BiH Pravo

Službene novine Federacije BiH, broj 41/21
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4877/19, rješavajući apelaciju Suada Smajlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je


ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU








Odbija se kao neosnovana apelacija Suada Smajlovića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 020519 19 Krž od 10. septembra 2019. godine i S1 1 K 020519 16 Kri od 14. septembra 2018. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE


I. Uvod


1. Suad Smajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupaju Vasvija Vidović, advokat iz Sarajeva, i Mirna Delalić, advokat iz Tuzle, podnio je 19. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 020519 19 Krž od 10. septembra 2019. godine i S1 1 K 020519 16 Kri od 14. septembra 2018. godine.

2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom se nalaže "Sudu BiH i Kazneno-popravnom zavodu u koji apelant treba da bude upućen na izdržavanje kazne zatvora da apelanta neće uputiti na izdržavanje izrečene kazne do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po apelaciji."

II. Postupak pred Ustavnim sudom


3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 4877/19 od 15. januara 2020. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 5. januara 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Sud BiH je odgovor dostavio 15. januara 2021. godine, a Tužilaštvo BiH 12. januara 2021. godine.

III. Činjenično stanje


6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Sud BiH je Presudom broj S1 1 K 020519 16 Kri od 14. septembra 2018. godine apelanta i optuženog I. A. proglasio krivim da su za vrijeme rata u BiH, u vrijeme oružanog sukoba između VRS i Armije RBiH, kao pripadnici Armije RBiH, postupajući suprotno pravilima Međunarodnog humanitarnog prava, kršeći član 3. stav 1. tačke a) i c) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija), 12. jula 1992. godine, apelant (tačka 4. izreke presude) u popodnevnim satima ispred Policijske stanice u Srebrenici (u daljnjem tekstu: PS Srebrenica) rafalom iz automatske puške pucao u mrtva tijela civila muškaraca srpske nacionalnosti koja su se nalazila na karoseriji kamiona, što je za posljedicu imalo skrnavljenje spomenutih tijela, a čime je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Apelantu je izrečena kazna zatvora od jedne godine.

8. Istom presudom apelant je oslobođen optužbi da je radnjama opisanim u izreci prvostepene presude (tačka 3) počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ u vezi sa članom 22. istog zakona.

9. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Sud BiH u dijelu označenom "Standardi ocjene dokaza i opća ocjena dokaza" istakao, pored ostalog, da iskaz svjedoka treba biti iskren i pouzdan, da je sud imao u vidu da su svjedoci svjedočili o činjenicama koje su se dogodile mnogo godina prije davanja iskaza, da je prisutna nesigurnost usljed nestalnosti ljudske percepcije u odnosu na traumatične događaje i sjećanja tih događaja. Nadalje, ukazano je da je prilikom ocjene iskaza svjedoka koji su svjedočili u predmetnom postupku sud posebno cijenio njihovo držanje, ponašanje i karakter, te da su u odnosu na njih razmotreni i drugi dokazi i okolnosti u vezi s tim predmetom. Nedosljednosti u iskazu svjedoka ne znače same po sebi da vijeće to svjedočenje mora odbaciti kao nepouzdano. Slično tome, faktori kao što su vremenski razmak između događaja i svjedočenja, mogući utjecaj trećih lica, nepodudarnosti ili stresne okolnosti u vrijeme događaja ne isključuju automatski mogućnost da se vijeće osloni na takav iskaz, s tim da pri ocjeni dokaza uzme u obzir i takve faktore. Pozivajući se na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Garcia Ruiz protiv Španije, prvostepeni sud je istakao da, iako je obavezan dati razloge za svoju odluku, pri tom se ne mora detaljno baviti svakim argumentom koji je iznijela neka od strana u postupku. Ukazano je i na stavove Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) u predmetu Kvočka, prema kojima je stvar diskrecione ocjene pretresnog vijeća koje će pravne argumente razmotriti, a kad se radi o činjenicama vijeće je dužno da izvede samo one zaključke koji su od suštinske važnosti za utvrđivanje krivice po određenoj tački optužnice, da nije nužno osvrtati se na svaki iskaz svjedoka ili svaki dokaz u sudskom spisu, odnosno u predmetu Micić i dr., prema kojem pretresno vijeće nije dužno da u svojoj presudi iznosi i opravdava svoje nalaze u vezi sa svime što je izneseno tokom suđenja. Sud BiH se pozvao na stav Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (u daljnjem tekstu: MKSR) u predmetu Nahimana i dr., prema kojem pretresno vijeće ima puno diskreciono pravo da odmjeri koju će težinu i vjerodostojnost pripisati iskazu nekog svjedoka. Pri tom, pretresno vijeće mora uzimati u obzir relevantne faktore u zavisnosti od konkretnog slučaja, uključujući i ponašanje svjedoka u sudnici, njegovu ulogu u datim događajima, uvjerljivost i jasnoću njegovog iskaza, pitanja da li ima protivrječnosti ili nedosljednosti u njegovim uzastopnim izjavama ili između njegovog svjedočenja i drugih dokaza, ranije primjere lažnog svjedočenja, motivaciju za davanje lažnog iskaza, te odgovore tog svjedoka tokom unakrsnog ispitivanja. Najzad, u ovom dijelu je istaknuto da se Sud BiH rukovodio članom 3. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), prema kojem je teret utvrđivanja krivice optuženog na Tužilaštvu, koje to mora uraditi van razumne sumnje.

10. Nadalje, iz dijela označenog kao "Kredibilitet svjedoka 'O2'" proizlazi da je prvostepeni sud uvjerenje o apelantovoj krivici za radnje opisane u tački 4. izreke presude zasnovao isključivo, odnosno u odlučujućoj mjeri na iskazu ovog svjedoka. U vezi s tim je najprije ukazano na stav iz predmeta Vuković i dr., prema kojem se ne bi moglo smatrati da je nepravično ukoliko bi se odluka o krivici zasnovala na iskazu samo jednog svjedoka, ali samo ukoliko je taj iskaz dovoljno uvjerljiv i logičan, saglasan svim ostalim dokazima, kao i da je odluka koja se na njemu zasniva jedini mogući razuman zaključak u predmetu. Prema stavu prvostepenog suda, svjedok "O2" je na glavnom pretresu na uvjerljiv, objektivan i detaljan način opisao tok događaja u pogledu akcije na selo Zalazje, iznio lična saznanja o sudbini oštećenih, pri čemu je posebno naglašeno da njegov iskaz obiluje detaljima koji mogu biti poznati samo neposrednom posmatraču predmetnih inkriminacija. Nadalje je ukazano da iz njegovog iskaza proizlazi njegova volja da iznese sva saznanja koja ima o predmetnim inkriminacijama, uz odsustvo bilo kakvog motiva da neosnovano optuži svoje saborce. Svjedok "O2" je istakao da dobro poznaje optužene i da je za njih vezan "ne samo drugarstvom, jaranstvom" već i da ima porodične veze s određenim optuženim. Svjedočeći o radnjama koje su njegovi saborci preduzeli kritične prilike, prema stavu prvostepenog suda, svjedok "O2" je iznio ono što je lično vidio i čuo, ne želeći da neosnovano tereti apelanta i ne sporeći s druge strane da o pojedinim činjenicama uopće nema saznanja ili posjeduje samo posredna saznanja, a što dodatno ukazuje na vjerodostojnost iskaza ovog svjedoka. Iako je svjedok "O2" bio jedini očevidac predmetne inkriminacije, prvostepeni sud je, posmatrajući ga u vezi s ostalim provedenim dokazima, zaključio da se radi o logičnom slijedu događaja, zbog čega je njegovo svjedočenje ocijenjeno kredibilnim. Izvjesne nedosljednosti u iskazu ovog svjedoka nisu smatrane od odlučujućeg značaja za donošenje drugačije odluke. U vezi s tim je ukazano na apelantove tvrdnje i dokaze koje je predočio osporavajući kredibilitet ovog svjedoka, koji su cijenjeni u vezi s iskazom svjedoka "O2" i ostalim provedenim dokazima. Pri tom, naglašeno je da se sud u tom smislu ograničio na iskaz svjedoka "O2" u onim dijelovima koji su bili relevantni za odlučivanje u ovom krivičnom predmetu i predmetni dokazi koje je uložila odbrana nisu doveli u pitanje kredibilitet ovog svjedoka u tom smislu. Sud je imao u vidu da se radi o licu koje je ranije osuđivano, a što ni sam svjedok nije sporio. Međutim, ocijenjeno je da ta činjenica sama po sebi nije dovoljna da se njegov iskaz a priori smatra nepouzdanim, pogotovo što je svjedok iznosio lična zapažanja o događajima koji činjenično nemaju bilo kakvu vremensku ili prostornu vezu s djelima za koja je isti svjedok krivično ili prekršajno odgovarao. Vijeće podsjeća da je iskaz ovog svjedoka cijenilo s posebnom pažnjom, odnosno da je nakon detaljne i svestrane analize provedenih dokaza iskaz svjedoka "O2" ocijenilo vjerodostojnim i u bitnim dijelovima saglasnim te dopunjujućim ostalim provedenim dokazima.

11. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je Sud BiH istakao da je za postojanje krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva neophodno da radnja izvršenja predstavlja kršenje pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, tj. da se radi o djelu blanketnog karaktera, odnosno kršenje pravila međunarodnog prava kod ovog krivičnog djela predstavlja objektivni uvjet inkriminacije. Slijedom navedenog, za utvrđivanje ovog elementa krivičnog djela sud je uzeo u obzir ženevske konvencije. Pri tom, naglašeno je da za postojanje krivičnog djela iz člana 142. KZSFRJ nije neophodno (nije uvjet postojanja samog djela) da počinilac zna ili ima namjeru da krši međunarodnu normu, već je dovoljno da posjeduje svijest o općoj protivpravnosti djela, odnosno da je ono suprotno pravilima sadržanim u međunarodnim ugovorima, te principima i pravilima međunarodnog prava koja su općepriznata i primjenjiva u oružanim sukobima, dok se kod preduzimanja konkretnih, pojedinačnih radnji izvršenja svakako mora cijeniti subjektivni odnos počinioca prema djelu.

12. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je apelantu stavljeno na teret postupanje suprotno zajedničkom članu 3. ženevskih konvencija koji se smatra običajnim pravom i minimumom od kojeg zaraćene strane nikada ne bi trebale odstupiti. Da bi se utvrdilo kršenje pravila međunarodnog prava, neophodno je da se utvrdi da li je djelo bilo usmjereno protiv posebne kategorije lica koja su zaštićena članom 3. stav 1. Konvencije, a to su "lica koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu usljed bolesti, rana, lišenja slobode ili iz bilo kojeg drugog razloga". Nadalje, ukazano je na član 4. stav 1. Dodatnog protokola uz ženevske konvencije, prema kojem se, pored ostalog, svim licima koja uzimaju učešće u neprijateljstvima, odnosno koja su prestala učestvovati u njima, garantira pravo da njihova ličnost, čast i uvjerenje, te vjersko uvjerenje budu poštovani, kao i human tretman bez diskriminacije. Ukazano je i na stav 2. tačka a) istog člana prema kojem je zabranjeno nasilje nad životom, zdravljem i fizičkim ili mentalnim blagostanjem ljudi, naročito ubistvo i okrutno postupanje kao što su mučenje, sakaćenje ili bilo koji oblik tjelesne kazne. Najzad, u ovom dijelu je ukazano i na član 13. Protokola II koji propisuje zaštitu civilnog stanovništva prema kojem civili neće biti predmet napada, te su zabranjeni akti ili prijetnje nasiljem, čiji je glavni cilj da šire strah među civilnim stanovništvom, a koju zaštitu uživaju ukoliko ne uzimaju, i za vrijeme dok ne uzimaju, direktno učešće u neprijateljstvima.

13. Na osnovu iskaza saslušanih svjedoka "O2", M. L., V. I., M. J., D. L., R. T., Lj. R., Z. P., S. C. i J. V. sud je utvrdio da su oštećena lica, navedena u činjeničnom opisu tačke 4. predmetne optužnice, bila civili, odnosno da se radilo o kategoriji koja uživa zaštitu shodno odredbama zajedničkog člana 3. ženevskih konvencija, te čl. 4. i 13. Dodatnog protokola uz ženevske konvencije (Protokol II). U vezi s tim je ukazano da iz provedenih dokaza, prije svega iskaza svjedoka "O2", proizlazi činjenica da su se na kamionu koji se nalazio pred PS u Srebrenici nalazila mrtva tijela koja su sa Zalazja dovezena pred PS u Srebrenici. Kada je riječ o navedenim mrtvim tijelima, istaknuto je da na glavnom pretresu nisu izvedeni dokazi koji nesumnjivo ukazuju na identitet tih lica, vrijeme i način na koji su preminuli, kao ni druge relevantne činjenice na osnovu kojih bi se sa sigurnošću mogao odrediti status oštećenih. Tako je svjedok V. I. u svom iskazu naveo da je kritičnog dana prilikom napada na selo Zalazje poginuo M. R., koji je ubijen na izlazu iz svoje kuće, a koji nije bio vojni obveznik i koji je u momentu ubistva bio nenaoružan i u civilnom odijelu. Ukazano je da na osnovu provedenih dokaza nije utvrđeno da li je kritične prilike poginuli M. R. bio među mrtvim licima na kamionu koji je došao sa Zalazja u Srebrenicu. Na drugoj strani, jedini svjedok optužbe koji je govorio o mrtvim tijelima muškaraca srpske nacionalnosti koja su dovezena sa Zalazja pred PS u Srebrenici jeste svjedok "O2". Međutim, svjedok "O2", svjedočeći na glavnom pretresu, nije imao saznanja o okolnostima stradanja navedenih lica, osim u slučaju sudije I., za koga je naveo da je ubijen nakon lišavanja slobode. Isti svjedok je izjavio kako je vidio da su četiri mrtva tijela natovarena na kamion, te potom zajedno sa živim zarobljenim licima i sa zaplijenjenim naoružanjem dovezena pred PS u Srebrenici. Svjedok "O2", osim sudije I., nije znao ko su bila ta mrtva lica, samo mu je bilo poznato da su bili Srbi. Slijedom navedenog, zaključeno je da u vrijeme izvršenja inkriminiranog djela oštećeni nisu učestvovali u neprijateljstvima, a čega je apelant bio potpuno svjestan. S obzirom na to da na osnovu provedenih dokaza sud nije mogao nesumnjivo utvrditi status mrtvih lica, to je zaključak o njihovom statusu donesen primjenom člana 50. stav 1. Dopunskog protokola I Ženevske konvencije koji propisuje da će se u slučaju sumnje da li je neko lice civil to lice smatrati za civila.

14. Sud BiH je na osnovu analize provedenih dokaza utvrdio da se u apelantovim radnjama iz tačke 4. izreke presude stječu obilježja nečovječnog postupanja iz člana 142. KZSFRJ, te da je apelant inkriminirane radnje preduzeo s direktnim umišljajem. U vezi s tim je ukazano da je nečovječno postupanje propisano kao radnja počinjenja krivičnog djela iz citirane odredbe, kao i da ga KZSFRJ preciznije ne definira, te da su zakonski propisi o nečovječnom postupanju dobro uređeni običajnim međunarodnim pravom, te u praksi MKSJ i MKSR. Da bi se krivično djelo nečovječnog postupanja kvalificiralo kao ratni zločin potrebno je da su zadovoljeni sljedeći elementi: da je radnja ili propust prouzrokovala tešku duševnu ili fizičku patnju ili povredu, odnosno da predstavljaju težak napad na ljudsko dostojanstvo; da je radnja ili propust namjerno izvršena od optuženog ili lica za čije radnje i propuste optuženi snosi krivičnu odgovornost; da je počinjena prema licima koja ne učestvuju direktno u neprijateljstvima. U prilog navedenom ukazano je na stavove iz predmeta MKSJ o nečovječnom postupanju (Delalić i dr., Naletelić i dr.), te stav Evropskog suda (predmet Irska protiv Velike Britanije). Pri tom, Sud BiH je posebno imao u vidu stav MKSJ u predmetu Tihomir Blaškić, prema kojem je, pored ostalog, "(…) nečovječno postupanje (je) namjerno postupanje koje nije u skladu sa fundamentalnim principom čovječnosti i sačinjava kišobran pod koji potpadaju preostala teška kršenja sadržana u konvencijama. Zato, djela koja su u konvencijama i komentarima okarakterizirana kao nečovječna ili koja su nespojiva s principom čovječnosti predstavljaju primjere djela koja se mogu okarakterizirati kao nečovječno postupanje. Kategorija nečovječnog postupanja ne obuhvata samo djela kao što su mučenje ili hotimično nanošenje teške patnje ili teške povrede tjelesnog i duševnog integriteta ili zdravlja, nego obuhvata i druga djela koja nisu u skladu s osnovnim principom čovječnog postupanja, a posebno ona kojima se nanosi povreda ličnog dostojanstva". Na osnovu svega navedenog, zaključeno je da "nečovječno postupanje" definirano po međunarodnom pravu podrazumijeva i radnje nanošenja licu snažnog tjelesnog i duševnog bola i patnje i nanošenja povreda fizičkog integriteta i zdravlja, koje su po domaćem materijalnom zakonu alternativno inkriminirane odredbom člana 142. KZSFRJ.

15. Nadalje, kada je riječ o napadu na "lično dostojanstvo" kao actus reus nečovječnog postupanja, ukazano je da je navedeni pojam definiran Elementima zločina za Međunarodni krivični sud kao akt kojim se ponižava, degradira ili na drugi način povređuje dostojanstvo lica u takvom stepenu "da bi to generalno bilo prepoznato kao nasilje nad ličnim dostojanstvom". Imajući u vidu činjenicu da se degradirajući postupak može primijeniti i na mrtva lica, odnosno da žrtva ne treba da bude lično svjesna poniženja, to zločin "izvršavanje djela koja ugrožavaju lično dostojanstvo obuhvata i sakaćenje (skrnavljenje) posmrtnih ostataka."

16. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je prvostepeni sud navedene apelantove radnje tretirao kao nečovječno postupanje prema međunarodnom pravu rukovodeći se elementima uspostavljenim praksom međunarodnih tribunala za ratne zločine.

17. Sud BiH je zaključak o apelantovoj krivici zasnovao na detaljno interpretiranom iskazu svjedoka "O2" kao neposrednog očevica inkriminiranog događaja, iz kojeg, pored ostalog, proizlazi da je apelanta poznavao od ranije, da ga je posjećivao u njegovoj kući, da je apelantova majka iz Peći (Pećanka), a da je on zvao "prija", da su apelanta kod kuće svi zvali Mirsad. Slijedom navedenog, nije prihvaćena apelantova tvrdnja da ga svjedok "O2" uopće ne poznaje (jer je spominjao Mirsada, a ne Suada, jer njegovoj majci nije nadimak Pećanka), te je ukazano i da je svjedok "O2" u sudnici pokazao na apelanta. Svjedok "O2" je u svom iskazu naveo i da je kritičnog dana u Zalazju, a zatim i u Srebrenici, vidio apelanta, kao i da je vidio četiri leša muških lica za koja je samo znao da su Srbi, da su leševi utovareni na kamion i dovezeni u Srebrenicu pred PS. Svjedok "O2" je dalje opisao da je po dolasku kamiona sa zarobljenima i leševima sa Zalazja pred PS Srebrenica došao optuženi I. A., te opisao kako je pucao u jednog od zavezanih zarobljenika na kamionu. Nakon toga, prisutni pripadnici Armije RBiH, među kojim je bio i apelant, počeli su istovarati oružje i sanduke s kamiona, a u tom trenutku je apelant primijetio da se lice u koje je prethodno pucao optuženi I. A. pomjera pa, uz komentar: "Nema potrebe da ga držimo ovako, da se pati.", rafalom iz automatske puške pucao u njega i po ostalim mrtvim tijelima koja su se nalazila na kamionu.

18. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da nije prihvaćen apelantov alibi da kritičnog dana nije bio pred PS Srebrenica. U vezi s tim je ukazano da iz iskaza svjedoka odbrane S. G. proizlazi da je kritičnog dana apelant s grupom pripadnika Armije RBiH otišao prema Zalazju, da je tokom akcije ovaj svjedok saznao od R. G. da je apelantov šurjak poginuo, da je i on ranjen, nakon čega je na jednoj krivini na kojoj je vidio i apelanta utovaren u kamion i dovezen u Srebrenicu, ali da apelant nije bio na kamionu. Svjedok odbrane Z. S. je također potvrdio da apelant nije bio na kamionu koji je doveo ranjenike, među kojim je bio i svjedok S. G., odnosno da apelanta kritičnog dana i nije vidio u Srebrenici. Najzad, svjedok M. M. je izjavio da je kritičnog dana, nakon okončanja akcije na Zalazje, s apelantom do kasnih večernjih sati tražio apelantovog šurjaka za kojeg su čuli da je teško ranjen. Na osnovu navedenih iskaza, sud je utvrdio kao nesporno da je apelant kritične prilike bio na Zalazju, a kako je naveo i svjedok "O2". Nadalje, imajući u vidu iskaz svjedoka S. G., prvostepeni sud je zaključio da je pripadnicima Armije RBiH već bilo poznato da je apelantov šurjak poginuo zbog čega nije prihvaćena tvrdnja da je apelant do kasnih večernjih sati sa svjedokom M. M. tražio ranjenog šurjaka. Također, ukazano je i da je svjedok "O2" na uvjerljiv način opisao da je apelanta vidio u Srebrenici, kao i da ne postoji ništa što bi uputilo na zaključak da je svjedok "O2" imao bilo kakav motiv da apelanta lažno optuži za radnje iz tačke 4. izreke prvostepene presude.

19. Sud BiH je u cijelosti poklonio vjeru iskazu svjedoka "O2" na glavnom pretresu zaključivši da je iskaz tog svjedoka, neposrednog očevica inkriminiranog događaja, vjerodostojan i dovoljan za donošenje osuđujuće presude u pogledu inkriminacija iz tačke 4. izreke presude. Prema stavu suda, svjedok "O2" je prilikom saslušanja na glavnom pretresu uvjerljivo i objektivno opisao šta se kritične prilike desilo pred PS u Srebrenici, odnosno on je inkriminirani događaj opisao jasno i koncizno, ali istovremeno i detaljno. Imajući u vidu takav iskaz svjedoka "O2", sud je, van razumne sumnje, zaključio da je dokazano da je kritične prilike apelant pucao u mrtva tijela civila srpske nacionalnosti, a što je za posljedicu imalo skrnavljenje navedenih tijela, te je ocijenjeno da apelantove radnje predstavljaju težak napad na ljudsko dostojanstvo. Pri tom, sud se rukovodio i činjenicom da poniženje oštećenih, u smislu povrede njihovog dostojanstva, nije zasnovano na subjektivnoj percepciji djela žrtava, već se rukovodio objektivnim kriterijima koji se ogledaju u činjenici da je djelo usmjereno prema nezaštićenim licima, a što je apelantu moralo biti poznato, odnosno da je djelo koje je preduzeo u datim okolnostima bilo obuhvaćeno sviješću o mogućim posljedicama njegovih postupaka na degradaciju dostojanstva žrtava. Slijedom navedenog, zaključeno je da je apelant radnjama opisanim u tački 4. izreke presude prekršio odredbe zajedničkog člana 3. ženevskih konvencija iz 1949. godine, i to stav 1. tačka c), i time počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ, kao i da je pri tom postupao s direktnim umišljajem.

20. U vezi s okolnošću da je svjedok "O2" jedini svjedok na osnovu čijeg iskaza je apelant proglašen krivim, Sud BiH je podsjetio da ne postoji pravilo prema kojem iskaz jednog svjedoka, da bi mogao biti prihvaćen kao dokaz, mora biti potkrijepljen ostalim provedenim dokazima. Važna je pouzdanost i vjerodostojnost koja se tom iskazu pridaje. Osim toga, ukazano je i na stav Suda BiH da je za utvrđivanje relevantnosti činjenica kao opredjeljujući kriterij kvalitet svjedočenja, a ne puki broj dokaza, odnosno "da je inherentno pravo suda da utvrđuje činjenice na osnovu principa slobodne ocjene dokaza i u skladu s ličnim uvjerenjem svakog od sudija. Radi se o široko postavljenom diskrecionom pravu koje je podložno određenom broju ograničenja." Međutim, na princip unus testis nullus testis (jedan svjedok nije dovoljan), koji zahtijeva potkrepljivanje svjedočenja jedinog svjedoka neke relevantne činjenice drugim svjedokom, više se ne poziva gotovo nijedan moderni kontinentalni pravni sistem. Najzad, Sud BiH je podsjetio i na praksu u predmetu Mejakić i dr. da "dokaz koji je zakonit, autentičan i vjerodostojan može biti dovoljan da se optuženi osudi, čak i ako je riječ o iskazu samo jednog svjedoka". U prilog takvom zaključku ukazano je i na stav MKSR gdje je pretresno vijeće, primjenjujući pravilo 96. Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ i MKSR, zaključilo "da vijeće može zasnivati svoje zaključke samo na jednom iskazu ukoliko je taj iskaz relevantan i vjerodostojan".

21. U ovom dijelu Sud BiH je ukazao i da je činjenični opis tačke 4. izreke presude prilagodio provedenim dokazima, ne mijenjajući odlučne činjenice i ne dovodeći apelanta u nepovoljniji položaj. U vezi s tim je ukazano da su iz činjeničnog opisa ispušteni dijelovi koji su se odnosili na tačan broj zarobljenih i mrtvih na kamionu u momentu izvršenja inkriminiranog djela, o kojim činjenicama svjedok "O2" na glavnom pretresu nije svjedočio.

22. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je zbog nedostatka dokaza apelant oslobođen optužbi da je, nakon što je optuženi I. A. iz policijske stanice izgurao dva civila srpske nacionalnosti i pucao u njih, primijetio da je jedan od njih još živ pa pucao u njega. Ovo iz razloga što je svjedok "O2" kao neposredni očevidac spornog događaja, pored ostalog, izjavio da lica u koja je pucao optuženi I. A. nakon toga više nisu davala znakove života, odnosno potvrdio prilikom unakrsnog ispitivanja da apelant nije pucao niti u jednog od te dvojice civila.

23. Sud BiH je Presudom broj S1 1 K 020519 19 Krž od 10. septembra 2019. godine apelantovu žalbu protiv prvostepene presude u cijelosti odbio kao neosnovanu. Žalba Tužilaštva BiH je djelimično uvažena u odnosu na dio koji se odnosio na izrečenu kaznu apelantu, pa je prvostepena presuda preinačena u tom dijelu tako da je apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine.

24. Iz obrazloženja presude proizlazi da su neosnovanim ocijenjene apelantove tvrdnje da je došlo do povrede objektivnog identiteta između presude i optužnice, odnosno da je prvostepeni sud prekoračio i šire postavio optužnicu na njegovu štetu. Razmatrajući apelantove prigovore koji su se odnosili na izostavljanje određenih činjeničnih navoda u izreci presude (broj mrtvih tijela i okolnosti koje ukazuju na identitet i porijeklo mrtvih tijela civila srpske nacionalnosti) u odnosu na potvrđenu optužnicu, zaključeno je da je prvostepeni sud samo izvršio preciziranje činjeničnog opisa u skladu s rezultatima dokaznog postupka, o čemu je i dao razloge u obrazloženju prvostepene presude, koje kao pravilne i valjane prihvata i ovaj sud. U vezi s tim je ukazano da u situaciji da je prvostepeni sud prihvatio da su se na karoseriji nalazila četiri mrtva tijela kako je to naveo svjedok "O2" umjesto sedam kako je navedeno u optužnici, to ne bi dovelo do oslobađajuće presude za tu tačku optužnice, pa čak ni za preostala tri tijela, a radilo bi se svakako o presuđenoj stvari za ovaj krivičnopravni događaj. U vezi s identitetom žrtava, ukazano je na iskaz svjedoka "O2" koji je naveo da su se na kamionu koji se nalazio ispred PS u Srebrenici nalazila mrtva tijela koja su sa Zalazja dovezena pred PS u Srebrenici, da je u izreci presude navedeno da se radi o civilima srpske nacionalnosti, te da je u okolnostima kada prvostepeni sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi status svakog od mrtvih lica zaključak o njihovom civilnom statusu ispravno donesen na osnovu člana 50. stav 1. Dopunskog protokola I Konvencije, koji propisuje da se u slučaju sumnje da li je neko lice civil to lice smatra civilom.

25. Sud BiH je neosnovanom ocijenio apelantovu tvrdnju da mu je povrijeđeno pravo na odbranu zbog neprecizne optužnice, te zbog naknadnih izmjena u činjeničnom opisu tačke 4. optužnice. U vezi s tim je ukazano da je iz optužnice vidljivo da je sadržavala sve zakonom propisane elemente – vrijeme i mjesto učinjenja krivičnog djela, predmet na kojem je i sredstvo kojim je izvršeno krivično djelo tako da je optuženi od samog početka bio upoznat s tim šta mu se stavlja na teret, a precizirano je i da se radi o krivičnom djelu iz člana 142. stav 1. KZSFRJ. Također, ukazano je i da je član 142. stav 1. KZSFRJ složena zakonska definicija s višestruko postavljenim alternativnim dispozicijama radnji izvršenja, koje su smještene u jednu cjelinu propisivanjem i jedinstvene sankcije za svaku od tih radnji, čime ni jednoj od njih nije dat poseban primat ili je kvalificirana kao određeni posebni oblik odgovornosti, a zbog čega bi bilo neophodno da se to istakne i napomene u pravnom opisu djela. Prema stavu drugostepenog suda, apelant je znao šta mu se stavlja na teret, branio se od činjeničnog supstrata u kojem su opisana sva bitna obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, a ne od zakonskog naziva krivičnog djela, koji u samoj presudi može biti i izmijenjen, s obzirom na to da sud nije vezan pravnom kvalifikacijom iz optužnice.

26. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi i da su neosnovanim ocijenjene apelantove tvrdnje da je izreka prvostepene presude nerazumljiva. U vezi s apelantovom tvrdnjom da nema konkretizacije toga suprotno kojoj tački i odredbi međunarodnog prava je postupao, ukazano je da se u dijelu I izreke pobijane presude decidirano navodi da su apelant i optuženi I. A. postupali suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava kršeći član 3. stav 1. tačke a) i c) Ženevske konvencije. Koju odredbu međunarodnog prava je prekršio koji od njih jasno proizlazi iz činjeničnih opisa konkretnih krivičnih djela ratnih zločina, a to je i više puta naglašeno u obrazloženju pobijane presude (da se na apelanta odnosi tačka c). U vezi s tvrdnjom da je izostala radnja izvršenja, ukazano je da je u izreci prvostepene presude navedeno da je apelant pucao iz automatske puške u tijela civila muškaraca srpske nacionalnosti, odnosno da činjenični opis sadrži apelantovu radnju izvršenja, koja, u suštini, predstavlja radnju nečovječnog postupanja, koja je kao takva propisana članom 142. KZSFRJ. Nadalje, u vezi s tvrdnjom da izreka prvostepene presude ne sadrži detaljan opis o kojim mrtvim tijelima se radi, ukazano je da činjenični opis sadrži dovoljnu odrednicu koja se odnosi na zaštićenu kategoriju lica – civile, prema kojima su radnje preduzete. Također, prema stavu drugostepenog suda, nerealno je bilo očekivati da se utvrdi tačan identitet ubijenih, po imenu i prezimenu, te da ta činjenica ni u kojem slučaju i ne bi mogla dovesti do nekažnjivosti apelanta koji je nesumnjivo pucao u mrtva tijela. S obzirom na sve okolnosti, zaključeno je da je dovoljno određeno o kojim (čijim) mrtvim tijelima se radi time što je navedeno da se radi o civilima, muškarcima srpske nacionalnosti, koji su se u inkriminirano vrijeme nalazili na karoseriji kamiona ispred PS u Srebrenici. Dakle, ne bilo kojim civilima i u bilo kojem broju, na čemu je apelant u žalbi insistirao, nego samo onim koji su se u datom momentu nalazili na karoseriji kamiona. Neosnovanom je ocijenjena i tvrdnja da je izreka pobijane presude nerazumljiva u dijelu koji se odnosi na "skrnavljenje" tijela jer je u činjeničnom opisu navedeno da je radnjom pucanja iz automatske puške apelant doveo do skrnavljenja mrtvih tijela, a nesumnjivo je da se pucanjem iz automatskog oružja iz neposredne blizine itekako narušava fizički integritet pogođenog tijela, to jest ono se skrnavi. Također, ukazano je i da pucanje iz automatskog oružja za koje se zna kakve je ubojite moći, i to iz neposredne blizine s koje je prosto nemoguće promašiti, nesumnjivo upućuje na zaključak da se radi o namjernoj, umišljajnoj radnji, a ne bilo kakvom nehatu i slično. Najzad, u vezi s tvrdnjom da se nije mogla primijeniti Ženevska konvencija jer se ona primjenjuje samo na međunarodne sukobe, ukazano je da je u konkretnom slučaju utvrđeno kršenje zajedničkog člana 3. ženevskih konvencija koji je dio međunarodnog običajnog prava i primjenjiv je na sve vrste sukoba, kako međunarodne tako i unutrašnje.

27. Sud BiH nije prihvatio osnovanim ni apelantovu tvrdnju da postoje protivrječnosti između tačke 4. izreke i obrazloženja pobijane presude. Neopravdanim je ocijenjeno apelantovo insistiranje na tome da u činjeničnom opisu nigdje nije konstatirano da je nečovječno postupao. U vezi s tim je ukazano da je krivično djelo nečovječnog postupanja namjerna radnja ili propust koji nanosi tešku duševnu ili tjelesnu patnju ili povredu, ili predstavlja ozbiljan napad na ljudsko dostojanstvo, a u činjeničnom opisu je navedena konkretna radnja kojom je apelant izvršio napad na ljudsko dostojanstvo kao jedan od elemenata nečovječnog postupanja, što je detaljno objašnjeno u paragrafima 227–237. pobijane presude. U vezi s tvrdnjama o statusu i identitetu oštećenih i postojanju mrtvih tijela muškaraca srpske nacionalnosti, ukazano je da iz provedenih dokaza, a prije svega iskaza svjedoka "O2", proizlazi činjenica da su se na kamionu koji se nalazio pred PS u Srebrenici nalazila mrtva tijela koja su sa Zalazja dovezena pred PS u Srebrenici. Prvostepeni sud je u obrazloženju naveo da se iz provedenih dokaza nije mogao nesumnjivo utvrditi status mrtvih lica, iz kojih razloga je zaključak o njihovom statusu donio primjenom člana 50. stav 1. Dopunskog protokola 1. Konvencije, a koji propisuje da će se u slučaju sumnje da li je neko lice civil to lice smatrati civilom. Također, ukazano je i na iskaz svjedoka V. I. i svjedoka "O2" koji su bili očevici događaja u Zalazju i koji su potvrdili da su taj dan zarobljeni i ubijeni i civili iz Zalazja, a ne samo vojni obveznici. U vezi s apelantovom tvrdnjom da je prvostepeni sud određene navode optužnice izostavljao iz izreke kao nedokazane (da su mrtva tijela dovezena iz Zalazja), a onda ih u obrazloženju cijeni dokazanim, ukazano je da je u izreci dovoljno određeno da se radilo o civilima, muškarcima srpske nacionalnosti, a Tužilaštvo je tu okolnost dokazivalo dokazima iz kojih nesumnjivo proizlazi da su ona prevezena iz srpskog sela Zalazje, te da mjesto Zalazje samo pobliže upućuje na identitet mrtvih tijela, ali svakako ne predstavlja bitan element krivičnog djela.

28. Prema stavu Suda BiH, nisu se mogle prihvatiti osnovanim ni apelantove tvrdnje da prvostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. U vezi s tim je ukazano da obrazloženje odluke sadrži dovoljno jasne i konkretne razloge zbog čega su izvršene intervencije u činjenični opis koje ne diraju u subjektivni i objektivni identitet između presude i optužnice, te je naglašeno da je činjenično stanje prilagođeno dokazima izvedenim na glavnom pretresu. U vezi s tvrdnjama da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama kada je u pitanju kredibilitet svjedoka "O2", ukazano je da prvostepena odluka sadrži jedno cijelo poglavlje koje se bavi kredibilitetom ovog svjedoka, da je prvostepeni sud detaljno analizirao kontradiktornosti u iskazu svjedoka "O2" s glavnog pretresa i iz istrage, kao i kontradiktornosti između njegovog iskaza i iskaza drugih svjedoka koji su svjedočili na iste okolnosti, u slučajevima kada su one postojale. Također, ukazano je i da je ovaj sud izvršio uvid u transkript svjedočenja svjedoka "O2", iz kojeg je evidentno da odbrana nije ni imala prigovor na razlike u iskazu ovog svjedoka na okolnost događaja iz tačke 4. izreke.

29. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da nisu navedene odlučne činjenice u vezi s radnjom izvršenja krivičnog djela iz člana 142. KZSFRJ. U vezi s tim je ukazano da je radnja izvršenja označena kao pucanje iz automatskog oružja, da je prihvatljiva tvrdnja odbrane da nije navedeno koliko i čijih mrtvih tijela je pogođeno, da u konkretnoj situaciji to i nije bilo moguće utvrditi, ali je nesumnjivo da je apelant pucao s male udaljenosti, da nije mogao promašiti, i to iz oružja kojim se itekako skrnavi svako pogođeno tijelo, a koje ponašanje i prema ocjeni ovog suda predstavlja nečovječno postupanje. Nadalje, ukazano je i da su navedeni dovoljni razlozi u prilog zaključku o povezanosti apelantovih radnji s oružanim sukobom. U vezi s tim je ukazano na apelantovu pripadnost Armiji RBiH i jedinici koja je djelovala na toj lokaciji u vrijeme izvršenja djela, te učešće te jedinice i apelanta u akciji napada na selo Zalazje i njegovo prisustvo pred PS u Srebrenici nakon napada. Također, ukazano je i da nema dileme o umišljajnom postupanju ako neko uperi automatsku pušku u pravcu mete i puca iz neposredne blizine.

30. Bez osnova su ocijenjeni i apelantovi navodi da u prvostepenoj presudi nisu dati razlozi zašto je sud povjerovao svjedoku "O2", te u vezi s apelantovim alibijem. Ukazano je da je u vezi s iskazima svjedoka odbrane u paragrafu 372. pobijane presude navedeno: "(…) nakon analize iskaza svjedoka odbrane, te dovodeći ih u vezu s drugim provedenim dokazima, Vijeće im nije povjerovalo nalazeći da su dati s ciljem umanjivanja odgovornosti i osiguravanja alibija optuženom Suadu Smajloviću". Također, ukazano je da je svjedok "O2" detaljno i nedvosmisleno opisao da je apelant kritične prilike bio ispred PS u Srebrenici. To što svjedoku "O2" u drugim predmetima, na koje je apelant ukazao, sud nije povjerovao ne znači automatski da mu prvostepeno vijeće nije trebalo povjerovati ni u ovom predmetu, pa ni djelimično, pogotovo što se radi o svjedočenju o drugim događajima i drugim učesnicima koji i nisu bili predmet optuženja u ovom predmetu.

31. Sud BiH je, razmatrajući apelantove tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, detaljno analizirao sadržaj prvostepene presude, izvršio uvid u spis, te zaključio da se radi o neosnovanim tvrdnjama. U ovom dijelu je najprije ukazano da je apelant ponovo iznio tvrdnje koje su se odnosile na status oštećenih, broj i identitet oštećenih, zatim radnju izvršenja iz tačke 4. izreke presude, te zaključke prvostepenog suda u vezi s njegovim alibijem, kao i kontradiktornosti u iskazu svjedoka "O2", na koje je ovaj sud već odgovorio u odnosu na tvrdnje o povredi odredaba krivičnog postupka.

32. Nasuprot apelantovim tvrdnjama da zaštićena lica nisu bila civili nego ratni zarobljenici, prihvaćen je zaključak prvostepenog suda (paragraf 178).

33. U vezi s prigovorima koje je apelant isticao o ranijem kažnjavanju svjedoka "O2", prihvaćen je kao logičan i tačan stav prvostepenog suda (paragraf 131). Suprotno apelantovim tvrdnjama da nije cijenjen kredibilitet svjedoka "O2", ukazano je da je prvostepeni sud s naročitom pažnjom analizirao njegov iskaz, da ga je, kada je riječ o tački 4. osuđujućeg dijela izreke, prihvatio kao vjerodostojan i u bitnim dijelovima saglasnim, te dopunjujućim ostalim provedenim dokazima. Tvrdnje svjedoka "O2" da se akcija na Zalazju završila oko 2–3 sata, dok su drugi svjedoci Tužilaštva rekli da se radilo oko 6–7 sati (poslijepodne), prema ocjeni Suda BiH, posmatrana u kontekstu proteka vremena od inkriminiranog događaja do danas, ne predstavlja razlog koji ozbiljno dovodi u pitanje kredibilitet ovog svjedoka. Zaključeno je da isto vrijedi i za dio iskaza svjedoka "O2" koji se odnosio na opis dešavanja na Zalazju, koja su prethodila inkriminiranom događaju, zatim na činjenice kako su lica zarobljena i na koji način prevezena i da li su zarobljena lica zaista utovarala naoružanje u kamion. U vezi s apelantovim tvrdnjama da ga svjedok "O2" uopće ne poznaje, ukazano je na obrazloženje iz prvostepene presude (paragraf 366), kao i da je prepoznavanje u sudnici cijenjeno kao dio iskaza svjedoka "O2", a ne kao radnja prepoznavanja u smislu člana 85. ZKPBiH. U vezi s tim je ukazano i da je izvršen uvid u transkript svjedočenja svjedoka "O2", uključujući i dio unakrsnog ispitivanja kada je apelantova braniteljica svjedoku postavljala pitanja, pri tom oslovljavajući apelanta kao Mirsad, a ne Suad, te da je ispitivanje i završila pitanjem ko je osoba Mirsad Smajlović.

34. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer je na njega prebačen teret dokazivanja da je svjedok "O2" davao lažan iskaz, te da je na taj način povrijeđen i princip in dubio pro reo. U vezi s tim je ukazano da je u presudi detaljno analiziran iskaz svjedoka "O2", te da je ocijenjen vjerodostojnim vezano za tačku 4. optužnice. Apelantovo insistiranje da je svjedok "O2" davao lažni iskaz, uz pozivanje da je bio ranije kažnjavan za lažno svjedočenje, nije razlog da se svjedoku a priori ne vjeruje, nego razlog da se krajnje pažljivo cijene sve njegove izjave, kako međusobno tako i u vezi s drugim dokazima, što je prvostepeni sud i učinio.

35. Drugostepeni sud se saglasio i sa zaključkom prvostepenog suda zbog čega nije bilo moguće prihvatiti apelantov alibi. U vezi s tim je ukazano da su se sadržaji iskaza svjedoka koji su svjedočili na okolnost apelantovog alibija kretali od navoda svjedoka S. da nije vidio apelanta kada je kamion došao pred PS Srebrenica, svjedoka G. da je apelant ostao na krivini i da nije došao do PS Srebrenica, do svjedoka M. koji nije ni spominjao da je apelant bio s ostalim pripadnicima Armije RBiH nakon akcije u Zalazju, već da su zajedno išli tražiti apelantovog šurjaka, te da nisu išli u Srebrenicu. Nasuprot takvim iskazima je bio iskaz svjedoka "O2" koji je detaljno opisao apelantovu ulogu ispred PS Srebrenica kritične prilike.

36. Sud BiH je ocijenio neosnovanim apelantove tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, detaljno se referirajući na razloge i obrazloženja iz prvostepene presude. Pri tom, iako su tačni apelantovi navodi da se u članu 142. KZSFRJ ne spominje skrnavljenje kao radnja izvršenja, ukazano je da se ono u izreci pobijane presude navodi kao posljedica rafalnog pucanja iz automatske puške u mrtva tijela, što je ocijenjeno kao nasrtaj na lično dostojanstvo i predstavlja nečovječno postupanje, a ono je zabranjeno po međunarodnom pravu (član 3. stav 1. tačka c) Ženevske konvencije), te kažnjivo članom 142. KZSFRJ. Pri tom, istaknuto je i da je član 142. stav 1. KZSFRJ složena zakonska definicija s višestruko postavljenim alternativnim dispozicijama radnji izvršenja, koje su smještene u jednu cjelinu propisivanjem i jedinstvene sankcije za svaku od tih radnji, čime ni jednoj od njih nije dat poseban primat ili je kvalificirana kao određeni posebni oblik odgovornosti, a zbog čega bi bilo neophodno da se to istakne i napomene u pravnom opisu djela. Nadalje, ukazano je i da više odredbi Prvog dodatnog protokola na Konvenciju na više mjesta potencira potrebu poštovanja mrtvih, dok se Pravilo 113. međunarodnog običajnog prava eksplicitno odnosi na zaštitu preminulih lica i izričito zabranjuje sakaćenje mrtvih tijela. Slijedom navedenog, zaključeno je da i preminula lica uživaju zaštitu prema međunarodnom običajnom pravu. Također, ukazano je i na najnoviju praksu u vezi s procesuiranjem ratnih zločina – presude u zemljama članicama EU koje su sudile za ratne zločine počinjene u Siriji po principu univerzalne nadležnosti, primjenom Međunarodnog krivičnog statuta (Rimskog statuta) i člana 8(6)(2) Statuta. U tim predmetima je utvrđeno da mrtva lica također spadaju u zaštićena lica jer ta lica imaju zaštitu po međunarodnom običajnom pravu od nehumanog i ponižavajućeg ponašanja. Za postojanje ovog krivičnog djela, prema Rimskom statutu, osim radnje izvršenja i namjere počinioca, jako je bitna ozbiljnost ponižavanja, da takvo postupanje bude generalno prepoznato kao povreda ličnog dostojanstva. Dodatno se navodi da se kulturna pozadina i porijeklo žrtve uzimaju u obzir prilikom razmatranja da li se neko ponašanje smatra povredom ličnog dostojanstva, te da se isto ponašanje bez te kulturne ili religijske pozadine ne bi uopće smatralo povredom ličnog dostojanstva. Najzad, ukazano je i da je u Rimskom statutu navedeno ko sve može biti potencijalna žrtva vrijeđanja ličnog dostojanstva, a među njima su i mrtva tijela.

IV. Apelacija


a) Navodi iz apelacije


37. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. st. 1, 2. i 3. i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

38. Apelant tvrdi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. Prema njegovom mišljenju, ni član 142. KZSFRJ, kao ni međunarodne konvencije na koje se pozvao Sud BiH ne predviđaju skrnavljenje kao radnju izvršenja krivičnog djela za koje je proglašen krivim. Dalje ističe da nije opisana konkretna odredba ratnog prava i običaja ratovanja koje se odnose na nedolično postupanje s poginulima u ratu, kako to zahtijevaju član 142. KZSFRJ, sudska praksa, te ženevske konvencije koje, prema njegovom mišljenju, ne pružaju osnov za osuđujuću presudu kao u njegovom slučaju. Slijedom navedenog, smatra da su sudovi preširoko i na njegovu štetu tumačili i relevantnu zakonsku odredbu, kao i međunarodne konvencije. U prilog navedenom pozvao se i na stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP 2809/12 (st. 42–43). Prema njegovom mišljenju, ne može se prihvatiti ispravnim ni zaključak da se radnja pucanja u mrtva tijela smatra povredom ličnog dostojanstva jer u izreci prvostepene presude nije naveden oblik izvršenja krivičnog djela – nečovječno postupanje povredom ličnog dostojanstva. Također, ističe i da je drugostepeni sud pogrešno interpretirao stav MKSJ u predmetu Tadić, kao i stav sudske prakse u vezi s pitanjem nečovječnog postupanja prema mrtvom tijelu. Prema njegovom mišljenju, sudska praksa, na koju su se pozvali redovni sudovi, ticala se predmeta u kojima se radilo o izuzetno teškom sakaćenju povezanom s kanibalizmom i nesahranjivanjem, a u konkretnom slučaju posljedice "pucanja u mrtva tijela" u postupku nisu uopće utvrđene u smislu konstatiranih povreda, odnosno ne dostižu prag težine da bi se djelo moglo smatrati nečovječnim postupanjem.

39. Apelant dalje tvrdi da je proizvoljno primijenjen procesni zakon jer je narušen identitet između potvrđene optužnice i prvostepene presude, te je u vezi s tim proizvoljno primijenjen član 142. KZSFRJ, a što je sve za učinak imalo i povredu njegovog prava na odbranu. Prema njegovom mišljenju, pogrešan je stav drugostepenog suda da je prvostepeni sud "samo izvršio preciziranje činjeničnog opisa u skladu s rezultatima dokaznog postupka, (...) odnosno istim izmjenama se nije 'izašlo' izvan granica djela sadržanog u potvrđenoj optužnici". On smatra da se radilo o izmjenama koje potpuno mijenjaju objektivni identitet krivičnog djela koje mu je potvrđenom optužnicom stavljeno na teret, odnosno da predstavljaju proširenje optužbi protiv njega. U vezi s tim je istakao da su izostavljeni dijelovi iz optužnice koji su činili element bića krivičnog djela koje mu se stavlja na teret – broj leševa u koje je pucano (sedam civila muškaraca srpske nacionalnosti), te njihov identitet (zarobljeni na području mjesta Zalazje), koje činjenice, prema priznanju prvostepenog suda, Tužilaštvo BiH i nije dokazalo. Slijedom navedenog, smatra da je u skladu s principom in dubio pro reo morao biti oslobođen optužbi.

40. Apelant tvrdi i da je proizvoljno primijenjeno procesno pravo jer nije razumljiv činjenični i pravni opis djela koje mu je stavljeno na teret, a što je rezultiralo povredom prava na odbranu, te prava na efektivni pravni lijek. U ovom dijelu apelant tvrdi da, s obzirom na to da je krivično djelo iz člana 142. KZSFRJ blanketno, nedostaje konkretizacija norme suprotno kojoj je postupao, odnosno po kojoj ,,skrnavljenja" predstavljaju radnju kojom se ostvaruju obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ. Prema njegovom mišljenju, izreka prvostepene presude ne sadrži osnovne elemente krivičnog djela iz člana 142. KZSFRJ jer iz činjeničnog opisa ne proizlazi nijedna od taksativno navedenih radnji izvršenja ovog krivičnog djela. Nadalje, ističe i da iz prvostepene presude ne proizlazi na osnovu čega se izvodi zaključak da se radi o mrtvim tijelima civila, muškaraca srpske nacionalnosti, jer u vezi s tim nije proveden niti jedan dokaz. Stoga, smatra da se cjelokupan postupak zasniva na proizvoljnosti koja se ogleda u činjenici da su svi svjedoci Tužilaštva, izuzev, kako navodi, nekredibilnog svjedoka "O2", potvrdili da su lica sa Zalazja bila još danima poslije u PS Srebrenica, tako da se tijela srpskih civila nisu mogla nalaziti na kamionu, a posebno imajući u vidu da se nikako nije moglo raditi o civilima, ako se uzima za tačno da su se na kamionu nalazila lica koja su prethodno zarobljena na Zalazju. U vezi s tim, ukazuje i na dokaze o pregledu ekshumiranih tijela, zbog čega je, prema njegovom mišljenju, jasno da ne postoji nijedan dokaz da su ta tijela skrnavljena ili da su kroz njih prolazili meci, a posebno ne iz automatskog oružja.

41. Prema apelantovom mišljenju, osporene odluke ne sadrže ni razloge o odlučnim činjenicama. U vezi s tim je istakao da nije obrazloženo zašto su izvršene izmjene činjeničnog opisa iz potvrđene optužnice u odnosu na tačku 4. izreke prvostepene presude, odnosno neprihvatljivim smatra, kako navodi, uopćeni navod da je izreka prilagođena iskazu svjedoka, a radi se zapravo samo o svjedoku "O2". Također, smatra da je bez obrazloženja i zaključak o kredibilitetu svjedoka "O2", odnosno da nisu cijenjene konkretne suprotnosti u iskazu svjedoka "O2" s iskazima svih drugih svjedoka i materijalnim dokazima. Pri tom naglašava da je prigovarao cjelokupnom iskazu ovog svjedoka, ukazujući na sve razlike u njegovom svjedočenju i na razlike u odnosu na druge svjedoke; da su se razlike odnosile na obje tačke optužnice, tj. događaje koji su opisivani kao uzastopni pa da je nevjerovatno da se vjera poklanja tom svjedoku u odnosu na tačku 4, a ne i u odnosu na tačku 3. optužnice, odnosno da se njegov iskaz ne cijeni u cijelosti, nego u fragmentima. Nadalje je istakao da se Sud BiH poziva na ,,skrnavljenje" mrtvih tijela rafalnim pucnjem, ali da ni u činjeničnom opisu tačke 4. izreke prvostepene presude, niti u njenom obrazloženju nije navedeno da li su uopće ta tijela pogođena, koliko tijela je pogođeno i koliko metaka je ispaljeno ili moglo biti ispaljeno. Ovo posebno u situaciji kada je u postupku argumentirao da nije dokazano da je u tijela, koja su bila podvrgnuta ekshumaciji i pregledu vještaka, pucano iz blizine, pa da navodi svjedoka "O2" i činjenični opis radnji iz tačke 4. izreke prvostepene presude nisu dokazani. U ovom dijelu je dalje istakao i da nedostaje obrazloženje na koji način su radnje koje su mu stavljene na teret povezane s oružanim sukobom. Najzad, tvrdi i da nedostaje obrazloženje zašto nije poklonjena vjera iskazima svjedoka odbrane.

42. U opširnim apelacionim navodima (st. od 14. do 26. apelacije) apelant tvrdi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je prekršen princip in dubio pro reo. U ovom dijelu najprije je istakao da redovni sudovi nisu utvrdili da su oštećeni bili civili. Prema njegovom mišljenju, izostavljena je bilo kakva konkretizacija na osnovu koje bi se moglo utvrditi o kojim licima se radi kada se govori o mrtvim tijelima, odnosno na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da li se radi o mrtvim tijelima srpskih civila ili nekim drugim licima i da li su se na bilo kojem kamionu ispred PS Srebrenica nalazila bilo koja tijela. Apelant je u prilog navedenom interpretirao iskaze svjedoka Tužilaštva BiH iz kojih, prema njegovom mišljenju, proizlazi da su oštećeni bili vojnici, odnosno da nije izveden niti jedan dokaz da su oštećeni bili civili. Također, navodi i da je u osporenoj prvostepenoj presudi navedeno da nisu izvedeni dokazi koji nesumnjivo ukazuju na identitet tih lica, vrijeme i način na koji su preminuli, kao i druge relevantne činjenice na osnovu kojih bi se sa sigurnošću mogao odrediti status oštećenih. Najzad, u prilog ovim tvrdnjama pozvao se i na stav Suda BiH u predmetu Alija Osmić prema kojem borci u momentu predaje oružja ne postaju civili. Slijedom navedenog, smatra da je dosljednom primjenom principa in dubio pro reo i pravilnom ocjenom iskaza saslušanih svjedoka, koja je izostala, morao biti oslobođen optužbi.

43. Nadalje, apelant tvrdi i da nije utvrđeno na koji način su tijela skrnavljena, odnosno da nije utvrđeno koji broj metaka je, navodno, rafalno ispaljen, nije utvrđeno ni da li je i jedan od tih metaka bilo koje tijelo uopće pogodio. U vezi s tim, ističe da Tužilaštvo BiH nije izvelo dokaze da su lica čija je ekshumacija i identifikacija vršena pretrpjela bilo kakva skrnavljenja.

44. Prema apelantovom mišljenju, činjenično stanje je pogrešno utvrđeno kada su redovni sudovi zaključili da je svjedok "O2" kredibilan i da mu se može pokloniti vjera. On smatra da je iskaz tog svjedoka neuvjerljiv i da ostavlja veliku sumnju u njegovu tačnost i istinitost, kao i da je suprotan svim drugim provedenim dokazima. Pri tom, apelant ističe i da su redovni sudovi izričito naveli da su osporene odluke donijeli isključivo na osnovu iskaza tog svjedoka. Prema njegovim tvrdnjama, svjedok "O2" je više puta krivično i prekršajno kažnjavan (i za krivično djelo davanja lažnog iskaza); izbjegavao je da pristupi na sud u BiH zbog čega je za njim izdata potjernica; u postupku protiv njega je davao različite iskaze i iskaze koji su suprotni materijalnim dokazima (npr. u pogledu pripadnosti Armiji RBiH, a kasnije je utvrđeno da nije bio njen pripadnik). On tvrdi da redovni sudovi pri ocjeni kredibiliteta ovog svjedoka ništa od navedenog nisu cijenili. Također, smatra da su svojim stavom da ničim nije dokazao razloge zbog kojih bi svjedok "O2" davao lažan iskaz teret dokazivanja sa Tužilaštva BiH prebacili na njega, što je suprotno presumpciji nevinosti i principu in dubio pro reo, te predstavlja povredu prava na odbranu.

45. Apelant je detaljno interpretirao iskaz svjedoka "O2" te ga doveo u vezu s iskazima ostalih svjedoka Tužilaštva BiH, a iz čega, prema njegovom mišljenju, nesumnjivo proizlazi zaključak da je njegov iskaz suprotan iskazima svih drugih svjedoka i da mu nije mogla biti poklonjena vjera, odnosno da je zaključak redovnih sudova u tom smislu bez valjanog obrazloženja. Apelant osporava i zaključak redovnih sudova u vezi s prepoznavanjem od svjedoka "O2", odnosno tvrdi da on uopće ne zna ko je on, da niti jedan svjedok nije potvrdio da mu je nadimak Mirsad i da su njegovu majku zvali Pećanka. U vezi s tim, kao i sa svojim kretanjem tokom kritičnog dana (da u vrijeme, kako je tvrdio svjedok "O2", i nije bio ispred PS Srebrenica) ukazao je na iskaze svjedoka koje je predložio, a kojim redovni sudovi nisu poklonili vjeru, pri tom ne nudeći valjano obrazloženje za takav stav. Apelant je istakao i da je parcijalno prihvatajući iskaz svjedoka "O2" Sud BiH postupio suprotno svom stavu iz predmeta Radončić. U vezi s tim je istakao da je oslobođen za radnje iz tačke 3. optužnice zbog kontradiktornosti između iskaza iz istrage i s glavnog pretresa svjedoka "O2".

46. Apelant tvrdi i da redovni sudovi nisu utvrdili postojanje umišljaja pri izvršenju radnji koje mu se stavljaju na teret.

47. Najzad, apelant ističe da drugostepeni sud i nije razmatrao suštinu njegovih žalbenih navoda, odnosno da su neprihvatljivi razlozi i obrazloženja u prilog neosnovanosti žalbenih navoda.

b) Odgovor na apelaciju


48. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da apelant ne navodi argumente i dokaze koji već nisu bili istaknuti u žalbi na prvostepenu presudu Suda BiH, te razmatrani i cijenjeni od drugostepenog vijeća. Nadalje je ukazano da je, cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, prvostepeni sud izveo pravilan zaključak o postojanju pravno relevantnih činjenica o apelantovoj krivici izvan razumne sumnje. U prilog takvoj ocjeni, u drugostepenoj presudi su jasno navedeni odgovarajući razlozi. U vezi s apelantovim tvrdnjama o izostavljanju određenih činjeničnih navoda (broj mrtvih tijela i okolnosti koje ukazuju na identitet i porijeklo mrtvih tijela civila srpske nacionalnosti), ukazano je na detaljne razloge i obrazloženja iz obje presude. Prema stavu Suda BiH, u dijelu prvostepene presude decidirano je navedeno da je apelant postupao suprotno članu 3. stav 1. tačka c) ženevskih konvencija. U vezi s tvrdnjama o kredibilitetu svjedoka "O2", ukazano je na razloge i obrazloženja u vezi sa, kako je navedeno, identičnim navodima koji su razmotreni i u postupku pred ovim sudom.

49. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju istaklo da u postupku pred redovnim sudovima nisu povrijeđena prava na koja apelant u apelaciji ukazuje.

V. Relevantni propisi


50. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 142. stav 1.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva

(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

51. Ženevska konvencija o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine. Ukaz o ratifikaciji Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata ("Službeni list FNRJ" broj 24/50):

Sukobi koji nemaju međunarodni karakter

Član 3. stav (1) tačke a) i c)

U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od Visokih strana ugovornica, svaka od Strana u sukobu biće dužna da primenjuje bar sledeće odredbe:

1) Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu usled bolesti, rane, lišenja slobode, ili iz kojeg bilo drugog uzroka, postupaće se u svakoj prilici, čovečno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, veri ili ubeđenju, polu, rođenju ili imovnom stanju, ili kome bilo drugom sličnom merilu.

U tom cilju, zabranjeni su i u buduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mestu, prema gore navedenim licima sledeći postupci:

a) povrede koje se nanose životu i telesnom integritetu, naročito sve vrste ubistva, osakaćenja, svireposti i mučenja;

[...]

c) povrede ličnog dostojanstva, naročito uvredljivi i ponižavajući postupci;

52. Dopunski protokol I uz ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I), preuzeto sa:

GLAVA II.

CIVILI I CIVILNO STANOVNIŠTVO

Član 50. stav 1.
Definicija civila i civilnog stanovništva

1. Civil je svaka osoba koja ne pripada jednoj od kategorija osoba navedenih u članu 4A (1), (2), (3) i (6) III. konvencije i u članu 43. ovog protokola. U slučaju sumnje da li je neka osoba civil, ta osoba smatrati će se za civila.

53. Dopunski protokol uz ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih sukoba (Protokol II), preuzeto sa:

DIO II.

HUMANI POSTUPAK

Član 4. st. 1. i 2. tačka a)

Osnovne garancije

1. Sve osobe koje ne uzimaju direktno učešće ili koje su prestale da učestvuju u neprijateljstvima, bez obzira na to da li je njihova sloboda bila ograničena ili ne, imaju pravo da njihova ličnost, čast i uvjerenje i vjersko uvjerenje budu poštovani. One će u svim prilikama biti humano tretirane, bez ikakve diskriminacije. Zabranjeno je naređivati da ne smije biti preživjelih.

2. Ne dirajući u načelni karakter naprijed navedenih odredaba, slijedeća djela protiv osoba pomenutih u stavu 1. jesu i ostaju zabranjena u svako doba i na svakom mjestu:

(a) nasilje nad životom, zdravljem i fizičkim ili mentalnim blagostanjem ljudi, naročito ubistvo i okrutno postupanje kao što su mučenje, sakaćenje ili bilo koji oblik tjelesne kazne;

DIO IV.

CIVILNO STANOVNIŠTVO

Član 13.
Zaštita civilnog stanovništva

1. Civilno stanovništvo i pojedinci civili uživaju opću zaštitu od opasnosti koje proističu iz vojnih operacija. Da bi se provela ta zaštita, slijedeća pravila bit će poštovana u svakoj prilici.

2. Civilno stanovništvo i pojedinci civili neće biti predmet napada. Zabranjeni su akti ili prijetnje nasiljem, čiji je glavni cilj da šire strah među civilnim stanovništvom.

3. Civili će uživati zaštitu predviđenu ovim dijelom, ukoliko ne uzimaju i za vrijeme dok ne uzimaju direktno učešće u neprijateljstvima.

54. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03 – ispravka, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH i 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 3.Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 15.Slobodna ocjena dokaza

Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 280. stav (1)Vezanost presude za optužbu

(1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

Član 281. stav (2)Dokazi na kojima se zasniva presuda

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 285. stav (1) tačke a) i b)Presuda kojom se optuženi oglašava krivim

(1) U presudi kojom se optuženi oglašava krivim, Sud će izreći:

a) za koje se krivično djelo optuženik oglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih ovisi primjena određene odredbe Krivičnog zakona,

b) zakonski naziv krivičnog djela i koje su odredbe Krivičnog zakona primijenjene,

Član 297. stav (2)Bitne povrede odredaba krivičnog postupka

(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako Sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

VI. Dopustivost


55. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

56. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

57. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 020519 19 Krž od 10. septembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. novembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 9. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

58. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum


59. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3, te iz člana 13. Evropske konvencije. https://www.anwalt-derbeste.de


Pravo na pravično suđenje


60. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

61. Član 6. st. 1, 2. i 3.a) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da odmah na jeziku koji razumije, bude podrobno obavješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

(…)

62. Apelantovi opširni navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, da je pogrešno i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, da je narušen identitet između optužnice i presude, da je prekršen princip in dubio pro reo, da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, te da u osporenim odlukama nedostaju valjani razlozi i obrazloženja o odlučnim činjenicama.

63. Apelant u opširnim navodima tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno pa da je zbog toga prekršen princip in dubio pro reo i da mu je povrijeđeno pravo na odbranu. U prilog navedenom je istakao da nije proveden niti jedan dokaz na osnovu kojeg bi se utvrdio status oštećenih lica (da li se radilo o civilima), odnosno na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da li se uopće radilo o mrtvim tijelima srpskih civila ili nekim drugim licima i da li su se uopće na bilo kojem kamionu ispred PS Srebrenica nalazila bilo koja tijela; da nije utvrđeno na koji način su tijela skrnavljena, odnosno da nije utvrđeno koji broj metaka je, navodno, rafalno ispaljen, nije utvrđeno ni da li je i jedan od tih metaka bilo koje tijelo uopće pogodio; da je pogrešan zaključak da je svjedok "O2" kredibilan i da mu se može pokloniti vjera. Također, smatra da se radilo o odlučnim činjenicama u vezi s kojim je u osporenim odlukama izostalo valjano obrazloženje.

64. Ustavni sud podsjeća da princip in dubio pro reo u konvencijskom smislu konstituira poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39. i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira s jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužilac mora izvan razumne dvojbe dokazati optužbu, odnosno principom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi Evropski sud, Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima) u slučaju postojanja dvojbi oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebno ako je riječ o krivnji, rješava u korist okrivljenika. Prema mišljenju Ustavnog suda, princip in dubio pro reo može biti doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom principu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih principa krivično-procesnih zakona u BiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist. Dakle, u krivično-procesnom zakonodavstvu je propisana pretpostavka nevinosti zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja, a pretpostavka nevinosti ne odnosi se samo na krivicu, već i na sve druge elemente koji su u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). Osim toga, i prema praksi Evropskog suda, pretpostavka nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. Dakle, pravilo in dubio pro reo nije dokazno pravilo. Ono podrazumijeva da sud u krivičnom postupku odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenog ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, ne daju otkloniti sumnje o postojanju, odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva, a ne sadrži mjerila prema kojima bi prvostepeni sud bio dužan uzeti da su određene činjenice dokazane s određenim stepenom izvjesnosti, a druge nisu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51).

65. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka nedvosmisleno proizlazi da je zaključak o apelantovoj krivici zasnovan isključivo, odnosno u odlučujućoj mjeri na iskazu svjedoka "O2". Iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je posebna pažnja poklonjena ocjeni dokaza (u dijelu "Standardi ocjene dokaza i opća ocjena dokaza") i da se sud pri tom rukovodio članom 3. ZKPBiH prema kojem je na Tužilaštvu BiH teret utvrđivanja krivice koja mora biti utvrđena van razumne sumnje. Nadalje, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je posebna pažnja poklonjena ocjeni kredibiliteta svjedoka "O2" (u dijelu "Kredibilitet svjedoka O2") u kojem su dati iscrpni razlozi i obrazloženja zbog čega je zaključeno da je ovaj svjedok kredibilan i da mu se može pokloniti vjera. Pri tom, prvostepeni sud je imao u vidu i dokaze koje je apelant predočio dovodeći u pitanje kredibilitet ovog svjedoka, pored ostalog i da je svjedok "O2" ranije osuđivan, a što on ni sam nije osporavao. Cijeneći ovu okolnost, prvostepeni sud je istakao da ona sama po sebi nije dovoljna da se iskaz ovog svjedoka a priori smatra nepouzdanim imajući u vidu da je u postupku protiv apelanta svjedok "O2" svjedočio o događajima koji ni činjenično, a ni vremenski i prostorno nisu bili u vezi s djelima zbog kojih je kažnjavan. Također, u osporenoj prvostepenoj presudi detaljno je interpretiran i cijenjen iskaz svjedoka "O2", te su dati iscrpni razlozi i obrazloženja zbog čega je zaključeno da je dovoljan za donošenje osuđujuće presude u pogledu radnji iz tačke 4. izreke prvostepene presude za koje je apelant i proglašen krivim. Pri tom, redovni sudovi nisu propustili da se izjasne i o apelantovim navodima (vidi tačka 34. ove odluke) o nedosljednostima u iskazu svjedoka "O2", odnosno apelantovim tvrdnjama da ga svjedok "O2" uopće ne poznaje, da ga niko ne zove Mirsad, da njegovoj majci nije nadimak Pećanka, te da se ne može prihvatiti da ga je svjedok "O2" prepoznao u sudnici. Stoga, neosnovana je apelantova tvrdnja da je teret dokazivanja da je svjedok "O2" dao lažni iskaz prebačen na njega i da mu je povrijeđeno pravo na odbranu. Najzad, u osporenim odlukama (vidi tačka 21. ove odluke) detaljno je obrazloženo, uz pozivanje na vlastitu praksu, kao i na praksu MKSJ i MKSR, zbog čega nije postojala prepreka da se zaključak o apelantovoj krivici zasnuje na iskazu svjedoka "O2", koji je bio i jedini saslušani svjedok-očevidac spornog događaja. Slijedom navedenog, ne može se zaključiti da je u osporenim odlukama izostala cjelovita analiza ne samo iskaza već i ličnosti svjedoka "O2" koja bi dovela u sumnju odlučne činjenice na kojim je zasnovan zaključak o apelantovoj krivici koje bi trebale biti tumačene u apelantovu korist, odnosno da je prekršen princip in dubio pro reo.

66. Nadalje, u vezi s apelantovom tvrdnjom da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer nije utvrđen status oštećenih (nije utvrđeno da se radi o civilima), iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je, prije svega, na osnovu iskaza svjedoka "O2" utvrđeno da su se na kamionu koji je dovezen iz Zalazja pred PS u Srebrenici nalazila mrtva tijela, te da na glavnom pretresu nisu izvedeni dokazi koji nesumnjivo ukazuju na identitet tih lica, vrijeme i način na koji su preminuli, odnosno na status oštećenih. Svjedok "O2" je u svom iskazu potvrdio da nije imao saznanja o stradanju ovih lica za koja je znao da su Srbi, izuzev sudije I. koji je ubijen nakon što je lišen slobode, te da je vidio da su u Zalazju na kamion utovarena četiri tijela. Njegov iskaz u ovom dijelu je cijenjen u vezi s iskazom svjedoka V. I. koji je potvrdio da je u napadu na selo Zalazje poginuo M. R. koji nije bio vojnik (u momentu lišavanja života nije bio naoružan i nije nosio uniformu). Slijedom navedenog, s obzirom na to da na osnovu provedenih dokaza sa sigurnošću nije mogao biti utvrđen status oštećenih, prvostepeni sud se pozvao na član 50. stav 1. Dodatnog protokola I ženevskih konvencija, prema kojem se u slučaju sumnje da li je neko lice civil to lice smatra civilom. Imajući u vidu da u toku postupka pred redovnim sudovima nije bilo sporno da je Armija RBiH izvršila napad na srpsko selo Zalazje, da je tom prilikom bilo zarobljenih i poginulih lica, zaključak redovnih sudova da su se na kamionu dovezenom iz Zalazja nalazila i mrtva tijela civila srpske nacionalnosti ne ostavlja utisak proizvoljnosti u utvrđivanju činjenica, odnosno ne ostavlja prostor za sumnju koja je trebala biti tumačena u apelantovu korist.

67. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, da je prekršen princip in dubio pro reo, te da je teret dokazivanja prebačen na njega pa da mu je povrijeđeno pravo na odbranu.

68. Apelant je u prilog tvrdnji o pogrešno i proizvoljno primijenjenom materijalnom pravu u suštini istakao da ni član 142. KZSFRJ, kao ni međunarodne konvencije na koje se pozvao Sud BiH ne predviđaju "skrnavljenje" kao radnju izvršenja krivičnog djela za koje je proglašen krivim; da je krivično djelo iz člana 142. KZSFRJ blanketno pa da nedostaje konkretizacija norme suprotno kojoj je postupao, odnosno po kojoj ,,skrnavljenja" predstavljaju radnju kojom se ostvaruju obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ. Slijedom navedenog, smatra da izreka prvostepene presude ne sadrži osnovne elemente krivičnog djela iz člana 142. KZSFRJ jer iz činjeničnog opisa ne proizlazi nijedna od taksativno navedenih radnji izvršenja ovog krivičnog djela. U prilog tvrdnji u ovom dijelu apelant se pozvao i na Odluku Ustavnog suda broj AP 2809/12.

69. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, slijedeći praksu Evropskog suda, izgradio stav da njegov zadatak nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava, odnosno da je prvenstveno na redovnim sudovima da riješe pitanje tumačenja domaćeg zakonodavstva. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (prava na pravično suđenje, prava na pristup sudu, prava na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

70. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

71. Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da su oba suda saglasno zauzela stav da je za postojanje krivičnog djela iz člana 142. KZSFRJ neophodno da radnja izvršenja predstavlja kršenje pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, tj. da se radi o djelu blanketnog karaktera. Nadalje, apelantu je stavljeno na teret da je postupao suprotno zajedničkom članu 3. stav 1. tačka c) ženevskih konvencija koji zabranjuje povrede ličnog dostojanstva, naročito uvredljive i ponižavajuće postupke prema licima koja ne učestvuju u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu usljed bolesti, rane, lišenja slobode ili iz bilo kojeg drugog razloga. Shodno navedenom, ne može se zaključiti da su redovni sudovi zanemarili da se radi o djelu blanketnog karaktera, te da su, u vezi s tim, propustili ukazati na relevantnu odredbu međunarodnog prava koju je apelant prekršio.

72. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da se u apelantovoj radnji – pucanje iz automatske puške u mrtva tijela srpskih civila što je za posljedicu imalo skrnavljenje mrtvih tijela, stječu obilježja nečovječnog postupanja u smislu krivičnog djela iz člana 142. KZSFRJ. Ustavni sud zapaža da je u osporenoj drugostepenoj presudi izričito navedeno da skrnavljenje nije navedeno kao jedna od radnji izvršenja ovog krivičnog djela, ali da se ono u izreci prvostepene presude navodi kao posljedica rafalnog pucanja iz automatske puške u mrtva tijela, a što je ocijenjeno kao nasrtaj na lično dostojanstvo i predstavlja nečovječno postupanje koje je zabranjeno i članom 142. KZSFRJ, kao i članom 3. stav 1. tačka c) ženevskih konvencija. U prilog navedenom oba suda su se pozvala na relevantne odredbe međunarodnog prava, kao i praksu međunarodnih tribunala za ratne zločine o tumačenju pojmova nečovječnog postupanja, ličnog dostojanstva i zaštite preminulih lica koja ne dovode u pitanje zaključak da skrnavljenje mrtvih tijela predstavlja nečovječno postupanje suprotno fundamentalnim principima čovječnog postupanja koje je suprotno i kažnjivo i članom 142. KZSFRJ, kao i članom 3. stav 1. tačka c) ženevskih konvencija. Pri tom, ukazano je i da je član 142. stav 1. KZSFRJ složena zakonska definicija s višestruko postavljenim alternativnim dispozicijama radnji izvršenja, koje su smještene u jednu cjelinu propisivanjem i jedinstvene sankcije za svaku od tih radnji, čime ni jednoj od njih nije dat poseban primat ili je kvalificirana kao određeni posebni oblik odgovornosti, a zbog čega bi bilo neophodno da se to istakne i napomene u pravnom opisu djela.

73. U vezi s apelantovim pozivanjem na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2809/12 od 24. maja 2013. godine (dostupna na ustavnisud.ba), Ustavni sud podsjeća da je u navedenoj odluci zaključeno (vidi tačka 42) da postoji kršenje prava na pravično suđenje u vezi s principom vladavine prava u situaciji kada redovni sudovi zakonsku odredbu (u konkretnom slučaju se radilo o odredbi koja je regulirala zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom) koja je rezultirala različitim tumačenjem i primjenom nisu tumačili i primijenili u korist stranke koja je u pitanju (apelanta u tom predmetu). Ustavni sud smatra da nema razloga da se navedenim stavom rukovodi i u apelantovoj situaciji. Naime, ni iz apelantovih navoda, kao ni iz osporenih odluka nije moguće zaključiti da je Sud BiH u istoj ili sličnoj situaciji član 142. KZSFRJ i/ili član 3. stav 1. tačka c) ženevskih konvencija tumačio različito pa da je u apelantovom slučaju propustio da se rukovodi tumačenjem koje bi bilo povoljnije po njega.

74. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su neosnovane i apelantove tvrdnje o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

75. Kako se apelantove tvrdnje o proizvoljnoj primjeni procesnog prava svode na tvrdnje da nije razumljiv činjenični i pravni opis djela koje mu je stavljeno na teret (jer nedostaje konkretizacija norme suprotno kojoj je postupao, odnosno po kojoj ,,skrnavljenja" predstavljaju radnju kojom se ostvaruju obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ, da je proizvoljan zaključak da se radilo o mrtvim tijelima srpskih civila, da je jedini dokaz u vezi s tim iskaz nekredibilnog svjedoka "O2"), a koje tvrdnje su već ocijenjene kao neosnovane u vezi s navodima o činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ih nije mogao prihvatiti osnovanim ni u pogledu tvrdnji o proizvoljnoj primjeni procesnog prava.

76. Apelant dalje tvrdi da osporene odluke ne sadrže valjane razloge i obrazloženja o odlučnim činjenicama. U vezi s tim je istakao da nedostaje obrazloženje zašto su izvršene izmjene činjeničnog opisa iz potvrđene optužnice u odnosu na tačku 4. izreke prvostepene presude; da je bez obrazloženja i zaključak o kredibilitetu svjedoka "O2"; da ni u činjeničnom opisu tačke 4. izreke prvostepene presude, niti u njenom obrazloženju, nije navedeno da li su uopće mrtva tijela pogođena pucanjem iz automatske puške, koliko tijela je pogođeno i koliko metaka je ispaljeno ili moglo biti ispaljeno; da nedostaje obrazloženje na koji način su radnje koje su mu stavljene na teret povezane s oružanim sukobom; da nedostaje obrazloženje zašto nisu prihvaćeni iskazi svjedoka koje je on predložio.

77. Suprotno apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su intervencije u činjeničnom opisu tačke 4. izreke prvostepene presude izvršene na osnovu provedenog dokaznog postupka. Nadalje, a kako je već ukazano u ovoj odluci, redovni sudovi nisu propustili cijeniti kredibilitet svjedoka "O2", te u vezi s tim ponuditi relevantne i dovoljne razloge, kao i zbog čega su njegov iskaz prihvatili kao vjerodostojan. Stoga, okolnost da je intervencija u činjeničnom opisu izvršena, kako apelant tvrdi, samo na osnovu njegovog iskaza, ne dovodi u pitanje intervencije u činjeničnom opisu. Nadalje, iz obrazloženja osporene prvostepene odluke, u vezi s apelantovom tvrdnjom da nije ponuđeno valjano obrazloženje zbog čega je iskaz svjedoka "O2" parcijalno cijenjen, proizlazi da je apelant oslobođen optužbi za radnje iz tačke 3. optužnice upravo na osnovu iskaza svjedoka "O2" koji na glavnom pretresu nije potvrdio da je apelant preduzeo radnje za koje se teretio u ovoj tački optužnice. U vezi s apelantovom tvrdnjom da nije navedeno da li su uopće mrtva tijela pogođena pucanjem iz automatske puške, koliko tijela je pogođeno i koliko metaka je ispaljeno ili moglo biti ispaljeno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizlazi da u konkretnoj situaciji to i nije bilo moguće utvrditi, ali da je nesporno da je apelant pucao s male udaljenosti, da nije mogao promašiti, i to iz automatske puške, čime se itekako skrnavi svako pogođeno tijelo. Također, u osporenim odlukama su navedeni i dovoljni razlozi o povezanosti apelantovih radnji s oružanim sukobom – apelant je bio pripadnik Armije RBiH i jedinice koja je djelovala na označenoj lokaciji u kritičnom periodu, apelant je učestvovao u akciji napada na selo Zalazje i bio je prisutan pred PS Srebrenica nakon ovog napada. Najzad, u osporenim odlukama su dati detaljni razlozi i obrazloženja zbog kojih nisu prihvaćeni iskazi svjedoka koje je apelant predlagao.

78. Slijedom navedenog, ne može se prihvatiti ni apelantova tvrdnja da su u osporenim odlukama izostali razlozi o odlučnim činjenicama.

79. Apelant tvrdi i da je narušen identitet između potvrđene optužnice i prvostepene presude, da je intervencijama u činjeničnom opisu optužba proširena pa da mu je prekršeno pravo na odbranu. U vezi s tim je istakao da su izostavljeni dijelovi iz optužnice koji su činili element bića krivičnog djela koje mu se stavlja na teret – broj leševa u koje je pucano (sedam civila muškaraca srpske nacionalnosti), te njihov identitet (zarobljeni na području mjesta Zalazje).

80. Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije zahtijeva da posebna pažnja bude poklonjena obavještavanju optuženog o optužbama koje mu se stavljaju na teret; detalji o krivičnom djelu imaju krucijalnu ulogu u krivičnom postupku i optuženi se smatra obaviještenim od trenutka kada su mu prezentirani činjenični i pravni osnovi optužbe protiv njega. Nadalje, optuženi mora biti upućen "odmah" i "detaljno" u uzrok optužbe, odnosno u činjenice na kojim se optužba zasniva i prirodu optužbe, tj. pravnu kvalifikaciju tih činjenica. Potpuna i detaljna informacija optuženog u pogledu optužbi koje mu se stavljaju na teret predstavlja suštinski preduvjet za pravičnost postupka. Iako obim "detaljnog" obavještenja o optužbi varira u zavisnosti od konkretnih okolnosti svakog slučaja, optuženom se u svakom slučaju mora pružiti dovoljno informacija, koliko je neophodno, radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega kako bi mogao pripremiti adekvatnu odbranu (vidi Evropski sud, Mattoccia protiv Italije, presuda od 25. jula 2000. godine, st. 59. i 60).

81. Obavještenje o optužbama, uključujući i pravnu klasifikaciju djela koju sud može usvojiti, mora biti dato već u optužnici ili u toku postupka na drugi način, kao što je formalno ili eksplicitno proširenje optužbe. Samo upućivanje na apstraktnu mogućnost da sud može doći do drugačijeg zaključka u pogledu pravne klasifikacije djela od one koju je ponudilo tužilaštvo nije dovoljno (vidi Evropski sud, I. H. i drugi protiv Austrije, presuda od 20. jula 2006. godine, stav 34). Nadalje, u slučaju reklasifikacije činjenica u toku krivičnog postupka optuženi mora imati priliku da se koristi pravom na odbranu na efektivan način i u pravo vrijeme (vidi Evropski sud, Block protiv Mađarske, presuda od 25. aprila 2011. godine, stav 24).

82. Najzad, nedostaci u obavještenju o optužbi mogu se otkloniti u žalbenom postupku ako optuženi ima mogućnost da pred višim sudom predstavi svoju odbranu u pogledu izmijenjene optužbe i da ospori svoju osudu u pogledu svih relevantnih pravnih i činjeničnih aspekata (vidi Dallos protiv Mađarske, st. 49–52; Sipavičius protiv Litvanije, st. 30–33; Župnik protiv Ukrajine, st. 39–43; I. H. i ostali protiv Austrije, st. 36–38; Juha Nuutinen protiv Finske, stav 33).

83. Ustavni sud zapaža da je u osporenoj drugostepenoj presudi ukazano da je iz optužnice vidljivo da je sadržala sve zakonom propisane elemente – vrijeme i mjesto učinjenja krivičnog djela, predmet na kojem je i sredstvo kojim je djelo izvršeno tako da je apelant od samog početka bio upoznat s time šta mu se stavlja na teret, te je precizirana i pravna kvalifikacija djela. Slijedom navedenog, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti da apelant nije znao šta mu se stavlja na teret, te da mu je bila uskraćena mogućnost da se brani od činjeničnog supstrata u kojem su bila opisana sva bitna obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Nadalje, iz osporenih odluka proizlazi da su intervencije u činjeničnom opisu tačke 4. izreke presude izvršene na osnovu rezultata provedenog dokaznog postupka. Pri tom, ne ostavlja utisak proizvoljnosti i ne rezultira proširenjem optužbi, kako apelant tvrdi, okolnost da je iz činjeničnog opisa izostavljen broj mrtvih tijela, kao i navod da su dovedeni iz Zalazja. Naime, kako je i ukazao drugostepeni sud, i u situaciji da je prvostepeni sud prihvatio da su se na kamionu nalazila četiri mrtva tijela kako je naveo svjedok "O2", a ne sedam mrtvih tijela kako je navedeno u optužnici, to ne bi dovelo do oslobađajuće presude po apelanta. Nadalje, iz osporenih odluka proizlazi da je dovoljno određeno o kojim (čijim) mrtvim tijelima se radi – civili, muškarci srpske nacionalnosti koji su se nalazili na kamionu ispred PS u Srebrenici, a ne o bilo kojim civilima i u bilo kojem broju, a na čemu apelant, u suštini, zasniva tvrdnje o proširenju optužbi.

84. Slijedom navedenog, proizlazi da je apelant o svim činjenicama i dokazima koje ga terete upoznat kako podizanjem optužnice tako i tokom glavnog pretresa, izvođenjem svih dokaza, te da mu nije bila uskraćena mogućnost da se o njima izjašnjava i da ih osporava. Najzad, apelant je imao i koristio mogućnost da sve prigovore u vezi s optužnicom iznese i u svojoj žalbi o kojoj je odlučivalo Apelaciono odjeljenje Suda BiH kao sud nadležan da preispita kako činjenične tako i pravne aspekte optužbe. Stoga, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim ni apelantove tvrdnje u vezi s optužnicom, niti da su one rezultirale povredom prava na odbranu.

85. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno pa da je to rezultiralo povredom principa in dubio pro reo, da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, da osporene odluke ne sadrže valjane razloge i obrazloženja o odlučnim činjenica, da je narušen identitet između potvrđene optužnice i izreke presude, kao i da je apelantu povrijeđeno pravo na odbranu.

86. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. i stav 3. tačka a) Evropske konvencije.

Pravo na efektivan pravni lijek


87. Apelant tvrdi i da mu je prekršeno pravo na efektivan pravni lijek. S obzirom na to da apelant tvrdi da mu je ovo pravo prekršeno jer Sud BiH nije razmotrio njegove žalbene navode, proizlazi da povredu ovog prava apelant vezuje za povredu prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe Apelacionom odjeljenju Suda BiH koji je nadležan da preispita kako činjenične tako i pravne navode iz osporene presude, odnosno da je apelant imao na raspolaganju i koristio efektivni pravni lijek. Činjenica da je drugostepeni sud, a suprotno apelantovim navodima, nakon detaljnog ispitivanja svih žalbenih navoda zaključio da su neosnovani i u vezi s tim ponudio relevantne i dovoljne razloge koje je Ustavni sud već ispitao u ovoj odluci u vezi s pravom na pravično suđenje i zaključio da se radi o valjanim razlozima i obrazloženjima, upućuje na zaključak da je apelant nezadovoljan ishodom žalbenog postupka, a ne da mu je prekršeno pravo na efektivni pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje.

88. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje i da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak


89. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. i stav 3. tačka a) Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što upućuje na zaključak da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno pa da je to rezultiralo povredom principa in dubio pro reo, da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, da osporene odluke ne sadrže valjane razloge i obrazloženja o odlučnim činjenicama, da je narušen identitet između potvrđene optužnice i izreke presude, kao i da je apelantu povrijeđeno pravo na odbranu.

90. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelant imao na raspolaganju i koristio efektivni pravni lijek – žalbu na prvostepenu presudu koju je drugostepeni sud detaljno ispitao i u vezi s tim ponudio valjane razloge i obrazloženja, pa sama činjenica da apelant nije zadovoljan odlukom po njegovoj žalbi ne pokreće pitanje djelotvornosti ovog pravnog lijeka.

91. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

92. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.


Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.