BiH Pravo

NOVA KONCEPCIJA KRIVIČNE ODGOVORNOSTI U KRIVIČNOM ZAKONIKU REPUBLIKE SRPSKE

Autor: Dr Miloš Babić, sudija Suda Bosne i Hercegovine
Objavljeno u: Bilten sudske prakse suda BiH za 2019

1. Krivična odgovornost


1.1. Pojam krivične odgovornosti. Savremeno krivično pravo je zasnovano na načelu subjektivne i individualne krivične odgovornosti za izvršeno krivično djelo. Učiniočeva skrivljenost je najautentičniji izraz legitimnosti krivičnog prava i državnog prava na kažnjavanje. Kategorija čovjekove vinovnosti je kriterijum na osnovu kojeg krivično pravo odvaja krivična djela od njegovih štetnih ponašanja učinjenih bez skrivljenosti. Stoga se ona ponekad označava kao most između djela i učinioca; kao vrata na koja učinilac ulazi u krivično pravo. U današnjem krivičnom pravu, ovo načelo se redovno izražava kroz maksimu da nema krivičnog djela ni kazne bez skrivljenosti učinioca (nullum crimen sine culpa, nulla poena sine culpa). Za razliku od protivpravnosti koja podrazumijeva zabrane koje su jednake za sve, krivična odgovornost je individualna kategorija i ona predstavlja skup uslova pod kojima učinilac može biti proglašen odgovornim za učinjeno djelo, bez kojih mu se dato djelo ne može staviti na teret. Time se izražava stav da se krivična odgovornost kao subjektivna kategorija u svojoj osnovi temelji na individualnim sposobnostima i mogućnostima određenog učinioca, što je jedna od suštinskih odlika današnjeg krivičnog prava. To je na kraju i izraz načela pravednosti koje predstavlja osnovu ukupnog pravnog poretka. Stoga savremeno krivično pravo ne prihvata ni kolektivnu, solidarnu ili podijeljenu odgovornost. Odgovornost je uvijek individualna i subjektivna i kreće se u granicama učiniočeve skrivljenosti, krivice za izvršeno djelo.

Krivična odgovornost pretpostavlja postojanje protivpravnog djela, jer izvan toga krivična odgovornost ne postoji; čovjekova krivica u svojoj osnovi je vezana za protivpravno djelo, što znači da za njeno postojanje mora biti prethodno nesumnjivo utvrđeno postojanje protivpravnosti takvog djela. Tek ako je utvrđeno da određeno čovjekovo ponašanje predstavlja protivpravno djelo, pristupa se utvrđivanju njegove krivične odgovornosti kao uslova za kažnjavanje učinioca. Savremeno krivično pravo odbacuje presumpciju vinosti zasnovane na pretpostavci o saglašavanju učinioca sa svim posljedicama njegovog djela (princip „versari in re illicita“ – odgovornost za sve posljedice koje predstavljaju rezultat preduzete radnje). Već je


rečeno da je krivična odgovornost uvijek lična, subjektivna i individualna odgovornost koja se kreće u granicama učiniočeve skrivljenosti. To je opšteprihvaćeno pravilo prema kojem učinilac može krivično odgovarati i biti kažnjen samo za ono što je on skrivljeno učinio ili je propustio učiniti, a ne i za postupke ili ekscese drugih.

Krivična odgovornost je veoma kompleksna, subjektivna kategorija kod čije se ocjene mora imati u vidu ličnost učinioca, način na koji se odlučio za izvršenje krivičnog djela, njegova motivacija i unutrašnji razlozi koji stoje iza izvršenja djela. Kao takva – ona leži u suštini samog djela i bitno opredjeljuje njegov karakter, ona je osnovni razlog što jedno ljudsko ponašanje postaje kriminalnim i kažnjivim djelom. Učinilac koji ostvari sva obilježja krivičnog djela u stanju neuračunljivosti nije krivično odgovoran. Ipak, valja imati u vidu da i u ovakvim slučajevima protivpravno djelo u objektivnom smislu postoji, što znači da izuzetno – ono postoji i bez učiniočeve skrivljenosti. Ovo je od značaja za neka pitanja, npr. saučesništvo koje postoji iako učinilac nije krivično odgovoran – limitirana akcesornost, kao i izricanje mjere bezbjednosti medicinskog karaktera.

Krivična odgovornost je istovremeno i osnov i granica za kažnjavanje. Kazna može pogoditi učinioca samo pod uslovom da mu se može lično uputiti prijekor za učinjeno djelo. Shvaćena kao lična prekorljivost za protivpravno ponašanje, skrivljenost je neophodna pretpostavka legitimnosti kazne, ona podliježe ovom načelu i mora biti primjerena stepenu krivične odgovornosti učinioca i ne smije prijeći tu mjeru. Riječ je o principu srazmjernosti skrivljenosti i kazne kao jednom od osnovnih načela savremenog krivičnog prava. Prema ovom načelu, poznatom još iz rimskog prava, kazna ne smije da bude veća ili stroža od krivice učinioca („ne maior poena quam culpa sit“ – neka kazna ne bude veća od krivice). Skrivljenost je osnovna okolnost koja se vrednuje kao olakšavajuća ili otežavajuća u odmjeravanju kazne. Može se zapravo reći da je skrivljenost legitimacija kazne u dvojakom smislu: kao pretpostavka kažnjavanja uopšte, kada se o skrivljenosti govori u smislu osnova kazne, te kao pretpostavka odmjeravanja kazne, kada se skrivljenost pojavljuje kao mjera kazne.

1.2. Razvoj teorijskog shvatanja krivične odgovornosti. Najstarije teorije o pojmu vinosti su psihološke teorije. Prema ovim teorijama, vinost ili skrivljenost se određuje kao skup psihičkih odnosa učinioca prema svom djelu i ona se sastoji od uračunljivosti i psihičkog odnosa učinioca prema djelu koji čini umišljaj i nehat. U suštini, skrivljenost se svodi na psihički odnos učinioca prema svom djelu koji


uključuje svijest i volju u odnosu na izvršeno krivično djelo. To znači da za njeno postojanje nije potrebna svijest o nedopuštenosti ili zabranjenosti djela. Dovoljno je da je učinilac uračunljiv, da je svjestan svog djela kao realnog događaja, nezavisno od njegovog društvenog i pravnog vrednovanja i ocjenjivanja. Osnovni prigovor koji se ovim teorijama upućuje, sastoji se u tome da je pojam skrivljenosti teško svoditi na goli psihički odnos prema učinjenom djelu, bez uključivanja bilo kakvih normativnih sadržaja. Time se pojam skrivljenosti ili vinosti ograničava na umišljaj i svjesni nehat, a isključuje nesvjesni nehat kod koga ne postoji bilo kakav psihički odnos učinioca prema djelu. Pored toga, ove teorije polaze od pretpostavke da ljudi poznaju sve zakone i na taj način podržavaju stare maksime “ignorantia iuris non excusat” i “error iuris nocet”. Rezultat takvog shvatanja vinosti je neuvažavanje izvinjavajućeg-ekskulpirajućeg dejstva pravne zablude, tj. da nepostojanje predstave o zabranjenosti krivičnog djela, koje može biti i iz posve opravdanih razloga, ne isključuje krivičnu odgovornost učinioca. Moglo bi se zapravo reći da ove teorije polaze od pretpostavke da je učinilac koji je svjestan faktičkog i društvenog značaja svog djela, samim tim svjestan i njegove protivpravnosti, pa je zato i nepotrebno posebno zahtijevanje postojanja svijesti o zabranjenosti djela. Ovakvo shvatanje vinosti (koje je bilo vladajuće u našem zakonodavstvu, teoriji i praksi) moglo je biti opravdano u starijim i pravno manje složenim sistemima i društvima, ali je posve prevaziđeno u današnjim uslovima savremenog života u kojem je prisutno nekontrolisano širenje krivičnopravnih normi, naročito kroz sporedno krivično zakonodavstvo, odnosno kroz blanketne modele krivičnih djela. Pri takvom stanju teško je očekivati da ljudi (čak i sa pravnim obrazovanjem) u svakom slučaju pravilno pravno vrednuju svoje ponašanje. Prihvatanje takvog shvatanja imalo bi za posljedicu uspostavljanje odgovornosti i kažnjivosti i onda kada učinilac uistinu nije znao niti je mogao da zna da je ono što je preduzeo – pravno nedopušteno, odnosno da se kažnjava i onaj koji je radio u uvjerenju da njegovo ponašanje nije zabranjeno. To bi značilo da je za kažnjavanje dovoljno samo ostvarenje protivpravnog djela, što bi predstavljalo reafirmaciju objektivne odgovornosti i istovremeno delegitimisanje krivičnog prava zasnovanog na skrivljenosti učinioca kao najautentičnijem osnovu državnog prava na kažnjavanje.

Na bazi navedene kritike psiholoških teorija, na početku 20. vijeka u Njemačkoj su se pojavile normativne teorije vinosti (Frank, Goldschmidt). Prema ovim teorijama vinost se svodi na društveno-etički prijekor koji se učiniocu upućuje za izvršeno krivično djelo. Nastale su na bazi učenja o krajnjoj nuždi, odnosno nekim njenim slučajevima u kojima se nije moglo prihvatiti ili opravdati isključenje postojanja krivičnog djela ili njegove protivpravnosti, ali ni proglašavanje krivim


učinioca na strani kojeg u konkretnoj situaciji nije postojala mogućnost za drugačije postupanje, zbog postojanja određenih okolnosti koje su izvršile uticaj na njegovo ponašanje. Na osnovu ovog učenja, u njemačkom krivičnom pravu je nastala i druga vrsta krajnje nužde, tzv. izvinjavajuća krajnja nužda, kada protivpravnost učinjenog djela istina ostaje, ali postoje takvi izvinjavajući razlozi (Entschuldigungsgrunde) koji nevrijednost djela u toj mjeri smanjuju, da prekor učinioca više nije opravdan. Time je mogućnost zahtijevanja drugačijeg ponašanja učinioca i nepostojanje izvinjavajućih razloga postalo normativno obilježje vinosti ili krivice učinioca. Dakle, prema ovim teorijama – vinost učinioca se ne svodi na psihički odnos, već na vrijednosni sud o izvršenom djelu učinioca, vrijednosno-logičku ocjenu datu od nepristrasnog ocjenjivača, koja je čisto normativnog karaktera. To znači da ovo shvatanje psihički odnos kao sadržaj vinosti prenosi u kategoriju protivpravnosti i na taj način krivicu učinioca svodi na vrijednosni sud o tome da je dato ponašanje učinioca prekorljivo.

Značaj normativnih teorija sastoji se posebno u tome što su u pojam vinosti unijele normativni element koji se sastoji u svijesti o nedopuštenosti, protivpravnosti djela. Međutim, one nisu prihvatljive, jer se pojam vinosti u krivičnopravnom smislu ne može pravilno odrediti ukoliko se u njegov sadržaj ne uključe i subjektivni, psihološki sadržaji. Na toj osnovi nastale su umjerene mješovite, psihološko- normativne teorije koje polaze od stava da vinost ima svoj unutrašnji supstrat koji čini uračunljivost i psihički odnos učinioca prema djelu koji čini umišljaj ili nehat. Prijekor učinioca za učinjeno djelo mora se zasnivati na psihološkim elementima kao što je njegova uračunljivost, svijest ili mogućnost svijesti o djelu, njegovoj društvenoj nevrijednosti i nedopuštenosti. To znači da se skrivljenost ne može valjano razumjeti ako se u njenu strukturu ne uključe i psihološki sadržaji koji postoje kod učinioca u odnosu na djelo koje je učinio. To je osnov za pripisivanje takvog djela učiniocu, za njegovo proglašavanje krivim, za upućivanje prijekora za njegovo ponašanje. Na taj način skrivljenost obuhvata kako psihološke tako i normativne elemente u njihovoj međusobnoj povezanosti; ona pretpostavlja kombinaciju svijesti o djelu kao faktičkom, realnom događaju u spoljnjem svijetu i svijesti o njegovoj nedopuštenosti, protivpravnosti. Stoga ona nije samo normativni, nevrijednosni sud o učiniocu i njegovom odnosu prema učinjenom djelu (normativne teorije), niti samo čisti psihički odnos učinioca prema djelu (psihološke teorije), već je ona jedna mješavina psihološko-normativnih sadržaja, jedna kompleksna kategorija koja u svoju strukturu uključuje i jednu i drugu komponentu. Ovakvo shvatanje pojma skrivljenosti najviše zadovoljavaju jer najpotpunije određuju ovaj pojam, s obzirom da obuhvata sve ono što je potrebno za krivičnu odgovornost, za


upućivanje prijekora za učinjeno djelo. To je prvenstveno učiniočeva uračunljivost, odnosno njegova mogućnost i sposobnost za smisleno ponašanje, zatim umišljaj ili nehat koji se ispoljavaju u određenom psihičkom odnosu prema konkretnom krivičnom djelu, te, najzad, svijest, odnosno mogućnost postojanja svijesti o nedopuštenosti i društvenoj nevrijednosti svog djela, tj. svijest o protivpravnosti. Iz toga proizilazi da vinost ili skrivljenost postoje na strani onog učinioca koji je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio uračunljiv, tj. koji je posjedovao mogućnost za rasuđivanje ili odlučivanje, koji je umišljajno ili nehatno postupao u odnosu na krivično djelo i njegovo izvršenje, pri čemu je bio svjestan ili je bio dužan i mogao biti svjestan nedopuštenosti (protivpravnosti) takvog djela. Najkraće, skrivljenost uključuje uračunljivost, umišljaj i nehat, te svijest ili mogućnost postojanja svijesti o zabranjenosti, nedopuštenosti djela.

Krivična odgovornost je isto tako nužno vezana za svoju psihološku dimenziju, za njene dvije komponente: intelektualnu i voljnu – kroz koje se izražava odnos učinioca prema učinjenom djelu: da li je djelo htio, pristao na njega (kada postoji umišljaj) ili je bio samo nehatan, nepažljiv. Subjektivni sadržaji krivične odgovornosti su veoma značajni i za njeno stepenovanje, tj. da li se pojavljuje u težem – umišljajnom ili lakšem – nehatnom obliku, ali i za težinu djela u cjelini. Dvije navedene komponente: učiniočeva svijest i predstava o značaju svog ponašanja i njegov psihički odnos prema takvom ponašanju, kao suštinske odrednice njegove krivične odgovornosti, istovremeno predstavljaju i osnov za prijekor koji se upućuje učiniocu za učinjeno djelo.

1.3. Sadržaj krivične odgovornosti. Odredbom člana 28. stava 1. određen je sadržaj krivične odgovornosti, osnovni elementi koji je čine. Svi ti elementi u svojoj cjelini čine pojam krivične odgovornosti i ukoliko bilo koji od njih nedostaje, učinilac nije krivično odgovoran, nije kriv za učinjeno djelo. Prema toj odredbi to su sljedeći elementi: uračunljivost, umišljaj ili nehat i svijest ili dužnost postojanja svijesti o zabranjenosti djela. Pri utvrđivanju krivične odgovornosti polazi se od pretpostavke da je svaki učinilac uračunljiv, tj. da na njegovoj strani postoji sposobnost za odgovornost (utvrđuje se samo izuzetno ukoliko se pojavi sumnja u njeno postojanje). Umišljaj i nehat se moraju utvrđivati, jer su oni istovremeno i elementi subjektivne strane krivičnog djela, s tim da se nehat utvrđuje samo ako je kažnjivost datog djela propisana i za njegovo nehatno izvršenje (st. 2). Svijest o protivpravnosti djela sada predstavlja autonomni elemenat krivične odgovornosti i stoga se i ona mora utvrditi. Za njeno postojanje dovoljno je da postoji bar potencijalna svijest o zabranjenosti djela, a to je svijest koju učinilac nije imao, ali


je bio dužan i mogao je imati. Uključivanjem ovog elementa u pojam krivične odgovornosti naše krivično zakonodavstvo je značajno unaprijeđeno, jer je ovim načelo subjektivne odgovornosti znatno osnaženo i afirmisano. Ovo je upotpunjeno i odredbom o pravnoj zabludi u kojoj stoji da nema krivične odgovornosti ako učinilac iz opravdanih razloga nije znao da je djelo zabranjeno, niti je bio dužan i mogao biti svjestan da je njegovo djelo zabranjeno (čl. 36. st. 1.). Sasvim je logično ako neko iz opravdanih razloga nije nešto znao, da ne može biti kriv, odgovoran za učinjeno, što je i ranije stajalo kod pravne zablude, ali je učinilac ipak proglašavan krivim. Danas su rijetka krivična zakonodavstva koja krivičnu odgovornost uređuju u smislu psiholoških teorija o vinosti. U našem okruženju svi su prihvatili psihološko-normativne teorije i ovaj element unijeli u pojam krivične odgovornosti, te prihvatili model pravne zablude koja, kada je neotklonjiva, isključuje krivičnu odgovornost, a u KZ Srbije čak i krivično djelo.

Kada je u pitanju svijest o protivpravnosti djela, u najvećem broju slučajeva svijest o društvenom značaju djela, uključuje i svijest o društvenoj negativnosti, nedopuštenosti i zabranjenosti takvog ponašanja. Ako učinilac zna šta radi, ako je svjestan stvarnog značaja djela koje čini, svih stvarnih okolnosti koje predstavljaju obilježja bića određenog krivičnog djela, on je samim tim svjestan i nedopuštenosti, zabranjenosti takvog djela. Ako učinilac npr. nasilno oduzima tuđu pokretnu stvar ili falsifikuje diplomu radi zaposlenja, svijest o značaju takvih djela obuhvata i svijest o njihovoj zabranjenosti. Stoga ovakva djela i nisu razlog za posebno zahtijevanje ovog elementa za krivičnu odgovornost, odnosno zahtijevanje dodatne svijesti o protivpravnosti djela; ona kod ovih djela postoji i bez ovog elementa. Međutim, kako sva djela nisu takva, svijest o djelu kao stvarnom događaju ne obuhvata uvijek i svijest o njegovoj zabranjenosti, pa je stoga za postojanje krivične odgovornosti potrebno isticati i taj elemenat bez koga nema učiniočeve odgovornosti u takvim slučajevima.

1.4. Objektivna odgovornost. U angloameričkom pravnom sistemu i danas je izuzetno prihvaćena objektivna odgovornost i stoga se krivična odgovornost ne mora uvijek zasnivati na skrivljenosti učinioca, jer postoje i krivična djela za koja važi princip objektivne odgovornosti – strict liability. Mjerila za korišćenje ovog vida odgovornosti nisu precizno i jasno određena, ali se u praksi ovaj institut koristi, uglavnom kod lakših krivičnih djela kod kojih je dovoljno dokazati da postoji, odnosno da je preduzeta radnja kao materijalni elemenat (actus reus), ali ne i subjektivni elemenat odnosno skrivljenost učinioca (mens rea). Dakle, suština odgovornosti u anglosaksonskom krivičnom pravu je da se mens rea, odnosno


odgovornost kod ovakvih krivičnih djela pretpostavlja. U tamošnjoj literaturi se ponekad ističe da je ovaj vid odgovornosti uveden samo za neke slučajeve, gdje to ima određenog kriminalnopolitičkog opravdanja i svodi se prvenstveno na prevazilaženje teškoća u dokazivanju. Neki autori su mišljenja da je jedini pravi argument u prilog objektivne odgovornosti za neka krivična djela u anglosaksonskom pravu uglavnom utilitaristički pristup, te javni interes i izbjegavanje „kompromitovanja efikasnosti krivičnopravne represije” u lakšim slučajevima. U tom smislu se u literaturi navode slučajevi puštanja u promet proizvoda štetnih za zdravlje, pri čemu se polazi od stava da je za krivičnu odgovornost dovoljno dokazati da je takav proizvod pušten u prodaju, a da je irelevantno to što optuženi nije bio toga svjestan; ili npr. krivično djelo zagađivanja životne sredine kod kojeg je dovoljno dokazati da je radnjom optuženog došlo do zagađivanja vode, a činjenica da on to nije znao, odnosno da je pogrešno smatrao da sistem filtriranja efikasno funkcioniše, ne oslobađa ga krivične odgovornosti i optužbe.

1.5. Terminološka izmjena. U novom KZ pojam „krivice“ (uveden Novelom KZ iz 2010. g.) zamijenjen je ranijim pojmom krivične odgovornosti. Navedenom terminološkom izmjenom iz 2010. godine princip subjektivne odgovornosti nije posebno unaprijeđen. Iako smo izmjenama koncepcije krivične odgovornosti u postojećem Krivičnom zakoniku prihvatili psihološko-normativnu koncepciju vinosti, postojanje kategorija krivične odgovornosti za naše krivično zakonodavstvo i praksu i dalje ima smisla i opravdanja iz više razloga.

Prvo, kategorija krivične odgovornosti kod nas ima dugu tradiciju i naša sudska praksa nije imala problema u njenom tumačenju i primjeni. Ona je poznata i u drugim krivičnim zakonodavstvima, a poznaje je i Rimski statut (čl. 30). Pored toga, nema jakih argumenata ni za stav da su krivična odgovornost i krivica posve identične krivičnopravne kategorije, imajući u vidu da je krivična odgovornost širi pojam. Neki autori ističu da ona podrazumijeva sve uslove potrebne da bi učinilac mogao biti oglašen krivim za određeno djelo. U tom smislu ona je posebno opravdana kada su u pitanju neki novi oblici odgovornosti, kao što je komandna odgovornost, odgovornost pravnih lica kao specifičnih subjekata u krivičnom pravu, te najzad kada su u pitanju neki novi oblici savremenog, posebno organizovanog kriminala. Pojam krivice, ne samo što je teško primjenljiv kod nekih oblika komandne odgovornosti, već gotovo da ne postoji. Isto tako, kada su u pitanju pravna lica, ovaj pojam je posve neprimjeren, jer je u pitanju subjektivna kategorija koja po prirodi stvari ne može postojati kod kolektivnih tijela. To je razlog što se u našem


krivičnom zakonodavstvu u mnogim odredbama u poglavlju o krivičnoj odgovornosti ovih lica, čak i ne navodi termin „krivična“ već samo odgovornost. To samo po sebi govori da i sam zakonodavac uz određene rezerve i ovaj pojam koristi kod ovih lica, a da ne govorimo o pojmu krivice.

Pored navedenog, tu su i neka pitanja vezana za organizovani kriminal, kao što je npr. prošireno oduzimanje imovinske koristi, kao i mnoga ekološka i medijska krivična djela za koja je kategorija krivične odgovornosti mnogo prihvatljivija i sa njom se ovi slučajevi lakše krivičnopravno „pokrivaju“ nego sa pojmom krivice. Uz to, valja imati u vidu da se krivica često svodi samo na psihički odnos prema djelu, tj. na umišljaj i nehat, dok krivična odgovornost obuhvata i uračunljivost kao pretpostavku za kažnjavanje učinioca za izvršeno djelo. Ne smije se gubiti iz vida da je uračunljivost neizostavna pretpostavka krivice, ali krivica nije nužna posljedica uračunljivosti; dakle, nema krivice bez uračunljivosti, ali svaki uračunljiv učinilac ne mora biti istovremeno i vin ili kriv. Pojam krivice je posebno problematičan kod nesvjesnog nehata kao njegovog najlakšeg oblika, jer tu nema nikakve psihičke veze između djela i učinioca. Stoga je za takve slučajeve mnogo prikladniji pojam krivične odgovornosti, jer iako nije bilo psihičke veze između djela i učinioca (pa, dakle, ni krivice u strogom krivičnopravnom smislu), na njegovoj strani je postojala dužnost i mogućnost postojanja svijesti o djelu, što je dovoljan osnov za krivičnu odgovornost. Najzad, valja imati u vidu da je pojam krivična odgovornost imanentno krivičnopravna kategorija, dok se to ne može reći za krivicu koju veoma često koristimo i u drugim životnim kontekstima u kojima se ne radi o krivičnom pravu. To znači da je krivična odgovornost u većoj mjeri krivična kategorija od pojma krivice. Pored toga, pojam krivice u krivičnom pravu se upotrebljavao dvojako, kao oblik odgovornosti, ali i kao oznaka za krivično djelo, što se ponekad čini i danas, posebno u praksi.

Navedeno predstavlja dovoljnu argumentaciju koja opravdava vraćanje ranije kategorije krivične odgovornosti koja ima dugu tradiciju u našem krivičnom pravu i praksi.



2. Pravna zabluda


2.1. Pojam i vrste zabluda. Zabluda u krivičnom pravu predstavlja nepostojanje svijesti ili postojanje pogrešne svijesti o pravno relevantnim okolnostima krivičnog djela. Nerijetko se dešava da lice koje je primilo lažnu


novčanicu nije bilo svjesno da je lažna i sa njom je platilo ili pokušalo platiti određenu uslugu ili stvari; ili da je mučenje životinja predviđeno kao krivično djelo, itd. U prvom slučaju – on ima pogrešnu predstavu o svom djelu kao stvarnom događaju, a u drugom – on o tome ima pravilnu predstavu, ali pogrešno ocjenjuje njegovu pravnu dopuštenost. Nezavisno od oblika u kojem se zabluda javlja, riječ je o manjkavosti, nedostatku u subjektivnoj dimenziji krivičnog djela, odnosno u subjektivnom odnosu učinioca prema njegovom djelu. To krivično pravo mora da uvažava kod ocjene učiniočeve odgovornosti, jer se u suprotnom ne bi radilo o subjektivnoj, već o objektivnoj odgovornosti. O kakvoj će se zabludi raditi, zavisi od toga na koje se okolnosti ona odnosi. U starijem krivičnom pravu razlikovale su se dvije osnovne vrste zabluda: zabluda o činjenicama (error facti) i zabluda o pravu (error iuris). Prva je isključivala krivičnu odgovornost, dok druga gotovo da nije imala nikakvo krivičnopravno dejstvo, jer se zasnivala na krutoj maksimi
„ignorantia iuris nocet“. Ovakva podjela u savremenom krivičnom pravu nije posve prihvaćena, jer za krivičnopravno dejstvo jedne zablude nije bitno da li se ona odnosi na faktičke okolnosti ili na pravo, već od pozicije i karaktera okolnosti na koje se zabluda odnosi. Tako, zabluda o normativnim obilježjima krivičnog djela, iako po svom karakteru pravna zabluda, u krivičnopravnom smislu ima značaj stvarne zablude, jer se odnosi na obilježja normativne prirode koja predstavljaju konstitutivne elemente bića krivičnog djela i samim tim moraju biti obuhvaćena učiniočevim umišljajem.

Ako imamo u vidu same nazive ili odredbe u kojima su sadržane, naše krivično zakonodavstvo poznaje samo dvije vrste zabluda: stvarnu i pravnu zabludu. Međutim, ako ove zablude dovedemo u relaciju sa strukturom krivičnog djela, odnosno okolnostima na koje se ona može odnositi, onda možemo razlikovati tri vrste ili tipa zabluda. Prvo, učinilac može imati pogrešnu predstavu o samoj radnji kao najznačajnijem elementu krivičnog djela, kao i svim drugim elementima koji ulaze u objektivnu stranu bića krivičnog djela, kao što su posljedica, način, vrijeme i mjesto izvršenja, objekat radnje, normativna obilježja, itd. To je zabluda o obilježjima zakonskog bića krivičnog djela ili kraće zabluda o biću krivičnog djela. Drugo, učinilac može imati pravilnu predstavu o samom djelu koje čini, ali može pogrešno smatrati da postoje okolnosti koje bi, ako bi stvarno postojale, isključivale protivpravnost takvog djela. To bi bila druga vrsta stvarne zablude – zabluda o okolnostima isljučenja protivpravnosti. Ove dvije vrste stvarne zablude jasno su istaknute u zakonskim definicijama svih krivičnih zakona u BiH. Konačno, može se raditi o učiniocu kome nedostaje svijest o zabranjenosti krivičnog djela. Tada je riječ


o trećoj vrsti zablude, a to je zabluda o protivpravnosti, koja se kod nas tradicionalno naziva pravnom zabludom.

2.2. Pravna zabluda. Pravna zabluda (error iuris) predstavlja pogrešnu predstavu o zabranjenosti krivičnog djela, njegovoj protivpravnosti. U pravnoj zabludi učinilac pogrešno drži da ono što čini nije pravno zabranjeno, on je u zabludi u pogledu zabrane koju je u datom slučaju morao da poštuje. Za razliku od stvarne zablude kod koje učinilac nije svjestan onoga što čini, ovdje je on toga svjestan, ali ne zna da je to što čini nedopušteno, tj. predviđeno kao krivično djelo. Tako npr. učinilac nije svjestan da je pomaganje drugom u samoubistvu zabranjeno i predviđeno kao krivično djelo (čl. 129.); da je isto tako krivično djelo mučenje životinja, njihovo izlaganje velikim patnjama (čl. 390.); da prisvajanje nađenog novca predstavlja krivično djelo utaje (čl. 229.); da vanbračni život sa licem mlađim od 16 godina također predstavlja krivično djelo (čl. 184.); pogrešno misli da je svako njegovo djelo dozvoljeno ukoliko ga čini po službenom naređenju, itd. U navedenim primjerima su sadržane dvije osnovne vrste pravne zablude koje se u literaturi uobičajeno označavaju kao direktna i indirektna pravna zabluda. Prva četiri slučaja predstavljaju direktnu, a posljednji koji se odnosi na službeno naređenje, indirektnu pravnu zabludu.

Direktna pravna zabluda postoji kada učinilac nije svjestan da je djelo koje čini predviđeno kao krivično djelo. Kod stvarne zablude pogrešna predstava se sastoji u neznanju stvarnog događaja ili činjenica na kojima se zasniva određeni osnov koji isključuje protivpravnost, dok je kod pravne zablude u pitanju pogrešna pravna ocjena djela, njegovo pravno vrednovanje, pogrešna ocjena o zabranjenosti, pravnoj dopuštenosti djela. Dakle, u osnovi pravne zablude nije pogrešna predstava o činjenicama, već o zabranjenosti učiniočevog ponašanja, što je najznačajniji osnov za razlikovanje ove dvije vrste zabluda. Kod stvarne zablude učinilac nije svjestan svog ponašanja, ne zna šta radi, jer da zna šta zaista radi ne bi to radio, a kod pravne zablude on zna šta radi, ali nije svjestan da to što radi ne smije raditi, ne zna da je to zabranjeno. Tako npr. ako lice uzme tuđu stvar misleći da je njegova, radi se o već navedenoj stvarnoj zabludi o biću krivičnog djela, ali ako oduzme stvar od svog dužnika misleći da kao vjerovnik ima na to pravo, riječ je o pravnoj zabludi; ili ako učinilac djela rodoskrvnjenja nije svjestan, u opisu djela navedenog srodničkog odnosa, radi se o stvarnoj zabludi, a ako takva svijest postoji, ali on smatra da to nije zabranjeno krivičnim pravom, radi se o pravnoj zabludi. U svakom slučaju kod učinioca krivičnog djela u pravnoj zabludi nedostaje svijest o zabranjenosti, nedopuštenosti djela, pri čemu je moguće da on nije svjestan norme koja se odnosi


na dato djelo ili je pogrešno razumije i smatra da se ona ne odnosi na djelo koje čini. Takav bi slučaj mogao biti kada neko lice skine službeni pečat ili znak sa prostorije, a koji je ovlašćeno službeno lice stavilo radi osiguranja predmeta ili prostorije, ne znajući da je to službeni pečat ili znak koji je ovlašćeno lice postavilo radi osiguranja predmeta ili prostorija (čl. 311.). Ovdje bi spadala i zabluda kod blanketnih krivičnih djela, kada učinilac nije svjestan nekog vankrivičnopravnog propisa koji dopunjuje biće nekog krivičnog djela (npr. učinilac koji za vrijeme epidemije kakve zarazne bolesti kod životinja koja se može prenijeti na ljude (čl. 195. st. 2.) kolje ili prodaje stoku, ne znajući da je to zabranjeno nekim propisom i odlukom nadležnog organa.

Kod indirektne pravne zablude učinilac je svjestan da je djelo koje čini zabranjeno, ali on pogrešno smatra da postoji određeni osnov koji isključuje njegovu protivpravnost, a koji zakon ne poznaje ili ga učinilac pogrešno razumije. Ovdje učinilac uzima nešto kao osnov isključenja protivpravnosti što nema takav značaj, što pravo ne priznaje kao takvo. To može biti i onda kada on pogrešno cijeni i shvata granice ili domašaj inače pravno priznatog osnova isključenja protivpravnosti. Prema tome, ovdje je učinilac svjestan zabranjenosti djela, ali on pogrešno procjenjuje postojanje uslova za primjenu nekog od osnova isključenja protivpravnosti tog djela. Tako npr. kada, u već navedenom primjeru, službeno lice pogrešno drži da je svako njegovo djelo dozvoljeno ukoliko ga čini po službenom naređenju ili kada učinilac pogrešno misli da eutanazija njegovo djelo čini dopuštenim ili u istom smislu ocjenjuje pristanak oštećenog ili neopravdano proširuje njegovo dejstvo.

Za postojanje pravne zablude nije potrebno da učinilac smatra da je djelo dozvoljeno, dovoljno je odsustvo svijesti o zabranjenosti djela koje čini. Svijest o zabranjenosti djela ne zahtijeva da je učinilac svjestan da je ono što čini predviđeno kao krivično djelo, da poznaje krivičnopravnu normu u kojoj je to inkriminisano, jer je dovoljna opšta svijest da je to što radi pravno zabranjeno. Pri tome valja imati u vidu da u najvećem broju slučajeva svijest o društvenom značaju djela ukazuje na to da je učinilac bio svjestan i njegove nedopuštenosti ili zabranjenosti, tj. da takva svijest istovremeno sadrži i svijest o zabranjenosti onoga što čini. Ako učinilac zna šta radi, ako je svjestan stvarnog značaja djela koje čini, svih stvarnih okolnosti koje predstavljaju obilježja bića određenog krivičnog djela, on je samim tim svjestan i društvene negativnosti, zabranjenosti takvog djela. Ako učinilac npr. nasilno oduzima tuđu pokretnu stvar ili falsifikuje diplomu radi zaposlenja, svijest o značaju takvih djela obuhvata i svijest o njihovoj zabranjenosti. Ovakva djela zapravo i nisu razlog za posebno zahtijevanje postojanja svijesti o zabranjenosti krivičnog djela.


Međutim, kako sva krivična djela nisu takva, ostaje potreba da se kod njih za postojanje krivične odgovornosti utvrđuje navedena svijest. Pravne zablude neće biti ni u onim slučajevima u kojima na strani učinioca postoji sumnja u zabranjenost djela („možda jeste, a možda i nije zabranjeno“), ali ga on bez obzira na to čini.

U teoriji se naglašava da je razlikovanje direktne i indirektne pravne zablude dosta fluidno i da je njihovo razgraničenje često prilično složeno i upitno. To je osnovni razlog što krivični zakoni ovu podjelu pravne zablude i ne predviđaju, već samo ističu zahtjev za utvrđivanje njene opravdanosti, odnosno utvrđivanje opravdanih razloga zbog kojih učinilac nije znao, odnosno nije bio dužan ili nije mogao da zna da je njegovo djelo zabranjeno. Iako se u oba slučaja radi o pravnim zabludama koje karakteriše odsustvo svijesti o zabranjenosti djela, ipak među njima postoje razlike, pa stoga u ocjeni opravdanosti ovog vida pravne zablude, sudovi trebaju imati mnogo restriktivniji pristup. To je opravdano radi toga što se u ovom slučaju radi o učiniocu kod koga ipak postoji svijest o zabranjenosti krivičnog djela i njegova pogrešna predstava odnosi se na vanzakonske osnove isključenja zabranjenosti djela, čime se on na neki način stavlja u poziciju presudioca da li je njemu dozvoljeno nešto što je inače zabranjeno. U ovakvim situacijama, a u zavisnosti od konkretnog slučaja, povećani su zahtjevi za traženjem obavještenja i stručnih mišljenja, kako bi učinilac stekao pravilnu predstavu o pravom stanju stvari (npr. od stručnih, upravnih, carinsko-izvoznih službi i sl.). Ako učinilac nije koristio takve mogućnosti, a za to je bilo razloga, onda je takva zabluda neopravdana. Ova zabluda, ipak, može biti neotklonjiva ako učinilac iz opravdanih razloga nije znao da osnov na koji se pozivao nije predviđen ili da je imao opravdane razloge da vjeruje da se radi o valjanom razlogu na osnovu kojeg je smatrao da je njegovo djelo dopušteno. To bi moglo biti npr. u slučaju kada lice koje se bavi nedozvoljenom trgovinom određenom robom smatra da je njegova djelatnost legalizovana, jer je poreska uprava donijela odluku o oporezivanju prometa takve robe.

Najzad, potrebno je ukazati i na razliku između indirektne pravne zablude i stvarne zablude o okolnostima koje isključuju protivpravnost. Kod stvarne zablude o okolnostima koje isključuju protivpravnost, učinilac pogrešno smatra da postoji neka stvarna okolnost, zbog koje bi kada bi ona stvarno postojala, protivpravnost djela bila isključena (misli da postoji napad u smislu nužne odbrane koga u stvari nije bilo ili opasnost kod krajnje nužde koje stvarno nije bilo). Kod pravne zablude u pogledu osnova koji isključuju protivpravnost, učinilac je svjestan stvarnih okolnosti, ali on ima pogrešnu predstavu o pravnom značaju tih okolnosti; učinilac ovdje pogrešno drži da nešto predstavlja osnov isključenja protivpravnosti, a što


zakon ne poznaje ili u toj mjeri ne priznaje ili pogrešno razumije neki priznati osnov, odnosno uslove za njegovu primjenu (npr. pogrešno misli da naređenje u svakom slučaju njegovo djelo čini dopuštenim ili misli da ima pravo na nužnu odbranu i kada je protivpravni napad prestao).

U starijoj teoriji i zakonodavstvu, pravnoj zabludi nije pridavan poseban značaj, jer se polazilo od dosta krutog načela ignorantia iuris nocet, tj. da nepoznavanje zakona škodi, odnosno trpi ga onaj ko ga ne poznaje; ili nepoznavanje zakona nikoga ne izvinjava (ignorantia legis non excusat). Ovakvo shvatanje se zasniva na psihološkim teorijama vinosti i ono u savremenom krivičnom pravu nailazi na žestoku kritiku. Zbog toga se i sama maksima ignorantia iuris nocet gotovo u potpunosti napušta u današnjem krivičnom zakonodavstvu i sve više prihvata pravilo ignorantia iuris prodest, tj. da nepoznavanje prava koristi, što znači da se pravna zabluda iz opravdanih razloga tretira kao osnov isključenja krivične odgovornosti. U korist ovog shvatanja navode se i određeni argumenti, od kojih je osnovni pravednost i humanost, jer nije pravedno i humano da se kažnjava onaj ko iz opravdanih razloga nije znao da čini nešto što nije dopušteno. Pri tome se posebno naglašava da danas imamo hipertrofiju krivičnoprvnih normi s različitim zabranama, koje teško da mogu poznavati i pravnici, a pogotovo se to ne može očekivati od običnih građana. Dakle, shvatanje da pravna zabluda i kada je opravdana (neotklonjiva) ne isključuje krivičnu odgovornost, u gotovo svim evropskim krivičnim zakonodavstvima je napušteno kao prevaziđeno rješenje, jer je u suprotnosti sa načelom subjektivne odgovornosti za čije postojanje se, pored uračunljivosti, umišljaja i/ili nehata, zahtijeva i svijest o protivpravnosti. I svi krivični zakoni s jugoslovenskih prostora su napustili psihološku teoriju vinosti i prihvatili novu koncepciju pravne zablude prema kojoj je isključena odgovornost učinioca ukoliko se nalazio u pravnoj zabludi iz opravdanih razloga, odnosno neotklonjivoj pravnoj zabludi (psihološko-normativna koncepcija vinosti).

2.3. Stepenovanje opravdanosti pravne zablude: opravdana-neopravdana; neotklonjiva-otklonjiva. Novi KZRS je prihvatio mješovitu ili psihološko- normativnu koncepciju u uređenju ustanove pravne zablude koja je vladajuća u današnjem krivičnom pravu i zakonodavstvu. Prema odredbi člana 36. stava 1. nije krivično odgovoran učinilac krivičnog djela koji u vrijeme njegovog izvršenja iz opravdanih razloga nije znao da je njegovo djelo zabranjeno. Međutim, zakon pri tome ne daje nikakve kriterijume utvrđivanja kada je ova zabluda opravdana ili neotklonjiva. I većina drugih zakonodavstava u kojima se pravna zabluda iz opravdanih razloga tretira kao osnov isključenja krivične odgovornosti, postupa na


sličan način i ne precizira osnove utvrđivanja opravdanosti ove zablude. Neki krivični zakoni to ipak čine i određuju neke bliže kriterijume na osnovu kojih se utvrđuje kada je pravna zabluda otklonjiva ili neopravdana. Tako npr. Krivični zakonik Austrije u § 9. određuje da zabluda može da se pripiše učiniocu kada je on, i svako drugi, mogao lako da spozna nepravo djela ili kada se nije upoznao sa određenim propisima, iako je na to bio obavezan prema njegovom zanimanju ili na osnovu drugih okolnosti. Potpuno istu odredbu je preuzeo i KZ Hrvatske.

Ni u krivičnopravnoj teoriji ne postoji razrađeni i opšteusvojeni pristup u određivanju kriterijuma na osnovu kojih bi se utvrđivalo kada je pravna zabluda opravdana ili neotklonjiva. Pri tome se uglavnom naglašavaju neki opšti zahtjevi koji su više metodološkog karaktera nego što predstavljaju pouzdane osnove za navedenu ocjenu. Isto tako, ni sudska praksa u onim zemljama koje duže vrijeme primjenjuju ustanovu pravne zablude, nije utvrdila neke sigurnije kriterijume za ocjenu opravdanosti pravne zablude. Ono što je u tom pogledu sigurno je to da sudska praksa u svim zemljama generalno ima restriktivan pristup u priznavanju i primjeni instituta pravne zablude.

a) Neotklonjiva ili opravdana pravna zabluda. U ocjenjivanju opravdanosti pravne zablude osnovni kriterijum predstavlja odnos učinioca prema dužnosti poznavanja zabranjenosti njegovog djela. Pravna zabluda je opravdana onda kada učinilac nije povrijedio prosječnu mjeru dužne pažnje, kao ni subjektivnu dužnu pažnju, odnosno kada mu se ne može predbaciti nemaran odnos prema zabranama pravnog poretka koje se odnose na poštovanje pravnih dobara. Radi se, dakle, o takvoj zabludi koja je po svom karakteru neotklonjiva, jer je učinilac, kao ni bilo koji drugi razuman čovjek, nije mogao izbjeći. Obrnuto, zabluda je neopravdana ili otklonjiva kada učinilac nije uložio potrebnu dužnu pažnju koja mu je bila moguća prema njegovim ličnim svojstvima i sposobnostima u konkretnom slučaju.

Pri utvrđivanju da li se radi o jednoj ili drugoj zabludi, sud treba da ima u vidu sve okolnosti konkretnog krivičnog djela i lična svojstva samog učinioca. Razumije se da je potrebno cijeniti one okolnosti koje su od značaja za utvrđivanje njegove dužnosti i mogućnosti spoznaje zabranjenosti njegovog djela. U tom smislu bi se kao relevantne, a što zavisi od konkretnog slučaja, mogle cijeniti sljedeće okolnosti: da li je zabrana nova ili nije; da li je objavljena na propisan način, te da li je bila dostupna učiniocu; da li je riječ o preširokoj i nejasnoj odredbi; do kojeg zakonskog nivoa je navedena zabrana, da li je u pitanju lokalni propis koji učinilac nije mogao znati; da li se radi o strancu koji se prvi put susreće sa domaćim propisima


koji su tipični za lokalnu sredinu; da li je u pitanju norma koja je sadržana u stranom propisu; kojeg je uzrasta učinilac, njegovo životno iskustvo, profesija, djelatnost kojom se bavi (lice koje se bavi spoljno-trgovinskim poslovima mora poznavati carinske i uvozno-izvozne propise; vozač je dužan poznavati saobraćajne propise), kao i njegove lične sposobnosti da otkloni takvu zabludu; da li je u pitanju odredba koja je pogrešno ili različito već tumačena u teoriji i praksi (npr. odluka nadležnog organa kojom je pogrešno protumačena neka zakonska zabrana i sl.); da li se radi o blanketnim propisima koji su često mijenjani ili ukidani, opštim pravnim aktima, kolektivnim ugovorima i sl. Kod ocjene o postojanju dužnosti i mogućnosti postojanja svijesti o zabranjenosti djela, mogu biti relevantne i okolnosti koje se odnose, ne samo na psihički odnos učinioca prema konkretnom djelu, već i na samu ličnost učinioca, njegovo životno iskustvo, njegova vrijednosna opredjeljenja, profesiju (pravnik, ljekar, finansijski stručnjak i sl.), kao i druge okolnosti koje su relevantne za rasvjetljavanje odnosa učinioca prema zabranama pravnog poretka koje nije ispoštovao.

Već je navedeno da je za utvrđivanje osnovanosti ili opravdanosti pravne zablude značajna i priroda konkretnog krivičnog djela. Ako je riječ o krivičnim djelima koja ulaze u kategoriju djela čija je neprihvatljivost očigledna, za koja je očigledno i opšte poznato da imaju protivdruštveni karakter; djela koja su sama po sebi kriminalna i predstavljaju zlo (delicta per se), kod njih je postojanje pravne zablude praktično nemoguće. Krivična djela kao što je npr. ubistvo, silovanje, razbojništvo i slična djela, predstavljaju krivična djela u gotovo svim društvima, pa je stoga teško prihvatiti da normalan čovjek nije svjestan da su takva djela nedopuštena i zabranjena. Riječ je o takvim djelima koja ne predstavljaju povredu samo pravnog poretka, već i povredu osnovnih moralnih načela koja predstavljaju opšte ljudske vrijednosti i stoga nije teško spoznati njihovu kriminalnost, pa svako pa i učinilac lako može imati predstavu o zabranjenosti i nedopuštenosti takvih postupaka. Pravna zabluda dolazi u obzir prvenstveno kod djela iz kategorije tzv. evolutivnih ili zakonskih krivičnih djela koja uglavnom zavise od ocjene zakonodavca u određenom društvu. Za razliku od djela iz prve kategorije, kod ovih djela njihova nedopuštenost nije tako očigledna, pa je u odnosu na njih moguće postojanje pravne zablude (npr. neka finansijska i privredna krivična djela, djela sa blanketnim opisima koja su povezana sa određenim administrativnim propisima koji se često mijenjaju i sl.). Međutim, i u ovakvim slučajevima, neotklonjiva pravna zabluda postojaće samo ako je, s obzirom na sve okolnosti date situacije, ponašanje učinioca bilo savjesno, tj. ako bi pod istim okolnostima u takvu zabludu upao i svaki drugi razuman i savjestan čovjek. Zabluda će se tretirati otklonjivom i skrivljenom,


odnosno ona se neće moći smatrati zabludom iz opravdanih razloga, ako se radi o učiniocu koji, s obzirom na sve okolnosti slučaja i svoja svojstva, nije pokazao dužnu mjeru opreza kako bi uvidio zabranjenost svog djela. Ako je učinilac sumnjao ili smatrao da njegovo djelo može biti zabranjeno, a on ga i pored toga preduzima, ne može se raditi o pravnoj zabludi.

Prema našem ranijem rješenju – učinilac koji se nalazio u pravnoj zabludi, iako je ona bila iz opravdanih razloga, smatrao se krivično odgovornim. Kao što je rečeno, takvo rješenje je bilo prevaziđeno i ono je u suprotnosti sa načelom subjektivne odgovornosti, jer iako je pogrešna predstava učinioca o zabranjenosti djela za osnov imala opravdane razloge („iz opravdanih razloga nije znao da je djelo zabranjeno, ali je on ipak kriv“), krivična odgovornost nije bila isključena. Takvo rješenje je donekle bilo ublaženo rješenjem da je pravna zabluda predstavljala osnov i za oslobođenje od kazne. Svakako da je to bilo nedovoljno i dogmatski pogrešno, jer su krivično djelo i krivična odgovornost ostajali i učinilac se uvodio u kaznenu evidenciju, iako je jasno da je riječ o učiniocu na čijoj strani nema skrivljenog ponašanja.

b) Otklonjiva ili neopravdana pravna zabluda. Prema odredbi stava 2. ako je učinilac krivičnog djela bio dužan i mogao znati da je djelo zabranjeno, njegova krivična odgovornost nije isključena, ali se može blaže kazniti. U ovoj odredbi je sadržana neizvinjavajuća ili otklonjiva pravna zabluda u kojoj se nalazi učinilac koji, isto kao i kod neotklonjive zablude, nije bio svjestan zabranjenosti djela, ali je bio dužan i mogao biti toga svjestan. Iako ni ovdje, kao ni kod neotklonjive pravne zablude ne postoji aktuelna svijest, učinilac je krivično odgovoran zato što kod njega postoji tzv. potencijalna svijest koja se zasniva na učiniočevoj dužnosti i mogućnosti da u konkretnom slučaju ima takvu svijest. Nepostojanje takve svijesti može da se pripiše njegovom nemarnom odnosu prema zahtjevima pravnog poretka, odnosno obavezi poznavanja njegovih zabrana koje se odnose na zaštitu pravnih dobara. Iz tih razloga ovakva zabluda ne isključuje krivičnu odgovornost, a u zavisnosti od razloga zbog kojih učinilac nije imao takvu svijest, ona se može cijeniti kao osnov za ublažavnje kazne. Iako se u navedenoj odredbi to izričito ne navodi, iz logičkog tumačenja ove odredbe se može zaključiti da se ublažavanje kazne može vršiti samo onda kada su na strani učinioca postojali opravdani razlozi zbog kojih nije bio svjestan, ali je bio dužan i mogao biti svjestan da je njegovo djelo zabranjeno. Dakle, i ovdje su u pitanju opravdani razlozi, ali u manjem stepenu opravdanosti nego kod prve zablude, jer oni ne isključuju njegovu dužnost koja se odnosi na poznavanje zabranjenosti djela. Tako, neće biti mjesta ublažavanju kazne ako se ispostavi da je


učinilac svjesno izbjegavao da se upozna za datom zabranom, da je to rezultat njegove krajnje nemarnosti i ignorisanja potrebe da se upozna s pravnim zabranama.

3. Osnovne razlike u krivičnom zakonodavstvu u Bosni i Hercegovini


Pored nekih legislativno-tehničkih i terminoloških razlika koje su od manjeg značaja, valja ukazati na razlike koje su koncepcijskog karaktera, što bi svakako trebalo imati u vidu u eventualnim izmjenama krivičnog zakonodavstva. To je svakako, kako proizilazi iz prethodnog izlaganja, novo uređenje pojma krivične odgovornosti i samim tim i pravne zablude koja se zasniva na psihološko- normativnoj koncepciji vinosti koja je vladajuća u današnjem krivičnom zakonodavstvu. Ranija psihološka koncepcija ocijenjena je kao prevaziđena i stoga je KZRS prihvatio njeno psihološko-normativno određenje, što jasno proizilazi iz člana 28. u kojem se za krivičnu odgovornost zahtijeva i postojanje svijesti ili dužnosti i mogućnost svijesti da je djelo zabranjeno, tj. protivpravno. To je svakako zahtijevalo i prihvatanje nove koncepcije pravne zablude prema kojoj ona, u slučajevima kada je opravdana, isključuje krivičnu odgovornost učinioca. Takvo rješenje krivične odgovornosti, odnosno pravne zablude je već duže vrijeme prihvaćeno u evropskom krivičnom zakonodavstvu, kao i svim krivičnim zakonodavstvima s prethodnog jugoslovenskog prostora.

Iako nije predmet rasprave ovog priloga, posebno je značajno naglasiti da ostali krivični zakoni ne sadrže odredbu koja se odnosi na odgovornost za težu posljedicu, iako u posebnom dijelu imaju takve konstrukcijske modele krivičnih djela. U vezi s takvim rješenjem autoru ovog priloga nije bilo dostupno (ako uopšte postoji) zvanično obrazloženje zbog čega je izostavljena jedna takva odredba koja se odnosi na ovaj poseban model krivične odgovornosti. KZRS je regulisao ovaj oblik krivične odgovornosti i za razliku od ranijeg rješenja, pored nehata, predvidio je da on izuzetno postoji i kada je učinilac u odnosu na težu posljedicu postupao umišljajno. Ovo je moguće samo pod uslovom da teža posljedica sama po sebi nije predviđena kao posebno krivično djelo. Tako bi se npr. u slučaju nehatne trudnoće kao posljedice silovanja ženskog lica odgovaralo za kvalifikovani oblik silovanja, a ako je prema toj posljedici postojao umišljaj (teži slučaj) tada bi se odgovaralo samo za osnovni oblik silovanja, jer trudnoća sama po sebi nije krivično djelo. Ovakvo rješenje je prihvatio i KZ Srbije, a slično i KZ Hrvatske, s tim što ovaj zakon koristi drugu formulaciju, jer u odnosu na težu posljedicu zahtijeva „najmanje nehat“.