Prenos prava upravljanja
Posted: Thu Jun 04, 2020 3:19 pm
PRENOS PRAVA UPRAVLjANjA
Zakon o stvarnim pravima
član 1 stav 1 i član 52 stav 1
Nijednom odredbom Zakona o stvarnim pravima, Zakona o zemljišnim knjigama ili bilo kog drugog zakona nije propisana mogućnost prenosa prava upravljanja sa jednog pravnog subjekta na drugi pravni subjekt, te stoga taj prenos nije moguće izvršiti, već prethodno ustupilac nekretnina mora sprovesti postupak u cilju upisa prava svojine na svoje ime, pa tek nakon toga može svoje pravo svojine prenijeti na treće lice.
Obrazloženje:
"Iz podataka spisa proizlazi da se tužiteljica 22.5.2014. godine obratila zahtjevom Područnoj jedinici B. za provođenje ugovora o ustupanju nekretnina koji je zaključen između Č. a.d. B. kao ustupioca i tužiteljice kao primaoca nekretnina i S. d.o.o. L. kao davaoca saglasnosti za izdvajanje predmetne parcele koji ugovor je notarski sačinjen pod brojem … od …. godine. Prvostepenim rješenjem odbijen je zahtjev sa obrazloženjem daČ. a.d. B. nije proveo postupak uspostave prava svojine s obzirom da je članom 7. ugovora navedeno da će se isti sprovesti kada se za to steknu uslovi. Osporenim aktom je odbijena žalba, a pobijanom presudom je odbijena tužba i održan na snazi osporeni akt.
(...)
Odredbom člana 1. stav 1. Zakona o stvarnim pravima ("Sl. glasnik RS" broj 124/08, 3/09, 58/09, 95/11 i 60/15, u daljem tekstu: ZSP) je propisano da se ovim zakonom uređuje sticanje, korišćenje, raspolaganje, zaštita i prestanak prava svojine, drugih stvarnih prava i državine, a stavom 2. ovog člana da su stvarna prava: pravo svojine, pravo građenja, založno pravo, pravo stvarne i lične službenosti i pravo realnog tereta.
Na osnovu odredbe člana 52. stav 1. ZSP, sticalac prava svojine na nepokretnosti na osnovu: pravnog posla, zakona, nasljeđivanja, pravnosnažne odluke suda ili konačne odluke drugog nadležnog organa ovlašćen je da zahtijeva upis stečenog prava svojine u zemljišne knjige.
Prema sada važećim odredbama ZSP nije moguće izvršiti prenos prava upravljanja sa jednog pravnog subjekta na drugi pravni subjekt, jer prenos tog prava nije regulisan pozitivnim pravnim propisima.
Međutim, da bi Č. a.d. B. mogao te nekretnine prenijeti na treća lica, potrebno je da prethodno izvrši pretvaranje upisanog prava upravljanja u pravo svojine i isti se upiše kao sopstvenik tih nekretnina, kako je to pravilno navela tužena u osporenom aktu, pa da onda navedene nekretnine može prenijeti na treće lice, u ovom slučaju, na tužiteljicu. U tom smislu je i data pouka od strane notara kao napomena u članu 7. ugovora da će se promjena u zemljišnoj knjizi izvršiti kada se za to steknu uslovi. Stoga je pravilno osporenim aktom ukazano da se prvostepeni organ u rješenju pogrešno pozvao na odredbu člana 38. stav 1. ZZK kojom je regulisano da će se zahtjev za upis, čije je rješavanje vezano za neki uslov, odbiti.
Iz navedenog, pravilno je pobijanom presudom odbijena tužba, ali ne iz razloga koje je naveo nižestepeni sud, već iz razloga koje je naveo Vrhovni sud u ovoj presudi. Ovo iz razloga što ugovorom o ustupanju nekretnina nije postavljen nikakav uslov za uknjižbu, jer uslov za uknjižbu može postaviti samo ustupilac nekretnina, a prema sadržaju ugovora takav uslov nije postavljen. Štaviše, ustupilac nekretnina je dao bezuslovnu izjavu da je saglasan da se bez njegovog daljeg znanja, odobrenja, prisustva i privole primalac nekretnina uknjiži u javnom registru nekretnina - zemljišno- knjižnoj evidenciji, pa se upozorenje notara ne može kvalifikovati kao uslov iz člana 38. ZZK, već samo kao konstatacija obrađivača ugovora, kako je to pravilno zaključila tužena u osporenom aktu. Međutim, pravilno je zahtjev odbijen, jer prethodno ustupilac nekretnina mora provesti postupak u cilju upisa prava svojine na svoje ime, pa tek nakon toga može svoje pravo svojine prenijeti na treće lice.
Tačno je da tužiteljica nije tražila prenos prava svojine. Međutim, budući da pozitivno-pravnim propisima (nijednom odredbom ZSP, ZZK ili bilo kojeg drugog zakona) nije propisana mogućnost prenosa prava upravljanja sa jednog pravnog subjekta na drugog, to je pravilno prvostepenim rješenjem tužene odbijen zahtjev tužiteljice za provođenje ugovora o ustupanju nekretnina jer navedeni ugovor ne predstavlja pravni osnov iz odredbe člana 3. i 4. ZZK, odnosno člana 23. ZSP za provođenje promjene upisanog nosioca prava upravljanja u zemljišnoj knjizi.
Nije osnovan zaključak nižestepenog suda da ustupilac nekretnina nije upisani pravni subjekt sa pravom upravljanja jer iz zk. ul. br. … k.o. B. proizlazi suprotno, da je Č. a.d. B. na osnovu izvoda iz registra Okružnog privrednog suda B. Rev-... od 10.10.2011. godine upisan kao pravni sljednik PP R.Č. B.
Kod takvog stanja stvari, ovaj sud nalazi da pobijanom presudom nije ostvaren nijedan od razloga njene nezakonitosti sadržan u odredbi člana 35. stav 2. ZUS, pa se otuda zahtjev tužiteljice, na osnovu odredbe člana 40. stav 1. tog zakona, odbija kao neosnovan.
Budući da je zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan, to joj shodno odredbi člana 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima ("Sl. glasnik RS", broj 63/11) po načelu argumentum a contrario, ne pripadaju troškovi upravnog spora, zbog čega je njen zahtjev za naknadu troškova sastava zahtjeva po advokatu odbijen kao neosnovan."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 11 0 U 016412 16 Uvp od 16.5.2018. godine)
Zakon o stvarnim pravima
član 1 stav 1 i član 52 stav 1
Nijednom odredbom Zakona o stvarnim pravima, Zakona o zemljišnim knjigama ili bilo kog drugog zakona nije propisana mogućnost prenosa prava upravljanja sa jednog pravnog subjekta na drugi pravni subjekt, te stoga taj prenos nije moguće izvršiti, već prethodno ustupilac nekretnina mora sprovesti postupak u cilju upisa prava svojine na svoje ime, pa tek nakon toga može svoje pravo svojine prenijeti na treće lice.
Obrazloženje:
"Iz podataka spisa proizlazi da se tužiteljica 22.5.2014. godine obratila zahtjevom Područnoj jedinici B. za provođenje ugovora o ustupanju nekretnina koji je zaključen između Č. a.d. B. kao ustupioca i tužiteljice kao primaoca nekretnina i S. d.o.o. L. kao davaoca saglasnosti za izdvajanje predmetne parcele koji ugovor je notarski sačinjen pod brojem … od …. godine. Prvostepenim rješenjem odbijen je zahtjev sa obrazloženjem daČ. a.d. B. nije proveo postupak uspostave prava svojine s obzirom da je članom 7. ugovora navedeno da će se isti sprovesti kada se za to steknu uslovi. Osporenim aktom je odbijena žalba, a pobijanom presudom je odbijena tužba i održan na snazi osporeni akt.
(...)
Odredbom člana 1. stav 1. Zakona o stvarnim pravima ("Sl. glasnik RS" broj 124/08, 3/09, 58/09, 95/11 i 60/15, u daljem tekstu: ZSP) je propisano da se ovim zakonom uređuje sticanje, korišćenje, raspolaganje, zaštita i prestanak prava svojine, drugih stvarnih prava i državine, a stavom 2. ovog člana da su stvarna prava: pravo svojine, pravo građenja, založno pravo, pravo stvarne i lične službenosti i pravo realnog tereta.
Na osnovu odredbe člana 52. stav 1. ZSP, sticalac prava svojine na nepokretnosti na osnovu: pravnog posla, zakona, nasljeđivanja, pravnosnažne odluke suda ili konačne odluke drugog nadležnog organa ovlašćen je da zahtijeva upis stečenog prava svojine u zemljišne knjige.
Prema sada važećim odredbama ZSP nije moguće izvršiti prenos prava upravljanja sa jednog pravnog subjekta na drugi pravni subjekt, jer prenos tog prava nije regulisan pozitivnim pravnim propisima.
Međutim, da bi Č. a.d. B. mogao te nekretnine prenijeti na treća lica, potrebno je da prethodno izvrši pretvaranje upisanog prava upravljanja u pravo svojine i isti se upiše kao sopstvenik tih nekretnina, kako je to pravilno navela tužena u osporenom aktu, pa da onda navedene nekretnine može prenijeti na treće lice, u ovom slučaju, na tužiteljicu. U tom smislu je i data pouka od strane notara kao napomena u članu 7. ugovora da će se promjena u zemljišnoj knjizi izvršiti kada se za to steknu uslovi. Stoga je pravilno osporenim aktom ukazano da se prvostepeni organ u rješenju pogrešno pozvao na odredbu člana 38. stav 1. ZZK kojom je regulisano da će se zahtjev za upis, čije je rješavanje vezano za neki uslov, odbiti.
Iz navedenog, pravilno je pobijanom presudom odbijena tužba, ali ne iz razloga koje je naveo nižestepeni sud, već iz razloga koje je naveo Vrhovni sud u ovoj presudi. Ovo iz razloga što ugovorom o ustupanju nekretnina nije postavljen nikakav uslov za uknjižbu, jer uslov za uknjižbu može postaviti samo ustupilac nekretnina, a prema sadržaju ugovora takav uslov nije postavljen. Štaviše, ustupilac nekretnina je dao bezuslovnu izjavu da je saglasan da se bez njegovog daljeg znanja, odobrenja, prisustva i privole primalac nekretnina uknjiži u javnom registru nekretnina - zemljišno- knjižnoj evidenciji, pa se upozorenje notara ne može kvalifikovati kao uslov iz člana 38. ZZK, već samo kao konstatacija obrađivača ugovora, kako je to pravilno zaključila tužena u osporenom aktu. Međutim, pravilno je zahtjev odbijen, jer prethodno ustupilac nekretnina mora provesti postupak u cilju upisa prava svojine na svoje ime, pa tek nakon toga može svoje pravo svojine prenijeti na treće lice.
Tačno je da tužiteljica nije tražila prenos prava svojine. Međutim, budući da pozitivno-pravnim propisima (nijednom odredbom ZSP, ZZK ili bilo kojeg drugog zakona) nije propisana mogućnost prenosa prava upravljanja sa jednog pravnog subjekta na drugog, to je pravilno prvostepenim rješenjem tužene odbijen zahtjev tužiteljice za provođenje ugovora o ustupanju nekretnina jer navedeni ugovor ne predstavlja pravni osnov iz odredbe člana 3. i 4. ZZK, odnosno člana 23. ZSP za provođenje promjene upisanog nosioca prava upravljanja u zemljišnoj knjizi.
Nije osnovan zaključak nižestepenog suda da ustupilac nekretnina nije upisani pravni subjekt sa pravom upravljanja jer iz zk. ul. br. … k.o. B. proizlazi suprotno, da je Č. a.d. B. na osnovu izvoda iz registra Okružnog privrednog suda B. Rev-... od 10.10.2011. godine upisan kao pravni sljednik PP R.Č. B.
Kod takvog stanja stvari, ovaj sud nalazi da pobijanom presudom nije ostvaren nijedan od razloga njene nezakonitosti sadržan u odredbi člana 35. stav 2. ZUS, pa se otuda zahtjev tužiteljice, na osnovu odredbe člana 40. stav 1. tog zakona, odbija kao neosnovan.
Budući da je zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan, to joj shodno odredbi člana 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima ("Sl. glasnik RS", broj 63/11) po načelu argumentum a contrario, ne pripadaju troškovi upravnog spora, zbog čega je njen zahtjev za naknadu troškova sastava zahtjeva po advokatu odbijen kao neosnovan."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 11 0 U 016412 16 Uvp od 16.5.2018. godine)