Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje kao razlog za ukidanje prvostepene presude
Posted: Sat Mar 28, 2020 10:27 am
Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje kao razlog za ukidanje prvostepene presude
Član 330. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
SHVATANJE DA ISKAZ SVJEDOKA UVIJEK MORA BITI POTKRIJEPLJEN NEKIM DRUGIM DOKAZOM DA BI BIO VJERODOSTOJAN, VODILO BI TOME DA SE SVJEDOCIMA KOJI SU JEDINI OČEVIDCI NEKOG DOGAĐAJA, NE BI MOGLA POKLONITI VJERA BEZ OBZIRA NA UVJERLJIVOST I VJERODOSTOJNOST NJIHOVOG KAZIVANJA ŠTO BI ZNAČILO I NARUŠAVANJE PRINCIPA SLOBODNE OCJENE DOKAZA JER BI SE DOKAZNA VRIJEDNOST TAKVIH ISKAZA UNAPRIJED ODREĐIVANA OKOLNOŠĆU DA LI SU ONI POTVRĐENI (DRUGIM DOKAZIMA) ILI NE, A NE PREMA SLOBODNOM UVJERENJU SUDA.
Iz obrazloženja:
„I po ocjeni ovog suda pogrešno je prvostepeni sud postupio kada je pošao od toga da iskaz svjedoka mora biti potkrijepljen drugim dokazima, pa da bi mu se poklonila vjera. Da je prvostepeni sud zaista takvog shvatanja, jasno se vidi po tome što dio iskaza istog svjedoka cijeni istinitim jer je potvrđen drugim dokazom (iskazom svjedokinje), a dio cijeni neistinitim, jer taj dio nije potvrđen nekim drugim dokazom.
S tim u vezi ovaj sud podsjeća da se osuđujuća presuda može zasnovati i na iskazu samo jednog svjedoka, ukoliko taj iskaz udovoljava onim kriterijima koji ga čine vjerodostojnim dokazom, tj. ako je zakonit, dosljedan i uvjerljiv tako da nema kontradiktornosti u ključnim dijelovima, te da ničim nije doveden u ozbiljnu sumnju, a što cijeni sud u svakom konkretnom slučaju, i u ovisnosti od svih okolnosti nekog događaja. Suprotno shvatanje, tj. zahtjev da iskaz svjedoka uvijek mora biti potkrijepljen nekim drugim dokazom, vodilo bi tome da se svjedocima koji su jedini očevici nekog događaja, (a u konkretnom slučaju je to oštećeni), ne bi mogla pokloniti vjera bez obzira na uvjerljivost i dosljednost njihovog kazivanja. To bi ujedno značilo i narušavanje principa slobodne ocjene dokaza, jer bi se dokazna vrijednost takvih iskaza unaprijed određivala okolnošću da li su oni potvrđeni (drugim dokazom) ili ne, a ne prema slobodnom uvjerenju suda. Dakle, u konkretnom je slučaju prvostepeni sud prvo pošao od pogrešnog shvatanja da je istinitost dijelova iskaza svjedoka oštećenog ovisna o postojanju potvrđujućih dokaza, a da pri tome nije cijenjeno da li taj iskaz, gledano u cjelini, udovoljava kriterijima o kojima je prethodno bilo riječi. Ovo posebno u situaciji kada za dokaz, na koji se prvostepeni sud oslanja kod ocjene da je iskaz svjedoka neistinit (otpusnica iz bolnice), postoji razumno objašnjenje zbog čega se u istom i ne moraju nalaziti konstatirane povrede oštećenog o kojima je svjedočio. Također, nije sporno ni to da sud može prihvatiti dio iskaza nekog svjedoka kao vjerodostojan, a u drugim njegovim dijelovima ga ne prihvatiti, ali u takvim situacijama valja postupati sa naročitim oprezom, i obrazložiti sve ono što je proizvelo takav zaključak suda, uključujući i motiv svjedoka da u nekim dijelovima svog iskaza ne govori istinu.
Slijedom toga, ovaj sud nalazi da je usljed ovakve pogrešne ocjene dokaza i činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, zbog čega je valjalo žalbu tužiteljice u ovom dijelu uvažiti“.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 06 0 K 007358 15 Kž od 18.02.2016. godine)
Član 330. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
SHVATANJE DA ISKAZ SVJEDOKA UVIJEK MORA BITI POTKRIJEPLJEN NEKIM DRUGIM DOKAZOM DA BI BIO VJERODOSTOJAN, VODILO BI TOME DA SE SVJEDOCIMA KOJI SU JEDINI OČEVIDCI NEKOG DOGAĐAJA, NE BI MOGLA POKLONITI VJERA BEZ OBZIRA NA UVJERLJIVOST I VJERODOSTOJNOST NJIHOVOG KAZIVANJA ŠTO BI ZNAČILO I NARUŠAVANJE PRINCIPA SLOBODNE OCJENE DOKAZA JER BI SE DOKAZNA VRIJEDNOST TAKVIH ISKAZA UNAPRIJED ODREĐIVANA OKOLNOŠĆU DA LI SU ONI POTVRĐENI (DRUGIM DOKAZIMA) ILI NE, A NE PREMA SLOBODNOM UVJERENJU SUDA.
Iz obrazloženja:
„I po ocjeni ovog suda pogrešno je prvostepeni sud postupio kada je pošao od toga da iskaz svjedoka mora biti potkrijepljen drugim dokazima, pa da bi mu se poklonila vjera. Da je prvostepeni sud zaista takvog shvatanja, jasno se vidi po tome što dio iskaza istog svjedoka cijeni istinitim jer je potvrđen drugim dokazom (iskazom svjedokinje), a dio cijeni neistinitim, jer taj dio nije potvrđen nekim drugim dokazom.
S tim u vezi ovaj sud podsjeća da se osuđujuća presuda može zasnovati i na iskazu samo jednog svjedoka, ukoliko taj iskaz udovoljava onim kriterijima koji ga čine vjerodostojnim dokazom, tj. ako je zakonit, dosljedan i uvjerljiv tako da nema kontradiktornosti u ključnim dijelovima, te da ničim nije doveden u ozbiljnu sumnju, a što cijeni sud u svakom konkretnom slučaju, i u ovisnosti od svih okolnosti nekog događaja. Suprotno shvatanje, tj. zahtjev da iskaz svjedoka uvijek mora biti potkrijepljen nekim drugim dokazom, vodilo bi tome da se svjedocima koji su jedini očevici nekog događaja, (a u konkretnom slučaju je to oštećeni), ne bi mogla pokloniti vjera bez obzira na uvjerljivost i dosljednost njihovog kazivanja. To bi ujedno značilo i narušavanje principa slobodne ocjene dokaza, jer bi se dokazna vrijednost takvih iskaza unaprijed određivala okolnošću da li su oni potvrđeni (drugim dokazom) ili ne, a ne prema slobodnom uvjerenju suda. Dakle, u konkretnom je slučaju prvostepeni sud prvo pošao od pogrešnog shvatanja da je istinitost dijelova iskaza svjedoka oštećenog ovisna o postojanju potvrđujućih dokaza, a da pri tome nije cijenjeno da li taj iskaz, gledano u cjelini, udovoljava kriterijima o kojima je prethodno bilo riječi. Ovo posebno u situaciji kada za dokaz, na koji se prvostepeni sud oslanja kod ocjene da je iskaz svjedoka neistinit (otpusnica iz bolnice), postoji razumno objašnjenje zbog čega se u istom i ne moraju nalaziti konstatirane povrede oštećenog o kojima je svjedočio. Također, nije sporno ni to da sud može prihvatiti dio iskaza nekog svjedoka kao vjerodostojan, a u drugim njegovim dijelovima ga ne prihvatiti, ali u takvim situacijama valja postupati sa naročitim oprezom, i obrazložiti sve ono što je proizvelo takav zaključak suda, uključujući i motiv svjedoka da u nekim dijelovima svog iskaza ne govori istinu.
Slijedom toga, ovaj sud nalazi da je usljed ovakve pogrešne ocjene dokaza i činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, zbog čega je valjalo žalbu tužiteljice u ovom dijelu uvažiti“.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 06 0 K 007358 15 Kž od 18.02.2016. godine)