Ponistenje ugovora
Posted: Sun Jun 17, 2018 2:54 pm
Poništenje ugovora
Član 111. Zakona o obligacionim odnosima
Sud odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva. Pri odlučivanju o tužbenom zahtjevu kojim se traži poništenje kupoprodajnog ugovora, sud nije ovlašten ispitivati postojanje razloga ništavosti takvog ugovora i tužbeni zahtjev usvojiti iz tih razloga.
Iz obrazloženja: Razmatrajući navode žalbe, ovaj sud je našao da je pravilno žalbom prigovoreno da je prvostepeni sud u konkretnoj pravnoj stvari pogrešno primijenio materijalno pravo. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud cijenio da su pojedine odredbe predmetnog ugo‐ vora o kupoprodaji ništave u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima te je tužbeni zahtjev usvojio iz tog razloga.
Tužbenim zahtjevom, međutim, ne traži se utvrđenje ništavosti, već poništenje predmetnog kupo‐ prodajnog ugovora, te je prvostepeni sud morao cijeniti da li postoje uslovi da se udovolji tako posta‐ vljenom tužbenom zahtjevu.
Naime, uzroci koji dovode do nevažnosti ugovora su različiti, pa su različite i posljedice koje proizvo‐ de, tako da neki uzroci, usljed svog značaja, dovode do apsolutne ništavosti ugovora, a drugi, kojima se povređuju interesi ugovorača, za posljedicu imaju relativnu ništavost ugovora. Ukoliko se tužitelj pozi‐ va na razloge apsolutne ništavosti, onda može tužbom tražiti samo utvrđenje ništavosti ugovora, a ne njegov poništaj, jer ništav ugovor po samom zakonu ne proizvodi pravno dejstvo, tako da presuda ima deklaratoran karakter, dok je u slučaju poništenja dejstvo presude konstitutivno.
Pravna zaštita koja se traži tužbom za poništenje ugovora, dakle, u potpunosti je različita od one ko‐ ja se traži tužbom za utvrđenje ništavosti, različiti su razlozi koji mogu dovesti do poništenja odnosno ništavosti, a različita je i aktivna legitimacija, jer zakon pravo isticanja ništavosti ugovora priznaje sva‐ kom zainteresovanom licu, dok pravo da traže poništenje ugovora imaju samo ugovarači.
S obzirom na izloženo, pogrešno je prvostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je, iz razloga predviđenih članom 103. Zakona o obligacionim odnosima – za koje je na osnovu utvrđenog činjeni‐ čnog stanja utvrdio da postoje – poništio ugovor o kupoprodaji zaključen između prvotuženog i drugo‐ tuženog. Naime, ugovor koji je ništav u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, nikada nije ni bio valjan, pa se ne može naknadno poništiti.
S druge strane, razlozi za poništenje ugovora su sasvim različiti od onih iz člana 103. Zakona o obli‐ gacionim odnosima, te su propisani odredbama člana 111. u vezi sa članom 112. Zakona o obligacionim odnosima. U konkretnom slučaju, međutim, tokom postupka nije dokazano da postoji bilo koji od ra‐ zloga za poništenje ugovora iz člana 111. Zakona o obligacionim odnosima, niti tužitelji – koji nisu ugo‐ vorne strane, imaju aktivnu legitimaciju da traže poništenje ugovora o kupoprodaji zaključenog između prvotuženog i drugotuženog. Zbog toga, po mišljenju ovog suda, tužbeni zahtjev nije osnovan, te ga je valjalo odbiti u cjelosti.
Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj: 09 P 009806 09 Gž od 12.06.2013. godine, potvrđe‐ na presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 386711 13 Rev od 25.03.2014. godine
izvor: https://advokat-prnjavorac.com
Član 111. Zakona o obligacionim odnosima
Sud odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva. Pri odlučivanju o tužbenom zahtjevu kojim se traži poništenje kupoprodajnog ugovora, sud nije ovlašten ispitivati postojanje razloga ništavosti takvog ugovora i tužbeni zahtjev usvojiti iz tih razloga.
Iz obrazloženja: Razmatrajući navode žalbe, ovaj sud je našao da je pravilno žalbom prigovoreno da je prvostepeni sud u konkretnoj pravnoj stvari pogrešno primijenio materijalno pravo. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud cijenio da su pojedine odredbe predmetnog ugo‐ vora o kupoprodaji ništave u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima te je tužbeni zahtjev usvojio iz tog razloga.
Tužbenim zahtjevom, međutim, ne traži se utvrđenje ništavosti, već poništenje predmetnog kupo‐ prodajnog ugovora, te je prvostepeni sud morao cijeniti da li postoje uslovi da se udovolji tako posta‐ vljenom tužbenom zahtjevu.
Naime, uzroci koji dovode do nevažnosti ugovora su različiti, pa su različite i posljedice koje proizvo‐ de, tako da neki uzroci, usljed svog značaja, dovode do apsolutne ništavosti ugovora, a drugi, kojima se povređuju interesi ugovorača, za posljedicu imaju relativnu ništavost ugovora. Ukoliko se tužitelj pozi‐ va na razloge apsolutne ništavosti, onda može tužbom tražiti samo utvrđenje ništavosti ugovora, a ne njegov poništaj, jer ništav ugovor po samom zakonu ne proizvodi pravno dejstvo, tako da presuda ima deklaratoran karakter, dok je u slučaju poništenja dejstvo presude konstitutivno.
Pravna zaštita koja se traži tužbom za poništenje ugovora, dakle, u potpunosti je različita od one ko‐ ja se traži tužbom za utvrđenje ništavosti, različiti su razlozi koji mogu dovesti do poništenja odnosno ništavosti, a različita je i aktivna legitimacija, jer zakon pravo isticanja ništavosti ugovora priznaje sva‐ kom zainteresovanom licu, dok pravo da traže poništenje ugovora imaju samo ugovarači.
S obzirom na izloženo, pogrešno je prvostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je, iz razloga predviđenih članom 103. Zakona o obligacionim odnosima – za koje je na osnovu utvrđenog činjeni‐ čnog stanja utvrdio da postoje – poništio ugovor o kupoprodaji zaključen između prvotuženog i drugo‐ tuženog. Naime, ugovor koji je ništav u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, nikada nije ni bio valjan, pa se ne može naknadno poništiti.
S druge strane, razlozi za poništenje ugovora su sasvim različiti od onih iz člana 103. Zakona o obli‐ gacionim odnosima, te su propisani odredbama člana 111. u vezi sa članom 112. Zakona o obligacionim odnosima. U konkretnom slučaju, međutim, tokom postupka nije dokazano da postoji bilo koji od ra‐ zloga za poništenje ugovora iz člana 111. Zakona o obligacionim odnosima, niti tužitelji – koji nisu ugo‐ vorne strane, imaju aktivnu legitimaciju da traže poništenje ugovora o kupoprodaji zaključenog između prvotuženog i drugotuženog. Zbog toga, po mišljenju ovog suda, tužbeni zahtjev nije osnovan, te ga je valjalo odbiti u cjelosti.
Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj: 09 P 009806 09 Gž od 12.06.2013. godine, potvrđe‐ na presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 386711 13 Rev od 25.03.2014. godine
izvor: https://advokat-prnjavorac.com