Odluka Ustavnog suda BiH AP 392/20
Posted: Thu Oct 28, 2021 9:29 am
Službene novine Federacije BiH, broj 86/21
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 392/20, rješavajući apelaciju Sberbanke a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Sberbanke a.d. Banja Luka.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ip 104072 19 Pž 2 od 26. novembra 2019. godine.
Predmet se vraća Višem privrednom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ip 104072 19 Pž 2 od 26. novembra 2019. godine.
Nalaže se Višem privrednom sudu u Banjoj Luci da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Sberbank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija "Pucar" iz Banje Luke, podnio je 30. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ip 104072 19 Pž 2 od 26. novembra 2019. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ip 104072 18 Ip 2 od 18. aprila 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda i Okružnog privrednog suda zatraženo je 19. aprila 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Viši privredni sud i Okružni privredni sud dostavili su odgovore na apelaciju 28. aprila 2021. i 6. maja 2021. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Volksbank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantov pravni prednik) zaključio je sa izvršenikom ("Imperial Co" d.o.o. Banja Luka u stečaju) ugovor o kreditu u iznosu od 154.995,46 KM, te je radi osiguranja potraživanja iz tog ugovora 28. septembra 2011. godine zaključen ugovor o zasnivanju založnog prava na određenoj izvršenikovoj nekretnini.
6. Rješenjem Okružnog privrednog suda od 4. marta 2013. godine otvoren je stečajni postupak nad izvršenikovom imovinom i stečajni upravnik i Skupština povjerilaca su dali saglasnost da apelant, kao razlučni povjerilac, izvrši prodaju predmetne izvršenikove nekretnine radi odvojenog namirenja.
7. Rješenjem Okružnog privrednog suda od 26. juna 2013. godine stečajni postupak nad izvršenikovom imovinom je zaključen, jer izvršenik, kao stečajni dužnik, nije raspolagao imovinom iz koje bi se mogli namiriti troškovi stečajnog postupka, a stečajni povjerioci nisu postupili po nalogu suda da uplate predujam na ime troškova stečajnog postupka.
Tok postupka
8. Apelant je 4. juna 2013. godine, na osnovu navedenog ugovora o zasnivanju založnog prava, podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika prodajom izvršenikove nekretnine koja je bila predmet zaloga, koji je Okružni privredni sud dozvolio rješenjem od 25. novembra 2013. godine, te je 17. aprila 2014. godine u zemljišnim knjigama izvršen upis zabilježbe izvršenja na predmetnoj izvršenikovoj nekretnini.
9. Apelant je 17. jula 2015. i 18. septembra 2015. godine podnio Okružnom privrednom sudu urgencije radi preduzimanja izvršnih radnji u predmetnom postupku.
10. Okružni privredni sud je zaključkom od 13. oktobra 2015. godine pozvao apelanta da uplati predujam na ime troškova građevinsko-arhitektonskog vještačenja.
11. Apelant je 18. januara 2016. godine podnio Okružnom privrednom sudu urgenciju kojom je tražio da sud što prije odredi i provede vještačenje i održi ročište za prodaju predmetne nekretnine.
12. Okružni privredni sud je 19. januara 2016. godine donio zaključak o vještačenju.
13. Vještak je podneskom od 1. februara 2016. godine obavijestio sud da nije u mogućnosti izvršiti vještačenje zbog ranije preuzetih obaveza.
14. Apelant je 30. augusta 2016. godine dostavio Okružnom privrednom sudu podnesak kojim je predložio da ponovno izvrši uplatu predujma na ime troškova vještačenja s obzirom na to da je nad bankom kod koje je vođen račun na koji je izvršena ranija uplata predujma na ime troškova vještačenja otvoren stečajni postupak.
15. Okružni privredni sud je zaključkom od 11. oktobra 2017. godine pozvao apelanta da ponovo izvrši uplatu predujma na ime troškova vještačenja, koju je apelant izvršio 18. oktobra 2017. godine.
16. Rješenjem Okružnog privrednog suda od 16. januara 2018. godine predmetni izvršni postupak je prekinut zbog toga što je izvršenik kao pravno lice prestao postojati.
17. Rješenjem Višeg privrednog suda od 24. aprila 2018. godine usvojena je apelantova žalba, ukinuto je rješenje Okružnog privrednog suda od 16. januara 2018. godine i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U navedenom rješenju Viši privredni sud je dao uputu prvostepenom sudu da je u ponovnom postupku potrebno utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za vođenje ovog postupka sa aspekta upućivanja iz stečajnog u izvršni postupak i identiteta potraživanja za čije namirenje je upućen apelant iz stečajnog u izvršni postupak, te da li je došlo do eventualnih promjena upisanog i faktičkog stanja u pogledu hipoteke, kao i da li je apelant učestvovao u glavnoj diobi i da li se eventualno i u kojem dijelu namirio u pogledu predmetnog potraživanja.
Osporene odluke
18. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ip 104072 18 Ip 2 od 18. aprila 2019. godine predmetni izvršni postupak je obustavljen zbog nemogućnosti izvršenja.
19. U obrazloženju rješenja Okružni privredni sud je naveo da je utvrdio da je nad izvršenikom zaključen stečajni postupak i da je izvršenik brisan iz registra poslovnih subjekata. S obzirom na to da izvršenik više ne postoji i da, stoga, nema stranačku sposobnost, Okružni privredni sud je obustavio izvršni postupak pozivajući se na odredbe člana 63. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).
20. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ip 104072 19 Pž 2 od 26. novembra 2019. godine odbijena je apelantova žalba kao neosnovana i prvostepeno rješenje je potvrđeno, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje žalbe.
21. U obrazloženju presude Viši privredni sud je naveo da je u konkretnom slučaju stečajni postupak nad izvršenikom zaključen zbog nedostatka stečajne mase, a stečajni dužnik, odnosno izvršenik je, u skladu sa rješenjem o zaključenju stečajnog postupka, koje je postalo pravosnažno 23. septembra 2013. godine, brisan iz sudskog registra, te da i apelant u žalbi navodi da je stečajni sud utvrdio da izvršenik nema nikakve druge imovine osim nekretnine koja je bila opterećena založnim pravom u korist apelantovog prednika. S obzirom na to da izvršenik nakon brisanja iz sudskog registra nema stranačku sposobnost i da je stečajni postupak zaključen zbog nedostatka stečajne mase, Viši privredni sud je zaključio da nema izvršenika, niti imovine na kojoj bi se proveo izvršni postupak, te da su to dovoljni razlozi da se izvršenje obustavi, shodno odredbi člana 63. stav 3. ZIP-a. Pri tome je istakao da apelant, na kojem je teret dokazivanja shodno odredbi člana 7. stav 1. i člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije dokazao žalbene navode da se na izvršeniku vode nekretnine opterećene hipotekom u apelantovu korist.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da је, kao razlučni povjerilac, blagovremeno prijavio svoja potraživanja u stečajnom postupku i zatražio odvojeno namirenje u izvršnom postupku na šta su stečajni upravnik i Skupština povjerilaca dali saglasnost, te je apelant na osnovu ugovora o zasnivanju založnog prava od 28. septembra 2011. godine podnio Okružnom privrednom sudu prijedlog za izvršenje, koji je sud rješenjem dozvolio i na osnovu tog rješenja je kod Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove izvršena zabilježba izvršenja u zemljišnim knjigama. Navodi da Viši privredni sud nije odgovorio na apelantov žalbeni navod da je predmetna izvršenikova nekretnina i dalje upisana na njegovom imenu i da je na toj nekretnini upisano založno pravo u apelantovu korist, koja činjenica je konstatirana u rješenju donesenom u stečajnom postupku i apelantu dato pravo na odvojeno namirenje u izvršnom postupku, te da je to jedina izvršenikova imovina. Navodi da je svrha predmetnog izvršnog postupka upravo bila da se apelant namiri iz predmetne nekretnine. Apelant navodi da osporene odluke nisu dale jasne, precizne i nedvosmislene razloge i argumente na osnovu kojih su osporene odluke donesene, odnosno da stavovi izneseni u osporenim odlukama nisu adekvatno i precizno obrazloženi, te da obiluju kontradiktornostima i proizvoljnom primjenom prava. U konačnici navodi da mu je zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka, koji je pokrenut 2013. godine, povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
23. Viši privredni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporenog rješenja, te da nije došlo do povrede apelantovih prava. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci ili odbije.
24. Okružni privredni sud je naveo hronologiju postupanja u predmetnom izvršnom postupku, te da je, nakon donošenja osporene odluke Višeg privrednog suda od 26. novembra 2019. godine, zaključkom od 16. juna 2020. godine naloženo apelantu da uplati predujam od 500,00 KM na ime vještačenja (koje nije uplaćeno), da je rješenjem od 10. jula 2020. godine sud odredio vještačenje vještaka građevinske struke radi procjene vrijednosti izvršenikove nekretnine, te da je vještak izradio nalaz i mišljenje 31. augusta 2020. godine. Naveo je da su zaključkom od 26. aprila 2021. godine stavljeni van snage zaključak od 16. juna 2020. godine, rješenje o vještačenju od 10. augusta 2020. godine, rješenje o isplati troškova vještaku od 24. septembra 2020. i 8. aprila 2021. godine, koji su doneseni nakon rješenja o obustavi postupka, jer je rješenje o obustavi predmetnog izvršnog postupka od 18. aprila 2019. godine postalo pravosnažno 26. novembra 2019. godine, a sud je, shodno odredbi člana 198. stav 3. ZPP u vezi sa članom 21. ZIP-a, vezan za svoje rješenje, te da, stoga, nije moguće dalje provoditi bilo kakve izvršne radnje.
V. Relevantni propisi
25. Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 - OUSRS, 60/17 - OUSBiH, 115/17 - OUSBiH, 58/18 - Rješenje USBiH i 66/18)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Obustava izvršenja
Član 63. stav (3)
(3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće.
26. Zakon o stečajnom postupku - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 26/10) u relevantnom dijelu glasi:
Razlučni povjerioci
Član 42. stav (1) i stav (2) tačka 1)
(1) Povjerioci koji imaju razlučno pravo na nekom predmetu stečajne mase ovlašteni su na odvojeno namirenje iz predmeta razlučnog prava za glavno potraživanje, kamate i troškove u skladu sa odredbama čl. 107-112. ovog zakona.
(2) Razlučni povjerioci su:
1. hipotekarni povjerioci i povjerioci zemljišnog duga,
Preuzimanje sporovaČlan 59.
(1) Otvaranjem stečajnog postupka prekidaju se sudski postupci i postupci pred arbitražama, ukoliko se odnose na stečajnu masu. Prekid traje do zaključenja stečajnog postupka, ukoliko se pravni spor prije toga ne nastavi u skladu sa odredbama ovog člana.
(2) Pravne sporove o imovini koja pripada stečajnoj masi, u kojima je stečajni dužnik tužilac i koji su u vrijeme otvaranja stečajnog postupka u toku, stečajni upravnik i protivna stranka u sporu mogu nastaviti u onom stanju u kojem se nalaze.
(3) Pravne sporove koji teku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka i u kojima je stečajni dužnik tuženi, može preuzeti i stečajni upravnik i protivna stranka, ako se tiču:
1. izlučenja nekog predmeta iz stečajne mase,
2. odvojenog namirenja, ili
3. dugova stečajne mase.
(4) Pravne sporove koji se odnose na stečajna potraživanja povjerilac može nastaviti tek ako stečajni upravnik na ročištu za ispitivanje ta potraživanja ospori.
(5) Ako stečajni upravnik odmah prizna zahtjev, protivnik može ostvarivati pravo na naknadu troškova parničnog postupka samo kao stečajni povjerilac.
Zabrana izvršenja i osiguranja
Član 62.
(1) Nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni povjerioci ne mogu protiv stečajnog dužnika tražiti prinudno izvršenje niti tražiti osiguranje na dijelovima imovine koja ulazi u stečajnu masu.
(2) Postupci iz stava 1. ovog člana koji su u toku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka prekidaju se.
(3) Stečajni sudija odlučuje o prigovorima koji budu podneseni na osnovu odredaba stava 1. ovog člana protiv dopuštenosti prinudnog izvršenja.
(4) Razlučni povjerioci mogu svoja osigurana potraživanja ostvarivati zasebno, po pravilima izvršnog postupka, uz prethodnu saglasnost stečajnog upravnika
(5) Radi dobivanja saglasnosti iz prethodnog stava, razlučni povjerioci podnose zahtjev stečajnom upravniku u roku od 30 dana od dana održavanja izvještajnog ročišta, a stečajni upravnik je dužan odlučiti po tom zahtjevu u roku od 15 dana po njegovom prijemu, uz prethodno pribavljeno mišljenje Odbora povjerilaca. Ako se stečajni upravnik ne izjasni u predviđenom roku po zahtjevu razlučnog povjerioca, smatrat će se da je saglasnost na zahtjev data.
(6) Ako stečajni upravnik, po zahtjevu razlučnog povjerioca iz stava 3. ovog člana, odluči negativno, preduzeće u stečaju preuzima odgovornost za štetu koju bi razlučni povjerilac zbog toga pretrpio.
(7) Nakon prijema prijedloga za izvršenje razlučnog povjerioca, sud može odlučiti da se ne pokreće izvršni postupak u skladu s prethodnim stavom ovog člana ili da izvršenje odloži ako upravnik osigura odgovarajuću zaštitu potraživanja razlučnog povjerioca. Odgovarajuća zaštita razlučnog potraživanja predstavlja zaštitu, koja je priznata odlukom suda pri čemu je vrijednost garancije dovoljna, tako da odlaganje izvršnog postupka neće dovesti do toga da će povjerilac biti oštećen na bilo koji način.
27. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUSRS, 45/09 - OUSRS, 49/09 i 61/13)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 378.
Postupak se prekida:
1) kad stranka umre ili izgubi parničnu sposobnost;
2) kad zakonski zastupnik stranke umre ili prestane njegovo ovlašćenje za zastupanje, a stranka nema punomoćnika u toj parnici;
3) kad stranka koja je pravno lice prestane postojati, odnosno kad nadležni organ pravosnažno odluči o zabrani rada;
4) kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka;
5) kad usljed rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu;
6) kad je to drugim zakonom određeno.
VI. Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ip 104072 19 Pž 2 od 26. novembra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. decembra 2019. godine a apelacija je podnesena 30. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
32. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Ustavni sud, prije svega, konstatira da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je apelant, kao tražilac izvršenja, pokrenuo na osnovu izvršne isprave protiv izvršenika radi naplate novčanog potraživanja, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4924/19 od 9. juna 2021. godine, tačka 39, dostupna na https://www.anwalt-bih.de).
a) U odnosu na osporene odluke
36. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.
37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni procesnog prava.
38. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi zaključili da je predmetno izvršenje nemoguće, u smislu odredaba člana 63. ZIP-a, jer je zaključen stečajni postupak nad izvršenikovom imovinom i izvršenik je brisan iz registra poslovnih subjekata, pa, stoga, izvršenik više ne postoji, niti postoji imovina na kojoj bi se izvršni postupak proveo. Pri tome Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo predmetni izvršni postupak radi prodaje izvršenikove nekretnine koja je bila opterećena založnim pravom u korist apelantovog pravnog prednika, i to nakon što je u stečajnom postupku nad izvršenikovom imovinom dobio odobrenje stečajnog upravnika i Skupštine povjerilaca da izvrši prodaju predmetne izvršenikove nekretnine radi odvojenog namirenja kao razlučni povjerilac. Dakle, u konkretnom slučaju izvršni postupak je pokrenuo apelant kao razlučni povjerilac sa hipotekarnim potraživanjem nakon pokretanja stečajnog postupka. Ustavni sud ukazuje da je odredbama Zakona o stečajnom postupku propisano da nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni povjerioci ne mogu protiv stečajnog dužnika tražiti prinudno izvršenje, niti tražiti osiguranje na dijelovima imovine koja ulazi u stečajnu masu (član 62. stav 1), da su povjerioci koji imaju razlučno pravo u koje, inter alia, spadaju i povjerioci čije je potraživanje osigurano hipotekom na nekom predmetu stečajne mase ovlašćeni na odvojeno namirenje iz predmeta razlučnog prava za glavno potraživanje, kamate i troškove (član 42. st. 1. i 2), te da razlučni povjerioci mogu svoja osigurana potraživanja ostvarivati zasebno, prema pravilima izvršnog postupka, uz prethodnu saglasnost stečajnog upravnika (član 62. stav 4). S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom slučaju preduzeo sve potrebne procesne radnje kako bi namirio svoje potraživanje (zatražio odobrenje od stečajnog upravnika i na osnovu dobijenog odobrenja pokrenuo predmetni izvršni postupak) osigurano hipotekom upisanom u zemljišne knjige. Međutim, redovni sudovi su, nakon što je stečajni postupak nad izvršenikovom imovinom zaključen zbog toga što izvršenik nije raspolagao imovinom iz koje bi se mogli namiriti troškovi stečajnog postupka, a stečajni povjerioci nisu postupili po nalogu suda da uplate predujam na ime troškova stečajnog postupka, zaključili da je predloženo izvršenje postalo nemoguće, u smislu odredbe člana 63. stav 3. ZIP-a, jer ni izvršenik, niti njegova imovina više ne postoje.
39. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 378. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a koji se, shodno odredbi člana 21. ZIP-a, na odgovarajući način primjenjuje u izvršnom postupku, propisano da se parnični postupak prekida kada nastupe pravne posljedice stečajnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 59. Zakona o stečajnom postupku (koji je alociran u Poglavlju 4. navedenog zakona naslovljenom kao "Pravne posljedice stečajnog postupka") propisano da se otvaranjem stečajnog postupka prekidaju sudski postupci ukoliko se odnose na stečajnu masu i da prekid traje do zaključenja stečajnog postupka (stav 1), te da pravne sporove koji teku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka i u kojima je stečajni dužnik tuženi mogu preuzeti i stečajni upravnik i protivna stranka ako se tiču, inter alia, odvojenog namirenja (stav 3). Iz navedenih zakonskih odredaba, dakle, proizlazi da razlučno pravo, što je u konkretnom slučaju, ne predstavlja prepreku za vođenje parničnog postupka protiv stečajnog dužnika nakon otvaranja stečajnog postupka, te da, stoga, nije prepreka ni za provođenje izvršnog postupka na imovini osiguranoj razlučnim pravom. Ustavni sud, također, ukazuje da je odredbama ZPP propisano da se postupak prekida kad stranka koja je pravno lice prestane postojati (član 378. stav 3) i da će se postupak nastaviti, inter alia, kada pravni sljednici pravnog lica preuzmu postupak, ili kad ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine (član 381). Dakle, ratio legis citiranih zakonskih odredaba jeste da se, u slučaju otvaranja stečajnog postupka nad pravnim licem, postupak prekine do okončanja stečajnog postupka ukoliko se postupak odnosi na stečajnu masu, a u slučaju prestanka pravnog lica, dok pravni sljednik pravnog lica ne preuzme postupak, a što u konkretnom nije slučaj jer se radi o realizaciji razlučnog prava na imovini pravnog lica koje nema pravnog sljednika i koje je prestalo postojati nakon okončanja stečajnog postupka.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da je u konkretnom slučaju izvršenik prestao postojati i da kao takav nema stranačku sposobnost, u situaciji kada je nakon prestanka postojanja izvršenika preostala predmetna nekretnina sa uknjiženom hipotekom u korist apelantovog prednika i izvršenom zabilježbom predmetnog izvršenja, ne predstavlja okolnost koja čini nemogućim provođenje predloženog izvršenja u smislu odredbe člana 63. stav 3. ZIP-a. Naime, Ustavni sud smatra da apelant ne može snositi štetne posljedice činjenice da stečajni povjerioci nisu uplatili predujam na ime troškova stečajnog postupka usljed čega je stečajni postupak nad izvršenikovom imovinom zaključen a da prethodno predmetni izvršni postupak nije okončan, nakon čega je izvršeno brisanje izvršenika iz registra poslovnih subjekata. Pri tome Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju ne postoji drugi interes koji bi eventualno bio ugrožen naplatom apelantovog potraživanja iz vrijednosti izvršenikove založene nekretnine, jer su izvršenikove interese nakon otvaranja stečajnog postupka zastupali stečajni upravnik i Skupština povjerilaca koji su, kako je već rečeno, dali saglasnost da apelant izvrši prodaju predmetne izvršenikove nekretnine radi odvojenog namirenja.
41. Sublimirajući navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi postupali proizvoljno kada su zaključili da je provođenje predloženog izvršenja postalo nemoguće, te da je, stoga, došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku
Relevantna načela
42. Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).
43. Također, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A broj 228-B, stav 18, i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51).
Period koji se uzima u obzir
44. Ustavni sud primjećuje da je predmetni izvršni postupak započeo 4. juna 2013. godine apelantovim podnošenjem prijedloga za izvršenje, te da je okončan Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ip 104072 19 Pž 2 od 26. novembra 2019. godine. Dakle, relevantni period trajanja predmetnog postupka koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje iznosi šest godina i pet mjeseci.
Analiza dužine trajanja izvršnog postupka
45. Rukovodeći se navedenim kriterijima ustanovljenim praksom Evropskog suda, Ustavni sud najprije zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je po zakonu hitne prirode. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnom postupku trebalo riješiti, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenom predmetu.
46. Analizirajući ponašanje Okružnog privrednog suda, Ustavni sud primjećuje da je Okružni privredni sud donio rješenje o izvršenju 25. novembra 2013. godine, više od pet mjeseci nakon što je apelant podnio prijedlog za izvršenje, nakon čega Okružni privredni sud nije preduzimao nikakve radnje (u periodu od skoro dvije godine) do 13. oktobra 2015. godine, kada je, nakon što je apelant podnio dvije urgencije, zaključkom pozvao apelanta da uplati predujam na ime troškova građevinsko- arhitektonskog vještačenja. Ustavni sud, dalje, primjećuje da je Okružni privredni sud, nakon što je donio zaključak o vještačenju od 19. januara 2016. godine, imao period pasivnosti u radu sve do 11. oktobra 2017. godine (godinu dana i devet mjeseci), kada je, nakon što je apelant to predložio, donio zaključak kojim je pozvao apelanta da ponovo uplati predujam na ime troškova vještačenja. Nakon toga Okružni privredni sud je donio rješenje od 16. januara 2018. godine kojim je predmetni izvršni postupak prekinut, te je donio osporeno rješenje od 18. aprila 2019. godine, godinu dana nakon što je Viši privredni sud donio rješenje od 24. aprila 2018. godine kojim je ukinuo rješenje Okružnog privrednog suda od 16. januara 2018. godine. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Viši privredni sud donosio odluke o žalbama protiv odluka prvostepenog suda u relativno kratkim rokovima. Analizirajući, sa druge strane, apelantovo ponašanje, Ustavni sud primjećuje da apelant nije doprinio dužini trajanja predmetnog postupka, te da je podnio tri urgencije radi postupanja Okružnog privrednog suda. Iz navedenog, dakle, proizlazi da je dužini trajanja predmetnog izvršnog postupka od šest godina i pet mjeseci u odlučujućoj mjeri doprinijelo pasivno postupanje Okružnog privrednog suda, a za koju pasivnost taj sud nije dao opravdanje koje bi moglo utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud nalazi da Okružni privredni sud nije, u skladu sa svojom pozitivnom obavezom, djelotvorno i ekonomično preduzimao raspoložive procesne radnje s ciljem okončanja predmetnog postupka, te da je došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
47. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. U konkretnom slučaju apelant kao pravno lice nije tražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje zbog čega, u smislu navedenog, utvrđivanje povrede ovog ustavnog prava, samo po sebi, predstavlja primjerenu i dovoljnu pravnu zaštitu (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4870/19 od 19. maja 2021. godine, tačka 38, dostupnu na internetskoj stranici Ustavnog suda ).
Ostali navodi
48. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud ne smatra da je potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije s obzirom na to da su redovni sudovi, pod specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, obustavljajući predmetni izvršni postupak onemogućili apelanta, kao razlučnog hipotekarnog povjerioca, da namiri svoje potraživanje iz založene nekretnine.
50. Ustavni sud, također, zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije s obzirom na to da Okružni privredni sud nije, u skladu sa svojom pozitivnom obavezom, djelotvorno i ekonomično preduzimao raspoložive procesne radnje s ciljem okončanja predmetnog postupka.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 392/20, rješavajući apelaciju Sberbanke a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Sberbanke a.d. Banja Luka.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ip 104072 19 Pž 2 od 26. novembra 2019. godine.
Predmet se vraća Višem privrednom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ip 104072 19 Pž 2 od 26. novembra 2019. godine.
Nalaže se Višem privrednom sudu u Banjoj Luci da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Sberbank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija "Pucar" iz Banje Luke, podnio je 30. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ip 104072 19 Pž 2 od 26. novembra 2019. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ip 104072 18 Ip 2 od 18. aprila 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda i Okružnog privrednog suda zatraženo je 19. aprila 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Viši privredni sud i Okružni privredni sud dostavili su odgovore na apelaciju 28. aprila 2021. i 6. maja 2021. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Volksbank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantov pravni prednik) zaključio je sa izvršenikom ("Imperial Co" d.o.o. Banja Luka u stečaju) ugovor o kreditu u iznosu od 154.995,46 KM, te je radi osiguranja potraživanja iz tog ugovora 28. septembra 2011. godine zaključen ugovor o zasnivanju založnog prava na određenoj izvršenikovoj nekretnini.
6. Rješenjem Okružnog privrednog suda od 4. marta 2013. godine otvoren je stečajni postupak nad izvršenikovom imovinom i stečajni upravnik i Skupština povjerilaca su dali saglasnost da apelant, kao razlučni povjerilac, izvrši prodaju predmetne izvršenikove nekretnine radi odvojenog namirenja.
7. Rješenjem Okružnog privrednog suda od 26. juna 2013. godine stečajni postupak nad izvršenikovom imovinom je zaključen, jer izvršenik, kao stečajni dužnik, nije raspolagao imovinom iz koje bi se mogli namiriti troškovi stečajnog postupka, a stečajni povjerioci nisu postupili po nalogu suda da uplate predujam na ime troškova stečajnog postupka.
Tok postupka
8. Apelant je 4. juna 2013. godine, na osnovu navedenog ugovora o zasnivanju založnog prava, podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika prodajom izvršenikove nekretnine koja je bila predmet zaloga, koji je Okružni privredni sud dozvolio rješenjem od 25. novembra 2013. godine, te je 17. aprila 2014. godine u zemljišnim knjigama izvršen upis zabilježbe izvršenja na predmetnoj izvršenikovoj nekretnini.
9. Apelant je 17. jula 2015. i 18. septembra 2015. godine podnio Okružnom privrednom sudu urgencije radi preduzimanja izvršnih radnji u predmetnom postupku.
10. Okružni privredni sud je zaključkom od 13. oktobra 2015. godine pozvao apelanta da uplati predujam na ime troškova građevinsko-arhitektonskog vještačenja.
11. Apelant je 18. januara 2016. godine podnio Okružnom privrednom sudu urgenciju kojom je tražio da sud što prije odredi i provede vještačenje i održi ročište za prodaju predmetne nekretnine.
12. Okružni privredni sud je 19. januara 2016. godine donio zaključak o vještačenju.
13. Vještak je podneskom od 1. februara 2016. godine obavijestio sud da nije u mogućnosti izvršiti vještačenje zbog ranije preuzetih obaveza.
14. Apelant je 30. augusta 2016. godine dostavio Okružnom privrednom sudu podnesak kojim je predložio da ponovno izvrši uplatu predujma na ime troškova vještačenja s obzirom na to da je nad bankom kod koje je vođen račun na koji je izvršena ranija uplata predujma na ime troškova vještačenja otvoren stečajni postupak.
15. Okružni privredni sud je zaključkom od 11. oktobra 2017. godine pozvao apelanta da ponovo izvrši uplatu predujma na ime troškova vještačenja, koju je apelant izvršio 18. oktobra 2017. godine.
16. Rješenjem Okružnog privrednog suda od 16. januara 2018. godine predmetni izvršni postupak je prekinut zbog toga što je izvršenik kao pravno lice prestao postojati.
17. Rješenjem Višeg privrednog suda od 24. aprila 2018. godine usvojena je apelantova žalba, ukinuto je rješenje Okružnog privrednog suda od 16. januara 2018. godine i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U navedenom rješenju Viši privredni sud je dao uputu prvostepenom sudu da je u ponovnom postupku potrebno utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za vođenje ovog postupka sa aspekta upućivanja iz stečajnog u izvršni postupak i identiteta potraživanja za čije namirenje je upućen apelant iz stečajnog u izvršni postupak, te da li je došlo do eventualnih promjena upisanog i faktičkog stanja u pogledu hipoteke, kao i da li je apelant učestvovao u glavnoj diobi i da li se eventualno i u kojem dijelu namirio u pogledu predmetnog potraživanja.
Osporene odluke
18. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ip 104072 18 Ip 2 od 18. aprila 2019. godine predmetni izvršni postupak je obustavljen zbog nemogućnosti izvršenja.
19. U obrazloženju rješenja Okružni privredni sud je naveo da je utvrdio da je nad izvršenikom zaključen stečajni postupak i da je izvršenik brisan iz registra poslovnih subjekata. S obzirom na to da izvršenik više ne postoji i da, stoga, nema stranačku sposobnost, Okružni privredni sud je obustavio izvršni postupak pozivajući se na odredbe člana 63. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).
20. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ip 104072 19 Pž 2 od 26. novembra 2019. godine odbijena je apelantova žalba kao neosnovana i prvostepeno rješenje je potvrđeno, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje žalbe.
21. U obrazloženju presude Viši privredni sud je naveo da je u konkretnom slučaju stečajni postupak nad izvršenikom zaključen zbog nedostatka stečajne mase, a stečajni dužnik, odnosno izvršenik je, u skladu sa rješenjem o zaključenju stečajnog postupka, koje je postalo pravosnažno 23. septembra 2013. godine, brisan iz sudskog registra, te da i apelant u žalbi navodi da je stečajni sud utvrdio da izvršenik nema nikakve druge imovine osim nekretnine koja je bila opterećena založnim pravom u korist apelantovog prednika. S obzirom na to da izvršenik nakon brisanja iz sudskog registra nema stranačku sposobnost i da je stečajni postupak zaključen zbog nedostatka stečajne mase, Viši privredni sud je zaključio da nema izvršenika, niti imovine na kojoj bi se proveo izvršni postupak, te da su to dovoljni razlozi da se izvršenje obustavi, shodno odredbi člana 63. stav 3. ZIP-a. Pri tome je istakao da apelant, na kojem je teret dokazivanja shodno odredbi člana 7. stav 1. i člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije dokazao žalbene navode da se na izvršeniku vode nekretnine opterećene hipotekom u apelantovu korist.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da је, kao razlučni povjerilac, blagovremeno prijavio svoja potraživanja u stečajnom postupku i zatražio odvojeno namirenje u izvršnom postupku na šta su stečajni upravnik i Skupština povjerilaca dali saglasnost, te je apelant na osnovu ugovora o zasnivanju založnog prava od 28. septembra 2011. godine podnio Okružnom privrednom sudu prijedlog za izvršenje, koji je sud rješenjem dozvolio i na osnovu tog rješenja je kod Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove izvršena zabilježba izvršenja u zemljišnim knjigama. Navodi da Viši privredni sud nije odgovorio na apelantov žalbeni navod da je predmetna izvršenikova nekretnina i dalje upisana na njegovom imenu i da je na toj nekretnini upisano založno pravo u apelantovu korist, koja činjenica je konstatirana u rješenju donesenom u stečajnom postupku i apelantu dato pravo na odvojeno namirenje u izvršnom postupku, te da je to jedina izvršenikova imovina. Navodi da je svrha predmetnog izvršnog postupka upravo bila da se apelant namiri iz predmetne nekretnine. Apelant navodi da osporene odluke nisu dale jasne, precizne i nedvosmislene razloge i argumente na osnovu kojih su osporene odluke donesene, odnosno da stavovi izneseni u osporenim odlukama nisu adekvatno i precizno obrazloženi, te da obiluju kontradiktornostima i proizvoljnom primjenom prava. U konačnici navodi da mu je zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka, koji je pokrenut 2013. godine, povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
23. Viši privredni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporenog rješenja, te da nije došlo do povrede apelantovih prava. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbaci ili odbije.
24. Okružni privredni sud je naveo hronologiju postupanja u predmetnom izvršnom postupku, te da je, nakon donošenja osporene odluke Višeg privrednog suda od 26. novembra 2019. godine, zaključkom od 16. juna 2020. godine naloženo apelantu da uplati predujam od 500,00 KM na ime vještačenja (koje nije uplaćeno), da je rješenjem od 10. jula 2020. godine sud odredio vještačenje vještaka građevinske struke radi procjene vrijednosti izvršenikove nekretnine, te da je vještak izradio nalaz i mišljenje 31. augusta 2020. godine. Naveo je da su zaključkom od 26. aprila 2021. godine stavljeni van snage zaključak od 16. juna 2020. godine, rješenje o vještačenju od 10. augusta 2020. godine, rješenje o isplati troškova vještaku od 24. septembra 2020. i 8. aprila 2021. godine, koji su doneseni nakon rješenja o obustavi postupka, jer je rješenje o obustavi predmetnog izvršnog postupka od 18. aprila 2019. godine postalo pravosnažno 26. novembra 2019. godine, a sud je, shodno odredbi člana 198. stav 3. ZPP u vezi sa članom 21. ZIP-a, vezan za svoje rješenje, te da, stoga, nije moguće dalje provoditi bilo kakve izvršne radnje.
V. Relevantni propisi
25. Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 - OUSRS, 60/17 - OUSBiH, 115/17 - OUSBiH, 58/18 - Rješenje USBiH i 66/18)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Obustava izvršenja
Član 63. stav (3)
(3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće.
26. Zakon o stečajnom postupku - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 26/10) u relevantnom dijelu glasi:
Razlučni povjerioci
Član 42. stav (1) i stav (2) tačka 1)
(1) Povjerioci koji imaju razlučno pravo na nekom predmetu stečajne mase ovlašteni su na odvojeno namirenje iz predmeta razlučnog prava za glavno potraživanje, kamate i troškove u skladu sa odredbama čl. 107-112. ovog zakona.
(2) Razlučni povjerioci su:
1. hipotekarni povjerioci i povjerioci zemljišnog duga,
Preuzimanje sporovaČlan 59.
(1) Otvaranjem stečajnog postupka prekidaju se sudski postupci i postupci pred arbitražama, ukoliko se odnose na stečajnu masu. Prekid traje do zaključenja stečajnog postupka, ukoliko se pravni spor prije toga ne nastavi u skladu sa odredbama ovog člana.
(2) Pravne sporove o imovini koja pripada stečajnoj masi, u kojima je stečajni dužnik tužilac i koji su u vrijeme otvaranja stečajnog postupka u toku, stečajni upravnik i protivna stranka u sporu mogu nastaviti u onom stanju u kojem se nalaze.
(3) Pravne sporove koji teku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka i u kojima je stečajni dužnik tuženi, može preuzeti i stečajni upravnik i protivna stranka, ako se tiču:
1. izlučenja nekog predmeta iz stečajne mase,
2. odvojenog namirenja, ili
3. dugova stečajne mase.
(4) Pravne sporove koji se odnose na stečajna potraživanja povjerilac može nastaviti tek ako stečajni upravnik na ročištu za ispitivanje ta potraživanja ospori.
(5) Ako stečajni upravnik odmah prizna zahtjev, protivnik može ostvarivati pravo na naknadu troškova parničnog postupka samo kao stečajni povjerilac.
Zabrana izvršenja i osiguranja
Član 62.
(1) Nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni povjerioci ne mogu protiv stečajnog dužnika tražiti prinudno izvršenje niti tražiti osiguranje na dijelovima imovine koja ulazi u stečajnu masu.
(2) Postupci iz stava 1. ovog člana koji su u toku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka prekidaju se.
(3) Stečajni sudija odlučuje o prigovorima koji budu podneseni na osnovu odredaba stava 1. ovog člana protiv dopuštenosti prinudnog izvršenja.
(4) Razlučni povjerioci mogu svoja osigurana potraživanja ostvarivati zasebno, po pravilima izvršnog postupka, uz prethodnu saglasnost stečajnog upravnika
(5) Radi dobivanja saglasnosti iz prethodnog stava, razlučni povjerioci podnose zahtjev stečajnom upravniku u roku od 30 dana od dana održavanja izvještajnog ročišta, a stečajni upravnik je dužan odlučiti po tom zahtjevu u roku od 15 dana po njegovom prijemu, uz prethodno pribavljeno mišljenje Odbora povjerilaca. Ako se stečajni upravnik ne izjasni u predviđenom roku po zahtjevu razlučnog povjerioca, smatrat će se da je saglasnost na zahtjev data.
(6) Ako stečajni upravnik, po zahtjevu razlučnog povjerioca iz stava 3. ovog člana, odluči negativno, preduzeće u stečaju preuzima odgovornost za štetu koju bi razlučni povjerilac zbog toga pretrpio.
(7) Nakon prijema prijedloga za izvršenje razlučnog povjerioca, sud može odlučiti da se ne pokreće izvršni postupak u skladu s prethodnim stavom ovog člana ili da izvršenje odloži ako upravnik osigura odgovarajuću zaštitu potraživanja razlučnog povjerioca. Odgovarajuća zaštita razlučnog potraživanja predstavlja zaštitu, koja je priznata odlukom suda pri čemu je vrijednost garancije dovoljna, tako da odlaganje izvršnog postupka neće dovesti do toga da će povjerilac biti oštećen na bilo koji način.
27. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUSRS, 45/09 - OUSRS, 49/09 i 61/13)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 378.
Postupak se prekida:
1) kad stranka umre ili izgubi parničnu sposobnost;
2) kad zakonski zastupnik stranke umre ili prestane njegovo ovlašćenje za zastupanje, a stranka nema punomoćnika u toj parnici;
3) kad stranka koja je pravno lice prestane postojati, odnosno kad nadležni organ pravosnažno odluči o zabrani rada;
4) kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka;
5) kad usljed rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu;
6) kad je to drugim zakonom određeno.
VI. Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ip 104072 19 Pž 2 od 26. novembra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. decembra 2019. godine a apelacija je podnesena 30. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
32. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Ustavni sud, prije svega, konstatira da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je apelant, kao tražilac izvršenja, pokrenuo na osnovu izvršne isprave protiv izvršenika radi naplate novčanog potraživanja, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4924/19 od 9. juna 2021. godine, tačka 39, dostupna na https://www.anwalt-bih.de).
a) U odnosu na osporene odluke
36. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.
37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni procesnog prava.
38. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi zaključili da je predmetno izvršenje nemoguće, u smislu odredaba člana 63. ZIP-a, jer je zaključen stečajni postupak nad izvršenikovom imovinom i izvršenik je brisan iz registra poslovnih subjekata, pa, stoga, izvršenik više ne postoji, niti postoji imovina na kojoj bi se izvršni postupak proveo. Pri tome Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo predmetni izvršni postupak radi prodaje izvršenikove nekretnine koja je bila opterećena založnim pravom u korist apelantovog pravnog prednika, i to nakon što je u stečajnom postupku nad izvršenikovom imovinom dobio odobrenje stečajnog upravnika i Skupštine povjerilaca da izvrši prodaju predmetne izvršenikove nekretnine radi odvojenog namirenja kao razlučni povjerilac. Dakle, u konkretnom slučaju izvršni postupak je pokrenuo apelant kao razlučni povjerilac sa hipotekarnim potraživanjem nakon pokretanja stečajnog postupka. Ustavni sud ukazuje da je odredbama Zakona o stečajnom postupku propisano da nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni povjerioci ne mogu protiv stečajnog dužnika tražiti prinudno izvršenje, niti tražiti osiguranje na dijelovima imovine koja ulazi u stečajnu masu (član 62. stav 1), da su povjerioci koji imaju razlučno pravo u koje, inter alia, spadaju i povjerioci čije je potraživanje osigurano hipotekom na nekom predmetu stečajne mase ovlašćeni na odvojeno namirenje iz predmeta razlučnog prava za glavno potraživanje, kamate i troškove (član 42. st. 1. i 2), te da razlučni povjerioci mogu svoja osigurana potraživanja ostvarivati zasebno, prema pravilima izvršnog postupka, uz prethodnu saglasnost stečajnog upravnika (član 62. stav 4). S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom slučaju preduzeo sve potrebne procesne radnje kako bi namirio svoje potraživanje (zatražio odobrenje od stečajnog upravnika i na osnovu dobijenog odobrenja pokrenuo predmetni izvršni postupak) osigurano hipotekom upisanom u zemljišne knjige. Međutim, redovni sudovi su, nakon što je stečajni postupak nad izvršenikovom imovinom zaključen zbog toga što izvršenik nije raspolagao imovinom iz koje bi se mogli namiriti troškovi stečajnog postupka, a stečajni povjerioci nisu postupili po nalogu suda da uplate predujam na ime troškova stečajnog postupka, zaključili da je predloženo izvršenje postalo nemoguće, u smislu odredbe člana 63. stav 3. ZIP-a, jer ni izvršenik, niti njegova imovina više ne postoje.
39. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 378. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a koji se, shodno odredbi člana 21. ZIP-a, na odgovarajući način primjenjuje u izvršnom postupku, propisano da se parnični postupak prekida kada nastupe pravne posljedice stečajnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 59. Zakona o stečajnom postupku (koji je alociran u Poglavlju 4. navedenog zakona naslovljenom kao "Pravne posljedice stečajnog postupka") propisano da se otvaranjem stečajnog postupka prekidaju sudski postupci ukoliko se odnose na stečajnu masu i da prekid traje do zaključenja stečajnog postupka (stav 1), te da pravne sporove koji teku u vrijeme otvaranja stečajnog postupka i u kojima je stečajni dužnik tuženi mogu preuzeti i stečajni upravnik i protivna stranka ako se tiču, inter alia, odvojenog namirenja (stav 3). Iz navedenih zakonskih odredaba, dakle, proizlazi da razlučno pravo, što je u konkretnom slučaju, ne predstavlja prepreku za vođenje parničnog postupka protiv stečajnog dužnika nakon otvaranja stečajnog postupka, te da, stoga, nije prepreka ni za provođenje izvršnog postupka na imovini osiguranoj razlučnim pravom. Ustavni sud, također, ukazuje da je odredbama ZPP propisano da se postupak prekida kad stranka koja je pravno lice prestane postojati (član 378. stav 3) i da će se postupak nastaviti, inter alia, kada pravni sljednici pravnog lica preuzmu postupak, ili kad ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine (član 381). Dakle, ratio legis citiranih zakonskih odredaba jeste da se, u slučaju otvaranja stečajnog postupka nad pravnim licem, postupak prekine do okončanja stečajnog postupka ukoliko se postupak odnosi na stečajnu masu, a u slučaju prestanka pravnog lica, dok pravni sljednik pravnog lica ne preuzme postupak, a što u konkretnom nije slučaj jer se radi o realizaciji razlučnog prava na imovini pravnog lica koje nema pravnog sljednika i koje je prestalo postojati nakon okončanja stečajnog postupka.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da je u konkretnom slučaju izvršenik prestao postojati i da kao takav nema stranačku sposobnost, u situaciji kada je nakon prestanka postojanja izvršenika preostala predmetna nekretnina sa uknjiženom hipotekom u korist apelantovog prednika i izvršenom zabilježbom predmetnog izvršenja, ne predstavlja okolnost koja čini nemogućim provođenje predloženog izvršenja u smislu odredbe člana 63. stav 3. ZIP-a. Naime, Ustavni sud smatra da apelant ne može snositi štetne posljedice činjenice da stečajni povjerioci nisu uplatili predujam na ime troškova stečajnog postupka usljed čega je stečajni postupak nad izvršenikovom imovinom zaključen a da prethodno predmetni izvršni postupak nije okončan, nakon čega je izvršeno brisanje izvršenika iz registra poslovnih subjekata. Pri tome Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju ne postoji drugi interes koji bi eventualno bio ugrožen naplatom apelantovog potraživanja iz vrijednosti izvršenikove založene nekretnine, jer su izvršenikove interese nakon otvaranja stečajnog postupka zastupali stečajni upravnik i Skupština povjerilaca koji su, kako je već rečeno, dali saglasnost da apelant izvrši prodaju predmetne izvršenikove nekretnine radi odvojenog namirenja.
41. Sublimirajući navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi postupali proizvoljno kada su zaključili da je provođenje predloženog izvršenja postalo nemoguće, te da je, stoga, došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku
Relevantna načela
42. Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).
43. Također, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A broj 228-B, stav 18, i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51).
Period koji se uzima u obzir
44. Ustavni sud primjećuje da je predmetni izvršni postupak započeo 4. juna 2013. godine apelantovim podnošenjem prijedloga za izvršenje, te da je okončan Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ip 104072 19 Pž 2 od 26. novembra 2019. godine. Dakle, relevantni period trajanja predmetnog postupka koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje iznosi šest godina i pet mjeseci.
Analiza dužine trajanja izvršnog postupka
45. Rukovodeći se navedenim kriterijima ustanovljenim praksom Evropskog suda, Ustavni sud najprije zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je po zakonu hitne prirode. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnom postupku trebalo riješiti, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenom predmetu.
46. Analizirajući ponašanje Okružnog privrednog suda, Ustavni sud primjećuje da je Okružni privredni sud donio rješenje o izvršenju 25. novembra 2013. godine, više od pet mjeseci nakon što je apelant podnio prijedlog za izvršenje, nakon čega Okružni privredni sud nije preduzimao nikakve radnje (u periodu od skoro dvije godine) do 13. oktobra 2015. godine, kada je, nakon što je apelant podnio dvije urgencije, zaključkom pozvao apelanta da uplati predujam na ime troškova građevinsko- arhitektonskog vještačenja. Ustavni sud, dalje, primjećuje da je Okružni privredni sud, nakon što je donio zaključak o vještačenju od 19. januara 2016. godine, imao period pasivnosti u radu sve do 11. oktobra 2017. godine (godinu dana i devet mjeseci), kada je, nakon što je apelant to predložio, donio zaključak kojim je pozvao apelanta da ponovo uplati predujam na ime troškova vještačenja. Nakon toga Okružni privredni sud je donio rješenje od 16. januara 2018. godine kojim je predmetni izvršni postupak prekinut, te je donio osporeno rješenje od 18. aprila 2019. godine, godinu dana nakon što je Viši privredni sud donio rješenje od 24. aprila 2018. godine kojim je ukinuo rješenje Okružnog privrednog suda od 16. januara 2018. godine. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Viši privredni sud donosio odluke o žalbama protiv odluka prvostepenog suda u relativno kratkim rokovima. Analizirajući, sa druge strane, apelantovo ponašanje, Ustavni sud primjećuje da apelant nije doprinio dužini trajanja predmetnog postupka, te da je podnio tri urgencije radi postupanja Okružnog privrednog suda. Iz navedenog, dakle, proizlazi da je dužini trajanja predmetnog izvršnog postupka od šest godina i pet mjeseci u odlučujućoj mjeri doprinijelo pasivno postupanje Okružnog privrednog suda, a za koju pasivnost taj sud nije dao opravdanje koje bi moglo utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud nalazi da Okružni privredni sud nije, u skladu sa svojom pozitivnom obavezom, djelotvorno i ekonomično preduzimao raspoložive procesne radnje s ciljem okončanja predmetnog postupka, te da je došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
47. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda. U konkretnom slučaju apelant kao pravno lice nije tražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje zbog čega, u smislu navedenog, utvrđivanje povrede ovog ustavnog prava, samo po sebi, predstavlja primjerenu i dovoljnu pravnu zaštitu (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4870/19 od 19. maja 2021. godine, tačka 38, dostupnu na internetskoj stranici Ustavnog suda ).
Ostali navodi
48. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud ne smatra da je potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije s obzirom na to da su redovni sudovi, pod specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, obustavljajući predmetni izvršni postupak onemogućili apelanta, kao razlučnog hipotekarnog povjerioca, da namiri svoje potraživanje iz založene nekretnine.
50. Ustavni sud, također, zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije s obzirom na to da Okružni privredni sud nije, u skladu sa svojom pozitivnom obavezom, djelotvorno i ekonomično preduzimao raspoložive procesne radnje s ciljem okončanja predmetnog postupka.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.