Odpitak PDV u slucaju fiktivnog prometa
Posted: Sun Mar 10, 2019 5:01 pm
ODBITAK PDV U SLUČAJU FIKTIVNOG PROMETA
Zakon o porezu na dodatu vrijednost
član 64
Ako pravni odnos u smislu Zakona o porezu na dodatu vrijednost nije ni postojao, već je riječ o fiktivnom prometu, nisu ispunjeni kumulativno propisani uslovi za povratak ulaznog poreza, pa poreski obveznik nema pravo na odbitak PDV.
Obrazloženje:
"Naime, Apelaciono vijeće je itekako svjesno ustavnog načela pravne sigurnosti čiji je inherentan element načelo legitimnih očekivanja, u skladu sa kojim sudovi u slučaju drugačijeg odlučivanja o istovjetnom pitanju trebaju iznijeti razloge zbog kojih odstupaju od ustanovljene prakse. Ovaj princip bi mogao biti povrijeđen ukoliko bi sudovi postupali različito u istim ili sličnim situacijama, ali u svakom slučaju, da bi se utvrdilo da je došlo do kršenja navedenog principa, moralo bi se prethodno utvrditi da li se zaista radi o činjenično i pravno uporednim predmetima. Pri tome Apelaciono vijeće ukazuje, da je predmetnom presudom, na koju tužitelj ukazuje, vijeće zaključilo da tužitelj ne može biti odgovoran za nepravilnosti u radu njegovih poslovnih partnera koje se ogledaju u nepravilnom knjiženju ili drugim nepravilnostima u radu njegovog dobavljača.
Takav zaključak iz pravosnažne presude, prije svega, nije istovjetan činjenicama konkretnog predmeta, a dodatno navedeni pravni zaključak, u potpunosti podržava i ovo vijeće. Naime, u konkretnom slučaju akcenat i nije na odgovornosti tužitelja za nepravilno knjiženje ili druge nepravilnosti u radu njegovog dobavljača, nego u činjenici da je upravo provjera dokumentacije dobavljača pokazala da to pravno lice (S... D...) nije ni moglo pružiti uslugu koja je predmet spornih faktura, dakle, da predmetnog pravnog posla nije ni bilo, nego se radilo o prefakturisanju, što nije osnov za odbitak pdv-a.
Sve naprijed navedeno znači, da je Apelaciono vijeće u ovom predmetu itekako svjesno ranije prakse Suda, uvažavajući specifične činjenice predmetne upravne stvari, zaključilo da zbog svih činjeničnih okolnosti nije niti postojao pravni odnos u smislu Zakona, već je riječ o fiktivnom prometu. Stoga, Apelaciono vijeće nije tužitelju nametnulo veći stepen obaveza od Zakonom propisanih u smislu odgovornosti za propuste dobavljača, već je iz propusta dobavljača došlo do indicija koje su uz preostale činjenice i dokaze provedene tokom postupka dovele do zaključka da usluga u smislu Zakona nije niti pružena, pa nisu ostvareni kumulativno propisani, normativni, uslovi za odbitak ulaznog poreza tužitelju.
Konkretni predmeti Evropskog suda pravde na koje tužitelj ukazuje ne predstavljaju niti činjenično, niti pravno, uporednu grupu sa predmetnim okolnostima slučaja. Ovo iz razloga što presudama Evropskog suda pravde na koje je ukazano, nije niti razmatrano pitanje
Dakle, Apelaciono vijeće je već ranije svojom praksom, a tumačeći odredbu člana 64. Zakona o PDV-u u svjetlu relevantne judikature Evropskog suda pravde zaključilo da UIO ne može ustanoviti da su u PDV sistemu svi učesnici u prometu zainteresovani da kroz mehanizam odbitka ulaznog poreza od oporezivanja izuzmu sva dobra i usluge koja nabavljaju u svrhu obavljanja djelatnosti, tako da se kod svakog oporezuje samo dodata vrijednost, što zahtijeva samokontrolu i međusobnu kontrolu između učesnika u prometu koju ovaj sistem obezbjeđuje, što znači da je tužitelj bio dužan da prije prijema fakture utvrditi da li dobavljači postupaju u skladu sa propisima kojima je uređeno oporezivanje PDV-om, a da u suprotnom snosi rizik. Naime, kako je i Evropski sud pravde ukazao u svjetlu relevantne direktive koje je bila predmetom tumačenja, a što je meritorno primjenjivo na odredbu člana 64. Zakona o PDV-u, time bi se stavio nesrazmjeran teret na privatno lice, koje bi suštinski, preuzelo obaveze koje su u ingerenciji nacionalnog organa - UIO, tj. provjera učesnika u prometu.
Prema tome, da je tužiteljeva činjenična situacija uporedna i da se može podvesti pod naprijed obrazloženi pravni standard, tada bi Apelaciono vijeće nesporno ustanovilo da je tužena na tužitelja nezakonito prenijela svoju zakonsku odgovornost.
Ipak, kako iz obrazloženja osporenih rješenja i ugovora o zakupu reklamnog prostora proizilazi da je predmet ugovora o zakupu - davanje pod zakup objekata u S., T., Z. i M., ali lokacije za koje je zakup ugovoren nisu precizirane ugovorima, jer adrese na kojima se nalaze objekti koji se iznajmljuju nisu potpune, zbog čega službena lica nisu mogla izvršiti provjere neposrednim uvidom na licu mjesta, a tužilac nije predočio dokaze da je na lokacijama koje su bile predmet ugovora o zakupu postavio reklamne panoe za komercijalno oglašavanje, to je jasno da je tužitelj odgovoran zbog propusta u izvršavanju vlastitih obaveza, zbog čega je ispravan zaključak vijeća za upravne sporove da nisu ispunjeni uslovi za povratak ulaznog poreza.
U vezi sa posljednjim prigovorom da je vijeće za upravne sporove u cijelosti prihvatilo obrazloženje koje je u svom rješenju dao tuženi organ, uz napomenu da osporeno rješenje sadrži relevantna i detaljna obrazloženja i jasne razloge, koje u cjelosti prihvata i vijeće, pa ih nije posebno obrazlagalo, a čime je kako tužitelj navodi, prekršeno njegovo pravo na obrazloženu odluku, Sud isti smatra neutemeljenim i paušalnim.
Naime, Sud je prilikom obrazlaganja odlučujućih razloga za presuđenje, dužan iznijeti argumentiran osnov za zaključak. Kako je vijeće za upravne sporove, po stavu Apeladonog vijeća, sasvim ispravno zaključilo da osporeno rješenje sadrži potpuno i decidno obrazloženje prigovora u vezi sa obračunom izlaznog PDV-a po fakturama za popravku mobilnih telefona, to nije dužno prepisivati obrazloženje rješenja. Ovo iz razloga što je je u pravnoj državi, pravo na obrazloženu odluku meritorne/supstancijalne prirode, a ne formalne prirode i ne podrazumijeva obavezu Suda da na svako pitanje mora "vlastoručnom" detaljnom argumentacijom obrazlagati zaključak. Pravo na obrazloženu odluku znači da Sud mora dati razumljive i jasne razloge koji su bili opredijeljujućeg karaktera za odlučenje, a ako se u aktu koji je predmet sudskog preispitivanja navede detaljno i utemeljeno obrazloženje, to Sud ima obavezu samo obrazloženja razloga zbog kojih ostaje pri istima. U predmetnoj stvari to je vijeće za upravne sporove i ispoštovalo."
(Presuda Suda BiH, Uvp 22476/2018 od 10.4.2018. godine)
Zakon o porezu na dodatu vrijednost
član 64
Ako pravni odnos u smislu Zakona o porezu na dodatu vrijednost nije ni postojao, već je riječ o fiktivnom prometu, nisu ispunjeni kumulativno propisani uslovi za povratak ulaznog poreza, pa poreski obveznik nema pravo na odbitak PDV.
Obrazloženje:
"Naime, Apelaciono vijeće je itekako svjesno ustavnog načela pravne sigurnosti čiji je inherentan element načelo legitimnih očekivanja, u skladu sa kojim sudovi u slučaju drugačijeg odlučivanja o istovjetnom pitanju trebaju iznijeti razloge zbog kojih odstupaju od ustanovljene prakse. Ovaj princip bi mogao biti povrijeđen ukoliko bi sudovi postupali različito u istim ili sličnim situacijama, ali u svakom slučaju, da bi se utvrdilo da je došlo do kršenja navedenog principa, moralo bi se prethodno utvrditi da li se zaista radi o činjenično i pravno uporednim predmetima. Pri tome Apelaciono vijeće ukazuje, da je predmetnom presudom, na koju tužitelj ukazuje, vijeće zaključilo da tužitelj ne može biti odgovoran za nepravilnosti u radu njegovih poslovnih partnera koje se ogledaju u nepravilnom knjiženju ili drugim nepravilnostima u radu njegovog dobavljača.
Takav zaključak iz pravosnažne presude, prije svega, nije istovjetan činjenicama konkretnog predmeta, a dodatno navedeni pravni zaključak, u potpunosti podržava i ovo vijeće. Naime, u konkretnom slučaju akcenat i nije na odgovornosti tužitelja za nepravilno knjiženje ili druge nepravilnosti u radu njegovog dobavljača, nego u činjenici da je upravo provjera dokumentacije dobavljača pokazala da to pravno lice (S... D...) nije ni moglo pružiti uslugu koja je predmet spornih faktura, dakle, da predmetnog pravnog posla nije ni bilo, nego se radilo o prefakturisanju, što nije osnov za odbitak pdv-a.
Sve naprijed navedeno znači, da je Apelaciono vijeće u ovom predmetu itekako svjesno ranije prakse Suda, uvažavajući specifične činjenice predmetne upravne stvari, zaključilo da zbog svih činjeničnih okolnosti nije niti postojao pravni odnos u smislu Zakona, već je riječ o fiktivnom prometu. Stoga, Apelaciono vijeće nije tužitelju nametnulo veći stepen obaveza od Zakonom propisanih u smislu odgovornosti za propuste dobavljača, već je iz propusta dobavljača došlo do indicija koje su uz preostale činjenice i dokaze provedene tokom postupka dovele do zaključka da usluga u smislu Zakona nije niti pružena, pa nisu ostvareni kumulativno propisani, normativni, uslovi za odbitak ulaznog poreza tužitelju.
Konkretni predmeti Evropskog suda pravde na koje tužitelj ukazuje ne predstavljaju niti činjenično, niti pravno, uporednu grupu sa predmetnim okolnostima slučaja. Ovo iz razloga što presudama Evropskog suda pravde na koje je ukazano, nije niti razmatrano pitanje
Dakle, Apelaciono vijeće je već ranije svojom praksom, a tumačeći odredbu člana 64. Zakona o PDV-u u svjetlu relevantne judikature Evropskog suda pravde zaključilo da UIO ne može ustanoviti da su u PDV sistemu svi učesnici u prometu zainteresovani da kroz mehanizam odbitka ulaznog poreza od oporezivanja izuzmu sva dobra i usluge koja nabavljaju u svrhu obavljanja djelatnosti, tako da se kod svakog oporezuje samo dodata vrijednost, što zahtijeva samokontrolu i međusobnu kontrolu između učesnika u prometu koju ovaj sistem obezbjeđuje, što znači da je tužitelj bio dužan da prije prijema fakture utvrditi da li dobavljači postupaju u skladu sa propisima kojima je uređeno oporezivanje PDV-om, a da u suprotnom snosi rizik. Naime, kako je i Evropski sud pravde ukazao u svjetlu relevantne direktive koje je bila predmetom tumačenja, a što je meritorno primjenjivo na odredbu člana 64. Zakona o PDV-u, time bi se stavio nesrazmjeran teret na privatno lice, koje bi suštinski, preuzelo obaveze koje su u ingerenciji nacionalnog organa - UIO, tj. provjera učesnika u prometu.
Prema tome, da je tužiteljeva činjenična situacija uporedna i da se može podvesti pod naprijed obrazloženi pravni standard, tada bi Apelaciono vijeće nesporno ustanovilo da je tužena na tužitelja nezakonito prenijela svoju zakonsku odgovornost.
Ipak, kako iz obrazloženja osporenih rješenja i ugovora o zakupu reklamnog prostora proizilazi da je predmet ugovora o zakupu - davanje pod zakup objekata u S., T., Z. i M., ali lokacije za koje je zakup ugovoren nisu precizirane ugovorima, jer adrese na kojima se nalaze objekti koji se iznajmljuju nisu potpune, zbog čega službena lica nisu mogla izvršiti provjere neposrednim uvidom na licu mjesta, a tužilac nije predočio dokaze da je na lokacijama koje su bile predmet ugovora o zakupu postavio reklamne panoe za komercijalno oglašavanje, to je jasno da je tužitelj odgovoran zbog propusta u izvršavanju vlastitih obaveza, zbog čega je ispravan zaključak vijeća za upravne sporove da nisu ispunjeni uslovi za povratak ulaznog poreza.
U vezi sa posljednjim prigovorom da je vijeće za upravne sporove u cijelosti prihvatilo obrazloženje koje je u svom rješenju dao tuženi organ, uz napomenu da osporeno rješenje sadrži relevantna i detaljna obrazloženja i jasne razloge, koje u cjelosti prihvata i vijeće, pa ih nije posebno obrazlagalo, a čime je kako tužitelj navodi, prekršeno njegovo pravo na obrazloženu odluku, Sud isti smatra neutemeljenim i paušalnim.
Naime, Sud je prilikom obrazlaganja odlučujućih razloga za presuđenje, dužan iznijeti argumentiran osnov za zaključak. Kako je vijeće za upravne sporove, po stavu Apeladonog vijeća, sasvim ispravno zaključilo da osporeno rješenje sadrži potpuno i decidno obrazloženje prigovora u vezi sa obračunom izlaznog PDV-a po fakturama za popravku mobilnih telefona, to nije dužno prepisivati obrazloženje rješenja. Ovo iz razloga što je je u pravnoj državi, pravo na obrazloženu odluku meritorne/supstancijalne prirode, a ne formalne prirode i ne podrazumijeva obavezu Suda da na svako pitanje mora "vlastoručnom" detaljnom argumentacijom obrazlagati zaključak. Pravo na obrazloženu odluku znači da Sud mora dati razumljive i jasne razloge koji su bili opredijeljujućeg karaktera za odlučenje, a ako se u aktu koji je predmet sudskog preispitivanja navede detaljno i utemeljeno obrazloženje, to Sud ima obavezu samo obrazloženja razloga zbog kojih ostaje pri istima. U predmetnoj stvari to je vijeće za upravne sporove i ispoštovalo."
(Presuda Suda BiH, Uvp 22476/2018 od 10.4.2018. godine)