Povreda prava na odbranu
Posted: Wed May 22, 2019 3:04 pm
Povreda prava na odbranu
Povrijeđeno je temeljno pravo optuženih da u postupku osim dovoljno vremena imaju i dovoljno mogućnosti da se pripreme i ostvare kvalitetnu odbranu, tj. da imaju jednaka sredstva (kao i protivna strana) i razumnu mogućnost da brane svoje interese pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno nepovoljniji položaj u odnosu na Tužilaštvo.
Iz obrazloženja:
Naime, ove žalbe optuženih su otvorile pitanje, da li je prvostepeni sud u primjeni odredbi člana 262. ZKP BiH pravilno postupio i da li je povrijedio prava optuženih na odbranu, te da li je učinio navedene bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Da bi se dali odgovori na izložene žalbene prigovore optuženih, treba ukazati, da prema navedenoj zakonskoj odredbi inicijativu u dokazivanju pravno relevantnih činjenica imaju stranke i branitelj, što pokazuje da dominira raspravno načelo, ali je pored toga predviđena i mogućnost aktivne uloge suda u prikupljanju i izvođenju dokaza. Kako to dalje proizlazi iz člana 262. stav 1. ZKP BiH, pred sudom najprije postavlja pitanja stranka odnosno branilac koja je pozvala svjedoka i vrši njegovo direktno ispitivanje kako bi dokazala istinitost svojih tvrdnji. Nakon toga svjedoka ispituje suprotna strana koja vrši unakrsno ispitivanje kako bi se oslabili odgovori dati prilikom direktnog ispitivanja tokom kojeg (unakrsnog ispitivanja) je dozvoljeno postavljanje sugestivnih pitanja. Pri tome, prema zakonskom određenju postoji mogućnost postavljanja pitanja u korist vlastitih tvrđenja, ali je za tako nešto potrebno odobrenje suda odnosno predsjednika vijeća, jer ono prevazilazi okvire unakrsnog ispitivanja. Poslije toga, stranka ili branilac koja je pozvala svjedoka mora dobiti novu priliku da svjedoka još jednom ispita, kako bi se utvrdio pravi smisao odgovora koje je davao prilikom unakrsnog ispitivanja.
Dakle, naprijed navedeni prikaz tzv. modela unakrsnog ispitivanja, predstavlja okvire unutar kojih treba ocijeniti izložene žalbene prigovore optuženih u vezi s postupanjem predsjednika vijeća na glavnom pretresu za koje oni tvrde, da nije bilo pravilno.
Kao što je to već naprijed navedeno, žalbama optuženi tačno ukazuju da je u konkretnom predmetu na glavnom pretresu predsjednik vijeća, polazeći od pravila da glavno ispitivanje limitira unakrsno ispitivanje, zabranio braniocima da izvan opsega tih odgovora, datih prilikom direktnog ispitivanja, pobrojanim svjedocima postavljaju pitanja izvan toga u prilog vlastitih tvrđenja, dajući im upute da te svjedoke mogu predložiti kao svoje i tada ih direktno ispitati. Da je to tako, proizlazi iz zapisnika sa održanih ročišta, konkretno ročišta održanog dana 26.10.2011. godine na kojemu je od strane odbrana optuženih unakrsno ispitan svjedok optužbe I.K. i kojom prilikom je branilac optuženog A., a nakon što je pokušao postaviti pitanje u korist vlastitog tvrđenja, upozoren od strane predsjednika vijeća da izlazi izvan direktnog ispitivanja, upoznajući ga da ima pravo ovoga svjedoka pozvati kao svog i direktno ispitati, nakon čega je branilac evidentno računajući na tu mogućnost odustao od dajnjeg ispitivanja ovog svjedoka. Istovjetna situacija se ponovila i na ročištu održanom 19.10.2011. godine na kojem je predsjednik vijeća limitirajući unakrsno ispitivanje svjedoka D.S. od strane branioca optuženog M.L., rečenicom „Baš zato Vi tražite nešto da, direktno ispitivanje svjedoka. Niste u toj fazi.“ , uputio branioca da ovog svjedoka pozove i direktno ga ispita, čime je branilac bio prinuđen odustati od određenog broja pitanja koja su bila od odlučujućeg značaja za njegovog branjenika.
Prema navedenom, potpuno je jasno, da u slučajevima ispitivanja svjedoka, na koje ukazuju branioci, nakon što je predsjednik vijeća uskratio postavljanje pitanja izvan opsega odgovora koje su dali prilikom direktnog ispitivanja, predložio odbranama da isti budu ispitani kao njihovi svjedoci, što je evidentno imalo za rezultat da branioci tako i postupe, te stave prijedloge za njihovo saslušanje u svojstvu svjedoka odbrane.
U tom smislu ovo vijeće je uzelo u obzir da član 6. stav 3. tačka d) EKLJP sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima koji važe i za svjedoke optužbe, a koja odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem.
Za davanje konačnog odgovora na žalbene prigovore optuženih, jasno je da je predsjednik prvostepenog vijeća pravilno postupio u dijelu koji se odnosi na ograničavanje opsega unakrsnog ispitivanja. Međutim, ovo vijeće, i pored činjenice da sud u toku postupka i ne mora prihvatiti izvođenje svih predloženih dokaza, kako optužbe tako i odbrane, ipak nalazi da je odlukom predsjednika vijeća da odbije prijedlog za saslušanje ključnih svjedoka kao svjedoka odbrane, narušen princip jednakosti stranaka, pogotovo iz razloga što su pojedini branioci odustali od
daljnjeg unakrsnog ispitivanja svjedoka, pouzdavajući se na konzumiranje prava pozivanja istih svjedoka, ali sada u svojstvu svjedoka odbrane, a što im je u konkretnom slučaju uskraćeno i pored ranije jasno date pouke predsjednika vijeća. Uskraćivanjem odbrani prava na direktno ispitivanje svjedoka koji su od strane Tužilaštva, na taj način, već ispitani, i to pri okolnostima koje su kod odbrane stvorile realnu prepostavku i opravdano očekivanje da će sud udovoljiti takvom prijedlogu (ta okolnost je izričita izjava predsjednika vijeća da će odbrana biti u mogućnosti da svjedoke direktno ispita i da joj stoga nije dozvoljeno prilikom unakrsnog ispitivanja postavljanje pitanja koja prevazilaze okvir direktnog ispitivanja), povrijeđeno je temeljno pravo optuženih da u postupku osim dovoljno vremena imaju i dovoljno mogućnosti da se pripreme i ostvare kvalitetnu odbranu, tj. da imaju jednaka sredstva (kao i protivna strana) i razumnu mogućnost da brane svoje interese pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno nepovoljniji položaj u odnosu na tužilaštvo.
Ne treba ispustiti iz vida da je jedno od osnovnih ovlaštenja optuženog, odnosno branioca (sadržano u njihovom pravu na odbranu) - ovlaštenje da pozivaju i ispituju svjedoke, čija svjedočenja smatraju relevantnim za svoj predmet, a na okolnosti koje su bitne za utvrđivanje teza odbrane. Stoga se odbrani mora pružiti mogućnost da, kao što je to omogućeno i optužbi izvodi te dokaze. Takav postupak podrazumjeva poštivanje prava na odbranu i načela jednakosti pravnog oružja. Postupak pozivanja i saslušanja svjedoka mora biti isti za obje strane i zahtijeva jednakost sredstava. Takvo pravno stajalište sadržano je i u presudi ESLJP od 06.12.1988. godine, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, paragraf 78, te u odluci Ustavnog suda BiH, broj: U 6/02 od 05.04.2002. godine.
Stoga ovo Vijeće nalazi da je takvim svojim postupanjem prvostepeno vijeće povrijedilo pravo na odbranu optuženih, čime je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka d) ZKP-a BiH, na koju osnovano ukazuju žalbe optuženih, što za posljedicu ima ukidanje takve presude.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja broj: S1 2 K 006087 14 Kž 24 od
25.04.2014. godine)
Sentencu pripremile sudije Apelacionog odjeljenja Suda BiH
Povrijeđeno je temeljno pravo optuženih da u postupku osim dovoljno vremena imaju i dovoljno mogućnosti da se pripreme i ostvare kvalitetnu odbranu, tj. da imaju jednaka sredstva (kao i protivna strana) i razumnu mogućnost da brane svoje interese pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno nepovoljniji položaj u odnosu na Tužilaštvo.
Iz obrazloženja:
Naime, ove žalbe optuženih su otvorile pitanje, da li je prvostepeni sud u primjeni odredbi člana 262. ZKP BiH pravilno postupio i da li je povrijedio prava optuženih na odbranu, te da li je učinio navedene bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Da bi se dali odgovori na izložene žalbene prigovore optuženih, treba ukazati, da prema navedenoj zakonskoj odredbi inicijativu u dokazivanju pravno relevantnih činjenica imaju stranke i branitelj, što pokazuje da dominira raspravno načelo, ali je pored toga predviđena i mogućnost aktivne uloge suda u prikupljanju i izvođenju dokaza. Kako to dalje proizlazi iz člana 262. stav 1. ZKP BiH, pred sudom najprije postavlja pitanja stranka odnosno branilac koja je pozvala svjedoka i vrši njegovo direktno ispitivanje kako bi dokazala istinitost svojih tvrdnji. Nakon toga svjedoka ispituje suprotna strana koja vrši unakrsno ispitivanje kako bi se oslabili odgovori dati prilikom direktnog ispitivanja tokom kojeg (unakrsnog ispitivanja) je dozvoljeno postavljanje sugestivnih pitanja. Pri tome, prema zakonskom određenju postoji mogućnost postavljanja pitanja u korist vlastitih tvrđenja, ali je za tako nešto potrebno odobrenje suda odnosno predsjednika vijeća, jer ono prevazilazi okvire unakrsnog ispitivanja. Poslije toga, stranka ili branilac koja je pozvala svjedoka mora dobiti novu priliku da svjedoka još jednom ispita, kako bi se utvrdio pravi smisao odgovora koje je davao prilikom unakrsnog ispitivanja.
Dakle, naprijed navedeni prikaz tzv. modela unakrsnog ispitivanja, predstavlja okvire unutar kojih treba ocijeniti izložene žalbene prigovore optuženih u vezi s postupanjem predsjednika vijeća na glavnom pretresu za koje oni tvrde, da nije bilo pravilno.
Kao što je to već naprijed navedeno, žalbama optuženi tačno ukazuju da je u konkretnom predmetu na glavnom pretresu predsjednik vijeća, polazeći od pravila da glavno ispitivanje limitira unakrsno ispitivanje, zabranio braniocima da izvan opsega tih odgovora, datih prilikom direktnog ispitivanja, pobrojanim svjedocima postavljaju pitanja izvan toga u prilog vlastitih tvrđenja, dajući im upute da te svjedoke mogu predložiti kao svoje i tada ih direktno ispitati. Da je to tako, proizlazi iz zapisnika sa održanih ročišta, konkretno ročišta održanog dana 26.10.2011. godine na kojemu je od strane odbrana optuženih unakrsno ispitan svjedok optužbe I.K. i kojom prilikom je branilac optuženog A., a nakon što je pokušao postaviti pitanje u korist vlastitog tvrđenja, upozoren od strane predsjednika vijeća da izlazi izvan direktnog ispitivanja, upoznajući ga da ima pravo ovoga svjedoka pozvati kao svog i direktno ispitati, nakon čega je branilac evidentno računajući na tu mogućnost odustao od dajnjeg ispitivanja ovog svjedoka. Istovjetna situacija se ponovila i na ročištu održanom 19.10.2011. godine na kojem je predsjednik vijeća limitirajući unakrsno ispitivanje svjedoka D.S. od strane branioca optuženog M.L., rečenicom „Baš zato Vi tražite nešto da, direktno ispitivanje svjedoka. Niste u toj fazi.“ , uputio branioca da ovog svjedoka pozove i direktno ga ispita, čime je branilac bio prinuđen odustati od određenog broja pitanja koja su bila od odlučujućeg značaja za njegovog branjenika.
Prema navedenom, potpuno je jasno, da u slučajevima ispitivanja svjedoka, na koje ukazuju branioci, nakon što je predsjednik vijeća uskratio postavljanje pitanja izvan opsega odgovora koje su dali prilikom direktnog ispitivanja, predložio odbranama da isti budu ispitani kao njihovi svjedoci, što je evidentno imalo za rezultat da branioci tako i postupe, te stave prijedloge za njihovo saslušanje u svojstvu svjedoka odbrane.
U tom smislu ovo vijeće je uzelo u obzir da član 6. stav 3. tačka d) EKLJP sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima koji važe i za svjedoke optužbe, a koja odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem.
Za davanje konačnog odgovora na žalbene prigovore optuženih, jasno je da je predsjednik prvostepenog vijeća pravilno postupio u dijelu koji se odnosi na ograničavanje opsega unakrsnog ispitivanja. Međutim, ovo vijeće, i pored činjenice da sud u toku postupka i ne mora prihvatiti izvođenje svih predloženih dokaza, kako optužbe tako i odbrane, ipak nalazi da je odlukom predsjednika vijeća da odbije prijedlog za saslušanje ključnih svjedoka kao svjedoka odbrane, narušen princip jednakosti stranaka, pogotovo iz razloga što su pojedini branioci odustali od
daljnjeg unakrsnog ispitivanja svjedoka, pouzdavajući se na konzumiranje prava pozivanja istih svjedoka, ali sada u svojstvu svjedoka odbrane, a što im je u konkretnom slučaju uskraćeno i pored ranije jasno date pouke predsjednika vijeća. Uskraćivanjem odbrani prava na direktno ispitivanje svjedoka koji su od strane Tužilaštva, na taj način, već ispitani, i to pri okolnostima koje su kod odbrane stvorile realnu prepostavku i opravdano očekivanje da će sud udovoljiti takvom prijedlogu (ta okolnost je izričita izjava predsjednika vijeća da će odbrana biti u mogućnosti da svjedoke direktno ispita i da joj stoga nije dozvoljeno prilikom unakrsnog ispitivanja postavljanje pitanja koja prevazilaze okvir direktnog ispitivanja), povrijeđeno je temeljno pravo optuženih da u postupku osim dovoljno vremena imaju i dovoljno mogućnosti da se pripreme i ostvare kvalitetnu odbranu, tj. da imaju jednaka sredstva (kao i protivna strana) i razumnu mogućnost da brane svoje interese pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno nepovoljniji položaj u odnosu na tužilaštvo.
Ne treba ispustiti iz vida da je jedno od osnovnih ovlaštenja optuženog, odnosno branioca (sadržano u njihovom pravu na odbranu) - ovlaštenje da pozivaju i ispituju svjedoke, čija svjedočenja smatraju relevantnim za svoj predmet, a na okolnosti koje su bitne za utvrđivanje teza odbrane. Stoga se odbrani mora pružiti mogućnost da, kao što je to omogućeno i optužbi izvodi te dokaze. Takav postupak podrazumjeva poštivanje prava na odbranu i načela jednakosti pravnog oružja. Postupak pozivanja i saslušanja svjedoka mora biti isti za obje strane i zahtijeva jednakost sredstava. Takvo pravno stajalište sadržano je i u presudi ESLJP od 06.12.1988. godine, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, paragraf 78, te u odluci Ustavnog suda BiH, broj: U 6/02 od 05.04.2002. godine.
Stoga ovo Vijeće nalazi da je takvim svojim postupanjem prvostepeno vijeće povrijedilo pravo na odbranu optuženih, čime je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka d) ZKP-a BiH, na koju osnovano ukazuju žalbe optuženih, što za posljedicu ima ukidanje takve presude.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja broj: S1 2 K 006087 14 Kž 24 od
25.04.2014. godine)
Sentencu pripremile sudije Apelacionog odjeljenja Suda BiH