Neosnovano obogaćenje kada naknadno otpadne osnov isplate
Posted: Wed Jun 17, 2020 1:47 pm
NEOSNOVANO OBOGAĆENjE KADA NAKNADNO OTPADNE OSNOV ISPLATE
Zakon o obligacionim odnosima
čl. 210 i 277
Ako je naknadno otpao osnov po kojem je tuženoj isplaćen određeni iznos, ona taj iznos treba vratiti tužiocu sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe pa do dana isplate.
Obrazloženje:
"Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužioca da mu tužena isplati iznos od 54.000,00 KM, sa pripadajućom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate a po osnovu sticanja bez osnova, uz naknadu troškova parničnog postupka.
Iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je tužena kod pravnog prednika tužioca B. I. B. a.d. B., obavljala poslove direktora divizije za upravljanje rizicima na osnovu odluke tužioca broj … od 03.09.2010. godine i ugovora o međusobnim pravima, obavezama i odgovornostima (menadžerski ugovor) zaključenog 30.09.2010. godine, da je na osnovu zahtjeva tužene za sporazumni prekid radnog odnosa od 04.04.2013. godine, pravni prethodnik tužioca dana 05.04.2013. godine, donio odluku broj … kojom je tuženu razriješio dužnosti direktora divizije za upravljanje rizicima zaključno sa 07.05.2013. godine, da je istog dana tužena sa tužiocem zaključila sporazum o raskidu ugovora o međusobnim pravima, obavezama i odgovornostima, pa je tuženoj radni odnos sporazumno prestao zaključno sa danom 07.05.2013. godine, uz otkazni rok od 30 dana, da joj je isplaćena otpremnina u iznosu od tri mjesečne naknade za rad ostvaren u mjesecu koji prethodi mjesecu u kome su donijete uz obavezu tužioca na isplatu naknade shodno odredbi člana 11. menadžerskog ugovora od 03.09.2010. godine, da je odlukom tužioca broj … i aneksom 1 na sporazum od 05.04.2013. godine, oba akta od 09.04.2013. godine otkazni rok tužene kod tužioca je produžen do 30.06.2013. godine, da je na osnovu ovih dokumenata tužilac dana 05.04.2013. godine na račun tužene isplatio iznos od 72.000,00 KM ukupno od čega 18.000,00 KM na ime otpremnine i 54.000,00 KM na ime 12 mjeseci zabrane konkurencije (12x0,75x6.000,00 KM), da je na osnovu člana 7. sporazuma o raskidu ugovora o međusobnim pravima, obavezama i odgovornostima od 05.04.2013. godine, iznos od 54.000,00 KM na ime klauzule zabrane konkurencije tuženoj isplaćen odmah po zaključenju ovog sporazuma, da je određeno ukoliko tužena u navedenom periodu prekrši odredbu o zabrani konkurencije dužna je odmah izvršiti povrat dijela ovako uplaćenog iznosa za broj mjeseci za koji je prekršena odredba o zabrani konkurencije, da je tužena u periodu od 30.06.2013. do 30.06.2014. godine, radila u privrednom društvu I. I. d.o.o. koja svojim zaposlenjem ni u čemu nije konkurisala djelatnosti i poslovanju tužioca, da je tadašnji direktor tužioca E. N. na osnovu punomoći broj … od 30.04.2013. godine, ovlastio direktora finansijske divizije D. R. da u periodu njegovog odsustva od 30.05.2013. do 18.05.2013. godine, zastupa tužioca i preduzima sve pravne i faktičke radnje iz djelokruga direktora banke, da je D. R. dana 16.05.2013. godine donio odluku o razrješenju tužene broj … kojom odlukom je stavio van snage sve odluke tužioca od 05.04.2013. godine, kao i odluku broj … kojom odlukom je jednostrano otkazao ugovor o međusobnim pravima, obavezama i odgovornostima (menadžerskog ugovora od 05.04.2013. godine).
Kod ovakvog činjeničnog utvrđenja, prvostepeni sud zaključuje da je D. R. u periodu odsustva direktora tužioca zastupao tužioca i kao njegov punomoćnik je donio odluku broj... od 16.05.2013. godine, kojom je tuženu oslobodio klauzule konkurencije iz člana 11 menadžerskog ugovora, kada je otpao pravni osnov koji je do tada postojao za isplatu iznosa od 54.000,00 KM, pa primjenom odredbe člana 210. ZOO, u vezi sa odredbom 214. istog zakona, sudi kao u i zreci presude.
Utvrđenje prvostepenog suda žalbom pobija tužena.
U žalbi navodi da je pobijanom presudom prvostepeni sud prekoračio postavljeni tužbeni zahtjev, jer je novčani iznos u tužbi tražio na osnovu avansa za putne troškove po putnom nalogu broj 85 u ukupnom iznosu od 72.000,00 KM, koji iznos je umanjio za iznos od 18.000,00 KM na ime otpremnine cijeneći odluku o razrješenju funkcije direktora divizije za upravljanje rizicima, kao i odluku kojom je tuženoj jednostrano raskinut menadžerski ugovor, da bi tokom postupka sud utvrdio da je iznos od 54.000,00 KM tuženoj isplaćen na ime klauzule zabrane konkurencije, koji je od strane punomoćnika direktora tužioca jednostrano raskinut, da tužilac ima pravo na naknadu štete zbog neosnovanog bogaćenja, čime je promijenio istovjetnost tužbenog zahtjeva i preinačio tužbeni zahtjev (objektivno preinačenje), jer isplata duga nije isto što i naknada štete zbog neosnovanog bogaćenja. Žalba smatra da je sud odlučio o nečemu što tužilac nije ni tražio, pa je donošenjem pobijane presude povrijedio odredbu člana 2. stav 1. ZPP, jer je tražio normu za konkretan slučaj. Žalilac navodi da je osnov isplate tuženoj iznosa koji se potražuje sporazum o prestanku ugovora o radu i Zakon o radu a ne obligacioni ugovor, a koji osnov nije mogao otpasti donošenjem bilo kakvog naknadnog jednostranog akta od strane tužioca, da D. R. nije bio privremeni upravnik u periodu donošenja spornih odluka 16.05.2013. godine, već opunomoćnik direktora E. N., pa kao takav nije imao pravo odlučivati da li je bilo koja ranija odluka direktora banke štetna po banku ili ne, već je na osnovu izdate punomoći imao pravo da obavlja isključivo tekuće poslove iz djelokruga direktora banke u periodu njegovog odsustva i nije imao pravo da poništi sve prethodne akte koje je donio.
Ovi navodi žalbe su neosnovani.
Odredbom člana 2. stav 1. ZPP određeno je da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom člana 53. stav 2. ZPP, proizlazi da ako je tužilac u tužbi naveo pravni osnov, sud nije vezan za njega.
Prekoračenje tužbenog zahtjeva nastupa onda kada se stranci dosudi više nego što je tražila.
Iz stanja spisa proizlazi da je tužilac tražio isplatu novčanog iznosa, pa tužilac nije promijenio istovjetnost zahtjeva jer nije tražio odluku o pravnoj posljedici drugačije sadržine. Stoga žalilac pogrešno tvrdi da je došlo do promjene istovjetnosti zahtjeva (objektivno preinačenje).
U konkretnom slučaju, od kada je parnica počela teći (dostavljanjem tužbe tuženoj na odgovor), zahtjev se zasniva na istom događaju i periodu kada je tužena obavljala poslove direktora divizije upravljanja rizicima, te imala zaključen ugovor o međusobnim pravima, obavezama i odgovornostima (menadžerski ugovor), te odluka tužiteljice od 16.05.2013. godine o razrješenju tužene funkcije direktora i jednostranom raskidu menadžerskog ugovora, tako da utvrđeno činjenično stanje nije dovelo do promjene identiteta tužbenog zahtjeva.
Pod sticanjem bez osnova se podrazumijeva sticanje stvari ili prava ili koristi koje su ušle u imovinu sticaoca, a do tog sticanja je došlo bez pravnog osnova.
U članu 210. stav 1. i 2. ZOO je propisano da, kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu drugog, a taj prelaz nije imao svoj osnov u nekom pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan vratiti ga kad je to moguće, a inače vratiti vrijednost postignutih koristi. Članom 210. stav 4. ZOO je regulisano da obaveza vraćanja odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Dakle, obogaćenje s obzirom na osnov koji je kasnije otpao, kao vrsta pravno neosnovanog obogaćenja, postoji kada neko lice da ili učini nešto drugom licu na temelju osnova koji postoji u trenutku davanja odnosno činjenja, ali kasnije taj osnov prestane da postoji ("otpadne") tako da se ono što je na osnovu njega dato ili učinjeno pojavljuje kao pravno neosnovano. Lice koje je nešto dalo ili učinilo u slučajevima kasnijeg otpadanja osnova je pravno neosnovano osiromašeno u pogledu davanja odnosno činjenja.
Neosnovani su navodi žalbe da u periodu donošenja spornih odluka (16.05.2013. godine), D. R. kao punomoćnik direktora E. N. nije imao pravo odlučivati o ranijim odlukama direktora banke, jer iz sadržaja punomoći od 30.04.2013. godine, proizlazi da ga je direktor ovlastio da preduzima sve pravne i faktičke radnje koje proizlaze iz ovlaštenja i obaveza direktora banke.
Iz sadržaja odluke broj … od 16.05.2013. godine, proizlazi da je D. R. po punomoći broj... donio odluku da se stavlja van snage odluka broj … i odluke broj … o izmjeni odluke broj … kojom se M. Č. razrješava funkcije direktora divizije upravljanja rizicima i odluku broj … od 16.05.2013. godine o raskidu jednostranim otkazom ugovora o međusobnim pravima, obavezama i odgovornostima (menadžerskog ugovora), sa M. Č., kojom odlukom ju banka oslobađa klauzule konkurencije utvrđene članom 11. ugovora o međusobnim pravima, obavezama i odgovornostima, a sve u skladu sa članom 44. i 45. Statuta B. I. Bank a.d. B.
Prema sadržaju izjave D. R. proizlazi da je polovinom maja 2013. godine u vrijeme kada je imao punomoć da mijenja direktora imenovao komisiju za popis odluka direktora banke kako bi provjerio sadržaj registratora odluka direktora, jer je u tom periodu tužilac imao veliki gubitak, pa je došlo do intervencije tima Agencije za bankarstvo u banci i neophodnosti utvrđivanja razloga velikog gubitka u poslovanju. U okviru svoje djelatnosti formirao je komisiju sa ciljem da utvrdi kakve su odluke do tada donesene od strane gospodina E. N., pa je komisija utvrdila da u registratoru odluka direktora nije bilo originalnih nekih odluka, tj. neke nisu ni postojale i ni evidentirane u knjizi odluka, pošto je bilo raznih špekulacija. Komisija u sastavu V. T., T. J. i M. N. je utvrdila da se u dosijeu radnika M. Č. ne nalazi odluka direktora od 05.04.2013. godine o sporazumnom raskidu radnog odnosa, kao ni zahtjev M. Č. za sporazumni raskid menadžerskog ugovora, ni sporazum o raskidu ugovora o međusobnim pravima, obavezama i odgovornostima (menadžerski ugovor od 03.09.2010. godine), kao ni doznaka za bolovanje (tužena je u tom periodu bila na bolovanju zbog povrede noge).
Slijedom iznesenog ovaj sud cijeni da je punomoćnik direktora mogao odlukama od 16.05.2013. godine, a sve u skladu sa Statutom tužioca staviti van snage odluke o razrješenju tužene od 05.04.2013. godine i odluku o njenoj izmjeni od 29.04.2013. godine, nakon čega je donio nove odluke o razrješenju i odluku o jednostranom raskidu menadžerskog ugovora. Donošenjem ovih odluka je otpao pravni osnov da tužena zadrži ono što joj je nesporno isplaćeno po osnovu odluka koje je donio direktor E. N. dana 05.04.2013. godine, a kojih odluka nije ni bilo u dosijeu radnice M. Č., kako je to utvrdila komisija tužioca.
Prema tome, dokazi koji su provedeni tokom prvostepenog postupka, interpretirani od strane prvostepenog suda u cjelosti opravdavaju zaključak prvostepenog suda da je osnov po kojem je tuženoj isplaćen iznos od 54.000,00 KM, naknadno otpao donošenjem novih odluka od strane punomoćnika direktora, te razloge koje je dao prvostepeni sud za svoju odluku u cjelosti prihvata i ovaj sud, a žalba ih ničim ozbiljnim ne dovodi u sumnju.
Iznos koji je isplaćen tuženoj, tužena treba vratiti tužiocu sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe pa do dana isplate, shodno odredbi člana 214. u vezi sa odredbom člana 277. ZOO."
(Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci, 71 0 P 192828 16 Gž od 14.6.2017. godine)
Zakon o obligacionim odnosima
čl. 210 i 277
Ako je naknadno otpao osnov po kojem je tuženoj isplaćen određeni iznos, ona taj iznos treba vratiti tužiocu sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe pa do dana isplate.
Obrazloženje:
"Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužioca da mu tužena isplati iznos od 54.000,00 KM, sa pripadajućom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate a po osnovu sticanja bez osnova, uz naknadu troškova parničnog postupka.
Iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je tužena kod pravnog prednika tužioca B. I. B. a.d. B., obavljala poslove direktora divizije za upravljanje rizicima na osnovu odluke tužioca broj … od 03.09.2010. godine i ugovora o međusobnim pravima, obavezama i odgovornostima (menadžerski ugovor) zaključenog 30.09.2010. godine, da je na osnovu zahtjeva tužene za sporazumni prekid radnog odnosa od 04.04.2013. godine, pravni prethodnik tužioca dana 05.04.2013. godine, donio odluku broj … kojom je tuženu razriješio dužnosti direktora divizije za upravljanje rizicima zaključno sa 07.05.2013. godine, da je istog dana tužena sa tužiocem zaključila sporazum o raskidu ugovora o međusobnim pravima, obavezama i odgovornostima, pa je tuženoj radni odnos sporazumno prestao zaključno sa danom 07.05.2013. godine, uz otkazni rok od 30 dana, da joj je isplaćena otpremnina u iznosu od tri mjesečne naknade za rad ostvaren u mjesecu koji prethodi mjesecu u kome su donijete uz obavezu tužioca na isplatu naknade shodno odredbi člana 11. menadžerskog ugovora od 03.09.2010. godine, da je odlukom tužioca broj … i aneksom 1 na sporazum od 05.04.2013. godine, oba akta od 09.04.2013. godine otkazni rok tužene kod tužioca je produžen do 30.06.2013. godine, da je na osnovu ovih dokumenata tužilac dana 05.04.2013. godine na račun tužene isplatio iznos od 72.000,00 KM ukupno od čega 18.000,00 KM na ime otpremnine i 54.000,00 KM na ime 12 mjeseci zabrane konkurencije (12x0,75x6.000,00 KM), da je na osnovu člana 7. sporazuma o raskidu ugovora o međusobnim pravima, obavezama i odgovornostima od 05.04.2013. godine, iznos od 54.000,00 KM na ime klauzule zabrane konkurencije tuženoj isplaćen odmah po zaključenju ovog sporazuma, da je određeno ukoliko tužena u navedenom periodu prekrši odredbu o zabrani konkurencije dužna je odmah izvršiti povrat dijela ovako uplaćenog iznosa za broj mjeseci za koji je prekršena odredba o zabrani konkurencije, da je tužena u periodu od 30.06.2013. do 30.06.2014. godine, radila u privrednom društvu I. I. d.o.o. koja svojim zaposlenjem ni u čemu nije konkurisala djelatnosti i poslovanju tužioca, da je tadašnji direktor tužioca E. N. na osnovu punomoći broj … od 30.04.2013. godine, ovlastio direktora finansijske divizije D. R. da u periodu njegovog odsustva od 30.05.2013. do 18.05.2013. godine, zastupa tužioca i preduzima sve pravne i faktičke radnje iz djelokruga direktora banke, da je D. R. dana 16.05.2013. godine donio odluku o razrješenju tužene broj … kojom odlukom je stavio van snage sve odluke tužioca od 05.04.2013. godine, kao i odluku broj … kojom odlukom je jednostrano otkazao ugovor o međusobnim pravima, obavezama i odgovornostima (menadžerskog ugovora od 05.04.2013. godine).
Kod ovakvog činjeničnog utvrđenja, prvostepeni sud zaključuje da je D. R. u periodu odsustva direktora tužioca zastupao tužioca i kao njegov punomoćnik je donio odluku broj... od 16.05.2013. godine, kojom je tuženu oslobodio klauzule konkurencije iz člana 11 menadžerskog ugovora, kada je otpao pravni osnov koji je do tada postojao za isplatu iznosa od 54.000,00 KM, pa primjenom odredbe člana 210. ZOO, u vezi sa odredbom 214. istog zakona, sudi kao u i zreci presude.
Utvrđenje prvostepenog suda žalbom pobija tužena.
U žalbi navodi da je pobijanom presudom prvostepeni sud prekoračio postavljeni tužbeni zahtjev, jer je novčani iznos u tužbi tražio na osnovu avansa za putne troškove po putnom nalogu broj 85 u ukupnom iznosu od 72.000,00 KM, koji iznos je umanjio za iznos od 18.000,00 KM na ime otpremnine cijeneći odluku o razrješenju funkcije direktora divizije za upravljanje rizicima, kao i odluku kojom je tuženoj jednostrano raskinut menadžerski ugovor, da bi tokom postupka sud utvrdio da je iznos od 54.000,00 KM tuženoj isplaćen na ime klauzule zabrane konkurencije, koji je od strane punomoćnika direktora tužioca jednostrano raskinut, da tužilac ima pravo na naknadu štete zbog neosnovanog bogaćenja, čime je promijenio istovjetnost tužbenog zahtjeva i preinačio tužbeni zahtjev (objektivno preinačenje), jer isplata duga nije isto što i naknada štete zbog neosnovanog bogaćenja. Žalba smatra da je sud odlučio o nečemu što tužilac nije ni tražio, pa je donošenjem pobijane presude povrijedio odredbu člana 2. stav 1. ZPP, jer je tražio normu za konkretan slučaj. Žalilac navodi da je osnov isplate tuženoj iznosa koji se potražuje sporazum o prestanku ugovora o radu i Zakon o radu a ne obligacioni ugovor, a koji osnov nije mogao otpasti donošenjem bilo kakvog naknadnog jednostranog akta od strane tužioca, da D. R. nije bio privremeni upravnik u periodu donošenja spornih odluka 16.05.2013. godine, već opunomoćnik direktora E. N., pa kao takav nije imao pravo odlučivati da li je bilo koja ranija odluka direktora banke štetna po banku ili ne, već je na osnovu izdate punomoći imao pravo da obavlja isključivo tekuće poslove iz djelokruga direktora banke u periodu njegovog odsustva i nije imao pravo da poništi sve prethodne akte koje je donio.
Ovi navodi žalbe su neosnovani.
Odredbom člana 2. stav 1. ZPP određeno je da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom člana 53. stav 2. ZPP, proizlazi da ako je tužilac u tužbi naveo pravni osnov, sud nije vezan za njega.
Prekoračenje tužbenog zahtjeva nastupa onda kada se stranci dosudi više nego što je tražila.
Iz stanja spisa proizlazi da je tužilac tražio isplatu novčanog iznosa, pa tužilac nije promijenio istovjetnost zahtjeva jer nije tražio odluku o pravnoj posljedici drugačije sadržine. Stoga žalilac pogrešno tvrdi da je došlo do promjene istovjetnosti zahtjeva (objektivno preinačenje).
U konkretnom slučaju, od kada je parnica počela teći (dostavljanjem tužbe tuženoj na odgovor), zahtjev se zasniva na istom događaju i periodu kada je tužena obavljala poslove direktora divizije upravljanja rizicima, te imala zaključen ugovor o međusobnim pravima, obavezama i odgovornostima (menadžerski ugovor), te odluka tužiteljice od 16.05.2013. godine o razrješenju tužene funkcije direktora i jednostranom raskidu menadžerskog ugovora, tako da utvrđeno činjenično stanje nije dovelo do promjene identiteta tužbenog zahtjeva.
Pod sticanjem bez osnova se podrazumijeva sticanje stvari ili prava ili koristi koje su ušle u imovinu sticaoca, a do tog sticanja je došlo bez pravnog osnova.
U članu 210. stav 1. i 2. ZOO je propisano da, kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu drugog, a taj prelaz nije imao svoj osnov u nekom pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan vratiti ga kad je to moguće, a inače vratiti vrijednost postignutih koristi. Članom 210. stav 4. ZOO je regulisano da obaveza vraćanja odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Dakle, obogaćenje s obzirom na osnov koji je kasnije otpao, kao vrsta pravno neosnovanog obogaćenja, postoji kada neko lice da ili učini nešto drugom licu na temelju osnova koji postoji u trenutku davanja odnosno činjenja, ali kasnije taj osnov prestane da postoji ("otpadne") tako da se ono što je na osnovu njega dato ili učinjeno pojavljuje kao pravno neosnovano. Lice koje je nešto dalo ili učinilo u slučajevima kasnijeg otpadanja osnova je pravno neosnovano osiromašeno u pogledu davanja odnosno činjenja.
Neosnovani su navodi žalbe da u periodu donošenja spornih odluka (16.05.2013. godine), D. R. kao punomoćnik direktora E. N. nije imao pravo odlučivati o ranijim odlukama direktora banke, jer iz sadržaja punomoći od 30.04.2013. godine, proizlazi da ga je direktor ovlastio da preduzima sve pravne i faktičke radnje koje proizlaze iz ovlaštenja i obaveza direktora banke.
Iz sadržaja odluke broj … od 16.05.2013. godine, proizlazi da je D. R. po punomoći broj... donio odluku da se stavlja van snage odluka broj … i odluke broj … o izmjeni odluke broj … kojom se M. Č. razrješava funkcije direktora divizije upravljanja rizicima i odluku broj … od 16.05.2013. godine o raskidu jednostranim otkazom ugovora o međusobnim pravima, obavezama i odgovornostima (menadžerskog ugovora), sa M. Č., kojom odlukom ju banka oslobađa klauzule konkurencije utvrđene članom 11. ugovora o međusobnim pravima, obavezama i odgovornostima, a sve u skladu sa članom 44. i 45. Statuta B. I. Bank a.d. B.
Prema sadržaju izjave D. R. proizlazi da je polovinom maja 2013. godine u vrijeme kada je imao punomoć da mijenja direktora imenovao komisiju za popis odluka direktora banke kako bi provjerio sadržaj registratora odluka direktora, jer je u tom periodu tužilac imao veliki gubitak, pa je došlo do intervencije tima Agencije za bankarstvo u banci i neophodnosti utvrđivanja razloga velikog gubitka u poslovanju. U okviru svoje djelatnosti formirao je komisiju sa ciljem da utvrdi kakve su odluke do tada donesene od strane gospodina E. N., pa je komisija utvrdila da u registratoru odluka direktora nije bilo originalnih nekih odluka, tj. neke nisu ni postojale i ni evidentirane u knjizi odluka, pošto je bilo raznih špekulacija. Komisija u sastavu V. T., T. J. i M. N. je utvrdila da se u dosijeu radnika M. Č. ne nalazi odluka direktora od 05.04.2013. godine o sporazumnom raskidu radnog odnosa, kao ni zahtjev M. Č. za sporazumni raskid menadžerskog ugovora, ni sporazum o raskidu ugovora o međusobnim pravima, obavezama i odgovornostima (menadžerski ugovor od 03.09.2010. godine), kao ni doznaka za bolovanje (tužena je u tom periodu bila na bolovanju zbog povrede noge).
Slijedom iznesenog ovaj sud cijeni da je punomoćnik direktora mogao odlukama od 16.05.2013. godine, a sve u skladu sa Statutom tužioca staviti van snage odluke o razrješenju tužene od 05.04.2013. godine i odluku o njenoj izmjeni od 29.04.2013. godine, nakon čega je donio nove odluke o razrješenju i odluku o jednostranom raskidu menadžerskog ugovora. Donošenjem ovih odluka je otpao pravni osnov da tužena zadrži ono što joj je nesporno isplaćeno po osnovu odluka koje je donio direktor E. N. dana 05.04.2013. godine, a kojih odluka nije ni bilo u dosijeu radnice M. Č., kako je to utvrdila komisija tužioca.
Prema tome, dokazi koji su provedeni tokom prvostepenog postupka, interpretirani od strane prvostepenog suda u cjelosti opravdavaju zaključak prvostepenog suda da je osnov po kojem je tuženoj isplaćen iznos od 54.000,00 KM, naknadno otpao donošenjem novih odluka od strane punomoćnika direktora, te razloge koje je dao prvostepeni sud za svoju odluku u cjelosti prihvata i ovaj sud, a žalba ih ničim ozbiljnim ne dovodi u sumnju.
Iznos koji je isplaćen tuženoj, tužena treba vratiti tužiocu sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe pa do dana isplate, shodno odredbi člana 214. u vezi sa odredbom člana 277. ZOO."
(Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci, 71 0 P 192828 16 Gž od 14.6.2017. godine)