Postupanje državnih organa po zahtjevima građana i diskriminacija
Posted: Fri Aug 21, 2020 8:10 am
Postupanje državnih organa po zahtjevima građana i diskriminacija
Različito postupanje Tužilaštva Bosne i Hercegovine po zaprimljenim krivičnim prijavama za identična krivična djela ne ispunjava uslove za zaštitu po odredbama Zakona o zabrani diskriminacije.
Iz obrazloženja:
Drugostepeno vijeće je zaključilo da je pravilna odluka prvostepenog suda o odbijanju tužbenog zahtjeva za utvrđenje diskriminacije, ali ne iz razloga na kojima se zasniva prvostepena presuda, nego usljed činjenice da se radnje koje je tužilac označio kao diskriminatorsko postupanje ne mogu kvalifikovati kao diskriminacija
u smislu člana 2. Zakona o zabrani diskriminacije u BiH (''Službeni glasnik BiH'', broj: 59/09 i 66/12).
Citirana odredba pod pojmom diskriminacije i diskriminatorskog ponašanja podrazumijeva svako različito postupanje uključujući svako isključenje, ograničenje ili davanje prednosti zasnovano na stvarnim ili pretpostavljenim osnovana prema bilo kom licu ili grupi lica na osnovu njegove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze sa nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovinskog stanja, članstva u sindikatu ili drugim udruženjima, obrazovanja, društvenog položaja i pola, polnog izražavanja ili orijentacije, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kom licu onemogući ili ugrozi priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima javnog života. Ovaj osnov diskriminacije razrađen je u oblicima propisanim odredbama člana 3. i 4. citiranog zakona.
Diskriminacija u smislu zakonske definicije podrazumijeva da se nekom licu, samo na osnovu njegovog ličnog svojstva, osobine ili uvjerenja, uskraćuju prava koja mu pripadaju i u suštini predstavlja povredu načela jednakih prava i obaveza. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, kao organ tužene, jedino pravo koje je trebao obezbijediti tužitelju na jednak način kao i svim drugim građanima jeste pravo na podnošenje krivične prijave. Ovo pravo tužitelj je nesporno ostvario, a dalja postupanja Tužilaštva BiH ne preduzimaju se radi obezbjeđenja bilo kojeg prava podnosiocu krivične prijave, nego radi ostvarivanja zakonske funkcije provođenja istrage u svojstvu samostalnog organa Bosne i Hercegovine kako je to propisano članom 2. i 12. stav 1. Zakona o Tužilaštvu Bosne i Hercegovine (''Službeni glasnik BiH'', broj: 24/02 sa izmjenama).
Različito postupanje po zaprimljenim krivičnim prijavama za identična krivična djela ne ispunjava uslove za sudsku zaštitu po odredbama Zakona o zabrani diskriminacije. Ovo iz razloga jer se sprovođenje istrage naređuje u slučaju postojanja osnova sumnje kako je to propisano u članu 216. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, koji je prvostepeni sud pravilno tumačio, a ne sa ciljem da se podnosioci krivične prijave dovedu u približno identičan položaj. Činjenica da je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine donijelo naredbu o sprovođenju istrage protiv tužitelja i svjedoka N. A. za isto krivično djelo za koje prema A. P. nije preduzelo bilo kakve radnje niti u smislu člana 216. stav 3. ZKP obavijestilo podnosioca prijave o nesprovođenju istrage, ne predstavlja diskriminaciju u smislu
zakonske definicije, niti eventualni propusti u radu Tužilaštva kao nezavisnog organa tužene sami po sebi mogu biti osnov za odgovornost države za diskriminaciju.
(Presuda Apelacionog vijeća Suda BiH broj: S1 3 P 023619 17 Gž od 17.10.2017. godine)
Različito postupanje Tužilaštva Bosne i Hercegovine po zaprimljenim krivičnim prijavama za identična krivična djela ne ispunjava uslove za zaštitu po odredbama Zakona o zabrani diskriminacije.
Iz obrazloženja:
Drugostepeno vijeće je zaključilo da je pravilna odluka prvostepenog suda o odbijanju tužbenog zahtjeva za utvrđenje diskriminacije, ali ne iz razloga na kojima se zasniva prvostepena presuda, nego usljed činjenice da se radnje koje je tužilac označio kao diskriminatorsko postupanje ne mogu kvalifikovati kao diskriminacija
u smislu člana 2. Zakona o zabrani diskriminacije u BiH (''Službeni glasnik BiH'', broj: 59/09 i 66/12).
Citirana odredba pod pojmom diskriminacije i diskriminatorskog ponašanja podrazumijeva svako različito postupanje uključujući svako isključenje, ograničenje ili davanje prednosti zasnovano na stvarnim ili pretpostavljenim osnovana prema bilo kom licu ili grupi lica na osnovu njegove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze sa nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovinskog stanja, članstva u sindikatu ili drugim udruženjima, obrazovanja, društvenog položaja i pola, polnog izražavanja ili orijentacije, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kom licu onemogući ili ugrozi priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima javnog života. Ovaj osnov diskriminacije razrađen je u oblicima propisanim odredbama člana 3. i 4. citiranog zakona.
Diskriminacija u smislu zakonske definicije podrazumijeva da se nekom licu, samo na osnovu njegovog ličnog svojstva, osobine ili uvjerenja, uskraćuju prava koja mu pripadaju i u suštini predstavlja povredu načela jednakih prava i obaveza. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, kao organ tužene, jedino pravo koje je trebao obezbijediti tužitelju na jednak način kao i svim drugim građanima jeste pravo na podnošenje krivične prijave. Ovo pravo tužitelj je nesporno ostvario, a dalja postupanja Tužilaštva BiH ne preduzimaju se radi obezbjeđenja bilo kojeg prava podnosiocu krivične prijave, nego radi ostvarivanja zakonske funkcije provođenja istrage u svojstvu samostalnog organa Bosne i Hercegovine kako je to propisano članom 2. i 12. stav 1. Zakona o Tužilaštvu Bosne i Hercegovine (''Službeni glasnik BiH'', broj: 24/02 sa izmjenama).
Različito postupanje po zaprimljenim krivičnim prijavama za identična krivična djela ne ispunjava uslove za sudsku zaštitu po odredbama Zakona o zabrani diskriminacije. Ovo iz razloga jer se sprovođenje istrage naređuje u slučaju postojanja osnova sumnje kako je to propisano u članu 216. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, koji je prvostepeni sud pravilno tumačio, a ne sa ciljem da se podnosioci krivične prijave dovedu u približno identičan položaj. Činjenica da je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine donijelo naredbu o sprovođenju istrage protiv tužitelja i svjedoka N. A. za isto krivično djelo za koje prema A. P. nije preduzelo bilo kakve radnje niti u smislu člana 216. stav 3. ZKP obavijestilo podnosioca prijave o nesprovođenju istrage, ne predstavlja diskriminaciju u smislu
zakonske definicije, niti eventualni propusti u radu Tužilaštva kao nezavisnog organa tužene sami po sebi mogu biti osnov za odgovornost države za diskriminaciju.
(Presuda Apelacionog vijeća Suda BiH broj: S1 3 P 023619 17 Gž od 17.10.2017. godine)