Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije
Posted: Wed Sep 02, 2020 7:03 am
Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije
Tužba sa tužbenim zahtjevom za naknadu štete zbog diskriminacije nije nužno uslovljena i deklaratornim tužbenim zahtjevom za utvrđivanje postojanja diskriminacije.
Tužbeni zahtjev koji je opredijeljen na način definisan odredbom člana 4. stav 3. Zakona o zabrani diskriminacije kao oblika nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu, koji podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekt na žrtvu čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenog, mora sadržavati konkretne radnje koje su za posljedicu imale mobing, a koje se izrekom prvostepene presude zabranjuju, odnosno nalažu tuženoj.
U slučaju kontinuirane diskriminacije, rok za podnošenja tužbe se računa od dana posljednje učinjene radnje.
Iz obrazloženja:
Tužiteljica je ovom sudu podnijela kondemnatornu tužbu sa reparacijskim zahtjevom, prilikom čega je kao pravni osnov navela diskriminaciju na poslu (mobing) koji je trajao tokom 2015. i 2016. godine. Opredijeljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica je tražila da se tuženoj naloži zabrana preduzimanja radnji kojima se krši tužiteljicino pravo na jednako postupanje, te da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija i njene posljedice po tužiteljicu, kao i da se tuženoj naloži da, na ime nematerijalne štete za pretrpljeni duševni bol i strah kao posljedice mobinga na radnom mjestu, tužiteljici isplati iznos od 9.600,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dana donošenja presude pa sve do konačne isplate.
Osnovano se žalbom tužene ukazuje da tužbeni zahtjev koji je opredijeljen na način definisan odredbom člana 4. stav 3. Zakona o zabrani diskriminacije kao oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu, koji podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekt na žrtvu čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenog, ne sadrži koje su to konkretne radnje koje su za posljedicu imale mobing, a koje se izrekom prvostepene presude zabranjuju, odnosno nalažu tuženoj, što čini izreku pobijane presude neodređenom,
nejasnom i neizvršivom, a što sve predstavlja povredu odredaba parničnog postupka.
Naime, prema odredbi člana 12. stav 1. tačka b) Zakona o zabrani diskriminacije za kondemnatornu tužbu, kakvu je i tužiteljica podnijela, kojom se zabranjuje diskriminatoru preduzimanje radnji kojima se krši tužiočevo pravo na jednako postupanje, potrebno je tačno označenje koje su to radnje čije se preduzimanje zabranjuje tuženoj, odnosno koje se tuženoj nalažu, u cilju uklanjanja diskriminacije i njenih posljedica.
Kako ni tužbeni zahtjev ni pobijana odluka ne sadrže tačno označene radnje tužene u tom smislu, žalba tužene kojom se prvostepena odluka u ovom dijelu pobija je osnovana.
Neosnovan je žalbeni navod kojim se ističe da je tužiteljica morala podnijeti utvrđujuću tužbu, i kao tuženu stranu označiti i osobu koja je diskriminaciju vršila (mobera), pa tek nakon ovakvog utvrđenja potraživati naknadu nematerijalne štete. Ovakav žalbeni navod je, imajući u vidu odredbu člana 12. Zakona o zabrani diskriminacije, u potpunosti neosnovan. Odredbom citiranog člana zakona određene su četiri posebne tužbe koje mogu biti postavljene u postupcima zaštite od diskriminacije. Međutim, navedenom odredbom ne propisuje se obavezno kumulativno podnošenje tužbi. Postavljanje i opredijeljenje tužbenog zahtjeva je potpuna dispozicija tužitelja, pa je tužitelj ovlašten da podnese tužbu u skladu sa bilo kojom tačkom stava 1. člana 12. Zakona o zabrani diskriminacije.
Slijedom navedenog, iako tužbeni zahtjev nije opredijeljen na utvrđenje postojanja diskriminacije, prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je tuženu obavezao na naknadu nematerijalne štete u skladu sa relevantnim odredbama zakona pravilno cijeneći sve izvedene dokaze, kao i nalaz i mišljenje vještaka. S obzirom da je odredbom naprijed citiranog člana dato pravo tužitelju na postavljanje odvojenih tužbenih zahtjeva iz osnova nejednakog postupanja (diskriminacije) na poslu (mobinga), samim tim je omogućeno i da tužitelj postavlja tužbeni zahtjev opredijeljen na naknadu nematerijalne štete, o čijoj se osnovanosti i visini može raspravljati bez da se prethodno izrekom presude utvrdi postojanje diskriminacije.
Nadalje, žalbeni navod kojim se ističe da je u postupku označenom moberu prestao radni odnos zbog penzionisanja, iz kojeg razloga je presuda nejasna i kontradiktorna, nije osnovan. Pasivnu legitimaciju u postupcima zaštite od
diskriminacije ima poslodavac, te se u ovim postupcima upravo poslodavcu, a ne označenom moberu, zabranjuje, odnosno, nalaže preduzimanje određenih radnji u cilju sprečavanja i uklanjanja diskriminacije i njenih posljedica, shodno odredbama člana 86.e stav 6. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine.
S tim u vezi neosnovan je i prigovor pasivne legitimacije tužene, kako je pravilno odlučio prvostepeni sud, ali ne iz razloga koji se navode u pobijanoj prvostepenoj presudi.
Kako je mobing oblik diskriminacije na radnom mjestu, to se u konkretnom slučaju primjenjuje i Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine, koji je usaglašen sa odredbama Zakona o zabrani diskriminacije na način da je isti 2010. godine dopunjen (''Službeni glasnik BiH'', broj: 60/10) tako što je iza odredbe člana 86. dodat novi odjeljak c) kojim je propisana zabrana diskriminacije i ista regulisana odredbama članova 86.a – 86.f . Odrebom člana 86.c diskriminacija nije dozvoljena u odnosu na uslove rada i sva prava iz radnog odnosa, niti je dozvoljeno uznemiravanje te sistematsko zlostavljanje zaposlenika od poslodavca i drugih zaposlenika u skladu sa odredbom člana 86.e, a posebno je propisano da je poslodavac dužan preduzeti efikasne mjere sprečavanja diskriminacije i mobinga.
Odredbom stava 3. člana 86.f navedenog zakona propisano je da, u slučaju kada zaposlenik pred nadležnim sudom pokrene postupak za naknadu štete, a sud utvrdi da je tužba osnovana, naredit će poslodavcu da tužiocu uspostavi i osigura ostvarivanje prava koja su mu uskraćena ili da plati odgovarajuću novčanu naknadu.
Navedena odredba odgovornost za mobing na poslu upućuje samo na poslodavca, a ne obuhvata i zaposlene, imajući pri tome u vidu da su Zakonom o radu u institucijama BiH propisana prava i obaveze iz radnog odnosa, kako za zaposlenog, tako i za poslodavca. Osim toga, navedena odredba nije u suprotnosti ni sa odredbom člana 6. Zakona o zabrani diskriminacije kojom se ne utvrđuje krug odgovornih lica, nego samo oblasti u kojima se moraju primijeniti odredbe ovog zakona.
Neosnovan je i prigovor neblagovremenosti podnošenja tužbe, a iz razloga koje je pravilno cijenio prvostepeni sud.
Naime, odredbom člana 13. stav 4. Zakona o zabrani diskriminacije propisan je rok za podnošenje tužbe i isti iznosi tri godine od dana saznanja o učinjenoj povredi prava, a najduže pet godina od dana učinjenja povrede. U slučaju kontinuirane diskriminacije, rok se računa od dana posljednje učinjene radnje. Kako je tužiteljica bila izložena diskriminaciji, odnosno, mobingu počevši od 2014. do 2016. godine, te kako je tužbu podnijela 25.05.2016. godine, proizlazi da nije protekao zakonom propisani rok za sudsku zaštitu, pa je ovaj prigovor tužene i po shvatanju drugostepenog vijeća, u cijelosti neosnovan.
(Iz presuda Apelacionog vijeća Suda Bosne i Hercegovine, broj: S1 3 P 022056 17 Gž od 15.12.2017. godine i broj: S1 3 P 022056 18 Rev od
16.03.2018. godine)
Tužba sa tužbenim zahtjevom za naknadu štete zbog diskriminacije nije nužno uslovljena i deklaratornim tužbenim zahtjevom za utvrđivanje postojanja diskriminacije.
Tužbeni zahtjev koji je opredijeljen na način definisan odredbom člana 4. stav 3. Zakona o zabrani diskriminacije kao oblika nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu, koji podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekt na žrtvu čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenog, mora sadržavati konkretne radnje koje su za posljedicu imale mobing, a koje se izrekom prvostepene presude zabranjuju, odnosno nalažu tuženoj.
U slučaju kontinuirane diskriminacije, rok za podnošenja tužbe se računa od dana posljednje učinjene radnje.
Iz obrazloženja:
Tužiteljica je ovom sudu podnijela kondemnatornu tužbu sa reparacijskim zahtjevom, prilikom čega je kao pravni osnov navela diskriminaciju na poslu (mobing) koji je trajao tokom 2015. i 2016. godine. Opredijeljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica je tražila da se tuženoj naloži zabrana preduzimanja radnji kojima se krši tužiteljicino pravo na jednako postupanje, te da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija i njene posljedice po tužiteljicu, kao i da se tuženoj naloži da, na ime nematerijalne štete za pretrpljeni duševni bol i strah kao posljedice mobinga na radnom mjestu, tužiteljici isplati iznos od 9.600,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dana donošenja presude pa sve do konačne isplate.
Osnovano se žalbom tužene ukazuje da tužbeni zahtjev koji je opredijeljen na način definisan odredbom člana 4. stav 3. Zakona o zabrani diskriminacije kao oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu, koji podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekt na žrtvu čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenog, ne sadrži koje su to konkretne radnje koje su za posljedicu imale mobing, a koje se izrekom prvostepene presude zabranjuju, odnosno nalažu tuženoj, što čini izreku pobijane presude neodređenom,
nejasnom i neizvršivom, a što sve predstavlja povredu odredaba parničnog postupka.
Naime, prema odredbi člana 12. stav 1. tačka b) Zakona o zabrani diskriminacije za kondemnatornu tužbu, kakvu je i tužiteljica podnijela, kojom se zabranjuje diskriminatoru preduzimanje radnji kojima se krši tužiočevo pravo na jednako postupanje, potrebno je tačno označenje koje su to radnje čije se preduzimanje zabranjuje tuženoj, odnosno koje se tuženoj nalažu, u cilju uklanjanja diskriminacije i njenih posljedica.
Kako ni tužbeni zahtjev ni pobijana odluka ne sadrže tačno označene radnje tužene u tom smislu, žalba tužene kojom se prvostepena odluka u ovom dijelu pobija je osnovana.
Neosnovan je žalbeni navod kojim se ističe da je tužiteljica morala podnijeti utvrđujuću tužbu, i kao tuženu stranu označiti i osobu koja je diskriminaciju vršila (mobera), pa tek nakon ovakvog utvrđenja potraživati naknadu nematerijalne štete. Ovakav žalbeni navod je, imajući u vidu odredbu člana 12. Zakona o zabrani diskriminacije, u potpunosti neosnovan. Odredbom citiranog člana zakona određene su četiri posebne tužbe koje mogu biti postavljene u postupcima zaštite od diskriminacije. Međutim, navedenom odredbom ne propisuje se obavezno kumulativno podnošenje tužbi. Postavljanje i opredijeljenje tužbenog zahtjeva je potpuna dispozicija tužitelja, pa je tužitelj ovlašten da podnese tužbu u skladu sa bilo kojom tačkom stava 1. člana 12. Zakona o zabrani diskriminacije.
Slijedom navedenog, iako tužbeni zahtjev nije opredijeljen na utvrđenje postojanja diskriminacije, prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je tuženu obavezao na naknadu nematerijalne štete u skladu sa relevantnim odredbama zakona pravilno cijeneći sve izvedene dokaze, kao i nalaz i mišljenje vještaka. S obzirom da je odredbom naprijed citiranog člana dato pravo tužitelju na postavljanje odvojenih tužbenih zahtjeva iz osnova nejednakog postupanja (diskriminacije) na poslu (mobinga), samim tim je omogućeno i da tužitelj postavlja tužbeni zahtjev opredijeljen na naknadu nematerijalne štete, o čijoj se osnovanosti i visini može raspravljati bez da se prethodno izrekom presude utvrdi postojanje diskriminacije.
Nadalje, žalbeni navod kojim se ističe da je u postupku označenom moberu prestao radni odnos zbog penzionisanja, iz kojeg razloga je presuda nejasna i kontradiktorna, nije osnovan. Pasivnu legitimaciju u postupcima zaštite od
diskriminacije ima poslodavac, te se u ovim postupcima upravo poslodavcu, a ne označenom moberu, zabranjuje, odnosno, nalaže preduzimanje određenih radnji u cilju sprečavanja i uklanjanja diskriminacije i njenih posljedica, shodno odredbama člana 86.e stav 6. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine.
S tim u vezi neosnovan je i prigovor pasivne legitimacije tužene, kako je pravilno odlučio prvostepeni sud, ali ne iz razloga koji se navode u pobijanoj prvostepenoj presudi.
Kako je mobing oblik diskriminacije na radnom mjestu, to se u konkretnom slučaju primjenjuje i Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine, koji je usaglašen sa odredbama Zakona o zabrani diskriminacije na način da je isti 2010. godine dopunjen (''Službeni glasnik BiH'', broj: 60/10) tako što je iza odredbe člana 86. dodat novi odjeljak c) kojim je propisana zabrana diskriminacije i ista regulisana odredbama članova 86.a – 86.f . Odrebom člana 86.c diskriminacija nije dozvoljena u odnosu na uslove rada i sva prava iz radnog odnosa, niti je dozvoljeno uznemiravanje te sistematsko zlostavljanje zaposlenika od poslodavca i drugih zaposlenika u skladu sa odredbom člana 86.e, a posebno je propisano da je poslodavac dužan preduzeti efikasne mjere sprečavanja diskriminacije i mobinga.
Odredbom stava 3. člana 86.f navedenog zakona propisano je da, u slučaju kada zaposlenik pred nadležnim sudom pokrene postupak za naknadu štete, a sud utvrdi da je tužba osnovana, naredit će poslodavcu da tužiocu uspostavi i osigura ostvarivanje prava koja su mu uskraćena ili da plati odgovarajuću novčanu naknadu.
Navedena odredba odgovornost za mobing na poslu upućuje samo na poslodavca, a ne obuhvata i zaposlene, imajući pri tome u vidu da su Zakonom o radu u institucijama BiH propisana prava i obaveze iz radnog odnosa, kako za zaposlenog, tako i za poslodavca. Osim toga, navedena odredba nije u suprotnosti ni sa odredbom člana 6. Zakona o zabrani diskriminacije kojom se ne utvrđuje krug odgovornih lica, nego samo oblasti u kojima se moraju primijeniti odredbe ovog zakona.
Neosnovan je i prigovor neblagovremenosti podnošenja tužbe, a iz razloga koje je pravilno cijenio prvostepeni sud.
Naime, odredbom člana 13. stav 4. Zakona o zabrani diskriminacije propisan je rok za podnošenje tužbe i isti iznosi tri godine od dana saznanja o učinjenoj povredi prava, a najduže pet godina od dana učinjenja povrede. U slučaju kontinuirane diskriminacije, rok se računa od dana posljednje učinjene radnje. Kako je tužiteljica bila izložena diskriminaciji, odnosno, mobingu počevši od 2014. do 2016. godine, te kako je tužbu podnijela 25.05.2016. godine, proizlazi da nije protekao zakonom propisani rok za sudsku zaštitu, pa je ovaj prigovor tužene i po shvatanju drugostepenog vijeća, u cijelosti neosnovan.
(Iz presuda Apelacionog vijeća Suda Bosne i Hercegovine, broj: S1 3 P 022056 17 Gž od 15.12.2017. godine i broj: S1 3 P 022056 18 Rev od
16.03.2018. godine)