Odluka Ustavnog suda BIH AP 2044/20
Posted: Sun Oct 31, 2021 9:50 am
Službeni glasnik BiH, broj 66/21
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2044/20, rješavajući apelaciju Zorana Gavura, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Zorana Gavura.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 K 045629 19 Kž od 11. marta 2020. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjaluci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. i stav 3. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, "Službenom glasniku Republike Srpske” i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zoran Gavur iz Šipova (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Branislav Rakić, advokat iz Banjaluke, podnio je 15. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 K 045629 19 Kž od 11. marta 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 K 045629 19 K 2 od 28. augusta 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banjaluka – Područna jedinica Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 12. jula 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Traženi odgovori su dostavljeni u periodu od 19. do 28. jula 2021. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 K 045629 18 K od 8. juna 2018. godine apelant, kojeg je u tom dijelu postupka branio izabrani branilac – advokat, oslobođen je optužbe da je radnjama za koje je optužen počinio krivično djelo nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 190. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Osnovni sud je apelanta oslobodio optužbe jer je zaključio da Tužilaštvo nije dokazalo osnovanost navoda iz optužnice.
6. Tužilaštvo je podnijelo žalbu protiv presude Osnovnog suda od 8. juna 2018. godine.
7. Odlučujući o žalbi Tužilaštva, Okružni sud je donio Rješenje broj 75 0 K 045629 18 Kž od 12. decembra 2018. godine kojim je žalbu uvažio, Presudu Osnovnog suda broj 75 0 K 045629 18 K od 8. juna 2018. godine ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak.
8. Ustavni sud konstatira da iz odgovora na apelaciju proizlazi da je apelantov izabrani branilac 24. januara 2019. godine apelantu otkazao punomoć.
Postupak donošenja osporenih presuda
9. Nakon ponovljenog postupka sudija (pojedinac) Osnovnog suda je donio Presudu broj 75 0 K 045629 19 K od 28. augusta 2019. godine kojom je apelant proglašen krivim zbog krivičnog djela nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 190. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS, pa mu je, uz primjenu navedene zakonske odredbe i odredbi čl. 46. i 62. KZRS, izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se ona neće izvršiti ukoliko apelant u roku od tri godine ne izvrši novo krivično djelo.
10. Protiv presude Osnovnog suda od 28. augusta 2019. godine žalbu je podnijelo Tužilaštvo.
11. Odlučujući o žalbi Tužilaštva, Okružni sud je ispitao pobijanu presudu u skladu sa članom 320. ZKPRS, te donio Presudu broj 75 0 K 045629 19 Kž od 11. marta 2020. godine. Tom presudom žalba Tužilaštva je uvažena i Presuda Osnovnog suda broj 75 0 K 045629 19 K od 28. augusta 2019. godine preinačena u dijelu koji se odnosio na sankciju te je apelantu, umjesto uvjetne osude, izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena.
12. Obrazlažući presudu, Okružni sud je naveo da je utvrdio da je Osnovni sud donošenjem pobijane presude povrijedio Krivični zakon. Naime, apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela za koje je zakonom propisana kazna zatvora od dvije do 10 godina. Imajući u vidu član 54. stav 1. tačka 5. KZRS kojim je propisano da "ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od dvije godine, kazna se može ublažiti do jedne godine", Okružni sud je ocijenio da je Osnovni sud kaznu zatvora za predmetno krivično djelo mogao ublažiti do jedne godine zatvora, a ne do šest mjeseci. Osim toga, Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud, izricanjem apelantu uvjetne osude za predmetno krivično djelo, postupio suprotno članu 63. stav 2. KZRS, koji izričito propisuje da se uvjetna osuda ne može izreći za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna. Budući da je za krivično djelo koje je počinio apelant i zbog kojeg je proglašen krivim zakonom propisana kazna zatvora od dvije do 10 godina, Okružni sud je zaključio da nije bilo mjesta izricanju uvjetne osude apelantu za predmetno krivično djelo.
13. Ustavni sud konstatira da iz Presude Osnovnog suda broj 75 0 K 045629 19 K od 28. augusta 2019. godine, kao i iz odgovora na apelaciju proizlazi da apelant u ponovljenom postupku nije imao stručnu pomoć – branioca.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog "proizvoljnog postupanja suda u krivičnom postupku i povrede prava na obaveznog branioca." Ističe da je Presudom Osnovnog suda broj 75 0 K 045629 18 K od 8. juna 2018. godine bio oslobođen optužbe, te da je u tom dijelu postupka imao branioca, ali da je, zbog žalbe Tužilaštva, Rješenjem Okružnog suda broj 75 0 K 045629 18 Kž od 12. decembra 2018. godine prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. Apelant navodi da u ponovljenom postupku nije imao branioca i da se branio sam, iako je sud shodno članu 53. stav 4. ZKPRS bio dužan da mu postavi branioca ukoliko ga on sam ne uzme. Apelant ističe da je glavni pretres u ponovljenom postupku održan 26. augusta 2019. godine, te da iz Zapisnika Osnovnog suda broj 75 0 K 045629 19 K2 proizlazi da sud konstatira da apelant nema branioca, te nastavlja sa glavnom raspravom, propuštajući obavezu da apelantu ukaže da je obavezan da ima branioca i da ukoliko apelant sam ne uzme branioca, da mu ga sud postavi kako bi bile ispunjene pretpostavke za vođenje postupka. Apelant smatra da je navedenim postupanjem suda grubo povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i da je stoga došlo do osuđujuće presude.
b) Odgovori na apelaciju
15. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo: "Svi navodi apelanta su netačni i neistiniti, pogotovo iz razloga što je u prvostepenom postupku imao branioca kojeg je sam imenovao i izabrao, za cijelo vrijeme znao i mogao imenovati istog branioca, koji branilac je [apelantu] otkazao punomoć 24. januara 2019. godine. [Apelant] je osuđen za krivično djelo nasilja u porodici i nakon svega traži opravdanje zbog svojih postupaka samo što nije imao branioca, a sam ga je prethodno bio imenovao."
16. Okružni sud je u odgovoru naveo da je prilikom donošenja svoje presude u potpunosti postupio u skladu s odredbama ZKPRS. Napomenuo je i da iz uvida u CMS sistem proizlazi da apelant u ostavljenom roku nije podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti.
17. Tužilaštvo je odgovorilo da apelant nije iscrpio sve djelotvorne pravne lijekove koji su mogući prema ZKPRS jer na pobijanu presudu Osnovnog suda nije podnio žalbu, a slijedom toga nije mogao izjaviti ni zahtjev za zaštitu zakonitosti, kao vanredan pravni lijek.
V. Relevantni propisi
18. Krivični zakonik Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske” br. 64/17, 104/18 – odluka USRS i 15/21).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakonik Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske” br. 64/17 i 104/18 – odluka USRS) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici
Član 190. st. (1) i (3)
(1) Ko primjenom nasilja, prijetnjom da će napasti na život ili tijelo, drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava spokojstvo, tjelesni integritet ili duševno zdravlje člana svoje porodice ili porodične zajednice, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
(3) Ako je usljed djela iz st. 1. i 2. ovog člana nastupila teška tjelesna povreda ili teško narušavanje zdravlja ili su djela učinjena prema djetetu ili u prisustvu djeteta, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od dvije do deset godina.
19. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 53/12, 91/17 i 66/18) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca
Član 53. st. (3) i (4)
(3) Nakon podizanja optužnice za krivično djelo za koje se može izreći kazna od deset godina zatvora ili teža kazna, optuženi mora imati branioca u vrijeme dostavljanja optužnice.
(4) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi u slučajevima obavezne odbrane ne uzme sam branioca ili branioca ne angažuju lica iz člana 47. stav 3. ovog zakona, branioca će mu postaviti sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno predsjednik vijeća. U ovom slučaju, osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo na branioca do pravosnažnosti presude, a ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora – i za postupak po vanrednom pravnom lijeku.
Granice ispitivanja presude
Član 320.
Drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, a po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženog povrijeđen Krivični zakonik.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 75 0 K 045629 19 Kž od 11. marta 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. maja 2020. godine, a apelacija je podnesena 15. juna 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana. https://www.anwalt-derbeste.de
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, bez navođenja konkretnih stavova tog člana. Međutim, s obzirom na sadržaj apelacionih navoda, Ustavni sud zaključuje da apelant ukazuje na povredu prava iz člana 6. stav 1. i stav 3. tačka c) Evropske konvencije.
25. Član II Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
2. Međunarodni standardi
Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.
3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. i stav 3. tačka c) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja […] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
c) da se brani lično ili posredstvom branioca po vlastitom izboru ili da, ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, besplatno dobije branioca kada to zahtijevaju interesi pravde;
27. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da apelant u postupku uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
28. Ustavni sud konstatira da iz apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što tokom vođenja ponovljenog postupka pred Osnovnim sudom nije imao stručnu pomoć – branioca, mada je, u skladu s odredbama člana 53. stav (3) ZKPRS, morao imati branioca, slijedom čega je donesena "osuđujuća presuda". Dakle, apelant pokreće pitanja iz člana 6. stav 1. i stav 3. tačka c) Evropske konvencije.
29. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo iz člana 6. Evropske konvencije jer mu nije bio određen branilac po službenoj dužnosti, Ustavni sud ukazuje da je pravo svakog ko je optužen za krivično djelo da se efikasno brani uz pomoć advokata, koji mu se dodjeljuje po službenoj dužnosti ako je potrebno, iako nije apsolutno, jedno od osnovnih obilježja poštenog suđenja (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud; Poitrimol protiv Francuske, 23. novembar 1993, § 34, serija A, broj 277-A i Demebukov protiv Bugarske broj 68020/01, § 50, 28. februar 2008). Od najveće je važnosti za pravičnost krivičnog sistema da optuženi ima odgovarajuću odbranu, kako na prvom stepenu, tako i u žalbenom postupku (vidi predmet Ananyev protiv Rusije broj 20292/04, stav 41, 30. juni 2009). U članu 6. stav 3. tačka c) nije pobliže određen način ostvarivanja tog prava. Prema tome, države ugovornice same biraju sredstva kojima osiguravaju da to pravo bude zajamčeno u njihovim pravosudnim sistemima, a zadatak suda je samo utvrditi je li način koji su odabrale u skladu sa zahtjevima poštenog suđenja (vidi Imbrioscia protiv Švicarske, 24. novembar 1993, § 38, serija A, broj 275 i Salduz protiv Turske [VV] broj 36391/02, § 51, 27. novembar 2008).
30. Evropski sud je u brojnim prilikama utvrdio da će prilikom ocjenjivanja cjelokupne poštenosti postupka uzeti u obzir, prema potrebi, minimalna prava navedena u članu 6. stav 3. koja daju primjere zahtjeva poštenog suđenja u odnosu na tipične procesne situacije koje se pojavljuju u krivičnim predmetima. Stoga ih se može posmatrati kao specifične aspekte koncepta poštenog suđenja u krivičnom postupku u članu 6. stav 1. (vidi, na primjer, Salduz protiv Turske ([VV], broj 36391/02, 27. novembar 2008, stav 50; Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV] br. 26766/05 i 22228/06, stav 118; Dvorski protiv Hrvatske [VV] broj 25703/11, stav 76; Schatschaschwili protiv Njemačke [VV] broj 9154/10, stav 100; Blokhin protiv Rusije [VV] broj 47152/06, stav 194 i Ibrahim i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva ([VV] broj 50541/08, stav 251). Ta minimalna prava zajamčena članom 6. stav 3, unatoč tome, nisu cilj sama sebi: njihov je svojstveni cilj doprinijeti osiguravanju poštenosti krivičnog postupka kao cjeline (vidi Ibrahim i drugi, prethodno citirano, st. 251. i 262. i Correia de Matos protiv Portugala [VV] broj 56402/13, stav 120)." Zatim, Ustavni sud ukazuje da je u sudskoj praksi Evropskog suda izraženo da, ukoliko pravo na odbranu nije nepovratno povrijeđeno u nižestepenom postupku propustom da se ispune zahtjevi člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije, to se u principu može nadoknaditi žalbom pod uvjetom da "žalbeni sud" može preispitati nižestepenu odluku u činjeničnom i pravnom smislu (vidi, mutatis mutandis, gore navedenu presudu Quaranta, str. 18).
31. Vraćajući se na konkretan predmet Ustavni sud konstatira da je apelant optužen da je počinio krivično djelo nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 190. st. (1) i (3) KZRS. KZRS je za navedeno krivično djelo opisano u stavu (1) propisao da će se počinilac kazniti novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine, dok je za kvalificirani oblik ovog krivičnog djela, stavom (3) propisao da će se počinilac kazniti kaznom zatvora od dvije do 10 godina. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant u predmetnom postupku prvobitno imao branioca (kojeg je sam izabrao) koji ga je branio u tom dijelu postupka i da je Osnovni sud, nakon provedenog postupka, 8. juna 2018. godine donio presudu kojom je apelant oslobođen optužbe. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantov izabrani branilac, koji ga je branio u tom dijelu krivičnog postupka, apelantu otkazao punomoć 24. januara 2019. godine, odnosno nakon što je Okružni sud donio rješenje (12. decembra 2018. godine) kojim je ukinuo presudu od 8. juna 2018. godine i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak. Dakle, krivični postupak protiv apelanta je vraćen u fazu preduzimanja radnji "odlučivanja o potvrđenoj optužnici". Osim toga, Ustavni sud konstatira da iz poziva koji je Osnovni sud uputio apelantu (koji je apelant dostavio u prilogu apelacije), kao optuženom za glavni pretres u ponovljenom postupku, proizlazi da je Osnovni sud upoznat da je izabrani branilac apelantu otkazao punomoć i da je apelant poučen da "može da uzme branioca i da branilac može da bude prisutan na glavnom pretresu".
32. Zatim, Ustavni sud ukazuje da su odredbama člana 53. ZKPRS propisani slučajevi u kojima osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca, te je stavom (3) tog člana propisano: "Nakon podizanja optužnice za krivično djelo za koje se može izreći kazna od deset godina zatvora ili teža kazna, optuženi mora imati branioca u vrijeme dostavljanja optužnice." Budući da je u konkretnom slučaju Okružni sud predmet vratio na ponovni postupak proizlazi da je predmet vraćen u fazu "odlučivanja o optužnici", dakle da je u toj fazi postupka obavezna odbrana, odnosno da je apelant morao imati branioca. Također, Ustavni sud ukazuje da je stavom (4) člana 53. ZKPRS propisano i da ako optuženi u slučajevima obavezne odbrane ne uzme sam branioca ili branioca ne angažiraju lica iz člana 47. stav 3. ovog zakona, branioca će mu postaviti sudija, i da u tom slučaju optuženi ima pravo na branioca do pravomoćnosti presude. Ustavni sud zapaža i da iz zapisnika sa glavnog pretresa održanog u ponovljenom postupku pred Osnovnim sudom proizlazi da je sudija koji je postupao u predmetnom postupku konstatirao da apelant nema branioca i da je tog dana glavni pretres zaključen, a navedena činjenica proizlazi i iz odgovora Osnovnog suda na apelaciju. Dakle, Ustavni sud konstatira da iz dostavljene dokumentacije nesporno proizlazi da u toku ponovljenog suđenja pred Osnovnim sudom apelant nije imao branioca, te da je postupak vođen zbog krivičnog djela za koje je propisana obavezna odbrana.
33. S obzirom na postojanje navedene procesne situacije, postavlja se pitanje da li je u takvim okolnostima došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje.
34. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je pravo na pomoć branioca u krivičnom postupku jedno od osnovnih procesnih prava optuženog, koji je uglavnom neuka stranka. Ustavni sud ukazuje da je branilac optuženog stručno pravno obrazovano lice koje pruža pomoć optuženom u realiziranju odbrane. Postojanje branioca na strani optuženog omogućava da se uspostavi ravnopravnost optuženog s tužiocem koji je stručno obrazovano lice. Formalna odbrana (odbrana putem branioca) može biti fakultativna i obligatorna. Kod fakultativne odbrane stvar je procjene optuženog (ili lica koja mogu uzeti branioca optuženom) da li će uopće uzimati branioca ili će ga uzeti samo u nekom stadiju postupka (optuženje, glavni pretres) i na to njihovo opredjeljenje sud ili drugi organi nemaju utjecaja. Kada se radi o obligatornoj odbrani, onda nema arbitriranja ili procjenjivanja, već u određenom stadiju postupka branilac mora ili biti angažiran od strane osumnjičenog, odnosno optuženog (odnosno ovlaštenih srodnika) ili mora biti postavljen po službenoj dužnosti (član 53. stav (4) ZKPRS). ZKPRS je predvidio određene okolnosti koje utječu na to da osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca, tj. predvidio je slučajeve obavezne odbrane. U pogledu težine krivičnog djela, u pitanju su najteža krivična djela, tj. krivična djela za koja se može izreći kazna od deset godina zatvora ili teža kazna, izuzev odbrane siromašnih gdje je predviđena obaveza odbrane za krivična djela za koja je propisana kazna zatvora najmanje tri godine. Odbrana putem branioca obavezna je, dakle, kada su u pitanju teška krivična djela, za koja se može izreći stroža kazna (kazna dugotrajnog zatvora, kazna zatvora deset godina i više), u kojim slučajevima su i činjenična i pravna pitanja – skoro redovno – teška i komplicirana, a dokazni materijali obimni.
35. Dovodeći naprijed navedene odredbe KZRS i ZKPRS u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zaključuje da je apelant u predmetnom krivičnom postupku nakon potvrđivanja optužnice morao imati branioca, te da je, budući da apelant nije imao izabranog branioca, redovni sud – sudija morao apelantu postaviti branioca koji će ga braniti u krivičnom postupku, i to kako u prvostepenom postupku tako i u postupku po žalbi. Međutim, to je u konkretnom slučaju izostalo. Naime, Osnovni sud je nakon provedenog postupka donio presudu kojom je apelanta proglasio krivim i izrekao mu uvjetnu osudu kojom mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno odredio da se kazna neće izvršiti ako apelant u roku od tri godine ne izvrši novo krivično djelo.
36. Zatim, protiv presude Osnovnog suda od 28. augusta 2019. godine apelant nije podnio žalbu nego je to učinilo samo Tužilaštvo. Odlučujući o žalbi Tužilaštva, Okružni sud je ispitao pobijanu presudu u smislu odredbi člana 320. ZKPRS, kojim su propisane granice ispitivanja presude na način da je propisano da "drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, a po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženog povrijeđen Krivični zakonik."
37. Dalje, Ustavni sud ponavlja da je zakonom propisano kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca (član 53. ZKPRS). Budući da apelant u apelaciji navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog povrede ZKPRS učinjene u prvostepenom postupku, a kako nije izjavio žalbu protiv prvostepene presude, Okružni sud nije, po službenoj dužnosti, "poštujući" granice ispitivanja presude iz člana 320. ZKPRS, ispitivao eventualnu povredu ZKPRS, jer na tu povredu niko nije ukazao, iako je iz prvostepene presude jasno da apelant u prvostepenom postupku nije imao branioca već se sam, kao ugostiteljski tehničar, star 25 godina, lošeg imovnog stanja, branio od optužbe za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora do 10 godina, što podrazumijeva i 10 godina. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je propisano da se prava i slobode određene u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, te da imaju prioritet nad svakim drugim zakonom. Pored toga, prema izričitoj odredbi člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, "Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2." Dakle, na ovaj način je utvrđena ustavna obaveza svih sudova da u postupcima koje vode i odlukama koje donose u okviru svoje nadležnosti neposredno primjenjuju standarde ljudskih prava i osnovnih sloboda uspostavljene Evropskom konvencijom i njenim protokolima, koji zapravo imaju snagu ustavnih odredbi, što podrazumijeva da su hijerarhijski više od svakog zakona pa i od ZKPRS.
38. Iz navedenog proizlazi da je i Okružni sud, nezavisno od ograničenja koja proizlaze iz odredbi člana 320. ZKPRS, kojim su propisane granice ispitivanja presude, bio obavezan da na konkretan slučaj direktno primijeni odredbe Evropske konvencije, što je u konkretnom slučaju izostalo. Pri tome nije odlučujuće da li je ZKPRS takvo postupanje striktno propisivao budući da prema Ustavu Bosne i Hercegovine odredbe Evropske konvencije imaju prioritet nad svim drugim zakonima i moraju se direktno primjenjivati. Navedenim postupanjem Okružni sud je propustio da apelantovo pravo na odbranu, koje je povrijeđeno u nižestepenom postupku propustom da se najprije ispune zahtjevi domaćeg prava, tj. primijeni član 53. ZKPRS prema kojem je sudija bio obavezan apelantu postaviti branioca imajući u vidu zaprijećenu kaznu za krivično djelo koje je apelantu potvrđenom optužnicom stavljeno na teret, čime bi bili ispunjeni zahtjevi člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije, nadoknadi preispitivanjem nižestepene odluke u činjeničnom i pravnom smislu.
39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju, s obzirom na to da apelant u krivičnom postupku koji je vođen protiv njega, zbog krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do 10 godina, nije imao izabranog branioca, niti mu je sudija postavio branioca, koji bi ga zastupao do pravomoćnosti presude, mada je za navedeno krivično djelo propisana obavezna odbrana, predmetni postupak nije zadovoljio zahtjeve poštenog suđenja. Slijedom toga, prekršeno je apelantovo pravo na odbranu iz člana 6. stav 3. tačka c) u vezi s pravom na ravnopravnost strana u postupku iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije.
40. Ustavni sud smatra da je, s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava, potrebno ukinuti osporenu odluku, te predmet vratiti Okružnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka c) Evropske konvencije.
41. Konačno, Ustavni sud ističe da nije njegov zadatak cijeniti da li bi se apelant mogao proglasiti krivim da je u postupku imao stručnu pomoć – branioca, ali je nesporno da je apelant propustio iscrpiti žalbu protiv prvostepene presude koja je djelotvoran pravni lijek, prema mišljenju Ustavnog suda, zato što je pravno neuk i siromašan, a sud mu nije postavio branioca iako su ga na to obavezivale odredbe člana 53. ZKPRS. Odgovor na to pitanje zadatak je redovnog suda. Zadatak Ustavnog suda i u ovoj konkretnoj odluci jeste odgovoriti na pitanje je li došlo do povrede Ustavom garantiranih apelantovih prava u krivičnom postupku. Ustavni sud ponovo naglašava svoju podršku potpunoj autonomiji redovnih sudova u dijelu njihovih nadležnosti ne ulazeći u njihovo pravo i obavezu suđenja, odnosno utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava, ali istovremeno ostvarujući svoju ustavnu zadaću prema kojoj je dužan ispitati jesu li eventualno povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i druga ljudska prava i osnovne slobode), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Ovom odlukom Ustavni sud, dakle, samo izvršava svoju ustavnu nadležnost, a suđenje ostavlja redovnim sudovima.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka c) Evropske konvencije jer apelant u krivičnom postupku koji je vođen protiv njega zbog krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora do 10 godina nije imao izabranog branioca, niti mu je sudija postavio branioca, koji bi ga zastupao do pravomoćnosti presude, iako je za navedeno krivično djelo zakonom propisana obavezna odbrana, a Okružni sud, držeći se ograničenja iz člana 320. ZKPRS kojim su propisane granice ispitivanja presude, nije u skladu sa članom II/6. Ustava Bosne i Hercegovine na konkretan slučaj direktno primijenio odredbe Evropske konvencije, koje prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine imaju snagu ustavnih odredbi i imaju prioritet nad ZKPRS.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2044/20, rješavajući apelaciju Zorana Gavura, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Zorana Gavura.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 K 045629 19 Kž od 11. marta 2020. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjaluci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. i stav 3. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, "Službenom glasniku Republike Srpske” i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zoran Gavur iz Šipova (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Branislav Rakić, advokat iz Banjaluke, podnio je 15. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 K 045629 19 Kž od 11. marta 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 K 045629 19 K 2 od 28. augusta 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banjaluka – Područna jedinica Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 12. jula 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Traženi odgovori su dostavljeni u periodu od 19. do 28. jula 2021. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 K 045629 18 K od 8. juna 2018. godine apelant, kojeg je u tom dijelu postupka branio izabrani branilac – advokat, oslobođen je optužbe da je radnjama za koje je optužen počinio krivično djelo nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 190. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Osnovni sud je apelanta oslobodio optužbe jer je zaključio da Tužilaštvo nije dokazalo osnovanost navoda iz optužnice.
6. Tužilaštvo je podnijelo žalbu protiv presude Osnovnog suda od 8. juna 2018. godine.
7. Odlučujući o žalbi Tužilaštva, Okružni sud je donio Rješenje broj 75 0 K 045629 18 Kž od 12. decembra 2018. godine kojim je žalbu uvažio, Presudu Osnovnog suda broj 75 0 K 045629 18 K od 8. juna 2018. godine ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak.
8. Ustavni sud konstatira da iz odgovora na apelaciju proizlazi da je apelantov izabrani branilac 24. januara 2019. godine apelantu otkazao punomoć.
Postupak donošenja osporenih presuda
9. Nakon ponovljenog postupka sudija (pojedinac) Osnovnog suda je donio Presudu broj 75 0 K 045629 19 K od 28. augusta 2019. godine kojom je apelant proglašen krivim zbog krivičnog djela nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 190. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS, pa mu je, uz primjenu navedene zakonske odredbe i odredbi čl. 46. i 62. KZRS, izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se ona neće izvršiti ukoliko apelant u roku od tri godine ne izvrši novo krivično djelo.
10. Protiv presude Osnovnog suda od 28. augusta 2019. godine žalbu je podnijelo Tužilaštvo.
11. Odlučujući o žalbi Tužilaštva, Okružni sud je ispitao pobijanu presudu u skladu sa članom 320. ZKPRS, te donio Presudu broj 75 0 K 045629 19 Kž od 11. marta 2020. godine. Tom presudom žalba Tužilaštva je uvažena i Presuda Osnovnog suda broj 75 0 K 045629 19 K od 28. augusta 2019. godine preinačena u dijelu koji se odnosio na sankciju te je apelantu, umjesto uvjetne osude, izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena.
12. Obrazlažući presudu, Okružni sud je naveo da je utvrdio da je Osnovni sud donošenjem pobijane presude povrijedio Krivični zakon. Naime, apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela za koje je zakonom propisana kazna zatvora od dvije do 10 godina. Imajući u vidu član 54. stav 1. tačka 5. KZRS kojim je propisano da "ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od dvije godine, kazna se može ublažiti do jedne godine", Okružni sud je ocijenio da je Osnovni sud kaznu zatvora za predmetno krivično djelo mogao ublažiti do jedne godine zatvora, a ne do šest mjeseci. Osim toga, Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud, izricanjem apelantu uvjetne osude za predmetno krivično djelo, postupio suprotno članu 63. stav 2. KZRS, koji izričito propisuje da se uvjetna osuda ne može izreći za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna. Budući da je za krivično djelo koje je počinio apelant i zbog kojeg je proglašen krivim zakonom propisana kazna zatvora od dvije do 10 godina, Okružni sud je zaključio da nije bilo mjesta izricanju uvjetne osude apelantu za predmetno krivično djelo.
13. Ustavni sud konstatira da iz Presude Osnovnog suda broj 75 0 K 045629 19 K od 28. augusta 2019. godine, kao i iz odgovora na apelaciju proizlazi da apelant u ponovljenom postupku nije imao stručnu pomoć – branioca.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog "proizvoljnog postupanja suda u krivičnom postupku i povrede prava na obaveznog branioca." Ističe da je Presudom Osnovnog suda broj 75 0 K 045629 18 K od 8. juna 2018. godine bio oslobođen optužbe, te da je u tom dijelu postupka imao branioca, ali da je, zbog žalbe Tužilaštva, Rješenjem Okružnog suda broj 75 0 K 045629 18 Kž od 12. decembra 2018. godine prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. Apelant navodi da u ponovljenom postupku nije imao branioca i da se branio sam, iako je sud shodno članu 53. stav 4. ZKPRS bio dužan da mu postavi branioca ukoliko ga on sam ne uzme. Apelant ističe da je glavni pretres u ponovljenom postupku održan 26. augusta 2019. godine, te da iz Zapisnika Osnovnog suda broj 75 0 K 045629 19 K2 proizlazi da sud konstatira da apelant nema branioca, te nastavlja sa glavnom raspravom, propuštajući obavezu da apelantu ukaže da je obavezan da ima branioca i da ukoliko apelant sam ne uzme branioca, da mu ga sud postavi kako bi bile ispunjene pretpostavke za vođenje postupka. Apelant smatra da je navedenim postupanjem suda grubo povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i da je stoga došlo do osuđujuće presude.
b) Odgovori na apelaciju
15. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo: "Svi navodi apelanta su netačni i neistiniti, pogotovo iz razloga što je u prvostepenom postupku imao branioca kojeg je sam imenovao i izabrao, za cijelo vrijeme znao i mogao imenovati istog branioca, koji branilac je [apelantu] otkazao punomoć 24. januara 2019. godine. [Apelant] je osuđen za krivično djelo nasilja u porodici i nakon svega traži opravdanje zbog svojih postupaka samo što nije imao branioca, a sam ga je prethodno bio imenovao."
16. Okružni sud je u odgovoru naveo da je prilikom donošenja svoje presude u potpunosti postupio u skladu s odredbama ZKPRS. Napomenuo je i da iz uvida u CMS sistem proizlazi da apelant u ostavljenom roku nije podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti.
17. Tužilaštvo je odgovorilo da apelant nije iscrpio sve djelotvorne pravne lijekove koji su mogući prema ZKPRS jer na pobijanu presudu Osnovnog suda nije podnio žalbu, a slijedom toga nije mogao izjaviti ni zahtjev za zaštitu zakonitosti, kao vanredan pravni lijek.
V. Relevantni propisi
18. Krivični zakonik Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske” br. 64/17, 104/18 – odluka USRS i 15/21).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakonik Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske” br. 64/17 i 104/18 – odluka USRS) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici
Član 190. st. (1) i (3)
(1) Ko primjenom nasilja, prijetnjom da će napasti na život ili tijelo, drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava spokojstvo, tjelesni integritet ili duševno zdravlje člana svoje porodice ili porodične zajednice, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
(3) Ako je usljed djela iz st. 1. i 2. ovog člana nastupila teška tjelesna povreda ili teško narušavanje zdravlja ili su djela učinjena prema djetetu ili u prisustvu djeteta, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od dvije do deset godina.
19. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 53/12, 91/17 i 66/18) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca
Član 53. st. (3) i (4)
(3) Nakon podizanja optužnice za krivično djelo za koje se može izreći kazna od deset godina zatvora ili teža kazna, optuženi mora imati branioca u vrijeme dostavljanja optužnice.
(4) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi u slučajevima obavezne odbrane ne uzme sam branioca ili branioca ne angažuju lica iz člana 47. stav 3. ovog zakona, branioca će mu postaviti sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno predsjednik vijeća. U ovom slučaju, osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo na branioca do pravosnažnosti presude, a ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora – i za postupak po vanrednom pravnom lijeku.
Granice ispitivanja presude
Član 320.
Drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, a po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženog povrijeđen Krivični zakonik.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 75 0 K 045629 19 Kž od 11. marta 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. maja 2020. godine, a apelacija je podnesena 15. juna 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana. https://www.anwalt-derbeste.de
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, bez navođenja konkretnih stavova tog člana. Međutim, s obzirom na sadržaj apelacionih navoda, Ustavni sud zaključuje da apelant ukazuje na povredu prava iz člana 6. stav 1. i stav 3. tačka c) Evropske konvencije.
25. Član II Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
2. Međunarodni standardi
Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.
3. Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. i stav 3. tačka c) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja […] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
c) da se brani lično ili posredstvom branioca po vlastitom izboru ili da, ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, besplatno dobije branioca kada to zahtijevaju interesi pravde;
27. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da apelant u postupku uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
28. Ustavni sud konstatira da iz apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što tokom vođenja ponovljenog postupka pred Osnovnim sudom nije imao stručnu pomoć – branioca, mada je, u skladu s odredbama člana 53. stav (3) ZKPRS, morao imati branioca, slijedom čega je donesena "osuđujuća presuda". Dakle, apelant pokreće pitanja iz člana 6. stav 1. i stav 3. tačka c) Evropske konvencije.
29. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo iz člana 6. Evropske konvencije jer mu nije bio određen branilac po službenoj dužnosti, Ustavni sud ukazuje da je pravo svakog ko je optužen za krivično djelo da se efikasno brani uz pomoć advokata, koji mu se dodjeljuje po službenoj dužnosti ako je potrebno, iako nije apsolutno, jedno od osnovnih obilježja poštenog suđenja (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud; Poitrimol protiv Francuske, 23. novembar 1993, § 34, serija A, broj 277-A i Demebukov protiv Bugarske broj 68020/01, § 50, 28. februar 2008). Od najveće je važnosti za pravičnost krivičnog sistema da optuženi ima odgovarajuću odbranu, kako na prvom stepenu, tako i u žalbenom postupku (vidi predmet Ananyev protiv Rusije broj 20292/04, stav 41, 30. juni 2009). U članu 6. stav 3. tačka c) nije pobliže određen način ostvarivanja tog prava. Prema tome, države ugovornice same biraju sredstva kojima osiguravaju da to pravo bude zajamčeno u njihovim pravosudnim sistemima, a zadatak suda je samo utvrditi je li način koji su odabrale u skladu sa zahtjevima poštenog suđenja (vidi Imbrioscia protiv Švicarske, 24. novembar 1993, § 38, serija A, broj 275 i Salduz protiv Turske [VV] broj 36391/02, § 51, 27. novembar 2008).
30. Evropski sud je u brojnim prilikama utvrdio da će prilikom ocjenjivanja cjelokupne poštenosti postupka uzeti u obzir, prema potrebi, minimalna prava navedena u članu 6. stav 3. koja daju primjere zahtjeva poštenog suđenja u odnosu na tipične procesne situacije koje se pojavljuju u krivičnim predmetima. Stoga ih se može posmatrati kao specifične aspekte koncepta poštenog suđenja u krivičnom postupku u članu 6. stav 1. (vidi, na primjer, Salduz protiv Turske ([VV], broj 36391/02, 27. novembar 2008, stav 50; Al-Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV] br. 26766/05 i 22228/06, stav 118; Dvorski protiv Hrvatske [VV] broj 25703/11, stav 76; Schatschaschwili protiv Njemačke [VV] broj 9154/10, stav 100; Blokhin protiv Rusije [VV] broj 47152/06, stav 194 i Ibrahim i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva ([VV] broj 50541/08, stav 251). Ta minimalna prava zajamčena članom 6. stav 3, unatoč tome, nisu cilj sama sebi: njihov je svojstveni cilj doprinijeti osiguravanju poštenosti krivičnog postupka kao cjeline (vidi Ibrahim i drugi, prethodno citirano, st. 251. i 262. i Correia de Matos protiv Portugala [VV] broj 56402/13, stav 120)." Zatim, Ustavni sud ukazuje da je u sudskoj praksi Evropskog suda izraženo da, ukoliko pravo na odbranu nije nepovratno povrijeđeno u nižestepenom postupku propustom da se ispune zahtjevi člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije, to se u principu može nadoknaditi žalbom pod uvjetom da "žalbeni sud" može preispitati nižestepenu odluku u činjeničnom i pravnom smislu (vidi, mutatis mutandis, gore navedenu presudu Quaranta, str. 18).
31. Vraćajući se na konkretan predmet Ustavni sud konstatira da je apelant optužen da je počinio krivično djelo nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 190. st. (1) i (3) KZRS. KZRS je za navedeno krivično djelo opisano u stavu (1) propisao da će se počinilac kazniti novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine, dok je za kvalificirani oblik ovog krivičnog djela, stavom (3) propisao da će se počinilac kazniti kaznom zatvora od dvije do 10 godina. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant u predmetnom postupku prvobitno imao branioca (kojeg je sam izabrao) koji ga je branio u tom dijelu postupka i da je Osnovni sud, nakon provedenog postupka, 8. juna 2018. godine donio presudu kojom je apelant oslobođen optužbe. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantov izabrani branilac, koji ga je branio u tom dijelu krivičnog postupka, apelantu otkazao punomoć 24. januara 2019. godine, odnosno nakon što je Okružni sud donio rješenje (12. decembra 2018. godine) kojim je ukinuo presudu od 8. juna 2018. godine i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak. Dakle, krivični postupak protiv apelanta je vraćen u fazu preduzimanja radnji "odlučivanja o potvrđenoj optužnici". Osim toga, Ustavni sud konstatira da iz poziva koji je Osnovni sud uputio apelantu (koji je apelant dostavio u prilogu apelacije), kao optuženom za glavni pretres u ponovljenom postupku, proizlazi da je Osnovni sud upoznat da je izabrani branilac apelantu otkazao punomoć i da je apelant poučen da "može da uzme branioca i da branilac može da bude prisutan na glavnom pretresu".
32. Zatim, Ustavni sud ukazuje da su odredbama člana 53. ZKPRS propisani slučajevi u kojima osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca, te je stavom (3) tog člana propisano: "Nakon podizanja optužnice za krivično djelo za koje se može izreći kazna od deset godina zatvora ili teža kazna, optuženi mora imati branioca u vrijeme dostavljanja optužnice." Budući da je u konkretnom slučaju Okružni sud predmet vratio na ponovni postupak proizlazi da je predmet vraćen u fazu "odlučivanja o optužnici", dakle da je u toj fazi postupka obavezna odbrana, odnosno da je apelant morao imati branioca. Također, Ustavni sud ukazuje da je stavom (4) člana 53. ZKPRS propisano i da ako optuženi u slučajevima obavezne odbrane ne uzme sam branioca ili branioca ne angažiraju lica iz člana 47. stav 3. ovog zakona, branioca će mu postaviti sudija, i da u tom slučaju optuženi ima pravo na branioca do pravomoćnosti presude. Ustavni sud zapaža i da iz zapisnika sa glavnog pretresa održanog u ponovljenom postupku pred Osnovnim sudom proizlazi da je sudija koji je postupao u predmetnom postupku konstatirao da apelant nema branioca i da je tog dana glavni pretres zaključen, a navedena činjenica proizlazi i iz odgovora Osnovnog suda na apelaciju. Dakle, Ustavni sud konstatira da iz dostavljene dokumentacije nesporno proizlazi da u toku ponovljenog suđenja pred Osnovnim sudom apelant nije imao branioca, te da je postupak vođen zbog krivičnog djela za koje je propisana obavezna odbrana.
33. S obzirom na postojanje navedene procesne situacije, postavlja se pitanje da li je u takvim okolnostima došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje.
34. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je pravo na pomoć branioca u krivičnom postupku jedno od osnovnih procesnih prava optuženog, koji je uglavnom neuka stranka. Ustavni sud ukazuje da je branilac optuženog stručno pravno obrazovano lice koje pruža pomoć optuženom u realiziranju odbrane. Postojanje branioca na strani optuženog omogućava da se uspostavi ravnopravnost optuženog s tužiocem koji je stručno obrazovano lice. Formalna odbrana (odbrana putem branioca) može biti fakultativna i obligatorna. Kod fakultativne odbrane stvar je procjene optuženog (ili lica koja mogu uzeti branioca optuženom) da li će uopće uzimati branioca ili će ga uzeti samo u nekom stadiju postupka (optuženje, glavni pretres) i na to njihovo opredjeljenje sud ili drugi organi nemaju utjecaja. Kada se radi o obligatornoj odbrani, onda nema arbitriranja ili procjenjivanja, već u određenom stadiju postupka branilac mora ili biti angažiran od strane osumnjičenog, odnosno optuženog (odnosno ovlaštenih srodnika) ili mora biti postavljen po službenoj dužnosti (član 53. stav (4) ZKPRS). ZKPRS je predvidio određene okolnosti koje utječu na to da osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca, tj. predvidio je slučajeve obavezne odbrane. U pogledu težine krivičnog djela, u pitanju su najteža krivična djela, tj. krivična djela za koja se može izreći kazna od deset godina zatvora ili teža kazna, izuzev odbrane siromašnih gdje je predviđena obaveza odbrane za krivična djela za koja je propisana kazna zatvora najmanje tri godine. Odbrana putem branioca obavezna je, dakle, kada su u pitanju teška krivična djela, za koja se može izreći stroža kazna (kazna dugotrajnog zatvora, kazna zatvora deset godina i više), u kojim slučajevima su i činjenična i pravna pitanja – skoro redovno – teška i komplicirana, a dokazni materijali obimni.
35. Dovodeći naprijed navedene odredbe KZRS i ZKPRS u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zaključuje da je apelant u predmetnom krivičnom postupku nakon potvrđivanja optužnice morao imati branioca, te da je, budući da apelant nije imao izabranog branioca, redovni sud – sudija morao apelantu postaviti branioca koji će ga braniti u krivičnom postupku, i to kako u prvostepenom postupku tako i u postupku po žalbi. Međutim, to je u konkretnom slučaju izostalo. Naime, Osnovni sud je nakon provedenog postupka donio presudu kojom je apelanta proglasio krivim i izrekao mu uvjetnu osudu kojom mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno odredio da se kazna neće izvršiti ako apelant u roku od tri godine ne izvrši novo krivično djelo.
36. Zatim, protiv presude Osnovnog suda od 28. augusta 2019. godine apelant nije podnio žalbu nego je to učinilo samo Tužilaštvo. Odlučujući o žalbi Tužilaštva, Okružni sud je ispitao pobijanu presudu u smislu odredbi člana 320. ZKPRS, kojim su propisane granice ispitivanja presude na način da je propisano da "drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, a po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženog povrijeđen Krivični zakonik."
37. Dalje, Ustavni sud ponavlja da je zakonom propisano kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca (član 53. ZKPRS). Budući da apelant u apelaciji navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog povrede ZKPRS učinjene u prvostepenom postupku, a kako nije izjavio žalbu protiv prvostepene presude, Okružni sud nije, po službenoj dužnosti, "poštujući" granice ispitivanja presude iz člana 320. ZKPRS, ispitivao eventualnu povredu ZKPRS, jer na tu povredu niko nije ukazao, iako je iz prvostepene presude jasno da apelant u prvostepenom postupku nije imao branioca već se sam, kao ugostiteljski tehničar, star 25 godina, lošeg imovnog stanja, branio od optužbe za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora do 10 godina, što podrazumijeva i 10 godina. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je propisano da se prava i slobode određene u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, te da imaju prioritet nad svakim drugim zakonom. Pored toga, prema izričitoj odredbi člana II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, "Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2." Dakle, na ovaj način je utvrđena ustavna obaveza svih sudova da u postupcima koje vode i odlukama koje donose u okviru svoje nadležnosti neposredno primjenjuju standarde ljudskih prava i osnovnih sloboda uspostavljene Evropskom konvencijom i njenim protokolima, koji zapravo imaju snagu ustavnih odredbi, što podrazumijeva da su hijerarhijski više od svakog zakona pa i od ZKPRS.
38. Iz navedenog proizlazi da je i Okružni sud, nezavisno od ograničenja koja proizlaze iz odredbi člana 320. ZKPRS, kojim su propisane granice ispitivanja presude, bio obavezan da na konkretan slučaj direktno primijeni odredbe Evropske konvencije, što je u konkretnom slučaju izostalo. Pri tome nije odlučujuće da li je ZKPRS takvo postupanje striktno propisivao budući da prema Ustavu Bosne i Hercegovine odredbe Evropske konvencije imaju prioritet nad svim drugim zakonima i moraju se direktno primjenjivati. Navedenim postupanjem Okružni sud je propustio da apelantovo pravo na odbranu, koje je povrijeđeno u nižestepenom postupku propustom da se najprije ispune zahtjevi domaćeg prava, tj. primijeni član 53. ZKPRS prema kojem je sudija bio obavezan apelantu postaviti branioca imajući u vidu zaprijećenu kaznu za krivično djelo koje je apelantu potvrđenom optužnicom stavljeno na teret, čime bi bili ispunjeni zahtjevi člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije, nadoknadi preispitivanjem nižestepene odluke u činjeničnom i pravnom smislu.
39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju, s obzirom na to da apelant u krivičnom postupku koji je vođen protiv njega, zbog krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do 10 godina, nije imao izabranog branioca, niti mu je sudija postavio branioca, koji bi ga zastupao do pravomoćnosti presude, mada je za navedeno krivično djelo propisana obavezna odbrana, predmetni postupak nije zadovoljio zahtjeve poštenog suđenja. Slijedom toga, prekršeno je apelantovo pravo na odbranu iz člana 6. stav 3. tačka c) u vezi s pravom na ravnopravnost strana u postupku iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije.
40. Ustavni sud smatra da je, s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava, potrebno ukinuti osporenu odluku, te predmet vratiti Okružnom sudu kako bi taj sud donio novu odluku u skladu s garancijama iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka c) Evropske konvencije.
41. Konačno, Ustavni sud ističe da nije njegov zadatak cijeniti da li bi se apelant mogao proglasiti krivim da je u postupku imao stručnu pomoć – branioca, ali je nesporno da je apelant propustio iscrpiti žalbu protiv prvostepene presude koja je djelotvoran pravni lijek, prema mišljenju Ustavnog suda, zato što je pravno neuk i siromašan, a sud mu nije postavio branioca iako su ga na to obavezivale odredbe člana 53. ZKPRS. Odgovor na to pitanje zadatak je redovnog suda. Zadatak Ustavnog suda i u ovoj konkretnoj odluci jeste odgovoriti na pitanje je li došlo do povrede Ustavom garantiranih apelantovih prava u krivičnom postupku. Ustavni sud ponovo naglašava svoju podršku potpunoj autonomiji redovnih sudova u dijelu njihovih nadležnosti ne ulazeći u njihovo pravo i obavezu suđenja, odnosno utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava, ali istovremeno ostvarujući svoju ustavnu zadaću prema kojoj je dužan ispitati jesu li eventualno povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i druga ljudska prava i osnovne slobode), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Ovom odlukom Ustavni sud, dakle, samo izvršava svoju ustavnu nadležnost, a suđenje ostavlja redovnim sudovima.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka c) Evropske konvencije jer apelant u krivičnom postupku koji je vođen protiv njega zbog krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora do 10 godina nije imao izabranog branioca, niti mu je sudija postavio branioca, koji bi ga zastupao do pravomoćnosti presude, iako je za navedeno krivično djelo zakonom propisana obavezna odbrana, a Okružni sud, držeći se ograničenja iz člana 320. ZKPRS kojim su propisane granice ispitivanja presude, nije u skladu sa članom II/6. Ustava Bosne i Hercegovine na konkretan slučaj direktno primijenio odredbe Evropske konvencije, koje prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine imaju snagu ustavnih odredbi i imaju prioritet nad ZKPRS.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.