BiH Pravo

ODGOVORNOST DRŽAVE ZA ŠTETU ZBOG NEOPRAVDANE OSUDE ILI NEOSNOVANOG LIŠENJA SLOBODE

Autor: Dr. Branko Morait, sudija Suda Bosne i Hercegovine
Objavljeno u: Bilten sudske prakse suda BiH: br. 4/2014




1. Uvod


Predmet ovoga članka biće rasprava o odgovornosti države za štetu zbog povrede ličnog prava na slobodu. Pravo na slobodu može povrijediti država korišćenjem monopola fizičke prinude kojim raspolaže u vršenju svojih krivično- pravnih ovlašćenja.

Osuditi nevinog najveća je sudska greška. Lišiti slobode besprijekornog građanina je delikt vlasti. Svaka vlast griješi, ali vlast koja poštuje procedure i ljudska prava, koja predstavlja pravnu i demokratsku državu trebalo bi najmanje ili nikako da griješi u vršenju svojih funkcija. Nedemokratska i nepravna država nije imala potrebe da se izvinjava svojim podanicima za nasilje koje bi počinila njima. Pravna država stalno izgrađuje principe, pravila i mehanizme da se izvini građanima za greške i da se počinjena sudska zabluda otkloni.
Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima.13 Riječ je o međunarodnom standardu ljudskih prava koji sve članice OUN treba da poštuju. Odgovornost države je relativno nov pravni fenomen koji datira iz druge polovine XIX vijeka sve do današnje pune afirmacije na unutrašnjem i međunarodnom planu.14 Odredba člana 5. stava 5. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda garantuje svakoj žrtvi lišenja slobode suprotno odredbi toga člana pravo na odštetu. Odredba člana 3. Protokola 7. uz EKLJP garantuje naknadu štete svakom licu koje je pravosnažno osuđeno za krivično djelo ako je ta presuda naknadno poništena ili je to lice pomilovano na osnovu novih ili novoutvrđenih činjenica ili izdržalo kaznu kao posljedicu takve presude, a obeštećenje se vrši u skladu sa zakonom ili praksom odnosne države, izuzev ako se ne dokaže da je lice djelimično ili u cjelosti odgovorno za zakašnjelo utvrđenje do tada nepoznatih činjenica. Odredba člana 9. stava 5. i člana 14. stava 6. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima garantuje svakome ko je bio žrtva nezakonitog lišenja slobode pravo na naknadu štete, odnosno ako je konačno krivična presuda naknadno poništena, jer su nove ili novootkrivene




9 Član 1. stav 1. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka OUN od 10.12.1948.
10 Brežanski, J., Odgovornost države za štetu u slučaju neopravdane osude ili neosnovanog uhićenja, http://wwwvsrh.hr, 2.



činjenice dokazale sudsku zabludu, osim ako se može nepravovremeno otkrivanje odlučnih a nepoznatih činjenica pripisati na teret oštećenog.

Ustav Bosne i Hercegovine u odredbi člana II. stava 3. tačkama d i e. Garantuje pravo na ličnu slobodu i sigurnost kao i pravo na pravično suđenje u krivičnim stvarima. Odredbom člana 6. Ustava BiH proklamovano je da će se Bosna i Hercegovina i svi sudovi... pridržavati ljudskih prava i fundamentalnih sloboda na koje je ukazano u paragrafu 2. Na osnovu tih odredaba Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine15 (ZKP-i entiteta i Brčko Distrikta BiH) propisuju postupak za naknadu štete, rehabilitaciju i ostvarivanje drugih prava lica neopravdano osuđenih i neosnovano lišenih slobode.


2. Pravo na pokretanje postupka za naknadu štete (pravo na tužbu)


2.1. Pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude ima lice kojem je pravosnažno izrečena krivičnopravna sankcija ili koje je oglašeno krivim a oslobođeno od kazne, pa je naknadno, povodom vanrednog pravnog lijeka ponovljeni postupak pravosnažno obustavljen ili je pravosnažnom presudom oslobođeno od optužbe ili je tužba odbijena.16

Neopravdana osuda postoji ako se radi o pravosnažnoj osudi (presudi ili rješenju) kojom je izrečena kazna, uslovna osuda, mjera bezbjednosti ili vaspitna mjera ili je optuženi oglašen krivim, a oslobođen od kazne te da je i u postupku po vanrednom pravnom lijeku ta osuda stavljena van snage. Pravo na naknadu štete ima i osuđeni za krivično djelo u sticaju u pogledu onih krivičnih djela za koja su ispunjeni uslovi za priznanje prava na naknadu štete.17
Usljed tzv. „negativnih pretpostavki“18 za lice kojem bi po pravilu pripadalo pravo na naknadu štete, izuzetno, to pravo neće pripasti u sljedećim slučajevima:

- ako je do obustave postupka ili presude kojom se optužba odbija došlo zbog toga što je u ponovljenom postupku tužilac odustao od







11 „Službeni glasnik BiH“, br.03/03,32/03,36/03,26/04,63/04,13/05,48/05,46/06,76/06,29/07,32/07,53/07,76/07,15/08, 58/08,12/09,16/09,93/09), (čl. 432-441).
12 Član 432. stav. 1. ZKP BiH.
13 Član 432. stav 3. ZKP BiH.
14 Brežanski, J., 11.



krivičnog gonjenja, a odustanak tužioca je proizašao iz sporazuma sa osumnjičenim odnosno optuženim.19

- Ako je u ponovljenom postupku presudom optužba odbijena zbog nenadležnosti suda, a ovlašteni tužilac je preduzeo krivično gonjenje pred nadležnim sudom.

- pravo na naknadu štete osuđeno lice neće imati ako je svojim lažnim priznanjem ili na drugi način namjerno izazvao svoju osudu.20

2.2. Nasljednici oštećenog imaju pravo da pokrenu postupak za naknadu štete ako je oštećeni preminuo prije isteka zastarnog roka, a zahtjeva se nije odrekao.21 Nasljednici oštećenoga nasljeđuju samo pravo oštećenog na naknadu materijalne (imovinske) štete. Ukoliko je oštećeni za života podnio zahtjev nasljednici mogu nastaviti samo postupak za ostvarivanje naknade imovinske štete.22

2.3. Zakon pored oštećenih lica nabrojanih u članu 432. stav 1., i njihovih nasljednika, daje pravo na naknadu štete i „ostalim licima“, u koje ubrajamo:

- lice koje je bilo u pritvoru, a krivični postupak nije pokrenut ili je obustavljen ili je pravosnažnom presudom oslobođeno od optužbe ili je optužba odbijena;

- lice koje je izdržavalo kaznu lišenja slobode, a povodom ponavljanja krivičnog postupka izrečena mu je kazna lišenja slobode u kraćem trajanju od kazne koju je izdržalo ili mu je izrečena krivičnopravna sankcija koja se ne sastoji od lišenja slobode ili je oglašeno krivim a oslobođeno od kazne;

- lice koje je usljed pogrešnog ili nezakonitog rada organa gonjenja neosnovano lišeno slobode ili je zadržano u pritvoru ili ustanovi za izdržavanje kazne ili kaznene mjere duže nego što je bilo odlučeno;

- lice koje je u pritvoru provelo duže nego što traje kazna zatvora na koju je osuđeno;








15 Član 432. stav 1. tačka a. ZKP BiH.
16 Član 432. stav 1. tačka b. ZKP BiH.
17 Član 435. stav 2. ZKP BiH.
18 Član 435. stav 1. ZKP BiH.



- lice koje je lišeno slobode bez zakonskog osnova, a nije mu određen pritvor, niti mu je vrijeme za koje je lišeno slobode uračunato u izrečenu kaznu za krivično djelo ili prekršaj.23

Pravo na naknadu štete neće imati lice koje je svojim nedozvoljenim postupkom prouzrokovalo lišenje slobode. Pored toga, pravo na naknadu štete neće imati ni lice koje je bilo u pritvoru, a nije došlo do pokretanja krivičnog postupka ili je postupak obustavljen ili je pravosnažnom presudom oslobođeno od optužbe, ili je optužba odbijena, ako je krivični postupak okončan odustankom tužioca na osnovu sporazuma sa osumnjičenim odnosno optuženim ili je u ponovljenom postupku optužba odbijena zbog nenadležnosti suda, a tužilac je preduzeo krivično gonjenje pred nadležnim sudom ili je postupak obustavljen zbog smrti osunjičenog odnosno optuženog.24


2.1. Pravo na pokretanje postupka naknade štete pričinjene putem sredstava javnog informisanja


Pored prava na naknadu štete zbog neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode, oštećeno lice ima pravo da zahtijeva od Suda objavljivanje u štampi ili kojem drugom sredstvu javnog informisanja, koje je prikazalo slučaj na koji se odnosi neopravdana osuda ili neosnovano lišenje slobode i koje je time povrijedilo ugled tog lica, saopštenje o odluci iz koje proizilazi neopravdana osuda ili neosnovano lišenje slobode.

Ukoliko slučaj oštećenog lica nije prikazan u sredstvima javnog informisanja, ali je s tim slučajem upoznat određeni krug lica, na zahtjev oštećenog Sud će dostaviti saopštenje o odluci, organu ili pravnom licu u kojem je to lice zaposleno ili političkoj stranci odnosno udruženju građana u kojem to lice djeluje kao član.


3. Zastarjelost prava na naknadu štete


Zastarjelost potraživanja je materija koja se uređuje odredbama čl. 360-
393. Zakona o obligacionim odnosima. Zastarjelošću ne dolazi do gašenja prava nego prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveza.25 Drugim riječima, zastarjelošću se gubi pravo na tužbu u formalnom smislu i može nastati naturalna




19 Član 436. stav 1 i 2. ZKP BiH.
20 Član 436. stav 3. u vezi sa članom 432. stav 1. ili članom 205. ZKP BiH.
21 Član 360. stav 1. ZOO.



obligacija, a ukoliko tuženi ne prigovori zastarjelom tužbenom zahtjevu Sud će donijeti odluku.26

Zastarjelost nastupa kada protekne zakonom određeni rok u kojem je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveza.27 U slučaju o kojem raspravljamo Zakon o krivičnom postupku BiH je odredio trajanje zastarnog roka. Prema Zakonu o obligacionim odnosima potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje je štetu pričinilo.28 U našem slučaju pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude i neosnovanog lišenja slobode zastarjeva u roku od tri godine od dana pravosnažnosti presude kojom je optuženi oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno od dana pravosnažnosti rješenja tužioca ili Suda kojim je postupak obustavljen, a ako je povodom zahtjeva za podnošenja vanrednog pravnog lijeka podnesena žalba apelacionom odjeljenju Suda BiH od dana prijema odluke postupajućeg vijeća.

Jedno od najspornijih pitanja iz materije naknade štete je vrijeme dospjelosti obaveze na naknadu štete. Zakon o obligacionim odnosima je jednostavno propisao da obaveza naknade štete dospijeva trenutkom nastanka štete. Postavlja se pitanje kada je šteta nastala? U razmatranom slučaju šteta je nastala u trenutku prestanka djelovanja štetne radnje. Do tada je šteta postojala tako da zahtjev za naknadu štete dospijeva od kada je sudska greška u postupku otkrivena i otklonjena i oštećeno lice pravosnažno oslobođeno od optužbe ili je optužba odbijena. Sve do tog momenta oštećeni je trpio štetu sve do trenutka kada štetna radnja prestaje djelovati i više ne utiče na imovinu i ličnost oštećenog. Ovim se ne prejudicira mogućnost dosuđivanja buduće štete ako Sud u parničnom postupku utvrdi da je po redovnom toku stvari izvjesno da će ona trajati i u budućnosti.29 Sudska praksa smatra da je šteta nastala kada se utvrdi odgovornost za štetu i njena visina. Najčešće je to trenutak donošenja sudske odluke. U ovom posebnom slučaju odgovornost države za naknadu štete nastale sudskom zabludom momenat nastanka štete se ne može podvesti pod dan ili datum donošenja sudske odluke. Iz odredaba o zastarjelosti potraživanja na naknadu štete možemo zaključiti da je šteta nastala najkasnije zaključno sa danom pravosnažnosti presude kojom je optuženi oslobođen od optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravosnažnosti rješenja tužitelja ili suda kojim je postupak obustavljen, a ako je donesena povodom vanrednog pravnog lijeka od dana prijema odluke vijeća apelacionog odjeljenja Suda.30 Proizilazi da je momenat nastanka štete u ovom slučaju precizno definisan, ali nije visina štete. Visina štete utvrdiće se kao visina naknade štete



22 Član 360. stav 3. ZOO.
23 Član 360. stav 2. ZOO.
24 Član 376. stav 1. ZOO.
25 Član 203. ZOO.
26 Član 433. stav 1. ZKP BiH.



sporazumom između oštećenog i nadležnog ministarstva ili će se utvrditi po tužbi oštećenog lica u sudskom parničnom postupku.

Ovo pitanje je od značaja zbog utvrđivanja dužine trajanja akcesornih obaveza na isplate zateznih kamata na utvrđeni a neisplaćeni iznos naknade štete. Prema odredbi člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj posebnim zakonom. Po našem mišljenju, zatezna kamata se duguje od momenta pravosnažnosti presude ili rješenja odnosno od dana prijema odluke apelacionog vijeća Suda BiH, kako je to propisano odredbom člana 433. stav 1. ZKP BiH, na visinu naknade štete koja će se utvrditi sporazumom ili presudom.

Ovako izvođenje zaključka smatramo opravdanim i sa jezičko logičkog aspekta tumačenja kao i po sistematskom tumačenju zakonskih odredbi a i sa aspekta zaštite povjerioca, u ovom slučaju oštećenog.


4. Postupak ostvarivanja prava na naknadu štete


Postupak ostvarivanja prava na naknadu štete u slučaju neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode sadržan je u odredbama čl. 433. stav 2. i 434. Zakona o krivičnom postupku BiH.

Postupak ima dvije faze:

- u prvoj se želi postići sporazumno rješenje zahtjeva,

- druga se pokreće tužbom sudu radi donošenja presude o naknadi štete.


4.1. Sporazumijevanje o odštetnom zahtjevu


Prije podnošenja tužbe Sudu, oštećeni je obavezan da se sa svojim zahtjevom obrati nadležnom ministarstvu Bosne i Hercegovine radi postizanja sporazuma o postojanju štete, vrsti i visini naknade. Ovaj postupak bi se mogao nazvati prethodnim postupkom čiji je cilj da se poravnanjem31 preduhitri sudski spor i sa što manje troškova ostvari sporazum o postojanju štete, njenoj vrsti i visini. Predmet poravnanja prvenstveno obuhvata pitanje osnova štete. Šteta postoji ako se utvrde uslovi odgovornosti za štetu, tj. da je oštećeni lice neopravdano osuđeno ili neosnovano lišeno slobode koje je pretrpjelo materijalnu ili




31 Čl. 1089-1098. ZOO.



nematerijalnu štetu u određenim iznosima. Drugim riječima, poravnanje o postojanju štete, njenoj vrsti i visini je poravnanje o obligacionopravnom odnosu koji postoji, jer ukoliko obligacija ne bi postojala poravnanje bi bilo ništavo u smislu odredbe člana 1097. Zakona o obligacionim odnosima.

U ovoj materiji moraju se riješiti dva pitanja: jedno je pitanje procesnopravnih propisa potrebnih za postizanje ovog sporazuma, a drugo je pitanje da li je postupak sporazumijevanja neophodan uslov za očuvanje prava na tužbu. Sporazumi odnosno ugovori po materijalnom pravu i po svojoj pravnoj prirodi, među koje ulazi i sporazum o poravnanju, nisu podložni posebnim procesnim pravima. U razmatranom slučaju zakonodavac je povjerio ulogu pregovarača i saugovarača Ministarstvu pravde BiH. Po našem mišljenju za ovu ulogu je primjerenija nadležnost Pravobranilaštva BiH, koje je zakonski zastupnik države u imovinskopravnim odnosima. Odredbama člana 434. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH postupak sporazumijevanja oštećenog i države svodi se na usvajanje ili odbijanje zahtjeva oštećenog donošenjem odluke nadležnog ministarstva BiH u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva. Odatle se izvodi zaključak da u ovoj ugovornoj materiji nadležnost pripada organu uprave i da se povodom toga vodi skraćeni upravni postupak koji se završava rješenjem kojim se odlučuje o prihvatanju zahtjeva u cjelosti ili djelomično. Dispozitiv takvog rješenja mora sadržavati sve elemente izvršne isprave, tj. vrstu štete, visinu, rokove i način isplate. Ministarstvo pravde BiH može da odbije zahtjev i da o njemu ne odluči u roku od tri mjeseca. Ovaj rok za sporazumijevanje dovodi do prekida trogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe člana 388. Zakona o obligacionim odnosima. Protek tromjesečnog roka bez donošenja rješenja otvara mogućnost podnošenja tužbe sudu u pogledu cijelog neprihvaćenog zahtjeva ili u pogledu dijela zahtjeva koji nije prihvaćen od nadležnog ministarstva.32

Drugo je pitanje je li postupak sporazumijevanja sa državnim ministarstvom uslov za očuvanje prava na tužbu i da li tužbeni zahtjev može biti različit od neusvojenog ili djelimično usvojenog zahtjeva za sporazumno rješenje potraživanja naknade štete. Sudska praksa u Republici Hrvatskoj odgovara da podnošenje odštetnog zahtjeva van spora, nije pozitivna procesna pretpostavka radi koje bi sud odbacio tužbu ako je tužilac takav zahtjev propustio podnijeti.33 Suprotno se izjašnjavaju komentatori ZKP BiH koji smatraju da je postupak sporazumijevanja i obraćanja Ministarstvu pravde BiH obavezan, a da u protivnom, u postupku pripremanja glavne rasprave, prilikom prethodnog ispitivanja tužbe Sud treba odbaciti tužbu za naknadu štete, jer prethodno nije sproveden upravni




32 Komentari Zakona o krivičnom-kaznenom postupku u BiH, Zajednički projekt Vijeća Evrope i Evropske komisije, Sarajevo, 2005, 1004.



postupak u skladu sa zakonom.34 Po našem mišljenju zaključivanje komentatora ZKP BiH je pretjerano strogo, jer se u ovom postupku ne radi o upravnom postupku nego o postupku sporazumijevanja što bi bilo jasnije kada bi na strani države učestvovalo Pravobranilaštvo BiH. Insistiranje na tome da se zbog nepodnošenja zahtjeva za sporazumijevanje oštećenom uskraćuje pravo na tužbu suprotno je Ustavu BiH i Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer lišava građane prava na sudsku zaštitu i prava na pravično suđenje, te bi ovakvo tumačenje, do izmjene zakonskih odredbi, kroz sudsku praksu, trebalo zanemariti.

Pored toga, postavlja se i pitanje vezano za odnos između predmeta i sadržaja postavljenog zahtjeva u fazi sporazumijevanja u odnosu na mogućnosti promjene koja bi se pojavila prilikom podnošenja tužbe. Prema sudskoj praksi u Republici Hrvatskoj, ako stranke ne postignu sporazum i oštećeni zatraži sudsku zaštitu, on nije ograničen visinom zahtjeva postavljenog upravnom tijelu, jer pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obavezuju stranke.35 Kao što vidimo sudska praksa u RH smatra da postupak koji se pred organom uprave vodi o zahtjevu osobe neosnovano osuđene ili neopravdano lišene slobode, po svojoj pravnoj prirodi ima značaj pregovora za zaključenje ugovora. Kao što smo već istakli, komentatori ZKP-a BiH smatraju da se umjesto o pregovorima za zaključenje ugovora o poravnanju ovdje radi o vođenju upravnog postupka koji je obavezan za stranke te da se ovo pitanje po zakonodavstvu u BiH ne može ni postavljati, a što smo ocijenili pretjeranim, neustavnim i kršenjem ljudskih prava na pristup sudu i na pravično suđenje.


4.2. Postupanje suda po tužbi za naknadu štete



4.2.1. Subjekti obligacije odgovornosti za štetu


Postojanje subjekata obligacije odnosno njihova identifikacija jedan je od opštih uslova za uspostavljanje građanskopravne odgovornosti. U pravilu to su oštećeni i odgovorno lice. U razmatranom slučaju oštećeni tj. povjerilac može biti samo lice koje je oštećeno neopravdanom osudom ili neosnovanim lišenjem slobode. Na strani ovoga lica je aktivna legitimacija za podnošenje tužbe Sudu. Pored samog oštećenog, kao aktivno legitimisani pojavljuju se i njegovi nasljednici kojima, po zakonu, pripada pravo na naknadu štete samo u vidu imovinske





34 Komentari Zakona o krivičnom-kaznenom postupku BiH, op. cit., 1005-1006.



(materijalne štete) i to u onim granicama kako je oštećeni uputio zahtjev Sudu.36 Nasljednici mogu, iza smrti tužioca, nastaviti započeti sudski postupak ili ga sami pokrenuti, ako ga oštećeni za života nije pokrenuo u okvirima zakonskog zastarnog roka koji nije protekao iako se oštećeni nije punovažno odrekao zahtjeva.

Pasivno legitimisano lice u slučaju odgovornosti države je Bosna i Hercegovina.37 Za sudski postupak nadležan je Sud BiH, jer prema odredbi člana 1. stava 3. Zakona o parničnom postupku BiH, Sud BiH rješava imovinske sporove (parnični postupak) proistekle iz štete koja je nastala pri vršenju poslova organa uprave BiH, drugih institucija BiH i službenih lica tih organa i institucija.

Radi se o isključivoj odgovornosti države za štetu. Ovo je specifičan slučaj odgovornosti države, tj. pravnog lica za štetu, te je, izuzetno isključena supsidijarna primjena opštih pravila odgovornosti pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ.38 Osnov odgovornosti je ovdje objektivan i država odgovara bez utvrđivanja krivice organa ne ispitujući nezakonitost ili nepravilnost rada državnih organa. Zbog toga ovdje ne postoje uslovi ni za regresni postupak u smislu supsidijarne primjene odredaba člana 172. stav 2 i 3. ZOO.

Objektivna odgovornost države proizilazi iz uzroka ove štete tj. iz neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode, bez obzira da li je do toga došlo krivicom vršioca dužnosti državnog organa. Izuzetno, krivica se može tražiti u ponašanju samog oštećenog čije skrivljeno ponašanje dovodi do isključenja odgovornosti za naknadu štete, u smislu odrebe člana 436. stav 3. ZKP BiH. S obzirom da je osnov objektivna odgovornost, radnja državnog organa koja je uzrok prouzrokovanja štete je zakonom određena.39 Mada se nezakonitost ili nepravilnost rada državnih organa za neopravdanu osudu ili nezakonito lišenje slobode ne ispituje, to ne znači da je isključena odgovornost službenih lica za nepravilan i nezakonit rad ili da je isključena odgovornost trećeg lica (svjedoka, vještaka ili drugih neslužbenih lica zbog davanja lažnog iskaza ili upotrebe lažne isprave i sl.) prema odredbama posebnih zakona ili po opštim propisima, pa tako i za naknadu štete koja se može raspravljati u posebnoj parnici.

I opis štete je zakonom utvrđen, a to je neopravdana osuda ili neosnovano lišenje slobode. Pored naknade štete koju oštećeni trpi zbog neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode koja može biti materijalna ili nematerijalna, oštećenim licima se priznaje pravo na rehabilitaciju kao i druga prava. Naknada štete se dosuđuje kako za materijalnu tako i za nematerijalnu štetu. Za materijalnu štetu naknada se prvenstveno dosuđuje u novčanom obliku, a za nematerijalnu štetu



36 Član 435. stav 1. ZKP BiH.
37 Član 434. stav 3. ZKP BiH.
38 Član 172. ZOO.



naknada treba da se ostvari u nenovčanom obliku, kao što je naknada štete prouzrokovana sredstvima javnog informisanja.40


4.2.2. Materijalna šteta i njena naknada


Šteta je, prema važećoj zakonskoj definiciji, umanjenje nečije imovine (obična šteta) i spriječavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Materijalna šteta je posebno vezana za prestanak radnog odnosa kao posljedicu osude na kaznu zatvora što dalje dovodi do nepostojanja obaveze poslodavca da ponovo zaključi ugovor o radu nakon što se utvrdi zabluda u vezi sa krivičnom odgovornošću oštećenog lica.

Vezano za materijalnu štetu pojavljuje se indirektna šteta koja nastaje usljed gubitka zaposlenja a koja se sastoji od gubitka svojstva osiguranika socijalnog i penzijskog osiguranja. Ova indirektna šteta označava se i kao „druga prava“ neopravdano osuđenih lica odnosno lica neosnovano lišenih slobode. Ova šteta je posebno regulisana kao „pravo na naknadu štete u vezi sa zaposlenjem“.41 Zakonodavac ovu štetu svodi na priznanje radnog staža ili svojstvo osiguranika socijalnog osiguranja kao da je takvo lice bilo na radu u vrijeme lišenja slobode zbog kojeg je izgubilo staž, a nakon toga mu se u staž uračunava i vrijeme nezaposlenosti do kojeg je došlo bez krivice oštećenog lica.42 Ovu naknadu smo vezali za indirektnu štetu jer se iznosi neuplaćenih doprinosa ne isplaćuju oštećenom nego poslodavcu odnosno fondovima osiguranja iz sredstava BiH, dok se staž osiguranja oštećenog uračunava u penzijski staž.

Prema odredbi člana 441. stav 2. ZKP BiH ostvarivanje priznavanja radnog staža i staža osiguranja realizuje se vansudskim putem, zahtjevom nadležnom organu odnosno pravnom licu koje je dužno uzeti u obzir staž osiguranja odnosno radni staž licu neopravdano osuđenom ili neosnovano lišenom slobode, kao da je za vrijeme lišenja slobode bilo na radu.43

Ukoliko organ ili pravno lice koje rješava priznavanje radnog staža odnosno staža osiguranja u upravnom postupku ne uzme u obzir staž koji se zakonom priznaje licu neopravdano osuđenom ili neosnovano lišenom slobode,





40 Član 437. ZKP BiH.
41 Član 441. ZKP BiH.
42 Član 441. stav 1. ZKP BiH.



oštećeni može tužbom zahtijevati da Sud utvrdi da je priznavanje staža osiguranja nastupilo po zakonu.44

Postavlja se pitanje da li je oštećeni prije obraćanja Sudu obavezan da se obrati organu ili pravnom licu? Smatramo da je podnošenje tužbe, u ovom slučaju, uslovljeno prethodnim zahtjevom za upis nedostajućeg staža osiguranja, ali da oštećeno lice nije obavezno iscrpiti sve pravne lijekove u upravnom postupku prije podnošenja tužbe sudu.45 Ovim posebnim zakonskim odredbama o priznavanju i uračunavanju izgubljenog radnog staža odnosno staža osiguranja postiže se reparacija značajnog dijela štete zbog prestanka radnog odnosa kao posljedice neosnovanog osuđivanja odnosno pritvaranja oštećenog lica.46

Preostali dio pretrpljene štete zbog prestanka radnog odnosa može se postaviti u vidu zahtjeva za naknadu izgubljene zarade ili izgubljenih prihoda. Visina izgubljene zarade se utvrđuje na osnovu neisplaćenih ličnih dohodaka u visini u kojoj je ostvarivana neposredno prije početka izdržavanja zatvorske kazne ili mjere pritvora. Sudska praksa ne prihvata zahtjeve u dijelu kojim oštećeni traži isplaćene povišice ličnog dohotka do kojih je došlo za vrijeme izdržavanja kazne zatvora ili pritvorske mjere. Sudska praksa priznaje potraživanja naknade štete u visini neisplaćenog dječijeg doplatka, naknade za odvojeni život, naknade zbog neiskorišćenog godišnjeg odmora, naknade za poboljšanje zdravlja za vrijeme lišenja slobode (troškova liječenja, gubitka zarade zbog nesposobnosti ili smanjene sposobnosti za rad, nemogućnosti napredovanja, potrebe za tuđom njegom i pomoći i sl.).47 Sudska praksa prihvata i zahtjev u visini iznosa oduzete imovinske koristi ili štete od upropaštenih usjeva.48 Troškovi odbrane i troškovi krivičnog postupka su vid materijalne štete sa kojim se ne iscrpljuju svi priznati oblici materijalne štete i njene naknade u slučaju neopravdane osude i neosnovanog lišenja slobode.49

Na iznose naknade štete oštećenom pripada pravo na zatezne kamate čija dospjelost zavisi od oblika štete. Za povremena dospjela novčana davanja zatezna kamata teče od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.50 Sudska praksa afirmiše stav da na neisplaćene iznose plate, zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, zatezne kamate počinju teći od dospjelosti svakog pojedinačnog






44 Član 441. stav 3. ZKP BiH. 45 Brežanski, J., op. cit., str. 30. 46 Ibid.
47 Član 195. ZOO.
48 Brežanski, J., op. cit., 32.
49 Ibid.
50 Član 279. stav 3. ZOO.



iznosa, smatrajući da plata nije povremeno potraživanje koje se podvodi pod odredbu člana 279. stav 3. ZOO.


4.2.3. Nematerijalna šteta i njena naknada


Nematerijalna šteta, kao pojam je oblik štete koji se javlja kada je povrijeđeno neko lično, nematerijalno dobro oštećenog lica. Lična dobra su tijesno vezana za ličnost i sadržana su u fizičkom i psihičkom integritetu čovjeka i njegovim socijalnim odnosima i statusu koji uživa. Nepovrjedljivost čovjekove ličnosti i njegovih socijalnih funkcija i pravnog statusa predmet je i građanskopravne zaštite.

Šteta koju ličnost trpi, po važećim zakonskim rješenjima postojaće ako oštećeni trpi psihofizičke bolove i strah odnosno povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti. Nas ovdje interesuje zakonom posebno priznata povreda prava na slobodu radom državnih organa. Sloboda kao vrijednost nema cijenu tako da se oblik reparacije (popravljanja) ovakve štete, po našem mišljenju, principijelno sadrži u odredbama glave XXXII ZKP BiH, računajući i prikazanu materijalnu štetu. Povreda moralnog integriteta ličnosti se ne može adekvatno reparirati materijalnim sredstvima. Nematerijalna reparacija je najadekvatnija, ali ona se u novije vrijeme od strane oštećenih lica smatra nedovoljnim zadovoljenjem interesa oštećenih lica. Zbog ovoga se građansko pravo nalazi u trajnoj dilemi kako da pravilno postupa u izboru sredstava reparacije nematerijalne štete. Po prirodi stvari, a to zakonodavac i nalaže, prednost treba dati nenovčanoj reparaciji. Tako je postupljeno ne samo u ovim posebnim propisima ZKP BiH koji su lex specialis ali je isto rješenje zastupljeno i u opštem propisu. U odredbi člana 199. Zakona o obligacionim odnosima uređuju se nenovčana reparacija nematerijalne štete kroz
„objavljivanje presude ispravke“ u slučaju povrede prava ličnosti po nalogu suda. Tek iza ove odredbe slijedi odredba člana 200. Zakona o obligacionim odnosima koja uređuje pravo na novčanu naknadu nematerijalne štete.


4.2.3.1. Moralna satisfakcija


Zakon o krivičnom postupku BiH odredbom člana 437. posebno uređuje
„naknadu štete prouzrokovane sredstvima javnog informisanja“. Ovom odredbom propisuje se „javno izvinjenje“ oštećenom licu po njegovom zahtjevu kao objavu u novinama ili drugom sredstvu javnog informisanja, uz ispunjenje sljedećih uslova:

- da je povrijeđen ugled lica koje je neosnovano osuđeno i lišeno slobode,



- da je slučaj na koji se odnosi neopravdana osuda ili neosnovano lišenje slobode prikazano u sredstvima javnog informisanja i tako povrijeđen ugled oštećenog lica i

- da je oštećeno lice podnijelo zahtjev Sudu pošto Sud u ovom slučaju ne postupa po službenoj dužnosti.

Ako prihvati zahtjev oštećenoga Sud će objaviti saopštenje o odluci, ali ne i samu sudsku odluku.

Ukoliko slučaj osude i lišenje slobode nije prikazan u sredstvima javnog informisanja, oštećeno lice kojem je narušen ugled podnosi zahtjev sudu da saopštenje o odluci iz koje proizilazi neopravdanost ranije osude odnosno neosnovanog lišenja slobode dostavi organu ili pravnom licu u kojem je lice zaposleno odnosno političkoj stranci ili udruženju građana u koje je lice učlanjeno, ako je to neophodno za njegovu moralnu rehabilitaciju.

Pravo na podnošenje ovog odštetnog zahtjeva, mada je nematerijalnog karaktera, po izričitoj zakonskoj odredbi, poslije smrti oštećenog lica prelazi na zakonom određena lica iz kruga bliskih srodnika oštećenog i to na: bračnog ili vanbračnog druga, djecu, roditelje, braću i sestre.51 Ovaj zahtjev se može i samostalno podnijeti i kada nije podnesen zahtjev za naknadu štete.52 Ovaj zahtjev se može podnijeti i ako je povodom izjavljenog vanrednog pravnog lijeka promijenjena pravna kvalifikacija djela, pošto je po pravnoj kvalifikaciji djela u ranijoj presudi bio teže povrijeđen ugled osuđenog lica.53

Zahtjev za moralnu satisfakciju podnosi se Sudu u roku od šest mjeseci od dana pravosnažnosti odluke o neopravdanoj osudi odnosno neosnovanom lišenju slobode ili odluke u kojoj je povodom uvaženog vanrednog pravnog lijeka izvršena nova pravna kvalifikacija djela. O ovom zahtjevu odlučuje vijeće krivičnog odjeljenja Suda BiH, u formi rješenja protiv kojeg je dozvoljena žalba, po kojoj odlučuje vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH. Ovaj postupak je odvojen od parničnog postupka po zahtjevu za naknadu štete.


4.2.3.2. Moralna rehabilitacija


Kao sljedeća, posebno, Zakonom o krivičnom postupku propisana mjera zaštite ličnosti neopravdano osuđene i neosnovano lišene slobode, odredbom člana




51 Član 438. stav 1. ZKP BiH.
52 Član 438. stav 2. ZKP BiH.
53 Član 438. stav 3. ZKP BiH.



439. ZKP BiH propisana je rehabilitacija čiji je rezultat poništavanje upisa neopravdane osude u kaznenoj evidenciji. Rješenje o rehabilitaciji donosi Sud po službenoj dužnosti i dostavlja organu nadležnom za vođenje kaznene evidencije. Nakon toga o poništenom upisu službena lica ne smiju nikome davati takve podatke.

Ukoliko Sud po ovom pitanju ne bi postupio po službenoj dužnosti oštećeno lice ima pravo na samostalni zahtjev kojim traži da Sud donese rješenje o poništavanju upisa neopravdane osude u kaznenoj evidenciji.

Odredbom člana 440. ZKP BiH zabranjuje se zloupotreba podataka koji se odnose na neopravdanu osudu ili neosnovano lišenje slobode, na način da svako lice koje na bilo koji način dođe do takvih podataka isto ne smije upotrijebiti na štetu rehabilitacije lica protiv kojeg je vođen krivični postupak. Zloupotreba ovih podataka povlači kako krivičnu tako i građansku odgovornost.


4.2.3.3. Novčana naknada nematerijalne štete


Naknada nematerijalne štete moguća je samo u cilju satisfakcije. Satisfakcija je subjektivna reparacija štete, koja se može javiti u nenovčanim oblicima koje smo u prednjem izlaganju prikazali, ali i u novčanom obliku, jer to zakon dozvoljava. Novčana naknada nematerijalne štete je imovinska satisfakcija, jer to nije naknada materijalne štete koja je jedini mogući novčani ekvivalent uništenog ili oštećenog materijalnog dobra, nego je to novčano davanje odmjereno prema potrebi zadovoljavanja oštećenog. Polazeći od ovoga, pretpostaviti je da bi oštećeni bio zadovoljen samo visinom odštetnog zahtjeva koji on odredi. Međutim, zadovoljenje oštećenog treba da pretrpi objektivnu procjenu. Ukoliko bi se zadovoljenjem smatrala samo ona satisfakcija koju oštećeni traži to bi bila naknada afekcione vrijednosti, a ne naknada nematerijalne štete odnosno imovinska satisfakcija.

Zbog izložene zakonske regulative smatramo da će Sud moći ocijeniti opravdanim zahtjev za novčanom satisfakcijom, ako nađe da posredstvom nenovčanih oblika satisfakcije nije postignuto potpuno zadovoljenje oštećenog lica.

Odredbom člana 200. stav 2. Zakon o obligacionim odnosima propisuje mjerila za odlučivanje o visini zahtjeva za naknadu nematerijalne štete. Prilikom utvrđivanja visine novčane satisfakcije sud mora da vodi računa o:

- značaju povrijeđenog dobra,

- cilju kome treba da služi ta naknada i

- da se njome ne pogoduje težnjama koje su ne spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.



U slučaju povrede prava na slobodu povrijeđeno neimovinsko dobro jeste sloboda ličnosti kao fundamentalno ljudsko pravo. Kako je posebnim propisom, Zakonom o krivičnom postupku BiH predviđeno, čini se da je povreda prava na slobodu ličnosti pričinjena od strane države dovoljan osnov za dosuđivanje naknade štete te da su ove odredbe začele tzv. objektivnu koncepciju naknade nematerijalne štete koja dobija sve više pristalica. Uz povredu slobode ličnosti pričinjenu neopravdanom osudom ili neosnovanim lišenjem slobode, priključuju se i druge povrede ličnih dobara tj. ugleda, časti i dostojanstva ličnosti, odnosno drugih prava ličnosti. U cilju utvrđivanja visine satisfakcije iz okolnosti slučaja Sud procjenjuje stepen narušenosti ugleda s obzirom na negativnu razliku odnosa društvene sredine prema oštećenom; njegovu raniju osuđivanost; dužinu trajanja lišenja slobode, objavljivanje saopštenja u sredstvima informisanja, tj. javnog izvinjenja, težinu i prirodu krivičnog djela za koje je bio osuđen odnosno osumnjičen, uslov izdržavanja zatvorske kazne ili pritvorske mjere.54 Od okolnosti slučaja zavisi i postavljanje odštetnog zahtjeva za novčanom satisfakcijom zbog pretrpljenih duševnih bolova usljed pretrpljenog straha, smanjenja životnih aktivnosti ili oštećenja zdravlja.

Prema važećim subjektivnim konceptima nematerijalne štete Sud mora utvrditi da li je, prema okolnostima slučaja, a naročito jačini bolova, intenzitetu straha i njihovom trajanju opravdano dosuditi pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete. Subjektivna koncepcija nematerijalne štete pod štetom podrazumijeva ne samo povredu ličnih prava nego u stvari pravnorelevantnu povredu koja izaziva posljedice po ličnost određenog lica. Po subjektivnoj koncepciji zahtjev će biti osnovan ukoliko je povreda dovela do naročito intenzivnih bolova i straha većeg intenziteta i trajanja. Međutim pravo na slobodu povrijeđenog neopravdanom osudom i neosnovanim lišenjem slobode je šteta po sebi tako da smatramo da sama činjenica postojanja neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode predstavlja štetu za koju je osnovano dosuditi naknadu zbog same te činjenice, a njenu visinu određivati na osnovu okolnosti slučaja i subjektivnog doživljaja oštećenog.

Prilikom utvrđivanja visine Sud je, po našem mišljenju, dužan naročito uzeti u obzir činjenicu da li je oštećeni iskoristio sredstva koja mu omogućuju moralnu satisfakciju i koja su mu data odredbama ZKP BiH na dispoziciju. Kao okolnosti koje se u sudskoj praksi uzimaju u obzir prilikom odmjeravanja visine novčane naknade nematerijalne štete navode se: značaj slobode kao povrijeđenog dobra, cilj kojem služi naknada, koji može biti samo satisfakcija, krivično djelo koje je oštećenom stavljano na teret, konstitucione predispozicije, promjene zdravstvenog stanja i pogoršanje zdravlja oštećenog, društvena uloga ili status




54 Brežanski, J., op. cit. 36.



oštećenog u zajednici, dužina trajanja i uslovi izdržavanja lišenja slobode, ranija osuđivanost i porodične prilike.

Sudska praksa presuđuje nematerijalnu štetu zbog neopravdane štete ili neosnovanog lišavanja slobode i štetu zbog povreda uvrede časti i drugih prava ličnosti u jednokratnom iznosu.55 Drugim riječima, nematerijalna šteta zbog povrede prava na slobodu jedinstveni je vid štete koji u sebi obuhvata sve štetne posljedice nastale po ličnost oštećenog zbog neosnovanog lišenja slobode. Pjesnički rečeno, ova ideja je sadržana u imaginaciji pjesničke riječi koja kaže: „O lijepa, o draga, o slatka slobodo, daru u kom sva blaga svevišnji Bog je do.“


4.2.3.4. Praksa Evropskog suda za ljudska prava


Odredba člana 5. stav 5. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljem tekstu: EKLJP) glasi: Svako ko je bio žrtva hapšenja ili lišenja slobode suprotno odredbama ovog člana ima pravo na obeštećenje“.

U predmetu Kurt protiv Turske (presuda od 25. maja 1998. godine, u pogledu zahtjeva zbog nestanka sina usljed prakse vlasti u jugoistočnoj Turskoj, podnositeljica predstavke i njen sin tražili su da im Sud dosudi na ime nematerijalne štete iznos od 70.000 funti sterlinga i to: 30.000 funti zbog nestanka sina, 10.000 za duševne patnje i 30.000 za njih oboje, jer su bili žrtve prakse
„nestajanja osoba“ u jugoistočnoj Turskoj. Sud je dosudio obeštećenje oboma u iznosu od 10.000 funti.56

U predmetu Huber protiv Švajcarske (presuda od 23. oktobra 1990. godine) Sud zaključuje: čak i ako je podnositeljica predstavke pretrpjela takvu štetu (nematerijalnu štetu-primjedba BM), ova presuda joj obezbjeđuje dovoljno pravično zadovoljenje u okolnostima slučaja.57

U predmetu Letellier protiv Francuske (presuda od 26. juna 1991. godine), podnositeljica predstavke, koja je povredu člana 5. stav. 3. EKLJP istakla zbog dužine trajanja pritvora, tražila je da joj se dosudi 10.000 franaka za nematerijalnu štetu i 435.000 franaka za materijalnu štetu. Zahtjev za naknadu materijalne štete je obrazložila da predstavlja polovinu zarade koju je njen restoran-bar mogao obezbjediti u vremenu između njenog hapšenja i presude porotnog suda. Sud je odbio zahtjev za naknadu materijalne štete, zato što je




55 Presuda suda BiH, br. P-52/07 od 04.11.2008.
56 Izvod iz sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava 1, Sarajevo 2001., str. 351.



pritvor prije suđenja u cjelosti uračunat u kaznu. U vezi sa nematerijalnom štetom, Sud smatra da ova presuda predstavlja dovoljnu naknadu za nematerijalnu štetu.58


4.2.3.5. Dosuđeni iznosi nematerijalne štete na Sudu BiH


Iznijećemo samo kratki uvod u dosadašnju praksu Suda BiH u primjeni ovog pravnog instituta.

Konačno opredjeljenim tužbenim zahtjevom na pripremnom ročištu tužitelj smanjuje prvobitno opredjeljeni tužbeni zahtjev od 10.500,00 KM na iznos od 3.750,00 KM. Tužitelj je u pritvoru proveo 50 dana više nego što mu je izrečena zatvorska kazna i zahtijevao je da se na ime nematerijalne štete za svaki provedeni dan dužeg boravka u pritvoru dosudi po 50,00 KM, kako bi se koliko-toliko zadovoljila pravda s obzirom na intenzivne duševne bolove i pojavu drugih psihičkih oboljenja. (Presuda Suda BiH broj Gž-26/09 od 02.06.2009. godine).

Tužitelj je proveo u pritvoru 82 dana. Vlasnik je ugostiteljske radnje u jednom većem gradu iz zapadne Bosne, starosti 27 godina, sa širokim krugom poznanika. Stavljalo mu se na teret neovlaštena proizvodnja i promet narkotika, a sredstva informisanja objavili su podatke o tome. Dosuđen mu je iznos od 5.400,00 KM na ime nematerijalne štete. (Presuda Suda BiH, broj: Gž-102/08 od 08.05.2009. godine).

Tužbeni zahtjev prvobitno opredjeljen na iznos od 22.260,00 KM, drugostepenom presudom dosuđeno 6.000,00 KM. Po shvatanju drugostepenog vijeća Suda BiH duševni bolovi zbog neopravdane osude predstavljaju jedinstven vid štete, jer obuhvataju sve štetne posljedice vezane za ličnost oštećenog, proistekle iz neosnovane presude, odnosno neosnovanog lišenja slobode, te se za ovu štetu dosuđuje jedan iznos naknade, pri čijem odmjeravanju sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja. Sud posebno ističe da izostanak zahtjeva tužitelja da zatraži od suda primjenu odredbe člana 199. ZOO, da sud naredi na trošak štetnika objavljivanje presude odnosno ispravke ili povlačenje izjave kojom je povreda učinjena ili što drugo čime se može ostvariti svrha naknade, ne isključuje i zahtjev za novčanu naknadu nematerijalne štete, pod uslovom da je povreda prava ličnosti prouzrokovala i duševne bolove, ali može eventualno uticati na visinu naknade. (Presuda Suda BiH, broj Gž-83/08 od 23.03.2009. godine).

Tužbeni zahtjev na 6.700,00 KM za 134 dana u pritvoru, zbog krivičnog djela neovlašćenog prometa opojnim drogama; ranije osuđivan, star 25. godina, do pritvora dobrog zdravlja, a tokom trajanja pritvora koristio tablete za smirenje.



Dosuđen traženi iznos naknade nematerijalne štete. (Presuda Suda BiH, broj: Gž- 87/08 od 10.03.2009. godine).

Tužbeni zahtjev u iznosu od 1.250,00 KM za 50 više provedenih dana u pritvoru, zbog krivičnog djela zloupotrebe, lošeg zdravstvenog stanja, usvojen u cjelini. (Presuda Suda BiH, broj: P-466/08 od 24.12.2008. godine).

Tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete od 100.000,00 KM a dosuđen iznos od 35.000,00 KM za neosnovano lišenje slobode od 13 mjeseci i 12 dana (407 dana). Tužilac je visokopozicionirani državni službenik međunarodnog značaja. Razvijen veliki medijski interes za trajanje postupka, narušeno zdravlje tokom boravka u pritvoru zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja i ovlaštenja i neprijavljivanja krivičnog djela. (Presuda Suda BiH, broj Gž-106/08 od 08.05.2009. godine).

Tužitelj optužen zbog falsifikovanja novca i pripadnosti organizovanoj zločinačkog grupi. Oslobođen od optužbe, u pritvoru proveo 8 mjeseci i 5 dana. Ranije osuđivan tri puta, oženjen, djeca trpila duševne patnje. Tužbeni zahtjev opredjelio na iznos od 37.500,00 KM ili za svaki dan pritvora po 150,00 KM. Dosuđeno mu 6.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete. (Presuda Suda BiH, broj: Gž-5/06 od 24.08.2006. godine)

Prema ovom kratkom uvidu u noviju praksu Suda BiH uočavamo da se visina naknade za neosnovano lišenje slobode ravna prema društvenom statusu oštećenog, koja okolnost ima prednost nad ostalim pravno relevantnim okolnostima za odmjeravanje visine naknade nematerijalne štete. Što je društveni status oštećenog značajniji i iznos naknade je veći. S tim u vezi se postavlja pitanje subjekta koji odlučuje o postavljanju tužbenog zahtjeva, jer se s većim mogućnostima oštećenog da obezbijedi uspješnijeg branioca i vještake pojavljuju više odmjereni tužbeni zahtjevi za naknadu nematerijalne štete. Utoliko postavljanje tužbenog zahtjeva ne zavisi od oštećenikove volje, jer bi samo od oštećenog opredjeljen i postavljen zahtjev mogao imati značenje njegove satisfakcije. O takvim faktorima, kao svojevrsnim indirektnim okolnostima slučaja sud bi morao voditi računa, kao i o pravilnom vrednovanju vještačkih nalaza i mišljenja.

Po našem mišljenju, neopravdano je dosuđivanje enormno visokih iznosa nematerijalne štete po osnovu odgovornosti države za neopravdanu osudu i neosnovano lišenje slobode. Pozivanje stranaka odnosno njihovih zastupnika na formiranu sudsku praksu u RS i BiH po kojoj se, po osnovu neosnovanog lišenja slobode i pritvora, te duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, ne isplaćuju nigdje iznosi manji od 2.500,00 do 3.000,00 KM, po mjesecu pritvora, su paušalni i neumjereni zahtjevi. Ovakve vještačke konstrukcije ako prate vještaci dolazi se u opasnost da sudovi i prihvate ovakve zahtjeve. Isto tako, formiranje sudske prakse koja bi se rukovodila tabelama i unaprijed utvrđenim iznosima po jedinici vremena, je paušalno i vodi nepravilnoj primjeni materijalnog prava. Radi poređenja, prema



Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine,59 naknada za smrt bliskog srodnika iznosi 5.000,00 KM, a satisfakcija za fizičke i duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti invalida prve kategorije sa 100% invaliditeta, odmjerena je u iznosu od 10.000,00 KM.

Satisfakcija koju zahtijeva oštećeni i opredjeljuje u tužbenom zahtjevu u novčanom iznosu bila bi za sud prihvatljiva ukoliko bi proizilazila iz njegove slobodne volje kada bi se moglo pretpostaviti da je on u stanju valorizovati svoje duševne bolove i patnju u novčani iznos. Prosječni građanin to nije u stanju, a teško da to polazi za ruke i stručnjacima, jer se upoređuje neuporedivo. Zbog toga se stvara tzv. „uobičajena sudska praksa u istim ili sličnim slučajevima“, koja je vještačka tvorevina nastala asistencijom vještih pravnih zastupnika i sudskih vještaka.


5. Zaključak


Odredbe glave XXXII ZKP BiH „postupak za naknadu štete“, rehabilitaciju i ostvarivanje drugih prava lica neopravdano osuđenih i neosnovano lišenih slobode propisuju subjekte obligacionog odnosa na naknadu štete. Pravila ZKP BiH sadrže odredbe o specifičnim vidovima materijalne i nematerijalne štete koji su tipični za povredu prava na slobodu „sudskom zabludom“ i upućuju na supsidijarnu primjenu odredaba Zakona o obligacionim odnosima o naknadi materijalne i nematerijalne štete. Odgovornost države za naknadu štete je samostalna i objektivna te je zbog toga garancija efikasnog ostvarenja prava oštećenog na naknadu.

Pravo na sudsku zaštitu ne bi trebalo biti uslovljeno prethodnim obraćanjem nadležnom ministarstvu za sporazumnim rješavanjem zahtjeva za naknadu štete jer je to suprotno međunarodnopravnim dokumentima koji u pravnom sistemu BiH imaju prioritet u primjeni nad domaćim zakonima.

Ovaj vid zaštite prava ličnosti trebalo bi da zadrži težište na nematerijalnim oblicima satisfakcije, a materijalnim oblicima satisfakcije odnosno pravičnoj novčanoj naknadi treba pridavati akcesorni značaj i eventualnu primjenu u naročito opravdanim slučajevima. Tako i pjesnik davno ispjeva stih: “Sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi, ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti.“







59 „Službeni glasnik RS“, br. 103/05, 1/09, 49/09 i 118/09



https://www.pravobih.com/