Pormes v. the Netherlands
Posted: Sun Aug 02, 2020 9:22 am
Pormes v. the Netherlands (br. 25402/14), 28.7.2020.1 Nema povrede člana 8. EK
Aplikant je Hein Pormes, državljanin Indonezije, rođen 1987. godine.
Slučaj se odnosi na njegovu žalbu na odbijanje nizozemskih vlasti da mu odobri dozvolu boravka, iako živi u Nizozemskoj od svoje četvrte godine.
Aplikant je stigao je u Nizozemsku 1991. godine nakon što mu je umrla majka, Indonežanka. U zemlju ga je doveo njegov pretpostavljeni otac, nizozemski državljanin, koji je također umro 1999. godine. Odgajali su ga ujak i tetka, nizozemski državljani, koje je smatrao svojim udomiteljima,
U 2004. godini, sa svojih 17 godina, otkrio je da možda, suprotno onome što je oduvijek pretpostavljao, nema nizozemsko državljanstvo. Saznao je da je u zemlju stigao s turističkom vizom koja je istekla nekoliko mjeseci nakon dolaska i da ni njegov pretpostavljeni otac ni njegovi udomitelji nisu poduzeli sve korake da regulira njegov boravak.
Tako je 2006. godine podnio zahtjev za dozvolu privremenog boravka. Međutim, 2007. godine zamjenik ministra pravde odbio je njegov zahtjev, jer je predstavljao opasnost za javnost nakon nedavne osuda za „nepristojni napad“ (seksualno uznemiravanje) i četiri tačke pokušaja nepristojnog napada. Balansirajući između aplikantovih veza s Nizozemskom i poteškoća s kojima bi se suočavao u prilagođavanju životu u Indoneziji naspram ozbiljnosti njegovih krivičnih djela, zamjenik ministra naglasio je da je njegov boravak u Nizozemskoj nikada nije bio zakonit.
Zamjenik ministra je 2008. odbio aplikantov prigovor, zadržavajući svoje mišljenje i ističući da je u međuvremenu opet osuđen za ista djela. Žalio se protiv odluke sudovima, ali nadležni Upravni odjel Vijeća države je 2013. godine zaključio da je zamjenik ministra s pravom pridavao veliku težinu djelima koja je počinio s obzirom na njihovu prirodu i ozbiljnost i činjenicu da je recidivist. U presudi je također istaknuto da je aplikant punoljetan i da je morao biti svjestan da nema boravišnu dozvolu u trenutku kada je počinio krivično djelo. Aplikant je dobrovoljno napustio Nizozemsku i otišao u Indoneziju 2016. godine, potpisavši deklaraciju s Međunarodnom organizacijom za migracije kojom je pristao obustaviti sve postupke usmjerene na dobivanje boravišne dozvole u Nizozemskoj u zamjenu za finansijsku pomoć.
Pozivajući se na član 8. (pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života), aplikant tvrdi da su domaći vlasti pridavale preveliku težinu njegovom krivičnom dosjeu, zanemarujući njegov porodični život s udomiteljima i snažne društvene i kulturne veze s Nizozemskom, kada su odlučili da mu izdaju dozvolu boravka.
Evropski sud je, između ostalog, istakao da s obzirom na dužinu boravka u Nizozemskoj i jačinu njegovih veza s Nizozemskom, aplikantovo preseljenje u Indoneziju povlačilo bi određene teškoće. Međutim, uprkos tome, on je zdrav odrasli čovjek, i mogao bi se sam snaći u toj zemlji. Aplikant ima određene praktične vještina i mogao bi se prilagoditi indonežanskoj kulturi i naučiti jezik. Kontakti s njegovom udomiteljskom porodicom i drugima u Nizozemskoj mogli bi se održavati modernim sredstvima komunikacije.
1 Informacije o predmetima pripremljene su u saradnji između Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Centra za sudsku dokumentaciju Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine. Informacije su informativnog karaktera i ne obavezuju Sud.
Također, aplikantu nije izrečena naredba o istjerivanju, što je ostavilo otvorenu mogućnost da podnese zahtjev za vizu kako bi posjetio Nizozemsku. Pored toga, svako domaće tijelo koje je donijelo odluku posebno je imalo u vidu obaveze države prema članu 8. Uzimajući u obzir prirodu, ozbiljnost i broj krivičnih djela koja je aplikant počinio, uključujući u vrijeme kada je znao da njegov status boravka u Nizozemskoj nije uređen, domaće vlasti nisu pripisale pretjeranu težinu općem interesu sprječavanje nereda ili kriminala i nisu prekoračile slobodu slobodne procjene koja im je data u okolnostima ovog slučaja.
Aplikant je Hein Pormes, državljanin Indonezije, rođen 1987. godine.
Slučaj se odnosi na njegovu žalbu na odbijanje nizozemskih vlasti da mu odobri dozvolu boravka, iako živi u Nizozemskoj od svoje četvrte godine.
Aplikant je stigao je u Nizozemsku 1991. godine nakon što mu je umrla majka, Indonežanka. U zemlju ga je doveo njegov pretpostavljeni otac, nizozemski državljanin, koji je također umro 1999. godine. Odgajali su ga ujak i tetka, nizozemski državljani, koje je smatrao svojim udomiteljima,
U 2004. godini, sa svojih 17 godina, otkrio je da možda, suprotno onome što je oduvijek pretpostavljao, nema nizozemsko državljanstvo. Saznao je da je u zemlju stigao s turističkom vizom koja je istekla nekoliko mjeseci nakon dolaska i da ni njegov pretpostavljeni otac ni njegovi udomitelji nisu poduzeli sve korake da regulira njegov boravak.
Tako je 2006. godine podnio zahtjev za dozvolu privremenog boravka. Međutim, 2007. godine zamjenik ministra pravde odbio je njegov zahtjev, jer je predstavljao opasnost za javnost nakon nedavne osuda za „nepristojni napad“ (seksualno uznemiravanje) i četiri tačke pokušaja nepristojnog napada. Balansirajući između aplikantovih veza s Nizozemskom i poteškoća s kojima bi se suočavao u prilagođavanju životu u Indoneziji naspram ozbiljnosti njegovih krivičnih djela, zamjenik ministra naglasio je da je njegov boravak u Nizozemskoj nikada nije bio zakonit.
Zamjenik ministra je 2008. odbio aplikantov prigovor, zadržavajući svoje mišljenje i ističući da je u međuvremenu opet osuđen za ista djela. Žalio se protiv odluke sudovima, ali nadležni Upravni odjel Vijeća države je 2013. godine zaključio da je zamjenik ministra s pravom pridavao veliku težinu djelima koja je počinio s obzirom na njihovu prirodu i ozbiljnost i činjenicu da je recidivist. U presudi je također istaknuto da je aplikant punoljetan i da je morao biti svjestan da nema boravišnu dozvolu u trenutku kada je počinio krivično djelo. Aplikant je dobrovoljno napustio Nizozemsku i otišao u Indoneziju 2016. godine, potpisavši deklaraciju s Međunarodnom organizacijom za migracije kojom je pristao obustaviti sve postupke usmjerene na dobivanje boravišne dozvole u Nizozemskoj u zamjenu za finansijsku pomoć.
Pozivajući se na član 8. (pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života), aplikant tvrdi da su domaći vlasti pridavale preveliku težinu njegovom krivičnom dosjeu, zanemarujući njegov porodični život s udomiteljima i snažne društvene i kulturne veze s Nizozemskom, kada su odlučili da mu izdaju dozvolu boravka.
Evropski sud je, između ostalog, istakao da s obzirom na dužinu boravka u Nizozemskoj i jačinu njegovih veza s Nizozemskom, aplikantovo preseljenje u Indoneziju povlačilo bi određene teškoće. Međutim, uprkos tome, on je zdrav odrasli čovjek, i mogao bi se sam snaći u toj zemlji. Aplikant ima određene praktične vještina i mogao bi se prilagoditi indonežanskoj kulturi i naučiti jezik. Kontakti s njegovom udomiteljskom porodicom i drugima u Nizozemskoj mogli bi se održavati modernim sredstvima komunikacije.
1 Informacije o predmetima pripremljene su u saradnji između Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Centra za sudsku dokumentaciju Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine. Informacije su informativnog karaktera i ne obavezuju Sud.
Također, aplikantu nije izrečena naredba o istjerivanju, što je ostavilo otvorenu mogućnost da podnese zahtjev za vizu kako bi posjetio Nizozemsku. Pored toga, svako domaće tijelo koje je donijelo odluku posebno je imalo u vidu obaveze države prema članu 8. Uzimajući u obzir prirodu, ozbiljnost i broj krivičnih djela koja je aplikant počinio, uključujući u vrijeme kada je znao da njegov status boravka u Nizozemskoj nije uređen, domaće vlasti nisu pripisale pretjeranu težinu općem interesu sprječavanje nereda ili kriminala i nisu prekoračile slobodu slobodne procjene koja im je data u okolnostima ovog slučaja.