Odluka o dopustivosti i meritumu AP 3750/19
Posted: Wed Apr 14, 2021 11:29 am
Službene novine Federacije BiH, broj 29/21
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3750/19, rješavajući apelaciju S. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S. R. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 41 0 P 043158 17 Rev od 11. juna 2019. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
1. Apelant S. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 28. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 043158 17 Rev od 11. juna 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Nešada Mušinbegovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Investiciono-komercijalne banke d.d. Zenica (u daljnjem tekstu: drugotužena, zajedno: tuženi) zatraženo je 15. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 26. novembra 2020. godine. Tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 41 0 P 043158 15 P 3 od 16. februara 2016. godine utvrđeno je da je ništava apelantova izjava od 18. januara 2007. godine priložena uz Zahtjev prvotuženog za kredit broj 020-2761-5/07 od 18. januara 2007. godine koji je prvotuženi podnio drugotuženoj, te da ne postoji pravni odnos – ugovor o jemstvu između apelanta i drugotužene po ugovoru o tom kreditu odobrenom prvotuženom u iznosu od 20.000,00 KM, niti pravni odnos u vezi s tim između apelanta i prvotuženog. Presudom je obavezana drugotužena da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi, a preostali dio zahtjeva za naknadu troškova postupka odbijen je kao neosnovan. U obrazloženju presude je navedeno da u konkretnom predmetu među parničnim strankama nije sporno da je Općinski sud u Zenici donio Presudu broj 43 0 P 019031 09 P od 30. juna 2010. godine koju je Kantonalni sud u Zenici potvrdio Presudom broj 43 0 P 019031 10 Gž od 7. septembra 2011. godine, kojom su prvotuženi i tužitelj s još dva lica obavezani da isplate ostatak duga po kreditu broj 020-2761-5/07 od 18. januara 2007. godine (u daljnjem tekstu: sporni kredit) u iznosu od 17.864,90 KM sa zakonskim kamatama, kako je u toj presudi navedeno. Općinski sud je u vezi s tim obrazložio da je u postupku pred tim sudom utvrđeno da je uz zahtjev za sporni kredit priložena izjava za trećeg žiranta, koju je potpisao apelant, i u njoj je navedeno da je apelant zaposlen na poslovima vozača kamiona u DD ,,Bosnafurnir" Visoko, da je u radnom odnosu u firmi od 1997. godine i da ostvaruje plaću u iznosu od 1.010,00 KM. Utvrđeno je i da iz ugovora o dugoročnom nenamjenskom potrošačkom kreditu, odnosno spornom kreditu slijedi da je taj ugovor zaključen između drugotužene kao kreditora i prvotuženog kao korisnika kredita, kojim kreditor odobrava korisniku kredita dugoročni nenamjenski potrošački kredit u iznosu od 20.000,00 KM.
6. Nadalje je navedeno da iz Presude Općinskog suda Zenica broj 43 0 P 019031 09 P od 30. juna 2010. godine proizlazi da je apelant (koji je četvrtotuženi u tom postupku) obavezan da, zajedno sa još tri lica poimenično navedena u presudi, solidarno plati tužitelju, drugotuženoj u konkretnom predmetu, dug po osnovu spornog ugovora, i to glavni dug u iznosu od 16.172,90 KM i ugovorene redovne kamate u iznosu od 1.315,00 KM, sve uvećano za zatezne kamate po zakonskoj kamatnoj stopi počevši od 1. juna 2010. godine do isplate, kao i zateznu kamatu na dospjelu, a neisplaćenu glavnicu i ugovorenu redovnu kamatu (anuitet), po zakonskoj zateznoj kamatnoj stopi za period od 13. maja 2008. godine pa do 1. juna 2010. godine, kao i da tužiteljici, ovdje drugotuženoj, naknade troškove postupka. Općinski sud je naveo da apelant u konkretnoj pravnoj stvari traži da se utvrdi da je njegova izjava od 18. januara 2007. godine, koja je priložena uz zahtjev prvotuženog za odobravanje spornog kredita kod drugotužene, ništava, te ne postoji pravni odnos, tj. ugovor o jemstvu između apelanta i drugotužene po spornom kreditu, niti pravni odnos u vezi s tim između apelanta i prvotuženog.
7. U vezi s navedenim, rješavajući prigovor o presuđenoj stvari koji su istakli tuženi, Općinski sud je naveo da, prema članu 196. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li je stvar pravosnažno presuđena. Da bi se u smislu naprijed navedene odredbe smatralo da se radi o presuđenoj stvari, prema obrazloženju tog suda, potrebno je da se kumulativno ispune tri uvjeta: identitet stranaka, identitet činjeničnog stanja i identitet zahtjeva. Općinski sud je u vezi s tim istakao da je u toku postupka utvrđeno da u konkretnom slučaju postoji identitet stranaka (u obrnutim ulogama) u oba postupka, ali da ne postoji identitet u tužbenom zahtjevu. Na osnovu izloženog, Općinski sud je istakao da je zaključio da se ne radi o identičnom tužbenom zahtjevu, pa samim tim nisu ispunjena ni sva tri uvjeta koja se traže kumulativno da bi se radilo o presuđenoj stvari jer tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti izjave i tužbeni zahtjev za isplatu po sadržaju nisu identični jer je prvi deklaratorne, a drugi je kondemnatorne prirode. Općinski sud je istakao da su bez osnova navodi drugotužene o presuđenoj stvari koji se odnose na činjenicu da je odluka prvostepenog suda, koja je pravosnažna, donesena na osnovu utvrđenja da navedena izjava o jemstvu nadomješta ugovor o jemstvu koji ima u vidu odredba člana 998. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Ovo stoga jer se, prema mišljenju tog suda, u tom slučaju radi o dokazu koji je izveden u tom drugom postupku i zaključku suda da izjava žiranta nadomješta ugovor o jemstvu i to bi se eventualno moglo smatrati kao prethodno pitanje u tom predmetu i ono ima pravni učinak samo u toj parnici u kojoj je riješeno to pitanje shodno članu 12. stav 2. ZPP-a.
8. Općinski sud je obrazložio da je taj sud naprijed navedenu izjavu, kao i apelantov iskaz da je bio žirant prvotuženom jer je mislio da će on uredno otplaćivati kredit, cijenio u tom drugom postupku koji je vođen po tužbi ovdje drugotužene i ona nije, prema mišljenju tog suda, od utjecaja za konkretnu pravnu stvar. Općinski sud je naveo da, prema odredbi člana 998. ZOO-a, ugovor o jemstvu obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemčenju učinio pismeno. U vezi s tim je navedeno da je u postupku utvrđeno da navedena pismena izjava ne sadrži iznos kredita i visinu rata, a da je potpisnik izjavio da prima na sebe sve obaveze dužnika, čak ako podigne kredit na svoje ime, bez obzira na to što bi prešle visinu njegove kreditne sposobnosti. Općinski sud je istakao da, prema tome, ta izjava o jemstvu ne sadrži bitan sastojak u smislu odredbe člana 1001. stav 2. ZOO-a, odnosno budući da u navedenoj izjavi o jemstvu iznos kredita za koji je apelant jemčio nije određen niti odrediv, kao ni ostali navedeni parametri, sporna izjava je, prema mišljenju tog suda, ništava (član 47. ZOO-a). Općinski sud je obrazložio da je takav stav izrazio Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 22. marta 2013. godine, a prema tom stavu potpisana pismena izjava data ispod teksta ovjere podataka za jemca na obrascu banke, koji sadrži zahtjev za odobrenje kredita i ovjeru podataka za dužnika i jemce, a koji glasi: "Izjavljujem da ću kao žirant, ukoliko glavni dužnik ne bude uredno otplaćivao kredit, isti sam otplaćivati", nije pravno valjana izjava o jemstvu i kao takva ne proizvodi pravne učinke. Kako se, prema navedenom pravnom stavu Vrhovnog suda, izjava koju je dao apelant uopće ne smatra pravno valjanom izjavom o jemstvu, to, prema ocjeni tog suda, ne postoji pravni odnos – ugovor o jemstvu između apelanta i drugotužene po ugovoru o spornom kreditu odobrenom prvotuženom, niti pravni odnos u vezi s tim između apelanta i prvotuženog.
9. Općinski sud je naveo da je neosnovan prigovor drugotužene da apelant nema pravni interes za vođenje ovog postupka jer, prema mišljenju tog suda, apelant, naprotiv, ima interes za vođenje ove parnice jer je u pravnom odnosu jemca s prvotuženim na osnovu navedene izjave za koju traži da se utvrdi da je ništava. Prema obrazloženju tog suda, neosnovan je i prigovor prvotuženog da je tužba neblagovremena prema članu 54. stav 2. ZPP-a jer tužba glasi na utvrđenje ništavosti izjave na osnovu koje je utvrđen pravni odnos – ugovor o jemstvu između apelanta i tuženih, a za isticanje ništavosti ugovora nije ograničen rok prema članu 110. ZOO-a, a uz to prema članu 109. ZOO-a sud na ništavost pazi po službenoj dužnosti. Kako su procesni prigovori neosnovani, Općinski sud je donio odluku kao u dispozitivu.
10. Protiv navedene presude drugotužena je podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 41 0 P 043158 16 Gž 3 od 27. septembra 2016. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu, te odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu. U obrazloženju je, između ostalog, ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te istaknuto da Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio pravo, pri čemu je dao jasno i argumentirano obrazloženje, koje prihvata i taj sud.
11. Protiv navedene presude drugotužena je izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 41 0 P 043158 17 Rev od 11. juna 2019. godine reviziju usvojio, nižestepene presude ukinuo i apelantovu tužbu odbacio. U obrazloženju rješenja je navedeno da vrijednost dijela drugostepene presude koji se osporava revizijom u ovom slučaju iznosi 17.864,90 KM, što ukazuje da imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije nije ostvaren jer, prema odredbi člana 237. stav 2. ZPP-a, revizija nije dopuštena ako vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. Međutim, Vrhovni sud je istakao da može, izuzetno, dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima (član 237. stav 3. ZPP-a), odnosno da odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Vrhovni sud je naveo da je u ovom slučaju drugotužena u reviziji naznačila pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena i izložila razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako je to propisano odredbom člana 237. stav 5. ZPP-a. Vrhovni sud je istakao da se, naime, u reviziji ukazuje na činjenicu da nižestepeni sudovi nemaju jedinstven stav u rješavanju spornog pitanja u vezi s istaknutim prigovorom postojanja presuđene stvari (res iudicata) u predmetima u kojima se odlučuje o istim tužbenim zahtjevima, a da revizioni sud o tom pitanju još uvijek nije zauzeo mišljenje.
12. Vrhovni sud je naveo da je pitanje koje se postavlja: da li se u slučaju kada je u prethodnoj parnici vođenoj između istih stranaka tužitelj/apelant (u tom postupku tuženi) kao jemac pravosnažno obavezan da plati dug drugotuženoj (u tom postupku tužitelju) na osnovu ugovora o jemstvu, čija je pravna valjanost predmet ovog spora, radi o presuđenoj stvari, odnosno da li takva odluka suda u sebi konzumira odluku suda o pravnoj valjanosti tog ugovora, koja je predmet raspravljanja i odlučivanja i u predmetnoj parnici. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je, imajući u vidu navode drugotužene i značaj postavljenog pitanja, ocijenio da odluka o predmetnom sporu zavisi od rješenja procesnopravnog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa je reviziju na osnovu odredbe člana 237. stav 3. ZPP-a, u vezi sa st. 4. i 5. istog člana, dopustio, te utvrdio da je revizija osnovana. Vrhovni sud je naveo da je apelant u tužbi tražio da sud utvrdi da je ništava njegova izjava od 18. januara 2007. godine, koja je bila priložena drugotuženoj uz zahtjev prvotuženog za kredit, zbog čega između parničnih stranaka ne postoji pravni odnos iz osnova ugovora o jemstvu, odnosno ugovora o kreditu.
13. Vrhovni sud je obrazložio da iz činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestepeni sudovi, a za koje je u smislu odredbe člana 240. stav 2. ZPP-a vezan i taj sud, proizlazi da je pravosnažnom presudom Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 019031 09 P od 30. juna 2010. godine apelant (kao četvrtotuženi) obavezan da solidarno s prvotuženim kao glavnim dužnikom isplati dug tužitelju, u konkretnom predmetu drugotuženoj, nastao iz osnova zaključenog Ugovora o dugoročnom nenamjenskom potrošačkom kreditu broj 020-2761-5/07 od 18. januara 2007. godine. Iz navedene presude, kako je obrazloženo, proizlazi da je osnov za obavezivanje apelanta na solidarno plaćanje dospjelih obaveza glavnog dužnika u tom postupku bila "izjava trećeg žiranta" od 18. januara 2007. godine, data u pismenom zahtjevu za zaključenje ugovora o kreditu, koju je Općinski sud u Zenici cijenio kao pravno valjanu, odnosno punovažnu. Drugostepeni sud je u konkretnom predmetu koji se vodi po apelantovoj tužbi, prema obrazloženju Vrhovnog suda, prihvatio kao pravilno stanovište prvostepenog suda koji je odbio istaknuti prigovor presuđene stvari, uz obrazloženje da predmetni tužbeni zahtjev i zahtjev o kojem je pravosnažno odlučeno u predmetu Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 019031 09 P sadržajno nisu identični zahtjevi jer je prvi deklaratorne, a drugi kondemnatorne prirode, te da odlučivanje suda o pravnoj valjanosti predmetne izjave o jemstvu koje ima značaj rješavanja prethodnog pitanja ne može djelovati kao presuđena stvar. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, činjenica da je između stranaka vođen parnični postupak radi izvršenja određene činidbe na osnovu određenog pravnog odnosa (u konkretnom slučaju ugovora o kreditu) ne podrazumijeva sama po sebi da je pravosnažno utvrđena i pravna valjanost pravnog osnova iz kojeg činidba proizlazi, to jest ugovora o jemstvu, a valjanost i pravni učinak apelantove izjave iz ugovora o jemstvu između apelanta i drugotužene nije bila predmet sudskog postupka u kojem je donesena ranija presuda.
14. Vrhovni sud je nadalje istakao da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant imao pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe, zbog čega je predmetna tužba dopuštena, te da u spornoj izjavi o jemstvu nije bio određen, niti odrediv iznos kredita za koji je apelant jemčio, niti navedeni ostali bitni elementi ugovora o jemstvu, zbog čega je ona ništava u smislu odredbe člana 47. ZOO-a, u vezi sa članom 103. istog zakona i kao takva ne može proizvesti pravno djelovanje. Budući da sud na apsolutnu ništavost ugovora pazi po službenoj dužnosti, kako je obrazloženo, odbijen je i prigovor neblagovremenosti tužbe i donesena presuda. Vrhovni sud je istakao da se revizijom osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe člana 196. stav 2. ZPP-a, odnosno pogrešan pristup nižestepenih sudova rješavanju spornog pitanja da li je sud u ovoj pravnoj stvari odlučivao o zahtjevu o kojem je pravosnažno presuđeno (res iudicata). Vrhovni sud je obrazložio da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju zaključili da se ne radi o presuđenoj stvari na osnovu tumačenja odredbi člana 196. ZPP-a, koje je isuviše usko i formalističko i ne odgovara novijoj sudskoj praksi, pa se ni zauzeto pravno shvatanje nižestepenih sudova o osnovanosti tužbenog zahtjeva ne može ocijeniti kao zakonito.
15. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, pravni stav nižestepenih sudova da u ovom slučaju nije postojao identitet zahtjeva kao jedan od uvjeta da bi se radilo o pravosnažno presuđenoj stvari nije prihvatljiv. Iz stanja u predmetnom spisu, kako je obrazloženo, proizlazi da nakon donošenja drugostepene presude u konkretnom predmetu istovremeno egzistiraju dvije pravosnažne presude koje se odnose na postojanje iste obaveze apelanta prema drugotuženoj. Jednom presudom apelant je obavezan da solidarno s drugim dužnicima drugotuženoj isplati dug koji je nastao iz osnova zaključenog ugovora o kreditu, za čije je ispunjenje apelant garantirao davanjem pismene izjave o jemstvu, dok je osporenom presudom u konkretnom predmetu utvrđeno da je ta izjava o jemstvu koju je dao apelant ništava, odnosno da ne postoji pravni odnos između apelanta i drugotužene iz osnova zaključenog ugovora o jemstvu. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, da bi se smatralo da je stvar pravosnažno presuđena, potrebno je postojanje identiteta stranaka, identiteta zahtjeva i identiteta činjeničnog stanja. Identitet stranaka postoji kada se u novoj parnici pojavljuju iste stranke. Apelant je, kako je obrazloženo, u ranijoj parnici tuženi, uz ostale tužene obavezan kao solidarni dužnik, pa kako solidarni dužnici obrazuju pravnu zajednicu običnih suparničara, zbog toga postoji identitet stranaka u obje parnice.
16. Kada je u pitanju identitet zahtjeva, Vrhovni sud je istakao da on postoji ne samo kada je u ranijoj parnici odlučeno o tužbenom zahtjevu identičnog sadržaja nego i kada su ta dva zahtjeva sadržajno kontradiktorna, tako da osnovanost jednog zahtjeva isključuje mogućnost osnovanosti drugog zahtjeva. Zahtjev tužitelja iz ranije parnice, ovdje drugotužene, u odnosu na apelanta i ostale tužene bio je usmjeren na isplatu duga, a zahtjev apelanta, tužitelja iz ove parnice, kojim traži da se utvrdi da je ništava njegova izjava od 18. januara 2007. godine, te da ne postoji ugovor o jemstvu i o kreditu inkompatibilan je tužbenom zahtjevu o kojem je odlučeno pravosnažnom presudom jer jedan te isti ugovor ne može proizvoditi pravno djelovanje i biti ništav. Dakle, prema mišljenju tog suda, ovi zahtjevi se međusobno isključuju, zbog čega se neprihvatljivim ocjenjuju tvrdnje nižestepenih sudova da se u ranijem postupku nije raspravljalo o valjanosti izjave o jemstvu. Vrhovni sud je istakao da upravo suprotno proizlazi iz stanja spisa i obrazloženja pravosnažne odluke suda, kojom je apelant kao jemac obavezan na plaćanje duga iz osnova zaključenog ugovora o jemstvu, primjenom odredaba čl. 997. i 1004. ZOO-a, nakon što je riješeno pitanje postojanja i punovažnosti ugovora o jemstvu kao prethodno pitanje. Istaknuto je da je u ovoj konkretnoj parnici ponovo rješavano pitanje pravne valjanosti ugovora o jemstvu, odnosno postojanja pravnog odnosa između apelanta i drugotužene na osnovu date izjave o jemstvu i isto pitanje je drugačije riješeno tako što je utvrđeno da navedena sporna izjava ne ispunjava uvjete iz odredbe člana 1001. stav 2. ZOO-a budući da iznos kredita za koji je jemac jemčio u njoj nije određen niti odrediv, niti su navedeni ostali bitni elementi ugovora o jemstvu, zbog čega je takva izjava ništava u smislu člana 47. u vezi sa članom 109. ZOO-a.
17. Dakle, u obje parnice je, pored identiteta stranaka, postojao i identičan činjenični osnov jer su se obje parnice zasnivale na činjeničnoj tvrdnji o postojanju izjave tužitelja kao trećeg žiranta od 18. januara 2007. godine, koja je u ranijem postupku ocijenjena kao punovažan ugovor o jemstvu (kao prethodno pitanje), a u ovom postupku, odlukom o glavnoj stvari, kao ništava, zbog čega je u obje parnice drugačijom primjenom materijalnog prava (o kojoj je svaki sud obavezan da vodi računa po službenoj dužnosti) odlučeno o istom pravnom pitanju, tj. postojanju uvjeta za punovažnost ugovora o jemstvu. Vrhovni sud je naveo da načelo res iudicata zahtijeva da nijedna stranka nema pravo tražiti reviziju pravosnažne i obavezujuće presude samo u svrhu odobravanja ponovnog suđenja i donošenja nove odluke u predmetu. Prema shvatanju tog suda, postupanjem nižestepenih sudova u ovoj parnici dovedena je u pitanje jedna od najbitnijih posljedica pravosnažnosti, a to je vezanost suda za donesenu pravosnažnu odluku, te je narušeno jedno od najvažnijih načela parničnog postupka, koje je istovremeno i temelj pravne sigurnosti, tj. da se o istoj stvari među istim strankama može suditi samo jedanput (ne bis in idem). Kako je osporenom presudom u konkretnom predmetu apelantu data mogućnost da poništi učinke ranije pravosnažne presude, na način koji nije propisan zakonom, to je, prema shvatanju tog suda, povrijeđeno pravo revidenta – drugotužene na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kako to tumači i Evropski sud za ljudska prava u predmetu Brletić protiv Hrvatske (presuda od 16. januara 2014. godine, zahtjev broj 42009/10).
18. Vrhovni sud je istakao da je ovdje potrebno naglasiti i da je pravosnažna sudska odluka, bila ona zakonita ili ne, mjerodavna za pravne odnose stranaka koji su prije pravosnažnosti bili sporni (res iudicata facit ins inter partes) pa su se stranke dužne ponašati u skladu s njom. Sudske odluke se, kako je obrazloženo, mogu osporavati samo vanrednim pravnim lijekovima i drugim pravnim sredstvima koja su strankama zakonom stavljena na raspolaganje, te na osnovu svega izloženog taj sud zaključuje da nižestepeni sudovi nisu pravilno primijenili odredbu člana 196. ZPP-a kada su proizvoljno i arbitrarno zaključili da je pravilno istaknuti prigovor presuđene stvari neosnovan.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjem prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da je nesporno da u konkretnom slučaju ne postoji identitet kako ni činjeničnog osnova tako ni tužbenih zahtjeva jer je u prethodnoj parnici drugotužena kao tužitelj tražila da se, između ostalih, utvrdi i apelantova obaveza isplate dugovanja, a koji zahtjev je kondemnatorne prirode, dok u ovoj parnici apelant kao tužitelj traži da se utvrdi postojanje odnosa, odnosno istinitost ili neistinitost isprave, što je deklaratorne prirode. Apelant smatra da mu je takvim postupanjem Vrhovni sud oduzeo pravo na adekvatan pristup sudu kako bi utvrdio postojanje ili nepostojanje nekog odnosa. Navodi i da činjenica da je u prethodnom postupku utvrđena njegova obaveza na solidarno izmirenje dugovanja ne znači da je sporna izjava valjana, te i ako je o tome odlučivano u prethodnom postupku radi se samo o prethodnom pitanju koje vrijedi samo za taj tadašnji postupak shodno članu 12. ZPP-a, tako da u nekoj drugoj parnici nije vezan za takvo utvrđenje.
b) Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da je sve svoje razloge i stavove istakao u svom rješenju.
V. Relevantni propisi
21. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05, 19/06, 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 12. st. 1. i 2.
(1) Kad odluka suda zavisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.
(2) Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.
Član 196.
(1) Presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravomoćna.
(2) Sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena, i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu.
(3) Ako je u presudi odlučeno o potraživanju koje je tuženi istakao prigovorom radi prebijanja, odluka o postojanju ili nepostojanju toga potraživanja postaje pravomoćna.
Član 197.
(1) Sud je vezan za svoju presudu čim je donesena.
(2) Presuda prema strankama ima učinak od dana donošenja, a u slučajevima u kojima strankama prema odredbama ovog zakona presudu dostavlja sud - od dana kada im je dostavljena.
VI. Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 41 0 P 043158 17 Rev od 11. juna 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 8. augusta 2019. godine, a apelacija je podnesena 28. septembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelant osporava navedeno rješenje tvrdeći da su tim rješenjem prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
29. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje pravne valjanosti izjave o jemstvu date u vezi s odobravanjem kredita, dakle nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovnih sudova tvrdeći da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo i pogrešno utvrdili činjenice. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
32. Dovodeći u kontekst navedene stavove i relevantne zakonske propise sa činjenicama konkretnog premeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, dovoljno jasno i razumno obrazložio osporenu odluku, za koje obrazloženje Ustavni sud smatra da je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da je u prethodnom postupku pravosnažno utvrđena obaveza, između ostalih, apelanta na solidarnu isplatu dugovanja po osnovu kredita drugotuženoj, koja proizlazi iz apelantove izjave koju je dao u svojstvu jemca za navedeni kredit. Ustavni sud zapaža i da u konkretnom predmetu apelant traži da se utvrdi ništavost iste izjave na osnovu koje je apelant u prethodnom pravosnažnom postupku obavezan na solidarno izmirenje dugovanja kredita i da zbog toga ne postoji pravni odnos između apelanta i drugotužene i apelanta i prvotuženog. Ustavni sud primjećuje i da je u vezi s tim Vrhovni sud utvrdio da se radi o već presuđenoj stvari (res iudicata), te sve i da je u prethodnom postupku kao prethodno pitanje utvrđena valjanost navedene izjave ona se ne može posmatrati samo u kontekstu tog predmeta, već vezuje sudove i u konkretnom predmetu jer bi u protivnom egzistirale dvije pravosnažne, a potpuno oprečne presude. Pri tome, Vrhovni sud obrazlaže i da nesporno u ovim predmetima postoji i identitet stranaka (u obrnutim ulogama) i činjenični identitet (dugovanje po osnovu kredita) i istovjetnost zahtjeva jer se oba tiču utvrđivanja postojanja odnosa između istih stranaka iz kojeg proizlazi obaveza izmirenja dugovanja po osnovu kredita. Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo kada je utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjena sva tri uvjeta na osnovu kojih se donosi zaključak da li se radi o već presuđenoj stvari ili ne.
33. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj presudi broj 42009/10 od 16. januara 2014. godine u predmetu Brletić protiv Hrvatske (dostupna na internetskoj stranici www.uredzastupnika.gov.hr), na koju se pozvao i Vrhovni sud i u kojem je nakon donošenja pravosnažne presude kojom je aplikanticinom predniku priznato pravo na naknadu neisplaćenih primanja iz radnog odnosa, firma koja je obavezana na navedeno plaćanje pokrenula novi sudski postupak u kojem je osporila dosuđene iznose tvrdeći da su nepravilno utvrđeni, po kojoj tužbi je donesena također pravosnažna presuda u kojoj je utvrđeno da iznosi nisu pravilno utvrđeni, utvrdio kršenje aplikanticinog prava na pravično suđenje jer se presuda nije obazirala na ranije donesenu pravosnažnu presudu. U navedenoj presudi Evropski sud je istakao: "Sud ponavlja da pravo na pravično suđenje prema članu 6. stav 1. Konvencije, tumačeno u svjetlu načela vladavine prava i pravne sigurnosti, obuhvata zahtjev da se presuda u slučajevima kada su sudovi zaključili pitanje s pravosnažnim učinkom ne bi trebala dovoditi u pitanje (vidjeti predmete Brumărescu protiv Rumunije [VV], br. 28342/95, stav 61, ESLJP 1999-VII i Kehaya i ostali protiv Bugarske, br. 47797/99 i 68698/01, stav 61, 12. januar 2006. godine). Načelo res iudicata zahtijeva da nijedna stranka nema pravo tražiti reviziju pravosnažne i obavezujuće presude samo u svrhe odobravanja ponovnog suđenja i donošenja nove odluke u predmetu. Svaka se revizija ne bi trebala tretirati kao prikrivena žalba, a sama mogućnost postojanja dvaju viđenja o predmetu nije osnov za ponovno razmatranje (vidjeti predmet Esertas protiv Litve, br. 50208/06, stav 21, 31. maj 2012. godine). Razlog tome leži u činjenici da je načelo prema kojem je pravosnažna presuda res iudicata i rješava spor između stranaka s pravosnažnim učinkom osnovni element prava na pravično suđenje koje jemči član 6. Konvencije u građanskim pitanjima (vidjeti predmet Kehaya i ostali, prethodno navedeno, stav 63)."
34. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da, kako je i obrazložio Vrhovni sud, u slučaju kada bi se ostavile na snazi presude nižestepenih sudova u konkretnom slučaju, uporedo bi egzistirale dvije pravosnažne presude kojima bi na dijametralno suprotan način bio riješen isti odnos između istih stranaka. Naime, apelantova sporna izjava predstavlja jedan od osnova za podizanje tužbe po suštinski istom pitanju – radi utvrđivanja postojanja odnosa između apelanta i drugotužene, odnosno prvotuženog u čijem je središtu kreditna obaveza prvotuženog za koju je, između ostalih, jemčio apelant. Kako je prethodnom presudom već riješeno da je sporna apelantova izjava pravno valjana i da iz nje proistječe apelantova obaveza za solidarno namirenje dugovanja po osnovu kredita drugotuženoj, to, kako je obrazložio i Vrhovni sud, ni prema jednoj zakonskoj odredbi ne postoji mogućnost da se u drugom postupku, kakav je konkretan, utvrdi suprotno. Čak i ako bi se uzelo da je o valjanosti te izjave u prethodnom postupku rješavano kao o prethodnom pitanju, Ustavni sud smatra da se ne može prihvatiti apelantov stav da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 12. ZPP-a (prema kojoj rješenje prethodnog pitanja vrijedi samo u parnici u kojoj je i rješavana o tom pitanju) kada je utvrdio da su sudovi i u konkretnom slučaju morali i moraju biti vezani za takvo utvrđenje. Takvim strogo formalističkim tumačenjem navedenog člana 12. ZPP-a, prema mišljenju Ustavnog suda, bio bi narušen jedan od osnovnih pravnih načela, a to je načelo pravne sigurnosti. Naime, egzistiranjem dvije suprotne presude po suštinski istom pitanju nastala bi situacija u kojoj jedna presuda isključuje drugu, te pokrenuta pravna pitanja ne bi bilo moguće riješiti. Jednostavno rečeno, nastao bi pravni haos u kojem ne bi bilo moguće postupanje ni po jednoj od navedenih presuda, a one bi egzistirale u pravnom poretku. U situaciji kakva je ova, prihvatanjem apelantove tužbe u konkretnom slučaju desilo bi se ono što je istakao Evropski sud u naprijed navedenom predmetu, odnosno bilo bi narušeno načelo da "res iudicata zahtijeva da nijedna stranka nema pravo tražiti reviziju pravosnažne i obavezujuće presude samo u svrhe odobravanja ponovnog suđenja i donošenja nove odluke u predmetu". Pri tom, Ustavni sud ukazuje i na odredbu člana 197. stav 1. ZPP-a, prema kojoj je sud vezan za svoju presudu čim je donesena.
35. Osim toga, Ustavni sud smatra da su bez osnova i apelantovi navodi da mu je donošenjem takve odluke Vrhovni sud uskratio adekvatan pristup sudu jer mu je onemogućio da se utvrdi postojanje ili nepostojanje odnosa koji je bitan za apelanta. Ovo stoga jer je apelant nesporno imao mogućnost da u prethodnom postupku osporava postojanje bilo kakvog odnosa s tuženima, a time i valjanost svoje izjave o jemstvu, što apelant u prethodnom postupku očito nije učinio. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.
36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
37. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju prava na imovinu vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja ni apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
38. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe ZPP-a kada je ukinuo presude nižestepenih sudova i odbacio apelantovu tužbu u situaciji kada je utvrdio da je, u suštini, o istom pitanju između istih stranaka već donesena pravosnažna sudska presuda i da bi u slučaju kada bi se na snazi ostavile presude nižestepenih sudova koje je Vrhovni sud ukinuo uporedo egzistirale dvije različite presude, što je suprotno načelima res iudicata i pravne sigurnosti, i u situaciji kada apelantu nije uskraćen adekvatan pristup sudu jer je apelant imao mogućnost da u prethodnom postupku osporava valjanost izjave koju je dao, a po osnovu koje je u prethodnom postupku obavezan na solidarnu isplatu dugovanja, a apelant to nije učinio, već tek u konkretnom postupku traži da se utvrdi da je ta izjava ništava.
39. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant tvrdnje o kršenju tog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3750/19, rješavajući apelaciju S. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S. R. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 41 0 P 043158 17 Rev od 11. juna 2019. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
1. Apelant S. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 28. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 043158 17 Rev od 11. juna 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Nešada Mušinbegovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Investiciono-komercijalne banke d.d. Zenica (u daljnjem tekstu: drugotužena, zajedno: tuženi) zatraženo je 15. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 26. novembra 2020. godine. Tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 41 0 P 043158 15 P 3 od 16. februara 2016. godine utvrđeno je da je ništava apelantova izjava od 18. januara 2007. godine priložena uz Zahtjev prvotuženog za kredit broj 020-2761-5/07 od 18. januara 2007. godine koji je prvotuženi podnio drugotuženoj, te da ne postoji pravni odnos – ugovor o jemstvu između apelanta i drugotužene po ugovoru o tom kreditu odobrenom prvotuženom u iznosu od 20.000,00 KM, niti pravni odnos u vezi s tim između apelanta i prvotuženog. Presudom je obavezana drugotužena da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi, a preostali dio zahtjeva za naknadu troškova postupka odbijen je kao neosnovan. U obrazloženju presude je navedeno da u konkretnom predmetu među parničnim strankama nije sporno da je Općinski sud u Zenici donio Presudu broj 43 0 P 019031 09 P od 30. juna 2010. godine koju je Kantonalni sud u Zenici potvrdio Presudom broj 43 0 P 019031 10 Gž od 7. septembra 2011. godine, kojom su prvotuženi i tužitelj s još dva lica obavezani da isplate ostatak duga po kreditu broj 020-2761-5/07 od 18. januara 2007. godine (u daljnjem tekstu: sporni kredit) u iznosu od 17.864,90 KM sa zakonskim kamatama, kako je u toj presudi navedeno. Općinski sud je u vezi s tim obrazložio da je u postupku pred tim sudom utvrđeno da je uz zahtjev za sporni kredit priložena izjava za trećeg žiranta, koju je potpisao apelant, i u njoj je navedeno da je apelant zaposlen na poslovima vozača kamiona u DD ,,Bosnafurnir" Visoko, da je u radnom odnosu u firmi od 1997. godine i da ostvaruje plaću u iznosu od 1.010,00 KM. Utvrđeno je i da iz ugovora o dugoročnom nenamjenskom potrošačkom kreditu, odnosno spornom kreditu slijedi da je taj ugovor zaključen između drugotužene kao kreditora i prvotuženog kao korisnika kredita, kojim kreditor odobrava korisniku kredita dugoročni nenamjenski potrošački kredit u iznosu od 20.000,00 KM.
6. Nadalje je navedeno da iz Presude Općinskog suda Zenica broj 43 0 P 019031 09 P od 30. juna 2010. godine proizlazi da je apelant (koji je četvrtotuženi u tom postupku) obavezan da, zajedno sa još tri lica poimenično navedena u presudi, solidarno plati tužitelju, drugotuženoj u konkretnom predmetu, dug po osnovu spornog ugovora, i to glavni dug u iznosu od 16.172,90 KM i ugovorene redovne kamate u iznosu od 1.315,00 KM, sve uvećano za zatezne kamate po zakonskoj kamatnoj stopi počevši od 1. juna 2010. godine do isplate, kao i zateznu kamatu na dospjelu, a neisplaćenu glavnicu i ugovorenu redovnu kamatu (anuitet), po zakonskoj zateznoj kamatnoj stopi za period od 13. maja 2008. godine pa do 1. juna 2010. godine, kao i da tužiteljici, ovdje drugotuženoj, naknade troškove postupka. Općinski sud je naveo da apelant u konkretnoj pravnoj stvari traži da se utvrdi da je njegova izjava od 18. januara 2007. godine, koja je priložena uz zahtjev prvotuženog za odobravanje spornog kredita kod drugotužene, ništava, te ne postoji pravni odnos, tj. ugovor o jemstvu između apelanta i drugotužene po spornom kreditu, niti pravni odnos u vezi s tim između apelanta i prvotuženog.
7. U vezi s navedenim, rješavajući prigovor o presuđenoj stvari koji su istakli tuženi, Općinski sud je naveo da, prema članu 196. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li je stvar pravosnažno presuđena. Da bi se u smislu naprijed navedene odredbe smatralo da se radi o presuđenoj stvari, prema obrazloženju tog suda, potrebno je da se kumulativno ispune tri uvjeta: identitet stranaka, identitet činjeničnog stanja i identitet zahtjeva. Općinski sud je u vezi s tim istakao da je u toku postupka utvrđeno da u konkretnom slučaju postoji identitet stranaka (u obrnutim ulogama) u oba postupka, ali da ne postoji identitet u tužbenom zahtjevu. Na osnovu izloženog, Općinski sud je istakao da je zaključio da se ne radi o identičnom tužbenom zahtjevu, pa samim tim nisu ispunjena ni sva tri uvjeta koja se traže kumulativno da bi se radilo o presuđenoj stvari jer tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti izjave i tužbeni zahtjev za isplatu po sadržaju nisu identični jer je prvi deklaratorne, a drugi je kondemnatorne prirode. Općinski sud je istakao da su bez osnova navodi drugotužene o presuđenoj stvari koji se odnose na činjenicu da je odluka prvostepenog suda, koja je pravosnažna, donesena na osnovu utvrđenja da navedena izjava o jemstvu nadomješta ugovor o jemstvu koji ima u vidu odredba člana 998. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Ovo stoga jer se, prema mišljenju tog suda, u tom slučaju radi o dokazu koji je izveden u tom drugom postupku i zaključku suda da izjava žiranta nadomješta ugovor o jemstvu i to bi se eventualno moglo smatrati kao prethodno pitanje u tom predmetu i ono ima pravni učinak samo u toj parnici u kojoj je riješeno to pitanje shodno članu 12. stav 2. ZPP-a.
8. Općinski sud je obrazložio da je taj sud naprijed navedenu izjavu, kao i apelantov iskaz da je bio žirant prvotuženom jer je mislio da će on uredno otplaćivati kredit, cijenio u tom drugom postupku koji je vođen po tužbi ovdje drugotužene i ona nije, prema mišljenju tog suda, od utjecaja za konkretnu pravnu stvar. Općinski sud je naveo da, prema odredbi člana 998. ZOO-a, ugovor o jemstvu obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemčenju učinio pismeno. U vezi s tim je navedeno da je u postupku utvrđeno da navedena pismena izjava ne sadrži iznos kredita i visinu rata, a da je potpisnik izjavio da prima na sebe sve obaveze dužnika, čak ako podigne kredit na svoje ime, bez obzira na to što bi prešle visinu njegove kreditne sposobnosti. Općinski sud je istakao da, prema tome, ta izjava o jemstvu ne sadrži bitan sastojak u smislu odredbe člana 1001. stav 2. ZOO-a, odnosno budući da u navedenoj izjavi o jemstvu iznos kredita za koji je apelant jemčio nije određen niti odrediv, kao ni ostali navedeni parametri, sporna izjava je, prema mišljenju tog suda, ništava (član 47. ZOO-a). Općinski sud je obrazložio da je takav stav izrazio Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 22. marta 2013. godine, a prema tom stavu potpisana pismena izjava data ispod teksta ovjere podataka za jemca na obrascu banke, koji sadrži zahtjev za odobrenje kredita i ovjeru podataka za dužnika i jemce, a koji glasi: "Izjavljujem da ću kao žirant, ukoliko glavni dužnik ne bude uredno otplaćivao kredit, isti sam otplaćivati", nije pravno valjana izjava o jemstvu i kao takva ne proizvodi pravne učinke. Kako se, prema navedenom pravnom stavu Vrhovnog suda, izjava koju je dao apelant uopće ne smatra pravno valjanom izjavom o jemstvu, to, prema ocjeni tog suda, ne postoji pravni odnos – ugovor o jemstvu između apelanta i drugotužene po ugovoru o spornom kreditu odobrenom prvotuženom, niti pravni odnos u vezi s tim između apelanta i prvotuženog.
9. Općinski sud je naveo da je neosnovan prigovor drugotužene da apelant nema pravni interes za vođenje ovog postupka jer, prema mišljenju tog suda, apelant, naprotiv, ima interes za vođenje ove parnice jer je u pravnom odnosu jemca s prvotuženim na osnovu navedene izjave za koju traži da se utvrdi da je ništava. Prema obrazloženju tog suda, neosnovan je i prigovor prvotuženog da je tužba neblagovremena prema članu 54. stav 2. ZPP-a jer tužba glasi na utvrđenje ništavosti izjave na osnovu koje je utvrđen pravni odnos – ugovor o jemstvu između apelanta i tuženih, a za isticanje ništavosti ugovora nije ograničen rok prema članu 110. ZOO-a, a uz to prema članu 109. ZOO-a sud na ništavost pazi po službenoj dužnosti. Kako su procesni prigovori neosnovani, Općinski sud je donio odluku kao u dispozitivu.
10. Protiv navedene presude drugotužena je podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 41 0 P 043158 16 Gž 3 od 27. septembra 2016. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu, te odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu. U obrazloženju je, između ostalog, ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te istaknuto da Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio pravo, pri čemu je dao jasno i argumentirano obrazloženje, koje prihvata i taj sud.
11. Protiv navedene presude drugotužena je izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 41 0 P 043158 17 Rev od 11. juna 2019. godine reviziju usvojio, nižestepene presude ukinuo i apelantovu tužbu odbacio. U obrazloženju rješenja je navedeno da vrijednost dijela drugostepene presude koji se osporava revizijom u ovom slučaju iznosi 17.864,90 KM, što ukazuje da imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije nije ostvaren jer, prema odredbi člana 237. stav 2. ZPP-a, revizija nije dopuštena ako vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. Međutim, Vrhovni sud je istakao da može, izuzetno, dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima (član 237. stav 3. ZPP-a), odnosno da odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Vrhovni sud je naveo da je u ovom slučaju drugotužena u reviziji naznačila pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena i izložila razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako je to propisano odredbom člana 237. stav 5. ZPP-a. Vrhovni sud je istakao da se, naime, u reviziji ukazuje na činjenicu da nižestepeni sudovi nemaju jedinstven stav u rješavanju spornog pitanja u vezi s istaknutim prigovorom postojanja presuđene stvari (res iudicata) u predmetima u kojima se odlučuje o istim tužbenim zahtjevima, a da revizioni sud o tom pitanju još uvijek nije zauzeo mišljenje.
12. Vrhovni sud je naveo da je pitanje koje se postavlja: da li se u slučaju kada je u prethodnoj parnici vođenoj između istih stranaka tužitelj/apelant (u tom postupku tuženi) kao jemac pravosnažno obavezan da plati dug drugotuženoj (u tom postupku tužitelju) na osnovu ugovora o jemstvu, čija je pravna valjanost predmet ovog spora, radi o presuđenoj stvari, odnosno da li takva odluka suda u sebi konzumira odluku suda o pravnoj valjanosti tog ugovora, koja je predmet raspravljanja i odlučivanja i u predmetnoj parnici. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je, imajući u vidu navode drugotužene i značaj postavljenog pitanja, ocijenio da odluka o predmetnom sporu zavisi od rješenja procesnopravnog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa je reviziju na osnovu odredbe člana 237. stav 3. ZPP-a, u vezi sa st. 4. i 5. istog člana, dopustio, te utvrdio da je revizija osnovana. Vrhovni sud je naveo da je apelant u tužbi tražio da sud utvrdi da je ništava njegova izjava od 18. januara 2007. godine, koja je bila priložena drugotuženoj uz zahtjev prvotuženog za kredit, zbog čega između parničnih stranaka ne postoji pravni odnos iz osnova ugovora o jemstvu, odnosno ugovora o kreditu.
13. Vrhovni sud je obrazložio da iz činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestepeni sudovi, a za koje je u smislu odredbe člana 240. stav 2. ZPP-a vezan i taj sud, proizlazi da je pravosnažnom presudom Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 019031 09 P od 30. juna 2010. godine apelant (kao četvrtotuženi) obavezan da solidarno s prvotuženim kao glavnim dužnikom isplati dug tužitelju, u konkretnom predmetu drugotuženoj, nastao iz osnova zaključenog Ugovora o dugoročnom nenamjenskom potrošačkom kreditu broj 020-2761-5/07 od 18. januara 2007. godine. Iz navedene presude, kako je obrazloženo, proizlazi da je osnov za obavezivanje apelanta na solidarno plaćanje dospjelih obaveza glavnog dužnika u tom postupku bila "izjava trećeg žiranta" od 18. januara 2007. godine, data u pismenom zahtjevu za zaključenje ugovora o kreditu, koju je Općinski sud u Zenici cijenio kao pravno valjanu, odnosno punovažnu. Drugostepeni sud je u konkretnom predmetu koji se vodi po apelantovoj tužbi, prema obrazloženju Vrhovnog suda, prihvatio kao pravilno stanovište prvostepenog suda koji je odbio istaknuti prigovor presuđene stvari, uz obrazloženje da predmetni tužbeni zahtjev i zahtjev o kojem je pravosnažno odlučeno u predmetu Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 019031 09 P sadržajno nisu identični zahtjevi jer je prvi deklaratorne, a drugi kondemnatorne prirode, te da odlučivanje suda o pravnoj valjanosti predmetne izjave o jemstvu koje ima značaj rješavanja prethodnog pitanja ne može djelovati kao presuđena stvar. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, činjenica da je između stranaka vođen parnični postupak radi izvršenja određene činidbe na osnovu određenog pravnog odnosa (u konkretnom slučaju ugovora o kreditu) ne podrazumijeva sama po sebi da je pravosnažno utvrđena i pravna valjanost pravnog osnova iz kojeg činidba proizlazi, to jest ugovora o jemstvu, a valjanost i pravni učinak apelantove izjave iz ugovora o jemstvu između apelanta i drugotužene nije bila predmet sudskog postupka u kojem je donesena ranija presuda.
14. Vrhovni sud je nadalje istakao da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant imao pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe, zbog čega je predmetna tužba dopuštena, te da u spornoj izjavi o jemstvu nije bio određen, niti odrediv iznos kredita za koji je apelant jemčio, niti navedeni ostali bitni elementi ugovora o jemstvu, zbog čega je ona ništava u smislu odredbe člana 47. ZOO-a, u vezi sa članom 103. istog zakona i kao takva ne može proizvesti pravno djelovanje. Budući da sud na apsolutnu ništavost ugovora pazi po službenoj dužnosti, kako je obrazloženo, odbijen je i prigovor neblagovremenosti tužbe i donesena presuda. Vrhovni sud je istakao da se revizijom osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe člana 196. stav 2. ZPP-a, odnosno pogrešan pristup nižestepenih sudova rješavanju spornog pitanja da li je sud u ovoj pravnoj stvari odlučivao o zahtjevu o kojem je pravosnažno presuđeno (res iudicata). Vrhovni sud je obrazložio da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju zaključili da se ne radi o presuđenoj stvari na osnovu tumačenja odredbi člana 196. ZPP-a, koje je isuviše usko i formalističko i ne odgovara novijoj sudskoj praksi, pa se ni zauzeto pravno shvatanje nižestepenih sudova o osnovanosti tužbenog zahtjeva ne može ocijeniti kao zakonito.
15. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, pravni stav nižestepenih sudova da u ovom slučaju nije postojao identitet zahtjeva kao jedan od uvjeta da bi se radilo o pravosnažno presuđenoj stvari nije prihvatljiv. Iz stanja u predmetnom spisu, kako je obrazloženo, proizlazi da nakon donošenja drugostepene presude u konkretnom predmetu istovremeno egzistiraju dvije pravosnažne presude koje se odnose na postojanje iste obaveze apelanta prema drugotuženoj. Jednom presudom apelant je obavezan da solidarno s drugim dužnicima drugotuženoj isplati dug koji je nastao iz osnova zaključenog ugovora o kreditu, za čije je ispunjenje apelant garantirao davanjem pismene izjave o jemstvu, dok je osporenom presudom u konkretnom predmetu utvrđeno da je ta izjava o jemstvu koju je dao apelant ništava, odnosno da ne postoji pravni odnos između apelanta i drugotužene iz osnova zaključenog ugovora o jemstvu. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, da bi se smatralo da je stvar pravosnažno presuđena, potrebno je postojanje identiteta stranaka, identiteta zahtjeva i identiteta činjeničnog stanja. Identitet stranaka postoji kada se u novoj parnici pojavljuju iste stranke. Apelant je, kako je obrazloženo, u ranijoj parnici tuženi, uz ostale tužene obavezan kao solidarni dužnik, pa kako solidarni dužnici obrazuju pravnu zajednicu običnih suparničara, zbog toga postoji identitet stranaka u obje parnice.
16. Kada je u pitanju identitet zahtjeva, Vrhovni sud je istakao da on postoji ne samo kada je u ranijoj parnici odlučeno o tužbenom zahtjevu identičnog sadržaja nego i kada su ta dva zahtjeva sadržajno kontradiktorna, tako da osnovanost jednog zahtjeva isključuje mogućnost osnovanosti drugog zahtjeva. Zahtjev tužitelja iz ranije parnice, ovdje drugotužene, u odnosu na apelanta i ostale tužene bio je usmjeren na isplatu duga, a zahtjev apelanta, tužitelja iz ove parnice, kojim traži da se utvrdi da je ništava njegova izjava od 18. januara 2007. godine, te da ne postoji ugovor o jemstvu i o kreditu inkompatibilan je tužbenom zahtjevu o kojem je odlučeno pravosnažnom presudom jer jedan te isti ugovor ne može proizvoditi pravno djelovanje i biti ništav. Dakle, prema mišljenju tog suda, ovi zahtjevi se međusobno isključuju, zbog čega se neprihvatljivim ocjenjuju tvrdnje nižestepenih sudova da se u ranijem postupku nije raspravljalo o valjanosti izjave o jemstvu. Vrhovni sud je istakao da upravo suprotno proizlazi iz stanja spisa i obrazloženja pravosnažne odluke suda, kojom je apelant kao jemac obavezan na plaćanje duga iz osnova zaključenog ugovora o jemstvu, primjenom odredaba čl. 997. i 1004. ZOO-a, nakon što je riješeno pitanje postojanja i punovažnosti ugovora o jemstvu kao prethodno pitanje. Istaknuto je da je u ovoj konkretnoj parnici ponovo rješavano pitanje pravne valjanosti ugovora o jemstvu, odnosno postojanja pravnog odnosa između apelanta i drugotužene na osnovu date izjave o jemstvu i isto pitanje je drugačije riješeno tako što je utvrđeno da navedena sporna izjava ne ispunjava uvjete iz odredbe člana 1001. stav 2. ZOO-a budući da iznos kredita za koji je jemac jemčio u njoj nije određen niti odrediv, niti su navedeni ostali bitni elementi ugovora o jemstvu, zbog čega je takva izjava ništava u smislu člana 47. u vezi sa članom 109. ZOO-a.
17. Dakle, u obje parnice je, pored identiteta stranaka, postojao i identičan činjenični osnov jer su se obje parnice zasnivale na činjeničnoj tvrdnji o postojanju izjave tužitelja kao trećeg žiranta od 18. januara 2007. godine, koja je u ranijem postupku ocijenjena kao punovažan ugovor o jemstvu (kao prethodno pitanje), a u ovom postupku, odlukom o glavnoj stvari, kao ništava, zbog čega je u obje parnice drugačijom primjenom materijalnog prava (o kojoj je svaki sud obavezan da vodi računa po službenoj dužnosti) odlučeno o istom pravnom pitanju, tj. postojanju uvjeta za punovažnost ugovora o jemstvu. Vrhovni sud je naveo da načelo res iudicata zahtijeva da nijedna stranka nema pravo tražiti reviziju pravosnažne i obavezujuće presude samo u svrhu odobravanja ponovnog suđenja i donošenja nove odluke u predmetu. Prema shvatanju tog suda, postupanjem nižestepenih sudova u ovoj parnici dovedena je u pitanje jedna od najbitnijih posljedica pravosnažnosti, a to je vezanost suda za donesenu pravosnažnu odluku, te je narušeno jedno od najvažnijih načela parničnog postupka, koje je istovremeno i temelj pravne sigurnosti, tj. da se o istoj stvari među istim strankama može suditi samo jedanput (ne bis in idem). Kako je osporenom presudom u konkretnom predmetu apelantu data mogućnost da poništi učinke ranije pravosnažne presude, na način koji nije propisan zakonom, to je, prema shvatanju tog suda, povrijeđeno pravo revidenta – drugotužene na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kako to tumači i Evropski sud za ljudska prava u predmetu Brletić protiv Hrvatske (presuda od 16. januara 2014. godine, zahtjev broj 42009/10).
18. Vrhovni sud je istakao da je ovdje potrebno naglasiti i da je pravosnažna sudska odluka, bila ona zakonita ili ne, mjerodavna za pravne odnose stranaka koji su prije pravosnažnosti bili sporni (res iudicata facit ins inter partes) pa su se stranke dužne ponašati u skladu s njom. Sudske odluke se, kako je obrazloženo, mogu osporavati samo vanrednim pravnim lijekovima i drugim pravnim sredstvima koja su strankama zakonom stavljena na raspolaganje, te na osnovu svega izloženog taj sud zaključuje da nižestepeni sudovi nisu pravilno primijenili odredbu člana 196. ZPP-a kada su proizvoljno i arbitrarno zaključili da je pravilno istaknuti prigovor presuđene stvari neosnovan.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjem prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da je nesporno da u konkretnom slučaju ne postoji identitet kako ni činjeničnog osnova tako ni tužbenih zahtjeva jer je u prethodnoj parnici drugotužena kao tužitelj tražila da se, između ostalih, utvrdi i apelantova obaveza isplate dugovanja, a koji zahtjev je kondemnatorne prirode, dok u ovoj parnici apelant kao tužitelj traži da se utvrdi postojanje odnosa, odnosno istinitost ili neistinitost isprave, što je deklaratorne prirode. Apelant smatra da mu je takvim postupanjem Vrhovni sud oduzeo pravo na adekvatan pristup sudu kako bi utvrdio postojanje ili nepostojanje nekog odnosa. Navodi i da činjenica da je u prethodnom postupku utvrđena njegova obaveza na solidarno izmirenje dugovanja ne znači da je sporna izjava valjana, te i ako je o tome odlučivano u prethodnom postupku radi se samo o prethodnom pitanju koje vrijedi samo za taj tadašnji postupak shodno članu 12. ZPP-a, tako da u nekoj drugoj parnici nije vezan za takvo utvrđenje.
b) Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da je sve svoje razloge i stavove istakao u svom rješenju.
V. Relevantni propisi
21. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05, 19/06, 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 12. st. 1. i 2.
(1) Kad odluka suda zavisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.
(2) Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.
Član 196.
(1) Presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravomoćna.
(2) Sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena, i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu.
(3) Ako je u presudi odlučeno o potraživanju koje je tuženi istakao prigovorom radi prebijanja, odluka o postojanju ili nepostojanju toga potraživanja postaje pravomoćna.
Član 197.
(1) Sud je vezan za svoju presudu čim je donesena.
(2) Presuda prema strankama ima učinak od dana donošenja, a u slučajevima u kojima strankama prema odredbama ovog zakona presudu dostavlja sud - od dana kada im je dostavljena.
VI. Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 41 0 P 043158 17 Rev od 11. juna 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 8. augusta 2019. godine, a apelacija je podnesena 28. septembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelant osporava navedeno rješenje tvrdeći da su tim rješenjem prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
29. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje pravne valjanosti izjave o jemstvu date u vezi s odobravanjem kredita, dakle nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovnih sudova tvrdeći da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo i pogrešno utvrdili činjenice. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
32. Dovodeći u kontekst navedene stavove i relevantne zakonske propise sa činjenicama konkretnog premeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, dovoljno jasno i razumno obrazložio osporenu odluku, za koje obrazloženje Ustavni sud smatra da je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da je u prethodnom postupku pravosnažno utvrđena obaveza, između ostalih, apelanta na solidarnu isplatu dugovanja po osnovu kredita drugotuženoj, koja proizlazi iz apelantove izjave koju je dao u svojstvu jemca za navedeni kredit. Ustavni sud zapaža i da u konkretnom predmetu apelant traži da se utvrdi ništavost iste izjave na osnovu koje je apelant u prethodnom pravosnažnom postupku obavezan na solidarno izmirenje dugovanja kredita i da zbog toga ne postoji pravni odnos između apelanta i drugotužene i apelanta i prvotuženog. Ustavni sud primjećuje i da je u vezi s tim Vrhovni sud utvrdio da se radi o već presuđenoj stvari (res iudicata), te sve i da je u prethodnom postupku kao prethodno pitanje utvrđena valjanost navedene izjave ona se ne može posmatrati samo u kontekstu tog predmeta, već vezuje sudove i u konkretnom predmetu jer bi u protivnom egzistirale dvije pravosnažne, a potpuno oprečne presude. Pri tome, Vrhovni sud obrazlaže i da nesporno u ovim predmetima postoji i identitet stranaka (u obrnutim ulogama) i činjenični identitet (dugovanje po osnovu kredita) i istovjetnost zahtjeva jer se oba tiču utvrđivanja postojanja odnosa između istih stranaka iz kojeg proizlazi obaveza izmirenja dugovanja po osnovu kredita. Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo kada je utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjena sva tri uvjeta na osnovu kojih se donosi zaključak da li se radi o već presuđenoj stvari ili ne.
33. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj presudi broj 42009/10 od 16. januara 2014. godine u predmetu Brletić protiv Hrvatske (dostupna na internetskoj stranici www.uredzastupnika.gov.hr), na koju se pozvao i Vrhovni sud i u kojem je nakon donošenja pravosnažne presude kojom je aplikanticinom predniku priznato pravo na naknadu neisplaćenih primanja iz radnog odnosa, firma koja je obavezana na navedeno plaćanje pokrenula novi sudski postupak u kojem je osporila dosuđene iznose tvrdeći da su nepravilno utvrđeni, po kojoj tužbi je donesena također pravosnažna presuda u kojoj je utvrđeno da iznosi nisu pravilno utvrđeni, utvrdio kršenje aplikanticinog prava na pravično suđenje jer se presuda nije obazirala na ranije donesenu pravosnažnu presudu. U navedenoj presudi Evropski sud je istakao: "Sud ponavlja da pravo na pravično suđenje prema članu 6. stav 1. Konvencije, tumačeno u svjetlu načela vladavine prava i pravne sigurnosti, obuhvata zahtjev da se presuda u slučajevima kada su sudovi zaključili pitanje s pravosnažnim učinkom ne bi trebala dovoditi u pitanje (vidjeti predmete Brumărescu protiv Rumunije [VV], br. 28342/95, stav 61, ESLJP 1999-VII i Kehaya i ostali protiv Bugarske, br. 47797/99 i 68698/01, stav 61, 12. januar 2006. godine). Načelo res iudicata zahtijeva da nijedna stranka nema pravo tražiti reviziju pravosnažne i obavezujuće presude samo u svrhe odobravanja ponovnog suđenja i donošenja nove odluke u predmetu. Svaka se revizija ne bi trebala tretirati kao prikrivena žalba, a sama mogućnost postojanja dvaju viđenja o predmetu nije osnov za ponovno razmatranje (vidjeti predmet Esertas protiv Litve, br. 50208/06, stav 21, 31. maj 2012. godine). Razlog tome leži u činjenici da je načelo prema kojem je pravosnažna presuda res iudicata i rješava spor između stranaka s pravosnažnim učinkom osnovni element prava na pravično suđenje koje jemči član 6. Konvencije u građanskim pitanjima (vidjeti predmet Kehaya i ostali, prethodno navedeno, stav 63)."
34. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da, kako je i obrazložio Vrhovni sud, u slučaju kada bi se ostavile na snazi presude nižestepenih sudova u konkretnom slučaju, uporedo bi egzistirale dvije pravosnažne presude kojima bi na dijametralno suprotan način bio riješen isti odnos između istih stranaka. Naime, apelantova sporna izjava predstavlja jedan od osnova za podizanje tužbe po suštinski istom pitanju – radi utvrđivanja postojanja odnosa između apelanta i drugotužene, odnosno prvotuženog u čijem je središtu kreditna obaveza prvotuženog za koju je, između ostalih, jemčio apelant. Kako je prethodnom presudom već riješeno da je sporna apelantova izjava pravno valjana i da iz nje proistječe apelantova obaveza za solidarno namirenje dugovanja po osnovu kredita drugotuženoj, to, kako je obrazložio i Vrhovni sud, ni prema jednoj zakonskoj odredbi ne postoji mogućnost da se u drugom postupku, kakav je konkretan, utvrdi suprotno. Čak i ako bi se uzelo da je o valjanosti te izjave u prethodnom postupku rješavano kao o prethodnom pitanju, Ustavni sud smatra da se ne može prihvatiti apelantov stav da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 12. ZPP-a (prema kojoj rješenje prethodnog pitanja vrijedi samo u parnici u kojoj je i rješavana o tom pitanju) kada je utvrdio da su sudovi i u konkretnom slučaju morali i moraju biti vezani za takvo utvrđenje. Takvim strogo formalističkim tumačenjem navedenog člana 12. ZPP-a, prema mišljenju Ustavnog suda, bio bi narušen jedan od osnovnih pravnih načela, a to je načelo pravne sigurnosti. Naime, egzistiranjem dvije suprotne presude po suštinski istom pitanju nastala bi situacija u kojoj jedna presuda isključuje drugu, te pokrenuta pravna pitanja ne bi bilo moguće riješiti. Jednostavno rečeno, nastao bi pravni haos u kojem ne bi bilo moguće postupanje ni po jednoj od navedenih presuda, a one bi egzistirale u pravnom poretku. U situaciji kakva je ova, prihvatanjem apelantove tužbe u konkretnom slučaju desilo bi se ono što je istakao Evropski sud u naprijed navedenom predmetu, odnosno bilo bi narušeno načelo da "res iudicata zahtijeva da nijedna stranka nema pravo tražiti reviziju pravosnažne i obavezujuće presude samo u svrhe odobravanja ponovnog suđenja i donošenja nove odluke u predmetu". Pri tom, Ustavni sud ukazuje i na odredbu člana 197. stav 1. ZPP-a, prema kojoj je sud vezan za svoju presudu čim je donesena.
35. Osim toga, Ustavni sud smatra da su bez osnova i apelantovi navodi da mu je donošenjem takve odluke Vrhovni sud uskratio adekvatan pristup sudu jer mu je onemogućio da se utvrdi postojanje ili nepostojanje odnosa koji je bitan za apelanta. Ovo stoga jer je apelant nesporno imao mogućnost da u prethodnom postupku osporava postojanje bilo kakvog odnosa s tuženima, a time i valjanost svoje izjave o jemstvu, što apelant u prethodnom postupku očito nije učinio. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.
36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
37. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju prava na imovinu vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja ni apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
38. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe ZPP-a kada je ukinuo presude nižestepenih sudova i odbacio apelantovu tužbu u situaciji kada je utvrdio da je, u suštini, o istom pitanju između istih stranaka već donesena pravosnažna sudska presuda i da bi u slučaju kada bi se na snazi ostavile presude nižestepenih sudova koje je Vrhovni sud ukinuo uporedo egzistirale dvije različite presude, što je suprotno načelima res iudicata i pravne sigurnosti, i u situaciji kada apelantu nije uskraćen adekvatan pristup sudu jer je apelant imao mogućnost da u prethodnom postupku osporava valjanost izjave koju je dao, a po osnovu koje je u prethodnom postupku obavezan na solidarnu isplatu dugovanja, a apelant to nije učinio, već tek u konkretnom postupku traži da se utvrdi da je ta izjava ništava.
39. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant tvrdnje o kršenju tog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.