Nistavost ugovora
Posted: Sun Jun 17, 2018 2:54 pm
Ništavost ugovora
Član 103. i 104. Zakona o obligacionim odnosima
Ništav je ugovor koji je zaključila osoba koja usljed psihičke bolesti nije bila poslovno sposobna, bez obzira što joj u vrijeme zaključenja ugovora poslovna sposobnost nije bila oduzeta sudskom odlukom.
U slučaju utvrđenja ništavosti ugovora, sud o vraćanju primljenog u skladu s odredbom člana 104. Zakona o obligacionim odnosima odlučuje na zahtjev stranke, a ne po službenoj dužnosti.
Iz obrazloženja: Suprotno navodima žalbi prvotuženog i drugotužene, ovaj sud nalazi da je prvoste‐ peni sud pravilno cijenio sve izvedene dokaze, te na osnovu takve ocjene pravilno utvrdio činjenično stanje u pogledu postojanja poslovne sposobnosti na strani tužiteljice u vrijeme zaključenja ugovora od 30.05.2007. godine. Pravilno je prvostepeni sud cijenio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, te utvrdio da je duševno oboljenje tužiteljice, zbog kojeg nije bila u stanju štititi svoja prava i interese, po‐ stojalo kako 13.04.2006. godine ‐ od kada datira nalaz psihijatra kojim je kod tužiteljice ustanovljen de‐ finitivni raspad psihičkih funkcija odnosno definitivna demencija, tako i na dan 16.08.2007. godine, kada je sačinjen drugi nalaz specijaliste neuropsihijatra. Kako je predmetni ugovor zaključen u vremenskom intervalu između ta dva nalaza, dakle, nakon što je tužiteljici dijagnosticirano trajno oštećenje psihičkih funkcija, koje je prema nalazu i mišljenju vještaka neizlječivo, pravilan je zaključak prvostepenog suda da je opisano psihičko stanje kod tužiteljice postojalo i u vrijeme zaključenja tog ugovora.
Neosnovano drugotuženi prigovara da je prvostepeni sud propustio cijeniti i druge dokaze koji su izvedeni radi utvrđivanja sposobnosti tužiteljice za zaključenje predmetnog kupoprodajnog ugovora. Prvostepeni sud je, naime, pravilno u svojoj presudi obrazložio da svjedoci i stranke, za razliku od vje‐ štaka neuropsihijatra, nisu kvalifikovani za davanje mišljenja o duševnom stanju tužiteljice na dan za‐ ključenja predmetnog ugovora, te stoga, ni po mišljenju ovog suda, ovi iskazi nisu bili relevantni za utvrđivanje navedene okolnosti.
Takođe je pravilan zaključak prvostepenog suda da nije od značaja činjenica da je tužiteljici poslovna sposobnost oduzeta sudskim rješenjem tek 24.01.2008. godine, jer izvedeni dokazi, koje je prvostepe‐ ni sud pravilno cijenio, upućuju na zaključak da tužiteljica poslovnu sposobnost nije imala niti na dan zaključenja predmetnog kupoprodajnog ugovora.
Pravilno je prvostepeni sud na ovako utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne odredbe Za‐ kona o obligacionim odnosima, jer je za zaključenje ugovora neophodno postojanje poslovne sposo‐ bnosti svih ugovornih strana. (član 56. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima ‐ “Službeni list SFRJ” broj 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, “Službeni list RBiH” broj 2/92 i 13/94, “Službene novine FBiH” broj 29/03).
Kako je u konkretnom slučaju nedostajala poslovna sposobnost jedne ugovorne strane, pravilno je prvostepenom presudom utvrđeno da je ugovor zaključen između tužiteljice i prvotuženog ništav u smi‐ slu odredbe člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. S obzirom da ništav ugovor ne proizvo‐ di bilo kakvo pravno dejstvo, te da se sudskom presudom samo utvrđuje postojanje ništavosti, tj. konstatuje već postojeće pravno stanje, osnovan je i zahtjev tužiteljice da se u zemljišnim knjigama uspostavi stanje koje je prethodilo zaključenju tog ugovora i briše založno pravo u korist drugotuženog. Naime, prvotuženi na osnovu ništavog ugovora nije mogao steći pravo vlasništva na predmetnom sta‐ nu, pa ni sporazum o zasnivanju hipoteke na tom stanu koji je zaključio sa drugotuženim nije mogao proizvesti pravno dejstvo.
Nije osnovan navod žalbe prvotuženog da je sud morao u skladu s odredbom člana 104. Zakona o obligacionim odnosima naložiti tužiteljici da prvotuženom vrati iznos primljen na ime kupoprodajne ci‐ jene po osnovu ništavog ugovora. Ovom odredbom predviđeno je da je svaka ugovorna strana u sluča‐ ju ništavosti ugovora dužna vratiti drugoj ugovornoj strani sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora. Sud, međutim, o ovoj obavezi druge ugovorne strane ne može odlučivati po službenoj dužno‐ sti, već isključivo ukoliko se u tom smislu istakne protivtužbeni zahtjev. Prema načelu dispozitivnosti iz člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku, sud u parničnom postupku odlučuje isključivo u granica‐ ma zahtjeva koji su stavljeni u postupku, te bi odlučivanje o obavezi tužiteljice na vraćanje primljenog predstavljalo odlučivanje iznad granica zahtjeva postavljenih tokom parničnog postupka.
Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj: 65 0 P 053906 11 Gž od 21.11.2014. godine, potvrđe‐ na presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 053906 15 Rev od 07.07.2016. godine
izvor: https://advokat-prnjavorac.com
Član 103. i 104. Zakona o obligacionim odnosima
Ništav je ugovor koji je zaključila osoba koja usljed psihičke bolesti nije bila poslovno sposobna, bez obzira što joj u vrijeme zaključenja ugovora poslovna sposobnost nije bila oduzeta sudskom odlukom.
U slučaju utvrđenja ništavosti ugovora, sud o vraćanju primljenog u skladu s odredbom člana 104. Zakona o obligacionim odnosima odlučuje na zahtjev stranke, a ne po službenoj dužnosti.
Iz obrazloženja: Suprotno navodima žalbi prvotuženog i drugotužene, ovaj sud nalazi da je prvoste‐ peni sud pravilno cijenio sve izvedene dokaze, te na osnovu takve ocjene pravilno utvrdio činjenično stanje u pogledu postojanja poslovne sposobnosti na strani tužiteljice u vrijeme zaključenja ugovora od 30.05.2007. godine. Pravilno je prvostepeni sud cijenio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, te utvrdio da je duševno oboljenje tužiteljice, zbog kojeg nije bila u stanju štititi svoja prava i interese, po‐ stojalo kako 13.04.2006. godine ‐ od kada datira nalaz psihijatra kojim je kod tužiteljice ustanovljen de‐ finitivni raspad psihičkih funkcija odnosno definitivna demencija, tako i na dan 16.08.2007. godine, kada je sačinjen drugi nalaz specijaliste neuropsihijatra. Kako je predmetni ugovor zaključen u vremenskom intervalu između ta dva nalaza, dakle, nakon što je tužiteljici dijagnosticirano trajno oštećenje psihičkih funkcija, koje je prema nalazu i mišljenju vještaka neizlječivo, pravilan je zaključak prvostepenog suda da je opisano psihičko stanje kod tužiteljice postojalo i u vrijeme zaključenja tog ugovora.
Neosnovano drugotuženi prigovara da je prvostepeni sud propustio cijeniti i druge dokaze koji su izvedeni radi utvrđivanja sposobnosti tužiteljice za zaključenje predmetnog kupoprodajnog ugovora. Prvostepeni sud je, naime, pravilno u svojoj presudi obrazložio da svjedoci i stranke, za razliku od vje‐ štaka neuropsihijatra, nisu kvalifikovani za davanje mišljenja o duševnom stanju tužiteljice na dan za‐ ključenja predmetnog ugovora, te stoga, ni po mišljenju ovog suda, ovi iskazi nisu bili relevantni za utvrđivanje navedene okolnosti.
Takođe je pravilan zaključak prvostepenog suda da nije od značaja činjenica da je tužiteljici poslovna sposobnost oduzeta sudskim rješenjem tek 24.01.2008. godine, jer izvedeni dokazi, koje je prvostepe‐ ni sud pravilno cijenio, upućuju na zaključak da tužiteljica poslovnu sposobnost nije imala niti na dan zaključenja predmetnog kupoprodajnog ugovora.
Pravilno je prvostepeni sud na ovako utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne odredbe Za‐ kona o obligacionim odnosima, jer je za zaključenje ugovora neophodno postojanje poslovne sposo‐ bnosti svih ugovornih strana. (član 56. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima ‐ “Službeni list SFRJ” broj 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, “Službeni list RBiH” broj 2/92 i 13/94, “Službene novine FBiH” broj 29/03).
Kako je u konkretnom slučaju nedostajala poslovna sposobnost jedne ugovorne strane, pravilno je prvostepenom presudom utvrđeno da je ugovor zaključen između tužiteljice i prvotuženog ništav u smi‐ slu odredbe člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. S obzirom da ništav ugovor ne proizvo‐ di bilo kakvo pravno dejstvo, te da se sudskom presudom samo utvrđuje postojanje ništavosti, tj. konstatuje već postojeće pravno stanje, osnovan je i zahtjev tužiteljice da se u zemljišnim knjigama uspostavi stanje koje je prethodilo zaključenju tog ugovora i briše založno pravo u korist drugotuženog. Naime, prvotuženi na osnovu ništavog ugovora nije mogao steći pravo vlasništva na predmetnom sta‐ nu, pa ni sporazum o zasnivanju hipoteke na tom stanu koji je zaključio sa drugotuženim nije mogao proizvesti pravno dejstvo.
Nije osnovan navod žalbe prvotuženog da je sud morao u skladu s odredbom člana 104. Zakona o obligacionim odnosima naložiti tužiteljici da prvotuženom vrati iznos primljen na ime kupoprodajne ci‐ jene po osnovu ništavog ugovora. Ovom odredbom predviđeno je da je svaka ugovorna strana u sluča‐ ju ništavosti ugovora dužna vratiti drugoj ugovornoj strani sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora. Sud, međutim, o ovoj obavezi druge ugovorne strane ne može odlučivati po službenoj dužno‐ sti, već isključivo ukoliko se u tom smislu istakne protivtužbeni zahtjev. Prema načelu dispozitivnosti iz člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku, sud u parničnom postupku odlučuje isključivo u granica‐ ma zahtjeva koji su stavljeni u postupku, te bi odlučivanje o obavezi tužiteljice na vraćanje primljenog predstavljalo odlučivanje iznad granica zahtjeva postavljenih tokom parničnog postupka.
Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj: 65 0 P 053906 11 Gž od 21.11.2014. godine, potvrđe‐ na presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 053906 15 Rev od 07.07.2016. godine
izvor: https://advokat-prnjavorac.com