 2016. godine položi stručni ispit i da će joj, u protivnom, prestati radni odnos. Dalje je utvrđeno da apelantica nije položila stručni ispit u ostavljenom roku i da joj je tužena rješenjem otkazala ugovor o radu 28. decembra 2016. godine, omogućila otkazni rok i isplatu otpremnine, te da je tužena nakon otkaza ugovora o radu apelanticu primila u radni odnos na određeno vrijeme na radno mjesto spremačice. Dalje, utvrđeno je da je, odlučujući o apelanticinom prigovoru protiv rješenja o otkazu ugovora o radu, tužena stavila van snage rješenje kojim je apelanticu primila na određeno vrijeme na radno mjesto spremačice, te da je, postupajući po mjeri osiguranja Osnovnog suda, tužena apelanticu vratila na rad na poslove spremačice, a nakon što je po žalbi tužene ukinuto rješenje Osnovnog suda o određivanju mjere osiguranja, apelantica je prestala da radi po toj mjeri, a u međuvremenu je položila stručni ispit.
9. Prema ocjeni Osnovnog suda, rješenje tužene kojim je apelantici otkazan ugovor o radu i rješenje kojim je odbijen prigovor protiv tog rješenja su nezakoniti. Naime, u rješenju o otkazu ugovora o radu apelantici tužena se pozvala na odredbu člana 179. stav 1. tačka 1. Zakona o radu kojom je propisano da poslodavac može radniku da otkaže ugovor o radu ako za to postoji opravdani razlog, i to ako ne ostvaruje rezultate rada, ili ako nema potrebno znanje i sposobnosti za obavljanje poslova na kojima radi. Ovu odredbu poslodavac može, ali i ne mora primijeniti. Pri njenoj primjeni poslodavac je dužan, shodno članu 181. istog zakona, da radniku prethodno da pisano upozorenje u vezi sa nedostacima u njegovom radu, uputstvima i primjerenim rokom za poboljšanje rada, pa ako ih radnik u tom roku ne otkloni, da ga rasporedi na druge poslove, a ako takvih poslova nema, da mu otkaže ugovor o radu. U konkretnom slučaju tužena je morala, ako se odlučila da apelantici otkaže ugovor o radu zbog toga što nije položila stručni ispit za radno mjesto na koje je raspoređena, da pismeno upozori apelanticu dajući joj primjeren rok, pa tek onda, ako u tom roku ne otkloni nedostatak, odnosno ne položi stručni ispit, da joj otkaže ugovor o radu, što tužena nije učinila. Stoga je sud zaključio da tužena kao poslodavac, shodno članu 187. Zakona o radu, nije dokazala postojanje razloga za otkaz ugovora o radu. Sud je smatrao da rješenje kojim je apelantica stalno raspoređena na radno mjesto u kojem je navedeno da, ukoliko do 31. decembra 2016. godine ne položi stručni ispit, prestaje joj radni odnos ne može predstavljati obavještenje u smislu člana 181. Zakona o radu kojim je propisano da otkaz ugovora o radu iz člana 179. stav 1. tačka 1. i st. 2. i 3. tog zakona poslodavac može dati radniku u roku od tri mjeseca od dana saznanja za činjenice koje su osnov za davanje otkaza, odnosno u roku od šest mjeseci od dana nastupanja činjenica koje su osnov za davanje otkaza. Pri tome Osnovni sud je smatrao da rok od šest mjeseci može predstavljati "razumni rok", kako je to tužena u svom rješenju o rasporedu apelantice odredila. U vezi s tim je istaknuto da je neosnovano apelanticino pozivanje na član 23. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta (u daljnjem tekstu: Pravilnik o izmjenama i dopunama), jer se ova izmjena isključivo odnosi na lica koja za pet godina stječu uvjet za penziju, te se ova odredba ne odnosi na druge zaposlenike, pa tako i na apelanticu. Isto tako, Osnovni sud je iz provedenih materijalnih dokaza zaključio da je apelantica stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na Osmana Cerjakovića, kojem je rješenjem o rasporedu na radno mjesto referenta za prijem pošte i ovjeru potpisa od 3. oktobra 2016. godine dat rok od godinu dana za polaganje stručnog ispita, a apelantici šest mjeseci. Također je istaknuto da je postojanje objektivnih okolnosti-bolesti djeteta bio dodatni razlog da tužena postupi u smislu člana 181. Zakona o radu, što tužena nije učinila.
10. Drugostepenom Presudom Okružnog suda broj 83 0 Rs 033063 19 Rsž 2 od 16. aprila 2019. godine apelanticina žalba je odbijena, te prvostepena presuda u odbijajućem dijelu preinačena tako što je apelanticina tužba odbačena. Istom presudom žalba tužene je usvojena, te je prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu, tako što je apelanticin zahtjev odbijen.
11. U obrazloženju presude je istaknuto da je rješenjem od 17. maja 2016. godine tužena stavila van snage rješenje od 2. aprila 2012. godine kojim je apelantica bila privremeno raspoređena na poslove referenta za prijem pošte i ovjeru potpisa, te da ju je rasporedila na iste poslove, a stavom 3. izreke rješenja apelantica je obavezana da do 31. decembra 2016. godine položi stručni ispit za rad u organima uprave, a da joj, u protivnom, prestaje radni odnos. U obrazloženju rješenja tužena se pozvala na Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji radnih mjesta Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji) iz 2013. godine, te navela uvjete koji su predviđeni navedenim pravilnikom za navedeno radno mjesto, uključujući i položen stručni ispit. S obzirom na to da je utvrđeno da ovaj uvjet apelantica nije ispunila, obrazloženo je da je obavezna da položi stručni ispit u ostavljenom roku. Iz navedenog rješenja, kako je dalje naveo Okružni sud, proizlazi da ga je apelantica primila 19. maja 2016. godine, pa je na ovaj dan saznala i za eventualnu povredu prava. Prema članu 201. stav 4. Zakona o radu, apelantica je imala mogućnost da zahtijeva od suda zaštitu prava iz radnog odnosa u narednom roku od šest mjeseci, dakle, najkasnije do 20. novembra 2016. godine. Imajući u vidu da je navedeni zahtjev istaknut u toku spora na pripremnom ročištu 5. septembra 2018. godine, po proteku dvije godine od dana prijema, Okružni sud je utvrdio da je protekao prekluzivni rok u kome je apelantica mogla tražiti zaštitu prava iz radnog odnosa, pa je nastala presumpcija zakonitosti osporenog rješenja, dakle, i u pobijanom dijelu, te zaključio da prvostepeni sud o ovom apelanticinom zahtjevu nije mogao odlučiti meritorno, već tužbu u tom dijelu odbaciti kao neblagovremenu.
12. Okružni sud je, dalje, istakao da je u obrazloženju rješenja dalje navedeno da poslove iz djelokruga republičkih organa uprave obavljaju državni službenici i namještenici kao zaposleni bez statusa državnog službenika (član 2. Zakona o državnim službenicima), a prema članu 112. stav 1. istog zakona, o pravima i dužnostima namještenika rješenjem odlučuje rukovodilac organa. Dalje, Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji, koji je stupio na snagu 27. aprila 2013. godine i na koji se pozvala tužena u rješenju o rasporedu od 17. maja 2016. godine, u članu 26. predviđa obavezu polaganja stručnog ispita i nalaganje predsjednika suda da se stručni ispit položi u razumnom roku. Također je istaknuto da obavezu polaganja stručnog ispita u članu 23. predviđa i Pravilnik o izmjenama i dopunama navedenog Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji iz aprila 2016. godine. Međutim, ovim pravilnikom se ne mijenja navedeni član 26. Pravilnika, već član 27. koji se odnosio na zaposlene koji imaju najviše pet godina do ispunjavanja uvjeta za penziju, a koji nisu imali položen stručni ispit. Stoga se, kako je istakao Okružni sud, rok od godinu dana iz člana 23. Pravilnika o izmjenama i dopunama ne odnosi na namještenike koji nisu položili stručni ispit, koje ima u vidu član 26. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji, koji je, s obzirom na to da nije mijenjan, bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o apelanticinom rasporedu 17. maja 2016. godine. Ocjena šta u konkretnoj situaciji predstavlja razuman rok za polaganje stručnog ispita, u skladu sa navedenim propisima, jeste diskreciona ocjena predsjednika suda. Imajući u vidu da je u obrazloženju rješenja od 2. aprila 2012. godine, kada je apelantica privremeno raspoređena na navedene poslove, naznačeno da to radno mjesto podrazumijeva i položen stručni ispit, apelantica se ne može pozivati da je saznala za taj uvjet tek donošenjem rješenja o rasporedu 17. maja 2016. godine. Kako je imala period duži od četiri godine za polaganje stručnog ispita, rok do isteka 2016. godine, dakle period od šest i po mjeseci, i prema ocjeni Okružnog suda, predstavlja razuman rok koji joj je ostavljen u smislu člana 26. Pravilnika. Imajući u vidu da je u izreci pobijanog rješenja jasno navedena obaveza polaganja stručnog ispita i da je uvjet za održavanje radnopravnog statusa nakon 31. decembra 2016. godine, Okružni sud je zaključio da je tužena u žalbi osnovano isticala da u navedenim okolnostima nije postojala potreba za dodatnim obavještenjem apelantice o obavezi polaganja navedenog ispita a shodno odredbi člana 180. st. 1. i 2. Zakona o radu. Prema ocjeni Okružnog suda, nepoložen stručni ispit u roku određenom rješenjem poslodavca na osnovu Pravilnika ne predstavlja osnov iz člana 179. stav 1. tačka 1. Zakona o radu, jer se neispunjenje navedenog uvjeta ne odnosi na ostvarivanje rezultata rada apelantice, niti nepostojanje potrebnog znanja i sposobnosti za obavljanje poslova na kojima radi koje ima u vidu navedena zakonska odredba. Naime, kako je dalje istakao Okružni sud, član 7. tačka 6. Zakona o radnim odnosima u državnim organima propisuje da se u radni odnos u državnom organu može primiti lice pod sljedećim uvjetima: "(…) da ispunjava druge uslove utvrđene zakonom, drugim propisima i aktom o sistematizaciji radnih mesta u organu. Ova zakonska odredba predviđa da u državni organ može biti primljeno lice koje ispunjava naprijed navedene uslove među kojima su i uslovi predviđeni aktom o sistematizaciji, u konkretnom slučaju navedenim Pravilnikom. Navedeni uslovi, koje predviđa član 7. tačka 6. Zakona o radnim odnosima u državnim organima, predstavljaju obavezne uslove za zasnivanje radnog odnosa u državnim organima. Stoga, neispunjenje bilo kog od ovih uslova, što uključuje i položen stručni ispit predviđen aktom o sistematizaciji, ima za posljedicu nemogućnost zasnivanja radnog odnosa u državnom organu."
13. Dalje, istaknuto je da je, prema članu 74. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ugovor zaključen pod uvjetom ako njegov nastanak ili prestanak zavisi od neizvjesne činjenice. Prema stavu 2. navedenog člana, ako je zaključen pod odložnim uvjetom, pa se uvjet ispuni, ugovor djeluje od trenutka zaključenja osim ako iz zakona, prirode posla ili volje strana ne proistječe nešto drugo. Apelantica je raspoređena kod tužene na navedene poslove pod odložnim uvjetom koji nije ispunjen, jer apelantica nije položila stručni ispit u ostavljenom roku i time ispunila obligatorni uvjet za zasnivanje radnog odnosa, u smislu člana 7. tačka 6. Zakona o radnim odnosima u državnim organima. Primjenom navedenog općeg pravila ZOO o djejstvu odložnog uvjeta, ocjenjujući prirodu posla, da se radi o radnom odnosu, te volju obje parnične stranke, jer apelantica nije osporila rješenje od 17. maja 2016. godine kojim je navedeni uvjet određen, radni odnos zasnovan rješenjem pod odložnim uvjetom je prestao protekom posljednjeg dana roka kada je ovaj uvjet morao biti ispunjen.
14. Konačno, istaknuto je da odredbe Glave XIV Zakona o radu imaju u vidu prestanak radnog odnosa iz zakonskih osnova koji su u ovoj glavi predviđeni, ali da svaki od njih, uključujući i odredbe člana 179. stav 1. tačka 1. tog zakona, podrazumijevaju prethodno postojanje radnog odnosa zasnovanog u skladu sa zakonom. U konkretnom slučaju apelantici radni odnos kod tužene prestaje zbog nepostojanja uvjeta za njegovo zasnivanje, a ne zbog stjecanja nekog od zakonskih osnova za prestanak radnog odnosa koji je prethodno zakonito zasnovan. Međutim, pogrešna pravna kvalifikacija tužene navedena u osporenom rješenju, na koju se tužena pozvala i u žalbi, nema utjecaja na zakonitost osporenog rješenja, kao ni rješenja donesenog po njenom prigovoru na ovo rješenje s obzirom na jasan i određen razlog prestanka radnog odnosa koji je u rješenju naveden. S obzirom na navedeno, Okružni sud je žalbu tužene u cijelosti ocijenio osnovanom.
15. Rješenjem Vrhovnog suda broj 83 0 Rs 033063 19 Rev od 11. septembra 2019. godine odbačena je, s obzirom na vrijednost spora, apelanticina revizija kao nedozvoljena u skladu sa odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a nisu bili ispunjeni ni uvjeti propisani odredbom člana 237. st. 3. i 4. ZPP, jer apelantica nije jasno naznačila pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložila razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 4. Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, članom 11. stav 1. tačka c) i stav 2. tačka a) Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije u odnosu na žene, kao i član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi sa članom 16. Zakona o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina Republike Srpske i članom 13. Zakona o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini i članom 111. Zakona o radu.
17. Obrazlažući navode o povredi prava na koja se pozvala apelantica je prvenstveno istakla da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u proizvoljnom zaključku Okružnog suda da su rješenja kojim je apelantici utvrđen prestanak radnog odnosa, čija se zakonitost preispitivala u parničnom postupku, zakonita. Ističe da je nesporno da je odredbom člana 23. Izmjena i dopuna Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji iz aprila 2016. godine izmijenjen član 27. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji koji se odnosio na zaposlene koji imaju najviše pet godina do ispunjavanja uvjeta za penziju, a koji nisu imali položen stručni ispit. Međutim, apelantica smatra da je drugostepeni sud zanemario sadržaj izmijenjene odredbe Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji, koja se nakon izmjena nije odnosila na lica koja za pet godina stječu uvjet za penziju, nego na sve radnike koji nisu imali položen stručni ispit u momentu stupanja na snagu izmjena Pravilnika. Izmijenjena odredba člana 27. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji nije bila vezana uz određeni nalog, već je sadržavala rok u kome su radnici trebali da polože stručne ispite, računajući od dana stupanja na snagu izmjena i dopuna Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji. Sve navedeno ukazuje da su u odnosu na apelanticu primijenjeni nepovoljniji pravo i uvjeti rada, shodno čemu je odredba rješenja od 17. maja 2016. godine, kojom je definiran rok za polaganje stručnog ispita i određena nezakonita sankcija za neispunjavanje navedenog uvjeta, ništava u smislu odredaba člana 10. Zakona o radu. Na ovu ništavost ukazuju i činjenice nesporno utvrđene u toku prvostepenog postupka a koje upućuju na zaključak da je tužena samo u odnosu na apelanticu primijenila sankciju prestanka radnog odnosa, čime je apelantica direktno diskriminirana u odnosu na druge radnike tužene. Naime, apelantica je nesporno dokazala da je radnik Osman Cerjaković rješenjem tužene od 3. oktobra 2016. godine raspoređen na radno mjesto referent za prijem pošte i ovjeru potpisa, te da mu je naloženo polaganje stručnog ispita za rad u organima uprave do 30. novembra 2017. godine. Također, ističe da drugostepeni sud pogrešno navodi u obrazloženju presude da apelanticino neispunjavanje uvjeta (da položi stručni ispit) ima kao posljedicu nemogućnost da zasnuje radni odnos.
18. Apelantica, dalje, navodi da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog toga što joj je narušeno pravo na pristup sudu zbog paušalnog obrazloženja Vrhovnog suda uslijed čega apelacija ne ispunjava kriterije.
19. Dalje, apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje, također, povrijeđeno zbog objektivne i razumne sumnje u nezavisnost i nepristrasnost Okružnog suda, a sumnju izaziva činjenica da su uzrok radnog spora odluke pravosudne administracije tužene (Osnovnog suda u Bijeljini), dakle, u sjedištu Okružnog suda, koji se nalazi u istoj zgradi kao i Osnovni sud u Bijeljini. Uzroci predmetnog radnog spora koji su rezultat narušenih međuljudskih odnosa u administraciji Osnovnog suda u Bijeljini poznati su i osoblju Okružnog suda, a i samo osoblje oba suda se dobro poznaje i blisko sarađuje. Osim toga, nakon što je predmet kompjuterski dodijeljen jednom sudskom vijeću, izvršena je presignacija predmeta sudskom vijeću koje je donijelo osporenu odluku.
20. Apelantica, konačno, navodi da je diskriminirana jer je po nacionalnosti Albanka, pa je otkazivanjem ugovora o radu apelantici i postavljanjem lica koje nije iz reda manjina na njeno mjesto, a koje, također, nije ispunjavalo uvjet da ima položen stručni ispit, postupljeno suprotno međunarodnoj i zakonskoj obavezi državnih organa da osiguraju ravnopravno učešće nacionalnih manjina u vršenju javne službe, u konkretnom slučaju sudske administracije. Također, smatra da je diskriminirana i po osnovu spola i majčinstva u ostvarivanju prava na sigurnost zaposlenja, jer nije uzeto u obzir da je apelantica, kao samohrana majka koja se brine o djetetu sa smetnjama u razvoju, stavljena u nepovoljniju situaciju u odnosu na lica muškog spola, pa čak i lica koja nemaju djecu sa smetnjama u razvoju, ili nemaju djecu uopće.
b) Odgovor na apelaciju
21. Okružni i Osnovni sud, te tužena su naveli da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelanticinih prava na koja se poziva u apelaciji, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
22. Zakon o državnim službenicima ("Službene glasnik RS" br.118/08, 117/11, 37/12 i 57/16) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav (1)
(1) Poslove iz djelokruga republičkih organa uprave obavljaju državni službenici i namještenici kao uposlenici bez statusa državnoga službenika.
Član 112. stav (1)
(1) O pravima i dužnostima namještenika rješenjem odlučuje rukovodilac organa.
23. Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u Osnovnom sudu Bijeljina ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 32/13) u relevantnom dijelu glasi:
XII. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Član 26.
U roku od 60 dana po stupanju na snagu ovog pravilnika, radnicima koji nemaju položene odgovarajuće stručne ispite, odnosno nemaju odgovarajuće certifikate za rad u Sudu, koji se traže ovim pravilnikom, bit će naloženo od strane predsjednika Suda da u razumnom roku polože ovaj ispit, a u suprotnom, prestat će im radni odnos.
Član 27.
Radnici koji ne ispunjavaju uvjete u pogledu stručne spreme za obavljanje poslova i zadataka, pojedinih radnih mjesta propisanih ovim pravilnikom, a kojima je ostalo najviše pet godina do ostvarivanja prava na penziju, ostaju na tim radnim mjestima i nisu dužni polagati stručni ispit za rad u organima uprave ili ispunjavati drugi uvjet predviđen ovim pravilnikom, ukoliko to nije neophodno za rad na tim poslovima.
24. Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u Osnovnom sudu Bijeljina (donesen 28. aprila 2016. godine, objavljen na oglasnoj tabli, stupio na snagu 22. juna 2016. godine) u relevantnom dijelu glasi:
XII-PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Član 23.
Član 27. Pravilnika mijenja se i glasi: radnici koji nemaju položen stručni ispit za rad u organima uprave ili ne posjeduju potrebni certifikat o osposobljenosti, dužni su u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu izmjena i dopuna ovog Pravilnika, položiti stručni ispit i pribaviti dokaz o osposobljenosti za odgovarajuće radno mjesto.
25. Zakon o radu Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 1/16 i 66/18)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu ("Službeni glasnik RS" broj 1/16) koji je važio u vrijeme donošenja rješenja tužene koja su bila predmet osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
2.1. Razlozi za otkaz ugovora o radu
Član 179. stav (1) tačka 1)
(1) Poslodavac može radniku da otkaže ugovor o radu ako za to postoji opravdan razlog, i to:
1) ako ne ostvaruje rezultate rada ili nema potrebna znanja i sposobnosti za obavljanje poslova na kojima radi;
Član 181.
Poslodavac može radniku iz člana 179. stav 1. tačka 1) ovog zakona da otkaže ugovor o radu ako mu je prethodno dao pismeno upozorenje u vezi sa nedostacima u njegovom radu, uputstvima i primjerenim rokom za poboljšanje rada, ako radnik ne poboljša rad u ostavljenom roku, a poslodavac ne može da mu osigura drugi odgovarajući posao.
Član 187.
U slučaju spora pred nadležnim organom, poslodavac je dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.
26. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Uslovi i njihovo dejstvo
Član 74. st. (1), (2) i (3)
(1) Ugovor je zaključen pod uslovom ako njegov nastanak ili prestanak zavisi od neizvesne činjenice.
(2) Ako je zaključen pod odložnim uslovom pa se uslov ispuni, ugovor deluje od trenutka njegovog zaključenja, osim ako iz zakona, prirode posla ili volje strana ne proističe nešto drugo. https://www.anwalt-bih.de
(3) Ako je zaključen pod raskidnim uslovom, ugovor prestaje važiti kad se uslov ispuni.
VI. Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
29. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 2698/19 od 10. septembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelanticinu apelaciju podnesenu protiv Presude Okružnog suda broj 83 0 Rs 033063 19 Rsž 2 od 16. aprila 2019. godine, budući da je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom apelanticine revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 83 0 Rs 033063 19 Rev od 11. septembra 2019. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 83 0 Rs 033063 19 Rsž 2 od 16. aprila 2019. godine, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu.
30. U tom kontekstu Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je apelacija protiv Presude Okružnog suda broj 83 0 Rs 033063 19 Rsž 2 od 16. aprila 2019. godine, koju je apelantica primila 20. maja 2019. godine, u predmetu broj AP 2698/19 podnesena 27. juna 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
32. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 4. Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, članom 11. stav 1. tačka c) i stav 2. tačka a) Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije u odnosu na žene, kao i član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi sa članom 16. Zakona o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina Republike Srpske i članom 13. Zakona o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini i članom 111. Zakona o radu.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
35. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na ustavnisud.ba, tačka 24) pa, stoga, apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
36. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan, ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda ustavnisud.ba). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, dostupna na ustavnisud.ba, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
38. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
39. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je pobijana odluka Okružnog suda utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno da li obrazloženje te presude zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
40. Iz obrazloženja prvostepene i drugostepene presude proizlazi da je tokom postupka utvrđeno da je apelantici rješenjem od 17. maja 2016. godine kojim je stalno raspoređena na radno mjesto referenta za prijem pošte i ovjeru rukopisa i prepisa naloženo da do 31. decembra 2016. godine položi stručni ispit i da će joj, u protivnom, prestati radni odnos, te da apelantica do tog roka nije položila stručni ispit i da joj je tužena rješenjem od 28. decembra 2016. godine otkazala ugovor o radu.
41. Osnovni sud je smatrao da su rješenje tužene kojim je apelantici otkazan ugovor o radu i rješenje kojim je odbijen prigovor protiv tog rješenja nezakoniti, jer tužena, shodno članu 181. Zakona o radu, apelantici nije prethodno dala pismeno upozorenje u vezi sa nedostacima u njenom radu, uputstvima i primjerenim rokom za poboljšanje rada. Isto tako, Osnovni sud je iz provedenih materijalnih dokaza zaključio da je apelantica stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na zaposlenika Osmana Cerjakovića, kojem je rješenjem o rasporedu na radno mjesto referenta za prijem pošte i ovjeru potpisa od 3. oktobra 2016. godine ostavljen rok od godinu dana za polaganje stručnog ispita, a apelantici šest mjeseci. Također je istaknuto da je postojanje objektivnih okolnosti - bolesti djeteta bilo dodatni razlog da tužena postupi u smislu člana 181. Zakona o radu, što tužena nije učinila.
42. S druge strane, Okružni sud je smatrao da je apelantici radni odnos kod tužene prestao zbog nepostojanja uvjeta za njegovo zasnivanje, a ne zbog stjecanja nekog od zakonskih osnova za prestanak radnog odnosa koji je prethodno zasnovan zakonito s obzirom na to da je apelantica raspoređena kod tužene na navedene poslove pod odložnim uvjetom koji nije ispunjen, jer apelantica nije položila stručni ispit u ostavljenom roku i time ispunila obligatorni uvjet za zasnivanje radnog odnosa, u smislu člana 7. tačka 6. Zakona o radnim odnosima u državnim organima. Okružni sud je, također, zaključio da se rok od godinu dana iz člana 23. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji nije mogao primijeniti u apelanticinom slučaju.
43. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je položen stručni ispit poseban uvjet za radno mjesto referenta za prijem pošte i ovjeru potpisa propisan Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji. Rok od šest mjeseci, kako je to tužena u svom rješenju o rasporedu apelantice na navedeno radno mjesto odredila, može predstavljati "razumni rok", kako je to utvrdio i Osnovni sud, te Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u ovom zaključku redovnih sudova. Ustavni sud, dalje, zapaža da je u izreci rješenja navedeno da će apelantici, ukoliko ne položi stručni ispit u ostavljenom roku, prestati radni odnos, kako je to propisano članom 26. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja. U tom smislu apelantica je već tada bila obaviještena da će joj radni odnos prestati ukoliko u roku koji joj je određen tim rješenjem ne položi stručni ispit.
44. Međutim, Ustavni sud smatra da je proizvoljan zaključak sudova da je neosnovano apelanticino pozivanje na član 23. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji, te da se ova izmjena isključivo odnosi na lica koja za pet godina stječu uvjet za penziju i da se ova odredba ne odnosi na druge zaposlenike, pa tako i na apelanticu. Naime, apelantica je rješenjem od 17. maja 2016. godine za stalno raspoređena na radno mjesto referenta za prijem pošte i ovjeru rukopisa i prepisa, te joj je naloženo da do 31. decembra 2016. godine položi stručni ispit i da će joj, u protivnom, prestati radni odnos u skladu sa članom 26. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji iz 2013. godine koji je bio na snazi u vrijeme donošenja tog rješenja. Odredbom člana 27. istog pravilnika je propisano da radnici koji ne ispunjavaju uvjete u pogledu stručne spreme za obavljanje poslova i zadataka pojedinih radnih mjesta, a kojima je ostalo najviše do pet godina za ostvarivanje prava na penziju, ostaju na tim radnim mjestima i oni nisu dužni polagati stručni ispit za rad u organima uprave, ili ispunjavati drugi uvjet predviđen ovim pravilnikom ukoliko to nije neophodno za rad na tim poslovima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 23. Izmjena i dopuna Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji iz aprila 2016. godine, koji je stupio na snagu 22. juna 2016. godine, izmijenjen član 27. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji koji se odnosio na zaposlene koji imaju najviše pet godina do ispunjavanja uvjeta za penziju a nisu imali položen stručni ispit. Izmijenjena odredba člana 27. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji glasi: "Radnici koji nemaju položen stručni ispit za rad u organima uprave, ili ne posjeduju potrebni certifikat o osposobljenosti, dužni su u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu izmjena i dopuna ovog pravilnika položiti stručni ispit i pribaviti dokaz o osposobljenosti za odgovarajuće radno mjesto." Dakle, iz sadržaja navedene odredbe ne proizlazi da se ona više veže za radnike kojima je ostalo najviše do pet godina za ostvarivanje prava na penziju, već da, upravo suprotno, proizlazi da se ona odnosi na sve radnike koji u vrijeme stupanja na snagu ovih izmjena nisu imali položen stručni ispit, ili im je nedostajao neki drugi vid osposobljenosti za odgovarajuće radno mjesto. Činjenica je da je odredba člana 26. osnovnog teksta Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji ostala na snazi i nakon što su stupile na snagu njegove izmjene i dopune, ali Okružni sud nije smio da zanemari sadržaj izmijenjene odredbe člana 27. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji koja se nakon izmjena nije odnosila na lica koja za pet godina stječu uvjet za penziju, nego na sve radnike koji nisu imali položen stručni ispit u momentu stupanja na snagu izmjena Pravilnika, te da rješenja o otkazu ugovora o radu apelantici razmotri i u svjetlu navedene odredbe. Ovo naročito zbog toga što iz činjenica utvrđenih tokom postupka proizlazi da je upravo izmijenjena odredba člana 27. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji primijenjena u slučaju drugog zaposlenika koji, prema činjenicama prezentiranim u presudama u predmetnom parničnom postupku koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, nije u kategoriji zaposlenika koji imaju najviše pet godina do ispunjavanja uvjeta za penziju. Štaviše, Ustavni sud zapaža da u apelanticinom slučaju ne samo da nije primijenjena izmijenjena odredba člana 27. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji (što je učinjeno u slučaju drugog zaposlenog) već da je apelantici radni odnos prestao prije isteka i prvobitnog roka u kojem je apelantica bila dužna da položi stručni ispit. Naime, prema rješenju poslodavca od 17. maja 2016. godine, apelantica je bila dužna da položi stručni ispit do 31. decembra 2016. godine, u protivnom, prestat će joj radni odnos. Međutim, rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici tuženi je donio 28. decembra 2016. godine, tj. tri dana prije isteka roka u kojem je apelantica bila dužna da položi stručni ispit. Ta činjenica, prema mišljenju Ustavnog suda, naročito je relevantna za obrazloženje drugostepene presude u dijelu u kojem Okružni sud obrazlaže da je primjenom pravila o djejstvu odložnog uvjeta radni odnos zasnovan rješenjem pod odložnim uvjetom prestao protekom posljednjeg dana roka kada je ovaj uvjet morao biti ispunjen, zanemarujući pri tome činjenicu da posljednji dan kada je apelantica trebalo da položi stručni ispit nije 28. decembar 2016. godine, već da je to 31. decembar 2016. godine, iako je rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici doneseno 28. decembra 2016. godine, prije isteka ostavljenog roka za polaganje stručnog ispita.
45. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
46. U pogledu apelanticinih navoda kojim ukazuje na pristrasnost sudija Okružnog suda, iz osporene presude Okružnog suda, kao i cjelokupne dokumentacije dostavljene uz apelacije ne proizlazi da je apelantica u odgovoru na žalbu ukazivala na eventualne razloge koji bi ukazivali na pristrasnost sudija tog suda, ili da je tražila njihovo izuzeće, iako je nesporno i u vrijeme davanja odgovora na žalbu znala da će odlučivati o predmetu Okružni sud, koji se nalazi u istoj zgradi kao i tužena. Pri tome je evidentno i da je apelantica bila svjesna da će o njenoj tužbi za ostvarivanje prava iz radnog odnosa odlučivati Osnovni sud, koji u predmetnom postupku, zapravo, ima procesnu poziciju tuženog, ali ni prilikom podnošenja tužbe nije problematizirala to pitanje Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u ovakvim slučajevima, kada apelant određene navode prvi put ističe u apelaciji, Ustavni sud smatra da apelantica ove navode u tom pravcu nije mogla uspješno isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom, budući da ih je bila dužna koristiti u postupku pred redovnim sudovima (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, i AP 1766/17 od 10. aprila 2019. godine, tačka 35, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda ustavnisud.ba).
Pravo na imovinu
47. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode o povredi člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te navode o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi pri donošenju svoje odluke očigledno proizvoljno tumačili i primijenili pojedine relevantne odredbe Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji tužene, a druge relevantne odredbe nisu uopće primijenili.
49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.