Povrat neosnovano plaćenog duga i zatezne kamate poreskom obvezniku od strane UIO BiH
Posted: Fri Aug 21, 2020 8:11 am
Povrat neosnovano plaćenog duga i zatezne kamate poreskom obvezniku od strane UIO Bosne i Hercegovine
Kada porezni obveznik izvrši uplatu zahtijevanog novčanog iznosa na osnovu rješenja UIO, a koja (rješenja) su presudom Suda BiH poništena, pa se naknadno i novom odlukom UIO ustanovi neosnovanost tih (prvobitnih) rješenja, na takve situacije se primjenjuje odredba člana 16. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja kojom je propisan povrat zateznih kamata i troškova garancije u slučajevima poništenog naloga za plaćanje određenog iznosa duga.
Iz obrazloženja:
Prema ocjeni revizijskog vijeća, suprotno navodima revidenta-tužene, drugostepena presuda nije donesena uz povredu odredaba parničnog postupka jer je rješavajući žalbu tužitelja, drugostepeno vijeće, u smislu odredbe člana 188. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH ocijenilo sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja za ocjenu osnovanosti tog pravnog lijeka, a što je vidljivo iz razloga datih u obrazloženju pobijane presude. Pri tome je uvjerenje o osnovanosti žalbenih prigovora drugostepeno vijeće opravdalo jasnim, valjanim i potpunim razlozima, koje kao pravilne prihvata i revizijsko vijeće jer isti nisu u suprotnosti sa izvedenim dokazima, te imaju uporište u odredbama materijalnog prava, na koje se i pozvalo u obrazloženju pobijane presude. Stoga nije osnovan prigovor revidenta da je pred drugostepenim vijećem ostvarena povreda odredaba parničnog postupka u smislu odredbe člana 176. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH.
Također, neosnovan je prigovor stvarne nenadležnosti ovog Suda, izjavljen u reviziji, jer je u predmetnoj pravnoj stvari riječ o imovinsko-pravnom zahtjevu koji se odnosi na isplatu zakonskih zateznih kamata. Naime, drugostepeno vijeće je ispravno zaključilo da je u konkretnoj pravnoj stvari tužitelj uplatio iznos od 99.528,62 KM tuženoj, na osnovu naknadno poništenih i ukinutih rješenja, a što znači da je pravni osnov za isplatu iznosa naknadno otpao. To upravo znači da je za tužitelja nastala šteta pri vršenju poslova organa uprave BiH ili drugih institucija BiH, a što je zakonski uslov za stvarnu nadležnost ovog Suda. Bez obzira što se na predmetnu pravnu stvar primjenjuje lex specialis Zakon o postupku indirektnog oporezivanja, a ne lex generalis Zakon o obligacionim odnosima, revizijsko vijeće je stava da je, materijalnopravno, zahtjev tužitelja upravljen na potraživanje
imovinsko-pravne štete, za šta je ovaj Sud nadležan u skladu sa ZPP-om pred Sudom BiH.
Bez osnova su i prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, iz razloga što je drugostepeno vijeće Suda BiH u žalbenom postupku utvrdilo da je žalba tužitelja osnovana i to primjenom odredbe člana 16. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja. Naime, drugostepeno vijeće je ispravno primijenilo odredbu člana
16. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, kojom je propisan povrat zateznih kamata i troškova garancija u slučajevima poništenog iznosa duga. U smislu ove odredbe, kada su iznosi plaćeni ili garancije podnesene da bi se spriječilo izvršenje rješenja, UIO će izvršiti povrat plaćenog iznosa ili troškova garancije ako su rješenje ili iznos duga poništeni rješenjem UIO ili od nadležnog suda. Povrat se vrši s obračunatom zateznom kamatom od dana kada je iznos ili trošak garancije plaćen. U konkretnom slučaju Sud je poništio rješenja tužene na osnovu kojih je prinudno naplaćena nepostojeća poreska obaveza tužitelja po osnovu PDV-a, tj. nezakonito mu je izrekla novčanu prekršajnu kaznu.
Tužena neosnovano ukazuje na primjenu odredbe člana 14. predmetnog Zakona, jer je odredba datog člana ratione materiae inkompatibilna sa ovom pravnom situacijom. Naime, jezičkim tumačenjem odredbe člana 14. proizilazi da se ovom normom propisuju povrati koji proizlaze iz svakog indirektnog poreza, a to znači da u slučaju prekomjerne uplate po osnovu indirektnih poreza UIO vrši povrat. Dakle, riječ je o situaciji u kojoj bez sudskog postupka biva utvrđeno (po službenoj dužnosti ili po zahtjevu obveznika) da je obveznik uplatio veći iznos od obaveznog, pa mu UIO vraća iznos. Kako obveznik, u pravilu, u vrijeme plaćanja iznosa nije niti bio svjestan prekomjerne uplate, to je ovom odredbom propisano da se u načelu povrat vrši u roku od šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva ili saznanja UIO da je potrebno izvršiti povrat, a zatezna kamata teče od dana isteka roka za povrat do dana izdavanja naloga za povrat. Dakle, teleološkim tumačenjem odredbe Sud zaključuje da je odredbom člana 14. normirano obavezujuće ponašanje u nepodudarnoj situaciji sa činjenicama slučaja. Dakle, primjenom ranije navedenih pravila tumačenja, iz člana 16. proizlazi da je ratio date odredbe povrat plaćenih iznosa duga, koji su plaćeni kako bi se spriječilo izvršenje rješenja, a koje je poništeno rješenjem UIO ili od nadležnog suda. Kako je u konkretnoj pravnoj situaciji tužitelj platio iznos od 99.528,62 KM na osnovu rješenja tužene, a koja su presudom Suda BiH poništena, a naknadno je i novom odlukom tužene ustanovljena neosnovanost datih rješenja, to je nesporno da je odredba člana 16. navedenog zakona primjenjiva na dati činjenični opis ovog predmeta.
Neosnovan je i prigovor iz revizije da se odredba člana 16. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja ne može primijeniti na iznos koji je tužitelj (neosnovano) uplatio tuženoj za kamatu i teret prinudne naplate. Naime, kako je suština odredbe člana 16. povrat neosnovanog duga, a kako zatezna kamata proizlazi iz osnovnog duga, to je jasno da je, slijedeći sudbinu glavnog potraživanja, zakonodavac imao u vidu propisivanjem navedene odredbe zakona da omogući povrat i neosnovano naplaćenih zakonskih zateznih kamata.
(Presuda revizijskog vijeća Suda Bosne i Hercegovine broj: S1 3 P 022575 17
Rev od 07.12.2017. godine)
Kada porezni obveznik izvrši uplatu zahtijevanog novčanog iznosa na osnovu rješenja UIO, a koja (rješenja) su presudom Suda BiH poništena, pa se naknadno i novom odlukom UIO ustanovi neosnovanost tih (prvobitnih) rješenja, na takve situacije se primjenjuje odredba člana 16. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja kojom je propisan povrat zateznih kamata i troškova garancije u slučajevima poništenog naloga za plaćanje određenog iznosa duga.
Iz obrazloženja:
Prema ocjeni revizijskog vijeća, suprotno navodima revidenta-tužene, drugostepena presuda nije donesena uz povredu odredaba parničnog postupka jer je rješavajući žalbu tužitelja, drugostepeno vijeće, u smislu odredbe člana 188. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH ocijenilo sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja za ocjenu osnovanosti tog pravnog lijeka, a što je vidljivo iz razloga datih u obrazloženju pobijane presude. Pri tome je uvjerenje o osnovanosti žalbenih prigovora drugostepeno vijeće opravdalo jasnim, valjanim i potpunim razlozima, koje kao pravilne prihvata i revizijsko vijeće jer isti nisu u suprotnosti sa izvedenim dokazima, te imaju uporište u odredbama materijalnog prava, na koje se i pozvalo u obrazloženju pobijane presude. Stoga nije osnovan prigovor revidenta da je pred drugostepenim vijećem ostvarena povreda odredaba parničnog postupka u smislu odredbe člana 176. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH.
Također, neosnovan je prigovor stvarne nenadležnosti ovog Suda, izjavljen u reviziji, jer je u predmetnoj pravnoj stvari riječ o imovinsko-pravnom zahtjevu koji se odnosi na isplatu zakonskih zateznih kamata. Naime, drugostepeno vijeće je ispravno zaključilo da je u konkretnoj pravnoj stvari tužitelj uplatio iznos od 99.528,62 KM tuženoj, na osnovu naknadno poništenih i ukinutih rješenja, a što znači da je pravni osnov za isplatu iznosa naknadno otpao. To upravo znači da je za tužitelja nastala šteta pri vršenju poslova organa uprave BiH ili drugih institucija BiH, a što je zakonski uslov za stvarnu nadležnost ovog Suda. Bez obzira što se na predmetnu pravnu stvar primjenjuje lex specialis Zakon o postupku indirektnog oporezivanja, a ne lex generalis Zakon o obligacionim odnosima, revizijsko vijeće je stava da je, materijalnopravno, zahtjev tužitelja upravljen na potraživanje
imovinsko-pravne štete, za šta je ovaj Sud nadležan u skladu sa ZPP-om pred Sudom BiH.
Bez osnova su i prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, iz razloga što je drugostepeno vijeće Suda BiH u žalbenom postupku utvrdilo da je žalba tužitelja osnovana i to primjenom odredbe člana 16. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja. Naime, drugostepeno vijeće je ispravno primijenilo odredbu člana
16. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, kojom je propisan povrat zateznih kamata i troškova garancija u slučajevima poništenog iznosa duga. U smislu ove odredbe, kada su iznosi plaćeni ili garancije podnesene da bi se spriječilo izvršenje rješenja, UIO će izvršiti povrat plaćenog iznosa ili troškova garancije ako su rješenje ili iznos duga poništeni rješenjem UIO ili od nadležnog suda. Povrat se vrši s obračunatom zateznom kamatom od dana kada je iznos ili trošak garancije plaćen. U konkretnom slučaju Sud je poništio rješenja tužene na osnovu kojih je prinudno naplaćena nepostojeća poreska obaveza tužitelja po osnovu PDV-a, tj. nezakonito mu je izrekla novčanu prekršajnu kaznu.
Tužena neosnovano ukazuje na primjenu odredbe člana 14. predmetnog Zakona, jer je odredba datog člana ratione materiae inkompatibilna sa ovom pravnom situacijom. Naime, jezičkim tumačenjem odredbe člana 14. proizilazi da se ovom normom propisuju povrati koji proizlaze iz svakog indirektnog poreza, a to znači da u slučaju prekomjerne uplate po osnovu indirektnih poreza UIO vrši povrat. Dakle, riječ je o situaciji u kojoj bez sudskog postupka biva utvrđeno (po službenoj dužnosti ili po zahtjevu obveznika) da je obveznik uplatio veći iznos od obaveznog, pa mu UIO vraća iznos. Kako obveznik, u pravilu, u vrijeme plaćanja iznosa nije niti bio svjestan prekomjerne uplate, to je ovom odredbom propisano da se u načelu povrat vrši u roku od šest mjeseci od dana podnošenja zahtjeva ili saznanja UIO da je potrebno izvršiti povrat, a zatezna kamata teče od dana isteka roka za povrat do dana izdavanja naloga za povrat. Dakle, teleološkim tumačenjem odredbe Sud zaključuje da je odredbom člana 14. normirano obavezujuće ponašanje u nepodudarnoj situaciji sa činjenicama slučaja. Dakle, primjenom ranije navedenih pravila tumačenja, iz člana 16. proizlazi da je ratio date odredbe povrat plaćenih iznosa duga, koji su plaćeni kako bi se spriječilo izvršenje rješenja, a koje je poništeno rješenjem UIO ili od nadležnog suda. Kako je u konkretnoj pravnoj situaciji tužitelj platio iznos od 99.528,62 KM na osnovu rješenja tužene, a koja su presudom Suda BiH poništena, a naknadno je i novom odlukom tužene ustanovljena neosnovanost datih rješenja, to je nesporno da je odredba člana 16. navedenog zakona primjenjiva na dati činjenični opis ovog predmeta.
Neosnovan je i prigovor iz revizije da se odredba člana 16. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja ne može primijeniti na iznos koji je tužitelj (neosnovano) uplatio tuženoj za kamatu i teret prinudne naplate. Naime, kako je suština odredbe člana 16. povrat neosnovanog duga, a kako zatezna kamata proizlazi iz osnovnog duga, to je jasno da je, slijedeći sudbinu glavnog potraživanja, zakonodavac imao u vidu propisivanjem navedene odredbe zakona da omogući povrat i neosnovano naplaćenih zakonskih zateznih kamata.
(Presuda revizijskog vijeća Suda Bosne i Hercegovine broj: S1 3 P 022575 17
Rev od 07.12.2017. godine)