ODUZIMANJE IMOVINSKE KORISTI PRIBAVLJENE KRIVICNIM DJELOM
Posted: Sat Dec 26, 2015 11:02 am
ODUZIMANJE IMOVINSKE KORISTI PRIBAVLJENE KRIVIČNIM DJELOM
Autor: Mirza Jusufović, sudija Suda Bosne i Hercegovine
1. Pravna priroda oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom
Jedna od najznačajnijih dilema koja je prisutna u teoriji u vezi sa oduzimanjem nezakonito stečene imovine jeste pravna priroda mjere oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.
Dok jedni teoretičari smatraju da se radi o mjeri sigurnosti kao kategoriji općeg dijela krivičnog prava, drugi polaze od toga da se radi o posebnoj mjeri, dok je treći situiraju u grupu krivičnopravnih sankcija. Stanovište o oduzimanju imovinske koristi kao mjeri sigurnosti koja se sastoji u tome da se učiniocu obavezno oduzima imovinska korist koju je postigao izvršenjem krivičnog djela je zastupala ranija krivičnopravna teorija (Zlatarić & Damaška, 1966, s. 204). Danas preovladava mišljenje da oduzimanje imovinske koristi nije niti sigurnosna mjera, ni pravna posljedica osude, nego da se radi o mješovitom krivično- građanskopravnom institutu, mjeri sui generis čija je svrha uspostava stanja narušenog počinjenjem krivičnog djela i zabrane nezakonitog bogaćenja kriminalnim djelatnostima (Derenčinović, 1999., s. 169).
Iz ovog slijedi da mjera oduzimanja nezakonito stečene imovinske koristi ima svoj retributivni, ali i generalno-preventivni učinak. Ona ima preventivno značenje, jer se počinitelju stavlja na znanje da neće moći uživati korist nezakonito stečenu izvršenjem krivičnog djela. Upravo to može biti opravdanje za unošenje u krivično pravo odredbi o oduzimanju imovinske koristi stečene krivičnim djelom (Bačić, 1998., s. 470).
Ovaj institut se razlikuje od kazni i sigurnosnih mjera, budući da zbog svoje in rem prirode nema punitivni karakter, a svrha mu je restorativna: oduzimanjem imovinske koristi pridonijeti uspostavi imovinskopravnog stanja kakvo je bilo prije počinjenja krivičnog djela kojim je imovinska korist pribavljena. Time se ostvaruje i šire načelo pravednosti (Ivicevic-Karas, 2007., s. 674).
2. Modaliteti primjene
Drugo važno pitanje u vezi sa primjenom ovog instituta u praksi se odnosi na modalitete njegove primjene u pojedinim zakonodavstvima, odnosno, na prirodu postupaka kojima se utvrđuje postojanje nezakonito stečene imovinske koristi, odnosno, u kojima se nalaže njezino trajno oduzimanje. Naime, trenutno postoje različita legislativna rješenja u pojedinim državama, koja često kombinuju
elemente krivičnog prava, krivičnog procesnog prava ili građanskog i upravnog prava, čime se stvaraju dovoljno flesksibilne mogućnosti za suzbijanje različitih oblika korupcije. U pravilu je ova materija uređena normama krivičnog zakonodavstva, tako da se ovaj institut u većini država isključivo primjenjuje u toku vođenja krivičnog postupka. Na taj način kažemo da je u tim sistemima temelj oduzimanja imovinske koristi svaka sudska odluka kojom je utvrđeno da je počinjeno krivično djelo.
S druge strane, postoje i ona zakonodavstva unutar kojih se može voditi građansko-pravni postupak kojim se utvrđuje postojanje nezakonito stečene imovinske koristi, ali pod uvjetom da se u istom predmetu paralelno vodi i krivični postupak u kojem se donosi konačna odluka o oduzimanju.
3. Oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom u BH zakonodavstvu
Novije krivično zakonodavstvo u Bosni i Hercegovini također sadrži odredbe o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. To se prvenstveno odnosi na odredbe materijalnog krivičnog zakonodavstva koje sadrži pravni osnov za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom i način oduzimanja takve koristi, te norme procesnog krivičnog zakonodavstva koje uređuju poseban postupak za oduzimanje nezakonito stečene imovinske koristi.
Reformom krivičnog zakonodavstva BiH iz 2003. godine po prvi put je u naše zakonodavstvo uveden i institut proširenog oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. Naime, odredbom čl. 110., st. 1. Krivičnog zakona BiH iz 2003. godine propisano je da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom (izmjenama iz 2015. godine, poslije riječi „imovinska korist“ dodane su riječi „prihod, profit i drugu korist iz imovinske koristi“).
Isto tako, odredbom zakona prema kojoj se imovinska korist oduzima isključivo na temelju odluke Suda kojom je utvrđeno da je počinjeno krivično djelo, određena je pravna priroda modela primjene ovog instituta u našoj zemlji. Kako je to očito iz teksta zakona, nužan uvjet za njegovu primjenu je odluka suda o počinjenju krivičnog djela, što ukazuje na činjenicu da se radi o klasičnom modelu oduzimanja nezakonito stečene imovinske koristi koji se ne može primjenjivati samostalno, isključivo na temelju sumnje o nezakonitom porijeklu imovine (kao što je to slučaj kod građansko-pravnih modela).
Međutim, postojale su zakonske mogućnosti da Sud, pod određenim uvjetima, oduzima ovu korist u odvojenom postupku paralelno sa krivičnim postupkom u kojem se utvrđivalo postojanje krivičnog djela i odgovornosti počinitelja za to djelo.
Tokom 2009. godine, izmjenama i dopunama krivičnog zakonodavstva u BiH je između ostalog, novelirana i odredba o proširenom oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. Prema odredbi zakona, oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom se nalaže odlukom Suda kojom je utvrđeno da je počinjeno krivično djelo. Podloga za tu odluku (1) mora biti u izreci presude kojom se optuženi oglašava krivim, (2) ne smije izlaziti izvan okvira krivičnog djela utvrđenog u sudskoj odluci i (3) mora voditi računa o tome je li ili nije podnesen imovinskopravni zahtjev).
Kada je riječ o proširenom oduzimanju (član 110. a KZ BiH), Sud svojom odlukom može oduzeti i onu imovinsku korist za koju tužilac pruži dovoljno dokaza da se opravdano vjeruje da je pribavljena izvršenjem određenih krivičnih djela (čiji katalog je zakonom ograničen na taksativno pobrojana poglavlja posebnog dijela krivičnog zakona), a da pri tome počinitelj nije pružio dokaze da je korist pribavljena zakonito.
U kontekstu izmjena i dopuna krivičnog zakona („Službeni glasnik BiH“, br. 8/10) i proširenog oduzimanja imovinske koristi, valja naglasiti da se zakonodavac opredjelio za sljedeća krivična djela kod kojih je moguća primjena ovog instituta:
(a) krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom
(b) krivična djela protiv privrede i jedinstva tržišta te krivična djela iz oblasti carina
(c) krivična djela korupcije i krivična djela protiv službene i druge odgovorne dužnosti
(d) krivična djela protiv oružanih snaga BiH i
(e) krivična djela iz glave posebnog dijela Krivičnog zakona pod naslovom
„dogovor, pripremanje, udruživanje i organizirani kriminal“.
Prva razlika između novog zakonskog rješenja o proširenom oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom i ranijih zakonskih propisa je u tome što je inicijativa za primjenu ovog instituta na postupajućem tužiocu koji treba pružiti dokaze koji ukazuju na sumnju da se radi o koristi koja je stečena izvršenjem pobrojanih krivičnih djela. Ukoliko Sud prihvati taj prijedlog, teret dokazivanja je (i) na počinitelju (jer se pretpostavlja da je tužilac već podnio određene dokaze koji ukazuju na sumnju da se radi o nezakonito stečenoj koristi), koji bi trebao pružiti dokaze da je imovinska korist stečena na zakonit način.
Radi se o svojevrsnoj podjeli tereta dokazivanja između tužioca (kao zastupnika javnog interesa) i počinitelja krivičnog djela, kojem mora biti omogućeno korištenje svih raspoloživih dokaznih sredstava s ciljem dokazivanja zakonitog porijekla svoje imovine. U slučaju da on to nije u mogućnosti učiniti, sud na temelju svog slobodnog uvjerenja može naložiti oduzimanje imovinske koristi od tog počinitelja, i to odlukom kojom je utvrdio počinjenje djela.
Navedeno je u skladu sa Konvencijom UN-a protiv transnacionalnog organiziranog kriminala, član 12., stav 7. gdje se kaže: „Države članice mogu razmotriti mogućnost uvođenja u vlastito zakonodavstvo takvih mjera, kojima bi se u skladu sa načelima domaćeg prava i prirodom sudskih postupaka, teret dokazivanja zakonitog porijekla koristi koja je rezultat krivičnog djela ili druge imovine koja podliježe oduzimanju prebacio na počinioca krivičnog djela“.
Isto tako, ovu mogućnost u svojim odredbama predviđa i Konvencija UN-a protiv korupcije (član 31., stav 8).
Druga bitna razlika se odnosi na to da je ranijim zakonskim rješenjem iz 2003. godine bilo omogućeno prošireno oduzimanje od vlasnika ili uživaoca
„sporne“ imovine, dok je novelirana odredba Krivičnog zakona iz 2009. precizirala da se oduzimanje vrši od počinitelja krivičnog djela.
4. Osnovne karakteristike postupka za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom
Kao odgovor na materijalnopravne odredbe o oduzimanju imovinske koristi stečene krivičnim djelom, procesni zakoni poznaju poseban postupak za oduzimanje takve imovinske koristi.
Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom utvrđuje se u krivičnom postupku po službenoj dužnosti. U tom postupku, posebno važnu ulogu ima tužilac, koji između ostalog, ima pravo i obavezu da utvrđuje činjenice potrebne za odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu, odnosno, o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom (izmjene i dopune KZ BiH Sl. glasnik 58/08). Preciznije rečeno, tužilac je dužan prikupljati dokaze i izviđati okolnosti koje su važne za utvrđivanje pribavljene imovinske koristi (član 392. stav 2 ZKP BiH). Međutim, takvu obavezu ima i Sud, čime se u procesnom smislu ostvaruje primjena načela da niko ne može zadržati protivpravno stečenu imovinsku korist.
Sud će, shodno zakonskim odredbama, vrijednost imovinske koristi procjenjivati na temelju vlastite procjene, ako bi procjena na drugačiji način dovela do nesrazmjernih poteškoća ili bi došlo do značajnijeg odugovlačenja postupka (član 394. ZKP BiH). Eventualne poteškoće u postupku dakle, imaju uticaja samo na postupak, način utvrđivanja, a nikako i na obavezu Suda da utvrdi imovinsku korist. Sud je u svakom slučaju, bez obzira na način utvrđivanja, dužan da utvrdi imovinsku korist, te da izrekne mjeru oduzimanja.
Imovinska korist će se utvrđivati u svakom krivičnom postupku, izuzev ako je priroda krivičnog djela takva da je očigledno da njegovim izvršenjem nije pribavljena imovinska korist (Savjet/Vijeće Evrope & Evropska komisija, 2005b, s. 946).
Ako je oštećeni podnio imovinskopravni zahtjev u smislu povrata predmeta pribavljenog krivičnim djelom, odnosno novčanog iznosa koji odgovara vrijednosti predmeta, imovinska korist će se utvrditi samo u onom dijelu koji nije obuhvaćen imovinskopravnim zahtjevom, čime se iskazuje supsidijarni odnos oduzimanja imovinske koristi naspram imovinskopravnog zahtjeva.
Imovinska korist se oduzima od optuženog bez obzira na njegovu materijalnu situaciju. Važno je istaći da je zakonom stvoren mehanizam osiguranja od otuđenja imovine koja je predmetom postupka o oduzimanju. U tom smislu, Sud će pored utvrđivanja vrijednosti imovinske koristi slobodnom procjenom, po službenoj dužnosti odrediti privremene mjere osiguranja, po odredbama koje važe po Zakonu o izvršnom postupku (član 395. ZKP BiH).
U odnosu na dileme u vezi vrste odluke kojom se nalaže oduzimanje imovinske koristi, treba navesti da je zakonom određeno da se oduzimanje može izvršiti presudom u kojoj se optuženi oglašava krivim, ili rješenjem o sudskoj opomeni, rješenjem o primjeni odgojne mjere, kao i presudom kojom se uvrđuje da je djelo izvršeno u stanju neuračunljivosti ili smanjene uračunljivosti (član 396. stav 1 ZKP BiH).
Naknadnim izmjenama propisa u ovoj oblasti, moguće je pod određenim uvjetima izricati ovu mjeru i u okviru skraćenog postupka izdavanja kaznenog naloga.
Tako je zakonom propisano da tužilac može u optužnici zatražiti od Suda da izda kazneni nalog u kojem će optuženom izreći određenu krivičnopravnu
sankciju ili mjeru bez provođenja glavne rasprave. U tom postupku, tužilac, između
ostalih, može zatražiti i izricanje mjere oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. Uvjet za to je da se postupak vodi za krivična djela s propisanom kaznom zatvora do pet godina ili novčanom kaznom kao glavnom kaznom, a za koje je tužilac prikupio dovoljno dokaza koji pružaju osnov za tvrdnju da je osumnjičeni učinio krivično djelo („Službeni glasnik BiH“ br. 58/08).
Što se tiče zakonskih ovlaštenja za prikupljanje podataka o pribavljenoj imovinskoj koristi, treba reći da se tužilac i ovlaštene službene osobe mogu služiti svim zakonom propisanim radnjama dokazivanja općeg i posebnog tipa (pod zakonom predviđenim uvjetima), s tim da postoje i neke radnje koje imaju poseban značaj za utvrđivanje takve koristi. Naime, tužilac može predložiti Sudu da izda naredbu banci ili drugoj pravnoj osobi koja vrši finansijsko poslovanje, kojom će se ta pravna osoba obavezati da dostavi podatke o bankovnim depozitima i drugim finansijskim transakcijama i poslovima osobe za koju postoje osnovi sumnje da je počinila krivično djelo koje je povezano s dobivanjem imovinske koristi, kao i osobâ za koje se osnovano vjeruje da su uključene u te finansijske transakcije ili poslove osumnjičenog. Uvjet za izdavanje takve naredbe je, osim postojanja sumnje, i uvjerenje da ti podaci mogu biti dokaz u krivičnom postupku.
5. Odnos oduzimanja imovinske koristi i imovinsko-pravnog zahtjeva
Imovinskopravni zahtjev i mjera oduzimanja imovinske koristi imaju zajednički cilj – obeštećenje oštećenika, a sve drugo je različito. Imovinskopravni zahtjev je kategorija građanskog prava, a samo iz razloga ekonomičnosti o njemu se odlučuje u krivičnom postupku, po pravilima građanskog prava, a karakterizira je dispozicija stranaka. Međutim, mjera oduzimanja imovinske koristi je kategorija krivičnog prava i na nju se primjenjuju propisi krivičnog prava, a pravila građanskog prava samo u mjeri u kojoj se ta pravila primjenjuju u krivičnom pravu, tj. kad se utvrđuje visina protupravno pribavljene imovinske koristi počinjenjem onih krivičnih djela kod kojih je to biće krivičnog djela. Ovdje nema dispozicije stranaka, jer sud po službenoj dužnosti mora izreći oduzimanje imovinske koristi, ako je ona ostvarena počinjenjem krivičnog djela, i to bez obzira koliko ona iznosi i u čemu se sastoji, zatim bez obzira je li neko oštećen ili nije ili su oštećeni neodređeni ili nepoznati, te bez obzira je li od nekog drugog oštećenog nadoknađena šteta počinjena krivičnim djelom.
U vezi s odnosom mjere oduzimanja imovinske koristi i imovinsko- pravnog zahtjeva treba istaći da je njima imovinska komponenta u znatnoj mjeri zajednička, te da i jedan i drugi, svaki na svoj način, u određenoj mjeri idu za uspostavljanjem narušenih imovinskih odnosa. Mjera oduzimanja imovinske koristi može se izreći samo onda kad je ostvarenjem krivičnog djela postignuta imovinska korist, dok se imovinskopravni zahtjev može dosuditi uvijek ako je počinjenjem krivičnog djela nekom nanijeta šteta, dakle i onda kad nije za nekog nastupila i imovinska korist, što je znatno šire.
Mjera oduzimanja imovinske koristi u odnosu na imovinskopravni zahtjev ima supsidijarni značaj i primjenjuje se samo ako imovinskopravni zahtjev nije postavljen, odnosno ako je postavljen u manjem iznosu nego što je visina prisvojene imovinske koristi. Ako imovinskopravni zahtjev nije postavljen, imovinska korist oduzet će se u cijelosti, a ako je postavljen u manjem iznosu, oduzet će se imovinska korist do pune visine ove koristi.
6. Izvršenje odluka o oduzimanju koristi
U praksi, mogućnosti izvršenja izrečenih sudskih odluka o oduzimanju nezakonito stečene imovinske koristi su dosta ograničene. Takav zaključak nesumnjivo proizilazi iz odredbi relevantnih propisa koji uređuju ovu materiju. Među tim propisima svakako treba izdvojiti Zakon Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera, koji sadrži i odredbe o izvršenju mjere oduzimanja imovinske koristi stečene krivičnim djelom.
Prema ovom propisu, nadležnost za pokretanje ovog postupka je na krivičnom odjeljenju Suda koji je dužan postupati ex officio prilikom izvršenja odluka o oduzimanju. Prilikom vođenja ovog postupka u pravilu vrijede pravila
Zakona o izvršnom postupku BiH. Ukratko, izvršenje mjere oduzimanja imovinske koristi stečene krivičnim djelom, kako je u svojim odredbama uređuje Zakon o izvršenju krivičnih sankcija je veoma površno i nedovoljno razrađeno, tako da su suštinski elementi izvršenja ove mjere ostali na nivou slobodnih interpretacija zakona.
Primjera radi, valja istaći da je samo jednom odredbom tog zakona adresirano pitanje upravljanja oduzetom imovinom. Prema toj odredbi, ako se radi o imovinskoj koristi izraženoj u novcu, vrijednosnim papirima i sl., ista će se nakon donošenja odluke o oduzimanju unijeti u budžet BiH. Svako daljne postupanje sa tom imovinom se uređuje Zakonom o izvršenju budžeta BiH. S druge strane, ukoliko se radi o pokretnoj i/ili nepokretnoj imovini, ovim zakonom je propisano da će se ona prodati u skladu sa važećim propisima, dok će se dobit (sredstva) ostvarena iz te prodaje unijeti u budžet. Zakonom je alternativno ostavljena mogućnost da se takva imovina može dati na korištenje organizacijama iz oblasti socijalne politke, obrazovanja ili državnim organima i drugim organizacijama (pretpostavka je da zakon misli na organizacije koje djeluju u javnom interesu).
Što se tiče nadležnosti za vođenje postupaka izvršenja odluka Suda BiH o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, takve odluke su dostavljane na izvršenje Pravobranilaštvu BiH, koje je zaduženo za zaštitu imovine i imovinskih interesa države BiH, ali ta institucija nije mogla statusno, organizacijski, kadrovski i materijalno odgovoriti na zahtjeve koji su pred nju postavljeni radi izvršenja mjera oduzimanja imovinske koristi, tako da je na kraju, kada je riječ o izvršenju odluka Suda BiH, funkcija tražioca izvršenja prepuštena Sudu BiH, što dovodi do novih kontraverzi, budući da se postupak izvršenja i vodi pred Sudom BiH. Iz ovoga slijedi da u BiH još uvijek ne postoje adekvatne zakonske pretpostavke, institucionalni kapaciteti i drugi neophodni uvjeti kako bi se sistemski, sveobuhvatno i efikasno mogla primjenjivati mjera oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.
Na kraju treba ukazati da su zakonom propisane određene mogućnosti koje stoje na raspolaganju sudijama prilikom izricanja mjera osiguranja prisustva osumnjičenog ili optuženog vođenju postupka, a koje se indirektno odnose na izvršenje odluke o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. Prema tim zakonskim odredbama, Sud može izreći zabranu putovanja osumnjičenoj ili optuženoj osobi, koja može trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinskopravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi (izmjene i dopune ZKP BiH, „Službeni glasnik BiH“ br. 53/07). Radi se dakle o značajnoj zakonskoj mogućnosti koja doprinosi osiguranju izvršenja izrečenih mjera o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, koju u praksi treba maksimalno koristiti.
7. Zaključci
Nakon usporedbe sa zakonodavstvima drugih zemalja, možemo zaključiti da su materijalno-pravna rješenja zakonodavstva u Bosni i Hercegovini o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, na tragu onih u drugim državama, posebno kada je riječ o proširenom oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. Na pravičnost samog postupka oduzimanja ukazuju brojne činjenice, a prije svega to da se prema važećim propisima u BiH imovinska korist oduzima u krivičnom postupku i da je osnov za oduzimanje takve koristi isključivo odluka Suda kojom je utvrđeno postojanje krivičnog djela iz kojeg je proistekla imovinska korist. Ipak, valja konstatovati da je oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom unutar zakonodavstva u Bosni i Hercegovini uređeno na nejednak (fragmentaran), nesistematičan i nedovoljno efikasan način.
Katalog inkriminacija na koje se može primjeniti prošireno oduzimanje sadrži i krivična djela korupcije, odnosno, krivična djela protiv službene i druge odgovorne dužnosti, što je veoma značajno. Međutim, ključni nedostaci materijalno-pravnog uređenja se odnose na činjenicu da institut proširenog oduzimanja nije jednako prisutan u zakonodavstvima entiteta u BiH, budući da su FBiH i Brčko Distrikt BiH uskladili svoje krivične zakone sa noveliranom odredbom iz KZ BiH, dok se RS opredjelila za donošenje vlastitog propisa o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, što ukazuje na neujednačen pristup u ovoj oblasti.
Isto tako, dosadašnja sudska praksa u BiH nije dala odgovor na neka od ključnih pitanja kada je riječ o primjeni instituta proširenog oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. S druge strane, analiza propisa iz područja izvršnog prava je pokazala da je stanje u ovoj oblasti takvo da još uvijek ne postoje adekvatni institucionalni i drugi potrebni mehanizmi za efikasno izvršenje odluka o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.
Aktuelni stavovi iz prakse
I. Vrhovni sud FBiH
Izricanje optuženom mjere oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom - član 114. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
Mjera oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom može se optuženom izreći presudom kojom se on oglašava krivim za učinjenje određenog krivičnog djela samo ukoli ko j e u či nj eni čnom opi su tog dj el a u izreci presude navedeno da je njegovim uči nj enj em opt uženi pri bavio imovinsku korist.
Iz obrazloženja:
Oduzimanje protupravno stečene imovine je utemeljeno na odredbi člana 114. KZ FBiH. Po stavu prvom navedene odredbe niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom. Ista odredba u stavu 2. propisuje da će se takva korist oduzeti sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno i pod uvjetima iz tog zakona. U članu 115. stav 1. KZ FBiH je propisano da će se učinitelju oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je pribavljena krivičnim djelom, a ako oduzimanje nije moguće učinitelj će se obvezati na isplatu novčanog iznosa srazmjerno pribavljenoj imovinskoj koristi. Dalje je ovom odredbom propisano da se imovinska korist pribavljena krivičnim djelom može oduzeti i od osobe na koju je prenesena bez naknade ili sa naknadom koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti ako je ona znala ili mogla znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom. Citirana zakonska rješenja predstavljaju osnov u kojima se sud nužno mora kretati prilikom odlučivanja o prijedlogu za oduzimanje imovinske koristi koja je pribavljena kriminalnom djelatnošću optuženih.
Iz navedenih odredaba proizlazi da primjena mjere oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom pretpostavlja utvrđenje da je izvršenim krivičnim
djelom takva korist doista pribavljena. Međutim, izreka pobijane presude ne sadrži takvo utvrđenje, niti je takvu tvrdnju sadržavao opis djela u optužnici. Naime, u
opisu djela je sadržana konstacija da je optuženi J.Č. organizirao grupu ljudi radi vršenja krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stv 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, sve radi sticanja protupravne
imovinske koristi, ali isti ne sadrži naznaku da je ovaj i ostali optuženi i stekao, odnosno da su stekli imovinsku korist činjenjem tog krivičnog djela, a na ovaj
nedostatak je osnovano ukazano žalbama branitelja optuženih Z.Ć. i E.J.. Stoga, u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet za izricanje mjere oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom iz člana 114. KZ FBiH. Izricanje navedene
mjere se stoga ukazuje kao povreda krivičnog zakona iz člana 313. točka e) ZKP FBiH učinjena na štetu optuženih. Upravo iz navedenog razloga je ovaj sud
djelimičnim uvažavanjem žalbi branitelja optuženih Z.Ć. i E.J., a povodom tih žalbi i žalbi branitelja optuženih J.Č., S.J., A.A., E.H. i N.A., a na osnovu člana
321. ZKP FBiH, po službenoj dužnosti i u odnosu i na ove optužene pobijanu
presudu preinačio i ukinuo odluku o oduzimanju imovinske koristi pribavljenim krivičnim djelom od optuženih J.Č. S.R., Z.Ć., A. A., E.H., E.J. i N.A.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 03 0 K 007924 12
Kž 8 od 22.05.2013. godine)
Način i postupak oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom - član
115. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
Mjerom oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom od optuženog se ne može oduzeti imovina koja se ne nalazi u njegovom vlasništvu nego u vlasništvu drugih osoba.
Ako se radi o osobama koje su vlasništvo na toj imovini stekle tako što im je optuženi prenio imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, ta se imovina od tih osoba može oduzeti ako im je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti i ako su one znale ili mogle znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom. U protivnom, od optuženog će se oduzeti novčana vrijednost imovinske koristi koju je pribavio krivičnim djelom.
Osim toga, da bi se od osoba na koje je optuženi prenio imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom ona oduzela potrebno je da te osobe budu pozvane i saslušane na glavnom pretresu i poučene da su ovlaštene da u vezi sa utvrđivanjem imovinske koristi predlažu dokaze i postavljaju pitanja optuženom, svjedocima i vještacima.
Iz obrazloženja:
Pored ranije navedenog propusta pobijana presuda u dijelu u kojem je odlučeno o oduzimanju imovinske koristi ima i druge nedostatke na koje ovaj sud nalazi za potrebnim ukazati. Prvenstveno treba istaći činjenicu da se prvostupanjskom presudom od optuženih oduzima imovina koja nije njihovo vlasništvo. Tako se od optuženog J. Č. oduzima imovina čiji su vlasnici njegov otac F. Č. te srodnici J. i S. S.. Kada je u pitanju ovaj optuženik od njega je oduzet i motor koji je prema priloženoj dokumentaciji registriran na N. B.. Istovjetan princip je primjenjen i prilikom oduzimanja imovine od ostalih optuženika. Od optuženog Z. Ć. je oduzeto vozilo koje je registrirano na njegovu sestru S. K., od optuženog S. R. putničko motorno vozilo marke „Golf „ registrirano na I. B., od optuženog E. H. motorno vozilo marke „BMW 525“ registrirano na A. P., dok je od optuženog E. J. oduzet motocikl marke „canuni“ bez navođenja tko je stvarni vlasnik istog. Od optuženih
A. i N. A. se oduzimaju dva vozila koja su registrirana na N. A.. U konkretnom slučaju predmetna imovina se isključivo mogla oduzeti od vlasnika iste i to F. Č.,
S. i J. S., N. B., I. B., S. K., A. P. i N. A., a sve pod uvjetima propisanim odredbom
člana 115. KZ FBiH. Ujedno je potrebno istaći da u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude u odnosu na sve vlasnike oduzete imovine u potpunosti nije primjenjena ni odredba člana 414. ZKP FBiH. Iz navedene odredbe proizlazi obveza suda da u situacijama kada u obzir dolazi oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, osobu na koju je imovinska korist prenesena pozove na glavni pretres, te da joj omogućiti predlaganje dokaza i dopustiti postavljanje pitanja optuženom, svjedocima i vještacima. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je S. S. vlasnik putničkog motornog vozila marke „Peugeot“ 307 registarskih oznaka ... koje je presudom oduzeto od optuženog J. Č.. Imenovani se na glavnom pretresu nije izjašnjavao o prijedlogu kantonalne tužiteljice za oduzimanje imovine stečene izvršenjem krivičnog djela. Ostale osobe od kojih je imovina oduzeta su ispitane u svojstvu svjedoka ali iz raspravnih zapisnika proizlazi da im od strane suda nije predočeno koja to prava u postupku imaju sukladno odredbi člana 414. ranije navedenog zakona.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 03 0 K 007924 12
Kž 8 od 22.05.2013. godine)
Utvrđivanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom učinjenim od strane više saizvršitelja - član 415. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
Ako se ne može utvrditi iznos imovinske koristi koju je pribavio svaki od saizvršitelja u učinjenju krivičnog djela, sud će, u skladu sa članom 415. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, utvrditi po slobodnoj ocjeni iznos imovinske koristi koji je pribavio svaki od njih i pojedinačno oduzeti od svakog od saizvršitelja tako utvrđeni iznos imovinske koristi.
Iz obrazloženja:
Pored navedenog, pobijanom presudom su od optuženih A. A. i N. A. oduzeti: putničko motorno vozilo marke „Golf“ 1 K, registarske oznaka ...., te putničko
motorno vozilo marke „Passat“ VI, registarske oznake ..., oba vozila registrirana na
ime N. A., od optuženih J. Č., E. H. i E. J. je oduzet novac u iznosu od 1.600,00 KM, pa ovaj sud i u ovom slučaju nalazi za potrebnim ukazati da se imovinska korist oduzima pojedinačno od svakog optuženog u iznosu koji je realno pribavio, a tek ako bi to utvrđivanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama ili sa znatnim odugovlačenjem postupka, onda se iznos pribavljene imovinske koristi u skladu sa članom 415 ZKP FBiH za svakog optuženog utvrđuje po slobodnoj ocjeni.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 03 0 K 007924 12 Kž 8 od 22.05.2013. godine)
II. Praksa drugih sudova
Vrhovni sud Republike Hrvatske Kž 527/09-3 od 03. rujna 2009. godine:
„Konačno, nije u pravu optuženik niti kada pobija odluku prvostupanjskog suda o oduzimanju imovinske koristi u visini od 135.345,00 kn. Naime, prema čl. 82. KZ, nitko ne smije zadržati imovinsku korist ostvarenu počinjenjem kaznenog djela, pa kako je u postupku dokazano da je optuženik, umjesto uplate tog iznosa na žiro račun tvrtke „D.“ d.o.o. kupio tim novcem suvlasničke udjele i tako sebi pribavio protupravnu imovinsku korist, to je prvostupanjski sud valjano obavezao optuženika da isti iznos vrati, neovisno o tome što je tvrtka optuženika „D.“ d.o.o. u međuvremenu otišla u stečaj. Oduzimanje imovinske koristi opravdano je uvećanjem imovine optuženika u trenutku izvršenja kaznenog djela, a da li je optuženik poslovanjem tvrtke uspio zadržati tu imovinu ili nije, nema relevantan značaj za primjenu čl. 82. KZ.“
Vrhovni sud Republike Hrvatske br. I Kž-503/01-6 od 29. kolovoza 2001. godine:
„Što se tiče oduzimanja imovinske koristi žalitelj (u osobnoj žalbi) ističe da sud u tome pravcu nije imao prijedlog državnog odvjetnika, međutim, uvijek kad sud utvrdi da je kaznenim djelom ostvarena materijalna korist za nekog počinitelja, dužan je izreći oduzimanje imovinske koristi po službenoj dužnosti, dakle, i bez prijedloga državnog odvjetnika, jer propuštanje suda da izrekne oduzimanje imovinske koristi predstavlja povredu zakona.“
Načelni stav broj 9/79 XIII. zajedničke sjednice Saveznog suda, republičkih, pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog Vojnog suda od 25. i 26. listopada 1979. godine:
„Ako je počinitelj predmet od vrijednosti koji je ostvario kaznenim djelom uz naknadu ili bez naknade prenio na drugu osobu ili je taj predmet kasnije uništen, izgubljen i sl. tako da njegovo oduzimanje od počinitelja kaznenog djela više nije moguće, počinitelj će se obvezati na plaćanje novčanog iznosa koji odgovara tržišnoj vrijednosti koju predmet ima kad je počinjenjem kaznenog djela pribavljen. 2. Ako je pak pravnim poslom (npr. prodajom ili zamjenom predmeta) počinitelj pribavio veću korist od vrijednosti koju je predmet imao u vrijeme kad je pribavljen počinjenjem kaznenog djela, obvezat će se da plati novčani iznos koji odgovara tako pribavljenoj imovinskoj koristi“.
Vrhovni sud Republike Hrvatske br. I Kž 985/05-9 od 22. veljače 2006. godine:
„Prvostupanjski sud je po čl. 82. st. 1., 2. i 3. KZ imao oduzeti imovinsku korist nakon što je utvrdio da je kazneno djelo počinjeno i da je imovinska korist tim djelom ostvarena. Prvostupanjski sud je obrazložio odluku o oduzimanju imovinske koristi (str. 43. odlomak 1.), navodeći da je ona ostvarena u iznosu od 185.649,00 DEM, što po srednjem tečaju iznosi 690.134,40 kn, kako je to navedeno u izreci pobijane presude. Ovaj dio obrazloženja ima se shvaćati u sveukupno iznijetim razlozima u obrazloženju pobijane presude. Imovinska korist u pravilnoj primjeni kaznenog zakona mora se utvrditi i cijeniti prema okolnostima iz vremena počinjenja kaznenog djela. Žalbenim prigovorom da iz pobijane presude nije razvidan srednji tečaj između navedenih valuta DEM i kune, te prilogom uz žalbu o preporuci Hrvatske narodne banke o postupku uvođenja EUR- a u gotovinskom obliku, pravilnost i zakonitost pobijanog dijela prvostupanjske presude nije dovedeno u pitanje. Tečaj ovih valuta u naznačeno vrijeme je općepoznata činjenica, jer je dostupna svima, a za slučaj sumnje u tumačenju sudske odluke, pri njenom izvršenju prvostupanjski sud rješava sukladno odredbi čl. 158. ZKP“.
Vrhovni sud Republike Hrvatske br. Kž-324/05 od 9. svibnja 2006. godine:
„Naime, prema odredbi čl. 466. ZKP-a u slučaju kada sud smatra da bi točno utvrđivanje visine imovinske koristi koja je ostvarena kaznenim djelom bilo skopčano sa velikim poteškoćama ili sa znatnim odugovlačenjem postupka,
ovlašten je iznos imovinske koristi, koju je prema odredbi čl. 80. KZ-a dužan oduzeti, odmjeriti po slobodnoj ocjeni. Upravo tako postupio je sud u pobijanoj presudi. Sud je utvrdio u kojem je vremenskom razdoblju pojedini od optuženika prodavao heroin i za koje iznose, ali točan broj prodaja nije bio u stanju utvrditi s obzirom da su one određene izričajem "gotovo svakodnevno", "u više navrata", "svakodnevno u periodu od …", pri čemu taj period nije točno označen, a isto tako nije mogao utvrditi ni točnu količinu droge koju je pojedini optuženik prodao. Međutim, sve utvrđene činjenice omogućile su sudu da sa relativnom sigurnošću utvrdi o kojoj se visini imovinske koristi radi, a da je sud vodio računa o broju prodaja, koju je pojedini optuženik izvršio, te o polučenoj cijeni, vidljivo je iz toga da se visina oduzete imovinske koristi kreće u rasponu od 25 kn, koliko je oduzeto opt. M. G. do 39.150,00 kn, koliko je oduzeto opt. S. Š.“
Vrhovni sud Republike Hrvatske br. I Kž-503/01-6 od 29. kolovoza 2001. godine:
„Na oduzimanje imovinske koristi žalbu su podnijeli i branitelji optuženika u pravcu da sud nije naveo kojim je činjenicama dokazao da je min. cijena jedne tablete “Ecstasy” 30,00 kn, odnosno sud se poziva na neki drugi sudski spis (izvršio je uvid u pravomoćnu presudu broj: K-127/98), gdje je utvrđena najniža cijena od 3 do 6 DEM za jedan komad tableta “Ecstasy”, no utvrđena cijena po sudu prvoga stupnja je veća i od 6 DEM za jednu tabletu. Opt. P. je naveo u obrani da se informirao o cijeni jednog komada droge “Ecstasy”, te je saznao da je tržišna cijena jedne tablete od 50,00 do 70,00 kn, državni odvjetnik je u optužnici naveo da je opt. K. jednu tabletu prodavao po cijeni od najmanje 50,00 kn, sud prvog stupnja je u tijeku dokaznog postupka sasvim informativno izvršio uvid u drugi spis gdje se spominje cijena jedne tablete od 3 do 6 DEM, a kako bi utvrđivanje tržišne cijene (što je promjenjiva kategorija koja ovisi od niza faktora) bilo povezano s nizom poteškoća, opravdano je primijenjen čl. 466. ZKP i visina imovinske koristi koju je ostvario opt. K. odmjerena je po slobodnoj ocjeni, a koju ocjenu prihvaća kao pravičnu i ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, jer je odmjerena na način da je za optuženika vrlo povoljna“.
Vrhovni sud Republike Hrvatske br. I Kž 67/2003-3 od 12.2.2004. godine:
„Izreka presude je nerazumljiva i proturječna sama sebi kad je sud prvog stupnja od optuženika zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ, na temelju čl. 82. st. 1. KZ, oduzeo svu imovinsku korist u svoti od 278.854,65 kn, premda je u opisu djela navedeno da se ta svota odnosi i na optuženikova sina i bračnu drugaricu, dakle od optuženika se oduzima i onaj za sada, neodređeni dio imovinske koristi koji su ostvarili optuženikova supruga i sin, što čini izreku prvostupanjske presude nerazumljivom i proturječnom samoj sebi (čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP). Na kraju činjeničnog opisa djela navodi se da je optuženik sebi, svojoj supruzi i sinu pribavio protupravnu imovinsku korist u iznosu od 278.854,65 kn, dok u osuđujućem dijelu izreke, na temelju odredbe čl. 82. KZ, od optuženika L. Z. oduzima imovinsku korist u ukupnom iznosu od 278.854,65 kn. Dakle, od
optuženika se oduzima i onaj, za sada neprecizirani, neodređeni dio imovinske koristi koju su ostvarili optuženikova supruga i sin. Budući da u vezi sa suprugom i sinom optuženika u činjeničnom opisu nije navedeno koje iznose imovinske koristi su oni ostvarili, izreka prvostupanjske presude je nerazumljiva. Nadalje, s obzirom da se prema optuženiku izriče oduzimanje imovinske koristi u cijelosti, tj. i onog, za sada neodređenog dijela koji su ostvarili njegova supruga i sin, izreka presude je proturječna sama sebi. Naime, od optuženika se oduzima i dio imovinske koristi koji, prema izreci presude nije pribavio za sebe."
Vrhovni sud Republike Hrvatske br. I Kž 701/2003-8 od 10.12.2003. godine:
„Mjera oduzimanja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom ne može se izreći solidarno, jer to ne proizlazi iz odredbe čl. 82. KZ, kojim je propisano da će se imovinska korist, koja je ostvarena kaznenim djelom, oduzeti od počinitelja, ali iz tog propisa ne proizlazi da bi obveza plaćanja novčanog iznosa koji odgovara postignutoj imovinskoj koristi, ako oduzimanje imovinske koristi od počinitelja nije moguće, bila solidarna, u slučaju ako je bilo više počinitelja jednog kaznenog djela, izvršenjem kojeg je postignuta imovinska korist. Ako je u počinjenju kaznenog djela sudjelovalo više počinitelja, imovinska korist će se oduzeti samo od onih počinitelja kojima je korist pribavljena, a ako je korist pribavljena svima oduzet će se od svih, ali prema visini za svakog pojedinačno, a ukoliko se ne može utvrditi da bi netko ostvario više, a netko manje, onda će počinitelji plaćati korist koju su zajedno postigli, u jednakim dijelovima.“
Vrhovni sud Republike Hrvatske br. I Kž 514/1995-3 od12. listopada 1995. godine:
„Pri tome nije odlučna sama visina tako pribavljene imovinske koristi, to jest činjenica da se radi samo o 150 kuna, kao što nije odlučno ni imovinsko stanje optuženika. Istina, državni odvjetnik nije predložio oduzimanje imovinske koristi od optuženika, a to nije ni nužno, jer je sud dužan, po službenoj dužnosti, ne samo utvrđivati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, već je i oduzeti. Ako tako ne postupi čini povredu krivičnoga zakona iz čl. 355. toč. 5. ZKP u odredbi čl.
79. i 80. OKZRH. Dakle, kako oštećenica nije tražila oduzetih joj 150 kuna, sud je bio dužan taj iznos novca od optuženika oduzeti, a kako to nije učinio, trebalo je i u
tom dijelu uvažiti žalbu državnog odvjetnika“.
Vrhovni sud Republike Hrvatske br. I Kž 683/06-3 08. ožujka 2007. godine:
„Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je sud prvog stupnja povrijedio kazneni zakon iz čl. 368. st. 1. toč. 5. ZKP-a, jer je prekoračio ovlast koju ima po zakonu kada je odlučio ne oduzeti imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom. Iz spisa predmeta proizlazi kako je iznos od 16.920,50 kn (list 261 spisa) i iznos od 23.095,00 kn (list 85 i 86 spisa), preko Udruženja hrvatskih udovica Domovinskog rata – Z., odnosno preko Udruge udovica hrvatskih branitelja Domovinskog rata, uplaćen članici Udruge V. Z., supruzi poginulog hrvatskog branitelja P. Z. U pravu
je državni odvjetnik kada tvrdi kako nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom. Isto tako, u pravu je da će se imovinska korist oduzeti i kad se po bilo kojem pravnom temelju nalazi kod treće osobe, ako nije stečena u dobroj vjeri. Međutim, temeljem odredbe čl. 82. st. 3. KZ-a, oduzimanje imovinske koristi od treće osobe dolazi u obzir jedino ako je ona, prema okolnostima pod kojima je ostvarila korist, znala ili mogla i bila dužna znati da su vrijednosti ostvarene kaznenim djelom (čl. 82. st. 3. KZ). Obzirom na vrstu uplate i svrhu doznake, a imajući u vidu okolnosti prostora i vremena u kojima se ta uplata izvršila, nema jasnog pokazatelja koji bi sa izvjesnošću ukazivao na zaključak da je udovica V. Z., primajući uplatu preko Udruge hrvatskih udovica, znala da je novčani iznos ostvaren kaznenim djelom. Državni odvjetnik ne dvoji da se radi o jednoj humanoj gesti optuženika prema udovici poginulog branitelja, međutim pogrešna je njegova tvrdnja da je V. Z. „…očigledno znala od kuda dolazi navedeni novac…“. Zato je pravilno postupio sud prvog stupnja kada nije oduzeo imovinsku korist od treće osobe uz zaključak kako je ona ova materijalna sredstva stekla u dobroj vjeri jer nije znala niti je mogla i bila dužna znati da je novac ostvaren kaznenim djelom.“
Vrhovni sud Republike Hrvatske br. I Kž 1180/08-4 od 20. siječnja 2009. godine: “Odluka o upućivanju oštećenika u parnici nije rezultat postavljenog
imovinskopravnog zahtjeva, u kojem slučaju bi to predstavljalo bitnu povredu
odredaba kaznenog postupka, već naprosto, kako imovinskopravni zahtjev nije bio niti postavljen, nepotreban višak u izreci prvostupanjske presude. U ovakvoj
procesnoj situaciji prvostupanjski sud je ispravnom primjenom zakona bio dužan ovaj iznos imovinske koristi, za koji je našao da je utvrđena, kada nema
postavljenog imovinskopravnog zahtjeva od strane vlasnika Pekarnice C. oduzeti od optuženika kao protupravnu imovinsku korist, što međutim prvostupanjski sud nije učinio, a niti je na to ukazano žalbom državnog odvjetnika, a presuda ne može
biti u tom dijelu preinačena na štetu okrivljenika“.
Vrhovni sud Republike Hrvatske br. I Kž 736/07-3 od 20. siječnja 2009.:
“Dio žalbe koji se odnosi na imovinskopravni zahtjev i oduzimanje imovinske koristi uvodno se poziva na tešku materijalnu situaciju optuženika, pa se žalitelju napominje da ta okolnost nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost tih odluka, budući da je sud dužan odlučiti o postavljenom imovinskopravnom zahtjevu oštećenika i dosuditi ga u slučaju ostvarenja pretpostavki, a da čl. 82. st. 1. Kaznenog zakona propisuje da nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom“.
www.epravo.ba
Autor: Mirza Jusufović, sudija Suda Bosne i Hercegovine
1. Pravna priroda oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom
Jedna od najznačajnijih dilema koja je prisutna u teoriji u vezi sa oduzimanjem nezakonito stečene imovine jeste pravna priroda mjere oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.
Dok jedni teoretičari smatraju da se radi o mjeri sigurnosti kao kategoriji općeg dijela krivičnog prava, drugi polaze od toga da se radi o posebnoj mjeri, dok je treći situiraju u grupu krivičnopravnih sankcija. Stanovište o oduzimanju imovinske koristi kao mjeri sigurnosti koja se sastoji u tome da se učiniocu obavezno oduzima imovinska korist koju je postigao izvršenjem krivičnog djela je zastupala ranija krivičnopravna teorija (Zlatarić & Damaška, 1966, s. 204). Danas preovladava mišljenje da oduzimanje imovinske koristi nije niti sigurnosna mjera, ni pravna posljedica osude, nego da se radi o mješovitom krivično- građanskopravnom institutu, mjeri sui generis čija je svrha uspostava stanja narušenog počinjenjem krivičnog djela i zabrane nezakonitog bogaćenja kriminalnim djelatnostima (Derenčinović, 1999., s. 169).
Iz ovog slijedi da mjera oduzimanja nezakonito stečene imovinske koristi ima svoj retributivni, ali i generalno-preventivni učinak. Ona ima preventivno značenje, jer se počinitelju stavlja na znanje da neće moći uživati korist nezakonito stečenu izvršenjem krivičnog djela. Upravo to može biti opravdanje za unošenje u krivično pravo odredbi o oduzimanju imovinske koristi stečene krivičnim djelom (Bačić, 1998., s. 470).
Ovaj institut se razlikuje od kazni i sigurnosnih mjera, budući da zbog svoje in rem prirode nema punitivni karakter, a svrha mu je restorativna: oduzimanjem imovinske koristi pridonijeti uspostavi imovinskopravnog stanja kakvo je bilo prije počinjenja krivičnog djela kojim je imovinska korist pribavljena. Time se ostvaruje i šire načelo pravednosti (Ivicevic-Karas, 2007., s. 674).
2. Modaliteti primjene
Drugo važno pitanje u vezi sa primjenom ovog instituta u praksi se odnosi na modalitete njegove primjene u pojedinim zakonodavstvima, odnosno, na prirodu postupaka kojima se utvrđuje postojanje nezakonito stečene imovinske koristi, odnosno, u kojima se nalaže njezino trajno oduzimanje. Naime, trenutno postoje različita legislativna rješenja u pojedinim državama, koja često kombinuju
elemente krivičnog prava, krivičnog procesnog prava ili građanskog i upravnog prava, čime se stvaraju dovoljno flesksibilne mogućnosti za suzbijanje različitih oblika korupcije. U pravilu je ova materija uređena normama krivičnog zakonodavstva, tako da se ovaj institut u većini država isključivo primjenjuje u toku vođenja krivičnog postupka. Na taj način kažemo da je u tim sistemima temelj oduzimanja imovinske koristi svaka sudska odluka kojom je utvrđeno da je počinjeno krivično djelo.
S druge strane, postoje i ona zakonodavstva unutar kojih se može voditi građansko-pravni postupak kojim se utvrđuje postojanje nezakonito stečene imovinske koristi, ali pod uvjetom da se u istom predmetu paralelno vodi i krivični postupak u kojem se donosi konačna odluka o oduzimanju.
3. Oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom u BH zakonodavstvu
Novije krivično zakonodavstvo u Bosni i Hercegovini također sadrži odredbe o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. To se prvenstveno odnosi na odredbe materijalnog krivičnog zakonodavstva koje sadrži pravni osnov za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom i način oduzimanja takve koristi, te norme procesnog krivičnog zakonodavstva koje uređuju poseban postupak za oduzimanje nezakonito stečene imovinske koristi.
Reformom krivičnog zakonodavstva BiH iz 2003. godine po prvi put je u naše zakonodavstvo uveden i institut proširenog oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. Naime, odredbom čl. 110., st. 1. Krivičnog zakona BiH iz 2003. godine propisano je da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom (izmjenama iz 2015. godine, poslije riječi „imovinska korist“ dodane su riječi „prihod, profit i drugu korist iz imovinske koristi“).
Isto tako, odredbom zakona prema kojoj se imovinska korist oduzima isključivo na temelju odluke Suda kojom je utvrđeno da je počinjeno krivično djelo, određena je pravna priroda modela primjene ovog instituta u našoj zemlji. Kako je to očito iz teksta zakona, nužan uvjet za njegovu primjenu je odluka suda o počinjenju krivičnog djela, što ukazuje na činjenicu da se radi o klasičnom modelu oduzimanja nezakonito stečene imovinske koristi koji se ne može primjenjivati samostalno, isključivo na temelju sumnje o nezakonitom porijeklu imovine (kao što je to slučaj kod građansko-pravnih modela).
Međutim, postojale su zakonske mogućnosti da Sud, pod određenim uvjetima, oduzima ovu korist u odvojenom postupku paralelno sa krivičnim postupkom u kojem se utvrđivalo postojanje krivičnog djela i odgovornosti počinitelja za to djelo.
Tokom 2009. godine, izmjenama i dopunama krivičnog zakonodavstva u BiH je između ostalog, novelirana i odredba o proširenom oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. Prema odredbi zakona, oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom se nalaže odlukom Suda kojom je utvrđeno da je počinjeno krivično djelo. Podloga za tu odluku (1) mora biti u izreci presude kojom se optuženi oglašava krivim, (2) ne smije izlaziti izvan okvira krivičnog djela utvrđenog u sudskoj odluci i (3) mora voditi računa o tome je li ili nije podnesen imovinskopravni zahtjev).
Kada je riječ o proširenom oduzimanju (član 110. a KZ BiH), Sud svojom odlukom može oduzeti i onu imovinsku korist za koju tužilac pruži dovoljno dokaza da se opravdano vjeruje da je pribavljena izvršenjem određenih krivičnih djela (čiji katalog je zakonom ograničen na taksativno pobrojana poglavlja posebnog dijela krivičnog zakona), a da pri tome počinitelj nije pružio dokaze da je korist pribavljena zakonito.
U kontekstu izmjena i dopuna krivičnog zakona („Službeni glasnik BiH“, br. 8/10) i proširenog oduzimanja imovinske koristi, valja naglasiti da se zakonodavac opredjelio za sljedeća krivična djela kod kojih je moguća primjena ovog instituta:
(a) krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom
(b) krivična djela protiv privrede i jedinstva tržišta te krivična djela iz oblasti carina
(c) krivična djela korupcije i krivična djela protiv službene i druge odgovorne dužnosti
(d) krivična djela protiv oružanih snaga BiH i
(e) krivična djela iz glave posebnog dijela Krivičnog zakona pod naslovom
„dogovor, pripremanje, udruživanje i organizirani kriminal“.
Prva razlika između novog zakonskog rješenja o proširenom oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom i ranijih zakonskih propisa je u tome što je inicijativa za primjenu ovog instituta na postupajućem tužiocu koji treba pružiti dokaze koji ukazuju na sumnju da se radi o koristi koja je stečena izvršenjem pobrojanih krivičnih djela. Ukoliko Sud prihvati taj prijedlog, teret dokazivanja je (i) na počinitelju (jer se pretpostavlja da je tužilac već podnio određene dokaze koji ukazuju na sumnju da se radi o nezakonito stečenoj koristi), koji bi trebao pružiti dokaze da je imovinska korist stečena na zakonit način.
Radi se o svojevrsnoj podjeli tereta dokazivanja između tužioca (kao zastupnika javnog interesa) i počinitelja krivičnog djela, kojem mora biti omogućeno korištenje svih raspoloživih dokaznih sredstava s ciljem dokazivanja zakonitog porijekla svoje imovine. U slučaju da on to nije u mogućnosti učiniti, sud na temelju svog slobodnog uvjerenja može naložiti oduzimanje imovinske koristi od tog počinitelja, i to odlukom kojom je utvrdio počinjenje djela.
Navedeno je u skladu sa Konvencijom UN-a protiv transnacionalnog organiziranog kriminala, član 12., stav 7. gdje se kaže: „Države članice mogu razmotriti mogućnost uvođenja u vlastito zakonodavstvo takvih mjera, kojima bi se u skladu sa načelima domaćeg prava i prirodom sudskih postupaka, teret dokazivanja zakonitog porijekla koristi koja je rezultat krivičnog djela ili druge imovine koja podliježe oduzimanju prebacio na počinioca krivičnog djela“.
Isto tako, ovu mogućnost u svojim odredbama predviđa i Konvencija UN-a protiv korupcije (član 31., stav 8).
Druga bitna razlika se odnosi na to da je ranijim zakonskim rješenjem iz 2003. godine bilo omogućeno prošireno oduzimanje od vlasnika ili uživaoca
„sporne“ imovine, dok je novelirana odredba Krivičnog zakona iz 2009. precizirala da se oduzimanje vrši od počinitelja krivičnog djela.
4. Osnovne karakteristike postupka za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom
Kao odgovor na materijalnopravne odredbe o oduzimanju imovinske koristi stečene krivičnim djelom, procesni zakoni poznaju poseban postupak za oduzimanje takve imovinske koristi.
Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom utvrđuje se u krivičnom postupku po službenoj dužnosti. U tom postupku, posebno važnu ulogu ima tužilac, koji između ostalog, ima pravo i obavezu da utvrđuje činjenice potrebne za odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu, odnosno, o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom (izmjene i dopune KZ BiH Sl. glasnik 58/08). Preciznije rečeno, tužilac je dužan prikupljati dokaze i izviđati okolnosti koje su važne za utvrđivanje pribavljene imovinske koristi (član 392. stav 2 ZKP BiH). Međutim, takvu obavezu ima i Sud, čime se u procesnom smislu ostvaruje primjena načela da niko ne može zadržati protivpravno stečenu imovinsku korist.
Sud će, shodno zakonskim odredbama, vrijednost imovinske koristi procjenjivati na temelju vlastite procjene, ako bi procjena na drugačiji način dovela do nesrazmjernih poteškoća ili bi došlo do značajnijeg odugovlačenja postupka (član 394. ZKP BiH). Eventualne poteškoće u postupku dakle, imaju uticaja samo na postupak, način utvrđivanja, a nikako i na obavezu Suda da utvrdi imovinsku korist. Sud je u svakom slučaju, bez obzira na način utvrđivanja, dužan da utvrdi imovinsku korist, te da izrekne mjeru oduzimanja.
Imovinska korist će se utvrđivati u svakom krivičnom postupku, izuzev ako je priroda krivičnog djela takva da je očigledno da njegovim izvršenjem nije pribavljena imovinska korist (Savjet/Vijeće Evrope & Evropska komisija, 2005b, s. 946).
Ako je oštećeni podnio imovinskopravni zahtjev u smislu povrata predmeta pribavljenog krivičnim djelom, odnosno novčanog iznosa koji odgovara vrijednosti predmeta, imovinska korist će se utvrditi samo u onom dijelu koji nije obuhvaćen imovinskopravnim zahtjevom, čime se iskazuje supsidijarni odnos oduzimanja imovinske koristi naspram imovinskopravnog zahtjeva.
Imovinska korist se oduzima od optuženog bez obzira na njegovu materijalnu situaciju. Važno je istaći da je zakonom stvoren mehanizam osiguranja od otuđenja imovine koja je predmetom postupka o oduzimanju. U tom smislu, Sud će pored utvrđivanja vrijednosti imovinske koristi slobodnom procjenom, po službenoj dužnosti odrediti privremene mjere osiguranja, po odredbama koje važe po Zakonu o izvršnom postupku (član 395. ZKP BiH).
U odnosu na dileme u vezi vrste odluke kojom se nalaže oduzimanje imovinske koristi, treba navesti da je zakonom određeno da se oduzimanje može izvršiti presudom u kojoj se optuženi oglašava krivim, ili rješenjem o sudskoj opomeni, rješenjem o primjeni odgojne mjere, kao i presudom kojom se uvrđuje da je djelo izvršeno u stanju neuračunljivosti ili smanjene uračunljivosti (član 396. stav 1 ZKP BiH).
Naknadnim izmjenama propisa u ovoj oblasti, moguće je pod određenim uvjetima izricati ovu mjeru i u okviru skraćenog postupka izdavanja kaznenog naloga.
Tako je zakonom propisano da tužilac može u optužnici zatražiti od Suda da izda kazneni nalog u kojem će optuženom izreći određenu krivičnopravnu
sankciju ili mjeru bez provođenja glavne rasprave. U tom postupku, tužilac, između
ostalih, može zatražiti i izricanje mjere oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. Uvjet za to je da se postupak vodi za krivična djela s propisanom kaznom zatvora do pet godina ili novčanom kaznom kao glavnom kaznom, a za koje je tužilac prikupio dovoljno dokaza koji pružaju osnov za tvrdnju da je osumnjičeni učinio krivično djelo („Službeni glasnik BiH“ br. 58/08).
Što se tiče zakonskih ovlaštenja za prikupljanje podataka o pribavljenoj imovinskoj koristi, treba reći da se tužilac i ovlaštene službene osobe mogu služiti svim zakonom propisanim radnjama dokazivanja općeg i posebnog tipa (pod zakonom predviđenim uvjetima), s tim da postoje i neke radnje koje imaju poseban značaj za utvrđivanje takve koristi. Naime, tužilac može predložiti Sudu da izda naredbu banci ili drugoj pravnoj osobi koja vrši finansijsko poslovanje, kojom će se ta pravna osoba obavezati da dostavi podatke o bankovnim depozitima i drugim finansijskim transakcijama i poslovima osobe za koju postoje osnovi sumnje da je počinila krivično djelo koje je povezano s dobivanjem imovinske koristi, kao i osobâ za koje se osnovano vjeruje da su uključene u te finansijske transakcije ili poslove osumnjičenog. Uvjet za izdavanje takve naredbe je, osim postojanja sumnje, i uvjerenje da ti podaci mogu biti dokaz u krivičnom postupku.
5. Odnos oduzimanja imovinske koristi i imovinsko-pravnog zahtjeva
Imovinskopravni zahtjev i mjera oduzimanja imovinske koristi imaju zajednički cilj – obeštećenje oštećenika, a sve drugo je različito. Imovinskopravni zahtjev je kategorija građanskog prava, a samo iz razloga ekonomičnosti o njemu se odlučuje u krivičnom postupku, po pravilima građanskog prava, a karakterizira je dispozicija stranaka. Međutim, mjera oduzimanja imovinske koristi je kategorija krivičnog prava i na nju se primjenjuju propisi krivičnog prava, a pravila građanskog prava samo u mjeri u kojoj se ta pravila primjenjuju u krivičnom pravu, tj. kad se utvrđuje visina protupravno pribavljene imovinske koristi počinjenjem onih krivičnih djela kod kojih je to biće krivičnog djela. Ovdje nema dispozicije stranaka, jer sud po službenoj dužnosti mora izreći oduzimanje imovinske koristi, ako je ona ostvarena počinjenjem krivičnog djela, i to bez obzira koliko ona iznosi i u čemu se sastoji, zatim bez obzira je li neko oštećen ili nije ili su oštećeni neodređeni ili nepoznati, te bez obzira je li od nekog drugog oštećenog nadoknađena šteta počinjena krivičnim djelom.
U vezi s odnosom mjere oduzimanja imovinske koristi i imovinsko- pravnog zahtjeva treba istaći da je njima imovinska komponenta u znatnoj mjeri zajednička, te da i jedan i drugi, svaki na svoj način, u određenoj mjeri idu za uspostavljanjem narušenih imovinskih odnosa. Mjera oduzimanja imovinske koristi može se izreći samo onda kad je ostvarenjem krivičnog djela postignuta imovinska korist, dok se imovinskopravni zahtjev može dosuditi uvijek ako je počinjenjem krivičnog djela nekom nanijeta šteta, dakle i onda kad nije za nekog nastupila i imovinska korist, što je znatno šire.
Mjera oduzimanja imovinske koristi u odnosu na imovinskopravni zahtjev ima supsidijarni značaj i primjenjuje se samo ako imovinskopravni zahtjev nije postavljen, odnosno ako je postavljen u manjem iznosu nego što je visina prisvojene imovinske koristi. Ako imovinskopravni zahtjev nije postavljen, imovinska korist oduzet će se u cijelosti, a ako je postavljen u manjem iznosu, oduzet će se imovinska korist do pune visine ove koristi.
6. Izvršenje odluka o oduzimanju koristi
U praksi, mogućnosti izvršenja izrečenih sudskih odluka o oduzimanju nezakonito stečene imovinske koristi su dosta ograničene. Takav zaključak nesumnjivo proizilazi iz odredbi relevantnih propisa koji uređuju ovu materiju. Među tim propisima svakako treba izdvojiti Zakon Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera, koji sadrži i odredbe o izvršenju mjere oduzimanja imovinske koristi stečene krivičnim djelom.
Prema ovom propisu, nadležnost za pokretanje ovog postupka je na krivičnom odjeljenju Suda koji je dužan postupati ex officio prilikom izvršenja odluka o oduzimanju. Prilikom vođenja ovog postupka u pravilu vrijede pravila
Zakona o izvršnom postupku BiH. Ukratko, izvršenje mjere oduzimanja imovinske koristi stečene krivičnim djelom, kako je u svojim odredbama uređuje Zakon o izvršenju krivičnih sankcija je veoma površno i nedovoljno razrađeno, tako da su suštinski elementi izvršenja ove mjere ostali na nivou slobodnih interpretacija zakona.
Primjera radi, valja istaći da je samo jednom odredbom tog zakona adresirano pitanje upravljanja oduzetom imovinom. Prema toj odredbi, ako se radi o imovinskoj koristi izraženoj u novcu, vrijednosnim papirima i sl., ista će se nakon donošenja odluke o oduzimanju unijeti u budžet BiH. Svako daljne postupanje sa tom imovinom se uređuje Zakonom o izvršenju budžeta BiH. S druge strane, ukoliko se radi o pokretnoj i/ili nepokretnoj imovini, ovim zakonom je propisano da će se ona prodati u skladu sa važećim propisima, dok će se dobit (sredstva) ostvarena iz te prodaje unijeti u budžet. Zakonom je alternativno ostavljena mogućnost da se takva imovina može dati na korištenje organizacijama iz oblasti socijalne politke, obrazovanja ili državnim organima i drugim organizacijama (pretpostavka je da zakon misli na organizacije koje djeluju u javnom interesu).
Što se tiče nadležnosti za vođenje postupaka izvršenja odluka Suda BiH o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, takve odluke su dostavljane na izvršenje Pravobranilaštvu BiH, koje je zaduženo za zaštitu imovine i imovinskih interesa države BiH, ali ta institucija nije mogla statusno, organizacijski, kadrovski i materijalno odgovoriti na zahtjeve koji su pred nju postavljeni radi izvršenja mjera oduzimanja imovinske koristi, tako da je na kraju, kada je riječ o izvršenju odluka Suda BiH, funkcija tražioca izvršenja prepuštena Sudu BiH, što dovodi do novih kontraverzi, budući da se postupak izvršenja i vodi pred Sudom BiH. Iz ovoga slijedi da u BiH još uvijek ne postoje adekvatne zakonske pretpostavke, institucionalni kapaciteti i drugi neophodni uvjeti kako bi se sistemski, sveobuhvatno i efikasno mogla primjenjivati mjera oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.
Na kraju treba ukazati da su zakonom propisane određene mogućnosti koje stoje na raspolaganju sudijama prilikom izricanja mjera osiguranja prisustva osumnjičenog ili optuženog vođenju postupka, a koje se indirektno odnose na izvršenje odluke o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. Prema tim zakonskim odredbama, Sud može izreći zabranu putovanja osumnjičenoj ili optuženoj osobi, koja može trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinskopravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi (izmjene i dopune ZKP BiH, „Službeni glasnik BiH“ br. 53/07). Radi se dakle o značajnoj zakonskoj mogućnosti koja doprinosi osiguranju izvršenja izrečenih mjera o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, koju u praksi treba maksimalno koristiti.
7. Zaključci
Nakon usporedbe sa zakonodavstvima drugih zemalja, možemo zaključiti da su materijalno-pravna rješenja zakonodavstva u Bosni i Hercegovini o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, na tragu onih u drugim državama, posebno kada je riječ o proširenom oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. Na pravičnost samog postupka oduzimanja ukazuju brojne činjenice, a prije svega to da se prema važećim propisima u BiH imovinska korist oduzima u krivičnom postupku i da je osnov za oduzimanje takve koristi isključivo odluka Suda kojom je utvrđeno postojanje krivičnog djela iz kojeg je proistekla imovinska korist. Ipak, valja konstatovati da je oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom unutar zakonodavstva u Bosni i Hercegovini uređeno na nejednak (fragmentaran), nesistematičan i nedovoljno efikasan način.
Katalog inkriminacija na koje se može primjeniti prošireno oduzimanje sadrži i krivična djela korupcije, odnosno, krivična djela protiv službene i druge odgovorne dužnosti, što je veoma značajno. Međutim, ključni nedostaci materijalno-pravnog uređenja se odnose na činjenicu da institut proširenog oduzimanja nije jednako prisutan u zakonodavstvima entiteta u BiH, budući da su FBiH i Brčko Distrikt BiH uskladili svoje krivične zakone sa noveliranom odredbom iz KZ BiH, dok se RS opredjelila za donošenje vlastitog propisa o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, što ukazuje na neujednačen pristup u ovoj oblasti.
Isto tako, dosadašnja sudska praksa u BiH nije dala odgovor na neka od ključnih pitanja kada je riječ o primjeni instituta proširenog oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. S druge strane, analiza propisa iz područja izvršnog prava je pokazala da je stanje u ovoj oblasti takvo da još uvijek ne postoje adekvatni institucionalni i drugi potrebni mehanizmi za efikasno izvršenje odluka o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.
Aktuelni stavovi iz prakse
I. Vrhovni sud FBiH
Izricanje optuženom mjere oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom - član 114. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
Mjera oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom može se optuženom izreći presudom kojom se on oglašava krivim za učinjenje određenog krivičnog djela samo ukoli ko j e u či nj eni čnom opi su tog dj el a u izreci presude navedeno da je njegovim uči nj enj em opt uženi pri bavio imovinsku korist.
Iz obrazloženja:
Oduzimanje protupravno stečene imovine je utemeljeno na odredbi člana 114. KZ FBiH. Po stavu prvom navedene odredbe niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom. Ista odredba u stavu 2. propisuje da će se takva korist oduzeti sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno i pod uvjetima iz tog zakona. U članu 115. stav 1. KZ FBiH je propisano da će se učinitelju oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je pribavljena krivičnim djelom, a ako oduzimanje nije moguće učinitelj će se obvezati na isplatu novčanog iznosa srazmjerno pribavljenoj imovinskoj koristi. Dalje je ovom odredbom propisano da se imovinska korist pribavljena krivičnim djelom može oduzeti i od osobe na koju je prenesena bez naknade ili sa naknadom koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti ako je ona znala ili mogla znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom. Citirana zakonska rješenja predstavljaju osnov u kojima se sud nužno mora kretati prilikom odlučivanja o prijedlogu za oduzimanje imovinske koristi koja je pribavljena kriminalnom djelatnošću optuženih.
Iz navedenih odredaba proizlazi da primjena mjere oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom pretpostavlja utvrđenje da je izvršenim krivičnim
djelom takva korist doista pribavljena. Međutim, izreka pobijane presude ne sadrži takvo utvrđenje, niti je takvu tvrdnju sadržavao opis djela u optužnici. Naime, u
opisu djela je sadržana konstacija da je optuženi J.Č. organizirao grupu ljudi radi vršenja krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stv 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, sve radi sticanja protupravne
imovinske koristi, ali isti ne sadrži naznaku da je ovaj i ostali optuženi i stekao, odnosno da su stekli imovinsku korist činjenjem tog krivičnog djela, a na ovaj
nedostatak je osnovano ukazano žalbama branitelja optuženih Z.Ć. i E.J.. Stoga, u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet za izricanje mjere oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom iz člana 114. KZ FBiH. Izricanje navedene
mjere se stoga ukazuje kao povreda krivičnog zakona iz člana 313. točka e) ZKP FBiH učinjena na štetu optuženih. Upravo iz navedenog razloga je ovaj sud
djelimičnim uvažavanjem žalbi branitelja optuženih Z.Ć. i E.J., a povodom tih žalbi i žalbi branitelja optuženih J.Č., S.J., A.A., E.H. i N.A., a na osnovu člana
321. ZKP FBiH, po službenoj dužnosti i u odnosu i na ove optužene pobijanu
presudu preinačio i ukinuo odluku o oduzimanju imovinske koristi pribavljenim krivičnim djelom od optuženih J.Č. S.R., Z.Ć., A. A., E.H., E.J. i N.A.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 03 0 K 007924 12
Kž 8 od 22.05.2013. godine)
Način i postupak oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom - član
115. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
Mjerom oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom od optuženog se ne može oduzeti imovina koja se ne nalazi u njegovom vlasništvu nego u vlasništvu drugih osoba.
Ako se radi o osobama koje su vlasništvo na toj imovini stekle tako što im je optuženi prenio imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, ta se imovina od tih osoba može oduzeti ako im je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti i ako su one znale ili mogle znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom. U protivnom, od optuženog će se oduzeti novčana vrijednost imovinske koristi koju je pribavio krivičnim djelom.
Osim toga, da bi se od osoba na koje je optuženi prenio imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom ona oduzela potrebno je da te osobe budu pozvane i saslušane na glavnom pretresu i poučene da su ovlaštene da u vezi sa utvrđivanjem imovinske koristi predlažu dokaze i postavljaju pitanja optuženom, svjedocima i vještacima.
Iz obrazloženja:
Pored ranije navedenog propusta pobijana presuda u dijelu u kojem je odlučeno o oduzimanju imovinske koristi ima i druge nedostatke na koje ovaj sud nalazi za potrebnim ukazati. Prvenstveno treba istaći činjenicu da se prvostupanjskom presudom od optuženih oduzima imovina koja nije njihovo vlasništvo. Tako se od optuženog J. Č. oduzima imovina čiji su vlasnici njegov otac F. Č. te srodnici J. i S. S.. Kada je u pitanju ovaj optuženik od njega je oduzet i motor koji je prema priloženoj dokumentaciji registriran na N. B.. Istovjetan princip je primjenjen i prilikom oduzimanja imovine od ostalih optuženika. Od optuženog Z. Ć. je oduzeto vozilo koje je registrirano na njegovu sestru S. K., od optuženog S. R. putničko motorno vozilo marke „Golf „ registrirano na I. B., od optuženog E. H. motorno vozilo marke „BMW 525“ registrirano na A. P., dok je od optuženog E. J. oduzet motocikl marke „canuni“ bez navođenja tko je stvarni vlasnik istog. Od optuženih
A. i N. A. se oduzimaju dva vozila koja su registrirana na N. A.. U konkretnom slučaju predmetna imovina se isključivo mogla oduzeti od vlasnika iste i to F. Č.,
S. i J. S., N. B., I. B., S. K., A. P. i N. A., a sve pod uvjetima propisanim odredbom
člana 115. KZ FBiH. Ujedno je potrebno istaći da u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude u odnosu na sve vlasnike oduzete imovine u potpunosti nije primjenjena ni odredba člana 414. ZKP FBiH. Iz navedene odredbe proizlazi obveza suda da u situacijama kada u obzir dolazi oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, osobu na koju je imovinska korist prenesena pozove na glavni pretres, te da joj omogućiti predlaganje dokaza i dopustiti postavljanje pitanja optuženom, svjedocima i vještacima. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je S. S. vlasnik putničkog motornog vozila marke „Peugeot“ 307 registarskih oznaka ... koje je presudom oduzeto od optuženog J. Č.. Imenovani se na glavnom pretresu nije izjašnjavao o prijedlogu kantonalne tužiteljice za oduzimanje imovine stečene izvršenjem krivičnog djela. Ostale osobe od kojih je imovina oduzeta su ispitane u svojstvu svjedoka ali iz raspravnih zapisnika proizlazi da im od strane suda nije predočeno koja to prava u postupku imaju sukladno odredbi člana 414. ranije navedenog zakona.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 03 0 K 007924 12
Kž 8 od 22.05.2013. godine)
Utvrđivanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom učinjenim od strane više saizvršitelja - član 415. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
Ako se ne može utvrditi iznos imovinske koristi koju je pribavio svaki od saizvršitelja u učinjenju krivičnog djela, sud će, u skladu sa članom 415. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, utvrditi po slobodnoj ocjeni iznos imovinske koristi koji je pribavio svaki od njih i pojedinačno oduzeti od svakog od saizvršitelja tako utvrđeni iznos imovinske koristi.
Iz obrazloženja:
Pored navedenog, pobijanom presudom su od optuženih A. A. i N. A. oduzeti: putničko motorno vozilo marke „Golf“ 1 K, registarske oznaka ...., te putničko
motorno vozilo marke „Passat“ VI, registarske oznake ..., oba vozila registrirana na
ime N. A., od optuženih J. Č., E. H. i E. J. je oduzet novac u iznosu od 1.600,00 KM, pa ovaj sud i u ovom slučaju nalazi za potrebnim ukazati da se imovinska korist oduzima pojedinačno od svakog optuženog u iznosu koji je realno pribavio, a tek ako bi to utvrđivanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama ili sa znatnim odugovlačenjem postupka, onda se iznos pribavljene imovinske koristi u skladu sa članom 415 ZKP FBiH za svakog optuženog utvrđuje po slobodnoj ocjeni.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 03 0 K 007924 12 Kž 8 od 22.05.2013. godine)
II. Praksa drugih sudova
Vrhovni sud Republike Hrvatske Kž 527/09-3 od 03. rujna 2009. godine:
„Konačno, nije u pravu optuženik niti kada pobija odluku prvostupanjskog suda o oduzimanju imovinske koristi u visini od 135.345,00 kn. Naime, prema čl. 82. KZ, nitko ne smije zadržati imovinsku korist ostvarenu počinjenjem kaznenog djela, pa kako je u postupku dokazano da je optuženik, umjesto uplate tog iznosa na žiro račun tvrtke „D.“ d.o.o. kupio tim novcem suvlasničke udjele i tako sebi pribavio protupravnu imovinsku korist, to je prvostupanjski sud valjano obavezao optuženika da isti iznos vrati, neovisno o tome što je tvrtka optuženika „D.“ d.o.o. u međuvremenu otišla u stečaj. Oduzimanje imovinske koristi opravdano je uvećanjem imovine optuženika u trenutku izvršenja kaznenog djela, a da li je optuženik poslovanjem tvrtke uspio zadržati tu imovinu ili nije, nema relevantan značaj za primjenu čl. 82. KZ.“
Vrhovni sud Republike Hrvatske br. I Kž-503/01-6 od 29. kolovoza 2001. godine:
„Što se tiče oduzimanja imovinske koristi žalitelj (u osobnoj žalbi) ističe da sud u tome pravcu nije imao prijedlog državnog odvjetnika, međutim, uvijek kad sud utvrdi da je kaznenim djelom ostvarena materijalna korist za nekog počinitelja, dužan je izreći oduzimanje imovinske koristi po službenoj dužnosti, dakle, i bez prijedloga državnog odvjetnika, jer propuštanje suda da izrekne oduzimanje imovinske koristi predstavlja povredu zakona.“
Načelni stav broj 9/79 XIII. zajedničke sjednice Saveznog suda, republičkih, pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog Vojnog suda od 25. i 26. listopada 1979. godine:
„Ako je počinitelj predmet od vrijednosti koji je ostvario kaznenim djelom uz naknadu ili bez naknade prenio na drugu osobu ili je taj predmet kasnije uništen, izgubljen i sl. tako da njegovo oduzimanje od počinitelja kaznenog djela više nije moguće, počinitelj će se obvezati na plaćanje novčanog iznosa koji odgovara tržišnoj vrijednosti koju predmet ima kad je počinjenjem kaznenog djela pribavljen. 2. Ako je pak pravnim poslom (npr. prodajom ili zamjenom predmeta) počinitelj pribavio veću korist od vrijednosti koju je predmet imao u vrijeme kad je pribavljen počinjenjem kaznenog djela, obvezat će se da plati novčani iznos koji odgovara tako pribavljenoj imovinskoj koristi“.
Vrhovni sud Republike Hrvatske br. I Kž 985/05-9 od 22. veljače 2006. godine:
„Prvostupanjski sud je po čl. 82. st. 1., 2. i 3. KZ imao oduzeti imovinsku korist nakon što je utvrdio da je kazneno djelo počinjeno i da je imovinska korist tim djelom ostvarena. Prvostupanjski sud je obrazložio odluku o oduzimanju imovinske koristi (str. 43. odlomak 1.), navodeći da je ona ostvarena u iznosu od 185.649,00 DEM, što po srednjem tečaju iznosi 690.134,40 kn, kako je to navedeno u izreci pobijane presude. Ovaj dio obrazloženja ima se shvaćati u sveukupno iznijetim razlozima u obrazloženju pobijane presude. Imovinska korist u pravilnoj primjeni kaznenog zakona mora se utvrditi i cijeniti prema okolnostima iz vremena počinjenja kaznenog djela. Žalbenim prigovorom da iz pobijane presude nije razvidan srednji tečaj između navedenih valuta DEM i kune, te prilogom uz žalbu o preporuci Hrvatske narodne banke o postupku uvođenja EUR- a u gotovinskom obliku, pravilnost i zakonitost pobijanog dijela prvostupanjske presude nije dovedeno u pitanje. Tečaj ovih valuta u naznačeno vrijeme je općepoznata činjenica, jer je dostupna svima, a za slučaj sumnje u tumačenju sudske odluke, pri njenom izvršenju prvostupanjski sud rješava sukladno odredbi čl. 158. ZKP“.
Vrhovni sud Republike Hrvatske br. Kž-324/05 od 9. svibnja 2006. godine:
„Naime, prema odredbi čl. 466. ZKP-a u slučaju kada sud smatra da bi točno utvrđivanje visine imovinske koristi koja je ostvarena kaznenim djelom bilo skopčano sa velikim poteškoćama ili sa znatnim odugovlačenjem postupka,
ovlašten je iznos imovinske koristi, koju je prema odredbi čl. 80. KZ-a dužan oduzeti, odmjeriti po slobodnoj ocjeni. Upravo tako postupio je sud u pobijanoj presudi. Sud je utvrdio u kojem je vremenskom razdoblju pojedini od optuženika prodavao heroin i za koje iznose, ali točan broj prodaja nije bio u stanju utvrditi s obzirom da su one određene izričajem "gotovo svakodnevno", "u više navrata", "svakodnevno u periodu od …", pri čemu taj period nije točno označen, a isto tako nije mogao utvrditi ni točnu količinu droge koju je pojedini optuženik prodao. Međutim, sve utvrđene činjenice omogućile su sudu da sa relativnom sigurnošću utvrdi o kojoj se visini imovinske koristi radi, a da je sud vodio računa o broju prodaja, koju je pojedini optuženik izvršio, te o polučenoj cijeni, vidljivo je iz toga da se visina oduzete imovinske koristi kreće u rasponu od 25 kn, koliko je oduzeto opt. M. G. do 39.150,00 kn, koliko je oduzeto opt. S. Š.“
Vrhovni sud Republike Hrvatske br. I Kž-503/01-6 od 29. kolovoza 2001. godine:
„Na oduzimanje imovinske koristi žalbu su podnijeli i branitelji optuženika u pravcu da sud nije naveo kojim je činjenicama dokazao da je min. cijena jedne tablete “Ecstasy” 30,00 kn, odnosno sud se poziva na neki drugi sudski spis (izvršio je uvid u pravomoćnu presudu broj: K-127/98), gdje je utvrđena najniža cijena od 3 do 6 DEM za jedan komad tableta “Ecstasy”, no utvrđena cijena po sudu prvoga stupnja je veća i od 6 DEM za jednu tabletu. Opt. P. je naveo u obrani da se informirao o cijeni jednog komada droge “Ecstasy”, te je saznao da je tržišna cijena jedne tablete od 50,00 do 70,00 kn, državni odvjetnik je u optužnici naveo da je opt. K. jednu tabletu prodavao po cijeni od najmanje 50,00 kn, sud prvog stupnja je u tijeku dokaznog postupka sasvim informativno izvršio uvid u drugi spis gdje se spominje cijena jedne tablete od 3 do 6 DEM, a kako bi utvrđivanje tržišne cijene (što je promjenjiva kategorija koja ovisi od niza faktora) bilo povezano s nizom poteškoća, opravdano je primijenjen čl. 466. ZKP i visina imovinske koristi koju je ostvario opt. K. odmjerena je po slobodnoj ocjeni, a koju ocjenu prihvaća kao pravičnu i ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, jer je odmjerena na način da je za optuženika vrlo povoljna“.
Vrhovni sud Republike Hrvatske br. I Kž 67/2003-3 od 12.2.2004. godine:
„Izreka presude je nerazumljiva i proturječna sama sebi kad je sud prvog stupnja od optuženika zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ, na temelju čl. 82. st. 1. KZ, oduzeo svu imovinsku korist u svoti od 278.854,65 kn, premda je u opisu djela navedeno da se ta svota odnosi i na optuženikova sina i bračnu drugaricu, dakle od optuženika se oduzima i onaj za sada, neodređeni dio imovinske koristi koji su ostvarili optuženikova supruga i sin, što čini izreku prvostupanjske presude nerazumljivom i proturječnom samoj sebi (čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP). Na kraju činjeničnog opisa djela navodi se da je optuženik sebi, svojoj supruzi i sinu pribavio protupravnu imovinsku korist u iznosu od 278.854,65 kn, dok u osuđujućem dijelu izreke, na temelju odredbe čl. 82. KZ, od optuženika L. Z. oduzima imovinsku korist u ukupnom iznosu od 278.854,65 kn. Dakle, od
optuženika se oduzima i onaj, za sada neprecizirani, neodređeni dio imovinske koristi koju su ostvarili optuženikova supruga i sin. Budući da u vezi sa suprugom i sinom optuženika u činjeničnom opisu nije navedeno koje iznose imovinske koristi su oni ostvarili, izreka prvostupanjske presude je nerazumljiva. Nadalje, s obzirom da se prema optuženiku izriče oduzimanje imovinske koristi u cijelosti, tj. i onog, za sada neodređenog dijela koji su ostvarili njegova supruga i sin, izreka presude je proturječna sama sebi. Naime, od optuženika se oduzima i dio imovinske koristi koji, prema izreci presude nije pribavio za sebe."
Vrhovni sud Republike Hrvatske br. I Kž 701/2003-8 od 10.12.2003. godine:
„Mjera oduzimanja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom ne može se izreći solidarno, jer to ne proizlazi iz odredbe čl. 82. KZ, kojim je propisano da će se imovinska korist, koja je ostvarena kaznenim djelom, oduzeti od počinitelja, ali iz tog propisa ne proizlazi da bi obveza plaćanja novčanog iznosa koji odgovara postignutoj imovinskoj koristi, ako oduzimanje imovinske koristi od počinitelja nije moguće, bila solidarna, u slučaju ako je bilo više počinitelja jednog kaznenog djela, izvršenjem kojeg je postignuta imovinska korist. Ako je u počinjenju kaznenog djela sudjelovalo više počinitelja, imovinska korist će se oduzeti samo od onih počinitelja kojima je korist pribavljena, a ako je korist pribavljena svima oduzet će se od svih, ali prema visini za svakog pojedinačno, a ukoliko se ne može utvrditi da bi netko ostvario više, a netko manje, onda će počinitelji plaćati korist koju su zajedno postigli, u jednakim dijelovima.“
Vrhovni sud Republike Hrvatske br. I Kž 514/1995-3 od12. listopada 1995. godine:
„Pri tome nije odlučna sama visina tako pribavljene imovinske koristi, to jest činjenica da se radi samo o 150 kuna, kao što nije odlučno ni imovinsko stanje optuženika. Istina, državni odvjetnik nije predložio oduzimanje imovinske koristi od optuženika, a to nije ni nužno, jer je sud dužan, po službenoj dužnosti, ne samo utvrđivati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, već je i oduzeti. Ako tako ne postupi čini povredu krivičnoga zakona iz čl. 355. toč. 5. ZKP u odredbi čl.
79. i 80. OKZRH. Dakle, kako oštećenica nije tražila oduzetih joj 150 kuna, sud je bio dužan taj iznos novca od optuženika oduzeti, a kako to nije učinio, trebalo je i u
tom dijelu uvažiti žalbu državnog odvjetnika“.
Vrhovni sud Republike Hrvatske br. I Kž 683/06-3 08. ožujka 2007. godine:
„Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je sud prvog stupnja povrijedio kazneni zakon iz čl. 368. st. 1. toč. 5. ZKP-a, jer je prekoračio ovlast koju ima po zakonu kada je odlučio ne oduzeti imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom. Iz spisa predmeta proizlazi kako je iznos od 16.920,50 kn (list 261 spisa) i iznos od 23.095,00 kn (list 85 i 86 spisa), preko Udruženja hrvatskih udovica Domovinskog rata – Z., odnosno preko Udruge udovica hrvatskih branitelja Domovinskog rata, uplaćen članici Udruge V. Z., supruzi poginulog hrvatskog branitelja P. Z. U pravu
je državni odvjetnik kada tvrdi kako nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom. Isto tako, u pravu je da će se imovinska korist oduzeti i kad se po bilo kojem pravnom temelju nalazi kod treće osobe, ako nije stečena u dobroj vjeri. Međutim, temeljem odredbe čl. 82. st. 3. KZ-a, oduzimanje imovinske koristi od treće osobe dolazi u obzir jedino ako je ona, prema okolnostima pod kojima je ostvarila korist, znala ili mogla i bila dužna znati da su vrijednosti ostvarene kaznenim djelom (čl. 82. st. 3. KZ). Obzirom na vrstu uplate i svrhu doznake, a imajući u vidu okolnosti prostora i vremena u kojima se ta uplata izvršila, nema jasnog pokazatelja koji bi sa izvjesnošću ukazivao na zaključak da je udovica V. Z., primajući uplatu preko Udruge hrvatskih udovica, znala da je novčani iznos ostvaren kaznenim djelom. Državni odvjetnik ne dvoji da se radi o jednoj humanoj gesti optuženika prema udovici poginulog branitelja, međutim pogrešna je njegova tvrdnja da je V. Z. „…očigledno znala od kuda dolazi navedeni novac…“. Zato je pravilno postupio sud prvog stupnja kada nije oduzeo imovinsku korist od treće osobe uz zaključak kako je ona ova materijalna sredstva stekla u dobroj vjeri jer nije znala niti je mogla i bila dužna znati da je novac ostvaren kaznenim djelom.“
Vrhovni sud Republike Hrvatske br. I Kž 1180/08-4 od 20. siječnja 2009. godine: “Odluka o upućivanju oštećenika u parnici nije rezultat postavljenog
imovinskopravnog zahtjeva, u kojem slučaju bi to predstavljalo bitnu povredu
odredaba kaznenog postupka, već naprosto, kako imovinskopravni zahtjev nije bio niti postavljen, nepotreban višak u izreci prvostupanjske presude. U ovakvoj
procesnoj situaciji prvostupanjski sud je ispravnom primjenom zakona bio dužan ovaj iznos imovinske koristi, za koji je našao da je utvrđena, kada nema
postavljenog imovinskopravnog zahtjeva od strane vlasnika Pekarnice C. oduzeti od optuženika kao protupravnu imovinsku korist, što međutim prvostupanjski sud nije učinio, a niti je na to ukazano žalbom državnog odvjetnika, a presuda ne može
biti u tom dijelu preinačena na štetu okrivljenika“.
Vrhovni sud Republike Hrvatske br. I Kž 736/07-3 od 20. siječnja 2009.:
“Dio žalbe koji se odnosi na imovinskopravni zahtjev i oduzimanje imovinske koristi uvodno se poziva na tešku materijalnu situaciju optuženika, pa se žalitelju napominje da ta okolnost nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost tih odluka, budući da je sud dužan odlučiti o postavljenom imovinskopravnom zahtjevu oštećenika i dosuditi ga u slučaju ostvarenja pretpostavki, a da čl. 82. st. 1. Kaznenog zakona propisuje da nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom“.
www.epravo.ba