PREDMET BAOTIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE
Posted: Mon Feb 13, 2023 3:40 pm
Službeni glasnik BiH, broj 9/23
ČETVRTI ODJEL
PREDMET BAOTIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE
(Aplikacija br. 49560/20)
PRESUDA
STRASBOURG
18. oktobar 2022.godine
Ova presuda je konačna, ali može biti predmet uredničke revizije.
U predmetu Baotić protiv Bosne i Hercegovine,
Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjeda kao Odbor u
sljedećem sastavu:
Tim Eicke, predsjednik,
Faris Vehabović,
Pere Pastor Vilanova, sudije,
i Ilse Freiwirth, zamjenik registrara Odjela,
uzimajući u obzir:
Aplikaciju (br. 22893/05) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu po članu 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Konvencija"), podnio 30. oktobra 2022. godine gosp. Mate Baotić, državljanin Bosne i Hercegovine i Hrvatske, rođen 1967. godine sa prebivalištem u Orašju ("aplikant"), kojeg je zastupao gosp. D. Dabić, advokat iz Orašja;
Odluku Suda da obavijesti Vladu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu "Vlada") koju zastupa v.d. zastupnica H. Bačvić o pritužbi koja se odnosi na pravo na kontradiktornost postupka pred Ustavnim sudom i odluci da se ostatak prijave odbaci kao nedopustiv;
Izjašenjenje stranaka;
Nakon vijećanja na sjednici zatvorenoj za javnost, održanoj 27. septembra 2022. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena istog dana.
SADRŽAJ PREDMETA
1. Aplikant je prigovorio na osnovu člana 6. stav 1. Konvencije na pravičnost postupka pred Ustavnim sudom, jer mu Ustavni sud Bosne i Hercegovine nije dao mogućnost da komentariše odgovore na apelaciju drugih učesnika u postupku.
2. Osporeni postupak Ustavnog suda tiče se pravičnosti i ishoda postupka za ratne zločine koji se protiv aplikanta vodi pred Sudom BiH, a posebno se tiče pitanja da li je Apelaciono vijeće tog suda propustilo da razmotri prijedlog aplikanta za ponovnim saslušanjem svjedoka koji su svjedočili protiv njega. Sud i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine su, postupajući u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda, dostavili svoje izjašnjenje, koje Ustavni sud nije dostavio aplikantu, jer Poslovnik Suda koji je bio važeći u to vrijeme, nije to predviđao. Ustavni sud je 11. marta 2020. godine odbacio predmet aplikanta. Ta odluka aplikantu je uručena 2. juna 2020. godine. U cilju usklađivanja postupka sa praksom Evropskog suda, Ustavni sud je kasnije odlučio da počne sva izjašnjenja da dostavlja apelantima na komentare.
OCJENA SUDA
I. DOPUŠTENOST
3. Pozivajući se na principe utvrđene u svojoj sudskoj praksi u vezi sa pojmom "nepostojanje značajne štete" (vidi Sylka protiv Poljske (odl.), br. 19219/07, § 27, od 3. juna 2014. godine), Sud se nije složio sa Vladom da aplikant nije pretrpio "značajnu štetu" u smislu člana 35. stav 3 (b) Konvencije, time što nije bio obaviješten o navedenom izjašnjenju. Iako nedostavljeno izjašnjenje Tužilaštva BiH nije sadržavalo ništa novo niti relevantno za ovaj predmet, Sud BiH se u svom izjašnjenju nije ograničio na ponavljanje razloga navedenih u pobijanoj odluci tog suda. Tvrdio je da aplikant zapravo nije podnio zahtjev za ponovno ispitivanje svjedoka protiv njega i pozvao se, s tim u vezi, na zapisnik sa jednog od ročišta održanih pred navedenim sudom. Štaviše, Ustavni sud se u svojoj odluci izričito oslonio na te argumente (vidi BENet Praha, spol. s r.o. protiv Češke Republike, br. 33908/04, stav 135., od 24. februara 2011. godine; Hrdalo protiv Hrvatske, br. 23272/07, stav 37., od 27. septembra 2011. godine i Maravić Markeš protiv Hrvatske, br. 70923/11, stav 52., 9. januara 2014. godine, Holub protiv Češke Republike (odl.), br. 24880/05, od 14. decembra 2010. godine). Shodno tome, Sud odbacuje prigovor Vlade.
4. Sud primjećuje da ova pritužba nije očigledno neosnovana u smislu člana 35. stav 3. tačka (a) Konvencije ili neprihvatljiva po bilo kom drugom osnovu. Stoga se mora proglasiti prihvatljivom.
II. OSNOVANOST
5. Sud ponavlja da pravo na kontradiktorni postupak zajamčeno članom 6. stav 1. Konvencije znači u krivičnom predmetu da se i tužiocu i odbrani mora dati prilika da se upoznaju sa izjavama i dokazima koje je iznijela druga strana i da daju svoj komentar na ista. Postoje različiti načini na koje nacionalni zakon može ispuniti ovaj zahtjev. Međutim, bez obzira koja se metoda odabere, njome se treba osigurati da druga strana bude svjesna da je izjašnjenje podneseno i da ima realnu mogućnost da da svoj odgovor na isto (vidi Murtazaliyeva protiv Rusije [VV], br. 36658/05, stav 91, od 18. decembra 2018. godine; vidi, takođe, Zahirović protiv Hrvatske, br. 58590/11, stav 42, od 25. aprila 2013. godine). U tom kontekstu, pridaje se poseban značaj mogućnosti pojave na ročištu kao i organizaciji sudstva i izricanju pravde (vidi, između ostalih autoriteta, Öcalan protiv Turske [VV], br. 46221/99, stav 140., ESLJP 2005‑IV).
6. Vlada je pozvala Sud da usvoji manje restriktivan pristup tokom ispitivanja da li bi odgovor aplikanta mogao imati bilo kakav uticaj na osporenu odluku kao u predmetu Verdú Verdú protiv Španije, br. 43432/02, stavovi 27-28, od 15. februara 2007. godine, i tamo citiranih organa vlasti. Sud je, međutim, prvo uzeo u obzir posebne okolnosti tog predmeta i izričito se pozvao na te posebne okolnosti u tom predmetu (vidi Verdú Verdú, naveden iznad, stav 28.). Dalje, ističe da je u kasnijim odlukama potvrdio svoju utvrđenu praksu, gore navedenu (vidi Hudáková i ostali protiv Slovačke, br. 23083/05, stavovi 28-29., od 27. aprila 2010. godine; BENet Praha, spol. s r.o., naveden iznad, stav 140.; i Maravić Markeš, naveden iznad, stav 52.).
7. Sud ne može prihvatiti tvrdnju Vlade da bi prestrogo tumačenje pravila moglo biti u suprotnosti s načelom procesne ekonomičnosti i predstavljalo nesrazmjerno opterećenje za funkcionisanje Ustavnog suda. U ovom konkretnom smislu, sve što zahtijeva pravo na kontradiktorni postupak je da stranke imaju pristup svim dostavljenim izjavama i da na njih mogu dati odgovore, s ciljem uticaja na odluku suda. U praksi se radi samo o prosljeđivanju izjava s jedne strane na drugu i određivanju roka za moguće odgovore na njih. Riječ je o jednostavnoj administrativnoj proceduri koja će produžiti proceduru za najviše nekoliko sedmica. U tom smislu, Sud ponavlja da se obaveza okončanja suđenja u razumnom roku ne može tumačiti na način koji bi prekršio druga procesna prava iz člana 6. (vidi Nideröst-Huber protiv Švajcarske, od 18. februara 1997. godine, stav 30, Izvještaji o presudama i odlukama 1997-I i BENet Praha, spol.s r.o., gore citirano, stav 141.).
8. Sud je često utvrđivao povrede člana 6. stav 1. u predmetima koji pokreću pitanja slična onima u ovom predmetu (vidi Milatová i drugi protiv Češke Republike, br. 61811/00, st. 59-66, ESLJP 2005 V; BENet Praha, spol. s r.o., gore citirano, stavovi 139-46; Hrdalo, gore citirano, stavovi 34-40; i Maravić Markeš, gore citirano, stavovi 46-57). Smatra da Vlada nije iznijela niti jednu činjenicu ili argument koji bi Sud mogao uvjeriti da donese drugačiji zaključak u ovom predmetu.
9. Prema tome sprovedeni postupak nije omogućio aplikantu da pravilno učestvuje u postupku pred Ustavnim sudom i samim tim ga je lišio prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Konvencije. Dakle, došlo je do povrede te odredbe.
PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE
10. Aplikant nije podnio zahtjev za pravičnu naknadu. Stoga, Sud nalazi da nema potrebe da mu se dosudi bilo kakav iznos po tom osnovu.
IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JE, JEDNOGLASNO
1. Proglasio aplikaciju dopuštenom;
2. Utvrdio da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije.
Sačinjeno na engleskom jeziku i objavljeno u pisanoj formi dana 18. oktobra 2022. godine u skladu s pravilom 77. stavovi 2. i 3. Pravila Suda.
Ilse Freiwirth
zamjenik registrara
Tim Eicke
predsjednik
ČETVRTI ODJEL
PREDMET BAOTIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE
(Aplikacija br. 49560/20)
PRESUDA
STRASBOURG
18. oktobar 2022.godine
Ova presuda je konačna, ali može biti predmet uredničke revizije.
U predmetu Baotić protiv Bosne i Hercegovine,
Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjeda kao Odbor u
sljedećem sastavu:
Tim Eicke, predsjednik,
Faris Vehabović,
Pere Pastor Vilanova, sudije,
i Ilse Freiwirth, zamjenik registrara Odjela,
uzimajući u obzir:
Aplikaciju (br. 22893/05) protiv Bosne i Hercegovine koju je Sudu po članu 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Konvencija"), podnio 30. oktobra 2022. godine gosp. Mate Baotić, državljanin Bosne i Hercegovine i Hrvatske, rođen 1967. godine sa prebivalištem u Orašju ("aplikant"), kojeg je zastupao gosp. D. Dabić, advokat iz Orašja;
Odluku Suda da obavijesti Vladu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu "Vlada") koju zastupa v.d. zastupnica H. Bačvić o pritužbi koja se odnosi na pravo na kontradiktornost postupka pred Ustavnim sudom i odluci da se ostatak prijave odbaci kao nedopustiv;
Izjašenjenje stranaka;
Nakon vijećanja na sjednici zatvorenoj za javnost, održanoj 27. septembra 2022. godine, donosi sljedeću presudu koja je usvojena istog dana.
SADRŽAJ PREDMETA
1. Aplikant je prigovorio na osnovu člana 6. stav 1. Konvencije na pravičnost postupka pred Ustavnim sudom, jer mu Ustavni sud Bosne i Hercegovine nije dao mogućnost da komentariše odgovore na apelaciju drugih učesnika u postupku.
2. Osporeni postupak Ustavnog suda tiče se pravičnosti i ishoda postupka za ratne zločine koji se protiv aplikanta vodi pred Sudom BiH, a posebno se tiče pitanja da li je Apelaciono vijeće tog suda propustilo da razmotri prijedlog aplikanta za ponovnim saslušanjem svjedoka koji su svjedočili protiv njega. Sud i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine su, postupajući u skladu sa članom 23. Pravila Ustavnog suda, dostavili svoje izjašnjenje, koje Ustavni sud nije dostavio aplikantu, jer Poslovnik Suda koji je bio važeći u to vrijeme, nije to predviđao. Ustavni sud je 11. marta 2020. godine odbacio predmet aplikanta. Ta odluka aplikantu je uručena 2. juna 2020. godine. U cilju usklađivanja postupka sa praksom Evropskog suda, Ustavni sud je kasnije odlučio da počne sva izjašnjenja da dostavlja apelantima na komentare.
OCJENA SUDA
I. DOPUŠTENOST
3. Pozivajući se na principe utvrđene u svojoj sudskoj praksi u vezi sa pojmom "nepostojanje značajne štete" (vidi Sylka protiv Poljske (odl.), br. 19219/07, § 27, od 3. juna 2014. godine), Sud se nije složio sa Vladom da aplikant nije pretrpio "značajnu štetu" u smislu člana 35. stav 3 (b) Konvencije, time što nije bio obaviješten o navedenom izjašnjenju. Iako nedostavljeno izjašnjenje Tužilaštva BiH nije sadržavalo ništa novo niti relevantno za ovaj predmet, Sud BiH se u svom izjašnjenju nije ograničio na ponavljanje razloga navedenih u pobijanoj odluci tog suda. Tvrdio je da aplikant zapravo nije podnio zahtjev za ponovno ispitivanje svjedoka protiv njega i pozvao se, s tim u vezi, na zapisnik sa jednog od ročišta održanih pred navedenim sudom. Štaviše, Ustavni sud se u svojoj odluci izričito oslonio na te argumente (vidi BENet Praha, spol. s r.o. protiv Češke Republike, br. 33908/04, stav 135., od 24. februara 2011. godine; Hrdalo protiv Hrvatske, br. 23272/07, stav 37., od 27. septembra 2011. godine i Maravić Markeš protiv Hrvatske, br. 70923/11, stav 52., 9. januara 2014. godine, Holub protiv Češke Republike (odl.), br. 24880/05, od 14. decembra 2010. godine). Shodno tome, Sud odbacuje prigovor Vlade.
4. Sud primjećuje da ova pritužba nije očigledno neosnovana u smislu člana 35. stav 3. tačka (a) Konvencije ili neprihvatljiva po bilo kom drugom osnovu. Stoga se mora proglasiti prihvatljivom.
II. OSNOVANOST
5. Sud ponavlja da pravo na kontradiktorni postupak zajamčeno članom 6. stav 1. Konvencije znači u krivičnom predmetu da se i tužiocu i odbrani mora dati prilika da se upoznaju sa izjavama i dokazima koje je iznijela druga strana i da daju svoj komentar na ista. Postoje različiti načini na koje nacionalni zakon može ispuniti ovaj zahtjev. Međutim, bez obzira koja se metoda odabere, njome se treba osigurati da druga strana bude svjesna da je izjašnjenje podneseno i da ima realnu mogućnost da da svoj odgovor na isto (vidi Murtazaliyeva protiv Rusije [VV], br. 36658/05, stav 91, od 18. decembra 2018. godine; vidi, takođe, Zahirović protiv Hrvatske, br. 58590/11, stav 42, od 25. aprila 2013. godine). U tom kontekstu, pridaje se poseban značaj mogućnosti pojave na ročištu kao i organizaciji sudstva i izricanju pravde (vidi, između ostalih autoriteta, Öcalan protiv Turske [VV], br. 46221/99, stav 140., ESLJP 2005‑IV).
6. Vlada je pozvala Sud da usvoji manje restriktivan pristup tokom ispitivanja da li bi odgovor aplikanta mogao imati bilo kakav uticaj na osporenu odluku kao u predmetu Verdú Verdú protiv Španije, br. 43432/02, stavovi 27-28, od 15. februara 2007. godine, i tamo citiranih organa vlasti. Sud je, međutim, prvo uzeo u obzir posebne okolnosti tog predmeta i izričito se pozvao na te posebne okolnosti u tom predmetu (vidi Verdú Verdú, naveden iznad, stav 28.). Dalje, ističe da je u kasnijim odlukama potvrdio svoju utvrđenu praksu, gore navedenu (vidi Hudáková i ostali protiv Slovačke, br. 23083/05, stavovi 28-29., od 27. aprila 2010. godine; BENet Praha, spol. s r.o., naveden iznad, stav 140.; i Maravić Markeš, naveden iznad, stav 52.).
7. Sud ne može prihvatiti tvrdnju Vlade da bi prestrogo tumačenje pravila moglo biti u suprotnosti s načelom procesne ekonomičnosti i predstavljalo nesrazmjerno opterećenje za funkcionisanje Ustavnog suda. U ovom konkretnom smislu, sve što zahtijeva pravo na kontradiktorni postupak je da stranke imaju pristup svim dostavljenim izjavama i da na njih mogu dati odgovore, s ciljem uticaja na odluku suda. U praksi se radi samo o prosljeđivanju izjava s jedne strane na drugu i određivanju roka za moguće odgovore na njih. Riječ je o jednostavnoj administrativnoj proceduri koja će produžiti proceduru za najviše nekoliko sedmica. U tom smislu, Sud ponavlja da se obaveza okončanja suđenja u razumnom roku ne može tumačiti na način koji bi prekršio druga procesna prava iz člana 6. (vidi Nideröst-Huber protiv Švajcarske, od 18. februara 1997. godine, stav 30, Izvještaji o presudama i odlukama 1997-I i BENet Praha, spol.s r.o., gore citirano, stav 141.).
8. Sud je često utvrđivao povrede člana 6. stav 1. u predmetima koji pokreću pitanja slična onima u ovom predmetu (vidi Milatová i drugi protiv Češke Republike, br. 61811/00, st. 59-66, ESLJP 2005 V; BENet Praha, spol. s r.o., gore citirano, stavovi 139-46; Hrdalo, gore citirano, stavovi 34-40; i Maravić Markeš, gore citirano, stavovi 46-57). Smatra da Vlada nije iznijela niti jednu činjenicu ili argument koji bi Sud mogao uvjeriti da donese drugačiji zaključak u ovom predmetu.
9. Prema tome sprovedeni postupak nije omogućio aplikantu da pravilno učestvuje u postupku pred Ustavnim sudom i samim tim ga je lišio prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Konvencije. Dakle, došlo je do povrede te odredbe.
PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE
10. Aplikant nije podnio zahtjev za pravičnu naknadu. Stoga, Sud nalazi da nema potrebe da mu se dosudi bilo kakav iznos po tom osnovu.
IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JE, JEDNOGLASNO
1. Proglasio aplikaciju dopuštenom;
2. Utvrdio da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Konvencije.
Sačinjeno na engleskom jeziku i objavljeno u pisanoj formi dana 18. oktobra 2022. godine u skladu s pravilom 77. stavovi 2. i 3. Pravila Suda.
Ilse Freiwirth
zamjenik registrara
Tim Eicke
predsjednik